Skip to content

OTVORENO PISMO SABORU RH

Otvoreno pismo Saboru RH

Obavještavam Sabor RH da je Rebublici Hrvatskoj na raspolaganju donacija u iznosu cca 30 000 000 000 000 000 – trideset trilijuna Eura, u idućih 25 godina. Jedini uvjet i JEDINA MOGUĆNOST za korištenje ove donacije je implementiranje Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije u zakonski sistem RH.

Zakoni se mogu vidjeti ovdje: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

 

Oglasi

Tri politike

Petar Bosnić Petrus

 Tri politike

Nekoć sam bio “aktivni” sociolog i bavio se proučavanjem prostitucije. Nakon što je na Balkanu, tj. u “bivšoj Jugoslaviji” izbio rat, univerzitet mi je ponudio da proučavam ponašanje prostitutki u toj, ratnoj situaciji. Ponuda mi se učinila vrlo zanimljivom, pogotovo stoga što je projekt, pored iznimno visoke plaće za rad na “rizičnom terenu”, uključivao i život “na terenu” što je mene, moram priznati, veoma privlačilo. Pored toga, nisam trebao sredjivati rezultate istraživanja, nego samo voditi “intreviewe” i redovito ih slati na univerzitet, gdje ih je sredjivala moja asistentica.

Najprije sam otišao u Beograd. Prvih nekoliko mjeseci proveo sam učeći jezik na tamošnjem univerzitetu. To mi je bio najteži dio posla. Svako prijepodne provodio sam na seminarima, a popodne u hotelskoj sobi, štrebajući i vježbajući nove izraze. No zahvaljujući tom drilu, naučio sam nešto Srpskog, i dosta sam se dobro snalazio kad sam konačno bio izišao “na teren”. Izgovor mi je, naravno, bio takav da je svatko odmah primjetio sa sam stranac. No, na sreću, to mi nije otežavalo posao, nego čak olakšavalo, jer Balkanci su, prema strancima, koji dolaze sa Zapada prilično servilni i stoga puno susretljiviji nego prema svojim ljudima.

Teškoće je stvaralo nešto sasvim drugo.

Kad sam, naime, izišao na teren, nigdje nisam mogao naći prostitutke, pa sam već bio pomislio da ih i nema!?. Problem je bio u mojim starim navikama, a i u ponašanju samih prostitutki. Evo, samo nekoliko riječi o tome.

U našim gradovima, u kojima sam prije toga istraživao običaje prostitutki, one su se otvoreno pokazivale i isticale lako prepoznatljivim odijevanjem i ponašanjem. To je bio način da brzo i bez muke steknu mušterije. Ovdje su se, medjutim, možda zbog “zaostalosti” vlastite sredine, ili nečeg sličnog, “skrivale” u odjeću i ponašanje “poštenih” žena i bilo je teško raspoznavati ih. U početku je bivalo tako da satima nisam bio siguran razgovaram li s prostitutkom ili “poštenom” ženom, pa sam često morao pribjeći direktnim pitanjima o tome da li se žena s kojom razgovaram bavi prostitucijom ili ne. To pitanje izazivalo je katkada i sasvim neočekivane reakcije.

Ali, ne plašite se. Ne kanim vam, pričati cijeli roman, niti vas gnjaviti sa znanstvenim činjenicama, nego samo ukratko pokazati kako je ponašanje prostitutki vrlo slično tekućoj politici koja se vodi u zemlji gdje prostitutke žive i “rade”. Zato sam priči i dao naslov “Tri politike”.

Jednom sam, tako, razgovarao s nekom Sekom, ili Senkom. Ne sjećam se više sasvim točno. I, da bih bio načisto s tim da li se radi o prostituki, upitam ju direktno:

— Jesi li ti kurva?

Izraz “kurva”, u ovim zemljama nema uvredljivo značenje, ukoliko se specijalno ne naglasi ili upotrebi baš s uvredljivom namjerom, i zamjenjuje izraz “prostitutka” koji gotovo da i nije u upotrebi u ovim slojevima stanovništva koje sam proučavao.

Elem, ona Seka, ili Senka — naslućujući, po tom pitanju, da nisam mušterija, nego možda nekakav moralista, ili dokono zanovijetalo, koji svoje vrijeme trati na popravljanje drugih ljudi — podigne pogled, smjelo me i čvrsto pogleda u oči, isprsi se, i uzvrati:

— Jesam!

Kurva sam, i bit ću kurva, i šta mi ko može !

–Ništa, ništa — odvratio sam pomirljivo, automatski odustajući i od namjere da joj se predstavim i zamolim ju da odgovara na pitanja od kojih se sastojao “interview”.

I kasnije sam često nailazio na ovakvu reakciju, ako bi neka od mojih ispitanica pomislila da se kanim kritički osvrtati na njen zanat. ili štogod slično.

***

Kad sam došao u Zagreb, susreo sam se sa istim problemom — prostitutke maskirane u “poštene” ili “normalne” žene i djevojke —  s tom razlikom da se u Zagrebu puno više pažnje posvećivalo maski “poštenja” i nekakve nehajnosti ili opuštenosti, nego samom zanatu i dobiti od njega. To inzistiranje na maski “poštenja” išlo je do apsurda, tako da ste lijepu, mladu, pa čak i profinjenu djevojku često mogli dobiti i za jedno piće ili vožnju automobilom. Zbog te manire, zagrebačke prostitutke zaradjuju vrlo loše, slabo, i više su gladne nego site, a onaj jadni novac kojeg dobiju, spiskaju uglavnom na garderobu i šminku.

Jednom sam jednu od tih djevojaka upitao da li je kurva.

Na to moje pitanje, ona je napravila “uvrijedjenu facu”, digla visoko nos, i, tonom teško povrijeđene osobe, odgovorila:

— Uf, kak vas ni sram tak se razgovarati s jednom finom damom.-

Bila je jako ozlojedjena i izgubio sam svaku šansu za “interview”. Kasnije sam ju vidjao u društvu s oficirima Unprofora, a i s nekim mojim zemljacima, turistima koji nisu gubili vrijeme u postavljanju “glupih pitanja”, nego su jurili za užicima. Ne znam kako joj je bilo pravo ime. Samo se sjećam da su je zvali Maca i da je bila vrlo lijepa. Da nije bilo te glupave zagrebačke manire da pod svaku cijenu glumi “poštenu” curu, mogla je svojom ljepotom zaraditi cijelo bogatstvo i osigurati si život. A ovako, možda je najviše što je “zaradila“ bio sifilis ili aids.

