Skoči do sadržaja

REFORMA GOSPODARSTVA

Petar Bosnić Petrus

ZAKON O KONTROLI EFIKASNOSTI RADA MANAGERA

 I DIO

Član 1.

Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu pravnu osobu, vlasnika sebe samog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni – kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog, tj. upravljačkog prava (funkcije) – imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo – privatno.

Napomena 1

Kapital, kojemu je poduzeće ključni, produktivni, način pojavljivanja, već odavno funkcionira kao pravna osoba, jer, kako je već rečeno, poduzeće nije ništa drugo do pravna osoba. To, dakle, nije nikakva novost. Novost je u tome što se sada ovoj pravnoj osobi, putem ovog zakona, dodaju neki momenti tzv. fizičke, žive osobe – “želja za bogaćenjem”, tj. unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje ga također čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata s kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapital, odnosno poduzeće čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim, nižim, manje razvijenim oblicima kapitala kao pravne osobe.

Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje, odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika.

Ukoliko se ne bi odredilo drugačije, ovaj bi se zakon odnosio na poduzeća u državnom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne bi se nužno morao odnositi i na ona poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fizičku osobu), ukoliko taj bude voljan gubiti vrijeme s poslovima koja bi mu inače, brže i bolje obavio umjetni vlasnik.

Član 2.

Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) – pravo na rad, pravo na upravljanje poduzećima i pravo na poslovni promet – on iznajmljuje živim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično, ili kazneno djelo koje nije podložno zastari.

Napomena. 2

Privatni vlasnik je pravna ili fizička osoba koja, u okviru prava neograničenog raspolaganja predmetom svog vlasništva ima i pravo njegove zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – a da za to nikome ne mora odgovarati. Posjednici ili plodouživatelji (osobe koje imaju samo prava: ius utendi ili posidendi i ius fruendi), nemaju ta prava, a za uništenje, zloupotrebu ili oštećenja posjeda odgovaraju njegovom privatnom vlasniku.

Stvaranjem umjetnog vlasnika, fizičke i pravne osobe gube pravo zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – produktivne imovine društva, a dobija ga sam kapital, odnosno ovaj zakon koji je izraz volje kapitala.

No ovom transformacijom vlasništva iz „prirodnog“ u umjetno, i samo pravo zloupotrebe – ius abutendi – doživljava radikalnu transformaciju. Kada, naime, kapital postane umjetni vlasnik, on gubi pravo da uništava samog sebe ili nešto vrijedno, a ostaje mu samo pravo da otpušta ili odbacuje one elemente koji nisu dovoljno funkcionalni, npr. lošu ili zastarjelu tehnologiju, loše radnike, loše managere ili državnike, nedovoljno funkcionalne ekonomske ili društvene odnose itd.

Umjetni vlasnik djelovao bi kao priroda. Odabiranjem onog najboljeg i odbacivanjem onog što nije dovoljno dobro, čuvao bi i jačao vitalnost ljudske vrste i uvećavao moć i snagu njene civilizacije.

U takvoj civilizaciji, zbog njene velike moći i produktivnosti, dovoljno bi dobro živjeli i oni ljudi koji ne bi imali sreće ni mogućnosti da budu dovoljno dobri po mjerilima umjetnog vlasnika. A i samo prirodno biće, priroda konačno bi dobila moćnu zaštitu – curator-a naturae.

Postojećem, antinomičnom shvaćanju vlasništva, koje se bazira na razlikovanju i suprotstavljanju društvenog privatnomu, mi suprotstavljmo slijedeće.

1.Prirodno vlasništvo( koje se obično naziva plemenskim, društvenim) (paleolitska i neolitska civilizacija); 2. ljudsko, privatno vlasništvo –  od rane antike do kasnog građanskog društva – i 3. buduće umjetno vlasništvo, u kojem bi vlasnik trebao biti sam kapital, umjetno biće.

Napomena 2a

U velikom broju prethodnih radova ja sa izrazio i razradio misao da je kapital umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta i da je svekolika povijest bila proces stvaranja tog bića. Samo toliko, jer se ovdje ne možemo upuštati u šire izlaganje te materije.

II DIO

Član 3.

Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene kao investitori.

Član 4.

Svrha investiranja je profit, dobit, višak vrijednosti, a dopušteno je ostvarivati ga isključivo NA NAČIN kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju onih bitnih ciljeva društva i ciljeva ljudske vrste.

Napomena 3 Iznimno važna napomena.

Proizvodnja materijalnih dobara potrebnih ljudima samo je sredstvo za ostvarivanje profita. Pravi neposredni cilj materijalne proizvodnje jest, i treba biti profit.

No, zašto svekolika ljudska praksa i ovaj zakon govore da profit treba biti stvarni cilj proizvodnje i da je on važniji od onih materijalnih dobara?

Odgovor je zapravo jednostavan.

Zakonima se reguliraju odnosi i djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi društva i – što je još važnije – ciljevi vrste.

A najvažiji ciljevi ljudske vrste – oni bez čijeg ostvarenja njen opstanak, a niti opstanak individua, ne bi imao smisla – ti ciljevi, dakle, mogu se ostvariti isklučivo razvijanjem civilizacije.

Sam razvoj civilizacije, pak ne može se financirati ničim drugim osim profitom, viškom vrijednosti, surplus value-om – viškom koji ostaje nakon podmirenja troškova života i troškova proizvodnje.

Stoga, je proizvodnja koja ne ostvaruje taj višak ili profit, za društvo i za ljudsku vrstu, ali i za proste individue, potpuno beskorisna i nema nikakvog smisla.

Zakoni, dakle, moraju omogućavati stvaranje profita i štititi ga.

Jasno, ovdje govorimo o proizvodnji koja proizvodi nešto dobro, jer od proizvodnje zla neće nastati nikakav profit, višak dobara ili višak vrijednosti, niti će se civilizacija moći razvijati i usavršavati tako da bi mogla služiti kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Proizvodnja oružja, npr., iako je često nužna, a katkada i korisna, čak spasonosna, rijetko i slabo doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Tako je i sa stvaranjem nepravednih, nefunkcionalnih i neljudskih društvenih i ekonomskih odnosa. Oni, štoviše, direktno i vrlo efikasno sprečavaju ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Mislim da bi smo, radi važnosti ove stvari, ovdje, opet, nasuprot općem mnijenju, svakako, trebali ponovo reći i naglasiti to da je ljudska proizvodnja koja ne stvara nikakav višak vrijednosti ili profit praktično beskorisna, besmislena i stoga svojevrsno zlo i da se treba nadati se da će čitatelj imati razumijevanja za tu važnu misao.

Također, nasuprot općem mnijenju, treba snažno istaknuti da visinu profitne stope ili QPK-a kvocijenta produktivnosti kapitala – nikako ne bi smo smjeli ograničavati, nego dapače podsticati njen rast, jer iz zakonitog rasta profitne stope ili QPK-a ne proizlazi nikakva šteta ili zlo. Pravi, naime, izvorni i jedini zakonom i moralom dozvoljeni izvor viška vrijednosti, profita nije ništa drugo do objektivacija ljudske kreativnosti, a ona, načelno gledajući, nikako ne služi činjenju zla, iako se njeni produkti mogu i zloupotrijebiti. Ali, to je nešto sasvim drugo.

Trebalo bi samo paziti i zakonski kažnjavati takvu djelatnost koja postiže i podiže profitnu stopu ili QPK raznim trikovima, prevarama, činjenjem zla ili štete raznim subjektima koji sudjeluju u njenom stvaranju, bilo kao radnici, partneri ili potrošači, bilo kao priroda. Jasno, trebalo bi kažnjavati i zloupotrebu i nebrigu o prirodnom okolišu, prirodnim sirovinama, nebrigu o štetnom proizvodnom otpadu, štetnom otpadu koji nastaje masovnom potrošnjom itd.

Još nešto što je od krucijalne važnosti.

Prije nego se završi privredni cikljus – N –R – N’novac – roba – novac’,i prije nego se pokaže da je onaj N’ sa kraja ciklusa veći od onog N na početku, mi nikako ne možemo znati da li je taj naš privredni ciklus bio produktivan, tj. profitabilan ili nije.

Zato što po veličini možemo uspoređivati samo čistu kvantitetu, nužno je da svaki privredni ciklus završi u formi te čiste kvantitete – onoga novca’, N’, i to, po mogućnosti, profita ili viška vrijednosti. Iz njega, i jedino iz njega, kreativnost može kasnije stvoriti novu, višu kvalitetu.

Član 5.

Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III – vidi tablicu) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s kojim raspolažu, nije manji od, npr.: Q =2.

Član 6.

Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasničke funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage.

Član 7.

Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkciju njegovog vlasnika.

Član 8.

Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo u investicionoj banci.

III dio

Član 9.

Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.

Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.

Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika – aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava – titular.

IV dio

Član 12.

Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.

QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.

