Skoči do sadržaja

ANTIGRAVITACIJA JE GRAVIFUGALNA SILA

Petar bosnić Petrus

ATRAKCIJSKE, REPULZIVNE I DISTRAKCIJSKE I SILE

Posvećeno mom učeniku i prijatelju Slavku Puškariću.

Distrakcijska ili detrakcijska sila je odvlačna sila – sila koja odvlači neko tijelo ili mastičnu česticu od hvatišta neke atrakcijske, privlačne sile drugog tijela.

Primjer distrakcijske sile je centrifugalna sila koja nastaje kod rotacije, odnosno kod normalne ili centripetalne akceleracije u kojoj atrakcijska (centripetalna) sila ne mjenja brzinu tijela, nego pravac njegovog kretanja.

an = v2 / rk

Distrakcijska (centrifugalna) sila je manifestacija inertnosti mase koja se kod rotacije manifestira kao reaktivna (pseudo)sila – koja se opire promjeni pravca kretanja, tako što odvlači masu tijela radijalno od osi rotacije. Veličina distrakcijske ili detrakcijske sile, F proporcionalna je masi rotirajućeg tijela, m i kvadratu njegove brzine, v a obrnuto proporcionalna veličini radijusa rotacije, r. Evo Huygens-ove jednadžbe koja to pokazuje:

F = mv2/r

Pravac djelovanja distrakcijske ili detrakcijske (centrifugalne) sile uvijek je identičan pravcu djelovanja atrakcijske, (centripetalne) sile, ali je suprotnog smjera.

Sličnost distrakcijske (odvlačne) i repulzivne (odbojne) sile je u tome što obje nastoje razdaljiti udaljiti ili odvući svoja hvatišta ili težišta što dalje jedno od drugog.

Jedna od razlika među njima je u tome što su repulzivne sile uvijek fundamentalne, (istoimeni magnetski polovi ili istoimeni električni naboji), dok su sve distrakcijske sile pseudosile.

Repulzivne, odbojne sile razlikuju se od distrakcijskih, odvlačnih i po tome što intezitet repulzivnih sile opada eksponencijalno – obrnuto je proporcionalan kvadratu radijusa, r2.

Primjer

F = [1/(4πɛ] (Q1×Q2)/r2

Ili pojednostavnjeno:

F = (Q1×Q2)/r2

Dok kod distrakcijskih opada linearno, sa r

Primjer:

F = mv2/r

I distrakcijske(odvlačne), i repulzivne(odbojne) sile mogu uzrokovati levitaciju, no razlikuju se po tome što distrakcijske (odvlačne) sile dovode do stvarne levitacije – trajnog bestežinskog stanja. – npr. levitiranje astronauta prilikom orbitiranja Zemlje, dok suprotstavljanje repulzivnih (odbojnih) sila do prividne levitacije kod koje tijela levitiraju, ali zadržavaju svoju težinu – npr. maglev vlak, magnetski ležajevi ili magnetska igračka levitron.

Atrakcijske sile su fundamentalne sile: električna, magnetska, gravitacijska i nuklearna. One mogu imati funkciju centripetalnih sila – funkciju: gravipetalne, elektropetalne, magnetopetalne i nukleopetalne. Distrakcijske sile uvijek su reaktivne, pseudosile; gravifugalna, elektrofugalna, magnetofugalna, i nukleofugalna.

Jedino kod rotacije čvrstog tijela (solid body ili corpus solidum), obje sile koje se pojavljuju kod rotacije – atrakcijska, centripetalna i distrakcijska, centrifugalna, ili, preciznije: solidopetalna i solidofugalna – su pseudosile.

***

Težina je veličina privlačne, atrakcijske sile i izračunava se Newton-ovom jednadžbom za veličinu gravitacijske sile:

F = (GM m)/R2)

Ova jednađžba savršeno je točna. Ali važi samo tamo gdje tijela ne orbitiraju jedna oko drugih, dakle…. nigdje u svemiru.

U mikro i makro svemiru, međutim, gdje tjelešca i tjelesa orbitiraju jedna oko drugih, ili, gdje svemirski brodovi orbitiraju oko nebeskih tijela, ne možemo više govoriti o gravitaciji kao privlačnoj sili, nego o gravipetalnoj, tj. o gravitaciji koja ima funkciju centripetalne sile), a njena veličina izračunava se po Newton-Huygens-ovoj jednadžbi.

Fgp = [(GMm)/R2] – (mv2/R)

Za razliku od one gornje, ova jednadžba važi u cijelom svemiru.

***

Ekonomski i tehnološki, najinteresantnija distrakcijska sila danas je gravifugalna sila. Ona je reakcija na gravipetalno (centripetalno), odnosno normalno djelovanje gravitacijske sile na neku masu koja orbitira oko nekog nebeskog tijela. Pri brzinama manjim od brzine satelizacije, vs, ta distrakcijska, tj. gravifugalna sila smanjuje težinu tijela. Pri brzini satelizacije, potpuno ju ukida i ostvaruje trajno bestežinsko stanje, a iznad brzine satelizacije povećava radijus kruženja promatranog tijela.

Kod rotacije čvrstog tijela, centrifugalna i centripetalna sila uvijek su jednake i povećavaju se s povećavanjem brzine rotacije. Kod rotacije, ili orbitiranja koje je utemeljeno na centripetalnoj funkciji neke fundamentalne sile (npr: gravitacije), te sile također su jednake, ali je njihova veličina obrnuto je proporcionalna brzini rotacije.

***

Presudno važno pitanje za razvoj prizemaljskih i svemirskih transportnih sredstava, prometala je pitanje: kako postići stvarnu levitaciju i elevaciju nekog, npr. svemirskog prometala, a da ono, zbog toga, ne mora obilaziti oko cijelog planeta.

***

Odgovor je dan odmah dolje niže.

Fizikalna osnova prijedloga gravifugalne letjelice.

Slika 1

Slika 1 prikazuje rotaciju prstena u blizini nekog nebeskog tijela. Ista slika pokazuje da prsten može imati bezbroj središta (centara, C) smještenih na osi rotacije i isto toliko radijusa, ali da su stvarni, fizikalni samo radijusi r0i r1 jer spajaju masu prstena sa hvatištima solidopetalne i gravipetalne sile. Centar C1, koji je hvatište gravipetalne sile i radijus r1jedini imaju važnost za pojavu gravifugalne sile, Fgf . Centar Cje hvatištesolidopetalne sile, tj „obične“, „centripetalne sile, On i radijus r0 nemaju nikakve važnosti za pojavu i veličinu gravifugalne sile, Fgf, isto kao ni bezbroj ostalih centara,C i radijusa, r koji nisu naznačeni na slici.

Osmotrimo gornji prijedlog i zapitajmo se:

Da li rotirajući prsten koji rotira tako da mu je os rotacije koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije, da li, dakle, takav prsten razvija distraktivnu, gravifugalnu silu, Fgf,koja djeluje po istom pravcu kao i gravipetalna (gravitacija), ali u suprotnom smjeru.

Predrasude kažu da ne razvija, no pravi, točan odgovor je u slijedećem.

Distraktivna, gravifugalna sila, Fgf može nastati samo ako putanja neke mase opisuje kružnicu oko centra, odnosno točke C1 i ako je točka C1 hvatište neke fundamentalne sile, gravitacije.

Na prvi pogled, čini se da Slika 1 pokazuje da to ovdje nije slučaj. No ako imamo na umu da je os rotacije prstena koaksijalna pravcu djelovanja gravitacije, shvatit ćemo da je svaka točka na putanji mase prstena jednako udaljena od točke hvatišta gravitacijske (gravipetalne) sile C1, dakle, da je putanja svake čestice njegove mase kružnog oblika (zakrivljena prema centru C1), jer jedino su kod kružnice sve točke na njoj jednako udaljene od njenog središta.

No ovdje se to ne vidi odmah iz dva razloga. Prvi je taj što je hvatište gravitacijske (ili gravipetalne) sile, točka C1 izvan ravnine rotacije prstena, a drugi je to da je ta točka veoma udaljena od mase prstena, više od šest milijuna i tristo tisuća metara, tj. najmanje 6 365 752 m. Koliko iznosi prosječni radijus Zemlje.

Veličina distrakcijske, gravifugalne sile, Fgf, u gornjem primjeru izračunavat će se po Huygensovoj jednadžbi:

Fgf = mv2/R

Simbol m označava masu prstena, v je njena linearna brzina, a R je radijus r1, udaljenost prstena od hvatišta gravitacijske sile, tj. od točke C1.

No kako je radijus te zakrivljenosti vrlo velik, 6 365 752 m. Gravifugalna sila bit će mala. Da bi prsten postigao bestežinsko stanje i levitirao bilo bi potrebno da njegova masa rotira tzv. prvom kozmičkom brzinom, ili brzinom satelizacije, vs =7902m/sec.

Ako bi prsten bio zatvoren u neko evakuirano kućište koje ne bi rotiralo i postizao veću brzinu od navedene, nastojao bi povećati svoju udaljenost od hvatišta gravitacijske sile, točke C1, tj. nastojao bi da sebe i kućište podigne vertikalno uvis, do orbitalnih visina ili do visina koje su potrebne da bi se ušlo u gravitacijsko polje nekog drugog nebeskog tijela.

Prsten koji rotira na prikazani način (slika 1) izložen je normalnoj akceleraciji, tj. normalnom ili perpendikularnom djelovanju atrakcijske, gravipetalne sile na pravac kretanja njegove mase, isto kao i svemirski brod koji obilazi oko cijelog planeta. Pri brzini koja je veća od prve kozmičke brzine, inercija mase broda prisiljava klasični svemirski brod da se spiralnom putanjom udaljava od planeta. Isto tako, inercija mase prstena, pri brzini koja bi bila veća od prve kozmičke, prisiljavala bi čestice prstena da se po spirali, koja nalikuje spiralnom navoju vijka, “penje“ uvis. Prsten kao cjelina i njegovo kučište (koje, kako smo rekli, ne bi rotiralo), pravocrtno bi se „penjali“ vertikalno uvis, tako da bi uzlijetanje ovakve letjelice podsjećalo  na izvijanje vijka.

