Skoči do sadržaja

Antigravitacijska rotacija prstena

Petar Bosnić Petrus

ROTACIJA PRSTENA U GRAVITACIJSKOM POLJU

dodatna objašnjenja

Prsten koji rotira u gravitacijskom polju pri površini Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela jest stereometrijska pojava. Ako se on prikaže planimetrijski, tj. ako se ta pojava projicira na plohu, onda on izgleda kao na Slici 8. Njegova masa i putanja njegove mase, dok rotira, geocentrički su zakrivljene – zakrivljene prema središtu Zemlje.

Slika 1

Pod pretpostavkom da je os rotacije prstena koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije, onda je putanja čestica mase prstena, pri brzini od 8 000 m/sec. ili manjoj kružno zakrivljena prema točki težišta ili centra nebeskog tijela, C. Pri brzinama nešto ili zatno većim od 8 000 m/sec., putanja se izravnava u projiciranu tangentu, a pri još većim dobija oblik helikoidalne spirale koja se penje vertikalno uvis. Zbog velike dužine radijusa zakrivljenosti, rk2 , dužine od 6 371 009 (što je srednji radijus Zemlje), mi ne možemo vidjeti kružni oblik njene putanje mase prstena, isto kao niti sferni oblik zemljine površine, pa se nekritičkom mišljenju čini da nema uzroka koji je odgovoran za pojavljivanje gravifugalne sile. Pod gravifugalnom silom podrazumijevamo reakciju mase na djelovanje gravipetalne sile, tj. gravitacije koja djeluje kao centripetalna sila.

Prsten gravifugalne letjelice koji se vrti velikom brzinom, većom od 8 000m/sec. ponaša se kao matica nekog vijka kojeg smo postavili u vertikalni položaj. Kada, naime, okrećemo masu matice oko njene osi, ona se izdiže, ili penje duž vijka. Čestice od kojih se sastoji masa matice kreću se uvis helikoidalnom spiralom, a cijela matica pravocrtnom linijom.

Slika.2

Prsten koji rotira pri Zemljinoj površini, a os rotacije mu je koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije.

Svaka čestica mase prstena istovremeno se kreće po dva radijusa zakrivljenosti: rk1 i rk2.i ima dvije kutne brzine, ω.

Radijus rk1može iznositi svega 1 m ili čak manje, dok radijus rk2 ne može biti manji od Zemljinog radijusa, 6 371 009 m. Zbog toga je solidofugalna sila, Fsf  uvijek 6 371 009 puta veća od gravifugalne Fgf.

Rotaciju čestica mase prstena po radijusu rk2  teško je shvatiti, a vidjeti potpuno nemoguće, jer radijusvektor gravipetalne sile koji je identičan radijusu zakrivljenosti rk2 vrlo velikom brzinom opisuje plašt stošca kojem je vrh u težištu Zemlje, C, a baza mu je masa prstena. Previđanje rotacije mase prstena po radijusu zakrivljenosti rk2 je jedan od razloga zbog kojeg je došlo do previđanja gravifugalne sile, koja nastaje vrtnjom žiroskopa ili upravo opisanom vrtnjom prstena.

KAMATA

Petar Bosnić Petrus

KAMATE, BANKE I DRUŠTVO

Najprije nekoliko riječi o kamati, a raspravu o njoj započinjemo njenom općom definicijom koja se može naći u udžbenicima, enciklopedijama, leksikonima itd., a koja kaže da je to, naime, cijena kapitala u gotovinskom obliku, ili, skraćeno: cijena novca pri posuđivanju, cijena koju plaća onaj ko posuđuje novac.

Vrlo su česta mišljenja da je uzimanje kamate nešto nečasno i nemoralno, jer – kažu oni koji tako misle – kamatar ili bankar ništa ne rade a bogate se. Jasno je da takvo mišljenje nije osnovano, jer je kamatarski ili bankarski posao, kao i svaki drugi, osnovan na specifičnom radu, teškoćama, rizicima, opasnostima itd, što samo budalama može izgledati kao nerad.

Zbog prevladavajuće lošeg mišljenja o kamati, kao o grijehu – haramu – u nekim je kulturama – npr – u Islamu – zabranjeno uzimati kamate. Banke mogu naplaćivati samo troškove poslovanja. Tu se ne stvara nikakav višak vrijednosti, pa je, sa stajališta ostvarivanja ciljeva društva i ljudske vrste – ciljeva čije se ostvarivanje financira upravo viškom vrijednosti – takav bankarski rad sasvim jalov i besmislen.

Da bi smo još malko zavirili u narav kamate, vratimo se malko u prošlost.

Veliki učitelj ljudskog roda, grčki mislilac, Aristotel – 384. – 322. govorio je da ljudsko bogatstvo potiče od stvari i rada, a ako potiče od kamata – govorio je – onda je to neprirodno, jer tu novac potiče od novca, ili: novac rađa novac – money begets moneynovac koti novac – kako govore Britanci.

No da je Aristotel malko podrobnije razmislio o ovoj stvari, uvidio bi da je to najprirodniji način nastajanja bogatstva. Ako je, naime, prirodno da konj potiče od konja, ovca od ovce, pas od psa i čovjek od čovjeka, onda je također prirodno ili najprirodnije i to da novac potiče od novca.

Ali, to, nažalost, nije slučaj, bar ne takav kakvim ga smatra Aristotel, iako u njegovom mišljenju ima zrnce istine.

Evo što kažu ekonomisti o toj stvari.

Kad banka nekome iznajmi novac, N, tj. dade mu kredit, uz kamatnu stopu od npr 5%, onda taj iznajmljeni novac pokrene rad koji proizvede robu, R koja se proda na tržištu i pretvori u novac N’- čiji je iznos veći od onog novca, N s početka ciklusa. Recimo da je veći za 30%. Kapitalista koji je uzeo kredit, treba banci vratiti kredit i to: 5% na ime kamate i, recimo, 10% na ime glavnice. Od onog viška vrijednosti koji je iznosio 30% njemu ostaje 15%.

Kao što se vidi iz rečenog, Aristotel je bio blizu istine, ali joj se približio sa suprotne, loše, naopake strane.

Novac je zaista stvorio novac, ali ne nekom magijom, niti nekakvom posebnim vrstom razmožavanja, nego time što je pokrenuo rad koji je stvorio robu, koja je na tržištu opet pretvorena u novac i onaj višak vrijednosti od 30 %.

Iz rečenog također bi trebalo biti jasno da novac, nije ništa drugo nego rad i to opredmećen kao oruđe, koje se iz tog svog instumentalnog ili organičkog oblika može pretvoriti u bilo koji oblik – ljudskog bogatstva – bilo u plaću za živi rad, bilo robu ili neku uslugu, ili pak nešto treće ili četvrto.

Kakvu funkciju ima kamata u svemu tome?

Ona je zapravo zadani višak vrijednosti, a i stanovita garancija da će se proizvesti što je moguće veći višak. Kapitalistu koji je, na osnovu kredita, pokrenuo neku proizvodnju, u interesu je da ostvari što je moguće veći višak vrijednosti, kako bi njemu samome ostalo što više nakon što banci vrati kreditnu ratu.

Kamata je ono što ga prisiljava da radi što je moguće bolje, ekonomičnije i više, a onaj dio viška vrijednosti koji ostaje njemu, to mu je motiv ili stimulans.