 ***

Kad sam stigao u Sarajevo, već se često pucalo po djelovima grada, ali još nije bilo započelo ono užasno bombardiranje. I dalje sam radio isti posao. Sada sam već vrlo tečno govorio Srpski, Hrvatski, i “Bosanski”, a prostitutke sam lako i pouzdano raspoznavao od “poštenih” žena.

Jedne večeri, umjesto na posao, otišao sam u kino da tako, barem nakratko, zaboravim na njega i odmorim se. Davala se Copolina “Apokalipsa”. Kupio sam kartu i čekao početak predstave u foyeru. Po navici i nekoj inerciji gledao sam cure i žene i nesvjesno tražio medju njima moguće ispitanice. Tada mi zapne za oko jedna iznimno lijepa žena tridesetih godina. Prvi put nakon vrlo dugo vremena gledao sam neku ženu baš kao ženu, a ne kao neku od ispitanica. Bila je sama i čekala početak predstave. Ne bi se moglo reći da je bila krupna, nego, baš, onako, divan “komad”, sazdan na osnovu neke nevjerojatno graciozne mjere. Lijepo lice bilo joj je uokvireno slapom teške crne kose koji se s obje strane lica rušio na čvrsta, raskošna prsa. Odjeća joj nije bila skupa, niti po posljednjoj modi, ali bila se odjenula vrlo lijepo – klasično i vrlo originalno u isti mah. Svaki pokret graciozan, odmjeren i nekako mudar i blag. Primjetio sam da je melanholična ili, pak, tužna zbog nečega. Doimala se poput neke nesretne boginje, i možda je upravo to bilo ono što me podstaknulo da joj pridjem i ponudim svoje poznanstvo. Takva se gesta na Balkanu ne tretira kao drskost ili nešto neobično, kao kod nas, gdje je potreban netko treći da bi upoznao dvoje ljudi.

Ime joj je bilo Jugoslavija. Veoma sam se iznenadio kad mi je to rekla, jer nikako nisam mogao očekivati da bi i neka osoba mogla nositi to, tada već ozloglašeno ime. No ubrzo sam ustanovio da joj upravo to ime izvrsno odgovara i da naprosto nadopunjuje i zaokružuje sklad i ljepotu od koje je bila satkana. Razgovarali smo o najobičnijim stvarima. Imala je milozvučan glas i znala je lijepo pričati, pa sam ja uglavnom šutio i slušao ju kao opčinjen. Ubrzo se pokazalo da uopće nije neuka, a ona njena šarmantna “običnost” ili jednostavnost dolazila je očigledno od neke mudrosti ili sposobnosti da sve učini jednostavnim i prirodnim, ljudskim. Vjerojatno sam, zbog ljepote joj i privlačnosti u njenom ponašanju i govoru, sasvim nesvjesno odbijao primjetiti one elemente ponašanja koji se susreću kod prostitutki, ali kako je vrijeme prolazilo, to je postajalo sve očiglednije, dok na kraju nije probilo moj štit. Kad sam postao svjestan toga, razočarao sam se i čak nekako užasnuo, pa sam ju, onako, sasvim spontano i s jako vidljivim razočaranjem i prijekorom u glasu zapitao:

— Pa zar si i ti kurva !?

Ona se lecne, zaustavi u po glasa, pogleda me dugim, ispitujućim pogledom, a onda se, nekako rastuži i zasrami i obori pogled.

Šutjela je tako neko vrijeme, gledajući u zemlju, a onda reče sasvim tiho:

— Znam da to ne valja… Ali, što ću…? Nakon muževljeve smrti, ostala sam sasvim sama i bez ičega, i nisam mogla drugačije prehraniti i školovati djecu. Sada, eto, poštenom čovjeku više ne mogu pogledati u oči. Eh… najbolje bi bilo da me nema. I… da ne moram podizati djecu, …–

Tu je izda glas i ona zašuti i još dublje pogne glavu k zemlji.

Osjećao sam se krivim što sam ju onako nesmotreno pitao i povrijedio, i upravo sam bio krenuo da joj se ispričam i kažem kako to uopće nema nikakve važnosti, jer ona je, usprkos prostituiranju bila – kako sam doista mislio -, najljepša i najplemenitija žena koju sam sreo. No u taj tren pozvoni zvonce za ulaz u kino. Ja se nekako smetem, a masa koja je krenula u dvoranu ponese me sa sobom. Kad sam se snašao, već je bilo kasno – više je nije bilo na onom mjestu.

Film uopće nisam mogao gledati. Stalno sam mislio na Jugoslaviju i grizao se što sam dopustio da me ono zvono omete, tako da joj se prije predstave nisam uspio ispričati i objasniti da nemam nimalo loše mišljenje o njoj. Nakon predstave, odmah sam odjurio ka izlaznim vratima i gledao da ju nađem. No nisam ju vidio. Možda, sirotica nije ni ušla u kino salu. Sutradan sam opet otišao u ono isto kino, ne bih li ju vidio, ali nisam imao sreće, a niti ikada kasnije.

Nedugo nakon tog dogadjaja počelo je bombardiranje i kaos. Ostao sam još neko vrijeme, no kad mi je ratni nemir počeo onemogućavati daljnji rad, vratio sam se na univerzitet.

Ne znam što je bilo s Jugoslavijom.

Da li je poginula od snajpera ili je stradala pod bombama?

Ko zna?

A ako je završila tako nekako, što je bilo s njenom djecom, i da li će ona ikada saznati kako i koliko im se majka žrtvovala da ih podigne?

Prošle su već mnoge godine od tih dogadjaja, ali ja i danas često mislim na Jugoslaviju, iako sam ju sreo samo nakratko, i, kad god mislim na nju, obuzme me tuga.

 

 

 

 

BUDUĆE DRUŠTVO I GLOBALNA DRŽAVA

BUDUĆE DRUŠTVO I GLOBALNA DRŽAVA

Petar Bosnic Petrus

Profesor filozofije

Abstract

Tekuća gospodarska, politička, sigurnosna i civilizacijska kriza može se riješiti sa dva velika politička akta: uspostavljanjem društva utemeljenog na umjetnom vlasništvu i uspostavljanjem globalne države.

Prostim političkim ujedinjenjem postojećih država u Globalnu državu, stanje bi se samo pogoršalo, jer su čak i najrazvijenije postojeće države utemeljene na zastarjelim političkim, pravnim i civilizacijskim temeljima. Ujedinjenje takvih država bilo bi ujedinjavanje svih svjetskih gubitaša i ne bi donijelo nikakvog dobra.