Za spuštanje i prizemljenje ovakvog uređaja ili letjelice bilo bi potrebno smanjiti brzinu rotacije prstena ispod prve kozmičke, 7902 m/sec.

Prsten bi se ubrzavao električnom energijom iz električnih akumulatora letjelice, a usporavao tako da se njegova kinetička energija pretvara u električnu i vraća natrag u akumulatore, pa koristi za neko novo uzdizanje. To bi bila ekonomija korištenja ove letjelice.

***

Ovdje se nameće pitanje: zašto neki ovakav projekt već nije realiziran, pogotovo zato što nije skup. Prsten može imati i manji promjer od jednog metra.

Za to postoji više razloga.

1. Ljudi koji su se bavili ovim problemom promatrali su samo kretanje mase po radijusu r0  i solidofugalnu, ili „običnu“ centrifugalnu silu, Fcf , (slika 1), te njen vertikalni derivat, cos. 900 koji je uvijek jednak nuli, bez obzira na brzinu kretanja mase.

2. Nitko nije uočio da se masa tijela koje, na opisani način, rotira u gravitacijskom polju ne kreće samo po radiusu r0, nego, istovremeno i po vrlo dugačkom ekstraplanarnom radijusu r1. (vidi sliku 1), te da nužno uzrokuje gravifugalnu silu, Fgf..

3. Ljudi koji nisu razumijevali ovu pojavu, ali su eksperimentirali s njom, radi toga da bi ju upoznali, koristili su se premalenim i neadekvatnim žiroskopima i premalenim prosječnim brzinama. Loše raspoređene mase tih žiroskopa okretale su se vrlo velikim kutnim brzinama (koje nemaju nikakve važnosti), ali su im prosječne linearne brzine (koje su važne) iznosile samo oko 15m/sec. Takvi uređaji davali su jedva mjerljivo ili nikakvo smanjenje težine koje se onda, zbog nerazumijevanja problema, pripisivalo sistemskim greškama, neadekvatnim mjerenjima, vibracijama itd.

Za jasne i nediskutabilne rezultate, tj. za očigledno i nedvojbeno smanjenje težine žiroskopa ili prstena potrebno je da linearna ili obodna brzina mase žiroskopa ili prstena bude veća od 500m/sec ili barem veća od 300m/sec. Prsten od ugljičnih vlakana (polyaramida) može postići brzinu od 1300m/ sec.

4. Takve brzine mase prstena ili žiroskopa, međutim, postale su moguće tek otkrićem ugljičnih vlakana, koja su dovoljno čvrsta da izdrže veličinu razornih solidofugalnih sila, koje su puno veće od gravifugalne.

5 Levitiranje i elevacija neke pokusne gravifugalne letjelice, postala je moguća tek otkrićem nano-tubes i grafena, jer su jedino ovi materijali dovoljno čvrsti da izdrže djelovanje razornih solidofugalnih sila i dadu masi prstena vertikalno gravifugalno ubrzanje do 11,7 m/ sec2.

***

Sada još riječ dvije oonoj famoznoj antigravitaciji.

Ona se najčešće zamišlja kao fundamentalna, repulzivna (odbojna) sila. Ako bi postojala najvjerojatnije bi njena koercitivna moć opadala s kvadratom udaljenosti, r2. No sve ukazuje na to da takva sila ne postoji. U tome nema nikakve štete, jer postoji gravifugalna sila koja je puno moćnija i pogodnija za ostvarivanje ljudskih ciljeva i za čovjeku prirođeni i pogodan način života.

Ako bi bilo moguće proizvesti antigravitaciju, onda bi i čovjek morao lebdjeti u letjelicama s kojima bi putovao i u kojima bi boravio što bi bilo škodljivo za ljudsko zdravlje. U gravifugalnoj letjelici, čovjek, neživi tereti i konstrukcija letjelice zadržavali bi normalnu težinu. Jedino bi prsten bio u bestežinskom stanju, ili bi, pri brzini koja bi bila veća od brzine satelizacije, svojom težnjom prema gore podizao letjelicu i njen teret. U međuplanetarnim prostorima u kojima je djelovanje gravitacije zanemarivo malo, solidofugalnom silom mogu se postići isti životni uvjeti kao i na zemlji (umjetna gravitacija). S druge strane, u Zemljinoj orbiti može se, po volji, a bez opasnosti od pada na zemlju, smanjiti težina ljudi i tereta, tako da gravifugalna letjelica orbitira oko Zemlje, brzinom koja je manja od brzine satelizacije, vs. To bi možda bilo pogodno za oporavak bolesnika ili rad nekih industrija.

Još nešto važno. Budući da se lebdenjem gravifugalne letjelice na nepromjenjivoj visini, npr: vsini od tri, ili četiri kilometra, ne vrši nikakav rad, niti troši energija (bez obzira na veličinu i težinu letjelice), moguće je od velikog broja letjelica sagraditi cijelu lebdeću civilizaciju na visini koja je idealna za čovjekov život.

Gornji tekst jasno pokazuje da ne treba nimalo žaliti za antigravitacijom ako je nema ili ju je nemoguće proizvesti, jer ju zamjenjuje gravifugalna sila, koja je, uostalom, i puno moćnija, i ekonomičnija, i pogodnija od nje.

***

Eto, ovdje samo toliko. Više i detaljnije o tom fenomenu možete naći u mojim knjigama i člancima koje sam objavio još u prošlom stoljeću.

Evo vam i link za nešto slično:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2017/04/24/gravifugalna-letjelica-2/

UMJETNI VLASNIK

***

Najprije riječ dvije o samom vlasništvu.

Ono je društveni odnos (pravo: stvarni odnos) prema predmetu vlasništva – stvarima, osobama, pravima i idejama. Uključuje tri ovlaštenja. ius utendi, ius fruendi i ius abutendi – pravo upotrebe, pravo plodouživanja i pravo zloupotrebe ili uništenja.

Sudbina vlasnika, poput sjenke, uvijek slijedi sudbinu njegova vlasništva – Fati dominii sui dominus sequitur. Iz dobrog, produktivnog vlasnikovanja slijedi bogatstvo, sigurnost, ugled. Iz lošeg: bijeda i propast.

No nije samo vlasnik ovisan sudbini svog vlasništva, nego i svi oni koje to vlasništvo zapošljava, a i cijelo društvo. Ako su u nekom društvu loši vlasnički odnosi ili se loše postupa s vlasništvom, onda se u njemu loše i živi.

Vlasništvo je temeljni i najvažniji društveni odnos i treba se mijenjati i razvijati simultano s predmetom vlasništva – kapitalnom imovinom. Zaostali, zastarjeli vlasnički oblici ili odnosi upropaštavaju predmet vlasništva, ali i samo društvo koje ih prakticira.

Umjetni vlasnik

Umjetni vlasnik je najviši stupanj, sinteza u razvoju institucije vlasništva.

Prethodni stupnjevi razvoja su:

Društveno vlasništvo – koje se prakticiralo u paleolitskoj i neolitskoj civilizaciji.

Privatno vlasništvo – koje se prakticira od rane antike do danas, kad se počelo pokazivati kao prepreka daljnjem razvoju društva i civilizacije, odnosno prepreka ostarivanju ključnih ciljeva ljudske vrste, a prepreka je zato jer živi privatni vlasnik, svojim upravljanjem više ne može udovoljavati potrebama ekonomije, razvoja društva i razoja civilizacije.

Stvaranje umjetnog vlasnika je željeni, ali, nažalost, još-ne-ostvareni cilj razvoja institucije vlasništva.

On nastaje tako da se kapital, putem sistema državnih zakona, transformira u vlasnika sebe samoga koji brine o sebi i zbrinjava samoga čovjeka.

Karakteristika mu je to da je iznimno efikasan i pravedan i da, za razliku od živih privatnih vlasnika, ima niske, zanemarivo male troškove samoodržavanja i djelovanja (vlasnikovanja). Ne trebaju mu, ni palače, ni jahte, ni limuzine, a niti ikakav drugi luksuz.

Umjetni vlasnik može se smatrati sintezom razvoja institucije vlasništva – dovršenim vlasničkim sredstvom ili zgotovljenim društvenim instrumentom za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste – ciljeva čije ostvarenje osmišljava ljudsko postojanje.

Ključni zadatak bit će mu: da kontrolira efikasnost i produktivnost rada gospodarskog i političkog managementa. Njegovo pravo, odnosno ovlaštenje ius abutendi svodit će se na to da odbacuje zastarjelu tehnologiju i da promptno smjenjuje loše upravljačke gospodarske i političke elite, grupe ili individue – one koje ne udovoljavaju potrebama ekonomskog, društvenog i civilizacijskog razvoja.

Društvo koje će biti utemeljeno na vlasnikovanju umjetnog vlasnika neće biti, ni kapitalizam, ni socijalizam, nego nomokratsko društvo – a civilizacija, antropotehnološka.

Nomokratsko društvo bit će pravedno za sve klase koje mu budu pripadale i za sve individualne, fizičke ili pravne osobe.

Nomokracija (direktna vladavina zakona) je realni cilj razvoja ljudskog društva. Neuspostavljanje umjetnog vlasnika i nomokracije ili preveliko odgađanje i kašnjenje u njihovom uspostavljanju dovoditi će do jako velikih i sve većih i većih kriza, a možda i do kolapsa civilizacije.

Narode,

umjetni vlasnik neće ukinuti pravo ni zakon, a niti pravdu, nego će ih ostvariti. Neće niti porobiti čovjeka, nego ga osloboditi.

