Skoči do sadržaja

ZAKONI BUDUĆEG DRUŠTVA

Petar Bosnić Petrus

TEMELJNI ZAKONI BUDUĆEG DRUŠTVA

Kratki uvod

 Najprije da odgovorimo na pitanje.

Čemu uopće ovi zakoni?

Odgovor je jednostavan.

Zakoni na kojima je nekad bilo utemeljeno suvremeno građansko društvo više ne služe onoj svrsi kojoj su nekad služili.

Umjesto napretka i funkcionalnog, produktivnog reda, danas se, upravo zbog istrošenosti tih zakona, svijetom širi nered, siromaštvo, nesigurnost, nazadak, „rat svih protiv svih“ i mnoga druga zla. U pitanju je možda čak i opstanak čovjeka.

Ja nisam prvi koji to primjećuje. To je postalo vidljivo već na početku prošlog stoljeća.

Oktobarska revolucija i komunizam trebali su popraviti te stvari ukidanjem građanskog društva. Ali komunisti su, kako sam već puno puta rekao, unaprijed bili osuđeni na neuspjeh u toj misiji i propast.

Nasuprot Marxu i komunistima, ja sam pokazao da je građansko društvo bilo cilj i ostvarena sinteza razvoja ljudskog društva. Prema metodi koja se temelji u tetradičkoj dijalektici, ono se ne smije ukidati, kako su, na temelju Hegelove triadičke dijalektike, zahtjevali Marx i komunisti, nego ga je potrebno reformirati da bi se održalo. To se, najekonomičnije, najefikasnije, najfunkcionalnije i najbezbolnjije može izvesti reformiranjem zakonskog sistema na kojem se ono temelji. Time bi bila otpočeta epitetička etapa u razvoju društva – njegova evolucija.

Dalje. Nasuprot mišljenju građanskih mislilaca, tetradička dijalektika i moja istraživanja su pokazala da je tradicionalni tip privatnog vlasnika neodrživ i da živog privatnog vlasnika treba zamijeniti umjetnim, ne-živim, jer živi vlasnik više ne može udovoljiti zahtjevima opstanka i razvitka civilizacije, odnosno zahtjevima kojima bi trebalo udovoljavati radi održanja građanskog društva i ostvarenja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, jer građansko je društvo zgotovljeno organizacijsko ili političko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.

 Kako će se zvati to buduće društvo, ne znam. Moglo bi se zvati nomokratskim, jer su pravo i zakon promovirani u temeljnog pravnog subjekta i imali bi neposrednu vlast. Međutim, moglo bi se zvati i antropokratskim, ili antropotehnološkim, jer, kako sam pokazao u drugim knjigama, temeljni živi pravni subjekt i suveren više neće biti demos, nacio ili etnos, nego ljudska vrsta. Ona će biti suveren, a nacije će imati samo funkcionalno ograničenu autonomiju. Vlast ljudske vrste temeljila bi se na onakvim zakonima kakvi su dolje prikazani a koji su ustvari razvijena tehnologija vladanja koja ide za ostvarivanjem ključnih i ultimativnih interesa i ciljeva ljudske vrste.

Ovi, nomokratski zakoni bi jasno i precizno definirali ko je zaslužan za neki uspjeh i koliko, a tko je odgovoran za neuspjeh nekog poduhvata ili djelatnosti, što aktualni građanski zakoni više nikako ne mogu, pa nam se red i poredak pretvaraju u kaos ili ako hoćete vladavinu gluposti nesposobnosti, pokvarenosti, prevare, krađe, nepoštenja i sličnih „sposobnosti“.

Opći moralni i pravni temelj tih zakona mogao bi se izraziti maksimama:

1. Ljudska vrsta treba ostvarivati svoje ciljeve, ali isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve svih subjekata koji ju čine, ne čineći pri tom nikakvu štetu prirodnom biću, prirodi.

 2. Subjekti koji čine ljudsku vrstu: Individue, narodi, poduzeća, države itd. također trebaju ostvarivati svoje interese, ali opet, na NAČIN kojim bi istovremeno ostvarivali i interese i ciljeve vrste svojih grupa, poduzeća, društava, država etc.

 Međusobni odnosi svih pojavnih oblika ljudske vrste i društva: individua. Grupa, nacija, država, itd.te njihov odnos prema zakonu temeljio bi se na maksimi:

 3. Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerio i jedna pravda za sve.

U prethodnim radovima dosta prostora posvetio sam ukazivanju na nužnost uspostavljanja svjetske ili globalne države, jer se jedino pomoću nje svi ljudi i svi narodi mogu motivirati ili prinuditi da na gore prikazani NAČIN sudjeluju u ostvarivanju ciljeva vrste. To je nomokratski tip vladanja ili upravljanja državom i društvom. Jedino on omogućuje neophodnu potpunu centralizaciju vlasti koja je istovremeno i potpuna decentralizacija.

Eto, samo toliko. Šire i detaljnije o svemu tome u mojim prethodnim radovima.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI ADMINISTRACIJE I VLASTI

Prethodno obrazloženje zakona

Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata, jer administracija je stožer ili “nervni sistem” razvijenog društva. To su već odavno ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi i mislioci.

No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi moglo opstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoriti niti toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno nabujale i otuđene administracije.

Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je broju lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih uništava vlastita administracija, ali nisu znali način, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan element društva, pa su isto kao i mnogi današnji ljudi, s razdirućim osjećajem nemoći, morali gledati opće propadanje.

Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskoj civilizaciji. Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, to može biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike bijede.

Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.

Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi, pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutrašnjim državnim dugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara. Toliko su, naime, današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne može otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američka administracija – pomoću inflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnih metoda.

Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim postupcima «posuđen» od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravim vlasnicima ili korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna beskućnika. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato što im njihovi preci nisu vratili novac, koji su već odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka, “posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak pokazivanja posljedica unutrašnjeg duga što ga je napravila administracija – zato jer voli lagodno živjeti na račun budućnosti. Ovo je problem međugeneracisjkih ekonomskih odnosa. O tome imate više u naknadnom tekstu iu mojoj knjizi Suma ekonomije.

God. 1989. napisao sam da sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i buduću EU i druga administrativna carstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. A u knjizi “Apokalipsa” pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona neće moći održati niti nekakva “normalna”, tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom planetu.

Ovdje sam, opet u formi zakona, pokušao predstaviti instrument «obuzdavanja» administracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer vrhovi administracije su onaj sloj ili dio naroda ili društva koji ima moć – vlast.

Kasnije ću pokazati nešto što je od prvorazredne važnosti, naime,da je to «obuzdavanje» administracije, ustvari njeno oslobađanje.

I DIO

Član 1.

Članovi vlade, pokrajinske ili lokalne (komunalne) uprave, tj. sve osobe koje obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama državne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem izbora.

Član 2.

Osobe koje putem zakonitih izbora dobiju vlast u nekoj administrativnoj jedinici (komuni, nacionalnoj državi ili uniji) imaju isključivo pravo odlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te primanju i otpuštanju službenika itd.

Član 3.

Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno vršenje vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti – QEAD-a.

Član 4.

QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim profitom kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli s troškovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim teritorijem.

                                   ukupna ušteđevina građana + ukupni profit

QEAD =   ————————————————————————————————————————–

                                             troškovi funkcioniranja administracije

Obrazloženje 

Ova odredba sačinjena je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnja dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog života, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona prva odvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz «potrošnju radne snage», a «radna se snaga proizvodi» potrošnjom materijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onaj višak koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje u domaćinstvima (višak dohotka nad troškovima života, koji su zapravo troškovi proizvodnje radne snage), obiteljska ušteđevina – »ukupna ušteđevina građana«. Obje ove vrste “viška vrijednosti” su osnovne komponete BNP- a – brutto-nacionalnog-dohotka ili proizvoda.

Troškovi funkcioniranja administracije su ustvari troškovi održavanja tih dviju proizvodnji u funkcionalnom, tj. produktivnom stanju.

Omjer BNP-a i troškova funkcioniranja administracije je ustvari kvocijent ili stopa produktivnosti proizvodnje BNP-a. To je istovremeno i stopa ili visina konkurentnosti nacionalne ekonomije.

QEAD kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje kolikog dohotka stvaranje omogućuje administracija produktivnim društvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje i funkcioniranje. QEAD se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa proizvodnje nacionalnog dohotka.

Član 5.

Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr. 2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad visine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje položaje.

Član 6.

Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivičnim djelom uzurpacije vlasti, koje će se kazniti zatvorom. Ovo kazneno djelo nije podložno zastari.

Član 7.

Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom. Ovo kazneno djelo nije podložno zastari.

Član 8.

Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu cjenika radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice ispostavlja nadležni državni organ.

Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer.

Vidi tablicu. 1.

  Kratice NKV,  KV  i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MN 3  označavaju managerovu hijerarhijsku visinu.

Član 9

Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnji dohodak ovisi o cijeni radnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.

Član 10.

Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QEAD-a, odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata je protuzakonito, kazneno djelo.

Član 11.

Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazati da li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisuje tablica.

Član 12.

Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju na osnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna je suglasnost obiju stranki – vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika – a za raskidanje radnog odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vršioca vlasti – managera), ili službenika.

Član 13

Ukoliko nije bilo nekakvih prirodnih katastrofa, izvanrednog stanja ili nečeg sličnog, manager ili managerski tim koji upravlja državom ili nekom njenom administrativnom jedinicom mora, najkasnije za 120 dana od dana preuzimanja upravljačke funkcije ostvariti dovoljno visok QEAD i ostale zakonske pretpostavke za nastavak svog rada – pretpostavke propisane ovim zakonom. U slučaju kršenja ove odredbe učinit će kazneno djelo uzurpacije prava na vlast i upravljanje. Ni ovo kazneno djelo nije podložno zastarjevanju

Posljedice primjene ovog zakona

Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje (proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti ovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što je veći taj brojnik veći je i QEAD.

Budući da bi najprirodniji i glavni interes administracije bio što veći QEAD, tj. što veći dohodak, administracija će nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi će takve propise koji će im omogućiti što veću korisnost ili profitabilnost.

Dalje. Ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled ovisili o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti troškove svog funkcioniranja (koje namiruje porezima, prirezima, carinama itd.) do one granice, nakon koje bi svako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te težnje za smanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih načina rada, racionalizacija i inovacija koje bi sve više snižavale troškove funkcioniranja administracije. Time bi se konačno i administracija, iz društvenog subjekta koji troši nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju.

Naime, kad se administracija svede na najmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje društvu donose korist, dobit.

Ovisnost o visini QEAD-a motivirala bi i prinudila bi administraciju da se ograniči samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle, koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i što funkcionalnije uredjivanje društva. To bi, s jedne strane, omogućilo veću specijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga i veću efikasnost, a s druge strane, to bi dalo više slobode ostalim privrednim i ne-privrednim subjektima u društvu.

***

U dvadesetom stojeću bilo je dosta pokušaja da se administracija pretvori u zadovoljavajuće poslušan i efikasan državni i društveni aparat. Najpoznatiji pokušaji su onaj Weberov, Lenjinov, Rooseveltov, Maov, nekoliko pokušaja Kanadskih i Britanskih vlada…. Svi su ti pokušaji bili neuspješni, jer su se zasnivali na prostom nasilju nad administracijom: «rezanju»: njihovih dohodaka, «privilegija», prava, devastiranju i ometanju njenog posla itd. Cilj je bio iscijediti iz administracije što bolji rad i što više rada za što manje novca.

Iako će to u većini glava ružno zazvučati, treba ipak reći kako je vrlo dobro da je administracija elegantno izigrala i ismijala sve te pokušaje, jer da nije, stvari bi se znatno pogoršale. S druge strane, kako sam već rekao, administracija nikako ne uspijeva popraviti svoj položaj pomoću masovnih štrajkova kojima pribjegava niti opstruiranjem svog posla, tako da ove stvari miruju u mrtvoj točki. No, ne miruje društvo, nego, polako…nazaduje.

Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i rada administracije promijenio bi ove stvari bez ikakvog nasilja. Nakon što bi taj ili neki takav zakon stupio na snagu, administracija bi sama, kako sam već rekao, radi ostvarivanja svojih interesa (što višeg QEADA), povećavala svoju efikasnost i uslužnost. Smanjila bi broj zaposlenih, a podigla im dohotke i ugled na razinu onakvih subjekata koji dobro upravljaju društvom i brinu se o dobrobiti građana, radnika, poduzetnika, poduzeća i drugih društvenih subjekata.

Vjerujem da bi nakon etabliranja nekakvog ovakvog zakona posao administratora postao takav da bi ga službenici sa zadovoljstvom i čak sa strašću obavljali, jer bi neposredno vidjeli rezultate svog rada, kako u svom novčaniku tako i u napretku svoje okoline i cijelog društva. Veliko je, naime, to zadovoljstvo i sreća kad čovjek vidi da je uspio stvoriti ili izgraditi neko veliko ili značajno javno dobro. To je motiv kojeg ne treba potcjenjivati, jer, možda, spada u red onih najsnažnijih ljudskih motiva. Nije nimalo rijedak slučaj da ljudi daju i svoj život radi toga da bi postigli nešto takvo.

Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije, pretvorio bi, dakle, ove demotivirane, omrznute i prezrene «robove» ili „kancelarijske štakore“ u osobe i institucije dostojne velikog poštovanja. To sam čak i uživo imao prilike vidjeti, premda rijetko i, nažalost, samo nakratko. Naime, na ovom zgarištu, nekad propulzivne civilizacije, zna se katkad pojaviti i poneki plamićak svjetla i dobra, ali se, nažalost, brzo ugasi.

Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i rada administracije, zapravo je zakon o oslobađanju administracije, jer on bi administraciji dao slobodu i autonomiju, slično, ali u puno većoj mjeri nego što su je radnicima dali zakoni kojima je ukinuto ropstvo i kmetstvo. To bi bilo dobro, jer bi administratori – koji bi tada bili motivirani na rad – bili neusporedivo efikasniji i produktivniji nego sada kad imaju neformalni status robova koji su prinuđeni na rad. Pored toga, autonomija, koju joj daje ovaj zakon, omogućila bi administraciji da se sama organizira onako kako bi njoj najviše odgovaralo u svrhu postizanja što je moguće višeg QEAD-a, od čega bi, i ona, i društvo imali koristi.

Ovdje ima još nešto važno, nešto što se odnosi na administrativne vrhuške, tj. tzv. političare.

Ako bi dužina njihovog mandata i visina dohotka ovisila o visini postignutog QEAD-a, a ne o volji biračkog tijela, koja se često pretvara u samovoljnu tiraniju kroz koju biračko tijelo – ne misleći nimalo na sutrašnjicu – traži da mu se odmah sada dade još i «kruha s’vrh pogače» i koješta drugo, ako bi, dakle, dužina mandata političara ovisila o visini QEAD-a, a ne o ovima: …da nobis hodie… – daj nam danas politička aktivnost mogla bi biti puno uspješnija i produktivnija.