                             dobit na tržištu 300 $

QPK=    ————————————-,    QPK = 3

                  troškovi proizvodnje 100 $

Član 14.

Cijena radnog sata zaposlenika ovisi o troškovima proizvodnje njegove radne snage, i proporcionalna joj je.

Napomena 4

Razlika u cijeni radnih sati između radnika različitih kvalifikacija proizlazi iz principa radne teorije vrijednosti. Što je proizvodna cijena neke radne snage veća, to je veća cijena njenog radnog sata. Ako su npr., krajnje pojednostavnjeno rečeno, troškovi proizvodnje KV radne snage tri puta veći od troškova proizvodnje NKV, onda je i cijena radnog sata KV radne snage tri puta veća. Jasno apsolutna cijena radnog sata ne ovisi samo o troškovima proizvodnje radne snage nego i o visini QPK i „volji“ tržišta, tako da će, kako kaže neoklasična radna teorija vrijednosti, cijena radnih sati uvijek oscilirati oko njene proizvodne cijene, no relativni odnosi i razlike u cijenama radne snage različite kvalifikacije ostajati će uglavnom isti. Promjene u cijenama koje bude uzrokovala visina QPK i tržište odnosit će se na sve vrste radne snage u nekom poduzeću, isto kao i promjene uzrokovane efikasnošću ili neefikasnošću managera.

Član 15

Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ i to u obliku slijedeće tablice (tablice 1), koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.

TABLICA 1

Kratica MNG znaći manager, a kratice  NKV, KV, VKV

označavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 16.

Visinu QPK određuje ekonomičnost i kvaliteta poslovanja i rada te „volja“ tržišta.

Član 17

Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a, kapitala koji ju zapošljava, broju odrađenih sati i efikasnosti osobnog rada.

Napomena 5.

Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaća točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radi li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik – manager – mora pred zakonom, na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da je ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.

Član 18.

Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću, kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je kazneno djelo koje nije podložno zastarjevanju.

V dio

Član 19.

Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr. 2.

Član 20.

Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta veći od dohotka kojeg bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

Obrazloženje

Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa živog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno očekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.

Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.

Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2, onda on time zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.

Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala, odnosno poduzeća.

Profitna stopa, odnosno QPK je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Što vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje s gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan. Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.

Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja, managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time bi manager bio prinuđen, a i motiviran daprvenstveno razvija, usavršava, modernizira poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.

Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti.

I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im on omogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 21.

Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja funkcije managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti je krivično djelo koje nije podložno zastari.

Član 22.

Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o poslovanju i organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

VI dio

Član 23.

Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke – poslodavca i (budućeg) radnika – a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke – bilo poslodavca, bilo radnika.

Član 24.

Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku koja mu je ponuđena.

Napomena 6.

Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.

Član 25.

Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje nije podložno zastarjevanju.

Član 26.

U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

Napomena 7.

Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke funkcije, jer oni su ustvari samo druga vrsta managera – manageri koji ne upravljaju poduzećem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj. hijerarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnog sata.

Napomena 8.

Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudi naročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučaju kršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom, ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen od kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarno razvija poduzeće kojim upravlja.

Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarijevanje služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao da zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, ili dok god bude bio živ, nikako mu se neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijeli život Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarijevanje ima, dakle, preventivno djelovanje – zadatak da potencijalne prekršitelje odvrati od činjenja prekršaja.

Član 27.

Poduzeća koja bi imala iznimno visok QPK morala bi, na zahtjev nadležnih državnih institucija dokazati da visok QPK nisu postigla činjenjem štete prirodi, tj. okolišu, potrošačima, potplaćivanjem radne snage, zloupotrebom monopolskog položaja, varanjem poslovnih partnera ili države, ili pak iznuđivanjem nepravednih ugovora sa partnerima, lihvarskim kamatama itd.

Zakonita bi bila samo ona visina QPK i onaj profit koji bi bio ostvaren zakonitim sredstvima.

Za nezakonito ostvarene QPK, bez obzira koliko visoki oni bili, počinitelji bi morali plaćati kazne i odštete oštećenim subjektima, a manageri, koji su ih, ostvarili morali bi trpjeti i zatvorske kazne.

Vrlo visok QPK bio bi, dakle, zakonit jedino ako bi bio postignut vrijednim iznašašćima u tehnologiji, organizaciji, izvrsnim, ekonomičnim radom, spretnim, ali poštenim marketingom i slično.

Napomena 9

Ona «nezasitna glad za profitom» je specifično ljudska, sveta glad i vrlo je poželjna. Štoviše, ona je dragocjena ljudska osobina. No dozvoljeno je samo zakonito zadovoljavnje te svete gladiAuri sacra fames. Njena nezasitnost i zakonito utaživanje omogućila je ljudskoj vrsti da stvori i razvije umjetno biće, koje će joj poslužiti kao neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.

Pod zakonitim zadovoljavanjem ili utaživanjem ove «gladi» smatramo samo ono koje se prakticira tako da, svoju dobrobit ostvaruje ne čineći štetu ili nešto nezakonito, a vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Trebamo se nadati da ove gladi neće nestati, niti će se ičim moći zasititi, prije nego ljudska vrsta izvrši svoju misiju, jer ona nije ništa drugo do jedan od načina na koji se do sada manifestirala ontogeničnost, volja za stvaranjem i strastvena težnja ka ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva vrste.

Zbog nerazumijevanja ovih stvari, izraz Auri sacra famesSveta glad za zlatom – pogrešno je prevođen kao «Prokleta glad za zlatom» i time je razvoju civilizacije učinjena velika šteta.

Auri sacra fames, u poslovnom svijetu je ono isto što je npr.: u umjetnosti, znanosti ili izumiteljstvu eros – strast ka stvaranju raznih velikih djela ili otkrivanju istine. Kod poslovnih ljudi, cilj nije posjedovanje velike gomile novca, nego njegovo stvaranje. Posjedovanje, imanje je samo dokaz uspješnosti i pokazatelj veličine njihove stvaralačke moći.

Profit je pak plod ove stvaralačke težnje, dakle, ono isto što su remek-djela u umjetnosti, istina u filozofiji, velika otkrića u znanosti, ili dobri zakoni u legislacijskoj djelatnosti. Nađite mi bar jednog velikog stvaratelja koji je bio zadovoljan onim što je stvorio i nije htio stvoriti ništa više, veće, ljepše ili bolje. Kad ti ljudi umiru, nije im žao što će morati ostaviti dobra koja su stvorili, nego toga što više neće moći stvarati.

Visinu profitne stope ili QPK-a, ne bi se, dakle, smjelo maksimirati (ograničavati), nego gledati samo na to da nije ostvarena činjenjem štete prirodi, partnerima radnicima i drugim subjektima i da nije ostvarena nezakonitim metodama, a «glad za profitom» ne bi trebalo osuđivati, nego ju, štoviše, podsticati i podjarivati.

Osuđivati treba to kad netko profit pretvara u svoj neosnovano i nezakonito velik dohodak i onda ga troši na luksuz i razne ludorije.

No to je nešto sasvim drugo, a jedan je od značajnih uzroka suvremene ekonomske i civilizacijske krize.

Profit, surplus-value – višak vrijednosti – kako je već rečeno – jedini je fond iz kojeg se financira, umjetnost, znanost i tzv. kreativni rad općenito, i jedini materijalni fond iz kojeg se, u krajnjoj liniji, može financirati napredak u ostvarivanju ciljeva vrste.

Član 28

Ukoliko nije bilo nekakvih prirodnih katastrofa, izvanrednog stanja ili nečeg sličnog, manager mora, najkasnije za 120 dana od preuzimanja posla, ostvariti dovoljno visok QPK i ostale zakonske pretpostavke za nastavak svog rada – pretpostavke propisane ovim zakonom. U slučaju kršenja ove odredbe učinit će kazneno djelo uzurpacije prava na rad. Ovo kazneno djelo nije podložno zastarjevanju.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i revolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.

Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime, očekivati da će stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenito govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom, ekonomičnijom i produktivnijom.

Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer će radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada ili činjenja štete. »Čovjek – kaže A. Smith – najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a ka kojemu se teži.

Lucidniji čitatelj lako će uvidjeti da je prethodnim paragrafima ustvari predstavljen način plaćanja rada kojeg je imao kapitalizam u svojim najboljim vremenima. To je bio stimulativan i motivirajući način plaćanja rada – bolji rad, bolja plaća. U tom vremenu jako je porastao životni standard radničke klase, ai i veličini i razvijenost kapitala. Ovaj zakon propisuje sličan način, ali je njegova velika prednost u tome što je standardiziran, tako da plaća određenog radnika više ne ovisi o volji ili samovolji živih vlasnika poduzeća. Upravo zbog te standardizacije rad bi bio pravednije plaćan, jer bi svi pojedinačni radovi koji bi imali jednako visoku produktivnost (QPK), jednaku kvalifikaciju i jednako radno vrijeme, bili jednako plaćeni bez obzira na to u kojem bi poduzeću ljudi radili i kojom bi se vrstom djelatnosti bavili, jer bi svi oni dali približno jednako velik doprinos općem društvenom bogatstvu. Ovo je jako važno, ne samo zbog pravednosti u plaćanju rada, što ima više nego veliku važnost, nego i zbog toga što je za napredak društva i ostvarivanje njegovih ciljeva, a i ciljeva vrste presudno važno da rad bude što produktivniji. Pravdu i motivaciju shvatio sam kao neka od ključnih društvenih sredstava za podizanje produktivnosti ljudskog djelovanja i ostvarivanje napretka i ciljeva vrste.