Više o tome:

KAPITAL

NAGOVOR

Onaj kratki članak dole, niže može vam pokazati da od mene lako možete naučiti nešto što je od najveće važnosti za dobru i sretnu budućnost svijeta, a što ni uz najveću muku i ni za najveće novce nikako ne bi mogli naučiti ni na najelitnijim učilištima i veleučilištima na svijetu. Zato pročitajte to što sam napisao. Neće vam naškoditi.

KAPITAL

KAPITAL? Kapital je umjetno biće koje je stvorila ljudska vrsta, radi toga da brine o čovjeku, te da radi umjesto njega i za njega, i da posluži kao bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Bez tog, bićevitog sredstva nije moguće ostvarivanje onih ciljeva, čije ostvarenje osmišljava ljudski život i opstanak

Kako je nastao kapital?

Proizišao je iz rada i štednje.

Individue, obitelji, poduzeća, države, generacije su radile i štedile. Tako je stvaran višak vrijednosti i profit koji je upotrebljavan kao sredstvo za oslobađanje vremena, radi toga da bi se moglo učiti, a znanje koje je bilo sticano učenjem upotrebljavano je kao sredstvo za usavršavanje kapitala.

Ovdje treba imati u vidu da bez profita nije moguće, ni slobodno vrijeme, ni učenje, a niti usavršavanje kapitala.

Cilj ljudske vrste (kojeg ona uglavnom nije svjesna), jest usavršiti kapital do te mjere da on mogne preuzeti gotovo sve nužne poslove i brigu potrebnu za slobdan život ljudske vrste, a da čovjeku ostavi samo zabavu, rekreaciju, potrošnju, učenje, istraživanje i kreativni rad.

Put kojim se razvija kapital i stupnjevi njegovog razvoja su: Rad, štednja, profit, slobodno vrijeme, učenje (škola i školovanje), znanost, kreativni rad, tehnologija (primjenjena znanost).

Danas je kapital isto što i civilizacija, jer današnja civilizacija tehnološke je naravi. S obzirom na to, mora se reći da su antikapitalističke tendencije u društvu zapravo anticivilizacijske tendencije – one koje ometaju ili onemogućuju ostvarivanje bitnih ciljeva ljudske vrste i osmišljavanje ljudskog života.

Znanost je najviši i najvredniji oblik postojanja kapitala. Sloboda suvremenih generacija i njihovo bogatstvo proizvod su cjelokupne znanosti a naročito one koja je nastala u toku klasične antike i one što se razvila tokom nekoliko posljednjih stoljeća.

Napredak u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste zbiva se kad se najveći dio profita upotrebljava kao sredstvo (investira) u razvoj kapitala. Profit je jedini materijalni izvor razvoja. Ali, ako se najveći dio profita pojede već prije nego bude stvoren, ili se potroši u svrhu praznog i plitkog luksuza, zbiva se nazadak, a i nepravda, jer takav luksuz i takvu zabavu mogu sebi priuštiti samo oni koji mogu nesavjesno i nekažnjeno prisvajati profit koji im, po pravdi, nikako ne može pripadati.

Jasno, ratovi, oružje i međudržavna opstrukcija ekonomske djelatnosti, (ekonomski, carinski ratovi itd.), razjedinjenost ljudske vrste, opće međunarodno bezakonje također doprinose nazadovanju civilizacije, isto kao i nekontrolirano razmnožavanje ljudi i prekomjerno povećanje ljudske populacije.

Da bi spriječio ove degenerativne i opstruktivne pojave, i nepravdu, a i radi toga da bi zaštitio prirodno biće, prirodu, kapital tendira ka tome da se transformira u umjetnog ili virtualnog vlasnika sebe samog , jer bi, kao takav, bio mnogo moćniji, produktivniji i pravedniji od živih privatnih vlasnika, a i od onog, tzv. društvenog vlasništva.

Jedino je umjetni, virtualni vlasnik, na kojem će se zasnivati jedno novo (nomokratsko) društvo, jedino je, dakle, on dovoljno funkcionalno društveno sredstvo za ostvarivanje onih bitnih ciljeva ljudske vrste čije ostvarivanje, kako smo rekli, osmišljava ljudski život i opstanak.

Šire o tome:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/sto-je-kapital/

JA

Petar Bosnić Petrus

MOJE MJESTO U VJEČNOSTI

Hajde da konačno odgovorim svim ljudima koje zanima moje mjesto u povijesti filozofije ili u povijesti znanosti, ili svijeta uopće.

Prije svega moram reči da je to pogrešno pitanje, odnosno neadekvatan i preuzak okvir u koji bih stavio samog sebe ako bih doista odgovorio postavljeno pitanje.

Pravo pitanje trebalo bi glasiti: koje je moje mjesto ili moja pozicija ili uloga u vječnosti.

Evo kratkog, ali vrlo iscrnog odgovora na to pitanje:

Najprije je Bog stvorio prirodno biće, prirodu.

Potom je čovjek stvorio umjetno biće.

A onda sam došao ja i objasnio im što su to oni napravili.

Ovo bi se, na prvi pogled, mogla dojmiti kao neka šala ili izjava čovjeka koji je prilično prolupao. No, onome ko malko pozna Hegelovu filozofiju, a i Aristotelovu, pa i filozofiju drugih značajnijih mislilaca, odmah će biti jasno da je to istina i to izrečena na jedan isvrsan način. Istinski čovjek je, naime, razumijevanje i znanje svega onog što je stvoreno ili je nastalo prije njega i svega što postoji. Postojanje bez tog razumijevanja i znanja bilo bi puko ništavilo, nepostojanje.

I po Hegelu, dakle, i po Aristotelu, a, naravno, i po meni, a to znači po istinosnom ljudskom mišljenju znanje je ono najviše, što dolazi na kraju i što je kruna koja postojanje čini potpunim i istinskim postojanjem.

Ja sam, dakle, prosto i čisto, apsolutno znanje.

Eto.

Mislim da ništa nije lakše shvatiti od toga.

Ako sada opet ne znate da li se šalim ili ne, pročitajte Aristotelovu Metafiziku i Hegelovu Fenomenologiju i Enciklopediju filozofskih znanosti, pa ćete znati.

ŠTO JE KAPITAL?

Petar Bosnić Petrus

ŠTO JE KAPITAL?

Dosad su mislioci pokušavali shvatiti kako kapital funkcionira, dok se radilo o tome da je trebalo odgovoriti na pitanje: što je kapital?

Dole sam na nekoliko mjesta identificirao kapital sa mitskim mačem Excaliburom. Poznavanje metaforike i simbolike tog mitskog mača i pojma bićevitosti, lako će pokazati o čemu se tu radi, a pokazati će i to da mithos nije u nekakvom nespojivom neskladu ili raskoraku sa logosom, nego su oni, štoviše, u vrlo tijesnoj vezi – veoma različiti, suprotni, antitetični izrazi jedne te iste ideje.

„Nije civilizacija stvorila mitove – rekao je jedan mislilac – nego mitovi civilizaciju.“

Ljudski svijet, sa svom svojom znanošću i tehnologijom, rodio se i izrastao iz mitova, bajki i velikih snova.

Posebnu, iznimno veliku važnost u ovom radu imaju oni djelovi teksta koji govore o instituciji vlasništva (za koju se pokazuje da je korjen društva) ,a govore i o tome da se o dobrom, produktivnom funkcioniranju društva, napretku i pravdi ne može ni sanjati ako se ne razvija institucija vlasništva.

***

Nego, da počnem.

Onim ljudima koji poznaju germansku mitologiju, lako će biti shvatiti tvrdnju da je u osnovi duha te mitologije ležala ideja da oruđa i oružja koja izrađuje čovjek trebaju biti bićevita, što nije bio slučaj ni u jednoj drugoj mitologiji.

Kod Grka, npr., Ahilejevo oružje, koje je iskovao sam bog Hefest, bilo je samo iznimno kvalitetna stvar, isto tako i Teukarov štit, ili Filoktetov i Odisejev luk.

Kod Germana, međutim, ovakva su oružja bila čudotvorna ili možda bolje da kažemo bićevita, jer su imala nadnaravna ili nadstvarna svojstva. To se nije vidjelo samo po njihovoj izuzetno velikoj moći, nego i po tome što su ta oruđa i oružja imala i svoja osobna imena. Mačevi: Balmung, Gramm, Vasek, Orlandov Durendal, Votanovo koplje Gungnir, Thorov čekić Mjolnir, Hejmdalov rog Gjalahorn itd.

Čini se da je germanska mitologija, kako je gore nagovješteno, ovim svojim nazorom zapravo izrazila onu duboko istinitu čovjekovu slutnju da, oruđe s kojim ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve i osmisliti svoje postojanje, dakle, da to oruđe, treba biti nešto više od obične stvari, nešto bićevito.

***

Excalibur, mač legendarnog Kralja Arthura, također spada u ovu grupu oružja. I on je imao, tj. točnije ima čudotvorna, odnosno bićevita svojstva, no neusporedivo moćnija i većem opsegu i dubini od onih drugih već spomenutih oružja i oruđa koja su ipak bila prvenstveno mitografski simboli koji su ukazivali na to da bi ljudsko oruđe trebalo biti bićevito.

Ono što je ovdje važno znati jest činjenica da Excalibur nije bio samo simbol. On je doista postojao, a, kako smo već nagovijestili, postoji i danas, i, premda to malo tko zna, samim svojim postojanjem, određuje svekoliku ljudsku povijest i sudbinu ljudske vrste.

Otkud Excaliburu ovako velika i sve veća i veća moć i svojevrsna besmrtnost?