Tiranija narodne (biračke) razmaženosti onemogućuje političare u realizaciji velikih poduhvata, kojima bi znatno unaprijedili ne samo svoj ugled, i životni standard naroda, nego i razinu razvijenosti civilizacije. Čini se da političari strahuju od izvođenja pravih, velikih poduhvata, i klone ih se baš iz straha od te razmaženosti, samovolje ili histerije biračkog tijela. Neki takav zakon kakav je ovaj, Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i administrativne djelatnosti, garantirao bi političarima da će, umjesto permanentnog «primjenjivanja vatrogasnih mjera» slobodno i bez straha moći izvoditi i one značajnije, i za društvo važnije poduhvate, programe, reforme itd.

Uostalom, već sam u pređašnjim radovima često isticao da bi ovakav zakon čuvao dobre narode od loših vlada, a dobre vlade od loših naroda.

NACRT ZAKONA O KONTROLIE FIKASNOSTI RADA MANAGERA

  I DIO

Član 1.

Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu pravnu osobu, vlasnika sebe samog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni – kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog prava (funkcije) – imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo – privatno.

Napomena 1

Kapital, kojemu je poduzeće ključni, produktivni, način pojavljivanja, već odavno funkcionira kao pravna osoba, jer, kako je već rečeno, poduzeće nije ništa drugo do pravna osoba. To, dakle, nije nikakva novost. Novost je u tome što se ovoj pravnoj osobi, sad, putem ovog zakona, dodaju neki momenti tzv. fizičke, žive osobe – već spomenuta želja za bogaćenjem, tj. unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje ga također čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata s kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapital, odnosno poduzeće čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim, nižim, manje razvijenim oblicima kapitala kao pravne osobe.

Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje, odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika.

Ukoliko se ne bi odredilo drugačije, ovaj bi se zakon odnosio na poduzeća u državnom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne bi se nužno morao odnositi i na ona poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fizičku osobu), ukoliko taj bude voljan gubiti vrijeme u poslovima koja bi mu inače obavio umjetni vlasnik.

 Član 2.

Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) – pravo na rad, pravo na upravljanje poduzećima i pravo na poslovni promet – on iznajmljuje živim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično, ili kazneno djelo.

Napomena. 2

Privatni vlasnik je pravna ili fizička osoba koja, u okviru prava neograničenog raspolaganja predmetom svog vlasništva ima i pravo njegove zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – a da za to nikome ne mora odgovarati. Posjednici ili plodouživatelji (osobe koje imaju samo prava: ius utendi ili posidendi i ius fruendi), nemaju ta prava, a za uništenje, zloupotrebu ili oštećenja posjeda odgovaraju njegovom privatnom vlasniku.

Stvaranjem umjetnog vlasnika fizičke i pravne osobe gube pravo zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – produktivne imovine društva, a dobija ga sam kapital, odnosno ovaj zakon koji je izraz volje kapitala.

No ovom transformacijom vlasništva iz „prirodnog“ u umjetno, i samo pravo zloupotrebe – ius abutendi – doživljava radikalnu transformaciju. Kada kapital postane umjetni vlasnik, on gubi pravo da uništava samog sebe ili nešto vrijedno, a ostaje mu samo pravo da otpušta ili odbacuje one elemente koji nisu dovoljno funkcionalni, npr. loše radnike, loše managere ili državnike, lošu ili zastarjelu tehnologiju, nedovoljno funkcionalne ekonomske ili društvene odnose itd.

Umjetni vlasnik djelovao bi kao priroda. Odabiranjem onog najboljeg i odbacivanjem onog što nije dovoljno dobro, čuvao bi i jačao vitalnost ljudske vrste i uvećavao moć i snagu njene civilizacije.

U takvoj civilizaciji, zbog njene velike moći i produktivnosti, dovoljno bi dobro živjeli i oni koji ne bi imali sreće ni mogućnosti da budu dovoljno dobri po mjerilima umjetnog vlasnika. A i samo prirodno biće, priroda konačno bi dobila moćnu zaštitu.

Postojećem, antinomičnom shvaćanju vlasništva, koje se bazira na razlikovanju društvenog od privatnoga suprotstavljmo slijedeće.

1.Prirodno (zajedničko ili društveno) vlasništvo (paleolitska i neolitska civilizacija); ljudsko, privatno vlasništvo –  od rane antike do kasnog građanskog društva – i 3. umjetno vlasništvo u kojem bi vlasnik trebao biti sam kapital, umjetno biće.

II DIO

Član 3.

Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene kao investitori.

Član 4.

Svrha investiranja je profit, dobit, višak vrijednosti, a dopušteno je ostvarivati ga isključivo na NAČIN kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju onih bitnih ciljeva društva ili ljudske vrste.

Napomena 3 Iznimno važna napomena.

Proizvodnja materijalnih dobara potrebnih ljudima samo je sredstvo za  ostvarivanje profita. Pravi neposredni cilj materijalne proizvodnje jest i treba biti profit.

No, zašto svekolika ljudska praksa i ovaj zakon govore da profit treba biti stvarni cilj proizvodnje i da je on važniji od onih materijalnih dobara?

Odgovor je zapravo jednostavan.

Zakonima se reguliraju odnosi i djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi društva i – što je još važnije – ciljevi vrste.

A najvažiji ciljevi ljudske vrste – oni bez čijeg ostvarenja njen opstanak, a niti opstanak individua, ne bi imao smisla – ti ciljevi, dakle, mogu se ostvariti isklučivo razvijanjem civilizacije. Sam razvoj civilizacije, pak ne može se financirati ničim drugim osim profitom, viškom vrijednosti, surplus value-om – viškom koji ostaje nakon podmirenja troškova života i troškova proizvodnje. Stoga, je proizvodnja koja ne ostvaruje taj višak ili profit, za društvo i za ljudsku vrstu ali i za proste individue potpuno beskorisna i nema nikakvog smisla.

Zakoni, dakle, moraju omogućavati stvaranje profita i štititi ga.

Jasno, ovdje govorimo o proizvodnji koja proizvodi nešto dobro, jer od proizvodnje zla neće nastati nikakav profit, višak dobara ili višak vrijednosti, niti će se civilizacija moći razvijati i usavršavati tako da bi mogla služiti kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Proizvodnja oružja, npr., iako je često nužna, a katkada i korisna, čak spasonosna, rijetko i slabo doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Tako je i sa stvaranjem nepravednih, nefunkcionalnih i neljudskih društvenih i ekonomskih odnosa. Oni, štoviše, direkno i vrlo efikasno sprečavaju ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Mislim da bi smo, radi važnosti ove stvari, ovdje, opet, nasuprot općem mnijenju, svakako, trebali ponovo reći i naglasiti to da je ona proizvodnja koja ne stvara nikakav višak vrijednosti ili profit praktično beskorisna i stoga svojevrsno zlo i da se treba nadati se da će čitatelj imati razumijevanja za tu važnu misao.

Također, nasuprot općem mnijenju, treba snažno istaknuti da visinu profitne stope ili QPK-a kvocijenta produktivnosti kapitala – nikako ne bi smo smjeli ograničavati, nego dapače podsticati njen rast, jer iz zakonitog rasta profitne stope ili QPK-a ne proizlazi nikakva šteta ili zlo. Pravi, naime, izvorni i jedini zakonom i moralom dozvoljeni izvor viška vrijednosti nije ništa drugo do objektivacija ljudske kreativnosti, a ona, načelno gledajući, nikako ne služi činjenju zla, iako se njeni produkti mogu i zloupotrijebiti. Ali, to je nešto sasvim drugo.

Trebalo bi samo paziti i zakonom kažnjavati takvu djelatnost koja postiže i podiže profitnu stopu ili QPK raznim trikovima, prevarama, činjenjem zla ili štete raznim subjektima koji sudjeluju u njenom stvaranju, bilo kao radnici, partneri ili potrošači, bilo kao priroda. Jasno, trebalo bi kažnjavati i zloupotrebu i nebrigu o prirodnom okolišu, prirodnim sirovinama, nebrigu o štetnom proizvodnom otpadu, štetnom otpadu koji nastaje masovnom potrošnjom itd.

Još nešto što je od krucijalne važnosti.

Prije nego se završi privredni cikljus – N –R – N’novac – roba – novac’,i prije nego se pokaže da je onaj N’ sa kraja ciklusa veći od onog N na početku, mi nikako ne možemo znati da li je taj naš privredni ciklus bio produktivan, tj. profitabilan ili nije.

Zato što po veličini možemo uspoređivati samo čistu kvantitetu, zato je nužno da svaki privredni ciklus završi u formi te čiste kvantitete – onoga novca’, N’, i to pomogućnosti, profita, ili viška vrijednosti. Iz njega, i jedino iz njega kreativnost može kasnije stvoriti novu, višu kvalitetu.

 Član 5.

Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III – vidi tablicu) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s kojim raspolažu, nije manji od, npr.: 2.

Član 6.

Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasničke funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage.

Član 7.

Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkciju njegovog vlasnika.

Član 8.

Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo u investicionoj banci.

III dio

Član 9.

Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.

Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.

Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika – aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava – titular

IV dio

Član 12.

Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.

QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.

                             dobit na tržištu 300 $

QPK=    ——————————————————————–,    QPK = 3

                              troškovi proizvodnje 100 $

Član 14.

Cijena radnog sata ovisi o troškovima proizvodnje radne snage, i proporcionalna joj je.

Napomena 4

Razlika u cijeni radnih sati između radnika različitih kvalifikacija proizlazi iz principa radne teorije vrijednosti. Što je proizvodnja radne snage skuplja to je veća cijena njenog radnog sata. Ako su npr., krajnje pojednostavnjeno rečano, troškovi proizvodnje KV radne snage tri puta veći od troškova proizvodnje NKV, onda je i cijena radnog sata KV radne snage tri puta veća. Jasno apsolutna cijena radnog sata ne ovisi samo o troškovima proizvodnje radne snage nego i o visini QPK i „volji“ tržišta, tako da će, kako kaže neoklasična teorija, cijena radnih sati uvijek oscilirati oko njene proizvodne cijene, no relativni odnosi i razlike u cijenama radne snage različite kvalifikacije ostajati će uglavnom isti. Promjene u cijenama koje bude uzrokovala visina QPK i tržište odnosit će se na sve vrste radne snage u nekom poduzeću, isto kao i promjene uzrokovane efikasnošću ili neefikasnošću managera.

Član 15

Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ i to u obliku slijedeće tablice (tablice 1), koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.

TABLICA 2

Kratica MNG znaći manager, a kratice  NKV, KV, VKVoznačavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 16.

Visinu QPK određuje ekonomičnost i kvaliteta poslovanja i rada te „volja“ tržišta.

Član 17

Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a, kapitala koji ju zapošljava, broju odrađenih sati i efikasnosti osobnog rada.

Napomena 5.

Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaća točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radi li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik – manager – mora pred zakonom, na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da je ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.

Dalje, razlike u cijenama radnih sati radne snage različite visine kvalificiranosti ovisile bi prvenstveno o razlikama u cijeni proizvodnje te radne snage, kao što sam gore već rekao, i bile bi proporcionalne tim razlikama. Npr.: ako je proizvodna cijena KV, kvalificirane radne snage za 30% veća od proizvodne cijene nekvalificirane, NKV, onda bi i cijena njenog radnog sata bila 30% veća. Na tom principu sastavljena je i gornja tablica. Jasno cijena radnog sata ne bi ovisila isključivo o tome, nego, kako je već rečeno i o visini QPK i osobnom zalaganju i efikasnosti rada određenog radnika.

Član 18.

Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću, kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je krivično djelo koje nije podložno zastarjevanju.

V dio

Član 19.

Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr. 2.

Član 20.

Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta veći od dohotka kojeg bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

Obrazloženje

Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa živog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno očekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.

Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.

Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2 onda on time zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.

Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala, odnosno poduzeća.

Profitna stopa, odnosno QPK je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Što vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje s gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan. Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.

Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja, managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisili bi o visini QPK. Time bi manager bio prinuđen da prvenstveno razvija, usavršava, modernizira poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.

Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti.

I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im on omogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 21.

Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja funkcije managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti jest krivično djelo koje nije podložno zastari.

Član 22.

Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o poslovanju i organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

VI dio

Član 23.

Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke – poslodavca i (budućeg) radnika – a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke – bilo poslodavca, bilo radnika.

Član 24.

Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku koja mu je ponuđena.

Napomena 6.

Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.

Član 25.

Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje nije podložno zastarjevanju.

Član 26.

U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

Napomena 7.

Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke funkcije, jer oni su ustvari samo druga vrsta managera – manageri koji ne upravljaju poduzećem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj. hijerarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnog sata.

 Napomena 8.

Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudi naročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučaju kršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom, ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen od kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarno razvija poduzeće kojim upravlja.

Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarijevanje služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao da zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, ili dok god bude bio živ nikako mu se neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijeli život Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarjevanje ima, dakle, preventivno djelovanje – zadatak da potencijalne prekršitelje odvrati od činjenja prekršaja.

Član 27.

Poduzeća koja bi imala iznimno visok QPK morala bi, na zahtjev nadležnih državnih institucija dokazati da visok QPK nisu postigla činjenjem štete prirodi, tj. okolišu, potrošačima, potplaćivanjem radne snage, zloupotrebom monopolskog položaja, varanjem poslovnih partnera ili države, ili pak iznuđivanjem nepravednih ugovora sa partnerima, lihvarskim kamatama itd.

Zakonita bi bila samo ona visina QPK i onaj profit koji bi bio ostvaren zakonitim sredstvima.

Za nezakonito ostvarene QPK, bez obzira koliko visoki oni bili, počinitelji bi morali plaćati kazne i odštete oštećenim subjektima, a manageri, koji su ih, ostvarili morali bi trpjeti i zatvorske kazne.

Vrlo visok QPK bio bi zakonit jedino ako bi bio postignut vrijednim iznašašćima u tehnologiji, organizaciji, izvrsnim, ekonomičnim radom, spretnim, ali poštenim marketingom i slično. Tako postignut visoki QPK trebalo bi i nagrađivati novčanim i drugim vrijednim nagradama.

Napomena 9

Ona «nezasitna glad za profitom» je specifično ljudska, sveta glad i vrlo je poželjna. Štoviše, ona je dragocjena ljudska osobina. No dozvoljeno je samo zakonito zadovoljavnje te svete gladiAuri sacra fames. Njena nezasitnost i zakonito utaživanje omogućila je ljudskoj vrsti da stvori i razvije umjetno biće, koje će joj poslužiti kao sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.

Pod zakonitim zadovoljavanjem ili utaživanjem ove «gladi» smatramo samo ono koje se prakticira tako da, ne čineći štetu ili nešto nezakonito, vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Trebamo se nadati da ove gladi neće nestati, niti će se ičim moći zasititi, prije nego ljudska vrsta izvrši svoju misiju, jer ona nije ništa drugo do jedan od načina na koji se do sada manifestirala ontogeničnost i strastvena težnja za ostvarivanjem onih ultimativnih ciljeva vrste.

Zbog nerazumijevanja ovih stvari, izraz Auri sacra famesSveta glad za zlatom – pogrešno je prevođen kao «Prokleta glad za zlatom» i time je razvoju civilizacije učinjena velika šteta.