Uvjet funkcionalnosti i produktivnosti globalne države ( a i onih lokalnih, nacionalnih) je stvaranje novog, razvijenijeg društva. Stoga bi najprije trebalo reformirati, osuvremeniti i ojačati temelje današnjih društava da bi postala produktivna, i tek takve ih ujediniti u Globalnu državu. Suvremena društva mogu se unaprijediti, osuvremeniti, humanizirati i učiniti sposobnima za ostvarivanje vlastitih ciljeva i ciljeva čovječanstva stvaranjem i etabliranjem umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.

Kako naprijed?

  1. Vjerujem da se bolji, smisleniji, lakši i sigurniji način opstanka cijelog čovječanstva temelji na ujedinjenju svih nacionalnih država u svjetsku ili globalnu državu. Ta, globalna država može biti neka vrsta federacije ili neki drugi oblik zajednice.

2.No, da ne bi smo stvorili nešto gore od onog što postoji sada, potrebno je obnoviti i ojačati i unificirati pravne temelje razvijenih buržoaskih (zapadnih) društava. Postojeći temelji tih društava i država su zastarjeli i sprečavaju, i nacije, i ljudsku vrstu u ostvarivanju njihovih ultimativnih ciljeva.

  1. Rekonstrukcija tih temelja može se ostvariti uspostavljanjem zakona kojima se uređuje pravo na upravljanje i gospodarstvom i društvom. Radi se o grupi zakona ili skupini prava pod nazivom Ius gubernandiPravo na vladanje ili upravljanje. Takva zakonska regulacija prava na upravljanje nije postojala do danas pa je, uglavnom zbog toga, društvena i civilizacijska situacija loša i teži ka pogoršanju.
  2. Zakoni koji reguliraju pravo na vladanje ili upravljanje moraju biti sačinjeni u takvom (egzaktnom) obliku koji može biti primjenjiv u svakoj nacionalnoj državi i u mogućoj globalnoj državi.
  3. Implementacijom zakona koji pripadaju grupi ius gubernandi, u postojeće pravne sustave nacionalnih država, stvara se umjetni vlasnik. Buduće društvo trebalo bi biti utemeljeno u umjetnom vlasništvu.
  4. Moguća globalna država bi bila instrument za primjenu Prava, ili instrument za samonavođenje, samo-motivaciju i samo-prisiljavanje čitave ljudske vrste, a istodobno i instrument samo-motiviranja, i samo-prisile svih naroda i rasa – instrument kojim bi se mogao ostvariti takav način života i suživota koji vodi lakšem ostvarivanju boljeg života i ostvarivanju ciljeva svih pojedinaca, naroda i rasa, odnosno ciljeva cijelog čovječanstva.
  5. Globalna država ne može biti vođa, lider, već samo okvir ili osnova za lakše, sigurnije i funkcionalnije, nenasilno vodstvo progresivnih i naprednih nacija.

Obrazloženje

Jedna je arapska poslovica kaže: Više vrijedi tisuću magaraca koje vodi lav nego tisuću lavova pod vodstvom magarca.

Ključni problem današnjih društava je u tome da društvom uglavnom ili suviše često upravljaju oni magarci iz ove arapske poslovice.

Drugim riječima, disfunkcionalnost današnjih društava proizlazi iz činjenice da ključne položaje u društvu zauzimaju ljudi koji nisu sposobni upravljati.

Kako se riješiti vladavine  nesposobnih ljudi?

Budući da je nemoguće, unaprijed, znati može da li je netko sposoban vladati ili ne, svaki normalan čovjek bi trebao imati mogućnost da dođe u položaj vladara ili nekog upavljača.

Oni koji osvoje taj položaj, da bi ga zadržali, morali bi ispuniti uvjete propisane skupinom zakona, Ius gubernandi. Ako netko ne bi udovoljio tim zahtjevima u zadanom roku, i nastavio vladati ili upravljati, smatrao bi se kriminalcem, uzurpatorom prava na vladanje, za što zakoni predviđaju vrlo teške kazne.

Kako bi se spriječilo varanje i zaobilaženje zakona, zahtjevi zakona postavljaju se brojevima.

Ius gubernandi je grupa prava koja prije nije postojala, a koju sam ja dodao postojećim skupinama: Ius utendi, Ius fruendi i Ius abutendi. Morao sam to učiniti jer je u posljednjoj polovici prošlog stoljeća došlo do potpunog odvajanja vlasničkih prava od prava na upravljanje. Zbog tog odvajanja, vlasnici kapitalnih dobara su izgubili moć koja je potrebna za upravljanje vlasništvom. Ova se moć preselila je u ruke managera.

Slično je i u politici. U demokratskim državama, narodi su izgubili su suverenitet i vlast nad svojom djelatnošću i sudbinom. Vlast se preselila u ruke administracije (birokracije) i neodgovornih političara.

Budući da nema zakona koji bi menađere učinio odgovornim za stanje kapitalnog vlasništva drugih ljudi (vlasnika) i budući da političari isto tako, pred zakonom nisu odgovorni za stanje društva, oboje; i manageri i političari pretvorili su se u divlje, kriminalne razarače ili uništavalelje 1. kapitalne imovine drugih ljudi, 2. uništavatelje nacionalog ili društvenog vlasništva i samog društva i 3. kapitalnog vlasništva cijele ljudske vrste i njene civilizacije.

To je najveći problem danas, a ujedno i korjen svih ostalih.

Ius gubernandi je regulacija prava na vlast ili upravljanje. Ova grupa zakona i prisiljava menadžere i vlade da slijede sudbinu imovine ili države kojom upravljaju ili vladaju. Slijede u smislu latinske izreke: Fatum dominium suum dominus sequiturvlasnik slijedi sudbinu svog vlasništva. Uzdiže se i propada zajedno s njim. Danas se uzdižu oni manageri koji upropaštavaju tuđe vlasništvo i oni političari koji upropaštavaju države kojima upravljaju. Loši se uzdižu a dobri propadaju.

Skupini ius gubernandi pripadaju:

  1. Zakon o kontroli učinkovitosti rada Vlade i rada administracije,
  2. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,
  3. Zakon o kontroli efikasnosti obrazovnog sustava,
  4. Zakon o kontroli efikasnosti i ekonomičnosti obiteljskog života.

Grupa Ius gubernandi sadrži još nekoliko zakona , ali ovdje ne možemo o tome .

Spomenuti zakoni odnose se na četiri ključna društvena i pravna subjekta:

  1. individue,
  2. a) obitelji, b) škole.
  3. tvrtke,
  4. državu.