Oni, vrlo rijetki ljudi, koji ozbiljno proučavaju ovu pojavu uglavnom misle da to dolazi od toga što je Excalibur zapravo bio mač boginje Pravde, Dike, ili je pak bio iskovan iskovan od iste kovine od koje je bio sačinjen njen mač i njena vaga, jer – kažu – Dikina oruđa bila su sačinjena od kovine koja je prošla kroz Vatru pravde. (Naime, prema jednom manje poznatom mitu, koji vjerojatno i nije autentičan, Dike je bila gospodarica vatre u kojoj su propadale sve loše stvari, a one dobre postajale još boljima. One kovine koje su prošle kroz tu vatru i nisu izgorile, postajale su dragocjenije od zlata. A ako je npr. neko koplje ili uisitnu vrijedan i predodređen mač prošao kroz Dikinu vatru zadobio bi čudotvornu moć i onu blistavu, srebrnasto plavu boju kojom se odlikovao Excalibur.)

***

No okrenimo se opet malko ka legendi o Kralju Arturu.

Nakon njegove smrti, čarobnjaci su Excalibur prelomili na dva dijela, od kojih je jedan nazvan Urd, Prošlost a drugi Skuld, Budućnosti bačeni su u rijeku Zeit i tamo su na njenom dnu ležali sve do prošlog stoljeća, dok ja, u jednom dugom i teškom snu, nisam dobio jasan zadatak da ih izvadim odatle i da ih ponovo spojim i obnovim, ali – kako su htjeli oni mudraci – tako da spojeni djelovi budu bitno i neusporedivo snažniji, i moćniji, nego su bili prije prelamanja.

To je za mene, običnog čovjeka, bila takoreći nemoguća misija i prošlo je mnogo decenija, zapravo gotovo cijeli moj život, dok mi, na kraju, prije smrti, a najvjerojatnije, uz pomoć neke više sile, (možda čak i moćne Norne, Berdandi, gospodarice rijeke Zeit) nije uspjelo dovršiti zadani posao.

Sada je Excalibur najveća moć u ovom, empirijskom svijetu, jer je ponovnim spajanjem zadobio apsolutnu nadmoć nad svime što je čovjek stvorio. Postao je neuništiv i vječan.

A kad stekne i potpunu vrlinu dobrote, bit će moćniji i od prirode i svega što postoji. Bit će kao Bog.

No, da ne bi bilo nesporazuma, naglašavam da Excalibur nije neko moje oruđe. Ja nisam njegov vlasnik, nego samo čovjek koji je, po jednom proročanstvu, dobio zadatak da ga obnovi i ojača, na što sam, kako sam već rekao, potrošio gotovo cio svoj život.

Nemojte sada, molim vas, misliti da sam ja neka obična budala i da se žalim na to. Baš obrnuto. Zahvaljujući tome moj je život zadobio vrijednost i najpotpuniji smisao, i, što je još puno važnije, time je konačno obistinjeno i ostvareno proročanstvo, o čijem je ostvarenju ovisila i ovisit će daljnja sudbina čovjeka i opstanak svijeta.

***

Excaliburom će rukovati, i vladati svijetom. netko nepoznat, ko, već na prvi pogled, bude shvatio kakvu i koliku moć on krije u sebi.

Možda ne bi bilo loše reći da se taj, povlašteni Netko neće služiti Excaliburom, nego će služiti Njemu, i da će, i on, a i bilo tko drugi, odmah stradati, od njegove oštrice, ako ga, čak i na najlukaviji mogući način, pokušazloupotrebiti, pa Excalibur i svoje zle namjere okrenuti protiv, dobra, pravde i humanosti.

To će većini čitatelja zazvučati kao nekakva bajka, ali radi se uistinu o najstvarnijoj stvarnosti. Uostalom, ako se malko, ali trezveno i kritički osvrnete na povijest, sigurno ćete pimjetiti da je ona, i pored silnih krvoprolića i stradanja, a i svega ostalog, bila i proces ostvarivanja snova i bajki, ili, ako baš hoćete, proces zbivanja čuda. Sjetite se samo mita o Ikaru. Nekad je čovjek mogao letjeti samo u snovima ili u mitografskoj mašti, a danas – neusporedivo brže od ptice, ili strijele, udobno zavaljen u neko sjedalo – leti s kontinenta na kontinent ili sa Zemlje na neki drugi planet ili svijet.

Povijest je zapravo najfantastičnija bajka , a možda i čarobni stroj ili čarobna svjetiljka koja snove i želje pretvara u stvarnost. Ni jedan ljudski um ne može zamisliti nešto tako fantastično niti fantastičnije od nje.

Toliko o povijesti, i o pretpovijesti Excalibura.

***

A dalje…?

…Ono što slijedi izgledat će vam kao neko sasvim drugo, filozofsko štivo ili nekakva greška, pogrešan tekst. No možete mi vjerovati na riječ da se ne radi se o tome, nego o stvarima koje doista morate znati da bi ste upoznali pravi Excalibur i da bi ste, ako vas sudbina pozove, s njime mogli krojiti budućnost svijeta.

Najprije vam moram reći nešto što će vas iznenaditi: da ima ljudi od kojih neki najslućuju, a neki znaju da je Excalibur obnovljen, ali je njihova reakcija na to puno drugačija od naivnih očekivanja dobrih ljudi, a i od onog što sam i ja sam očekivao kad sam im ga pokazao. No, o tome će uskoro još biti riječi.

Eto, ko hoće, neka sada nastavi čitati, ali neka – da ponovim – ne bude zbunjen nužno novom terminologijom i sasvim novim načinom izražavanja jer obnovljeni Excalibur puno je, bitno drugačiji od onoga koji je postojao prije nego je bio prelomljen. No kako god bilo, vi uvijek čvrsto imajte na umu da priča govori o Excaliburu.

Počinjemo.

Predpitanje

Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila, niti su bila objavljena.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće i zašto se dešavaju takve stvari?

Možda je problem u tome što je tekst objavljen na groblju i na jeziku mrtvaca.

POVIJEST – PUT SPASA

Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja se ne slažem s tim mišljenjima i smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je tek neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari.

Obična stvar je, kratko, jednostavno i slikovito rečeno; biće bez „duše“, a biće je stvar s „dušom“.

Umjetno biće ima umjetnu „dušu“ – „dušu“ koju je stvorio čovjek.

Razlika između duše koju je stvorio Bog ili priroda i one umjetne, koju je stvorio čovjek je u tome što je ona prva svrha ili cilj nekog stvaranja, a može biti i sredstvo stvaranja umjetnog bića. Ova druga, pak, umjetna, što ju je stvorio čovjek, je tek neophodan instrument, sredstvo stvaranja nečeg velikog što nam još nije potpuno jasno, ni vidljivo, možda baš zbog svoje silne veličine.

Samo biće, pak, jest Nešto autopoietično, nešto što – kako se izražavao Hegel – ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju sve te moći. One su heteropoietične. (Bićevitost i autopoietičnost su jedno isto, sinonimi.)

Eto, tako i tek toliko da možemo nastaviti izlaganje o umjetnom biću.

***

U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično kažem da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transbioloških i transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam istinski mudraci, nadrimudraci i budale do sada govorile o njemu, jer ovo što čitate, u ovom kratkom vodiću i u mojim drugim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Svi su vam, naime, značajni mislioci – počev od velikog učitelja ljudskog roda, Aristotela do Marxa, a i onih današnjih – svi su vam oni govorili da je kapital nekakvo zlo, prokletstvo, otuđenje, raščovječenje, proizišlo iz neljudske pohlepe, gramzivosti, sebičnosti i pokvarenosti. Njima su se pridružili i svi veliki vjerski, politički i društveni reformatori i revolucionari u zdušnom proklinjanju kapitala i gnjevnim pokušajima da ga zauvijek unište i zatru.

Kao što se vidi, ništa od toga nije uspjelo. Uz potporu NUŽDE i nekolicine lucidnih i poduzetnih ljudi, kapital je stoički izdržao sve to i pokopao sve one koji su mu htjeli biti grobari, a sad je, posredstvom mog rada pokazao da je ipak nešto sasvim drugo, suprotno onomu što su ti ljudi mislili o njemu.

Nažalost, njihovo je mišljenje o kapitalu i kapitalistima osnova vašeg današnjeg „znanja“ i „razumijevanja“ ove pojave, i to je zasigurno glavni razlog zbog kojeg, za sada, nitko ne prihvaća moje shvaćanje kapitala, niti moje učenje o njemu

A Kapital je, kako ja mislim, ono jedino istinsko i neprolazno dobro koje je čovjek, po prirodi stvari, po Božjoj namisli, ili po nekom svom „instinktu“, tokom povijesti trebao i težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. I nije on rezultat nikakve pohlepe, niti pokvarenosti, nego produkt najvrednije i najveće vrline – ljudske kreativnosti – ontogeničnosti – sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog.

Svekoliko dosadašnje postojanje ljudske vrste „instiktivno“ je i, naravno, dobrovoljno žrtvovano njegovom stvaranju. Povijest je bila proces samožrtvovanja čovjeka radi stvaranja kapitala. To stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito, a stupnjevi njegovog razvoja postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja kapitala -umjetnog bića. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Odnos mog shvaćanja kapitala prema onim prethodnima sličan je odnosu Kopernikove Heliocentrične kozmološke teorije prema Ptolomejevoj, Geocentričnoj i prema Teoriji epicikla. To je kopernikanski obrat u shvaćanju kapitala, ali ne samo i isključivo njega.

***

Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti trebao preuzeti na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, zabava, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad. Takav, uistinu bajkoviti život nije nešto na što bi se ijedan čovjek mogao požaliti.

Već sam gore rekao da je povijest, između ostalog bila i proces ostvarivanja snova i bajki. Ovo je zgodno mjesto da se sjetimo i poznate bajke o čarobnoj Aladinovoj svjetiljci. Ta svjetiljka je simbol kreativnosti, stvaralačke moći. A svemoćni duh koji stanjuje u njoj, i koji vlasniku može ispuniti svaku želju zapravo je simbol umjetnog bića, kapitala. To štivo, koje je nekad bilo bajka, danas je zgoljna stvarnost.