Auri sacra fames, u poslovnom svijetu je ono isto što je npr.: u umjetnosti, znanosti ili izumiteljstvu eros – strast ka stvaranju raznih velikih djela ili otkrivanju istine. Kod poslovnih ljudi, cilj nije posjedovanje velike gomile novca, nego njegovo stvaranje. Posjedovanje je samo dokaz uspješnosti njihove stvaralačke moći.

Profit je pak plod ove stvaralačke težnje, dakle, ono isto što su remek-djela u umjetnosti, istina u filozofiji, velika otkrića u znanosti, ili pravedne presude u pravosuđu. Nađite mi bar jednog velikog stvaratelja koji je bio zadovoljan onim što je stvorio i nije htio stvoriti ništa više, veće ili bolje.

Visinu profitne stope ili QPK-a, ne bi se, dakle, smjelo maksimizirati, nego gledati samo na to da nije ostvarena činjenjem štete prirodi, partnerima radnicima i drugim subjektima i da nije ostvarena nezakonitim metodama, a «glad za profitom» ne bi trebalo osuđivati, nego ju, štoviše, podsticati i podjarivati.

Osuđivati treba to kad netko profit pretvara u svoj neosnovano i nezakonito velik dohodak i onda ga troši na ludorije.

No to je nešto sasvim drugo, a jedan je od značajnih uzroka suvremene ekonomske i civilizacijske krize.

Profit, surplus-value – višak vrijednosti – kako je već rečeno – jedini je fond iz kojeg se financira, umjetnost, znanost i tzv. kreativni rad općenito, i jedini materijalni fond iz kojeg se, u krajnjoj liniji, može financirati napredak u ostvarivanju ciljeva vrste.

Član 28

Ukoliko nije bilo nekakvih prirodnih katastrofa, izvanrednog stanja ili nečeg sličnog, manager mora, najkasnije za 120 dana od preuzimanja posla, ostvariti dovoljno visok QPK i ostale zakonske pretpostavke za nastavak svog rada – pretpostavke propisane ovim zakonom. U slučaju kršenja ove odredbe učinit će kazneno djelo uzurpacije prava na rad. Ovo kazneno djelo nije podložno zastarjevanju.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i revolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.

Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime, očekivati da će stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenito govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom, ekonomičnijom i produktivnijom.

Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer će radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada ili činjenja štete. »Čovjek – kaže A. Smith – najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a ka kojemu se teži.

Lucidniji čitatelj lako će uvidjeti da je prethodnim zakonima ustvari predstavljen način plaćanja rada kojeg je imao kapitalizam u svojim najboljim vremenima. To je bio stimulativan i motivirajući način plaćanja rada – bolji rad, bolja plaća. Ovaj zakon propisuje sličan način, ali je njegova velika prednost u tome što je standardiziran, tako da plaća određenog radnika više ne ovisi o volji ili samovolji živih vlasnika poduzeća. Upravo zbog te standardizacije rad bi bio pravednije plaćan, jer bi svi pojedinačni radovi koji bi imali jednako visoku produktivnost (QPK), jednaku kvalifikaciju i jednako radno vrijeme, bili jednako plaćeni bez obzira na to u kojem bi poduzeću ljudi radili i kojom bi se vrstom djelatnosti bavili, jer bi svi oni dali približno jednak doprinos općem društvenom bogatstvu. Ovo je jako važno, ne samo zbog pravednosti u plaćanju rada, što ima više nego veliku važnost, nego i zbog toga što je za napredak društva i ostvarivanje njegovih ciljeva, a i ciljeva vrste presudno važno da rad bude što produktivniji. Pravdu i motivaciju shvatio sam kao neka od ključnih društvenih sredstava za podizanje produktivnosti ljudskog djelovanja i ostvarivanje napretka i ciljeva vrste.

Ovaj bi zakon, dakle, kako je gore već bilo rečeno, uz pravednost stimulirao prvenstveno povećavanje produktivnosti rada i poslovanja – podizanje QPK-a.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo tamo gdje nema efikasnog živog vlasnika – nad državnim i sličnim poduzećima. Ali, zar bi se neki vlasnik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će uskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi želio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju neće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?

Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao funkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne može varati, kao što često vara žive vlasnike.

Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom). Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:

                                                netto profit x QPK

dohodak =  —————————————————————–

                                                       100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da – radi povećavanja svog dohotka – i uvećava svoj kapital i usavršava ga. Dohodak od vlasništva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje i usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu, naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom tablicom.

Budući da je umjetni vlasnik besmrtan, ovaj zakon, brigom i kontrolom efikasnosti rada managera otklanja potrebu za živim vlasnicima i nasljeđivanjem kapitalnih dobara, pa bi živi vlasnici kapitala ubrzo iščezli, a s njima i problem veličine dohotka od vlasništva nad kapitalom. Nasljeđivanje dobara stečenih radom: gotovinskih obiteljskih ušteđevina, nekapitlnih nekretnina, pokretnina, raznih prava itd. ostalo bi ovakvo kakvo je i sad.

No da se pozabavimo i nečim drugim.

Iz onog što je do sada bilo rečeno, jasno se vidi da je umjeni privatni vlasnik mogao spriječiti grabež u procesu privatizacije u tzv. tranzicijskim zemljama, te da se privatizacija nije trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji je upravljao poduzećem – dok se ne nađe živi vlasnik – račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik bio je pogodan pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku i privatizaciji, odnosno reprivatizaciji

Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika većina poduzeća u tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno takav profit, tj. točnije dohodak, pa ako nadležni državni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na 1, on može takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoć sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati im daljnju budućnosti.

Evo još nečeg važnog, veoma važnog.

Kad se etablira ovaj ili neki ovakav zakon, neće više dobri manageri ispaštati zbog grešaka ili lopovluka onih loših, niti će se oni loši i nepošteni moći okoristiti rezultatima koje daju sposobni i dobri, produktivni manageri.

Sami prosudite o tome da li bi to bilo dobro i za cjelokupno društvo koje, po važećim zakonima, plaća štetu koju prouzroče loši manageri, i k tome još ih i nagrađuje.

Ovo nije nikakav vic, nikakvo sofističko ili demagoško izvrtanje stvarnosti ili karikiranje nego, nažalost naturalistički gola istina. Sjetite se samo ENRON-a, City Bank-e i prošlogodišnje afere u Schvitzerlandu, gdje je oveća grupa managera dobila nagradu od 7,5 milijardi CHF za svoj rad kojim su stvorili, dug, gubitak, deficit od 7,5 milijardi CHF, deficit, a ne suficit ili profit.

No ovi su slučajevi samo stidljivo otkrivanje djelića vrha ove ledene sante koju zovemo suvremenim građanskim društvom, a koje počiva na prezastarjelim zakonskim osnovama. Gore spomenuti slučajevi nisu izuzeci nego pravilo – nužan rezultat života i rada na takvoj zakonskoj osnovi.

SKICA ZAKONA O UNAPREĐENJU I KONTROLI EFIKASNOSTI ŠKOLSTVA

Uvod

Ovdje neće biti govora o didaktici i njenim metodama – o tome koja je metoda produktivnija, preporučljivija, primjerenija itd. Tokom svoje povijesti koja je stara cca 4500 godina pedagogija i didaktika dale su niz briljantnih teoretičara i teorija o podučavanju, tako da se malo koja druga društvena znanost može pohvaliti tako dubokoumnim i svrsishodnim tvorevinama kao didaktika. To nam zapravo ne bi trebalo biti niti čudno, ako znamo, ili ako smo svjesni toga da je prenošenje znanja s jedne generacije na drugu od presudne važnosti za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Uostalom, već od pradavnih davnina postoji poslovica utemeljena u svijesti: da je « znanje vrednije neg’ imanje

Znanost, znanje, je najveće ljudsko blago i najvredniji oblik ljudskog bogatstva – kruna kapitala – a njegovo prenošenje s jedne generacije na drugu, je takoreći ključ ostvarivanja ciljeva vrste i osmišljavanja ljudskog života.

No i pored briljantnih umova i teorija, od npr. Sokrata, ili F.M. Kvintilijana, pa do Herbarta i suvemenih programskih, kibernetičkih didaktičara i njihovih izvrsnih teorija, praktična didaktika i školstvo ipak daju žalosne, bijedne rezultate, koji takoreći sramote ljudsku vrstu.

Ovaj paradoks zahtjeva objašnjenje, ali još više razrješenje koje bi trebalo proces podučavanja učiniti bitno efikasnijim, a samo znanje bitno većim, boljim i produktivnijim.

Intencija i metoda

Da bi smo razriješili spomenuti paradoks i oslobodili se bitne neefikasnosti školstva, nećemo se – kao što smo već u početku istaknuli – baviti didaktikom, nego metodom korištenja resursa životne, tj. duševne energije, sposobnosti za učenje i vremena kojim raspolažu mladi ljudi koji idu u škole, te životnih resursa i didaktičkih sposobnosti njihovih učitelja i odgajatelja, a jasno i materijalnim sredstvima potrebnim za podučavanje.

Govoreći bez ikakve patetike, pogotovo one lažne, treba istaknuti da su životna energija učenika, sposobnost učenja i vrijeme, na jednoj strani, a na drugoj: već postignute spoznaje, tj. postojeće znanje ljudske vrste, dakle, da su sve to samo dvije različite vrste «sirovina», a sama škola je «pogon», u kojem sposobnost podučavanja (nastavnikova, didaktička sposobnost), funkcionalno spaja ove raznorodne «sirovine» u neko socijalizirano i stručno osposobljeno biće.

Resursi dnevne, tjedne, mjesečne ili godišnje životne energije – energije potrebne za učenje i ostale aktivnosti – strogo su ograničeni. I ukoliko se ne izgradi uistinu funkcionalno školstvo, mnogo će se te energije i dalje trošiti uludo. Djeca i nastavnici jako će se izmučiti, a rezultati školovanja biti će jadni, pa će škola i nadalje ostajati nekakva svakodnevna noćna mora i to ne samo za djecu, nego i za cijelo društvo.

Zakon o unapređenju i kontroli efikasnosti školstva, nastojati će olakšati i poboljšati korištenje ili upotrebu tih resursa i sposobnosti, u svrhu postizanja što boljih obrazovnih i odgojnih rezultata.

Dalje, školovanje ćemo promatrati kao proces proizvodnje radne snage ili granu proizvodnje koja se zasniva na stanovitim interesima i potrebama. Prije svega interesima i potrebama ljudske vrste, zatim društva, države, odnosno kapitala, ali i interesima ljudi zaposlenih u školama, i na kraju interesima učenika.

Kao i u ostalim ljudskim aktivnostima, kojima smo se prethdno bavili, temelj školstva kakvo se ovdje zamišlja jest načelo koje smo već više puta istakli:

Bori se za ostvarivanje svojih vlastitih interesa i ciljeva, ali to smiješ činiti isključivo na način kojim daješ doprinos ostvarivanju ciljeva zajednice u kojoj živiš i radiš, društva, i države kojoj pripadaš, a i ciljeva cijele ljudske vrste.

 Da bi školovanje i školstvo učinili uistinu efikasnim, a i humanim, interese društva, interese nastavnika i učenika postavit ćemo ovdje u takav odnos da svaki od ovih subjekata ostvaruje svoje interese i ciljeve čineći nekakvo dobro drugima. Cilj društva, odnosno države, kapitala et in finem cijele ljudske vrste jest dobiti što bolje stručnjake i što je moguće bolje socijalizirane osobe uz minimum materijalnih troškova. Cilj nastavnika je što veći dohodak. Cilj učenika su što više ocjene.

Odnosi među subjektima koji čine školu trebaju biti takvi da svima bude u interesu da što bolje obave svoj dio posla, na onim drugim subjektima, i to radi ostvarivanja svojih ciljeva, te da na kraju iz njihovog zajedničkog rada proiziđu što je moguće bolje obrazovani i socijalizirani ljudi, te da od države, društva ili kapitala dobijaju nagradu, odnosno plaću, koja je uistinu srazmjerna vrijednosti njihova truda i «proizvoda» kojeg mu «isporučuju».

Pravo je kupca (naručitelja posla), (društva, kapitala), da kontrolira vrijednost robe koju mu škola isporučuje i ekonomičnost njene proizvodnje, kako ne bi plaćalo preveliku cijenu za nekvalitetnu robu.

Gledano ekonomsko-trgovačkim očima, ovaj društveni posao sastojao bi se u tome da društvo kupuje od škole izobražene ljude, a plaća ih prema stupnju izobraženosti i kvaliteti te izobraženosti, koja se očituje ocjenom.

Kako se izvršava ta trgovina i samo plaćanje, objasnit ćemo kasnije.

Odredbe, napomene i obrazloženja

Počet ćemo s nečim što nije od najveće važnosti ali po vremenskom redoslijedu prethodi ostalome.

Član 1

Da bi se uštedjelo vrijeme i snaga za putovanje djeteta do škole i natrag, učenici će stanovati i živjeti u domovima koji će biti u sastavu škole. Škola će biti dužna osigurati im vrlo udoban i komforan smještaj, spavanje, hranu, rekreaciju zabavu, igru, zdrastvene usluge i sve ostalo što je djeci potrebno, i to preko cijele godine, ako bude potrebno. Naglašava se da smještaj djece mora biti vrlo udoban i kompletan, i to radi postizanja što boljeg uspjeha u učenju. Djeca, učenici biti će oslobođeni svih obaveza osim učenja, te stanovitih oblika rekreacije.

Član 2

Neće im se smjeti nametati nikakve druge obaveze, zato jer su za učenje potrebni velika duhovna i životna snaga i slobodno vrijeme, dokolica – shole. Pored učenja djeca će trebati imati dovoljno slobodnog vremena za igru, jer ona je – kako je primjetio već Aristotel, a kasnije i cijeli niz drugih mislilaca – najbolja vrsta odmora od učenja.

Član 3

Djeca će moći posjećivati roditelje, za vrijeme vikenda, i praznika, a kraće posjete svojih roditelja, rodbine ili prijatelja moći će primati u krugu stambenog doma ili škole.

Član 4

Predškolska djeca bit će, npr. već nakon navršene druge godine života trajno smještena u vrtićima, gdje će imati svu potrebnu skrb i odgoj. Roditelji će biti dužni provoditi vikende sa svojom djecom – dva dana u tjednu, jer se pretpostavlja da tada neće raditi i da će se moći posvetiti djeci.

Član 5

I cjelokupnom pedagoškom osoblju: nastavnicima, razrednicima, pedagozima, i ravnatelju škola bi morala osigurati stan u kampusu škole ili neposredno blizu njega, jer je i njihovo vrijeme i životna energija dragocjena, isto kao i vrijeme i životna energija učenika.

 Napomena 1

A sada nešto što se tiče samih temelja škole i školovanja.

Ključni problem i uzrok neefikasnosti školstva je, kako se čini, u tome što nastavnik, ispituje i ocjenjuje one učenike koje podučava, što se ne bi smjelo dopustiti, jer time on sam ocjenjuje i vrijednost svoga rada.

Nemo idoneus iudex in causa propria – nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – kaže jedna stara pravnička izreka.

Ovo načelo: da ista osoba podučava, ispituje i ocjenjuje učenike postavljeno je još u antici i nije se, nažalost mijenjalo sve do današnjih dana.