Ovaj bi zakon, dakle, kako je gore već bilo rečeno, uz pravednost stimulirao prvenstveno povećavanje produktivnosti rada i poslovanja – podizanje QPK-a.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo tamo gdje nema efikasnog živog vlasnika – dakle, vlast nad državnim, javnim, dioničkim i sličnim poduzećima. Ali, zar bi se neki vlasnik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će uskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi želio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju neće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?

Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao funkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne može varati, kao što često vara žive vlasnike.

Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom). Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:      

                               netto profit x QPK

dohodak =  —————————

                             100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da – radi povećavanja svog dohotka – i uvećava svoj kapital i usavršava ga. Dohodak od vlasništva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje i usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu, naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom tablicom.

Budući da je umjetni vlasnik besmrtan, vječan, ovaj zakon, brigom otklanja potrebu za nasljeđivanjem kapitalnih dobara, pa bi živi vlasnici kapitala ubrzo iščezli, a s njima i problem veličine dohotka od vlasništva nad kapitalom.

Nasljeđivanje dobara stečenih radom: gotovinskih obiteljskih ušteđevina, nekapitlnih nekretnina, pokretnina, raznih prava itd. ostalo bi ovakvo kakvo je i sad.

No da se pozabavimo i nečim drugim.

Iz onog što je do sada bilo rečeno, jasno se vidi da je umjeni privatni vlasnik mogao spriječiti grabež u procesu privatizacije u tzv. tranzicijskim zemljama, te da se privatizacija nije trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji je upravljao poduzećem – dok se ne nađe živi vlasnik – račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik bio je pogodan pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku i privatizaciji, odnosno reprivatizaciji

Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika većina poduzeća u tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno takav profit, tj. točnije dohodak, pa ako nadležni državni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na QPK = 1, on može takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoć sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati im daljnju budućnost.

Evo još nečeg važnog, veoma važnog.

Kad se etablira ovaj ili neki ovakav zakon, neće više dobri manageri ispaštati zbog grešaka ili lopovluka onih loših, niti će se oni loši i nepošteni moći okoristiti rezultatima koje daju sposobni i dobri, produktivni manageri.

Sami prosudite o tome da li bi to bilo dobro i za cjelokupno društvo koje, po važećim zakonima, plaća štetu koju prouzroče loši manageri, i k tome još ih i nagrađuje.

Ovo nije nikakav vic, nikakvo sofističko ili demagoško izvrtanje stvarnosti ili karikiranje nego, nažalost naturalistički gola istina. Sjetite se samo ENRON-a, City Bank-e i prošlogodišnje afere u Schvitzerlandu, gdje je oveća grupa managera dodijelila sebi nagradu od 7,5 milijardi CHF za svoj rad kojim su stvorili, dug, gubitak, deficit od 7,5 milijardi CHF, gubitak, a ne dobitak, suficit ili profit.

No ovi su slučajevi samo stidljivo otkrivanje djelića vrha ove ledene sante koju zovemo suvremenim građanskim društvom, a koje počiva na prezastarjelim zakonskim osnovama. Gore spomenuti slučajevi apsurda nisu izuzeci, nego pravilo – nužan rezultat života i rada na takvoj, prezastarjeloj, anahronoj zakonskoj osnovi.

Slika

TABLICA

ISTINA O ANTIGRAVITACIJI

ISTINA O ANTIGRAVITACIJI

Petar Bosnic Petrus

Na internetu se može vidjeti nekoliko zbornika radova o antigravitaciji tj. preciznije o antigravitacijskim letjelicama. Svi ti radovi počivaju na slijedećoj, nevjerojatnoj „misaonoj“ akrobaciji:

Po logici samih stvari i prirodnim, fizikalnim zakonima stvari su teške i padaju. No ako vam uspije projektirati ili napraviti nešto totalno nelogično i suprotno fizikalnim zakonima, onda to neće padati, nego će levitirati.

Eto, sad možete shvatiti kolika je sreća biti uvršten u neku od takvih zbirki a moj je projekt imao baš takvu sreću. A ja, samim tim pravim društvo raznoraznim ludama, budalama i varalicama.

***

No, da ipak krenemo dalje

Pred današnjim čovjekom stoji jedno teško ali presudno, sudbinski važno pitanje:

Kako pobijediti težinu i gravitaciju i ostvariti levitaciju?

Ključni, temeljni naputak za odgovor na to pitanje dao je već mislilac Francis Bacon rekavši:

Naturam parendo vincimus – Prirodu pobjeđujemo pokoravajući joj se.

To je uistinu tako

Ako hoćete pokazati kako treba funkcionirati i izgledati antigravitacijski svemirski brod, i kako se postiže levitacija, onda se morate čvrsto držati fizikalnih zakona, logike i principa mišljenja, jer jedino to dovodi do tražene istine.

Nemojte imati iluzija o tome da se do te istine može doći nekim drugim putem ili da o takvim stvarima ima više istina, pa se o njima mogu izraditi čak cijeli zbornici.

Samo je jedna istina o gravitaciji, a otkrio ju je Isac Newton.

Istina o antigravitaciji također je samo jedna, a otkrio sam ju ja, Petar Bosnic Petrus.

***

Ovdje ćemo dati najkraći mogući odgovor na pitanje o antigravitaciji. No, neka čitatelj ima malko strpljenja, jer da bi smo izrekli istinu o antigravitaciji, potrebno je na kažemo i nekoliko riječi o gravitaciji.

Evo tih nekoliko riječi:

Gravitacijska sila, Fg je mehanička sila kojom jedna masa privlači drugu. Veličina te sile doznaje se iz Newton-ove jednadžbe:

Fg = G m1 m2 /R2

A antigravitacijska sila, Fgf je zapravo centrifugalna, tj. preciznije: gravifugalna sila. To je također mehanička sila. Nastaje iz kružnog kretanja jedne mase oko druge – i to takvog kružnog kretanja kod kojeg gravitacija ima funkciju centripetalne (gravipetalne) sile.

Veličina antigravitacije, tj. gravifugalne sile doznaje se iz Newton-Huygensove jednadžbe:

Fgf = (G m1 m2 /R2( – (mv2/r)

Kod kružnog kretanja jedne mase oko druge zbiva se tzv. normalna akceleracija. Tu gravitacija, koja funkcionira kao centripetalna, tj. gravipetalna sila, mijenja smjer kretanja kružećeg tijela. Otpor promjeni smjera kretanja – inercija tijela, mase – manifestira se kao gravifugalna sila, sila koja nastoji odvući kružeću masu od one oko koje kruži tj. od njenog težišta.

Gravitacija je atrakcijska, privlačna sila a antigravitacija, tj.  gravifugalna sila je odvlačna, distrakcijska, (Ovdje je važno imati na umu da gravifugalna sila nije repulzivna, odbojna sila, nego odvlačna, distraktivna).

Posljedica, odnosno efekt djelovanja gravitacije je akceleracija tijela prema težištu nebeskog tijela, slobodni pad. A ako se spriječi slobodno padanje, gravitacija se manifestira kao težina promatranog tijela.

Posljedice djelovanja ili efekti antigravitacije, tj. gravifugalne sile na neku masu zavise od brzine njenog kruženja, v, a te posljedice su:

Smanjivanje težine kružećeg tijela sve do bestežinskog stanja, te – kod brzine koja je veća od brzine satelizacije – akceleracija u smjeru suprotnom od smjera gravitacijskog privlačenja – ubrzano udaljavanje od nebeskog tijela.

Sve navedene posljedice djelovanja „antigravitacije“ dobro su poznate čak i najširoj čitalačkoj publici, a mogu se često vidjeti i u TV emisijama koje izvještavaju o astronautskim djelatnostima. No tu ima jedan problem, a on je u tome što većina ljudi koja to gleda ne zna što zapravo gleda i vidi.

Kozmološki značaj antigravitacije

Da nema antigravitacije, tj. gravifugalne sile, koja proizlazi iz kruženja nebeskih tjelesa i svemirskih formacija jednih oko drugih svemir bi se urušio sam u sebe, jer bi gravitacija sve mase u svemiru sažela u jednu jedinu i ko zna što bi iz toga proizišlo.