Kapital je onaj duh koji ispunjava naše želje.

U ovoj stvarnosti ne valja jedino to što je onaj čije se želje ispunjavaju katkada nesmotren i raspamećen, a čija raspamećenost uništava živote mnogih drugih vrsta bića. Jedna od namjera ovog rada je došapnuti onom svemoćnom duhu da malko urazumi svog gospodara, kako bi se klonio želja koje drugim vrstama bića onemogućuju život i sreću, jer može se sretno živjeti i bez nanošenja nesreće i činjenja zla drugim bićima. Štoviše, ne može biti uistinu sretan onaj ko svoju „sreću“ temeliji na tuđoj nesreći. Istinski dobar i sretan ljudski život može se temeljiti isključivo na čovjekovom kreativnom radu, i naravno, onom ne-kreativnom, reproduktivnom kojeg će obavljati umjetno biće.

No, napustimo mi ovu maglovitu i lelujavu granicu na kojoj se snovi i bajke pretvaraju u stvarnost i uronimo u čistu i čvrstu povijesnu zbilju.

Evo te zbilje.

***

Objektivni temelji onih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa. Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se ona temeljila.

U neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kapitalna materijalna imanja postaju njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast u Antici nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Ono što je ovdje jako važno istaknuti, a čemu sam u svojim drugim radovima posvetio veliku pažnju jest činjenica da je uvođenje privatnog vlasništva, bilo uvođenje pravde u ljudski svijet.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom.

Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao.

No, budući da manager nije vlasnik, ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće. Bogaćenje managera doista se često temelji na upropaštavanju poduzeća kojima upravljaju, a i cijelih društava i država.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada zajedno s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i od propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.

Vlast?

Kao i u Antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na teret i štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Iz procesa ostvarivanja snova i bajki povijest se, kako se čini, u sve većoj meri, pretvara proces ostvarivanja nekakvog horora ili noćne more.

Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva se epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a vrlo je vjerojatno da će biti loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju, suspendiranju ili zaboravu tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva nad kapitalnim dobrima i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak i prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku, a i umjetnom vladaru ili nadvladaru.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.

***

Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodnom kontrolom vlasti stoji tako da čak i jako puno truda i rada kojeg narodi, građani ili birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Ovdje je neophodno reći koju riječ o razlici između demokracije i nomokracije.

Kod demokracije najprije treba čekati da veći dio naroda uoči loše vladanje, zatim da dobije volju da ga spriječi, pozivajući se na zakone, (ukoliko vlast raznim lukavstvima ili silom ne spriječi izjašnjavanje naroda). Zatim treba čekati da narod osiromaši, razgnjevi se i na kraju pobuni kad je već sve upropašteno i više se nema što izgubiti.

Kod nomokracije zakoni su sačinjeni tako da bi se sami, automatski aktivirali odmah, čim bi došlo do loše, nedovoljno produktivne vladavine ili do nekakve povrede ili zloupotrebe vlasti, a u nekim stvarima, ti bi se zakoni, zahvaljujući upravo egzaktnoj predvidivosti štete, aktivirali i prije nego bi nastupila šteta, pa bi ju sprečavali ili smanjivali. Neposluh ovoj automatskoj aktivnosti zakona tretirao bi se kao kazneno djelo koje čini politički ili poslovni management i kažnjavao bi se odgovarajućim kaznama.

Eto, toliko.

A sad nešto drugo.

***

Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod, a i svaki drugi subjekt živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Dodatak

Već na početku teksta, u dijelu o Excaliuburu i onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Nešto sam vam već rekao, ali neće biti zgorega da se kaže još nešto – nešto što je poanta ovog teksta a možda i nešto što je najvažnije ili presudno važno za naš opsanak.

Evo.

Na početku sam pretpostavio da svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu, o kojoj je gore već bilo rečeno nekoliko riječi. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne budemo ostvarili.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do onaj obnovljeni Excalibur – najmoćnije oruđe i oružje kojeg um može pojmiti, a s kojim se mogu osvojiti cijele galaktike i stvoriti carstvo bez kraja i konca, carstvo mudrosti, pravde i slobode.

Zakon je ono što kaos pretvara u kozmos, divljinu u ekumenu, ropstvo u slobodu, a Pakao u Raj.

Po čemu se to vidi ona prava, excaliburska narav tih zakona o kojima pričamo ?

Prije svega, po tome što iznimnu vrijednost tih zakona, uz malo truda može uvidjeti svatko dijete, a najlakše i najbrže, “u bljesku evidencije”, na sam njihov spomen, onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar, ujedinitelj ljudske vrste, a zatim – da se uistinu radi o pravom, konačnom obliku Excalibura – vidi se i po tome što se upravo i samo na osnovu tih zakona može stvoriti ono carstvo o kojem je sanjao Arthur i cijelo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti ono, gore spomenuto, carstvo mudrosti, pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Već sam rekao da sam ja bio samo osoba koja je ozbiljila ili ostvarila mit o čudotvornom maču – „kovač“ koji je prekovao i „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale pradavne legende, mitovi, i upute mudraca, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka nekog novog prethodnika, drugačijeg i moćnijeg od Menesa, Mojsija, Aleksandra Velikog ili Napoleona, Nekoga koga će pozvati i odabrati Velika Sudbina, a koji će ovaj Excalibur izvući iz virtualne memorije i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

Poruka mojim suvremenicima.

***

 O političarima.

Oni političari koje se politikom ne bave na način ovog članka, nemaju što tražiti u politici. Oni spadaju u prošlost i zaborav u koji i nas žele odvući.

Čuvajte ih se.

EXCALIBUR

Petar Bosnić Petrus

EXCALIBUR

Onim ljudima koji poznaju germansku mitologiju, lako će biti shvatiti tvrdnju da je u osnovi duha te mitologije ležala ideja da oruđa i oružja koja izrađuje čovjek trebaju biti bićevita, što nije bio slučaj ni u jednoj drugoj mitologiji.

Kod Grka, npr., Ahilejevo oružje, koje je iskovao sam bog Hefest, bilo je samo iznimno kvalitetna stvar, isto tako i Teukarov štit, ili Filoktetov i Odisejev luk.

Kod Germana, međutim, ovakva su oružja bila čudotvorna ili možda bolje da kažemo bićevita, jer su imala nadnaravna ili nadstvarna svojstva. To se nije vidjelo samo po njihovoj izuzetno velikoj moći, nego i po tome što su ta oruđa i oružja imala i svoja osobna imena. Mačevi: Balmung, Gramm, Vasek, Orlandov Durendal, Votanovo koplje Gungnir, Thorov čekić Mjolnir, Hejmdalov rog Gjalahorn itd.

Čini se da je germanska mitologija, kako je gore nagovješteno, ovim svojim nazorom zapravo izrazila onu duboko istinitu čovjekovu slutnju da, oruđe s kojim ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve i osmisliti svoje postojanje, dakle, da to oruđe, treba biti nešto više od obične stvari, nešto bićevito.

Excalibur, mač legendarnog Kralja Arthura, također spada u ovu grupu oružja. I on je imao, tj. točnije ima čudotvorna, odnosno bićevita svojstva, no neusporedivo moćnija i većem opsegu i dubini od onih drugih već spomenutih oružja i oruđa koja su ipak bila prvenstveno mitografski simboli koji su ukazivali na to da bi ljudsko oruđe trebalo biti bićevito.

Ono što je ovdje važno znati jest činjenica da Excalibur nije bio samo simbol. On je doista postojao, a, kako smo već nagovijestili, postoji i danas, i, premda to malo tko zna, samim svojim postojanjem, određuje svekoliku ljudsku povijest i sudbinu ljudske vrste.

Otkud Excaliburu ovako velika i sve veća i veća moć i svojevrsna besmrtnost?

Oni, vrlo rijetki ljudi, koji ozbiljno proučavaju ovu pojavu uglavnom misle da to dolazi od toga što je to zapravo bio mač boginje Pravde, Dike, ili je pak bio iskovan iskovan od iste kovine od koje je bio sačinjen njen mač i njena vaga, jer – kažu – Dikina oruđa bila su sačinjena od kovine koja je prošla kroz Vatru pravde. (Naime, prema jednom manje poznatom mitu, koji vjerojatno i nije autentičan, Dike je bila gospodarica vatre u kojoj su propadale sve loše stvari, a one dobre postajale još boljima. One kovine koje su prošle kroz tu vatru i nisu izgorile, postajale su dragocjenije od zlata. A ako je npr. neko koplje ili uisitnu vrijedan i predodređen mač prošao kroz Dikinu vatru zadobio bi čudotvornu moć i onu blistavu, srebrnasto plavu boju kojom se odlikovao Excalibur.)

No okrenimo se opet malko ka legendi o Kralju Arturu.

Nakon njegove smrti, čarobnjaci su Excalibur prelomili na dva dijela, od kojih je jedan nazvan Urd, Prošlost a drugi Skuld, Budućnost i bačeni su u rijeku Zeit i tamo su na njenom dnu ležali sve do prošlog stoljeća, dok ja, u jednom dugom i teškom snu, nisam dobio jasan zadatak da ih izvadim odatle i da ih ponovo spojim i obnovim, ali – kako su htjeli oni mudraci – tako da spojeni djelovi budu bitno i neusporedivo snažniji, i moćniji, nego su bili prije prelamanja.

To je za mene, običnog čovjeka, bila nemoguća misija i prošlo je mnogo decenija, zapravo gotovo cijeli moj život, dok mi, na kraju, prije smrti, a najvjerojatnije, uz pomoć neke više sile, (možda čak i moćne Norne, Berdandi, gospodarice rijeke Zeit) nije uspjelo dovršiti zadani posao.