U materijalnoj proizvodnji stvari su već odavno bitno bolje rješene, jer, npr. jedan postolar ne ocjenjuje sam cipele koje napravi nego to čine njegove mušterije koje ih kupuju i nose. I ako mu je proizvod dobar, cipele će se kupovati, a ako je loš, nitko ih neće htjeti.

Isto tako, proces obrazovanja i odgoja učenika i stupanj njegove uspješnosti ne bi smio kontrolirati i ocjenjivati učitelj ili nastavnik koji ih podučava, nego njihov budući poslodavac – društvo, država, odnosno nacionalni kapital, koji će kupovati, koristiti i plaćati njihove radne sposobnosti i znanje koje se stiče u školama.

Član 6

Ispitivati i ocjenjivati učenike smio bi isključivo jedan specijalizirani kompjuter koji bi svim učenicima istog uzrasta u jednoj državi postavljao ista pitanja i po istom kriteriju ocjenjivao vrijednost njihovih odgovora.

Član 7

Prosječna ocjena onih učenika koje podučava neki nastavnik bila bi također prosječna ocjena vrijednosti njegova didaktičkog rada, i osnova na temelju koje bi se određivala visina njegovog dohotka.

Član 8

Nastavnicima koji ne bi mogli postići zakonom propisanu najnižu ocjenu, bio bi zabranjen rad u školi, tj. didaktička djelatnost.

Što bi se time postiglo?

Prije svega objektivnost i pravednost u ocjenjivanju vrijednosti stečenog znanja i vrijednosti didaktičkog rada, što je vrlo jak motiv, i za učenje, i za podučavanje.

Oslobođenje nastavnika od ispitivanja i ispravljanja i ocjenjivanja učeničkih uradaka, bio bi velik dobitak u vremenu, koje bi se onda moglo posvetiti podučavanju. Umjesto mnogih milijuna radnih sati utrošenih u ispitivanje, ispravljanje i ocjenjivanje učeničkih uradaka, jedan kompjuter bi sve to obavio za nekoliko sekundi.

Odnos učenika i nastavnika bitno bi se promijenio.

Budući da bi nastavnikov dohodak i ugled ovisili bi o uspjehu njegovih učenika, on bi se trudio raditi što više i bolje.

Radi što više ocjene vlastitog rada i većeg dohotka, koji bi, kako smo već rekli, bio proporcionalan visini ocjene njegova rada, tj. visini prosječne ocjene njegovih učenika, nastavnik bi se trudio zadobiti njihovu ljubav, povjerenje i naklonost, a uspjeh u tome bi i samim učenicima olakšao učenje i uvećao uspjeh.

Ovdje ima još nešto od iznimno velike važnosti za didaktički proces i njegovu uspješnost. Ako nastavnik koji podučava učenike, biva i njihov ispitivač i ocjenjivač, kao što je slučaj danas, onda se u učenicima razvija odbojnost prema nastavniku i strah od njega. Posljedica je to da se njegov predmet nerado, nevoljko i teško uči, pogotovo ako nastavnik nehotično ili hotimično nije objektivan i pravedan u ocjenjivanju. Rezultati su slabo znanje i niske ocjene, što je šteta za učenike, a kasnije i za cijelo društvo, ali ne i za te nastavnike, jer oni dobijaju jednaku plaću kao da rade sasvim dobro i pravedno.

Kad nastavnici više ne budu ispitivali i ocjenjivali učenike, odnos učenika prema nastavniku i gradivu kojeg predaje biti će prvenstveno ljubav i poštovanje, pogotovo prema onima koji budu daroviti i onima koji se budu trudili da učenicima prenesu što veće znanje i da ga učine što interesantnijim. To će rezultirati puno lakšim usvajanjem znanja, boljim memoriranjem naučenoga, jer ono što se voli i cijeni lako se uči i dugo se i dobro pamti.

Član 9

Svi učenici neke škole bili bi podjeljeni u dvije vrste grupa: didaktičke i pedagoške. Didaktičke grupe bile bi zapravo današnji razredi. Svaku didaktičku grupu vodio bi jedan specijalizirani voditelj, razrednik, didaktičar, i to bi mu bio isključiv posao. Pedagoške grupe bile bi novina. Pedagošku grupu bi sačinjavali učenici iz različitih didaktičkih grupa, koji bi stanovali u istom paviljonu i koju bi vodio jedan pedagog.

Pedagoške grupe bile bi neka vrsta zamjene za obitelj.

Član 10

Pedagog bi se brinuo o tome da učenici imaju što kvalitetniju, edukativniju aktivnost izvan nastave i učenja: odgoj, rekreaciju, zabavu itd. A razrednik, didaktičar o tome da učenici što više i što bolje uče u vrijeme i van vremena nastave.

Član 11

Kao što bi visina dohotka nastavnika ovisila o visini prosječne ocjene učenika koje bi podučavao, tako bi isto visina razrednikova dohotka ovisila o prosječnoj visini ocjena učenika njegova razreda. Na isti način bi se određivala i visina dohotka pedagoga.

Član 12

Kao što sam već natuknuo, u Članu 9 didaktičku grupu ili razred sačinjavali bi učenici iz različitih pedagoških grupa, a pedagošku grupu učenici iz različitih didaktičkih grupa, zajednica ili razreda.

Zašto je ovo potrebno?

Ako bi npr: članovi jedne pedagoške grupe, npr. grupe A, koji idu u različite razrede : npr, u 2a, 2b, 2c, 2d, 2e, 2f, 2g i 2h imali vrlo visoku prosječnu ocjenu, onda bi to bila zasluga njihovog pedagoga, i on bi bio nagrađen velikim dohotkom. Ako bi pak neka didaktička zajednica, tj. razred koji se sastoji od učenika što dolaze iz pedagoških grupa: A, B, C, D, E, F, G i H postigla vrlo visoku prosječnu ocjenu, bilo bi jasno i nedvojbeno da je za to zaslužan njihov razrednik i da on treba primati nagradu za to.

Isto bi bilo i sa nastavnicima. Ako bi učenici postizali iznimno visoku prosječnu ocjenu iz, npr. biologije, bilo bi automatski jasno da tako visoka ocjena proizlazi prvenstveno iz velike kvalitete rada nastavnika biologije, pa bi on imao i vrlo velik dohodak. Učenici kojima bi u istoj školi predavao jedan drugi nastavnik biologije, kolega onoga prvoga, imali bi možda nižu prosječnu ocjenu, pa bi i taj nastavnik imao nešto nižu plaću.

A ako bi bila vrlo visoka prosječna ocjena svih učenika te škole, bilo bi jasno da je za taj uspjeh zaslužan ravnatelj škole i da bi stoga upravo on zasluživao velik dohodak.

U ovakvom školskom sistemu nedvojbeno bi se znalo ko je za što odgovoran ili zaslužan i koliko. Taj bi sistem motivirao učenike na što intezivnije i bolje učenje, a nastavnike, pedagoge i didaktičke voditelje na što bolji rad.

Druga varijanta pedagoške grupe

Možda bi bilo vrlo dobro kad bi neka pedagoška grupa bila strukturirana npr. na slijedeći način:

6 učenika iz četvrtih razreda.

7 učenika iz trećih razreda

8 učenika iz drugih razreda, i

9 učenika iz prvih razreda

Kod ovako strukturirane pedagoške grupe, postojala bi mogućnost da stariji učenici pomažu mlađima. To je veoma važno, ne samo iz pedagoških i socijalizatorskih razloga, nego i zato jer bi onaj koji bi pomagao u učenju ili sličnim stvarima, pomoganjem svom pulenu i sam puno naučio. Najbolji učenici mogli bi čak biti licencirani za pomoć u podučavanju i za to dobijati stanovitu plaću.

 Član 13

Didaktičke i pedagoške grupe činila bi muška i ženska djeca raličitih sposobnosti, ali tako da prosječna ocjena cijele grupe bude cca 3,00. Tako bi i same grupe – jedna u odnosu na drugu – u startu imale približno jednake sposobnosti – prosječnu ocjenu cca 3,00. Ovo je važno stoga da ne bi neki pedagozi ili didaktičari dobili grupu iznimno sposobnih učenika, a drugi nedovoljno sposobne. Posljedica bi bila neosnovana i nepravedna razlika u uspjehu grupa i dohocima njihovih nastavnika i voditelja.

Član 14

Da ne bi do toga dolazilo djecu bi trebalo početi ocjenjivati već u pretškolskoj dobi, kako bi se bar približno znale njihove sposbnosti i kako bi mogli biti što pravilnije raspoređeni u školskim grupama. Ovo implicira da bi i u ustanovama za odgoj djece pretškolske dobi sistem odgajanja trebao biti sličan onome kakav se ovdje zahtjeva da se uspostavi u školama.

Pored toga, prilikom upisa u školu, djeca bi trebala polagati prijemne ili kontrolne ispite, a ocjena postignuta na tim ispitima imala bi presudnu važnost za raspodjelu učenika u didaktičke i pedagoške grupe.

Napomena 2

Školovanje bi se moglo organizirati i bez pedagoških grupa i bez instituta razrednika ili didaktičara. To bi donekle pojeftinilo proces školovanja, ali bi zato u velikoj mjeri pogoršalo rezultate koje daje škola i školovanje. Takva škola možda ne bi bila možda ništa bolja nego današnja, koja je, kako smo već rekli, sramota za ljudsku vrstu, jer daje bijedne obrazovne rezultate, a k tome nema gotovo nikakav odgojni niti socijalizirajući, nego, dapače, antisocijalizirajući efekt. Ono, dakle, što bi društvo uštedilo na pedagoškim i didaktičkim grupama, višestruko bi kasnije platilo putem sudstva, zatvora, policije, alkoholizma, narkomanije kriminalne djelatnosti, krvnih delikata, asocijalnog ponašanja velikog dijela populacije, zatim stručnim i općim neznanjem i neobrazovanošću itd. tako da je uvođenje ovih grupa, za samo društvo, zapravo neusporedivo ekonomičnija i racionalnija varijanta, iako se to ne vidi na prvi pogled.

Veličina Dohotka nastavnika, pedagoga i didaktičara (razrednika).

 Član 15

Nastavnik čiji bi učenici postizali prosječnu ocjenu npr 3, 00 dobijao bi plaću jednaku prosječnoj plaći npr. inženjera u industriji. To bio bila referentna plaća za visinu prosjećne plaće za rad u školi.

A ako bi prosječna ocjena njegovih učenika bila npr 3,10, plaća bi mu bila za 10 % veća. Za 3.20 , 20% veća i td. Za prosječnu ocjenu 4,00, plaća bi mu bila 100% , ili dvostruko veća, a za prosječnu ocjeni 5,00, trostruka.

Evo jedne pojednostavljene tablice.

1,79 – nastavnik se otpušta, jer je najniža dozvoljena ocjena 1,80

1,80 – nastavnik dobija samo 30% od prosječno velike plaće

2,00 – nastavnik dobija 50% od prosječnog dohotka.

3,00 – nastavnik dobija prosječno velik dohodak

4,00 – Dvostruki dohodak

5,00 – Trostruki dohodak

Napomena 3

Darovit bi nastavnik sa relativno malo rada postizao dosta visoku prosječnu ocjenu svojih učenika, i visok dohodak, a manje darovit, ukoliko bi htio dobijati visok dohodak, morao bi to postizati povećanim radnim vremenom, tj. dodatnim pomaganjem učenicima. Dodatni rad bio bi mu isplaćen u formi povećanog dohotka koji bi opet proizlazio iz povećane prosječne ocjene njegovih učenika.

Član 16

Po ovom istom principu, (Član 11), dohodak bi dobijali i didaktički i pedagoški voditelji, tj. voditelji didaktičkih i pedagoških grupa, a također i ravnatelj.

Član 17

No kako je ravnatelj zapravo manager, njegova plaća za prosječan uspjeh škole, 3,00 ne bi bila jednaka prosječnim plaćama nastavnika, didaktičara ili pedagoga nego veća, a povećavala bi se sa povećanjem prosječne ocjene škole, procentualno, isto kao kao i kod nastavnika i drugih subjekata. Za prosječnu ocjenu 3,10 povećala bi se za 10 %, za ocjenu 3,20 , 20 % za ocjenu 3, 25, 25% itd. do ocjene 5, 00, koju najvjerojatnije ne bi postigao ni jedan ravnatelj niti nastavnik. No, ako bi prosječna ocjena škole spala na 1,79, ili možda 1,82, ili pak na 2,00, ravnatelj bi morao dati ostavku, i ako to ne bi učinio bio bi kazneno progonjen.

Nagrade i kazne

Član 18

Natprosječno dobri učenici primali bi stanovitu novčanu nagradu za dobro učenje i ponašaje. Nagrada bi trebala biti proporcionalna uspjehu u učenju. Pored novčanih nagrada, trebalo bi dodjeljivati i nekakve počasne diplome, medalje i priređivati svečanosti u počast najuspješnijim učenicima.

 Član 19

Najteže kazne (putem smanjivanja ocjene) trebale bi se izricati za varanje na ispitima. Iskazivanje nepoštovanja prema nastavnicima ili pedagozima i drugim odgajateljima kažnjavalo bi se smanjivanjem ocjene iz ponašanja, također i činjenje izgreda ili štete, koja bi se pored toga trebala nadoknađivati novcem počinitelja. Posebno oštre kazne dobijale bi se za nasilje nad drugim učenicima.

Napomena 4

Ne bi trebalo isključiti niti tjelesne kazne. Prakticiranje tih kazni u školama nije znak neciviliziranosti, a njihovo neprimjenjivanje mogao bi biti početak neciviliziranosti i barbarstva. F Bacon, na jednom mjestu u Novom organonu kaže da je tjelesno kažnjavanje sramota za učitelja, jer je on trebao prije toga primjeniti suptilnije kazne ili sredstva za sprečavanje prijestupa. Držimo da je ovo istina i manifestacija Baconove mudrosti. No ako bi odgajatelj propustio i tjelesno kažnjavanje, kao poljednju mjeru, posljednje pedagoško sredstvo, onda bi se trebao smatrati lošim ili nikakvim učiteljem.

I Ivo Andrić, u Travničkoj hronici, na jednom mjestu, vrlo mudro, na usta Sulejman paše Čehaje, kaže, kako je vidio da se neki ljudi puno bolje uče od tabana nego od glave, te da takvi dobro i dugo pamte lekciju koju su dobili po tabanima. Čini se da je batina ipak izišla iz Raja, a naše dekadentno vrijeme to zaboravlja. Uostalom najbolja škola svih vremena, Eton College u Engleskoj, škola koja je čovječanstvu dala najbolje i najveće umove na ovom planetu u posljednjih 6 stoljeća, i dan danas koristi šibu kao pedagoško sredstvo. Šiba je izvrsno pedagoško sredstvo u rukama dobrog pedagoga. Ali takav će ju rijetko upotrebljavati.

No u stvarnom svijetu, među živim ljudima ima dosta slučajeva u kojima su šiba i tjelesna kazna apsolutno neophodne – mislim a slučajeve u kojima oni bešćutni prijestupnici «razumiju» isključivo fizičku bol. Nanošenjem fizičke boli, njima se pedagog obraća jedinim jezikom kojeg razumiju i bilo bi bezumno i antipedagoški ne poslužiti se tim jezikom radi toga da se čovjeka nečemu nauči.