Sa stajališta banke, kamata je onaj faktor koji njenu djelatnost čini smislenom i protuktivnom, jer ona, banka upravo kamatom ostvaruje stanoviti višak vrijednostikli profit, i time daje iznimno važan doprinos ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva cijele ljudske vrste.

Evo jednog slikovitog objašnjenja.

Banka je zapravo kao neko umjetno, akumulaciono jezero u kojem se skuplja voda koja se potom pušta na turbine da proizvodi električnu struju. Cilj je banke, a i cijelog društva – cilj koji se ostvaruje kamatama – da se u nju uvijek slijeva više vode, tj. novca, nego što iz nje istječe, tj. izlazi, i da se akumulira vrlo velika količina gotovog novca, jer velika količina novca može pokrenuti i velike projekte i veliku količinu živog rada, osigurati kontinuirani rad, a i ono što je možda najvažnije: financirati znanstveni rad iz kojeg će proizići napredak civilizacije i ostvarivanje onih ulitmativnih ciljeva ljudske vrste.

Ako iz banke izlazi više novca nego što se u nju ulijeva, tj. vraća, onda banka propada. A ako je to slučaj sa svim ili velikom većinom banaka u nekoj državi, kao što često zna biti, onda propada i siromaši cijela država. Stoga je jako važno da banke kontinuirano povećavaju svoj temeljni kapital.

No one ga mogu povećavati tek ako i onaj tzv. „realni sektor“ dobro posluje, a on pak može dobro poslovati samo ako vlade vode dobru ekonomsku politiku. itd. itd.

Banka je poduzeće kao i svako drugo poduzeće. No za razliku od tih, drugih poduzeća koja proizvode razne upotrebne predmete, koji se trebaju permanentno usavršavati, banka to ne mora. Ona treba samo kvantitativno uvećavati količinu novca kojom gospodari – svoj temeljni kapital.

Taj se kapital ne može uvećavati povećavanjem kamatne stope, jer onda nitko neće htjeti uzimati kredite, pa će banka osiromašiti i propasti. Kamata mora biti razumna i umjerena, tako da zaradi banka, ali i onaj ko je uzeo kredit od nje i pokrenuo nekakvu proizvodnju. Opću veličinu kamatne stope uglavnom određuje tržište kapitala, ali ju može odrediti i državna vlast.

U budućnosti će, veličine kamatnih stopa, kao i mnoge druge važne stvari, kako vjerujem, određivati Gausova krivulja, koje je lišena svih nepreciznosti, proizvoljnosti, samovolje ili indolencije državne vlasti i hirova tržišta.

Ono što sama banka može učiniti za sebe, tj. za povećavanje svog kapitala i svoje moći, a da time ne čini štetu drugim subjektima, jest to da učini što širim svoje poslovanje, i što racionalnijom, efikasnijom svoju vlastitu organizaciju i strukturu, a i metode poslovanja.

U zadnjim vremenima uobičajilo se da banke naplaćuju deponentima tzv. „negativne kamate“ i da na svoje klijente prebacuju čak i troškove svog poslovanja. To neće izići na dobro, jer se time čini šteta produktivnim subjektima u društvu i cijelom društvu. Negativne kamate mogu se naplaćivati deponentima samo u slučaju dosta velike deflacije novca, tako da štediše imaju korist od deponiranja čak i onda kad bankama plaćaju tu „negativnu kamatu“, tj. čuvarinu novca.

No koja je to valuta u današnjem svijetu koja ima koliku, toliku deflaciju?

Evo sada jednog ludog paradoksa.

Iako su banke, kao pravne osobe, formalni vlasnici gotovo svog novca kojeg posjeduje ljudska vrsta, one su najsiromašnija poduzeća ili najsiromašnije institucije na planetu, jer su faktični vlasnici isključivo dohodaka koje primaju bančini zaposlenici. No kako su ti zaposlenici (fizičke osobe) neposredni privatni vlasnici svog dohotka, banke su zapravo vlasnici ničega – institucije bez ikakvog privatnog vlasništva. Pravi vlasnik i korisnik bančinog kapitala zapravo je društvo, uz, naravno, komitente i deponente. Banka ima samo pravo upravljanja – ius gubernandi – kapitalom koji je pod njenom jurisdikcijom.

Bančina dobit je zapravo dobit društva, njen gubitak, također – gubitak cijelog društva.

Tako je, eto, i toliko bogat onaj subjekt čiji novac stvara novac.

Vraćamo se poslovanju banke.

U ovim našim vremenima banke daju jako puno potrošačkih kredita i to uz dosta visoke kamate. Jedina korist od takvih kredita jest to što banke, tim kreditima, svoje dužnike, radi toga da bi mogli vratiti kredite, prisiljavaju na to da puno rade. Ali i to je problematično, jer se ovi krediti uglavnom uzimaju onda kad nema posla i kad su dohoci zaposlenih dosta mali. Kad dužnik konačno dođe u situaciju da ne može vratiti kredit, banke se naplaćuju ovrhama, i tako same sebe zatrpavaju smećem umjesto gotovim novcem, pa polako gube svoj temeljni kapital i završavaju u bankrotu. Opća posljedica ekspanzije tih kredita je prilično brzo siromašenje ekonomski aktivnog stanovništva, banaka i cijelog društva.

No ovaj problem ne rješava se u bankama, nego tamo gdje je i nastao, a to je loša ekonomska politika vlasti. Piscis primum a capite foetet – riba smrdi od glave – kaže ona stara antička izreka.

Radi se, naime, o tome da je administrativni aparat koji upravlja suvremenim razvijenim državama postao je prevelik, preskup i kompletno disfunkcionalan, štetan. Jednostavno rečeno, došao je u parazitski položaj u odnosu na suvremeno društvo.

To je fundamentalni problem današnjice.

Svoj prilog rješavanju ovog problema izložio sam u nekoliko knjiga i članaka. Evo najkraćeg teksta o tome.

No vratimo se kamatama i kamatarenju.

Lihvarenje i lihvarske kamate u prošlosti služile su za upropaštavanje neproduktivnih i kontraproduktivnih društvenih ostataka nekog prijašnjeg društva. Za tim lihvarskim kreditima posezali su uglavnom oni neodgovorni subjekti koji su imali velika imanja, ali nisu znali niti htjeli raditi na njima, nego samo živjeti udobno, i u skladu sa svojim (već bivšim) društvenim statusom. Imanja su im služila kao hipotekarni zalog, pignus. Kad je protekao rok vraćanja kredita – dies veniens – koji je za dužnike bio Dies irae, dies illa – ta su imanjapostajala vlasništvo lihvara. On ih je rasparcelirao i sve djelove prodao po dobroj cijeni ljudima koji su htjeli raditi i zaraditi.

Lihvari i lihvarske institucije znale su se brzo bogatiti, tako da su izazvale bijes moralista i reformatora. Martin Luther je, npr. žestoko napadao lihvare, govoreći da oni u jednoj godini pojedu nekoliko kneževa i velikih feudalnih obitelji. No to prosvjedovanje moralista nije pomoglo mladoj Europi, nego joj čak naškodilo.

Do svojih granica, lihvarenje i lihvarstvo došlo je onda kad je počelo kreditirati subjekte koji su bili puno moćniji od njih – kraljeve i kraljevstva. Kreditiranjem Francuskog kraljevstva bio je uništen najmoćniji lihvar ili bankar ondašnjeg svijeta – Templarski red. Francusko kraljevstvo, naime, nije moglo vratiti svoje dugove, pa je kralj dao uništiti vjerovnika – Templarski red – koji ga je kreditirao, i tim se uništenjem oslobodio duga. No cijela Europa je još dugo nakon uništenja Reda osjećala loše posljedice njegovoj uništenja, jer je taj red bio vrlo velik izvor gotovog i slobodnog investicijskog kapitala.