Sada je Excalibur najveća moć na ovom, empirijskom svijetu, jer je ponovnim spajanjem zadobio apsolutnu nadmoć nad svime što je čovjek stvorio. Postao je neuništiv i vječan.

No, da ne bi bilo nesporazuma, naglašavam da Excalibur nije neko moje oruđe. Ja nisam njegov vlasnik, nego samo čovjek koji je, po jednom proročanstvu, dobio zadatak da ga obnovi i ojača, na što sam, kako sam već rekao, potrošio gotovo cio svoj život.

Nemojte sada, molim vas, misliti da sam ja neka obična budala i da se žalim na to. Baš obrnuto. Zahvaljujući tome moj je život zadobio vrijednost i najpotpuniji smisao, i, što je još puno važnije, time je konačno obistinjeno i ostvareno proročanstvo, o čijem je ostvarenju ovisila i ovisit će daljnja sudbina čovjeka i opstanak svijeta.

Excaliburom će rukovati i vladati svijetom netko nepoznat, ko, već na prvi pogled, bude shvatio kakvu i koliku moć on krije u sebi.

Možda ne bi bilo loše reći da se taj, povlašteni Netko neće služiti Excaliburom, nego će služiti Njemu, i da će, i on, a i bilo tko drugi, odmah stradati, od njegove oštrice, ako ga, čak i na najlukaviji mogući način, pokuša zloupotrebiti, pa Excalibur i svoje zle namjere okrenuti protiv, dobra, pravde i humanosti.

To će većini čitatelja zazvučati kao nekakva bajka, ali radi se uistinu o najstvarnijoj stvarnosti. Uostalom, ako se malko, ali trezveno i kritički osvrnete na povijest, sigurno ćete pimjetiti da je ona, i pored silnih krvoprolića i stradanja, a i svega ostalog, bila i proces ostvarivanja snova i bajki, ili, ako baš hoćete, proces zbivanja čuda. Sjetite se samo mita o Ikaru. Nekad je čovjek mogao letjeti samo u snovima ili u mitografskoj mašti, a danas, neusporedivo brže od ptice, ili strijele, udobno zavaljen u neko sjedalo leti s kontinenta na kontinent ili sa Zemlje na neki drugi planet.

Povijest je zapravo najfantastičnija bajka – bajka koja snove pretvara u stvarnost. Ni jedan ljudski um ne može zamisliti nešto tako fantastično niti fantastičnije od nje.

Toliko o povijesti i o pretpovijesti Excalibura.

A dalje…?

…Ono što slijedi izgledat će vam kao neko sasvim drugo, filozofsko štivo ili nekakva greška, pogrešan tekst. No možete mi vjerovati na riječ da se ne radi se o tome, nego o stvarima koje morate znati da bi ste upoznali pravi Excalibur i da bi ste, ako vas sudbina pozove, s njime mogli krojiti budućnost svijeta.

Najprije vam moram reći nešto što će vas iznenaditi: da ima ljudi koji najslućuju da je Excalibur obnovljen, ali je njihova reakcija na to puno drugačija od naivnih očekivanja dobrih ljudi, a i od onog što sam i ja sam očekivao kad sam im ga pokazao.

Eto, ko hoće, neka sada nastavi čitati, ali neka ne bude zbunjen nužno novom terminologijom i sasvim novim načinom izražavanja jer obnovljeni Excalibur puno je drugačiji od onoga koji je postojao prije nego je bio prelomljen. No kako god bilo, vi uvijek čvrsto imajte na umu da priča govori o Excaliburu.

 

Počinjemo.

 

Predpitanje

Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila, niti su bila objavljena.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće i zašto se dešavaju takve stvari?

 

POVIJEST – PUT SPASA

Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja se ne slažem s tim mišljenjima i smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari.

Obična stvar je, kratko, jednostavno i slikovito rečeno, biće bez „duše“, a biće je stvar  s „dušom“.

Umjetno biće ima umjetnu „dušu“ – „dušu“ koju je stvorio čovjek.

Razlika između duše koju je stvorio Bog ili priroda i one umjetne, koju je stvorio čovjek je u tome što je ona prva svrha ili cilj nekog stvaranja, a može biti i sredstvo stvaranja umjetnog bića. Ova druga, pak, umjetna, što ju je stvorio čovjek, je tek neophodan instrument, sredstvo stvaranja nečeg velikog što nam još nije potpuno jasno, ni vidljivo, možda baš zbog svoje silne veličine.

Samo biće, pak, jest Nešto autopoietično, nešto što – kako se izražavao Hegel – ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju sve te moći. One su heteropoietične. (Bićevitost i autopoietičnost su jedno isto, sinonimi.)

Eto, tako i tek toliko da možemo nastaviti izlaganje o umjetnom biću.

U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično kažem da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transbioloških i transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam istinski mudraci, nadrimudraci i budale do sada govorile o njemu, jer ovo što čitate, u ovom kratkom vodiću i u mojim drugim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Svi su vam, naime, značajni mislioci – počev od velikog učitelja ljudskog roda, Aristotela do Marxa, a i onih današnjih- svi su vam oni govorili da je kapital zlo, prokletstvo, otuđenje, raščovječenje, proizišlo iz neljudske pohlepe, gramzivosti, sebičnosti i pokvarenosti. Njima su se pridružili i svi veliki vjerski, politički i društveni reformatori i revolucionari u zdušnom proklinjanju kapitala i gnjevnim pokušajima da ga zauvijek unište i zatru.

Kao što se vidi, ništa od toga nije uspjelo. Uz potporu nužde i nekolicine lucidnih i poduzetnih ljudi, kapital je stoički izdržao sve to i pokopao sve one koji su mu htjeli biti grobari, a sad je. posredstvom mog rada pokazao da je ipak nešto sasvim drugo, suprotno onomu što su ti ljudi mislili o njemu.

Nažalost, njihovo je mišljenje o kapitalu i kapitalistima osnova vašeg današnjeg „znanja“ i „razumijevanja“ ove pojave, i to je zasigurno glavni razlog zbog kojeg, za sada, nitko ne prihvaća moje shvaćanje kapitala, niti moje učenje o njemu.

A Kapital je, kako ja mislim, ono jedino istinsko i neprolazno dobro koje je čovjek, po prirodi stvari, po Božjoj namisli, ili po nekom svom „instinktu“, tokom povijesti trebao i težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. I nije on rezultat nikakve pohlepe, niti pokvarenosti, nego produkt najvrednije i najveće vrline – ljudske kreativnosti – ontogeničnosti – sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog.

Svekoliko dosadašnje postojanje ljudske vrste „instiktivno“ je žrtvovano njegovom stvaranju. To stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito, a stupnjevi njegovog razvoja postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja umjetnog bića – kapitala. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti preuzeo na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, zabava, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad. Takav, uistinu bajkoviti život nije nešto na što bi se ijedan čovjek mogao požaliti.

Već sam gore rekao da je povijest, između ostalog bila i proces ostvarivanja snova i bajki. Ovo je zgodno mjesto da se sjetimo i poznate bajke o čarobnoj Aladinovoj svjetiljci. Ta svjetiljka je simbol kreativnosti, stvaralačke moći. A svemoćni duh koji stanjuje u njoj, i koji vlasniku može ispuniti svaku želju zapravo je simbol umjetnog bića, kapitala. To štivo, koje je nekad bilo bajka, danas je zgoljna stvarnost.

Kapital je onaj duh koji ispunjava naše želje.

U ovoj stvarnosti ne valja jedino to što je onaj čije se želje ispunjavaju često nesmotren i raspamećen, a čija raspamećenost uništava živote mnogih drugih vrsta bića. Jedna od namjera ovog rada je došapnuti onom svemoćnom duhu da malko urazumi svog gospodara, kako bi se klonio želja koje drugim vrstama bića onemogućuju život i sreću, jer može se sretno živjeti i bez nanošenja nesreće i činjenja zla drugim bićima. Štoviše, ne može biti uistinu sretan onaj ko svoju „sreću“ temeliji na tuđoj nesreći. Istinski dobar i sretan ljudski život može se temeljiti isključivo na čovjekovom kreativnom radu, i naravno, onom ne-kreativnom, reproduktivnom kojeg će obavljati umjetno biće.

No, napustimo mi ovu maglovitu i lelujavu granicu na kojoj se snovi i bajke pretvaraju u stvarnost i uronimo u čistu i čvrstu povijesnu zbilju.

Evo te zbilje.

Objektivni temelji onih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa. Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se ona temeljila.

U neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kapitalna materijalna imanja postaju njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom. Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao. No, budući da nije vlasnik, manager ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada zajedno s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i od propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju na to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.

Vlast?

Kao i u antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na teret i štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Iz procesa ostvarivanja snova i bajki povijest se, kako se čini, u sve većoj meri, pretvara proces ostvarivanja nekakvog horora ili noćne more.

Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva se epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a vrlo je vjerojatno da će biti loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva, i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku, a i umjetnom vladaru ili nadvladaru.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.

Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodnom kontrolom vlasti stoji tako da čak i jako puno truda i rada kojeg narodi, građani ili birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Ovdje je neophodno reći koju riječ o razlici između demokracije i nomokracije.

Kod demokracije najprije treba čekati da narod uoči loše vladanje, zatim da dobije volju da ga spriječi, pozivajući se na zakone, (ukoliko vlast raznim lukavstvima ili silom ne spriječi izjašnjavanje naroda). Zatim treba čekati da narod osiromaši, razgnjevi se i na kraju pobuni kad je već sve upropašteno i više se nema što izgubiti.