No zahvaljujući onom kruženju svemirskih masa brzinom satelizacije:

v = √Gm/R

nastaju i antigravitacijske, odnosno gravifugalne sile koje su jednake gravitacijskim (gravipetalnim) i tako, zahvaljujući njihovoj  jednakosti i ravnoteži, omogućuju svemiru da vječno lebdi sam u sebi i da bude onakav kakvim ga vidimo i znamo i kakav je pogodan za opstanak čovjeka i drugih bića.

Tehnički Značaj

Antigravitacija, tj. gravifugalna sila neophodna je ljudskoj vrsti, jer se bez nje ne bi mogla odomaćiti u svemiru. Da nema nje, svi bi sateliti i astronauti koji kruže oko Zemlje popadali na zemlju, no, zahvaljujući njoj oni mogu i vječno lebdjeti u svemiru ne trošeći nikakvu energiju za to.

Dva su načina na koji se može opstati u svemiru.

Jedan je bio poznat već Newton-u, ali se počeo koristiti tek kad su bili razvijeni dovoljno snažni raketni motori da izbace satelit u Zemljinu orbitu. To se zbilo 1957. Radi se, naime, o kruženju satelita, i svemirskih stanica oko Zemlje. Kad oni kruže brzinom satelizacije onda su u bestežinskom stanju i ne padaju na zemlju. Isto je i sa ljudima koji se nalaze u tim umjetnim svemirskim objektima. No problem je u tome što je bestežinsko stanje vrlo škodljivo za ljudsko zdravlje.

Evo Newtonovog crteža kojim je on pokazao kako se može postići to bestežinsko stanje i trajni opstanak u svemiru.

Slika 1

Drugi način odlaska u svemir i opstanka u njemu otkrio sam ja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sastoji se u tome da se jedan prsten velikog promjera –5, 10, 20, 30 ili više metara okreće velikom brzinom. Ako je os njegove rotacije koaksijalna sa pravcem djelovanja gravitacije i prolazi kroz točku težišta nebeskog tijela, onda će njegova masa istovremeno rotirati oko dva centra i po dva radiusa Vidi sliku 2

Rotiranje mase prstena istovremeno po dva radiusa – kratkog koplanarnog i vrlo dugačkog esktraplanarnog i oko dva centra, – , od kojih se jedan nalazi u ravnini rotirajuće mase prstena a drugi u točki težišta Zemlje, C stvarati će dvije sile – običnu horizontalnu centrifugalnu silu, Fcf, koju ja zovem solidofugalnom, Fsf , jer potiče od čvrstoće (solidity) mase prstena, te gravifugalnu, Fgf koja potiče iz toga što putanju mase rotirajućeg prstena (gravitacija) gravipetalna sila zakrivljuje prema središtu nebeskog tijela, C, npr: Zemlje. Gravifugalna sila je manifestacija inercije, otpora mase, otpora zakrivljavanju smjera njenog kretanja prema točki C.

Najmanji radijus zakrivljenosti ovog ekstraplanarnog radijusa, Rk , ovdje na Zemlji, jednak je radijusu Zemlje 6 371 009 m. Zbog toga se ta zakrivljenost ne može vidjeti, što ostavlja nezgodan dojam da ona uopće ne postoji.

No euklidski aksiom kaže:

da se točka ili neka masa koja se kreće uvijek na jednakoj udaljenost od neke odabrane točke, (centra ili težišta), dakle, da se ta točka ili masa kreću kružnom putanjom, što je slučaj i sa masom prstena koji rotira tako da mu os rotacije prolazi kroz točku težišta Zemlje.

Slika 3 pokazuje kako izgleda putanja mase rotirajućeg prstena kad se ona pravilno projicira na ravnu plohu.

Slike 4 i 5 pokazuju da radijalne linije koje povezuju centar nebeskog tijela se česticama mase prstena, tokom rotacije opisuju plašt stošca i pokazuju da se zakrivljenost putanje njegove mase može vidjeti tek kad se razvije plašt stošca.

Slika 6 pokazuje opći izgled gravifugalnog svemirskog broda.

Gravifugalni svemirski brod funkcionira tako da se električnom energijom iz baterija 8 ubrzava prsten 1 koji rotira u evakuiranom kućištu. Permanentni magneti 4, 5, 6 i rotaciono magnetsko polje koje ga ubrzava štite ga od dodira sa stjenkama kućišta 2. Kad prsten postigne brzinu satelizacije, brzinu od 8 km/sec. gubi svu težinu, a ako se brzina još povećava počinje se podizati i vršiti pritisak na magnete 4, 5 i 6 i počine podizati cijelu letjelicu okomito uvis.

Da bi se svemirski brod spustio na zemlju prsten se usporava tako da se njegova kinetička energija pretvara natrag u električnu i pohranjuje natrag u baterije gdje čeka slijedeću upotrebu.

Za horizontalno kretanje potreban je neki drugi motor. To će vjerojatno biti jet , ili neki drugi reaktivni motor koji će, radi ekoloških razloga, koristiti vodik ako pogonsko gorivo.

Gravifugalni svemirski brod može lebdjeti u atmosferi i izvan nje, na bilo kojoj visini i iznad bilo koje točke na površini Zemlje i to neograničeno mnogo vremena jer lebdenje kojem se ne povećava visina ne troši se nikakvu energiju, Male količine električne energije koja se izgubi prilikom transformacije iz jednog oblika u drugi, mogu se nadoknađivati fotoelektričnim elementima iz sunčeve svjetlosti.

Posada putnici i teret letjelice ne rotiraju, pa zadržavaju svoju normalnu težinu.

Radi stabilnosti prilikom horizontalnog kretanja letjelica bi trebala imati dva jednaka prstena koji bi jednakim brzinama rotirali na istoj osi rotacije ali u suprotnim smjerovima.

Jedna usporedba s helikopterom dati će vam jasnu sliku o prednosti antigravitacijskog pogona.

Pretpostavimo da na nekoj, istoj visini lebde dvije jednako teške letjelice. Jedna je helikopter a druga je antigravitacijska ili gravifugalna letjelica. Helikopter će za nekoliko sati potrošiti svo gorivo i morati će se spustiti ili će pasti na zemlju. Gravifugalna letjelica moći će lebdjeti i milijun godina i neće potrošiti nikakvo gorivo i nikakvu energiju.

Eto, tako stoje stvari.

Mogućnosti antigravitacijske tj. gravifugalne letjelice ne temelje se na narušavanju Zakona o održanju energije, nego baš obrnuto, proizlaze iz tog zakona.

Još jedna razlika.

Gravifugalna letjelica može lebdjeti i u vakuumu, i to bolje nego u zraku, npr. iznad Mjesečeve površine, dok helikopter to ne može.

***

Levitiranje i podizanje letjelice moguće je jedino ako je prsten dovoljno čvrst da izdrži brzine do 10 km/sec. To je pak postalo moguće tek nedavno kad su otkrivene i proizvedene ugljične nanotubes i graphene koji omogućuju brzinu nešto manju od 14 km/sec., a sa elektronski ojačanom kovalentnom vezom među atomima ugljika veću i od 36 km /sec.

Za kraj, evo vam jedna od slika mogućeg gravifugalnog svemirskog broda.

Antigravitacijska rotacija prstena

Petar Bosnić Petrus

ROTACIJA PRSTENA U GRAVITACIJSKOM POLJU

dodatna objašnjenja

Prsten koji rotira u gravitacijskom polju pri površini Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela jest stereometrijska pojava. Ako se on prikaže planimetrijski, tj. ako se ta pojava projicira na plohu, onda on izgleda kao na Slici 8. Njegova masa i putanja njegove mase, dok rotira, geocentrički su zakrivljene – zakrivljene prema središtu Zemlje.

Slika 1

Pod pretpostavkom da je os rotacije prstena koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije, onda je putanja čestica mase prstena, pri brzini od 8 000 m/sec. ili manjoj kružno zakrivljena prema točki težišta ili centra nebeskog tijela, C. Pri brzinama nešto ili zatno većim od 8 000 m/sec., putanja se izravnava u projiciranu tangentu, a pri još većim dobija oblik helikoidalne spirale koja se penje vertikalno uvis. Zbog velike dužine radijusa zakrivljenosti, rk2 , dužine od 6 371 009 (što je srednji radijus Zemlje), mi ne možemo vidjeti kružni oblik njene putanje mase prstena, isto kao niti sferni oblik zemljine površine, pa se nekritičkom mišljenju čini da nema uzroka koji je odgovoran za pojavljivanje gravifugalne sile. Pod gravifugalnom silom podrazumijevamo reakciju mase na djelovanje gravipetalne sile, tj. gravitacije koja djeluje kao centripetalna sila.

Prsten gravifugalne letjelice koji se vrti velikom brzinom, većom od 8 000m/sec. ponaša se kao matica nekog vijka kojeg smo postavili u vertikalni položaj. Kada, naime, okrećemo masu matice oko njene osi, ona se izdiže, ili penje duž vijka. Čestice od kojih se sastoji masa matice kreću se uvis helikoidalnom spiralom, a cijela matica pravocrtnom linijom.