Templari – „Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama“ – bili su uistinu siromašni pripadnici reda koji je upravljao najvećim bogatstvom tadašnjeg svijeta. Živjeli su, strastveno djelovali i izgledali tako kao da su došli iz nekog budućeg svijeta. Čini se da su upravo oni započeli etapu zgotavljanja umjetnog bića, etapu u kojoj se svjetska povijest počela privoditi svom uspješnom završetku.

No pustimo to i krenimo dalje.

Kad je velik dio parazitskog sloja u Europi bio uništen, lihvarenje je bilo nadomješteno običnim bankarstvom, koje je, niskim kamatama bolje poticalo rad i proizvodnju u onom „realnom sektoru“, pa se, između ostalog pokazalo unosnijim i za bankare, a i sigurnijim.

Toliko o prošlim vremenima.

Kako danas stoje stvari s onom kobnom vrstom kreditiranja kojom su se bavili Templari?

Nešto slično praksi Templarskog reda danas prakticiraju svjetske novčarske institucije i to kreditiranjem država koje loše stoje i još gore posluju.

No danas nema visokih kamata, nego čak velik broj beskamatnih kredita. Ali zbog jako loše, antiproduktivne ekonomske politike, vlada i država koje se zadužuju, i ne uspijevaju otplatiti čak niti takve kredite, ove države, dakle, i nacije opstaju na teret cijele ljudske vrste, tj. na teret onog njenog produktivnog dijela i na štetu procesa ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva društava i vrste.

Čini se da svjetske novčarske institucije neće same moći izbaciti iz igre ove parazite, ili ih potaknuti na to da krenu nekim produktivnim putem, nego će, ako ne bude pomoći nekog puno moćnijeg subjekta nego što je novac, ti paraziti, možda uništiti svjetsku ekonomiju, koju su već unazadili, i to u prilično velikoj mjeri.

Najveća novčarska institucija u današnjem svijetu, MMF lako bi mogla završiti slično kao i Templarski red.

Ljudi možda ne vole, ali povijest, kako se čini, voli da se ponavlja.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da je, nakon sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetska ekonomija, u stalnom, kontinuiranom, čas većem, čas manjem nazadovanju – opada joj produktivnost. A s obzirom na povećanje i veličinu ljudske populacije, ljudska je vrsta, čak i usprkos velikom napretku tehnologije, danas, u dvadesetim godinama ovog stoljeća, osjetno siromašnija nego u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog.

Eto, toliko, u najkraćim crtama, o kamatama, bankama, ekonomiji, društvu i svemu ostalom čega smo se dotakli.

LJUDI I SMRT

Petar Bosnić Pertrus

LJUDI I SMRT

Jedan se čovjek… onako… srednje dobi… počeo tužiti da već ima punu kapu problema i da ne zna što će s njima; da ga oni jako muče, a da ih on ne zna riješiti.

Jednog dana kad mu je bilo dosta svega toga, ode u ured u kojem je ordinirala Smrt.

Pokucao je na vrata, ušao u ordinaciju i iz pristojnosti htio skinuti kapu, ali se pri tome nekako ušeprtljio i kapa mu padne na pod. No on ju brzo podigne i umjesto da ju zadrži u rukama, opet ju, zbog smetenosti, stavi na glavu.

No kad ju je stavio na glavu osjetio je da u njoj više nema nikakvih problema i da ga više ništa ne muči.

To ga potpuno smete i on se nekako nespretno stane ispričavati Smrti; da uopće nije kanio dolaziti u njen ured, da se zabunio i ušao na kriva vrata; da mu je žao, itd… itd, dok na kraju nije, poput nekog miša, bez pozdrava i pristojnosti pobjegao van.

Nakon toga su ga ljudi viđali uvijek veselog i dobre volje.

***

Jedan drugi čovjek, također sa puno teških, nerješivih problema, odluči otići u Smrtinu ordinaciju u uvjerenju da bi mu ona mogla pomoći. Kad je ušao unutra, upita Smrt nije li možda došao u krivo vrijeme.

„A ne – odgovori ona – mi radimo od 0 do 24 i bez ikakvih pauza“.

„A postoji li kakav red i mora li se čekati?“- upita čovjek.

„Postoji red – odgovori mu Smrt – ali ga ne ispisujem ja, nego Sudbina, tako da svatko dolazi kad mu je zapisano“.

„Primate li katkada i preko reda“ – upita onaj.

„Ponekad – odgovori Smrt – u hitnim slučajevima, kad je netko suviše opterećen problemima“.

„A može li odmah?“

„Može, nema problema“ – odgovori Smrt.

***

Dalje ne znamo što se događalo. Znamo samo to da taj čovjek nikad nije izišao na vrata na koja je bio ušao u onu „ordinaciju“ i da ga više nikad nitko nije vidio, niti ga se sjećao.

JABUKA

Petar Bosnić Petrus

JABUKA

Jednom, kad sam već bio u podmakloj dobi, vidio sam da je pokraj puta, nedaleko od moje kuće, na stablu jabuke sazrela jedna prekrasna i velika jabuka. Milina je bila pogledati ju.

Kako je sazrela dosta kasno, kad je lišće već bilo otpalo, bila je jako uočljiva i mislio sam da neće proći dugo vremena dok ju netko ne ubere i to naročito stoga što je njena nesvakidašnja i nekako neshvatljiva ljepota jasno stavljala do znanja da je iznimno slatka i ukusna i da bi se od slasti topila u ustima.

No jako sam se prevario. Ljudi su prolazili, ali nisu dizali pogled i nisu ju primjećivali. A ako ju je netko i primjetio, zastao je na trenutak i razmislio, a onda zaključio: „previsoko je, ne isplati se mučiti se zbog jedne jabuke“, i nastavljao svojim putem.

Došli su i prvi zimski dani a jabuka je, začudo, i dalje visila na svojoj grani, i, usprkos zrelosti, nije pala na zemlju.

Kad je jako zahladilo, mene je neka bolest spremila u grob, i tako sam se obreo na na ovom, tj. „onom svijetu“. No i tu sam najviše mislio na onu jabuku, a one ljude koji su, iz mog kraja, poslije mene dolazili na „ovaj“ svijet pitao sam nisu li je možda vidjeli i da li ju je netko ubrao. Većina nije primjetila ni stablo na kojem je rasla. Tek rijetki su ju primjetili i dobro zapamtili zbog njene ljepote, i rekli da, začudo, još uvijek visi gore na stablu. I ja sam se čudio, ali sam mislio da je možda red da tek na proljeće otpadne sa svoje grane. No nije mi išlo u glavu: kako je moguće da tako lijepu i uočljivu jabuku nitko ne ubere i da ona, zbog toga, naprosto mora otpasti sa stabla, pasti na zemlju i istrunuti u blatu.

Vječnost je polako prolazila, a ja sam, malo po malo prestajao misliti na svoju jabuku. Ni na „ovom svijetu“ čovjek ne može shvatiti sve stvari i mora se pomiriti s tim.