Grupa Ius gubernandi je slična grupi Ius utendi. Razlika je u sljedećem: Ius utendi štiti interese korisnika nekih kapitalnih dobara. Ius gubernandi štiti interese tih dobara a i cijelog društva. Zakoni Grupe ius gubernandi temelje se na imperativu:

ostvaruj svoje vlastite interese i ciljeve, ali isključivo na način na koji se istodobno ostvaruju i interesi 1. Kapitalnih dobara, kojima upravljaš, 2. interesi i ciljevi društva i 3. ciljevi cijele ljudske vrste.

Ovi zakoni koji pripadaju grupi ius gubernandi sačinjeni su slično kao matematička načela, tako da se, poput matematike mogu implementirati u svakoj nacionalnoj ili lokalnoj državi, a mogu biti i temeljni zakoni Globalne države, koju smatram potrebnom ili neophodnom za normalan opstanak čovječanstva i uspješan daljnji razvoj civilizacije.

Prva dva zakona mogu se vidjeti u tekstu:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Implementacijom  tih zakona u pravni sustav bilo koje zemlje stvara se umjetni vlasnik. On je apsolutno superiorniji od tradicionalnog, živog privatnog vlasnika i društva kao vlasnika, tj. društvenog vlasništva. U knjigama u kojima sam pisao o tim stvarima – suprotno misliocima poput Platona i Marxa koji su zagovarali uspostavljanje društvenog vlasništva, a i nasuprot njihovim protivnicima koji su zagovarali održavanje tradicionalnog privatnog vlasništva – tvrdim da se razvoj institucije vlasništva vrhuni u stvaranju umjetnog vlasnika i umjetnog vlasništva.

Umjetno vlasništvo je neophodno sredstvo za stvaranje humanog i produktivnog društva i preduvjet za stvaranje globalne države koja je, kao što sam već rekao, uvjet normalnog preživljavanja ljudske vrste i daljnjeg razvoja njene civilizacije.

Kao što je gore već navedeno: Ius gubernandipravo na vladavinu – je nova pravna osnova koja je uvjet za izgradnju uspješnog funkcionalnog, propulzivnog i humanog nacionalnog i globalnog društva i države.

Ali zašto su nam potrebna Prava i zakoni jednako primjenjivi na cijeli svijet i koja važe u cijelom svijetu, globalno.

Evo jednog hipotetskog primjera koji će odgovoriti na to pitanje.

Pretpostavimo da je neka zemlja donijela vrlo dobre zakone koji štite prirodu. Pretpostavimo također da  ti zakoni važe samo u ovoj zemlji, a da druge zemlje ne brinu o prirodi i da ju devastiraju.

Što će se dogoditi?

Zaštita prirode košta puno. To povećava troškove proizvodnje i smanjuje konkurentnost spomenute dobre i poštene zemlje.

Zbog toga bi dobra zemlja, koja poštuje takve, dobre zakone, mogla propasti. Bila bi uništena baš svojim poštovanjem dobrih zakona i životom koji bi bio u skladu s njima.

U suprotnosti s tom zemljom, one zemlje koje ne poštuju takve dobre zakone i koji uništavaju prirodu, te bi zemlje dobro prošle. Štoviše, čak bi se obogatile.

No, to bi bila velika nepravda.

Pretpostavimo sada da su ti, dobri zakoni, zakoni globalne države, koji bi bili jednako primjenjivi i jednako važili za sve lokalne države u svijetu. U takvom slučaju, priroda bi se sačuvala, a sve bi zemlje bile dobro. Nadalje, u ovom, drugom slučaju, ne bi bilo moguće da loše zemlje budu nagrađene i prolaze dobro, a dobre zemlje ili države da budu kažnjavane i propadnu, baš kao što se danas stvarno i zbiva, jer dobri zakoni važe samo u jednoj ili nekoliko zemalja.

Ali oni, dobri zakoni koji moraju važiti u cijelom svijetu, mogu se globalno primijeniti samo institucijom Globalne države. Ti novi zakoni korijen su rješavanja problema koji prijeti narodima i vrsti. Globalna država je instrument sposoban motivirati i prinuditi svaki narod na poštovanje onih dobrih zakona, ili globalnog, ekumenskog prava.

Dakle, globalna država je samo neizbježan pravni instrument kojim (ljudska vrsta) primjenjuje Globalno pravo. Taj instrument trebamo radi ostvarenje pravde i dobra, te za ostvarivanje onih krajnjih ciljeva koji daju smisao postojanju  i djelovanju ljudske vrste.

Stoga moramo početi živjeti u skladu sa pravilom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, isto mjerilo za sve!

Ovo je također važno radi ostvarivanja distributivne pravde.

Jer

samo ako se zasluge svake od zemalja ili nekog drugog subjekta mjere istom mjerom, moguće je točno odrediti tko je napravio i dao veći i važniji doprinos postizanju ciljeva ljudske vrste. Samo na taj način možemo odrediti pravednu nagradu za svaki doprinos.

Drevni grčki filozof Parmenidgovorio je  da je pravda je temelj cijelog svijeta i uvjet njegovog opstanka. I Rimljani sugovorili:

Fiat iustitia pereat mundusneka bude pravde, pa makar svijet propao.

Vjerujem da su pravo i pravda najprikladniji i najsnažniji instrumenti za izgradnju dobrog, smislenog života i postizanja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Postoji li, dakle, danas nešto važnije od pravde?

Dodatna objašnjenja su ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Summary

Ponavljamo: Aktualna ekonomska Politička, sigurnosna i civilizacijska svjetska kriza može se prevladati sa dva velika politička akta: uspostavljanjem društva utemeljenog na umjetnom vlasništvu i uspostavljanjem globalne države.

Prostim političkim ujedinjenjem postojećih država u Globalnu državu, stanje bi se samo pogoršalo, jer su čak i najrazvijenije postojeće države utemeljene na zastarjelim političkim, pravnim i civilizacijskim temeljima. Ujedinjenje takvih država bilo bi ujedinjavanje svih svjetskih gubitaša i zato ne bi donijelo nikakvog dobra.

Uvjet funkcionalnosti i produktivnosti globalne države (a i onih lokalnih, nacionalnih) je stvaranje novog, razvijenijeg društva. Stoga bi najprije trebalo obnoviti, osuvremeniti i ojačati temelje današnjih društava, da bi postala produktivna, i tek takve ih ujediniti u Globalnu državu. Suvremena društva mogu se unaprijediti, osuvremeniti, humanizirati i učiniti sposobnima za ostvarivanje vlastitih ciljeva i  ciljeva cijele ljudske vrste stvaranjem i etabliranjem umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.

GLOBAL SOLUTION

THE SOLUTION

The existing economic and civilizational crisis can be solved by establishing a society based in artificial ownership and by establishing global state.