Kod nomokracije zakoni su sačinjeni tako da se sami, automatski aktiviraju odmah, čim dođe do loše, nedovoljno produktivne vladavine ili do nekakve zloupotrebe vlasti, a u nekim stvarima, ti se zakoni, upravo zahvaljujući egzaktnoj predvidivosti štete, aktiviraju i prije nego nastupi šteta, pa ju sprečavanju ili smanjuju. Neposluh ovoj automatskoj aktivnosti zakona tretira se kao kazneno djelo koje čini politički ili poslovni management i kažnjava se odgovarajućim kaznama.

Eto, toliko.

A sad nešto drugo.

Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod, a i svaki drugi subjekt živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Dodatak

Već na početku teksta, u dijelu o Excaliuburu i onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Nešto sam vam već rekao, ali neće biti zgorega da se kaže još nešto – nešto što je poanta ovog teksta a možda i nešto što je najvažnije ili presudno važno za naš opsanak.

Evo.

Na početku sam pretpostavio da svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu, o kojoj je gore već bilo rečeno nekoliko riječi. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne budemo ostvarili.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do onaj obnovljeni Excalibur.

Po čemu se to vidi ?

Prije svega, po tome što vrijednost tih zakona može uvidjeti samo onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar koji će vladati na osnovu pravde i dobra, a zatim – da se uistinu radi o pravom Excaliburu – vidi se i po tome što se na osnovu tih zakona može stvoriti ono carstvo o kojem je sanjalo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti carstvo pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Već sam rekao da sam ja bio samo osoba koja je ozbiljila ili ostvarila mit o čudotvornom maču – „kovač“ koji je prekovao i „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale pradavne legende, mitovi, i upute mudraca, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka nekog novog prethodnika, drugačijeg i moćnijeg od Menesa, Mojsija, Aleksandra Velikog ili Napoleona, Nekoga, koga će pozvati i odabrati Velika Sudbina, a koji će Excalibur izvući odatle i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

 

UMJETNO BIĆE

 

Predpitanje

Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima poput Gordijskog čvora, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće?

 

Petar Bosnić Petrus

PUT SPASA

Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća. Povijest je završena.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari. Obična stvar je, kratko i jednostavno rečeno, biće bez duše, a biće je stvar s dušom.

Umjetno biće ima umjetnu dušu – dušu koju je stvori čovjek.

Samo biće pak jest Nešto autopoietično, Nešto što ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju tih moći. One su heteropoietične.

Tako. Sad možemo nastaviti o umjetnom biću.

U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično govorim da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam do sada o njemu govorili istinski mudraci, nadrimudraci i budale, jer ovo što čitate, u ovom Vodiću i u drugim, mojim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Kapital je, kako ja mislim, ono jedino dobro koje je čovjek tokom povijesti težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. Stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito. Ti stupnjevi razvoja kapitala postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja umjetnog bića – kapitala. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti preuzeo na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad.

Temelji ovih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa.

Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se temeljila.

U Neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kaitalna materijalna imanja njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom. Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao. No, budući da nije vlasnik, manager ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju na to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.

Vlast?

Kao i u antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored  neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te se disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a mogao bi biti i loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva, i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.

Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodima stoji tako da čak i jako puno truda kojeg narodi, građani li birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Toliko.

A sad nešto drugo.

Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Dodatak

Već na početku teksta, u onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Evo tih riječi.

Vjerojatno svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne ostvarimo.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do taj Excalibur.

Po čemu se to vidi ?

Prije svega, po tome što vrijednost tih zakona može uvidjeti samo onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar koji će vladati na osnovu pravde i dobra, a zatim – da se uistinu radi o pravom Excaliburu – vidi se i po tome što se na osnovu tih zakona može stvoriti carstvo ono carstvo o kojem je sanjalo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti carstvo pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Ja sam samo „kovač“ koji je „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale davne legende i mitovi, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka onoga koji će ga izvući odatle i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

PUT SPASA

Predpitanje

Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima poput Gordijskog čvora, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće?

 

Petar Bosnić Petrus

PUT SPASA

Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća. Povijest je završena.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari. Obična stvar je, kratko i jednostavno rečeno, biće bez duše, a biće je stvar s dušom.

Umjetno biće ima umjetnu dušu – dušu koju je stvori čovjek.

Samo biće pak jest Nešto autopoietično, Nešto što ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju tih moći. One su heteropoietične.

Tako. Sad možemo nastaviti o umjetnom biću.

U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično govorim da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam do sada o njemu govorili istinski mudraci, nadrimudraci i budale, jer ovo što čitate, u ovom Vodiću i u drugim, mojim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Kapital je, kako ja mislim, ono jedino dobro koje je čovjek tokom povijesti težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. Stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito. Ti stupnjevi razvoja kapitala postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja umjetnog bića – kapitala. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti preuzeo na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad.

Temelji ovih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa.

Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se temeljila.

U Neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kaitalna materijalna imanja njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom. Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao. No, budući da nije vlasnik, manager ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju na to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.

Vlast?

Kao i u antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored  neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te se disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a mogao bi biti i loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva, i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.

Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodima stoji tako da čak i jako puno truda kojeg narodi, građani li birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Toliko.

A sad nešto drugo.

Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Dodatak

Već na početku teksta, u onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Evo tih riječi.

Vjerojatno svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne budemo ostvarili.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do taj Excalibur.

Po čemu se to vidi ?

Prije svega, po tome što vrijednost tih zakona može uvidjeti samo onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar koji će vladati na osnovu pravde i dobra, a zatim – da se uistinu radi o pravom Excaliburu – vidi se i po tome što se na osnovu tih zakona može stvoriti carstvo ono carstvo o kojem je sanjalo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti carstvo pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Ja sam samo „kovač“ koji je „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale davne legende i mitovi, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka onoga koji će ga izvući odatle i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

MENDAFILIJA

Petar Bosnić Petrus

Uvodim novi termin:

MENDAFILIA – ljubav prema laži.

To je neologizam, kovanica od latinske riječi MENDACIUM – laž, i grčke: FILIA – ljubav. (Prihvatljiv je i termin pseudofilija, ako se pod njim ne podrazumijeva lažna ljudav, nego ljubav prema laži.)

Negativ, mendafilije ili pseudofilije, druga strana njene medalje je MIZALETHEIA – mržnja prema istini.

Mendafilia ili pseudofilija nije identična sa pseudologijom – individualnom psihopatskom sklonošću ka laganju. Mendafilija je prvenstveno kulturološki i sociopatski, a ne toliko psihološki fenomen. Kod mendafilije se radi o tome da mendafilni ili mendafilični ljudi jasno razlikuju opću istinu od laži ili privida istine i redovito se opredjeljuju za to da laž ili privid bezinteresno promoviraju kao istinu – zalažu se za to da se laž prihvati kao istina, privid kao zbilja, ili pak nešto bezvrijedno kao nekakva vrijednost. Jedini interes im je to da laž, privid ili zlo afirmiraju ili nametnu kao nešto dobro.

Nejasno je iz čega proizlazi takva, razorna, antistinosna i antivrijednosna orjentacija i izbor. Teolozi su ju tumačili kao ljubav, ili odanost spram Sotone. Novija, sekularna kultura nema određenog tumačenja, ali se može reći da mendafilija proizlazi iz sklonosti ili ljubavi ka relativiziranju svega postojećega, ljubavi prema zlu, ništavilu i kaosu. Budući da mendafilija uvijek hini kreativnost, moguće je i to da se radi o zavisti onog većeg, nekreativnog dijela čovječanstva spram kreativne manjine; kompenzaciji osjećaja manje vrijednosti koji proizlazi iz nedostatka kreativnosti; osveti kreativnim ljudima ili slično.

Kao što je rečeno, za razliku od pseudologije, koja je individualna, mendafilija je masovna pojava. Suvremena svjetska kultura je prvenstveno mendafilna ili mendafilična i stoga je civilizacija u kojoj živimo u opasnosti od velikog samourušavanja, kakvo je zadesilo antičku civilizaciju, a možda i od samouništenja i nestanka.

Premda se ne može označiti jasno određena točka ili vrijeme nastanka ove (a niti neke druge), kulture, moglo bi se ipak reći da je mendafilična kultura, na velika vrata, ušla u svjetsku povijest u 1905. godini, tzv. “godini čuda”, koja je tako nazvana zato jer je baš te godine bila objavljena Einsteinova Specijalna teorija relativiteta. Einsteinova „teorija“ nije naprosto jedna velika ptolomejska zabluda, nego, temeljito mendafilična i radikalno antikulturna i anticivilizacijska pojava, i može se smatrati “duhovnim” temeljem današnje mendafilne ili mendafilične kulture. Kad govorim o toj “teoriji”, onda mislim prvenstveno na Einsteinovo “poimanje”: vremena, prostora, kretanja i svjetlosti, a i njegov senzualistički, antimisaoni odnos prema problemima kojima se treba baviti mišljenje.

S Teorijom relativnosti zbiva se najveća poznata katastrofa ljudskog duha – kapitulacija mišljenja pred dosta prozirnim i loše prikrivenim lažima i besmislicama. Ono što ovdje treba brinuti ljude, nije sama glupost i besmislenost Teorije relativnosti, nego to da je čovječanstvo povjerovalo u istinitost tih besmilica i da u to vjeruje  i više od jednog stoljeća nakon što je ta teorija objavljena.

Ljudi koji promoviraju Teoriju relativnosti, najčešće su fizičari po struci, a uglavnom se bave kozmološkim problemima, tobožnjom kvantnom fizikom, teorijama kaosa ili slično. No ne radi se samo o znanosti fizike. Fizičari samo prednjače u toj općoj mendafilnosti. Slijede ih razni spiritualni “gurui” koji se bave promoviranjem svojih ili tuđih „filozofskih“ vulgarizacija raznih orijentalnih učenja, a za njima idu razni alternativci, spiritualisti, parapsiholozi i puno vrsta newagera i njihova brojna pastva.