NOMOKRACIJA

Petar Bosnić Petrus

NOMOKRACIJA, VLADAVINA ZAKONA

Ubi societas ibi ius. Ubi ius ibi leges. Ubi leges ibi legum gubernatio. – Gdje je društvo, tu je i pravo, a gdje je pravo tu su i zakoni, a gdje su zakoni tu je i vladavina zakona – legum imperio ili legum gubernatio – ili, prema grč., nomokracija. Svako je, dakle, društvo, osim naravno raznih diktatura i despocija, bilo nomokratsko – temeljilo se na vladavini prava i zakona.

No ona nomokracija o kojoj je ovdje riječ, nije vladavina onakvih zakona kakvima se društvo rukovodilo do sada. Ti su se stari zakoni trebali primjenjivati, a ovi o kojima ja govorim, zbog toga što se temelje na jednom novom obliku vlasništva, automatski primjenjuju sami sebe i doista su subjekt koji vlada društvom a ne tek puki instrument kojeg primjenjuje čovjek.

Fizički, a i pravni subjekt koji propisuje ove nove, uistinu nomokratske zakone je ljudska vrsta, ali njoj ih diktiraju njeni ciljevi. Stoga su ovi zakoni pravno, političko, društveno ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje, ili samoostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Ali, ovdje je presudno važno imati na umu i to da je i sama ljudska vrsta sredstvo za ostvarivanje spomenutih, vlastitih ciljeva, za koje je I. Kant govorio da su Bog, besmrtnost i sloboda; Hegel, Apsolutni duh; Marx; carstvo pravde i slobode itd.

Ovi zakoni djeluju tako da nadziru efikasnost političkih, privrednih i drugih lidera ili liderskih timova, štite efikasne, a uklanjaju nedovoljno efiksne sa njihovih pozicija. Pored toga, ovi zakoni određuju dohotke lidera, članova liderskih timova i ostalih ljudi i drže ih u srazmjeru s njihovom efikasnošću i vrijednošću njihovog doprinosa ostvarenju ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Već smo rekli da je ultimativni cilj nomokratskih zakona ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. No neposredni cilj nomokratskih zakona je pravda, koja se smatra najmoćnijim (motivacijskim) sredstvom za dobar rad i ostvarivanje ciljeva društva i ciljeva vrste. Riječ je distributivnoj pravdi pod kojom se podrazumjeva da veličina dohotka neke individue, poduzeća, privredne grane ili nacije… treba biti srazmjerna njenom doprinosu ostvarivanju, npr. ciljeva poduzeća, ciljeva društva ili pak ciljeva ljudske vrste.

Kriteriji i stupnjevi efikasnosti ne izražavaju se riječima, nego matematičkim formulama i brojkama.
Jedan od ključnih matematičkih instrumenata nomokratskih zakona bila bi Gausova krivulja – krivulja koja bi otkrivala „normalno ili nenormalno, prirodno, ili neprirodno raspršenje rezultata“ ili neke pojave općenito. Ova je krivulja univerzalno mjerilo ili kriterij “normalnosti”, a važi u prirodi i društvu. Često se koristi u fizici, kemiji, biologiji, a na drugoj strani u: sociologiji, psihologiji i ekonomiji.

U mogućem nomokratskom ustavu, Gausova krivulja otkrivala bi da li sami zakoni imaju preoštar ili preblag ili pak umjeren, normalan ili prirodan kriterij vrednovanja rezultata rada, upravljanja ili vladanja, i zahtjevao bi da krivulja ostvarena nečijom djelatnošću bude što je moguće prirodnija, tj. što je moguće bliže idealnom, simetričnom obliku i da ne smije preko matematički određene mjere odstupati od nje. Oblik ostvarene krivulje bio bi točna slika efikasnosti, pravde i humanosti nečijeg, rada, upravljanja ili vladanja. Njen oblik, i pismenim i nepismenim ljudima, odmah, na prvi pogled, razotkriva statističke prevare ili laži kojma se danas često služe vlade ili vladine institucije, da bi zavarale narode i održale se na vlasti.

Zakon koji bi se služio Gausovom krivuljom bi uklanjao sa pozicija upravljanja ili vlasti sve one ljudske subjekte koji bi dopuštali da zakoni imaju preoštre, preblage ili nefunkcionalne kriterije i instrumente vrednovanja i tako bi Gausova krivulja (uz ostale instrumente) postala čuvar pravednosti, humanosti i vitalnosti, ali i visoke stope efikasnosti društva.

Nomokracija bi, dakle, između ostalog, bila i odgovor na ono prastaro pravno-političko pitanje: Quis custodies ipsos custodes„ – ko će čuvati same čuvare – ili, jasnije; ko će nas čuvati od naših čuvara. Čitatelji kojima je poznata povijest prava, države i politike znadu da se odgovor na to fundamentalno pitanje traži se već više od dvije i pol tisuće godina.

Bez korištenja nekog takvog instrumenta kao što je Gausova krivulja ne bi smo mogli govoriti o nomokraciji, vladavini zakona, nego možda najviše o – od slučaja do slučaja – dosta dobroj “vladavini čovjeka nad čovjekom” ili antropokraciji, koja bi po svojoj naravi i po nedostacima bila vrlo slična današnjoj građanskoj demokraciji, koja je najbolji poznati oblik vladavine, ali od koje bi se, zbog njene “istrošenosti”, ipak trebali osloboditi i to u korist nomokracije.

Ovo što je gore bilo rečeno o Gausovoj krivulji pokazuje da bi nomokratski ustav, koji bi bio objektivirana volja ljudske vrste, imao veću društvenu moć čak i od same ljudske vrste, koja bi bila suveren. To bi bilo dobro, jer to znači da bi i najmoćniji suveren morao biti human i pravedan, zato što bi se, htio ne htio, ne samo radi ostvarenja ciljeva vrste ili društva, nego i radi ostvarivanja svojih vlastitih interesa, morao pokoravati prirodnom pravu, tj. onoj pravdi koja je starija i moćnija od čovjeka, pravdi o kojoj je nekad, u vremenima helenizma a zatim i u vremenima prosvjetiteljstva i racionalizma govorilo tzv. prirodno pravo.

Mislim da će većina čitatelja shvatiti da, niti nomokratski ustav, niti ljudska vrsta ne bi bili pravi suvereni, nego bi to bili oni, gore spomenuti, transempirijski, ultimativni ciljevi ljudske vrste, koje nužno pomišljamo kao nešto dobro i za koje vjerujemo da bi pomoću nomokratskih zakona dobro vladali svijetom. Ljudska vrsta, koju smatramo prirodnim suverenom, ipak je samo izvršitelj posla koji se zahtjeva za ostvarivanje onih njenih ključnih ciljeva.

Jedan od ključnih zahtjeva nomokratske vladavine i uvjet nužnog realnog suvereniteta ljudske vrste koji je ujedno i osnova slobode svih naroda, izražava se krilaticom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

Više o tim zakonima i nomokraciji na Google-u u tekstu “KLJUČEVI PRIVREDNOG ČUDA”. i knjizi SUMA EKONOMIJE, koje nema u digitaliziarnom obliku.

Neka čitatelja ne zbuni činjenica da sam nomokraciju nazivao i logokracijom (vladavinom znnosti) i drugim imenima, zato što se izraz nomokracija koristio za imenovanje drugih društvenih pojava.

AXIOMATIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

Petar Bosnić Petrus

AXIOMATIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

1. It is impossible for a mass to move in a circular path without producing a centrifugal force.

The centrifugal force always acts in the same line as the centripetal but in the opposite direction.