Slika.2

Prsten koji rotira pri Zemljinoj površini, a os rotacije mu je koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije.

Svaka čestica mase prstena istovremeno se kreće po dva radijusa zakrivljenosti: rk1 i rk2.i ima dvije kutne brzine, ω.

Radijus rk1može iznositi svega 1 m ili čak manje, dok radijus rk2 ne može biti manji od Zemljinog radijusa, 6 371 009 m. Zbog toga je solidofugalna sila, Fsf  uvijek 6 371 009 puta veća od gravifugalne Fgf.

Rotaciju čestica mase prstena po radijusu rk2  teško je shvatiti, a vidjeti potpuno nemoguće, jer radijusvektor gravipetalne sile koji je identičan radijusu zakrivljenosti rk2 vrlo velikom brzinom opisuje plašt stošca kojem je vrh u težištu Zemlje, C, a baza mu je masa prstena. Previđanje rotacije mase prstena po radijusu zakrivljenosti rk2 je jedan od razloga zbog kojeg je došlo do previđanja gravifugalne sile, koja nastaje vrtnjom žiroskopa ili upravo opisanom vrtnjom prstena.

KAMATA

Petar Bosnić Petrus

KAMATE, BANKE I DRUŠTVO

Najprije nekoliko riječi o kamati, a raspravu o njoj započinjemo njenom općom definicijom koja se može naći u udžbenicima, enciklopedijama, leksikonima itd., a koja kaže da je to, naime, cijena kapitala u gotovinskom obliku, ili, skraćeno: cijena novca pri posuđivanju, cijena koju plaća onaj ko posuđuje novac.

Vrlo su česta mišljenja da je uzimanje kamate nešto nečasno i nemoralno, jer – kažu oni koji tako misle – kamatar ili bankar ništa ne rade a bogate se. Jasno je da takvo mišljenje nije osnovano, jer je kamatarski ili bankarski posao, kao i svaki drugi, osnovan na specifičnom radu, teškoćama, rizicima, opasnostima itd, što samo budalama može izgledati kao nerad.

Zbog prevladavajuće lošeg mišljenja o kamati, kao o grijehu – haramu – u nekim je kulturama – npr – u Islamu – zabranjeno uzimati kamate. Banke mogu naplaćivati samo troškove poslovanja. Tu se ne stvara nikakav višak vrijednosti, pa je, sa stajališta ostvarivanja ciljeva društva i ljudske vrste – ciljeva čije se ostvarivanje financira upravo viškom vrijednosti – takav bankarski rad sasvim jalov i besmislen.

Da bi smo još malko zavirili u narav kamate, vratimo se malko u prošlost.

Veliki učitelj ljudskog roda, grčki mislilac, Aristotel – 384. – 322. govorio je da ljudsko bogatstvo potiče od stvari i rada, a ako potiče od kamata – govorio je – onda je to neprirodno, jer tu novac potiče od novca, ili: novac rađa novac – money begets moneynovac koti novac – kako govore Britanci.

No da je Aristotel malko podrobnije razmislio o ovoj stvari, uvidio bi da je to najprirodniji način nastajanja bogatstva. Ako je, naime, prirodno da konj potiče od konja, ovca od ovce, pas od psa i čovjek od čovjeka, onda je također prirodno ili najprirodnije i to da novac potiče od novca.

Ali, to, nažalost, nije slučaj, bar ne takav kakvim ga smatra Aristotel, iako u njegovom mišljenju ima zrnce istine.

Evo što kažu ekonomisti o toj stvari.

Kad banka nekome iznajmi novac, N, tj. dade mu kredit, uz kamatnu stopu od npr 5%, onda taj iznajmljeni novac pokrene rad koji proizvede robu, R koja se proda na tržištu i pretvori u novac N’- čiji je iznos veći od onog novca, N s početka ciklusa. Recimo da je veći za 30%. Kapitalista koji je uzeo kredit, treba banci vratiti kredit i to: 5% na ime kamate i, recimo, 10% na ime glavnice. Od onog viška vrijednosti koji je iznosio 30% njemu ostaje 15%.

Kao što se vidi iz rečenog, Aristotel je bio blizu istine, ali joj se približio sa suprotne, loše, naopake strane.

Novac je zaista stvorio novac, ali ne nekom magijom, niti nekakvom posebnim vrstom razmožavanja, nego time što je pokrenuo rad koji je stvorio robu, koja je na tržištu opet pretvorena u novac i onaj višak vrijednosti od 30 %.

Iz rečenog također bi trebalo biti jasno da novac, nije ništa drugo nego rad i to opredmećen kao oruđe, koje se iz tog svog instumentalnog ili organičkog oblika može pretvoriti u bilo koji oblik – ljudskog bogatstva – bilo u plaću za živi rad, bilo robu ili neku uslugu, ili pak nešto treće ili četvrto.

Kakvu funkciju ima kamata u svemu tome?

Ona je zapravo zadani višak vrijednosti, a i stanovita garancija da će se proizvesti što je moguće veći višak. Kapitalistu koji je, na osnovu kredita, pokrenuo neku proizvodnju, u interesu je da ostvari što je moguće veći višak vrijednosti, kako bi njemu samome ostalo što više nakon što banci vrati kreditnu ratu.

Kamata je ono što ga prisiljava da radi što je moguće bolje, ekonomičnije i više, a onaj dio viška vrijednosti koji ostaje njemu, to mu je motiv ili stimulans.

Sa stajališta banke, kamata je onaj faktor koji njenu djelatnost čini smislenom i protuktivnom, jer ona, banka upravo kamatom ostvaruje stanoviti višak vrijednostikli profit, i time daje iznimno važan doprinos ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva cijele ljudske vrste.

Evo jednog slikovitog objašnjenja.

Banka je zapravo kao neko umjetno, akumulaciono jezero u kojem se skuplja voda koja se potom pušta na turbine da proizvodi električnu struju. Cilj je banke, a i cijelog društva – cilj koji se ostvaruje kamatama – da se u nju uvijek slijeva više vode, tj. novca, nego što iz nje istječe, tj. izlazi, i da se akumulira vrlo velika količina gotovog novca, jer velika količina novca može pokrenuti i velike projekte i veliku količinu živog rada, osigurati kontinuirani rad, a i ono što je možda najvažnije: financirati znanstveni rad iz kojeg će proizići napredak civilizacije i ostvarivanje onih ulitmativnih ciljeva ljudske vrste.

Ako iz banke izlazi više novca nego što se u nju ulijeva, tj. vraća, onda banka propada. A ako je to slučaj sa svim ili velikom većinom banaka u nekoj državi, kao što često zna biti, onda propada i siromaši cijela država. Stoga je jako važno da banke kontinuirano povećavaju svoj temeljni kapital.

No one ga mogu povećavati tek ako i onaj tzv. „realni sektor“ dobro posluje, a on pak može dobro poslovati samo ako vlade vode dobru ekonomsku politiku. itd. itd.

Banka je poduzeće kao i svako drugo poduzeće. No za razliku od tih, drugih poduzeća koja proizvode razne upotrebne predmete, koji se trebaju permanentno usavršavati, banka to ne mora. Ona treba samo kvantitativno uvećavati količinu novca kojom gospodari – svoj temeljni kapital.

Taj se kapital ne može uvećavati povećavanjem kamatne stope, jer onda nitko neće htjeti uzimati kredite, pa će banka osiromašiti i propasti. Kamata mora biti razumna i umjerena, tako da zaradi banka, ali i onaj ko je uzeo kredit od nje i pokrenuo nekakvu proizvodnju. Opću veličinu kamatne stope uglavnom određuje tržište kapitala, ali ju može odrediti i državna vlast.

U budućnosti će, veličine kamatnih stopa, kao i mnoge druge važne stvari, kako vjerujem, određivati Gausova krivulja, koje je lišena svih nepreciznosti, proizvoljnosti, samovolje ili indolencije državne vlasti i hirova tržišta.

Ono što sama banka može učiniti za sebe, tj. za povećavanje svog kapitala i svoje moći, a da time ne čini štetu drugim subjektima, jest to da učini što širim svoje poslovanje, i što racionalnijom, efikasnijom svoju vlastitu organizaciju i strukturu, a i metode poslovanja.

U zadnjim vremenima uobičajilo se da banke naplaćuju deponentima tzv. „negativne kamate“ i da na svoje klijente prebacuju čak i troškove svog poslovanja. To neće izići na dobro, jer se time čini šteta produktivnim subjektima u društvu i cijelom društvu. Negativne kamate mogu se naplaćivati deponentima samo u slučaju dosta velike deflacije novca, tako da štediše imaju korist od deponiranja čak i onda kad bankama plaćaju tu „negativnu kamatu“, tj. čuvarinu novca.