Riječ govori o tome što treba činiti, a šiba; o onome što se ne smije.

Odsjecanje ruku, nogu, ušiju, glava ili drugih ekstremiteta i organa ili pak kastraciju ne možemo baš najtoplije preporučiti kao dobra pedagoška sredstva i metode popravljanja i usavršavanja mladih pripadnika ljudske vrste.

***

Unazađivanje školstva Danas je u modi hvaliti npr. Waldorfsku, tj. Steinerovsku školu ili Montessori sistem školovanja kao nešto napredno i kao škole budućnosti. To je, međutim, upravo put u barbarstvo i divljaštvo. Slično stvar stoji i sa takozvanim slobodnim školama i Microsoftovim pokušajima da se proces (kontra)edukacije mladih pripadnika ljudske vrste postigne isključivo sa što većim i što širim uvođenjem elektronike u didaktički proces. Rezultati takvog načina «popravljanja» školstva već se vide u društvenoj praksi, tj. u antidruštvenoj, i anticivilizacijskoj životnoj praksi odgajanika tih škola.

Ovi pravci «razvoja», tj. otvoreno, degeneracije školstva, u zadnje vrijeme, nakon 1995 jako su potpomognuti knjigama J. K. Rowling i filmovima o Harryu Potteru gdje je najviši cilj individue biti najbolji, najlukaviji i najspretniji štreber, a kasnije najambiciozniji zaposlenik unutar postojećeg birokratskog aparata i sistema.

Sve ove vrste unazađivanja školstva, a i same civilizacije prešutno su bazirana na ideologiji da vrsta i njena postignuća služe individui kao sredstva za njen karijeristički uspon i ostvarivanje njene sreće i zadovoljstava.

Ta bi se pedocentrička ideologija dala sažeti na slijedeće:

Ostvaruj svoje osobne interese i ciljeve na način da društvo, vrstu i civilizaciju bezobzirno koristiš kao prosta sredstva za ostvarivanje tih svojih ciljeva i želja.

To je antidruštvena, anticivilizacijska filozofija, filozofija egoizma, naravno zaogrnuta plaštem alternative, altruizma, ljubavi spram učenju, radu, kreativnosti, kulturi, prirodi i svemu ostalom što je trendy.

Uostalom, što se mi tu iščuđavamo? Ta, o čemu će kurva, nego o poštenju?

Da li je potrebno posebno napominjati da je to je regresivan, ontoklastički smjer i put.

Umjesto poboljšavanjem općeg socijalnog položaja i važnosti djece, tj, učenika, školovanje im se olakšava ukidanjem obaveze sticanja znanja, nužnog za njihov vlastiti razvoj i smisleni opstanak, te za održanje i razvoj društva i civilizacije. Ove su škole primjer toga kako se dobit može sticati činjenjem štete društvu, i treba li se onda čuditi tome što im odgajanici – kad konačno postanu manageri ili političari – ostvaruju svoje interese na štetu društva, ili poduzeća, ili općenito na štetu sredine u kojoj žive i rade.

Istina je da, za razliku od prethodnih, suvremene generacije treba pripremati na to da budu potrošači, jer umjetno biće preuzima proizvodnju na sebe. No potrošnja ne bi smjela biti egoistička i štetonosna. I ona bi se morala prakticirati na način koji vodi ka ostvarenju ciljeva društva i ciljeva vrste, a ne ka njihovom obestvarenju, tj. onemogućavanju njihovog ostvarivanja, zaboravu ili zanemarivanju.

No, vratimo se mi pametnijim i korisnijim stvarima.

Član 20

Za određene vrste prijestupa, npr: višekratno varanje na ispitima, zakon bi morao predvidjeti, poništavanje ocjene, snižavanje ocjene i bezuvjetno udaljavanje iz škole, a u slučaju kršenja tog pravila, tj. neudaljavanja prijestupnika, kazna bi trebala sustići onoga ko nije sproveo zakon u djelo, a bio je dužan to učiniti.

Član 21

Što se tiče kazni za varanje na ispitima, kaznu ne bi trebao trpiti samo učenik koji je varao, nego i predmetni nastavnik, te didaktičar i pedagog čijim bi didaktičkim i pedagoškim grupama inkriminirani učenik pripadao. Njihova kazna sastojala bi se u smanjenju one prosječne ocjene na osnovu koje bi primali dohodak.

Član 22

Budući da se prikrivanjem čestog ili učestalog varanja na ispitima, tj. tzv, zataškavanjem takvih slučajeva od strane nastavnika, pedagoga ili didaktičara stiče protuzakonita materijalna dobit, trebala bi slijediti novčana ili zatvorska kazna, te privremena ili trajna, tj. doživotna suspenzija rada u školi, zavisno od veličine i težine prekršaja.

Napomena 5

Kazne trebaju biti dosta oštre i dosljedno se primjenjivati, jer bi opraštanje prekršaja i nekažnjavanje pogodovalo izgrednicima a destimuliralo dobre učenike i dobre nastavnike i pedagoge. Što je i za očekivati, jer opraštanje kazni je činjenje nepravde dobrim i poštenim učenicima i nastavnicima.

Bonis nocet qui malis parcitdobrima škodi onaj ko oprašta lošima – kaže besmrtno Rimsko pravo. A kaže još i slijedeće: Dura lex, sed lex – tvrd je zakon, al’ je zakon!

No ovdje je potrebno istaknuti da i pored tvrdoće i neumoljivosti, zakoni za djecu ipak moraju biti blaži nego za odrasle. To su s pravom i na osnovu dobrih razloga oduvijek tražili svi zakonodavci i sva društva.

Napomena 6

Zakon je, naime brana protiv nepravde i divljaštva, te jedno od najvažnijih sredstava ozbiljavanja ljudske budućnosti i ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, stoga, pored svoje pravednosti, zakon mora biti mora biti još i tvrd i neumoljiv.

Kazne udaljavanjem iz škole, ne bi se trebalo plašiti, jer to nije ništa nehumano. Sva bi djeca imala zakonsku šansu pohađati i uspješno završiti školu, ali sva djeca ne bi iskoristila tu šansu ili priliku i ostala bi neškolovana, ako ne bi našla neki način da se ipak nekako školuju. Udaljavanjem iz škole ne bi se nikome činila nepravda, okrutnost ili ugrožavao život. Uostalom, ljudskoj vrsti i društvu potrebni su i nepismeni i neškolovani ljudi za ostvarivanje njenih ciljeva.

Napomena 7

Zašto je u školovanje potrebno uvesti što je moguće više motivacijskih elemenata?

Odgovor je vrlo jednostavan. Učenje je posao primanja najdragocjenijeg dijela ljudskog nasljedstva, a to – učenje – vrlo je težak i odbojan posao, najteži i najodbojniji kojeg čovjek pozna.

«Učiti je teže nego kopati»,

kaže jedna stara izreka. Zato je mladim ljudima nejake i nezrele volje, djeci potrebno intezivnom i što je moguće većom motivacijom smanjiti tu odbojnost i težinu. Jasno, ne nauštrb znanja.

Razlog za takav stav upravo smo naveli – znanje je najveće i najvažnije ljudsko blago – ono bez čega se ne mogu ostvariti ciljevi ljudske vrste niti osmisliti ljudski opstanak i zato je od vitalne važnosti da se ono što uspješnije, sigurnije i lakše prenosi s jedne generacije na drugu.

Napomena 8

Plaćeno i besplatno školovanje i visina školarine.

Ovdje najprije moramo račistiti sa jednom naopakom i vrlo raširenom predrasudom, naime onom da je moguće nekakvo besplatno školovanje. To, navodno, besplatno školovanje nikad nigdje nije postojalo niti će postojati. Svako se šlolovanje plaća, samo je pitanje na koji način. Katkada ga plaća država, ali ga plaća dijelom onog novca kojeg je putem poreza uzela roditeljima one djece koja se školuju. To se, na prvi pogled doista može učiniti kao nekakvo besplatno školovanje, pogotovo onome ko ima loš vid, dok se zapravo radi o tome da roditelji posredstvom države sami plaćaju to školovanje.

Član 23

Ovdje se zahtjeva plaćanje školovanja posredstvom države. I to iz mnogo razloga koje sada ne možemo navoditi.

Napomena 9

Navest ćemo samo opće faktore i opće odnose koji čine ovaj društveni posao.

Član 24

Investitor je društvo, odnosno država ili nacionalni kapital. Škole, fakulteti, učenički i studentski domovi su investicije. Pedagoško i ostalo osoblje su zaposlenici, a djeca, tj. učenici su «sirovina», predmet rada. Završeni učenici su «proizvod».

Investitor plaća rad škole posredstvom plaćanja proizvoda škole – završenih učenika – i to prema njihovom broju, stupnju obrazovanosti i kvaliteti obrazovanja, tj. prosječnoj ocjeni. Plaćanje se izvršava svaki mjesec, od početka do završetka školovanja, tj. točnije, sve dok traje proces školovanja u nekoj državi.

Napomena 10

Nas zanima visina školarine, tj. novčana sredstva koja će neka škola dobivati za svoj rad.

Visinu tog iznosa trebalo bi određivati na slijedeći način.

Član 25

Ako račun pokaže da ukupni troškovi školovanja jednog prosječno uspješnog učenika u nekoj državi mjesečno iznose prosječno npr: 1 000$, onda bi škola koja postiže prosječnu ocjenu 3,00 dobivala upravo tih 1000 $ po učeniku. No ako bi postizavala prosječnu ocjenu 3,50, onda bi dobivala 1 500 $ po učeniku. Ali, ako bi, s druge strane, postizavala ocjenu samo 2, 75 ili 2, 80 onda bi dobivala samo 750$ ili 800$ po učeniku.

Napomena 11

Sistem plaćanja školovanja i školarine išao bi, dakle, za tim da učenike, nastavnike, ravnatelje i sve ostale subjekte motivira na što bolje učenje tj. postizanje što boljih rezultata učenja.

Član 26

Rezultati ocjenjivanja unosili bi se u kartezijanske koordinate i tvorili bi tzv. Gausovu krivulju. Krivulja koja bi prikazivala rezultate ispita rijetko bi se poklapala sa idealnom Gausovom krivuljom – krivuljom koja pokazuje pravilan raspored ili raspršenje rezultata u velikoj populaciji, tj. na velikom uzorku. Ako bi dobivena krivulja jako odstupala od idealne to bi moglo značiti da su zadaci bili prelagani ili pak preteški, pa daju previsoke ili preniske ocjene, ili da je kriterij ocjenjivanja bio preblag ili prestrog. Da bi se ta odstupanja otklonila, sve unesene ocjene dijelile bi se ili množile sa jednim brojem koji bi oblik krivulje približio idealnom. Tom operacijom kriterij ocjenjivanja učeničkih uradaka uskladio bi se s njihovim prirodnim sposobnostima. Jasno, ove operacije obavljao bi kompjuter i za sav taj posao trebalo bi mu nekoliko sekundi vremena.

Napomena 12

Može se očekivati da bi se korekcije Gausove krivulje u početku svodile na snižavanje prosječne ocjene postignute ispitima. No, što bi vrijeme više odmicalo to bi snižavanje bivalo sve manje, a nakon nešto dužeg vremenskog razdoblja gotovo bi ga nestalo. Prosječna ocjena ostala bi trojka, 3,00, ali nakon npr. 20 godina, ta bi ocjena sadržavala puno više znanja i puno kvalitetnije znanje, nego ona trojka u početku procesa takvog školovanja i ocjenjivanja, jer bi upravo takvo ocjenjivanje i motiviralo i prinudilo učenike na stjecanje što većeg i kvalitetnijeg znanja – sve do granica svojih prirodnih sposobnosti. Tako bi trojka, ili ona 3,00, nakon nekog vremena, označavala zbiljske prosječne prirodne sposobnosti učenika. Sve ostale ocjene, od jedinice do petice, također.

Ocjene koje daje današnje školstvo lažiraju stvarno stanje, i to u korist loših učenika i loših nastavnika. Današnja ocjena 3,00, trojka, po znanju koje sadrži je zapravo 1,00, neprolazna ocjena. Nešto tako loše kao što su današnji učenici sa prosječnom ocjenom, danas ne proizvode ni Kinezi.

Član 27

Ispitna pitanja sastavljala bi komisija iskusnih nastavnika, didaktičara i pedagoga i unosila ih u kompjuter. U njemu bi bilo pohranjeno na stotine tisuća pitanja za svaki pojedini predmet, i kompjuter bi mogao birati koja će pitanja postaviti učenicima. Za kreiranje pitanja ne bi trebalo štediti ni vrijeme ni novac, jer se dobro odabranim i profiliranim pitanjima može vrlo precizno otkriti stvarno znanje svakog pojedinog učenika, ali i nešto puno važnije – koliko on razumije gradivo o kojem ga kompjuter ispituje.

Član 28

Ispiti bi trebali biti vrlo česti. Iz svakog predmeta, svi učenici bi trebali biti temeljito ispitani najmanje jednom u sedam, deset ili petnaest dana, i to bez ikakve najave ili mogućnosti da se otkrije koja će pitanja postaviti kompjuter, jer on bi odabrao pitanje dijelić sekunde prije nego bi ga postavio desetinama ili stotinama tisuća učenika, a ocjenu vrijednosti odgovora bi dao čim bi učenik klikom na enter završio odgovaranje.

Napomena 13

Zašto je važno da ispiti budu vrlo česti?

Tako se puno bolje nauči i zapamti zadano gradivo obrazovanja

Repetitio est mater studiorum – Ponavljanje je majka mudrosti.

Vrijeme i životna tj. duševna energija djece jača se i oslobađa svih suvišnih obaveza samo radi toga da bi se više i efikasnije mogla posvetiti učenju.

Član 29

Glavne nastavne predmete čine znanosti i umjetnosti koje sačinjavaju elemente umjetnog bića: matematika, fizika, biologija. kemija, tehnologija …likovne umjetnosti, muzička umjetnost, film, književnost, jezici itd. Od društvenih znanosti: sociologija, ekonomija, pravo, politologija, filozofija, logika… Taj spisak uglavnom bi važio za tzv. srednje škole, a na fakultetima bi se ove znanosti suzile i specijalizirale, ili bi im se dodale nove. Među nastavne predmete ne bi mogli ulaziti vjeronauci raznih religija niti razne ideologije. To bi učenici mogli izučavati kasnije ako bi imali interesa za to. Neke od obaveznih predmeta izučavali bi se već u nižim razredima, a neki tek u višim.Volja je ovog zakona da učenici imaju što je moguće manje obaveznih predmeta, a postojeći zakoni već su odavno sačinili dobar raspored njihovog izučavanja.

Napomena 14

Važno je imati na umu ono što smo rekli, u članku 29. da se u školama mladi ljudi upoznavaju sa elementima koji sačinjavaju umjetno biće. Čak i onda kad se izučavaju prirodne znanosti, kao, npr: biologiju, fiziku, kemiju itd., djeca se ne upoznavaju sa prirodnim bićem, nego sa znanostima pomoću kojih se otkriva ili proučava prirodno biće. A kad izučavaju sociologiju, pravo, ekonomiju i slične predmete ne proučava se umjetno biće, nego se učenici upoznavaju s instrumentima njegovog spoznavanja i proučavanja, ili se pak upoznavaju sa teorijama koje pokušavaju definirati ili shvatiti umjetno biće.