By the simple political unification of the existing states into the global state, the situation would only deteriorate, because even the most developed states are based in obsolete political, legal and civilizational foundations. The unification of such states would be a unification of all the world’s losers and would not bring us any good.

The condition of the functionality and productivity of a possible global state is to create a new, more developed society. Therefore, the first we have to do is: to reform, modernize and strengthen the foundations of today’s societies in order to become more productive, than, after it, merge it into the global state. Contemporary societies can be upgraded, modernized, humanized, and transformed into suitable and functional social and political instrument for achieving the goals of the whole mankind by creating and establishing the artificial owner and the artificial ownership institution.

See additional explanations:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

FUTURE SOCIETY AND GLOBAL STATE

FUTURE SOCIETY AND GLOBAL STATE

Petar Bosnic Petrus

Professor of Philosophy

The greatest revolution ever starts up here.

Abstract

The existing economic and civilizational crisis can be solved by establishing a society based in artificial ownership and by establishing global state.

By the simple political unification of the existing states into the possible global state, the situation would only deteriorate, because even the most developed states are based in obsolete political, legal and civilizational foundations. The unification of such states would be a unification of all the world’s losers and would not bring us any good.

The condition of the functionality and productivity of a possible global state is to create a new, more developed society. Therefore, the first we have to do is: to reform, modernize and strengthen the foundations of today’s societies in order to become more productive, than, after it, merge it into the global state. Contemporary societies can be upgraded, modernized, humanized, and transformed into suitable and functional social and political instrument for achieving the goals of the whole mankind by creating and establishing the artificial owner and the artificial ownership institution.

See additional explanations: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

 

How to ahead?

  1. I believe that better and more sensible, easier and safer way of survival of all mankind is based in the unification of all national states into a World or Global state. That, global state could be some kind of federation or other shape of community.
  2. But, in order to not achieve worse situation than it exist now, it is necessary to rebuild and reinforce the legal foundations of developed burgeois (western) societies. The existing foundations of these societies and states are outdated (obsolete) and prevent both, nations and the human species in achieving their ultimate goals.
  3. Reconstruction of its fundations can be accomplished by establishing laws regulating the right to manage both, economy and politics. It is a group of laws, or group of rights named Ius gubernandiRight to govern, rule or manage. Such legal regulation of right to manage did not existed up today. Mainly because of it, social and civilizational situation is bad and and tend to become worse.
  4. Laws which are regulating the right to reign, rule or manage have to be done in such (exact) form that can be applicable in each national country and in possible Global state.
  5. By implementing laws belonging to the ius gubernandi group, into existing legal systems, an artificial owner is generated. The future society should be based in artificial ownership.
  6. A possible Global state would be an instrument for applying the Right, or instrument for self-leading , self-motivation and self-coercion of entire human species and, in the same time, the instrument of self-leading, self-motvation and self-coercion of all nations and races – the instrument by which could be possible to build such a way of existence and coexistence that leads to easier realization of better life and to achieve ultimate goals of all individuals, nations and races, i.e. goals of whole mankind.
  7. Global state can not be a leader, but only a frame or basis for easier, safer and more functional, nonviolent leadership of progressive and advanced nations.

 

Explanation

One Arabic proverb says: A thousand donkeys led by a lion have more worth than a thousand lions led by a donkey.

The key problem of today’s societies is precisely that societes mainly or often are led by those donkeys of this Arabic proverb.

In other words, the dysfunctionality of today’s societies comes from the fact that key positions in society are occupied by people who are incapable in job of ruling.

How to get rid of the rule of these, incompetent people?

Since it is impossible, in advance, to know whether someone is unable to rule or not, every normal should have the ability to come to the position of a ruler.

Those who conquer the dominant position will have to meet the requirements laid down by the group of laws, Ius gubernandiright to govern. In order to prevent cheating and getting around the law, these requests are seted by numbers. If someone did not meet its demands within the deadline, and continued to carry out the management, would be considered criminal, the usurper of the right to rule, for which the laws envision very severe punishments.

Ius gubernandi is a group of rights that i have aded to existing groups: Ius utendi, Ius fruendi, and Ius abutendi. I had to done it because in the last half of the last century there occured a complete separation of ownership rights from the right to govern/manage. Because of this separation, the owners of capital goods lost power. It went into the hands of the managers.

Similar situation also exist in politics. In democratic states, Nations lost authority power. It vent into the hands of administration (birocracy) and irrensponsible politicians.

Since managers and political leaders have not legal responsibility in regard to capital property of other people (owners) and social benefit, they turned into a wild devastation of the 1. capital property of those other people, 2. property of national societes and societes itself, and 3. property of the whole human race and its civilization.

That is the largest problem of today.

Actually, Ius gubernandi is the reglation of control rights. This group od rights forces managers and governments to follow the fate of the property or state which are ruling. To follow it in a sense of latin proverb : Fatum dominii sui dominus sequitur- owner is following the fate of his property. Rises and collapses with it.

In group of ius gubernandi belogns:

  1. 1. The Act on the Control of Efficiency of Government work and work of administration,

2.The Act on Managing Efficiency Management,

3.The Act on the Control of Efficiency of Educational System,

4.Tha Act on the Control of Efficiency and Economic Life of Family Life.

There are still several acts more.

Mentioned acts refer to four key social subjects:

  1. 1. individals,
  2. a) family, b) school.
  3. 3. company,
  4. 4. state.

Ius gubernandi is similar to Ius utendi. Difference is in a following: Ius uendi protects user’s of some capital goods interests. Ius gubernandi protects interests of those goods. Laws are based in imperative:

do realize your own interests and aims, but you have permission to do it exclusively in a way by which you are simultaneously realizing interests of 1. capital goods which you are managing, 2. interests and aims of society and 3. and aims whole human species.

Laws that belong to group of ius gubernandi have been made in a manner of mathematical principles, so that it can be established in each national or local state and also can be the underlying laws of the Global state, which I consider as necessary for normal survival of mankind and successful further development of civilization.

The first two laws can be seen in the text:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

By implementation of those laws in the legal system of any country, an artificial owner is created. An artificial owner is absolutely superior to a living private owner and society as owner, i.e. social ownership. In the books which I wrote about these things, the opposit to Plato, Marx and many other thinkers and reformists, the artificial owner is considered as highest degree of development of the institution of ownership.

An Artificial owner is inevitable means for creation of humane society and prerequisite for the creation of a Global state, which, as I have already said, is a condition of normal survival of the human race and the further development of its civilization.