2. It is impossible to draw a line on the surface of a sphere that is not curved toward the center of the sphere, because all points on the surface of the sphere are equidistant from its center.

3. The Earth is a sphere. It is impossible, at it’s surface, to draw a line that would not be curved towards it’s center of gravity.

4. It would be impossible for a mass to move along a line drawn on the surface of the Earth without producing a gravifugal force.

A „gravifugal force“ is a force that has the same line of action as a gravipetal force, but the opposite direction, or trend of action.

Gravipetal force is actually gravity that has the function of centripetal force.

From the above axioms follows that you can draw even a circle on the Earth’s surface, and that the path of a mass moving allong that circle will necessarily be curved toward the center of gravity of the Earth, and will therefore cause a gravifugal force which will reduce the weight of the observed moving mass.

 If we – instead of that circle and mass – however – if we (instead of it) observe a very solid rotating ring, the trajectory of its mass will also be curved towards the center of gravity of the Earth, so it will also cause a gravifugal force in accordance with eqution : F = m v2/r

Symbol r denotes the distance from ring to the center of gravity of Earth.

r = 6 371 009 m

At a circumferential speed of ring mass, m – speed, v= 7902m / sec., gravifugal force will reduce rng’s weight to zero and it will be in weightlessness state.

At a circumferential speed larger than 7902m / sec., The ring will rise vertically upwards, along the axis of its rotation.

Hypothesis

The famous antigravity actually is a gravifugal force, and the gravifugal force itself is a reaction to the action of a gravipetal force, that is to say, gravity that has the function of a centripetal force.

If a gravitational force acts on an accelerated mass as a centripetal force, then it does not change the velocity of the observed, accelerated mass, but only the direction of its motion and change it from rectilinear to circular. This is the so-called normal acceleration, in which the inertia of mass — resistance to change of direction of motion — manifests itself as a gravifugal force that can neutralize the action of gravity. This force can also be called antigravity, but the term “gravifugal force” is much more suitable.

For more, see the next:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/27/scientific-base-of-antifravity-gravifugal-force/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/24/how-to-achieve-an-antigravity-or-gravifugal-effect/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-theory/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-definition/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2017/05/01/levitational-civilization/

More details in the book NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.

AKSIOMATSKA BAZA ANTIGRAVITACIJE (GRAVIFUGALNE SILE)

Petar Bosnić Petrus

AKSIOMI antigravitacije (gravifugalne sile)

Nemoguće je da se neka masa kreće kružnom putanjom a da pri tome ne stvara centrifugalnu silu.

Centrifugalna sila uvijek djejuje po istom pravcu kao i centripetalna ali u suprotnom smjeru.

Nemoguće je na površini kugle povući liniju koja nije zakrivljena prema centru kugle, jer su sve točke na površini kugle jednako udaljene od njenog središta.

Zemlja je kugla. Nemoguće je po njenoj površini povući liniju koja ne bi bila zakrivljena prema njenom središtu ili težištu.

Nemoguće bi bilo da se neka masa kreće linijom povučenom na površini zemlje a da pri tome ne razvija gravifugalnu silu.

Gravifugalna sila, je sila koja ima isti pravac djelovanja kao i gravipetalna, ali suprotan smjer.

Gravipetalna sila je ustvari gravitacija koja ima funkciju centripetalne sile.

Iz gornjih aksioma proizlazi da na površini Zemlje možete nacrtati i kružnicu, i da će putanja mase koja će se kretati tom kružnicom nužno biti zakrivljena prema centru ili težištu Zemlje, pa će zbog toga nužno uzrokovati gravifugalnu silu koja će smanjivati težinu promatrane mase.

A ako umjesto one kružnice i mase imamo vrlo čvrsti prsten koji se brzo vrti, i putanja njegove mase biti će zakrivljena prema težištu Zemlje, pa će i on uzrokovati gravifugalnu silu.

Pri obodnoj brzini prstena od 7902m/sec. prsten će izgubiti svu svoju težinu i bit će u bestežinskom stanju.

Pri obodnoj brzini većoj od 7902m/sec., prsten će se podizati okomito uvis, duž osi svoje rotacije.

Hipoteza

Ona famozna antigravitacija je zapravo gravifugalna sila, a sama gravifugalna sila je reakcija na djelovanje gravipetalne sile, tj., gravitacije koja ima funkciju centripetalne sile.

Kad gravitacijska sila djeluje na neku ubrzanu masu kao centripetalna sila, onda ona ne mjenja brzinu promatrane, ubrzane mase, nego samo pravac njenog kretanja – iz pravocrtnog u kružno. To je tzv. normalna akceleracija, kod koje se inercija mase – otpor promjeni pravca kretanja – manifestira kao gravifugalna sila koja može neutralizirati djelovanje gravitacije. Ova se sila može nazivati i antigravitacijom, ali je izraz „gravifugalna sila“ puno primjereniji.

Zemlja i prsten koji se brzo vrti.

Masa prstena okreće se oko dva centra C0 i C1 i kreće se po dva radiusa zakrivljenosti, rk : r0 i r1 radijus r0 može biti veči ili čak manji od 1m, dok r1 ne može biti kraći od radijusa Zemlje 6 371 009 m, pa je zato zakrivljenost putanje mase prstena prema središtu Zemlje vrlo mala i praktički nevidljiva, a veličina gravifugalne sile je nešto više od 6,3 milijuna puta manja od veličine obične centrifugalne sile, Fcf . No prsten od ugljičnih nano cijevi je dovoljno čvrst da izdrži brzinu od 13 760m/sec. i da omogući vertikalnu gravifugalnu akceleraciju, uzdizanje od 29,76./sec2, te da služi za pogon svemirskih letjelica ili kao temelj lebdećih, gravifugalnih kuća i gradova.

STANOVANJE

Petar Bosnić Petrus

STANOVANJE.

Posvećeno dr. Radovanu Ivančeviću

O ovoj temi najprije je napisana knjiga koja je nekako izgubljena. Poslije sam napisao jedan kraći članak, a sada samo kratki osvrt na tu pojavu, radi toga da odgovorim na neka pitanja na Fb.

Le Corbusier: “Kuća je mašina za stanovanje.”

Već sam bio napisao da je ova glasovita Le Corbusierova definicija kuće, koja se može smatrati vrlo bliskom istini, izazvala vrlo žive i žučne diskusije.

Zašto?

Moj odgovor se može svesti na tvrdnju da se ta žučna diskusija zbila i još uvijek se zbiva zbog toga što definicija barata s jednim pojmom koji diskutantima nije jasan – pojmom stanovanja.

No da bi se razumjelo što je stanovanje, treba znati neke bitne stvari o živim bićima i čovjeku, ali i o vremenu.

Dalje slijedi tekst onog kratkog osvrta.

“…..Svako živo biće, naime, uključujući i čovjeka ima ograničene zalihe životne energije koje uglavnom iscrpi ili potroši za 12 sati, tj. za jedan dan. Nakon toga je nužno (obićno noću) obnoviti ih, regenerirati. Ako ih nije moguće regenerirati, nastupa smrt.

Ovdje se ne misli na prostu biološku energiju koja se može regenerirati hranom i pićem, bez kojih čovjek može živjeti i više od deset dana, nego na psihičku, duševnu energiju koja se može obnoviti isključivo spavanjem.