No koja je to valuta u današnjem svijetu koja ima koliku, toliku deflaciju?

Evo sada jednog ludog paradoksa.

Iako su banke, kao pravne osobe, formalni vlasnici gotovo svog novca kojeg posjeduje ljudska vrsta, one su najsiromašnija poduzeća ili najsiromašnije institucije na planetu, jer su faktični vlasnici isključivo dohodaka koje primaju bančini zaposlenici. No kako su ti zaposlenici (fizičke osobe) neposredni privatni vlasnici svog dohotka, banke su zapravo vlasnici ničega – institucije bez ikakvog privatnog vlasništva. Pravi vlasnik i korisnik bančinog kapitala zapravo je društvo, uz, naravno, komitente i deponente. Banka ima samo pravo upravljanja – ius gubernandi – kapitalom koji je pod njenom jurisdikcijom.

Bančina dobit je zapravo dobit društva, njen gubitak, također – gubitak cijelog društva.

Tako je, eto, i toliko bogat onaj subjekt čiji novac stvara novac.

Vraćamo se poslovanju banke.

U ovim našim vremenima banke daju jako puno potrošačkih kredita i to uz dosta visoke kamate. Jedina korist od takvih kredita jest to što banke, tim kreditima, svoje dužnike, radi toga da bi mogli vratiti kredite, prisiljavaju na to da puno rade. Ali i to je problematično, jer se ovi krediti uglavnom uzimaju onda kad nema posla i kad su dohoci zaposlenih dosta mali. Kad dužnik konačno dođe u situaciju da ne može vratiti kredit, banke se naplaćuju ovrhama, i tako same sebe zatrpavaju smećem umjesto gotovim novcem, pa polako gube svoj temeljni kapital i završavaju u bankrotu. Opća posljedica ekspanzije tih kredita je prilično brzo siromašenje ekonomski aktivnog stanovništva, banaka i cijelog društva.

No ovaj problem ne rješava se u bankama, nego tamo gdje je i nastao, a to je loša ekonomska politika vlasti. Piscis primum a capite foetet – riba smrdi od glave – kaže ona stara antička izreka.

Radi se, naime, o tome da je administrativni aparat koji upravlja suvremenim razvijenim državama postao je prevelik, preskup i kompletno disfunkcionalan, štetan. Jednostavno rečeno, došao je u parazitski položaj u odnosu na suvremeno društvo.

To je fundamentalni problem današnjice.

Svoj prilog rješavanju ovog problema izložio sam u nekoliko knjiga i članaka. Evo najkraćeg teksta o tome.

No vratimo se kamatama i kamatarenju.

Lihvarenje i lihvarske kamate u prošlosti služile su za upropaštavanje neproduktivnih i kontraproduktivnih društvenih ostataka nekog prijašnjeg društva. Za tim lihvarskim kreditima posezali su uglavnom oni neodgovorni subjekti koji su imali velika imanja, ali nisu znali niti htjeli raditi na njima, nego samo živjeti udobno, i u skladu sa svojim (već bivšim) društvenim statusom. Imanja su im služila kao hipotekarni zalog, pignus. Kad je protekao rok vraćanja kredita – dies veniens – koji je za dužnike bio Dies irae, dies illa – ta su imanjapostajala vlasništvo lihvara. On ih je rasparcelirao i sve djelove prodao po dobroj cijeni ljudima koji su htjeli raditi i zaraditi.

Lihvari i lihvarske institucije znale su se brzo bogatiti, tako da su izazvale bijes moralista i reformatora. Martin Luther je, npr. žestoko napadao lihvare, govoreći da oni u jednoj godini pojedu nekoliko kneževa i velikih feudalnih obitelji. No to prosvjedovanje moralista nije pomoglo mladoj Europi, nego joj čak naškodilo.

Do svojih granica, lihvarenje i lihvarstvo došlo je onda kad je počelo kreditirati subjekte koji su bili puno moćniji od njih – kraljeve i kraljevstva. Kreditiranjem Francuskog kraljevstva bio je uništen najmoćniji lihvar ili bankar ondašnjeg svijeta – Templarski red. Francusko kraljevstvo, naime, nije moglo vratiti svoje dugove, pa je kralj dao uništiti vjerovnika – Templarski red – koji ga je kreditirao, i tim se uništenjem oslobodio duga. No cijela Europa je još dugo nakon uništenja Reda osjećala loše posljedice njegovoj uništenja, jer je taj red bio vrlo velik izvor gotovog i slobodnog investicijskog kapitala.

Templari – „Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama“ – bili su uistinu siromašni pripadnici reda koji je upravljao najvećim bogatstvom tadašnjeg svijeta. Živjeli su, strastveno djelovali i izgledali tako kao da su došli iz nekog budućeg svijeta. Čini se da su upravo oni započeli etapu zgotavljanja umjetnog bića, etapu u kojoj se svjetska povijest počela privoditi svom uspješnom završetku.

No pustimo to i krenimo dalje.

Kad je velik dio parazitskog sloja u Europi bio uništen, lihvarenje je bilo nadomješteno običnim bankarstvom, koje je, niskim kamatama bolje poticalo rad i proizvodnju u onom „realnom sektoru“, pa se, između ostalog pokazalo unosnijim i za bankare, a i sigurnijim.

Toliko o prošlim vremenima.

Kako danas stoje stvari s onom kobnom vrstom kreditiranja kojom su se bavili Templari?

Nešto slično praksi Templarskog reda danas prakticiraju svjetske novčarske institucije i to kreditiranjem država koje loše stoje i još gore posluju.

No danas nema visokih kamata, nego čak velik broj beskamatnih kredita. Ali zbog jako loše, antiproduktivne ekonomske politike, vlada i država koje se zadužuju, i ne uspijevaju otplatiti čak niti takve kredite, ove države, dakle, i nacije opstaju na teret cijele ljudske vrste, tj. na teret onog njenog produktivnog dijela i na štetu procesa ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva društava i vrste.

Čini se da svjetske novčarske institucije neće same moći izbaciti iz igre ove parazite, ili ih potaknuti na to da krenu nekim produktivnim putem, nego će, ako ne bude pomoći nekog puno moćnijeg subjekta nego što je novac, ti paraziti, možda uništiti svjetsku ekonomiju, koju su već unazadili, i to u prilično velikoj mjeri.

Najveća novčarska institucija u današnjem svijetu, MMF lako bi mogla završiti slično kao i Templarski red.

Ljudi možda ne vole, ali povijest, kako se čini, voli da se ponavlja.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da je, nakon sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetska ekonomija, u stalnom, kontinuiranom, čas većem, čas manjem nazadovanju – opada joj produktivnost. A s obzirom na povećanje i veličinu ljudske populacije, ljudska je vrsta, čak i usprkos velikom napretku tehnologije, danas, u dvadesetim godinama ovog stoljeća, osjetno siromašnija nego u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog.

Eto, toliko, u najkraćim crtama, o kamatama, bankama, ekonomiji, društvu i svemu ostalom čega smo se dotakli.

LJUDI I SMRT

Petar Bosnić Pertrus

LJUDI I SMRT

Jedan se čovjek… onako… srednje dobi… počeo tužiti da već ima punu kapu problema i da ne zna što će s njima; da ga oni jako muče, a da ih on ne zna riješiti.

Jednog dana kad mu je bilo dosta svega toga, ode u ured u kojem je ordinirala Smrt.

Pokucao je na vrata, ušao u ordinaciju i iz pristojnosti htio skinuti kapu, ali se pri tome nekako ušeprtljio i kapa mu padne na pod. No on ju brzo podigne i umjesto da ju zadrži u rukama, opet ju, zbog smetenosti, stavi na glavu.

No kad ju je stavio na glavu osjetio je da u njoj više nema nikakvih problema i da ga više ništa ne muči.

To ga potpuno smete i on se nekako nespretno stane ispričavati Smrti; da uopće nije kanio dolaziti u njen ured, da se zabunio i ušao na kriva vrata; da mu je žao, itd… itd, dok na kraju nije, poput nekog miša, bez pozdrava i pristojnosti pobjegao van.

Nakon toga su ga ljudi viđali uvijek veselog i dobre volje.

***

Jedan drugi čovjek, također sa puno teških, nerješivih problema, odluči otići u Smrtinu ordinaciju u uvjerenju da bi mu ona mogla pomoći. Kad je ušao unutra, upita Smrt nije li možda došao u krivo vrijeme.

„A ne – odgovori ona – mi radimo od 0 do 24 i bez ikakvih pauza“.

„A postoji li kakav red i mora li se čekati?“- upita čovjek.

„Postoji red – odgovori mu Smrt – ali ga ne ispisujem ja, nego Sudbina, tako da svatko dolazi kad mu je zapisano“.

„Primate li katkada i preko reda“ – upita onaj.

„Ponekad – odgovori Smrt – u hitnim slučajevima, kad je netko suviše opterećen problemima“.