As it was mentioned in the above: How to ahead, Ius gubernandi – right to govern is new legal foundation which is condition to building successfull functional, propulzive and humanely national and global society and state.

But why do we need Right and laws equally applicable to the whole world?

Here’s an hypotetical example that will answer that question.

Let’s suppose that some country establishs very good laws that protect nature. Let’s also suppose that these laws are valid and respected only in this country, and, in additional, that other countries do not care about nature and waste it.

What will happen?

Nature’s protection costs a lot. It increases production costs and reduces competitiveness of mentioned good and honest country.

Because of it, the good country, that respects such, good laws, could collapse. It would be ruined just by its respect and life in accordance with good laws.

In opposite to that country, those countries that are not respecting such good laws and are damaging the nature, those countries, therefore, would go well. Moreover, it would even be enriched

It would be a large injustice.

Let’s now suppose that those good laws were Global state laws, which would be equally applicable to all local states in the world. In such case, nature would be preserved, and all countries would be well too. In additional, in this, second case, it could not be possible that bad countries were rewarded and passing well, and good countries or states were punished and collapse, just as really is in a case in which good laws are valid only in one or several countries.

But those, good laws which have to be valid to the whole world is possible to apply only by Global State. Those new laws are the root of the solution of problem that are threatening to nations and species. Global State is capable instrument to motivate and coerce all nations to respect and hold those good laws, or Global, ecumenical Right. In additional, only Global state could punish some national state if it is not holding that Right.

Thus, the global state is only inevitable real instrument by which we (human species) applys Global Right. We need that instrument for the shake of true and complete relization of justice and good, and for the shake of realization of those ultimate goals that give sense to existence and activity of human species.

Therefore, we have to start with the rule:

One species, One Planet, One Law, the same measure for all!

This is also important in regard to achiveing distributive justice.

Because

only if the merits of each of all countries, or some other subject, are measured by the same measure, it is possible correctly determine who has made and gave a bigger and more important contribution to achieving the goals of the species. Only in that way can be determined a fair reward for each contribution.

Ancient Greek philosopher Parmenid said: Justice is the foundation of entire world, and its way of existence.

Ancient Romans said:

Fiat iustitia pereat mundus – let there be justice, even in a case of colapse of the world.

I believe that the right and justice are the most improtant and strongest volitional instruments to build good, meaningful life and achieve those ultimate goals of human species.

Therefore, is there anything more important than justice?

Additional explanations at:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Summary

The existing economic and civilizational crisis can be solved by establishing a society based in artificial ownership and by establishing global state.

By the simple political unification of the existing states into the global state, the situation would only deteriorate, because even the most developed states are based in obsolete political, legal and civilizational foundations. The unification of such states would be a unification of all the world’s losers and would not bring us any good.

The condition of the functionality and productivity of a possible global state is to create a new, more developed society. Therefore, the first we have to do is: to reform, modernize and strengthen the foundations of today’s societies in order to become more productive, than, after it, merge it into the global state. Contemporary societies can be upgraded, modernized, humanized, and transformed into suitable and functional social and political instrument for achieving the goals of the whole mankind by creating and establishing the artificial owner and the artificial ownership institution.

 

IUS GUBERNANDI – pravo upravljanja

Petar Bosnić Petrus

VLASNIŠTVO I UPRAVLJANJE NJIME

ius gubernandi – pravo upravljanja

Riječ unaprijed

Tvrdnja da ius gubernandi čini jednu od osnovnih grupa zakona ili prava koje se odnose na vlasništvo nema neku neposrednu praktičku važnost, ali mislim da je od prvorazredne važnosti za pravnu znanost ili filozofiju prava, a i za razumijevanje razvoja civilizacije, jer mislimo da je pravo jedno od bitnih oruđa za razvoj civilizacije. Preciznije; pravo je volitivno oruđe, jer samo pravo nije ništa drugo do objektivirana volja ljudske vrste – objektivirana kao organizacijski ili politički instrument ili metoda ostvarivanja njenih ultimativnih ciljeva.

Za pravnu, političku i ekonomsku praksu važni su zakoni koji se spominju u dolnjem tekstu. a koji čine sadržaj ius gubernandi. Oni su, koliko mi je poznato, prva sustavna regulacija upravljačkih prava, nešto što danas ima najveću važnost. Također mislim da će potreba za njima i njihova važnost sve više rasti. Čvrsto sam uvjeren da se bez implementacije tih ili takvih zakona u postojeće zakonske sisteme neće moći normalno razvijati civilna civilizacija i civilno društvo.

***

Većini čitatelja zasigurno je poznato kako se još od Rimskih vremena smatra da se ekskluzivno, privatno vlasništvo, ius dominii temelji na tri opća prava:

ius utendi – pravo upotrebe,

ius fruendi – pravo plodouživanja,

i ius abutendi, pravo uništenja,

od kojih je ono zadnje, ne samo najšire nego i najšire moguće, jer privatni vlasnik nikome ne odgovara ako uništi ili ošteti svoje vlasništvo.

Ali, višetisućljetna socijalna, politička i ekonomska praksa ukazuju na to da u temelju privatnog vlasništva postoji, tj. da bi trebalo postojati još jedno pravo – ius gubernandi – pravo upravljanja. No ni danas ne nalazimo takvo pravo, čak ni u najnovijim zakonicima.

Istina, srednjevjekovni pravnici i teoretičari suvereniteta i vlasti spominjali su srodne termine :ius regendi, ius regnandi, ius imperandi i ius gubernandi, ali pod tim terminima mislilo se na nekoga ko ima pravo na suverenitet, na zauzimanje vladarske pozicije, te da li to pravo potiče de Dei gratia, de naturae, de legis ili pak de ius fortioris itd…

Kad mi izlažemo ovo pravo, ius gubernandi, onda ne govorimo o tome, nego mislimo i izlažemo sistem zakona čije odredbe onemogućuju ili sprečavaju, a i kažnjavaju hotimične i nehotične zloupotrebe vlasti ili upravljanja ili sa pozicija vlasti ili upravljanja brzo uklanjaju one koji nisu pokazali dovoljno veliku sposobnost za tu funkciju.

Po našem mišljenju, a i po iskustvu cjelokupne povijesti, ius gubernandipravo na vladanje ili upravljanje može, na ovaj ili onaj način, steći svatko ko to poželi, naravno, ako je dovoljno sposoban da ga stekne. A zadržati ga, sve do današjih dana, mogao je i silom, a i dovoljno velikom bezočnošću, lukavstvom ili beskrupuloznošću.