No dok spava, čovjek je običan komad mesa ponuđen prvome koji naiđe. Potpuno je bespomoćan, ne samo u odnosu na divlje zvijeri, mesoždere, nego i u odnosu na ubojice, razbojnike, koji bi ga, dok bude spavao, možda htjeli ubiti ili porobiti i uzeti njegovu imovinu, a u opasnosti je i u odnosu na meteorološke nepogode itd.

Dok je budan čovjek se može braniti ili skloniti od nevolje, ili ih otkloniti, ali kad spava, nema nikakvih šansi, pa je tada kako sam već rekao, običan komad mesa.

Ali, da bi ipak, i za vrijeme sna, sačuvao svoj život i imovinu, čovjek gradi kuću, koja će ga dok bude spavao, svojim debelim i čvrstim zidovima, krovom i sigurnim bravama čuvati od divljih zvijeri i još gorih razbojnika, ali također i od kiše, snijega, vjetra, hladnoće, smrzavanja i sličnih nevolja.

Eto, iz ovoga što je upravo rečeno, kako se nadam, možete dovoljno jasno vidjeti da je stanovanje prvenstveno proces regeneracije one esencijalne čovjekove životne (duševne) energije, a da je kuća doista uređaj ili “stroj” koji mu omogućuje da mirno i sigurno spava i da ju tako obnovi, te nastavi živjeti.

Da je čovjekova duševna energija beskonačno velika, ko zna da li bi mu trebala kuća?

Le Corbusier je, dakle, bio u pravu i vrlo blizu istine, kad je kuću definirao kao “mašinu za stanovanje”.

Jedini nedostatak te njegove definicije bio je to što nitko (uključujući čak i njega), nije znao što je zapravo stanovanje i iz toga je onda izbila cijela ona frka koja traje i danas, a koja bi se, sada, kad znamo da je stanovanje proces regeneracije životne energije, mogla smiriti, a mi bi smo mogli malko preciznije definirati kuću kao uređaj za regeneraciju životne (duševne) energije, a tu kuću bi, pak, na vrhuncu njenog razvoja, trebalo definirati kao automat za regeneraciju, ne samo biološke i duševne (psihičke), nego i cjelokupne duhovne energije čovjeka – automat koji bi, poput onog duha iz čarobne Aladinove svjetiljke, čovjeku udovoljavao u svemu što bi on (u okviru stanovanja) mogao poželjeti i to čak i prije nego čovjek postane svjestan da želi upravo to.

Riječ, dvije o onoj duhovnoj energiji koju smo spomenuli. Kuća nju toliko ne obnavlja, koliko ju proširuje, uvećava i to prvenstveno ljepotom svog unutrašnjeg, arhitektonskog prostora. Mali je i premali broj ljudi koji znaju ili barem naslućuju koliko lijep arhitektonski prostor utječe na razvoj onoga ko u njemu živi, a koliko ružan ili jadan prostor kvari ljude. Običnom čovjeku ili nekom kmetu malo je teže shvatiti da ta praznina kroz koju se krećemo i u kojoj živimo može biti i lijepa, imati lijep oblik i da se upravo “nevidljivom” ljepotom te praznine može presudno utjecati na razvoj i formiranje ljudske duše.

Još samo riječ dvije o onoj diskusiji koja je nastala na temelju Le Corbusierove definicije kuće.

Učesnici ove žučne diskusie o naravi kuće nisu znali o čemu zapravo diskutiraju, a ne znaju to ni danas (osim ako su pročitali ovaj osvrt), pa su odlučili da tu svoju prepirkom nazovu “sukobom funkcionalizma i organicizma u arhitekturi”, što, naravno, nema nikakve veze sa stvarnim predmetom i ciljem diskusije, a niti sa funkcionalizmom i organicizmom. Da stvar bude još gora, i nazivi ovih smjerova u arhitekturi uvelike su promašeni.

A sad nešto drugo.

Kome je poznat razvoj teorije vremena od Aristotela od Heidegera brzo će uvidjeti da je pitanje:”što je kuća?” vrlo je blisko pitanju “što je vrijeme”, te da nije nimalo slučajno to što je Heideger, koji je smatrao da je bitak ustvari vrijeme, u “Bitku i vremenu” čovjeka nazvao “kućom bitka”.

Kuća je zapravo kuća “kuće bitka”, čuvar vremena, a stanovanje je samoodržavanje ili samoobnavljanje vremena. No treba imati na umu da prava i cijela čovjekova kuća nije samo onih stotinjak stambenih kvadrata, nego cijela civilizacija. Ali o tom nekom drugom prilikom.

Evo još jedne važne stvari koju bi trebalo znati o kući, stanovanju i vremenu.

Immanuel. Kant izvrsno je definirao vrijeme kao „transcendentalnu aprecepciju jaa.“- sebesvijest – i svijest o ne-ja. Kad čovjek odlazi spavati i kad zaspe on “izlazi iz vremena” i ostavlja kuću da mu poput nekog stražara čuva otvorena vrata kroz koja je bio izišao iz vremenitog svijeta i kroz koja bi se trebao vratiti u svoje potpuno, cjelovito, vremenito sebstvo i vremeniti svijet. Kuća je, dakle, pored ostalog i čuvar prolaza koji spaja vremenitost i vječnost – prolaza koji ljudima omogućuje da žive i po stotinu godina.

No vratimo se stanovanju.

Nastanjujući čovjeka, svog gospodara, poslužujući ga, svojim, specifično kućnim automatima, radeći i brinući umjesto njega, čineći mu razne usluge, osiguravajući mu miran san, toplinu, jelo, odmor, kuća, pretvara čovjekovo životno vrijeme u njegovo slobodno vrijeme, shole i time mu omogućuje i duhovno buđenje, “prosvjetljenje”, tj. omogućuje mu da postane vrijeme koje je svjesno, sebe, postalo svoj pojam, što je, kako smatraju neki ugledni mislioci (prvenstveno Hegel), najviši domet, a možda čak i svrha i cilj bivanja, obične inidvidue, ali i onog apsolutnog ili bitka.

Eto, samo toliko, pa možemo napustiti teren filozofije i prijeći na teren drugih važnih stvari.

O kući kao jednom od ključnih elemenata umjetnog bića, možete čitati u nekim drugim mojim spisima.

Sada nešto o antigravitaciji.

!!!!! ?????

Jedan od ključnih, neposrednih ciljeva arhitekture bio je pobjeda nad gravitacijom. Prva izgrađena kuća bila je prva čovjekova pobjeda nad njom.

I tek je takva pobjeda nad gravitacijom čovjeku omogućila stanovanje.

Što bi to imalo značiti?

Evo što

Zamislite kuću bez krova, nedovršenu ili opožarenu kuću.

Je li to kuća?

Da se ne bi ste mučili s odgovaranjem na to pitanje, ja ću odgovoriti umjesto vas.

Nije.

Kuća je samo ono što ima krov, strop, svod, kupolu ili što već.

Taj krov ili kakav drugi pokrov je ključni element koji prostor kuće odvaja od prostora vanjskog svijeta, i koji građevinu čini kućom.

I zidovi su važni, ali njih je lako napraviti. “Krov nad glavom” je ono što zadaje muke glavobolje.

Zašto?

Zato što u tome čovjek mora biti veliki majstor ili umjetnik da stvar napravi tako da strop, svod, kupola ili krov ne padaju, nego sigurno lebde nad prostorom koji nastanjuje i ugošćuje čovjeka i da mu baš kad spava ili jede ne padne na glavu, pa da ga, siromaha, ne zgniječi i ne ubije kao neku stjenicu ili uš.