Društvena izdvajanja novčanih sredstava za školstvo

 Član 30

Za školovanje svakog pojedinog učenika, država je dužna izdvajati toliko novca koliko su godišnje, u toku zadnjih dvadeset godina, (bez efekata inflacije) iznosili prosječni troškovi života od rođenja djeteta do vremena završavanja fakulteta.

Ova suma bi se na kraju trebala izraziti postotkom prosječnog mjesečnog dohotka neke visokoobrazovane osobe, npr. industrijskog inženjera. A iznosila bi vjerojatno između 25 i 30  %  tog dohotka.

Član 31

Osobe u ministarstvu, državnoj upravi ili vlasti koje ne bi poštovale ovu odredbu i koje bi školstvu isplaćivale manju sumu od one koja je propisana zakonom, morale bi trpjeti kazneni progon, i kazne srazmjerne veličini prijestupa.

QES – kvocijent efikasnosti školstva – je omjer između cijene koju društvo plaća za školovanje svakog učenika i stvarnih troškova njihovog obrazovanja. Opća formula glasi:

                                                   državna godišnja prosječna ocjena

prosječni QES = ——————————————————————————————————–

                                      državni prosječni godišnji materijalni troškovi po učeniku

Za određenu školu važila bi ista formula, ali sa stvarno postignutim rezultatima u brojniku i nazivniku. Radi jednostavnosti, pretpostavimo da su rezultati identični prosječnim rezultatima i troškovima školovanja na razini cijele države.

godišnja prosječna ocjena ,3′ 00, tj. realizacija po učeniku – 1,000$

QES ——————————————————————————————–

godišnji troškovi školovanja po učeniku – 900$

QES = 1,1.

QES nije perskriptivni, nego samo egzaktno-deskriptivni faktor.

Član 32

No zakonom bi trebalo propisati da je kažnjivo ako QES padne ispod 1, 00. ili čak 1,2, za što postoje opravdani ekonomski razlozi, te da za to mora kazneno odgovarati onaj ko je doveo do toga – bilo ljudi u ministarstvu koji su nekoj školi davali premalu školarinu, bilo ravnatelj škole koji je nesavjesno i neznalački upotrebljavao dovoljno veliku školarinu.

Član 33

Plaća zaposlenika u ministarstvu školstva određivala bi se na osnovu prosječnog QES-a i bila bi mu proporcionalna. U općinama i županijama u kojima bi ta ocjena bila natprosječna, i plaća administratora bila bi takva, a ako bi bila znatno manja, tj. niža… i plaća bi im bila za plakanje.

Napomena 15

U zadnja dva stoljeća u velikoj je modi i «humanistički» govoriti da je zadatak škole da stvara kreativne individue, genijalce. Teško mi je, ali ipak moram reći da je to poprilično debela glupost, jer su tu doktrinu ispovjedali i ljudi koji su se u drugim stvarima pokazali kao mislioci vrijedni pažnje i divljenja.

Mi mislimo da čovjek, isto kao i voćka, ne može davati plodove prije nego sazrije. Čovjek počinje duhovno rađati onda kad postane duhovno zreo. Ni žena, koja rađa tijelom, ne može to činiti prije nego postane spolno i tjelesno zrela.

Duhovna zrelost je, dakle, uvjet istinske kreativnosti, a ona obično nastupa nakon školovanja, poslije spolne i opće tjelesne, i karakterne zrelosti. Kod mislilaca ta zrelost nastupa najčešće poslije pedesete godine, a kod umjetnika nešto ranije.

Bilo je doduše, primjera nevjerojatne dječje kreativnosti, npr. W. A. Mozart. Iz takvih primjera, mnogi ljudi zaključuju da bi bilo dobro kad bi velik broj djece bio tako rano kreativan kao Mozart i da bi to znatno ubrzalo i olakšalo razvoj ljudske kulture, pa školu shvaćaju kao instituciju za transformaciju djece u genijalce. To je nerazumno i smiješno, jer kreativnih ljudi ne treba biti puno. Kreativnost je takva da svojom djelatnošću i djelima zamjenjuje rad mnogih milijuna i milijardi ne-kreativnih ljudi. Škola treba prvenstveno odgajati i obrazovati reproduktivne duhove, formirati ljude koji će uspješno reproducirati, primjenjivati, ili upotrebljavati ono što su stvorile kreativne individue. To je pravi i bitni zadatak škole.

No danas, kako smo već naprijed pokazali, i to postaje suvišno, jer velik dio reproduktivnog posla, od čovjeka preuzima na sebe umjetno biće, a čovjeku ostaje uglavnom potrošnja i upotreba umjetnog bića. No upravo zbog toga što čovjek kani živjeti na osnovu rada i usluga umjetnog bića potrebno mu je solidno obrazovanje i škola koja će mu ga dati.

Jasno, tokom školovanja djecu treba često upozoravati na istinu: da je kreativnost najviša i najdragocjenija ljudska moć i da je dobro biti kreativan, ko može i ko je rođen ontogeničnog duha, jer upravo je po kreativnosti čovjek nalik Bogu i najviše o njoj ovisi to da li će ljudska vrsta ostvariti svoje ciljeve ili neće. U duše mladih ne-kreativnih individua škola ne može usaditi kreativnost, ali može barem poštovanje prema njoj i znanje o pravoj funkciji i važnosti kreativnosti. Svijest o pravoj naravi kreativnosti potrebna je i zbog toga što se daljnja evolucija umjetnog bića može temeljiti isključivo na kreativnom, a ne reproduktivom radu.

Treba također ukazivati i na važnost reproduktivnog rada i pokazati da kreativnost ne bi imala nikakvog smisla, niti važnosti kad stotine milijuna ili milijarde ljudi ne bi stalno iznova, iz generacije u generaciju reproducirali njena iznašašća.

Član 34

Kreativna djela učenika svakako bi trebalo nagrađivati posebnim, uglednim nagradama.

Nastavak napomene 14

Za sada, čovjek još nema nikakvog znanja o tome kako bi se moglo upravljati kreativnošću. Na sreću ta, najviša ljudska moć ipak – kako se barem čini – dosta dobro vodi samu sebe ka svojim ciljevima, premda najčešće ni sama ne zna kako.

Ne postoje zakoni koji bi mogli zapovjediti kreativnost. Ne postoje čak ni takvi koji bi ju mogli zaštititi. Štoviše, baš sami zakoni sputavaju kreativnost, čak i oni najbolji. To je razumljivo, jer kreativnost je, često, kao Eshilov Prometej ili Sofoklova Antigona, primorana kršiti i rušiti postojeće zakone da bi se ozbiljila i stvorila nešto novo i bolje. Tako je, eto, kreativnost nerijetko izložena zakonskim progonima, nerazumijevanju i nemilosti društva i prepuštena je svim mogućim hirovima sudbine.

Pored toga ne može bijedni čovjek propisivati zakone nečemu što je transcendentalnog ili transcendentnog, božanskog porijekla i naravi, a što ne razumije, te što njemu samome propisuje zakone opstanka. Jedna duboka izreka religioznih ljudi kaže: da mi ne znamo puteve Božje, ali On zna naše. Tako je i sa kreativnošću. Ona nas vodi, nama nepoznatim i prilično trnovitim putem. To je stvaralački put, put stvaranja umjetnog bića. Prema literarnoj predaji, taj teški i trnoviti čovjekov put, počeo s tim što su Adam i Eva jeli plodove sa Stabla spoznaje dobra i zla, nakon čega ih je Bog, inkvizitorisimus protjerao iz Raja.

Tom pričom čovjek je pokazao da kreativnost, pored ostalog smatra i nekom vrstom zla, a Hegel je upravo tu vrstu zla shvatio kao «moć negativiteta», moć koja razvija civilizaciju i samoga čovjeka i pokreće svijet na njegovom putu uspinjanja ka onom Apsolutnom.

Creativitas benedictio maledictioque estkreativnost je i blagoslov i prokletstvo.

Inkvizicija je, dakle, postojala oduvijek, samo je mijenjala ime, oblik i metode. No, istini za volju, mora se reći da je uspostavom liberalne građanske demokracije izgubila velik dio svoje nekadašnje moći, jer je ovo društvo utemeljeno u slobodi,ili , što je isto, kreativnosti, ali ipak nije slobodno od navika, predrasuda, okoštavanja mišljenja i sličnih stvari

Što, dakle, s kreativnošću i kreativnim učenicima?

Ništa.

Najviše što možete učiniti jest to da im ne budete prevelika prepreka i smetnja. Pored toga, ne bi bilo nimalo loše poticati učenike na kreativnost.

Ali, ne bi bilo zgorega niti biti oprezan prema onome što se lukavo pokušava ogrnuti likom kreativnosti, tj. onoga što želi steći legitimaciju pravih otkrića i istinskih spoznaja, a zapravo se ne radi ni o čemu drugom, nego o smišljenim prevarama ili nehotičnim zabludama. Istina i zabluda ili prevara, katkada su slične ko sestre blizanke. I da nema te vanjske sličnosti, ne bi neistine tako često varale ljude. A da nevolja bude veća, istinska otkrića su fantastičnija, od onoga što može osmisliti i najsmjelija mašta ili najmaštovitija lažljivost, pa se većini ljudi često čini da velika otkrića i jesu plod nekakve mašte, ludosti, zablude ili prevare.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EKONOMSKE EFIKASNOSTI  DOMAĆINSTAVA.

Kao što sam naslov nagovještava, ovdje se radi o fenomenu obitelji. Među velikim misliocima nema ni jednoga koji nije uočio njenu iznimnu važnost, ali nisam naišao niti na tekstove koji bi jasno i uvjerljivo pokazivali iz čega proizlazi ta njena, specifična i tako velika važnost za čovjeka.

Mi ćemo ovdje promatrati prvenstveno njen pravni status i funkciju u društvu.

Na prvi pogled obitelj je jedna mala zajednica koja nastaje na osnovu ljubavi, krvnog srodstva, prirodnih, ili urođenih simpatija, prirodne privrženosti i slično.

Nema sumnje da je tome, dijelom doista tako.

No unutrašnji odnosi u toj zajednici, oni odnosi koji su presudno važni za ostvarivanje njenih unutrašnjih, vlastitih, a i društvenih ciljeva, i odnosi te zajednice prema drugim ljudskim institucijama, odnosno pravnim osobama, ili pravnim subjektima uvelike su regulirani pravom, zakonima, i, ukoliko obitelj dobro i zakonito funkcionira onda funkcionira po tim zakonima i u skladu s njima. A ako krši te zakone onda njeni članovi mogu biti kažnjeni po odredbama tih zakona. Iz toga se vidi da instituciju obitelji treba promatrati kao svojevrsnu pravnu osobu.

To važi čak i za famoznu Rimsku obitelj –familia ili consortium – koja, usprkos čudnoj fami koja se o njoj širi, i o takoreći poslovično neograničenoj očinskoj vlasti – patriae potestatis – nije počivala na prirodnim, nego na društvenim zakonima i bila je pravna osoba par exellance. Nasuprot općeraširenom uvjerenju, rimska obitelj nije bila kognatskog, nego agnatskog karaktera, nije se, dakle, zasnivala na krvnom srodstvu, nego, načelno gledajući, na volji i voljnoj suglasnosti njenih pripadnika – sui iuris i alieni iuris – pater familiasa i ostalih članova koji su se odrekli svojih prava i povjerili ih njemu na raspolaganje.

Suvremena obitelj, i usprkos tome što je utemeljena u kognatskoj osnovi, u još puno većoj mjeri pravna je osoba, jer je još više prožeta i organizirana društvenim zakonima.

A sad jedna mala korekcija.

U daljnjem tekstu mi se ipak nećemo izražavati terminom “obitelj” kao što je određeno naslovom, nego terminom  “domaćinstvo”, jer ta “obitelj” o kojoj je ovdje riječ živi na nekom svom vlasništvu, imanju ili posjedu, od kojeg živi, u nekakvoj kući ili stanu, od nekakve njive ili radionice itd. i neodvojiva je od tih materijalnih elemenata koji joj omogućuju život. Stoga nam se čini da je, umjesto o obitelji, puno bolje ili pravilnije govoriti o kućanstvu ili domaćinstvu kao nekakvoj instituciji i specifičnoj pravnoj osobi, odnosno pravnom subjektu

Da je to ispravno, potvrđuju i grčki Grčki i Rimski pravni termini za obitelj: oikos i familia. Oikos i familia ne uključuju samo članove obitelji, nego i sve nekretnine u kojima i od kojih obitelj živi i sve vrednije pokretnine zajedno sa robovima i stokom.

Kod velikih i mudrih Rimljana jedino žene nisu ulazile u sastav familiae, nego su spadale u pecunia – nevažne stvari od male vrijednosti. Pecunia je, kao što je poznato, također bio i naziv za sitni novac, sitniš.

Ali, vratimo se ozbiljnijem tonu.

Današnja, tzv. nuklearna obitelj, načelno gledajući nema onakvog imanja kakva su imale antičke obitelji, nego više profesionalnu naobrazbu i vještine, koje iznajmljuje raznim poslodavcima. To je “imanje” suvremenih obitelji. Ono materijalno imanje se odvojilo od obitelji, osamostalilo, i postalo novom, samostalnom pravnom osobom – poduzećem.

U daljnjem tekstu mi ćemo promatrati samo razvijenu, suvremenu, ili tzv. nuklearnu obitelj, odnosno suvremeno, nuklearno domaćinstvo.

U ranijim radovima koji se odnose na ovu materiju, ja sam domaćinstvo katkada nazivao i “pogonom za proizvodnju humanog života”, a i “pogonom za proizvodnju radne snage” kako se duhovito, također ne bez ironije, bio izrazio Marx.

Ali, kad precizno i ozbiljno govorim o domaćinstvu, ja ga definiram kao instituciju za stvaranje novog života i njegovu transformaciju u humanitet, instituciju koja je potpuni pravni subjekt i ima status pravne osobe.

Domaćinstvo, u određenoj mjeri jest i treba biti, samodovoljna, autopietična ili bićevita zajednica, sposobna da stvara, ne samo novi život, nego i materijalna dobra, te da se širi, jača i bogati. To su manifestacije njegove samodovoljnosti ili autopoietičnosti.

No specifičnost domaćinstva u odnosu na nekoliko ostalih temeljnih, autopoietičnih  institucija ili pravnih osoba jest baš ono stvaranje novog života, i, naravno njegovo othranjivanje, edukacija, dohranjivanje itd.

Budući da domaćinstvo treba biti autopoietična institucija, stvaranje humanog života ne bi se smjelo, po našem mišljenju, isto kao ni poslovanje poduzeća, odvijati uz “štetu” ili “gubitke”. Drugim riječina, domaćinstvo ne smije biti nesposobno za opstanak, za samoodržnje, i živjeti na teret društva, jer, kakvo bi to bilo društvo, i koliko bi dugo opstalo, ako bi počivalo na elementima ili temeljima koji su već sami po sebi nesposobni za opstanak.