Nasuprot tome, po ovom pravu, kojeg izlažemo u okviru ius gubernandi, svaki bi subjekt mogao zadržati vlast ili upravljački položaj samo ako se ne ogriješi o odredbe i zahtjeve onih zakona koji ga čine, a i samo dotle dok se ne ogriješi o njih. O tome kako neko može doći do vlasti, ovaj zakon ništa ne govori.

Dobar vladar – isto kao i onaj koji se pokaže loš i zao – može doći do vlasti i ne-zakonitim putem, odnosno narušavanjem zakonitosti, kao što je učinio npr. Napoleon I Bonaparte. „Zakoni su kao paučina – govorio je Solon – mali se u njoj hvataju a veliki ju raskidaju,“. Protiv osvajanja vlasti od strane tih „velikih“ za sada se ne može ništa učiniti, barem ne pomoću zakona. Za utjehu neka nam bude iskustvo koje pokazuje da oni katkada mogu biti i iznimno dobri i veliki vladari, kao netom spomeniti Napoleon I

Vraćamo se glavnom toku naše stvari.

Svoju osobnu korist, pravo na daljnje upravljanje ili vladavinu i druge ciljeve do kojih mu je stalo, onaj ko je već osvojio vlast, vlasnik, odnosno, puno točnije ekskluzivni posjednik upravljačkog prava – gubernator, političar ili manager – prema odredbama ovog ius gubernandi – trebao bi sticati isključivo dovoljno dobrim, produktivnim upravljanjem predmetom odnosno objektom svog upravljanja, ili vladavine.

Malo kasnije čitatelj će sam uvidjeti da je ovo pravo novost u zakonodavstvu, i to velika i presudno važna novost za daljnji tijek povijesti.

Postojeći zakonski sistemi, istina, sadržavaju neke odredbe koje ograničavaju ovlasti tj. zloupotrebe vlasnika gubernatorskih prava, gubernatora, managera ili vladara, ali su te odredbe toliko vrijedne i efikasne da se mogu objestiti mačku o rep. Narod, političari i pravni znanstvenici misle ili sanjaju da žive po liberalnim načelima koja je postavio John Locke, a ekonomska i politička praksa, manageri, političari i drugi moćnici, baš zbog nepostojanja ovakvih zakona, tj. zbog neodređenosti i neegzaktnosti tih ograničavajućih odredbi, koje bi trebale ograničiti, ili prevenirati zloupotrebu vlasti ili upravljanja ravnaju se po načelima „drž’ ne daj“, koja su postavili i za koja su se zalagali Thomas Hobbes i Nicollo Machiavelli, ali i mnogi drugi maheri.

Riječ, dvije o naravi zakona koji čine ius gubernandi.

Da se i kod ius gubernandi radi o momentu ili jednom obliku privatno- vlasničkog zakonodavstva ili prava vidi se po tome što; ako netko stekne pravo, npr.: na upravljanje nekim poduzećem, ili imanjem, onda je to njegovo pravo ekskluzivno. U njega se, ne smije mješati čak niti vlasnik koji mu ga je dao.

Nešto slično, po postojećim zakonima, važi i za pravo na upravljanje nekom pokrajinom, državom i druga, slična prava. Narod, doduše, koji je, putem izbora dao vlast nekoj vladi, ima pravo umješati se u njeno vladanje, ali nema mogućnosti za to, osim u krajnjoj nuždi, putem novih izbora ili pobune. No to se, nažalost, zbiva tek onda kad je već učinjena neka velika šteta, zlo ili nepravda. Govorim baš o velikoj šteti, zlu ili nepravdi, jer narod se ne diže na pobunu zbog neke sitnice, ukoliko se, naravno, ne radi o onoj kapi koja prelijeva času.

Ovaj Ius gubernandi o kojem mi govorimo zapravo je jedan vid momenta ius utendi – prava na upotrebu, samo što se kod ius utendi radi o upotrebi kod koje je cilj vlastita korist upravljača, dok kod ius gubernandi upotreba, odnosno upravljanje cilja na korist ili dobrobit samog predmeta vlasništva kojim se upravlja i ljudi što rade s njime i čija je egzistencija ovisna o tom vlasništvu.

Po tome što je upravo rečeno, ius gubernandi spada u javno ili upravno pravo, no činjenica koju smo već spomenuli: da je osoba koja je stekla to pravo: npr. pravo da bude direktor nekog poduzeća, ekskluzivni posjednik te titule ili upravljačke funkcije, svrstava ga kategorički i u pravo koje se odnosi na privatno vlasništvo – ius dominii exclusiva, Ekskluzivnost i privatnost su jedno isto. Excludere ex iure– isključiti iz prava, znači isto što i lišiti prava – privare iuris.

Čini se, dakle, da ius gubernandi o kojem govorimo ima karakteristke javnog i privatnog prava i da je možda nekakva spona između javnog i privatnog prava. A možda bi se čak moglo govoriti i o tome da je princip na kojem se ono zasniva osnova društvenosti čovjeka, jer društvenost se manifestira u ostvarivanju svojih vlastitih interesa na društveno koristan NAČIN.

Zakonima; odnosno: 1. Zakonom o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakonom o konroli efikasnosti administrativne djelatnosti, 3. Zakonom o kontroli efikasnosti obiteljskog života, i 4. Zakonom o kontroli efikasnosti školstva, a i nekim drugima, ja sam, već prije mnogo godina pokušao dati egzaktne kriterije koji pokazuju koliko je uistinu efikasno upravljanje svim bitnim, kapitalnim institucijama ljudskog društva i mislim da je s tim zakonima pravo ius gubernandi započelo, ili, možda točnije, otkrilo ili nagovijestilo svoje realno, pozitivno postojanje.

Zašto je ius gubernandi i zakoni koji ga čine jako važno, a danas možda i najvažnije, područje prava?

Razlog je to što je upravljanje poduzećem, školom ili državom najvažniji posao u tim institucijama . O dobrom ili lošem upravljanju najviše ovisi to da li će ove institucije napredovati, stagnirati ili nazadovati. Koliko je upravljanje važno, vrlo dobro pokazuje jedna arapska poslovica što kaže: „Više vrijedi tisuću magaraca predvođenih lavom, nego tisuću lavova predvođenih magarcem.“

A zbog toga što je upravljanje npr. nekim velikim poduzećem postalo vrlo složeno i zbog toga što ga mogu obavljati samo stručno osposobljene individue, došlo je do razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije.

Iz istog razloga, vlasnička moć – dominii potestas (neograničeno pravo raspolaganja predmetom vlasništva) danas je postala jako neodređena i nedjelotvorna, pogotovo ako vlasnik nije ujedno i darovit i stručno osposobljen upravljač i pogotovo u velikim korporacijama, dioničkim društvima, velikim bankama i poduzećima u državnom vlasništvu, gdje se ta, vlasnička moć, uz neznanje i nemoć pretvorila i u svoju vlastitu karikaturu.