Gradnje prvih pouzdanih krovova, svodova, ili kupola bile su, dakle, prve čovjekove pobjede nad gravitacijom.

Ovdjde ćete se sigurno, a i s pravom, opet zapiati: čemu ovo o gravitaciji i antigravitaciji?

Evo vam odgovora.

Vjerojatno već svi znate da se ja bavim antigravitacijom (gravifugalnom silom), i da sam projektirao kuće koje će potpuno pobjeđivati gravitaciju, tako što će lebdjeti u atmosferi na visini od nekoliko kilometara i omogućavati čovjeku da živi onako kako se nekad mislilo da žive besmrtni bogovi.

Ove kuće neće biti utemeljene u kamenu, nego u gravifugalnoj sili na kojoj se već mnoge milijarde milijardi godina temelji cijeli materijalni univerzum, a to je, priznat ćete, vrlo solidan i siguran temelj.

Te, lebdeće kuće ostvarivati će ono o čemu je pisao piac koji je napisao onu bajku o čarobnoj Aladinovoj svjetiljci i onom svemoćnom duhu koji ostvaruje sve gospodareve želje. Pisac tog štiva nije ni slutio da piše o budućoj realnosti i da će upravo kuća biti onaj duh koji će ispunjavati gospodareve želje.

Ne vjerujete ???

I ne morate.

To će se uskoro zbiti i bez vašeg vjerovanja.

ZNANSTVENA OSNOVA ANTIGRAVITACIJE (GRAVIFUGALNE SILE)

Petar Bosnić Petrus

ZNANSTVENA OSNOVA ANTIGRAVITACIJE (GRAVIFUGALNE SILE).

U nekoliko prethodnih radova govorio sam da se zreli oblik ljudske materijalne civilizacije neće graditi na tlu, nego će, na temelju jednog uređaja, levitirati u atmosferi i bližem svemiru koji okružuje Zemlju.

Ekonomičnost spomenutog uređaja (opisanog u nastavku teksta).

Električna energija ubrzavati će jedan veliki prsten što će nositi letjelicu i pretvarati se u njegovu kinetičku energiju. Ubrzani prsten podizat će letjelicu. Ako se letjelica bude trebala spustiti i sletjeti na zemlju, bit će potrebno usporiti prsten, tj. pretvoriti njegovu kinetičku energiju natrag u električnu energiju i stornirati ju opet u električne baterije.

Letjelica s ovom vrstom pogona – gravifugalna letjelica- mogla bi nekoliko puta u jednom danu doći do satelititskih orbita i vratiti se na Zemljinu površinu, uz potrošnju zanemarivo malih količina električne energije.

Ako bi letjelica trajno levitirala na istoj visini, onda, u skladu sa Zakonom o očuvanju energije, ne bi trošila energiju. Ova bi se osobitost mogla koristiti za izgradnju lebdećih kuća, vrtova, voćnjaka, plantaža, gradova, otoka i cijele levitacijske civilizacije na nadmorskoj visini od 3 do 4 ili 5 km iznad tla.

Ljudi predmeti i konstrukcija letjelice zadržavali bi svoju normalnu težinu za vrijeme lebdenja. Jedino bi prsten bio izložen gravifugalnoj sili.

Geocentrifugalna sila uzrokovana Zemljinom rotacijom smjestila bi puno kuća, gradova, otoka… iznad ekvatora i od njih formirala, prsten koji bi okruživao cijelu Zemlju, baš kao što Saturnov prsten okružuje Saturn.

Neke bi se pak kuće ili gradovi, po želji njihovih vlasnika, prepustile zračnim strujama da ih nose oko cijelog svijeta.

Sloboda!

Je li to samo fantazija ili vrlo bliska buduća stvarnost?

Odgovor nalazi se u nastavku.

GRAVIFUGALNA SILA

Iako je jednostavna, fizičku osnovu antigravitacije (gravifugalnu silu) nažalost je vrlo teško razumjeti, ali ne i nemoguće.

Pogledajte pažljivo sl. 1

Slika 1 pokazuje prsten rotira vrlo blizu Zemljine površine. (U nekom laboratoriju, dvorištu ili polju). Os njegove rotacije koaksijalna je sa smjerom gravitacijskog djelovanja. Između ostalog, slika 1 pokazuje da rotirajući prsten ima bezbroj centara, C smještenih na osi svoje rotacije. Ali samo dva centra imaju fizičku ili stvarnu važnost:

Jedan od njih, C0 nalazi se u ravnini rotacije prstena. Taj je centar ishodište solidopetalne sile. Fsp. To je zapravo centripetalna sila, koja proizlazi iz čvrstoće, solidity ili soliditas materije prstena.

Drugi, ekstraplanarni centar rotirajućeg prstena, C1, nalazi se u težištu nebeskog tijela (Zemlje), središtu koje je ujedno i težište planeta (center of gravity), hvatište ili ishodište gravipetalne sile.

Gravipetalna sila je zapravo gravitacija koja djeluje kao centripetalna sila.

Sljedeće je važno:

Ako je os rotacije prstena koaksijalna s smjerom djelovanja gravitacije (gravipetalne sile), tada je: svaka točka na putu mase prstena na jednakoj udaljenosti u odnosu na točku središta C1. To, nadalje, znači da je putanja mase rotirajućeg prstena nužno zakrivljena (kružna) u odnosu na središte C1. Prosječni radijus te zakrivljenosti, r1 je vrlo velik, 6 371 009 m. To je prosječni radijus Zemlje.

Ovdje se pojavljuje jedan vrlo velik, Kopernikanski problem. Zakrivljenost putanje mase rotirajućeg prstena prema Zemljinom centru, C1 ne može se vidjeti očima. O tome možemo imati samo znanje.

Sljedeće je također važno.

Put mase rotirajućeg prstena (slika 1) istovremeno je zakrivljen prema centruC0 i C1.

Solidopetalna sila zakrivljuje putanju mase prstena prema centru C0, a gravipetalna prema središtu C1.

(Jednadžba za vrijednost solidopetalne sile je: F = mv2 / r0

Jednadžba za vrijednost gravitacije je: [(G m1 m2) / r12]

Jednadžba za vrijednost gravipetalne sile je: [(G m1 m2) / r12] – mv2 / r1

Masa prstena kreće se u isto vrijeme po dva različita radijusa zakrivljenosti: r0 i r1.

Reakcija na djelovanje solidopetalne sile je solidofugalna sila, dobro poznata kao obična horizontalna centrifugalna sila.

Reakcija na djelovanje gravipetalne je gravifugalna sila, Fgf. Djeluje po istom pravcu kao gravitacija (gravipetalna sila), ali u suprotnom smjeru.

Hipotetski slijedeći pokus pokazuje koliko su velike te sile i njihovi ubrzanja?

Eksperimentalni prsten

Neka se izradi vrlo čvrst prsten od grafena ili ugljikovih nanocijevi koje osim velike čvrstoće imaju i dijamagnetska svojstva (slika 2). Ovaj bi čvrsti dijamagnetski prsten bio zatvoren u evakuirano kućište u kojem bi (radi toga bi se izbjeglo trenje i kontakt sa zidovima kućišta), lebdio u rotirajućem elektromagnetskom polju, koje bi ga također ubrzavalo.