Mendafilnost nije poštedjela niti vjerske konfesije a niti ekonomiju i gospodarstvo, a još manje politiku i društvene odnose, ali sada ne možemo o tome.

Dosljedni kritičari i protivnici ove, mendafilične kulture, radikalno su potisnuti na margine ili preko margina suvremene, mendastream kulture, tako da, praktički, gotovo i ne postoje.

Ovaj tekst je samo prva lasta koja će se najvjerojatnije smrznuti i uginuti puno prije nego dođe ono  proljeće kojeg  nagovještava… ako uopće dođe.

U svemiru, naime, nesumnjivo ima bezbroj takvih vrsta kao što je ljudska. Spas i sretan beskonačni opstanak, postižu međutim samo one najbolje, koje čvrsto idu putem istine. Većina njih ne drži se tog puta, i ne dočekaju ono vječno proljeće. Podlegnu mendafiliji i propadnu, nestanu u tami vječnog zaborava.

KRATKA USKRSNA PROPOVIJED

Petar Bosnić Petrus

KRATKA USKRSNA PROPOVIJED U GRADU SAMOBORU

Što je Uskrs ?

Nasuprot svim tumačenjima i očekivanjima, čini se da trebamo ustvrditi da je Uskrs blagdan čije nam slavljenje i poštovanje treba ukazati na čin nastajanja i činjenicu postojanja ljudske vrste.

Ona, ljudska vrsta je: i tjelesni, i duhovni, i beskonačni, tj. besmrtni oblik postojanja čovjeka – najviši i ključni oblik njegovog postojanja.

Uskrsli Krist zapravo simbolizira ljudsku vrstu i njenu besmrtnost i time poručuje našim drvenim glavama da smo, poput drugih živih vrsta, već pobijedili smrt.

Uskrsnuće je transformacija individue u vrstu.

Ona, ljudska vrsta nastaje spolnom reprodukcijom, pa Uskrs zapravo slavi upravo nju – seks. Zato su simboli uskrsnuća: jaja, pilići, zećići, golubice, lukovice, gomolji itd, sve same jebačke stvari, erotika i poganstvo. Ali, to je sasvim u redu, jer je to ono prirodno ljudske, a i svih drugih živih vrsta.

Nažalost, ni Kristova žrtva, ni slavljenje Uskrsa još nam nije pomoglo u tome da shvatimo ili spoznamo, tj. postanemo svjesni vlastite besmrtnosti. To je ono što nije u redu, jer tako, poput živine, živimo u neznanju.

Ovo elementarno neznanje proizlazi iz toga što ne shvaćamo da je upravo vrsta, a ne individua, ključni oblik postojanja bilo kojeg bića, a još manje shvaćamo da je, u čovjekovom slučaju, upravo postojanje u obliku vrste nezaobilazni uvjet za ostvarivanje onih bitnih, transempirijskih, metafizičkih ili transcendentnih ciljeva čovjeka, ciljeva bez čijeg se ostvarenja čovjek ne bi razlikovao od drugih životinja, pa ljudski opstanak ne bi imao nikakvog smisla.

Najviše do čega smo dogurali jest svijest ili znanje o tome da smo pripadnici neke nacije, rase ili plemena. Ni traga svijesti o tome da su: i nacije, i rase, i plemena, isto kao i individue, samo pojavni oblici ljudske vrste.

Ljudska vrsta, dakle, nije svjesna svog postojanja. To je jedna jadna i žalosna istina. No, treba se nadati da će ljudi ipak shvatiti to što žele i trebaju shvatiti slavljenjem Isusovog uskrsnuća i da će to pomoći ljudskoj vrsti da postane svjesna sebe. A to, pak, da je ona postala svjesna sebe vidjet će se po tome što će početi živjeti po krilatici:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

Kad se to zbude, onda će to će biti ostvarenje Evanđelja, ovdje, na zemlji, u blatu, među stjenicama, buhama, ušima, bakterijama i sličnim stvorenjima; u toj idili kojoj mi dodajemo još fekalije, urin, nešto plastike, gume i sličnih ukrasa. Ali sad ne možemo o tome, jer ovo je rasprava o uskrsu i uskrsnuću.

Još nešto veoma važno.

Stvaranjem i održavanjem svoje vrste čovjek je uistinu uskrsnuo i pobjedio smrt, ali time još nije ostvario one ultimativne ciljeve radi kojih postoji, a njih pak može ostvariti isključivo kao vrsta koja je svjesna svog postojanja, i koja se transformirala u društvo.

Za sada smo svjesni svog vrsnog ili rodnog, generičkog i besmrtnog postojanja isto koliko i konji svoga konjstva, ali, nažalost, još nismo toliko homogeni kao konjsko krdo, a nismo se baš niti jako transformirali u društvo, socijalizirali, a siroti Isus se rodio, živio i žrtvovao baš radi toga da nam ukaže na to da bi smo ipak trebali biti nešto drugačiji (ali ne lošiji), od tih plemenitih životinja. A mi smo, hm… ispali kao čopor bijesnih vukova.

Jasno, uz ovo, da ponovim, ide još i ona, presudno važna svijest o tome da “čovjek ne postoji radi sebe”, kako je rekao onaj glasoviti jezuit, nego radi ostvarivanja onih dalekih ciljeva, čije ostvarenje, kako smo već rekli, daje smisao ljudskoj teškoj egzistenciji. Ali to ne spada u evanđeosku poruku. Poruka ili učenje o uskrsnuću je samo obavijest o tome sa smo već odavno uskrsnuli – transformirali se u vrstu – tj. da smo besmrtni, a shvaćanje ili učenje: da je besmrtnost tek uvjet ostvarivanja onih ultimativnih, metafizičkih ciljeva, je naš nastavak ili drugi dio te priče.

No, o tome, ako Bog bude dao zeleno svjetlo, bit će nešto više govora u slijedećoj, božićnjoj propovijedi.

Ko hoće znati nešto više o vrsti kao ključnom obliku postojanja bića, neka malo progugla po internetu i pogleda moj spis DIJALEKTIKA. To je samo kratki članak. Neće vas ubiti.

Filozofski dodatak: 

Prvi čovjek koji nije vjerovao u realno postojanje vrste, nije bio Toma – koji je, da bi se uvjerio, gurao prste u Isusove rane – nego je to bio Diogen Kinik. On je jednom prilikom Platonu rekao da vidi konje, ali da nigdje ne vidi konjstvo, o kojem Platon priča, našto mu je Platon odgovorio da konje vidi zato što ima oči, a da konjstvo ne vidi zato što nema mozga, što je bilo sasvim točno, jer konjstvo se može „vidjeti“ jedino mišljenjem, tj. može se znati, a Diogen nije bio sposoban nešto misliti ni znati, pa je živio i “filozofirao” u okviru svog komediografskog senzualizma.

U srednjem vijeku, u kršćanskoj epohi, slijedbenici Tome i Diogena i mnogih drugih koji nisu imali sposobnost istinskog mišljenja bili su nominalisti. Po njima, vrste, koje su zapravo ozbiljeni opći pojmovi, ili prirodne ideje, kako su govorili, i Hegel, i Schopenhauer, po njima, dakle, vrste uopće ne postoje, nego su to prazne riječi, prazan zvuk (flatus vocis), prosta imena – nomina.

U novijem vremenu, Diogenovi sljedbenici su pozitivisti i donekle empiristi. Za takvu “misaonu” orjentaciju, ljudima zaista nije potreban mozak, jer čemu razmišljati o nečemu što ionako vidiš. “Ma jebeš mišljenje – kažu suvremeni, “ praktični ljudi“ – čovjek se samo, bez veze zamara s tim.”

U naravi, stvar stoji tako da istinski i vječno postoji samo ono što se ne može vidjeti, čuti ili opipati, a niti zdipiti. Materijalni svijet samo je pjena na površini apsolutnog i vječnog bezdana bivanja; prazna pjena onoga što uistinu jest.

U jednoj od svojih pjesama, Vesna Krmpotić, vrlo lijepo kaže: “Svjetlost je samo pjena bezdanih tmina.”

Eto, istina je živa: da nema pjene bez pravoga piva, ali… ni piva bez pjene.

Jel’ tako ili nije?

Ako želite raspravljati o tome je li to doista tako ili nije, samo izvolite, ja ne mogu, jer imam pametnijeg posla. Moram nastaviti i završiti svoje izlaganje.

Instrument poimanja transformacije individue u vrstu, kao ključnog oblika određenog bivanja, i ključ poimanja nužnosti njenog nastanka nije dao: ni Isus, ni Platon, ni Aristotel, ni Hegel, a niti netko drugi. To sam učinio tek ja knjigom Nacrt za kritiku dijalektike 1985., u kojoj sam prikazao cjelokupni razvoj bića i razvoj misaono-spoznajnog aparata kojim biće reflektira, misli i spoznaje svoj razvoj. Ta je knjiga pokazala da razvoj bića i misaono-spoznajni aparat koji ga poima – dijalektika – nema samo ona tri momenta: tezu, antitezu i sintezu, nego četiri, a četvrti moment je epiteza. To je onaj moment u kojem sinteza razvoja bića, samoreprodukcijom, potvrđuje sebe kao istinski rezultat, svrhu ili cilj razvoja i time se transformira u vrstu, koja je vječni, beskonačni ili besmrtni oblik postojanja bića.

Jasno, to nije vrhunac niti kraj razvoja, ali sada ne možemo o svemu tome što nužno slijedi. Koga to zanima neka pogleda u već spomenuti spis DIJALEKTIKA.

Uostalom, ovdje je važno samo to da shvatite da smo već odavno uskrsnuli, štoviše, da nas ne bi ni bilo da nismo uskrsnuli i time postali besmrtni.