Zadatak zakona koji se odnosi na evidentiranje efikasnosti funkcioniranja obitelji, tj. domaćinstva jest: da omogući slobodno i optimalno manifestiranje njegove autopoietičnosti i da ukloni sve prepreke njegovom funkcioniranju. Mislim, naravno, na one koje je moguće ukloniti.

***

U ekonomističkim radovima pokazao sam da domaćinstvo stvara i stanoviti “višak vrijednosti”, koji se najjasnije i egzaktno manifestira kao obiteljska ušteđevina.

U evidentiranju stvarne efikasnosti funkcioniranja domaćinstva moramo se osloniti baš na veličinu i stopu akumulacije obiteljske ušteđevine, jer je ona jedini egzaktni moment na osnovu kojeg se može odrediti veličina ili stupanj efikasnosti domaćinstva.

Tu sam postavio i nacrte zakona pomoću kojih bi se domaćinstvima pomoglo da što lakše ostvaruju ciljeve koje je pred njih stavilo društvo i ljudska vrsta i da u tom poslu budu što je moguće efikasniji, te da također, srazmjerno svojoj efikasnosti – budu nagrađivana novčanim premijama i motivirana na što bolje, produktivnije i humanje funkcioniranje.

I odnosom društava prema domaćinstvima trebaju vladati pravda i motivacija, a ne prisilia i eksploatacija.

I, da ne duljim, evo kako sam zamislio pravne instrumente na osnovu kojih bi se evidentirala stvarna efikasnost domaćinstava, veličine nagradnih premija za dobru efikasnost, efikasnost, te moguće sankcije za moguću neefikasnost. Čitatelju to neće biti teško shvatiti, jer je princip na kojem se zasniva ovaj pravni instrument isti kao i kod prethodna dva zakona.

Formula 1, za dobijanje veličine ušteđevine, kao što je općepoznato glasi:

ušteđevina = dohodak – troškovi života                                              (1)

Ušteđevinu, u ekonomističkim spisima, katkada nazivam viškom vrijednosti ili «profitom» koji u domaćinstvima nastaje «proizvodnjom radne snage».

Opća formula iz koje se vidi kvocijent efikasnosti domaćinstva, ili stopa akumulacije ovog «profita», odnosno obiteljske ušteđevine je:

Dohodak (po glavi) domaćinstva

—————————————————————————- = QEFD …………………………(2)potrošnja

(po glavi), ili «troškovi života»

QEFD je kvocijent efikasnosti funkcioniranja obitelji ili domaćinstva. Efikasnost domaćinstva proporcionalna je veličini QEFD-a.

Domaćinstva sa dobrim, tj visokim QEFD-om trebalo bi nagrađivati novčanim premijama.Veličina nagradne premije mogla bi se izračunavati po općoj formuli 3

                                    ušteđevina x QEFD

premija. =     ————————————————–                   …………………………………………(3)

                                                    100

Pretpostavlja se, naravno, da bi obitelj ili domaćinstvo primalo dohodak preko banke ili neke druge, slične institucije i da bi ušteđevinu također držala u banci. Tako bi premija zapravo bila neka vrsta dodatne kamate na ušteđevinu.

Zakon bi, naravno važio i za one fizičke osobe koje ne bi imale obitelj, ili ne bi bile članovi neke obitelji – samce.

Ali ovdje bi mogao iskrsnuti jedan veliki problem. Obitelji s djecom, usprkos velikom zalaganju i odricanju u svrhu štednje, imale bi nužno manji QEFD nego samci. Zato bi gornju jednadžbu trebalo korigirati tako da se ušteđevina množi s nekim cijelim ili decimalnim brojem čija bi veličina bila proporcionalna broju članova obitelji.

Četveročlanu nuklearnu obitelj trebalo bi uzimati kao nekakvu prosječnu ili idealnu i ishodišnu u ovoj matematičko-ekonomskoj igri. Njena ušteđevina ne bi se dijelila

Četveročlana obitelj…………..ušteđevina x   1, 00    x…….QEFD

Tročlana……………………………ušteđevina  x   0, 75….x…….QEFD

Dvočlana…………………………..ušteđevina  x   0, 50….x…….QEFD

Jednočlana ili samačka………….ušteđevina  x   0, 25….x…….QEFD

Ako bi se premije isplaćivale po formuli (3), to bi pogodovalo reduktivnoj populacijskoj politici ili programu. A s ovim korektivnim faktorima statičkoj. To je po formuli (4.)

                       ušteđevina  x  kf  x  QEFD

premija =——————————————————–…………………………………………(4)

                                        100

Kratica kf je oznaka za korektivni faktor. To su one brojke: 1,00, 0,75, 0,50, 0,25.

Ako bi odnos zaposlenih i ukupnih članova obitelji bio kao u slijedećoj tablici, ušteđevina bi se množila ovako:

Zaposlenih           članovi obitelji

1…………………..4……………….ušteđevina  x  1,00      x  QEFD

2…………………..4……………….ušteđevina  x  0,50       x  QEFD

3…………………..4……………….ušteđevina  x  0,33       x  QEFD

4…………………..4……………….ušteđevina  x  0,25       x  QEFD

No ako bi se optimalnu premiju na ušteđevinu izračunavalo na temelju situacije pune zaposlenosti, kao nekakvom najnormalnijem stanju, u kojem su zaposlena oba roditelja, onda bi veličinu premije trebalo izračunavati iz nekakve ovakve tablice:

Zaposleni        članovi obitelji

1………………..4……………………….ušteđevina  x  2,00      x   QEFD

2…………………4………………………ušteđevina  x  1,00    x   QEFD

3………………..4……………………….ušteđevina  x  0,50       x   QEFD

4…………………4………………………ušteđevina  x  0,25       x   QEFD

Jasno, QEFD bi se mjerio od dana zaposlenja, a prestajao bi se mjeriti s danom prestanka statusa zaposlene osobe

Ovim korektivnim faktorima postiglo bi se pravednije plaćanje napora i odricanja u svrhu štednje. Tako da bi se za približno jednake napore i približno jednaka odricanja dobijala i približno jednaka premija, bez obzira na broj zaposlenih članova obitelji. Još nešto, samim zakonom i korektivnim faktorima – ne postiže se egalitarističko nagrađivanje štednje, nego proporcionalno, što je jako važno, jer je pravedno.

Bez obzira na korektivne faktore, premija bi, dakle, bila to veća što bi veći bio QEFD i ukupna ušteđevina. No, ove premije ne bi smjele biti prevelike, jer bi suviše stimulirale «sklonost ka štednji» (Vidi General Theory … od J.M. Keynes-a), i to na račun «sklonosti ka potrošnji» (vidi isto), što bi moglo škoditi cjelokupnoj nacionalnoj ekonomiji. Pored toga, preoštra štedljivost koja bi rezultirala vrlo visokim QEFD mogla bi osiromašiti i devastirati proces proizvodnje humanog života, tj. smanjiti onaj najpoželjniji aspekt efikasnosti djelovanja domaćinstva, i na kraju i «upotrebnu vrijednost» njegovog finalnog proizvoda –  «radne snage», odnosno humaniziranog ljudskog bića, koje treba biti što je moguće bolje osposobljeno da sudjeluje u poslovima društva. Jedan od zadataka obitelji jest i: težiti i ka stvaranju što većeg duhovnog bogatstva, onih induvidua koje tek ulaze u društveni život.

Naravno, premije ne bi smjele biti niti premalene, jer onda ne bi stimulirale domaćinstva na povećavanje vlastite efikasnosti u «proizvodnji radne snage» i obiteljske ušteđevine.

Isto kao i u dva prethodna zakona, visina moguće premije morala bi se unaprijed moći vidjeti iz jedne tablice koja bi bila slična prethodnima ali znatno jednostavnija, tablice koju bi zakonodavac morao priložiti.

Načelno govoreći, domaćinstva čiji bi QEFD bio = 1 ne bi primala nikakvu premiju, jer bi njihova ušteđevina bila ravna nuli. Premije bi primala samo domaćinstva čiji bi QEFD bio veći od 1. Ona pak domaćinstva koja bi imala QEFD manji od 1, tj. «poslovala s gubitkom», ili «minusom» na obiteljskom računu, potpadala bi pod udar ili jurisdikciju sankcijskih odredbi ovog zakona.

To zapravo i nije nekakva novost, jer takvo što, premda ne u potpuno sistematskom obliku, već je postojalo u pretklasičnom i klasičnom Rimskom pravu. Pravnim aktom Nota censoria, npr. moglo se razvlastiti rasipnog, okrutnog ili nemoralnog pater familias-a, a putem notae capitis deminutio maxima moglo ga s čak izopćiti iz obitelji i pretvoriti u prostog roba.

Danas takve kazne ne bi bile baš jako popularne, ali obitelji, odnosno domaćinstva kojima bi QEFD bio ispod 1, morala bi se podvrgavati prisilnim restrikcijama potrošnje, raznim vrstama tutorstva i nekim drugim sankcijskim postupcima, uključujući čak i njihovo prisilno raspuštanje radi što je moguće boljeg odgoja i edukacije djece. No ovdje ne možemo o tim detaljima. Koga to zanima, neka pogleda moje pravne spise.

***

Ako bi bio etabliran neki ovakav zakon, banke bi morale misliti na to da što je moguće bolje ulažu gotovinu što se sastoji od obiteljskih ušteđevina, jer ona ne bi smjela ležati «mrtva» na obiteljskim računima. Na sreću, bankare o tome ne treba poučavati.

No potrebno je naglasiti, da bi, za cijelo društvo bilo najbolje kad bi se dio tog novca upotrebio za financiranje školstva i znanstvenog rada, jer upravo te vrste investicija daju najbolje vrste «viška vrijednosti», ili «profita», a ujedno su bolji oblik društvene ili državne «potrošnje» od ove kakvu imamo danas. Investiranje u školstvo i znanost ustvari i nije društvena ili državna potrošnja, nego jedan vid štednje, ili investiranja, i to,dugoročno gledano, upravo onaj najprofitabilniji, odnosno najbolji oblik.

Još nešto.

Potrošnja nipošto ne smije biti asketska. Mora biti dosta velika, raznovrsna i masovna, a dijelom čak i luksuzna, jer i luksuz je bio uzrokom mnogih velikih i korisnih iznašašća u ljudskoj tehnologiji, i vrlo zaslužna za napredovanje u procesu ostvarivanja ciljeva ljudske vrste. Opća i sveukupna društvena potrošnja, sigurno se ne bi pogoršala kad bi se, kako smo upravo rekli, i dobar dio ostvarenih obiteljskih ušteđevina investirao u školstvo i znanost, nego bi se čak poboljšala. Postala bi svrsishodnijom. Tako bi se ujedno dio stvorenih dobara, pouzdano i sigurno isporučio budućim generacijama, kojima bi, po zakonima ius generis – prava koje treba važiti za cijeli ljudski rod – trebao i pripadati, a ciljevi vrste ostvarivali bi se, ako ne na optimalan, a ono barem na znatno bolji, lakši i humaniji način nego danas.

Velik broj današnjih obitelji, svojim potomcima ne isporučuje nikakav «višak» ili tzv. «višak vrijednosti», nego dug. To je, nažalost, čest slučaj i sa državama. Današnje vanjske i unutrašnje, državne dugove otplaćitati će generacije koje ulaze u život ili će ući tek u budućnosti. Time se ne postiže nikakav napredak , nego samo stagnacija i povećanje opsega siromaštva i njegova dubina, a i stanoviti nazadak.

Kao što se vidi, nacrt ovog zakona nije nekakav novi obiteljski zakon niti novo obiteljsko pravo, nego samo dodatak postojećem, i to takav dodatak koji bi omogućio veću efikasnost obitelji u ostvarivanju njenih zadataka.

Eto.

Jedino na što bih još htio skrenuti pažnju jest to da je iz izloženog teksta vidljivo da se ni kod ovog zakona ne radi o nekoj, ni u čemu utemeljenoj novotariji, nego prije o osuvremenjivanju, ili stvaranju jedne nove osnove za neku vrstu kodifikacije ili sistematizacije već postojećih, prastarih, a i onih sasvim suvremenih zakona i običaja kojima se regulira život obitelji.

***

Opće napomene

Mislim da će biti dobro ako ovdje kažem još koju riječ o tome iz čega proizlazi tako velika važnost obitelji, odnosno domaćinstva.

U prethodnim spisima navodio sam da u velikom mnoštvu različitih vrsta društvenih institucija koje su pravni subjekti ili pravne osobe, postoje četiri koje su autopoietične i čije je dobro i produktivno funkcioniranje od ključne važnosti za dobro funkcioniranje cijelog društva , opći progres i ostvarivanje ciljeva vrste. One su temelj svim ostalim, heteropoietičkim institucijama i pravnim osobama.

To su:

  1. tzv. fizička osoba, ljudska individua (koja je, kako smo već rekli, pravna osoba par exellance),

       2.obitelj ili domaćinstvo,

  1. poduzeće,
  2. država.

Zašto su ove četiri vrste pravnih osoba tako važne i tretiraju se kao ključne ili temeljne?

Zajednička i presudno važna osobina im je to što su autopoietične, samodovoljne – sposobne za samorazvoj i samoodržanje – bićevite. Biti bićevit ili autopoietičan  ovdje znači; moći sam stvarati sredstva za vlastiti opstanak i razvoj. Suprotnima, heteropoietičnima , ta sredstva mora stvarati netko drugi.

Autopoietične pravne osobe stvaraju, dakle, sredstva za svoj vlastiti opstanak, razvoj i ostvarivanje ciljeva društava i vrste, ali i za opstanak i djelovanje svih heteropoietičnih pravnih osoba koje postoje u društvu.

Njihove temeljne pravne sposobnosti – capacitates iuridicae jednake su pravnim sposobnostima svih ostalih pravnih osoba, ali im se djelatne sposobnosti – capacitates agendes bitno, kvantitativno i kvalitativno razlikuju .

E, pa bacimo malo pogled na specifičnost djelatnosti svake od njih.

Prva, tzv. fizička osoba, tj. živa ljudska individua – važna je zbog svoje ontogeničnosti, genijalnosti ili kreativnosti– sposobnosti individua da stvaraju bićevite elemente umjetnog bića – ali i zbog sposobnosti njegovog upotrebljavanja, te potrošnje kojom se umjetnom biću određuje daljnji pravac usavršavanja i razvoja.

Druga – obitelj, ili domaćinstvo kako smo već rekli, stvara, održava i čuva humani život. Ona kratkovječni život ljudske individue, putem spolne, ili bio-reprodukcije, pretvara u beskonačni ili vjekovječni opstanak vrste, nužan, tj. neophodan za ostvarenje njenih ciljeva i uživanje u njima.

Treća – poduzeće, stvara materijalna bogatstva – sredstva za zadovoljavanje životnih potreba i tehnologiju za ostvarivanje ciljeva vrste.

I četvrta – država, koja, kako sam već rekao, stvara pravo, zakone i poredak, tj. društvo koje je ustvari umjetni organizam koji objedinjuje u sebi one prve tri i nosi cjelokupno umjetno biće.