Slika 2: 1 je prsten, 2, evakuirano kućište, 3, zavojnice, koje napaja trofazna struja promjenjive frekvencije.

Kutna brzina prstena, nema nikakvu važnost. Rotirajuće elektromagnetsko polje ne utječe na pojavu antigravitacijskog (gravifugalnog) efekta. Kućište se ne bi smjelo okretati.

Pretpostavimo da je radijus prstena, r0 = 1 m, a prosječna brzina mase prstena v = 7 902 m/sec. (što je moguće postići samo ako je prsten izrađen od najjačih danas poznatih materijala – grafena ili karbonskih nanocijevi).

U skladu s jednadžbom:

a = v2 / r0

za izračunavanje solidofugalnog, tj, (obične horizontalne centrifugalne) akceleracije, bit će:

(7902m / sec.)2/1m = 62 441 604m / sec2

Pri istoj brzini, vertikalna gravifugalna akceleracija istog prstena bit će samo:

(7902m / sec.)2/6 371 009m = 9,8 m/sec.2

Ali čak i tako malo vertikalno gravifugalno ubrzanje (akceleracija) omogućit će prstenu da postigne bestežinsko stanje i da levitira.

Ako povećamo njegovu brzinu iznad 7902m/sec., prsten će se uzdizati, zajedno sa kućištem u kojem bi bio zatvoren. Mogao bi se uzdići do orbite umjetnih satelita ili orbita drugih nebeskih tijela.

Čestice koje čine masu prstena: atomi, molekule, pri toj povećanoj brzini, kretat će se i uzdizati u vertikalnoj helikoidalnoj putanji.

Maksimalna brzina koju možemo postići prstenom od ugljičnih nanocijevi je 13 760 m/sec. Ta brzina prstenu daje vertikalno, gravifugalno ubrzanje, agf = 29,7m / sec2.

——————–

Nešto drugačiji pogled na istu materiju možete vidjeti ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-theory/

I ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/24/how-to-achieve-an-antigravity-or-gravifugal-effect/

I uglavnom, ovdje:

Knjiga NOVA FIZIKA, autor: Petar Bosnić Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, SAD, 1. siječnja 2002.

SCIENTIFIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

Petar Bosnić Petrus

SCIENTIFICAL BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

In several previous papers I stated that mature form of human material civilization will not be build on the ground. It will levitate in atmosphere, and closer space surrounding Earth.

The economy of the device described below.

The electrical energy that will accelerate the large ring is converting into its kinetic energy. Accelerated ring is lifting the craft. If the craft have to be lowered and landing to the ground, it will be necessary to slow ring down, i.e. to convert its kinetic energy back in electric energy and restored into the electric batteries.

A flying craft with this kind of propulsion – gravifugal flying craft – could reach satellites orbits several times in one day and return to the Earth’s surface, with consumption negligible small quantities of energy (Electric energy).

If the gravifugal flying craft were permanently levitating at the same altitude, than, in accordance to the Energy conservation Law, it would not consume energy. This feature could be used to build levitating houses, gardens, plantations, cities, islands and entire levitating civilization, at the altitude of 3, 4, or 5 km above the ground.

A geocentrifugal force caused by Earth’s rotation would place lot of houses, cities, islands…. above the equator and form a ring by them. That ring would surround the entire Earth, just as Saturn’s ring surrounds Saturn. Some houses and cities, at the request of their owners, would allow the air currents to carry them around the whole world.

Freedom!!

Is it just a fantasy, or very close future reality?

Answer is below.

GRAVIFUGAL FORCE

Although simple, physical base of antigravity (gravifugal force) is very dificult to understand.

Look carefully fig. 1

Ring is rotating very close Earth’s surface (In some lab, yard or field). Axis of its rotation is coaxial with direction of gravity action. Among other things, Fig 1 shows that rotating ring has innumerous number of centers, C situated at axis of its rotation. But only two centers has a physical or real importance:

One of those C0 is situated in the plane of ring’s rotation.This center is a point of application of solidopetal force, Fsf . It is in fact centripetal force, arises from solidity of ring’s matter.

Another, extraplanar center of the rotating ring, C1 is situated in the center of gravity of celestial body (Earth), center which is also the point of application of gravipetal force.

Gravipetal force is in fact gravity functioning as a centripetal force.

The following is important:

If the axis or ring’s rotation is coaxial with direction of gravity ( gravipetal) force action, than: every point on the path of ring’s mass is at equidistant in regard to point of center C1. It, further, means that the path of the rotating ring mass is necessarly curved (circular) in regard to center C1. Average radius of that curvature, r1 is very large 6 371 009 m. It is average radius of Earth.

Here arises very big, Copernicusian problem. Curvature of the path of rotating ring’s mass towards Earth’s center, C1 can not be seen by eyes, but we can have only knowledge about it.

The following is important too.

The path of the mass mass of the rotating ring (fig. 1) simultaneously is curved towards the center C0 and C1.

Solidopetal force curves path of ring’s mass towards center C0, and gravipetal force toward center C1.

( Equation for value of solidopetal force is: F = mv2/r0

Equation for value of gravity is:[(G m1 m2 )/r12]

Equation for value of gravipetal force is : [(G m1 m2 )/r12] – mv2/r1)

Mass of the ring is moving, in the same time, at a two different radius of curvature: r0 and r1.

Reaction to the action of solidopetal force is solidofugal force, wellknown as a ordinary horizontal centrifugal force, Fcf.

Reaction to the action of gravipetal force is gravifugal force, Fgf. It is acting in the same line as a gravity (gravipetal force), but in opposite direction.

Hypotetical following experiment shows how large are these forces and its acceelerations?

Experimental ring

Let there be made a very solid ring in Graphene or carbon nanotubes which also are diamagnetic matters too. (Fig 2) Let this solid and diamagnetic ring be enclosed in an evacuated housing in which (to avoid friction and contact with the walls of the housing) it would float in a rotating electromagnetic field, which also would accelerate it.

Fig. 2: 1 is ring, 2, evacuated housing, 3, Coils, that are powered by three phase ellectrical current of changeable frequency.

Angular velocity of the ring, has no any importance. Rotating electromagnetic field has no any influence to appearance of antigravity (gravifugal) effect. Housing should not rotate.

Let suppose that the radius, r0 of the ring is 1m and average speed of ring’s mass is 7 902m/sec., (which is possible to achieve only if the ring is made in strongest materials known today – graphene or carbon nanotubes).

Than, in accordance with equation:

a = v2/r0

to calculate solidofugal (ordinary horizontal centrufugal) acceleration will be:

(7902m/sec.)2/1m = 62 441 604m/sec2

At the same speed, vertical Ggravifugal acceleration of the same ring will be only:

(7902m/sec.)2/ 6 371 009m = 9,8 m/sec.2

But even so small gravifugal acceleration will enable ring to achieve weightlessness state and levitates.

If we increase its speed, the ring will lift or elevate itself with housing in which is enclosed. It could lift up itself to the height of an artificial satelites orbits or orbits of other celestial bodies.

Particles that are making ring’s mass: atoms, molecules…will move and elevating itselfs in a vertical helical path or trajectory.

Maximal velocity we can achieve by ring made in carbon nanotubes is sufficiently high: 13 760m/sec. That velocity gives to the ring vertical, gravifugal acceleration, agf  is 29,7m/sec2.


Slightly different view to the same matter you can see here:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-theory/

And here:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/24/how-to-achieve-an-antigravity-or-gravifugal-effect/

And largely, here

The book NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.