„A može li odmah?“

„Može, nema problema“ – odgovori Smrt.

***

Dalje ne znamo što se događalo. Znamo samo to da taj čovjek nikad nije izišao na vrata na koja je bio ušao u onu „ordinaciju“ i da ga više nikad nitko nije vidio, niti ga se sjećao.

JABUKA

Petar Bosnić Petrus

JABUKA

Jednom, kad sam već bio u podmakloj dobi, vidio sam da je pokraj puta, nedaleko od moje kuće, na stablu jabuke sazrela jedna prekrasna i velika jabuka. Milina je bila pogledati ju.

Kako je sazrela dosta kasno, kad je lišće već bilo otpalo, bila je jako uočljiva i mislio sam da neće proći dugo vremena dok ju netko ne ubere i to naročito stoga što je njena nesvakidašnja i nekako neshvatljiva ljepota jasno stavljala do znanja da je iznimno slatka i ukusna i da bi se od slasti topila u ustima.

No jako sam se prevario. Ljudi su prolazili, ali nisu dizali pogled i nisu ju primjećivali. A ako ju je netko i primjetio, zastao je na trenutak i razmislio, a onda zaključio: „previsoko je, ne isplati se mučiti se zbog jedne jabuke“, i nastavljao svojim putem.

Došli su i prvi zimski dani a jabuka je, začudo, i dalje visila na svojoj grani, i, usprkos zrelosti, nije pala na zemlju.

Kad je jako zahladilo, mene je neka bolest spremila u grob, i tako sam se obreo na na ovom, tj. „onom svijetu“. No i tu sam najviše mislio na onu jabuku, a one ljude koji su, iz mog kraja, poslije mene dolazili na „ovaj“ svijet pitao sam nisu li je možda vidjeli i da li ju je netko ubrao. Većina nije primjetila ni stablo na kojem je rasla. Tek rijetki su ju primjetili i dobro zapamtili zbog njene ljepote, i rekli da, začudo, još uvijek visi gore na stablu. I ja sam se čudio, ali sam mislio da je možda red da tek na proljeće otpadne sa svoje grane. No nije mi išlo u glavu: kako je moguće da tako lijepu i uočljivu jabuku nitko ne ubere i da ona, zbog toga, naprosto mora otpasti sa stabla, pasti na zemlju i istrunuti u blatu.

Vječnost je polako prolazila, a ja sam, malo po malo prestajao misliti na svoju jabuku. Ni na „ovom svijetu“ čovjek ne može shvatiti sve stvari i mora se pomiriti s tim.

NOMOKRACIJA

Petar Bosnić Petrus

NOMOKRACIJA, VLADAVINA ZAKONA

Ubi societas ibi ius. Ubi ius ibi leges. Ubi leges ibi legum gubernatio. – Gdje je društvo, tu je i pravo, a gdje je pravo tu su i zakoni, a gdje su zakoni tu je i vladavina zakona – legum imperio ili legum gubernatio – ili, prema grč., nomokracija. Svako je, dakle, društvo, osim naravno raznih diktatura i despocija, bilo nomokratsko – temeljilo se na vladavini prava i zakona.

No ona nomokracija o kojoj je ovdje riječ, nije vladavina onakvih zakona kakvima se društvo rukovodilo do sada. Ti su se stari zakoni trebali primjenjivati, a ovi o kojima ja govorim, zbog toga što se temelje na jednom novom obliku vlasništva, automatski primjenjuju sami sebe i doista su subjekt koji vlada društvom a ne tek puki instrument kojeg primjenjuje čovjek.

Fizički, a i pravni subjekt koji propisuje ove nove, uistinu nomokratske zakone je ljudska vrsta, ali njoj ih diktiraju njeni ciljevi. Stoga su ovi zakoni pravno, političko, društveno ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje, ili samoostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Ali, ovdje je presudno važno imati na umu i to da je i sama ljudska vrsta sredstvo za ostvarivanje spomenutih, vlastitih ciljeva, za koje je I. Kant govorio da su Bog, besmrtnost i sloboda; Hegel, Apsolutni duh; Marx; carstvo pravde i slobode itd.

Ovi zakoni djeluju tako da nadziru efikasnost političkih, privrednih i drugih lidera ili liderskih timova, štite efikasne, a uklanjaju nedovoljno efiksne sa njihovih pozicija. Pored toga, ovi zakoni određuju dohotke lidera, članova liderskih timova i ostalih ljudi i drže ih u srazmjeru s njihovom efikasnošću i vrijednošću njihovog doprinosa ostvarenju ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Već smo rekli da je ultimativni cilj nomokratskih zakona ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. No neposredni cilj nomokratskih zakona je pravda, koja se smatra najmoćnijim (motivacijskim) sredstvom za dobar rad i ostvarivanje ciljeva društva i ciljeva vrste. Riječ je distributivnoj pravdi pod kojom se podrazumjeva da veličina dohotka neke individue, poduzeća, privredne grane ili nacije… treba biti srazmjerna njenom doprinosu ostvarivanju, npr. ciljeva poduzeća, ciljeva društva ili pak ciljeva ljudske vrste.

Kriteriji i stupnjevi efikasnosti ne izražavaju se riječima, nego matematičkim formulama i brojkama.
Jedan od ključnih matematičkih instrumenata nomokratskih zakona bila bi Gausova krivulja – krivulja koja bi otkrivala „normalno ili nenormalno, prirodno, ili neprirodno raspršenje rezultata“ ili neke pojave općenito. Ova je krivulja univerzalno mjerilo ili kriterij “normalnosti”, a važi u prirodi i društvu. Često se koristi u fizici, kemiji, biologiji, a na drugoj strani u: sociologiji, psihologiji i ekonomiji.

U mogućem nomokratskom ustavu, Gausova krivulja otkrivala bi da li sami zakoni imaju preoštar ili preblag ili pak umjeren, normalan ili prirodan kriterij vrednovanja rezultata rada, upravljanja ili vladanja, i zahtjevao bi da krivulja ostvarena nečijom djelatnošću bude što je moguće prirodnija, tj. što je moguće bliže idealnom, simetričnom obliku i da ne smije preko matematički određene mjere odstupati od nje. Oblik ostvarene krivulje bio bi točna slika efikasnosti, pravde i humanosti nečijeg, rada, upravljanja ili vladanja. Njen oblik, i pismenim i nepismenim ljudima, odmah, na prvi pogled, razotkriva statističke prevare ili laži kojma se danas često služe vlade ili vladine institucije, da bi zavarale narode i održale se na vlasti.

Zakon koji bi se služio Gausovom krivuljom bi uklanjao sa pozicija upravljanja ili vlasti sve one ljudske subjekte koji bi dopuštali da zakoni imaju preoštre, preblage ili nefunkcionalne kriterije i instrumente vrednovanja i tako bi Gausova krivulja (uz ostale instrumente) postala čuvar pravednosti, humanosti i vitalnosti, ali i visoke stope efikasnosti društva.

Nomokracija bi, dakle, između ostalog, bila i odgovor na ono prastaro pravno-političko pitanje: Quis custodies ipsos custodes„ – ko će čuvati same čuvare – ili, jasnije; ko će nas čuvati od naših čuvara. Čitatelji kojima je poznata povijest prava, države i politike znadu da se odgovor na to fundamentalno pitanje traži se već više od dvije i pol tisuće godina.

Bez korištenja nekog takvog instrumenta kao što je Gausova krivulja ne bi smo mogli govoriti o nomokraciji, vladavini zakona, nego možda najviše o – od slučaja do slučaja – dosta dobroj “vladavini čovjeka nad čovjekom” ili antropokraciji, koja bi po svojoj naravi i po nedostacima bila vrlo slična današnjoj građanskoj demokraciji, koja je najbolji poznati oblik vladavine, ali od koje bi se, zbog njene “istrošenosti”, ipak trebali osloboditi i to u korist nomokracije.

Ovo što je gore bilo rečeno o Gausovoj krivulji pokazuje da bi nomokratski ustav, koji bi bio objektivirana volja ljudske vrste, imao veću društvenu moć čak i od same ljudske vrste, koja bi bila suveren. To bi bilo dobro, jer to znači da bi i najmoćniji suveren morao biti human i pravedan, zato što bi se, htio ne htio, ne samo radi ostvarenja ciljeva vrste ili društva, nego i radi ostvarivanja svojih vlastitih interesa, morao pokoravati prirodnom pravu, tj. onoj pravdi koja je starija i moćnija od čovjeka, pravdi o kojoj je nekad, u vremenima helenizma a zatim i u vremenima prosvjetiteljstva i racionalizma govorilo tzv. prirodno pravo.