Kao što sam već rekao, svaki od ovih subjekata treba ostvarivati i stanoviti višak vrijednosti – individue dohodak, poduzeća profit, obitelji svoju ušteđevinu, a država državni suficit.

Bez djelatnosti ovih četiriju institucija ili pravnih osoba ne bi bilo moguće ostvarivanje ciljeva društva i vrste, jer se ostvarivanje tih ciljeva temelji na :

  1. stvaralačkoj, ontogeničkoj sposobnosti individua – kreativnosti,
  2. sposobnosti za transformaciju konačnog života u beskonačan,
  3. sposobnosti za stvaranje sve svrsishodnijih materijalnih dobara za održavanje života i ostvarivanje ciljeva vrste,
  4. sposobnosti da se ove sposobnosti, putem prava i zakona, organiziraju i učine sredstvom ostvarivanja ciljeva njihovih nositelja i ciljeva vrste.

Kao što se vidi, svaka od one četiri pravne osobe ili institucije utemeljena je na jednoj od ove četiri temeljne sposobnosti.

I baš s obzirom na njihovu veliku i kvalitativnu razliku, slažemo se sa Aristotelovim mišljenjem, da dobar pater familias ne mora nužno biti i dobar vladar ili voditelj nekog poduzeća.

Toliko o tim neophodnim elementima, odnosno ključnim društvenim subjektima

S druge strane, postoji još bezbroj drugih, ali tek sekundarno važnih sposobnosti, djelatnosti i institucija, društvenih subjekata, pravnih osoba itd. No one su heteropoietične i nisu neophodne. Bez takvih, u koje spadaju, npr: nogometni klubovi, udruženje pekara, ili znanstvene akademije, udruženja inženjera, umjetnika itd. bilo bi moguće ostvariti ciljeve društva ili vrste, iako, naravno, uz stanovite poteškoće, jer i ove, sekundarno važne pravne osobe ne bi nastale da nisu radi nečega bile potrebne.

Društvo, zakoni i poredak dobri su, pravedni, ontogenični i produktivni, ako prvenstveno onim autopoietičnim, pravnim osobama, omogućuju ostvarivanje njihovih prirodnih i zakonitih interesa i ciljeva, ali samo na način kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Nadalje, bolji su zakoni oni koji, pored već rečenog, što je moguće veći broj heteropoietičnih pravnih osoba dovodi u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste i tako ih pretvara u autopoietične. Napredak i razvoj zakonskih sistema i društva, a i ključni posao države, sastoji se upravo u tome da se što veći broj društvenih subjekata dovede ili prevede iz prinudnog u što funkcionalniji ili svrsishodniji motivacijski odnos i tako ih iz heteropoietičkih entiteta transformira u autopoietične.

Ka tom cilju usmjereni su i zakoni koji se ovdje prikazuju.

Evo jednog primjera koji će baciti nešto više svjetla na ovu pojavu i probleme koji ju prate.

Aristotel je, s najpotpunijim pravom tvrdio da je država, više, tj. u većoj mjeri nego sve druge ljudske, društvene institucije, samodovoljna, autopoietična zajednica.

No, onaj ko pročita Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti morat će se složiti s tim da su sve dosadašnje države, čija uprava nije utemeljena na nekom takvom zakonu, bile puno više heteropoietične nego autopoietične naravi. Tek ovaj zakon, naime, dovodeći administraciju u motivacijski odnos spram ostvarivanja ciljeva društva, državu čini istinski i potpuno autopietičnom.

To se naročito dobro vidi iz poglavlja «Razvoj društva», u mojoj knjizi Tajna povijest svijeta.

Eto toliko

Sada bih želio zaključiti i istaknuti da bi s ova tri zakona – Zakona o managerima, O državnoj administraciji i O obiteljima – četiri spomenute, ključne ili temeljne pravne osobe bile dovedene u iznimno funkcionalan motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a također i u bolje međusobne odnose. To znači da bi one mogle bolje, efikasnije i lakše nego do sada ostvarivati svoje vlastite ciljeve, i to na način kojim bi istovremeno davale bitno veći i bolji doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.

(Bez ovih ili ovakvih zakona, poduzeća, države i obitelji samo pukim slučajem, ili pak na osnovu nekakvih moralnih zahtjeva koji se rijetko uvažavaju, mogu doći u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste,.)

Njihov bi se doprinos ostvarivanju tih ciljeva mjerio mjerilom koje je jednako za sve njih i bio bi nagrađivan po istom principu.

Jednakost pred zakonom i pravda prije svega!

Fiat iustitia pereat mundus! – neka bude pravde, pa makar svijet propao – govorili su Rimljani.

Uvažavanje tog principa može se proširiti i na mnoge druge vrste heteropoietičnih pravnih osoba, ali nije naše da i o tome ovdje i sada raspredamo. To je stvar pravnika i zakonodavaca.

Ja sam, doduše, i sam, sasvim detaljno primijenio taj princip i na školstvo, i tu se pokazao izvrsnim, barem, onako, u teoriji. No neću pisati o tome, a ako to nekoga baš zanima neka pogleda moju knjigu Suma Ekonomije.

Što se tiče samog principa, ni on zapravo nije ništa novo. To je princip ontogeničke svrsishosnosti društvenih odnosa i star je koliko i samo pravo, ili pak dobri običaji. No, u ovim se zakonima taj prastari princip – princip ontogeničnosti i svrsishodosti koji podiže civilizaciju i vodi ljude i narode ka ostvarenju ciljeva njihove vrste – dovodi do velike jasnoće i jednostavnosti, te dovoljne funkcionalnosti i efikasnosti – koja je, nadamo se, bar tolika koliku zahtjevaju aktualne potrebe današnjeg čovjeka, odnosno aktualna etapa u procesu ostvarivanja ciljeva vrste.

Oglasi

POJAM PRAVA (Sažetak)

Petar Bosnić Petrus

 POJAM PRAVA

U ovome se tekstu polazi od stava da je pravo neposredna osnova, temelj ljudskog svijeta, ekumene ili civilizacije.

Pravo – nomos, ius, right, recht – je ospoljena ili objektivirana volja ljudske vrste, volja objektivirana kao metoda i instrument pomoću kojeg ljudska vrsta vodi, motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa ili organizacije, takvih činidbi, takvih djelatnosti i stvari pomoću kojih može ostvariti svoje ultimativne ciljeve, ciljeve čije ostvarenje osmišljava čovjekov opstanak.

Također se smatra da je ljudska vrsta najpotpuniji realni oblik postojanja čovjeka. Individue, grupe, nacije, rase i generacije itd samo su pojavni oblici ljudske vrste. S obzirom na to, ljudska vrsta treba biti izvorni adresant i adresat prava. Razni narodi ili individualni zakonodavci samo su njeni glasnogovornici.

Načelo na kojem se temelji pravo glasi:

Ostvaruj SVOJE ineterese i SVOJE ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i oni ultimativni ciljevi cijele ljudske vrste.

Stoga pravo istinski i potpuno postoji tek ako se uvažava pravilo:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude, sve narode i sve rase.

Gledano sa stajališta prava i politike, ljudska vrsta trebala bi biti jedini suveren na ovom planetu, a svoj suverenitet trebala bi ostvariti uspostavljanjem svjetske, globalne države. Lokalne, nacionalne države trebale bi imati samo funkcionalno profiliranu i ograničenu autonomiju.

Bez globalne države i suvereniteta ljudske vrste, nema, ni prava, ni civilizacije, nego ostaje samo ova današnja realnost, koja je vladavina neprava, bezumlja, kaosa, samovolje, prevare i sile – zbiljski oružani ili ne-oružani „Rat svih protiv svih“.

***

Pravda, koja je neophodno moralno i psihološko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste zbiva se u nagrađivanju kod kojeg je nagrada srazmjerna vrijednosti i veličini doprinosa ostvarenju ciljeva ljudske vrste, a kazna srazmjerna učinjenom zlu ili šteti.

 Dobro je ono što vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

 Zlo je ono što ometa ili onemogućuje njihovo ostvarivanje.

Glavni dio teksta, ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2019/01/16/pojam-prava/

DEFINICIJA PRAVA

Petar Bosnić Petrus

DEFINICIJA PRAVA

U ovome se tekstu polazi od stava da je pravo neposredna osnova, temelj ljudskog svijeta, ekumene ili civilizacije.

Pravo – nomos, ius, right, recht – je ospoljena ili objektivirana volja ljudske vrste, volja objektivirana kao metoda i instrument pomoću kojeg ljudska vrsta vodi, motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa ili organizacije, takvih činidbi, takvih djelatnosti i stvari pomoću kojih može ostvariti svoje ultimativne ciljeve, ciljeve čije ostvarenje osmišljava čovjekov opstanak.

Također se smatra da je ljudska vrsta najpotpuniji realni oblik postojanja čovjeka. Individue, grupe, nacije, rase i generacije itd samo su pojavni oblici ljudske vrste. S obzirom na to, ljudska vrsta treba biti izvorni adresant i adresat prava. Razni narodi ili individualni zakonodavci samo su njeni glasnogovornici.

Načelo na kojem se temelji pravo glasi:

Ostvaruj SVOJE ineterese i SVOJE ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i oni ultimativni ciljevi cijele ljudske vrste.

Stoga pravo istinski i potpuno postoji tek ako se uvažava pravilo:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude, sve narode i sve rase.

Gledano sa stajališta prava i politike, ljudska vrsta trebala bi biti jedini suveren na ovom planetu, a svoj suverenitet trebala bi ostvariti uspostavljanjem svjetske, globalne države. Lokalne, nacionalne države trebale bi imati samo funkcionalno profiliranu i ograničenu autonomiju.

Bez globalne države i suvereniteta ljudske vrste, nema, ni prava, ni civilizacije, nego ostaje samo ova današnja realnost, koja je vladavina neprava, bezumlja, kaosa, samovolje, prevare i sile – zbiljski oružani ili ne-oružani „Rat svih protiv svih“.

***

Pravda, koja je neophodno moralno i psihološko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste zbiva se u nagrađivanju kod kojeg je nagrada srazmjerna vrijednosti i veličini doprinosa ostvarenju ciljeva ljudske vrste, a kazna srazmjerna učinjenom zlu ili šteti.

 Dobro je ono što vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

 Zlo je ono što ometa ili onemogućuje njihovo ostvarivanje.

Glavni tekst, ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2019/01/16/pojam-prava/

PRAVO

Petar Bosnić Petrus

PRAVO 

U ovome se tekstu polazi od stava da je pravo neposredna osnova, temelj ljudskog svijeta, ekumene ili civilizacije.

Pravo – nomos, ius, right, recht – je ospoljena ili objektivirana volja ljudske vrste, volja objektivirana kao metoda i instrument pomoću kojeg ljudska vrsta vodi, motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa ili organizacije, takvih činidbi, takvih djelatnosti i stvari pomoću kojih može ostvariti svoje ultimativne ciljeve, ciljeve čije ostvarenje osmišljava čovjekov opstanak.

Također se smatra da je ljudska vrsta najpotpuniji realni oblik postojanja čovjeka. Individue, grupe, nacije, rase i generacije itd samo su pojavni oblici ljudske vrste. S obzirom na to, ljudska vrsta treba biti izvorni adresant i adresat prava. Razni narodi ili individualni zakonodavci samo su njeni glasnogovornici.

Načelo na kojem se temelji pravo glasi:

Ostvaruj SVOJE ineterese i SVOJE ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i oni ultimativni ciljevi cijele ljudske vrste.

Stoga pravo istinski i potpuno postoji tek ako se uvažava pravilo:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude, sve narode i sve rase.

Gledano sa stajališta prava i politike, ljudska vrsta trebala bi biti jedini suveren na ovom planetu, a svoj suverenitet trebala bi ostvariti uspostavljanjem svjetske, globalne države. Lokalne, nacionalne države trebale bi imati samo funkcionalno profiliranu i ograničenu autonomiju.

Bez globalne države i suvereniteta ljudske vrste, nema, ni prava, ni civilizacije, nego ostaje samo ova današnja realnost, koja je vladavina neprava, bezumlja, kaosa, samovolje, prevare i sile – zbiljski oružani ili ne-oružani „Rat svih protiv svih“.

***

Pravda, koja je neophodno moralno i psihološko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste zbiva se u nagrađivanju kod kojeg je nagrada srazmjerna vrijednosti i veličini doprinosa ostvarenju ciljeva ljudske vrste, a kazna srazmjerna učinjenom zlu ili šteti.

 Dobro je ono što vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

 Zlo je ono što ometa ili onemogućuje njihovo ostvarivanje.

Glavni dio teksta, ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2019/01/16/pojam-prava/

VJERA

Petar Bosnić Petrus

VJERA

Što je vjera?

Nužni nadomjestak za znanje.

Dok Bog još nije u potpunosti Bog, nego postoji tek kao jadni, ograničeni i smrtni čovjek, on ne može imati znanje o tome da je dobar, vječan, beskonačan  i svemoćan,- da je Bog – pa je prinuđen da vjeruje da je takav, da bi konačno takav i postao. A postati takvim može samo vjerujući u sebe i čineći dobro. Zločiniteljskom djelatnošću ne može se napraviti nešto dobro, niti postati dobrim. U ovim stvarima, cilj ne opravdava sredstva.
Izraz: Credo, ut sciam – vjerujem, da bih spoznao (ili znao) – nije potpuna istina.
Potpuna istina u ovoj stvari glasi.
CREDO, UT FIAM – vjerujem, da bih postao.

Stoga, sutra u jutro, kad se probudite, pozdravite sami sebe riječima:
Dobro jutro, o Ti, koji jesi ono što još nisi,
ili, koji još nisi ono što uistinu jesi.

TIGROVE ŠAPE

Petar Bosnić Petrus
TIGROVE ŠAPE
Pitali su tigra: zašto ima tako velike šape?
“Da dobri ljudi uživaju u njihovoj ljepoti, a zli da umiru od straha kad ih vide” – ,
odgovori im on.

LAV I MAGARCI

Petar bosnić Petrus

LAV I MAGARCI

Znate onu izreku: „Više vrijedi tisuću magaraca predvođenih lavom, nego tisuću lavova predvođenih magarcem.

E…eto, tog lava predvodnika iz citirane izreke susretnu jednom novinari i zapitaju ga : „kako je zadovoljan magarcima koji ga slijede?“

Na to pitanje, lav odmah pobijesni, ali se sjeti da pred novinarima i kamerama mora biti pristojan, ako ne želi neku veliku nesreću navući na svoju glavu, pa im iskreno, ali mirno reče:

Nisam zadovoljan… nisam…. nimalo. Spori su ko’ neka magla, pa ih stalno moram čekati. Osim toga ne misle ni na što drugo, nego na to kako bi uživali: obrstili koji busen trave ili se izležavali i valjali u prašini.

Ne znam što da radim.

Smrkne mi se čim ih pogledam.

I stalno sam deprimiran.

Ne znam više što ću…

Eto…

Nego… molim vas… učinite mi jednu uslugu.

Novinari mu obećaju da će se potruditi, pa ih on zamoli.

Recite čovjeku koji je smislio onu izreku gore i ovako me nasanjkao, da nije nikakav mudrac, nego obična budala i pokvarenjak.