Mislim da će većina čitatelja shvatiti da, niti nomokratski ustav, niti ljudska vrsta ne bi bili pravi suvereni, nego bi to bili oni, gore spomenuti, transempirijski, ultimativni ciljevi ljudske vrste, koje nužno pomišljamo kao nešto dobro i za koje vjerujemo da bi pomoću nomokratskih zakona dobro vladali svijetom. Ljudska vrsta, koju smatramo prirodnim suverenom, ipak je samo izvršitelj posla koji se zahtjeva za ostvarivanje onih njenih ključnih ciljeva.

Jedan od ključnih zahtjeva nomokratske vladavine i uvjet nužnog realnog suvereniteta ljudske vrste koji je ujedno i osnova slobode svih naroda, izražava se krilaticom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

Više o tim zakonima i nomokraciji na Google-u u tekstu “KLJUČEVI PRIVREDNOG ČUDA”. i knjizi SUMA EKONOMIJE, koje nema u digitaliziarnom obliku.

Neka čitatelja ne zbuni činjenica da sam nomokraciju nazivao i logokracijom (vladavinom znnosti) i drugim imenima, zato što se izraz nomokracija koristio za imenovanje drugih društvenih pojava.

AXIOMATIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

Petar Bosnić Petrus

AXIOMATIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

Axioms

1. It is impossible for a mass to move in a circular path without producing a centrifugal force.

2.The centrifugal force always acts in the same line as the centripetal, but in the opposite direction.

3. It is impossible to draw a line – on the surface of a sphere – the line that is not curved toward the center of the sphere, because all points on the surface of the sphere are equidistant from its center.

4. Because the Earth is a sphere, it is impossible, to draw, at it’s surface, a line that would not be curved towards it’s center of gravity.

5. It would be impossible for a mass to move along an any line drawn on the surface of the Earth without producing vertical, gravifugal force.

6. Gravipetal force is actually gravity that has the function of centripetal force. Gravifugal force is reaction to the gravipetal force action. It is an inertial force – manifestation of mass inertia in a cases of normal acceleration.

7. A gravifugal force allways has the same line of action as a gravipetal force, but the opposite direction, or trend of action.

8. Since the Earth is sphere, you can draw a small circle on the Earth’s surface. Mass moving along that small circle will necessarily be curved toward the center of gravity of the Earth, and will therefore cause a gravifugal force which will reduce the weight of the observed moving mass.

Hypothesis

 If we – instead of that circle and mass – however – if we (instead of it) observe a very solid rotating ring, (which axis of rotation will be directed to the center of gravity of Earth), the trajectory of its mass will also be curved towards the center of gravity of the Earth, so it also will cause a gravifugal force, Fgf in accordance with equation :

Fgf = m v2/r

In above equation, m is mass of the ring, r denotes the distance from ring to its extraplanar center, C, ie, to the center of gravity of Earth.

r = 6 371 009 m. It is an avreage radius of Earth.

At a circumferential speed of ring mass, m, v = 7902m / sec., produced gravifugal force will reduce ring’s weight to zero and it will be in weightlessness state.

At a circumferential speed larger than 7902m / sec., The ring will rise vertically upwards, along the axis of its rotation.

The famous antigravity actually is a gravifugal force, and the gravifugal force itself is a reaction to the action of a gravipetal force, that is to say, reaction to action of gravity that has the function of a centripetal force.

If a gravitational force acts on an accelerated mass as a centripetal force, then it does not change the velocity of the observed, accelerated mass, but only the direction of its motion and change it from rectilinear to circular. This is the so-called normal acceleration, in which the inertia of mass — resistance to change of direction of motion — manifests itself as a gravifugal force that can neutralize the action of gravity. This force can also be called antigravity, but the term “gravifugal force” is much more suitable.

Fig. 1

Fig 1. Path of mass of rotating ring is necessary curved to center, of gravity, C of Earth . In reality, we can’t see this curvature with our eyes, but only understand it from the above axioms.

Fig.2

Fig. 2 The smallest coplanar radius of the ring can be less than one meter. The smallest extraplanar radius of some rotating ring (at the Earth’s surface) is at least 6 371 009 m long, and is directed to center, C of Earth’s gravity,. The ring simultaneously rotates at the two radii – coplanar and extraplanar – and produces two forces: Vertical, gravifugal, Fgf and horizontal, solidofugal, Fsf that tend to destroy the ring.

Note

Werry modest experimental evidence for the above claims were provided by: Hideo Hayasaka, Tokyo State University, Jim Faller, Colorado University, Boulder and Martin Taymar, ESA. Unfortunately, without the theory of gravifugal force it was not possible to understand the results of their experiments, so they were declared systemic errors of experiments.
The first condition for the construction of a real gravifugal spaceship was fulfilled by Nikola Tesla by invention of asynchronous diamgnetic acceleration of the ring (rotational magnetic field), and the last by: Sumio Iijima, Japan, in 1991. by discovering carbon nanotubes, which are the only material sufficiently strong to withstand the horizontal centrifugal, i.e. solidofual, Fsf forces that are very large and tend to destroy the ring.

The strongest steels ensure at most 0, 3 % of reduction in the weight of the ring or gyroscope.

Carbon nanotubes can provide circumferential speed od 13 780m/sec. and vertical antigravitational or gravifugal acceleration of the ring (acceleration along its axis of rotation) slightly more than 29 m/sec2 , cca 3g.

The end of article.

For more, see the next:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/27/scientific-base-of-antifravity-gravifugal-force/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/24/how-to-achieve-an-antigravity-or-gravifugal-effect/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-theory/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-definition/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2017/05/01/levitational-civilization/

More details in the book NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1. 2002.

AKSIOMATSKA BAZA ANTIGRAVITACIJE (GRAVIFUGALNE SILE)

Petar Bosnić Petrus

AKSIOMI antigravitacije (gravifugalne sile)

Nemoguće je da se neka masa kreće kružnom putanjom a da pri tome ne stvara centrifugalnu silu.

Centrifugalna sila uvijek djejuje po istom pravcu kao i centripetalna ali u suprotnom smjeru.

Nemoguće je na površini kugle povući liniju koja nije zakrivljena prema centru kugle, jer su sve točke na površini kugle jednako udaljene od njenog središta.

Zemlja je kugla. Nemoguće je po njenoj površini povući liniju koja ne bi bila zakrivljena prema njenom središtu ili težištu.

Nemoguće bi bilo da se neka masa kreće linijom povučenom na površini zemlje a da pri tome ne razvija gravifugalnu silu.

Gravifugalna sila, je sila koja ima isti pravac djelovanja kao i gravipetalna, ali suprotan smjer.

Gravipetalna sila je ustvari gravitacija koja ima funkciju centripetalne sile.

Iz gornjih aksioma proizlazi da na površini Zemlje možete nacrtati i kružnicu, i da će putanja mase koja će se kretati tom kružnicom nužno biti zakrivljena prema centru ili težištu Zemlje, pa će zbog toga nužno uzrokovati gravifugalnu silu koja će smanjivati težinu promatrane mase.

A ako umjesto one kružnice i mase imamo vrlo čvrsti prsten koji se brzo vrti, i putanja njegove mase biti će zakrivljena prema težištu Zemlje, pa će i on uzrokovati gravifugalnu silu.

Pri obodnoj brzini prstena od 7902m/sec. prsten će izgubiti svu svoju težinu i bit će u bestežinskom stanju.

Pri obodnoj brzini većoj od 7902m/sec., prsten će se podizati okomito uvis, duž osi svoje rotacije.

Hipoteza

Ona famozna antigravitacija je zapravo gravifugalna sila, a sama gravifugalna sila je reakcija na djelovanje gravipetalne sile, tj., gravitacije koja ima funkciju centripetalne sile.

Kad gravitacijska sila djeluje na neku ubrzanu masu kao centripetalna sila, onda ona ne mjenja brzinu promatrane, ubrzane mase, nego samo pravac njenog kretanja – iz pravocrtnog u kružno. To je tzv. normalna akceleracija, kod koje se inercija mase – otpor promjeni pravca kretanja – manifestira kao gravifugalna sila koja može neutralizirati djelovanje gravitacije. Ova se sila može nazivati i antigravitacijom, ali je izraz „gravifugalna sila“ puno primjereniji.

Zemlja i prsten koji se brzo vrti.

Masa prstena okreće se oko dva centra C0 i C1 i kreće se po dva radiusa zakrivljenosti, rk : r0 i r1 radijus r0 može biti veči ili čak manji od 1m, dok r1 ne može biti kraći od radijusa Zemlje 6 371 009 m, pa je zato zakrivljenost putanje mase prstena prema središtu Zemlje vrlo mala i praktički nevidljiva, a veličina gravifugalne sile je nešto više od 6,3 milijuna puta manja od veličine obične centrifugalne sile, Fcf . No prsten od ugljičnih nano cijevi je dovoljno čvrst da izdrži brzinu od 13 760m/sec. i da omogući vertikalnu gravifugalnu akceleraciju, uzdizanje od 29,76./sec2, te da služi za pogon svemirskih letjelica ili kao temelj lebdećih, gravifugalnih kuća i gradova.