Za dioničare, npr. koji su najčešći vlasnici velikih korporacija, manageri kažu da su „glupi i drski“ „Glupi su – kažu – jer kupuju dionice, a drski, jer očekuju još i neku dobit – dividende“.

Danas, kad je ljudska vrsta prilično bogata i kad vlada obilje, barem u jednom, tzv. civiliziranom dijelu svijeta, gubernatorima tj. upravljačima, managerima ili političarima koji, nasuprot vlasnicima, ne slijede sudbinu vlasništva kojim upravljaju, ekonomičnije je, lakše i razumnije sticati dohodak zapuštanjem ili činjenjem štete u poduzećima, institucijama ili državama kojima upravljaju, nego ga sticati produktivnim radom. Pravi opseg te štete, koji je puno veći nego vi i sanjate teško je primjetiti, jer ju ne plaćaju samo neposredni vlasnici i zapolenici, nego svi pripadnici ljudske vrste, kako oni živući, tako i oni koji će se jednog dana tek roditi. Tako se zbiva kradimični proces osiromašenja ljudske vrste, a i nazadak, ili usporavanje razvoja civilizacije, kulture i društva i to usprkos neviđeno brzom, širokom i velikom tehnološkom napretku.

Svrha spomenutih zakona i cijelog ius gubernandi kojeg ja nudim jest da spriječi bogaćenje svih vrsta darovitih ali nesavjesnih, pokvarenih gubernatora putem zanemarivanja, oštećivanja ili upropaštavanja kapitala, država ili drugih institucija kojima upravljaju.

Ius gubernandi bi svojim zakonima učinio nedodirljivim i štitio one managere, gubernatore ili vladare koji bi ostvarivali one rezultate koje zakon zahtjeva. A progonio i ugrožavao one koji ga se ne drže ili pokušavaju izigrati, ili pak one koji jednostavno, ni uz najveće napore ne bi uspijevali realizirati zahtjeve koje je neki umjereno zahtjevan zakon postavio pred njih.

Princip na kojem se temelje svi ti zakoni i ius gubernandi uopće nije neka sociološka utopija, nego prije nekakav funkcionalni „egoizam“ i mogao bi se ukratko izraziti ovako.

Brini se za svoje interese i ostvaruj svoje ciljeve, ali ih smiješ ostvarivati isključivo tako da NAČINOM nijihova ostvarivanja istovremeno ostvaruješ i ciljeve poduzeća, kapitala, društva, profesije, grupe ili države u kojoj djeluješ, a i one ultimativne ciljeve ljudske vrste.

A da li to doista činiš na taj poželjni NAČIN, i u kojoj mjeri, presudit će tržište. Ono nagrađuje samo te, društveno korisne, poželjne ili dopuštene NAČINE ostvarivanja vlastitih interesa. U „Uzornom trgovcu“, Dubrovčanin Benko Kotruljević izriče ovo načelo: „Čini drugima dobro, sebi na korist“. Mi bi smo danas možda rekli. Gledaj svoje dobro, ali isključivo tako da činiš dobro drugim ljudima ili cijeloj zajednici.

Kriteriji produktivnosti, tj. društvene korisnosti ili štetnosti NAČINA djelovanja, po ovim zakonima koje sam predložio nisu lijepe riječi, prazne fraze ili dobri izgovori, nego neumoljive brojke.

Oni gubernatori koji bi imali bolje, društveno i civilizacijski svrsishodnije i prihvatljivije NAČINE ostvarivanja interesa institucija kojima upravljaju postizali bi veće i bolje brojke, ti subjekti, dakle, uz sigurnu zaštitu, imali bi i veću plaću, ugled, moć, utjecaj itd. A ako bi netko ostvario brojke niže od onih koje zakon propiše kao najniže dopuštene, a ne obznani to i ne dade navrijeme ostavku na položaj koji je zauzimao, čekao bi ga zatvor, novčane kazne, prisilni rad, i slične popravne mjere.

Ovaj zakon ne bi čekao da se napravi šteta, pa da bi tek onda djelovao, nego bi manageru ili kakvom drugom gubernatoru dao mogućnost da odstupi prije nego napravi štetu za koju bi obavezno morao biti kažnjen.

Time bi se se sprečavali slučajevi kao što su npr: ENRON, CITY BANK ili naš TODORIĆ ili AGROKOR

Jedna mala digresija.

U prethodnim radovima, a i u ovom često sam naglašavao da je važan upravo NAČIN na koji netko ostvaruje svoje ciljeve.

Zašto?

Stvar je jednostavna. Od NAČINA na koji samo ja mogu lako ostvariti svoje interese, puno je vredniji NAČIN na koji to, isto tako lako može učiniti cijeli narod ili cijela ljudska vrsta. Od dva NAČINA na koji se mogu ostarivati isti ciljevi, vredniji je onaj koji je lakši i humaniji. Cijela povijest je, između ostalog, također i traženje i iznalaženje sve boljih NAČINA na koji ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve.

Eto, samo toliko. Za više pogledaj neke moje druge radove i pažljivo pročitaj Kantovu „Kritiku praktičkog uma“.

Vraćamo se našoj temi.

Zbog razvoja koji je vodio i ka slabljenju vlasničke funkcije, čini se da je ius gubernandi i navedeni zakoni koji čine njegov sadržaj postao nešto bez čega se ne može nastaviti razvitak civilizacije. To možda zvuči pretenciozno, patetično ili emfatično, ali to je gola istina. Kao što je nekada živi privatni vlasnik morao slijediti sudbinu svog vlasništva – uzdizati se i propadati zajedno s njim, to bi ubuduće morao i onaj ko bi upravljao njime, pa bio on vlasnik ili ne. Zakon bi žrtvovao lošeg upravljača, tj. dao mu otkaz, zato da bi sačuvao poduzeće ili državu kojom on upravlja. Ali ovdje se ne radi samo o sudbini individua i grupa ili nacija, nego i o sudbini cijele ljudske vrste jer i ona, kako sam već govorio na drugim mjestima, mora slijediti sudbinu svoga vlasništva. Zadatak iuris gubernandi bio bi da putem jasnih, egzaktnih kriterija, te nagrada i kazni, aktualizira tu novu funkcionalnu i produktivnu ovisnost koja bi eliminirala ili barem bitno samnjila štete koje proizlaze iz lošeg upravljanja.

 „Čovjek najbolje radi kada ne žanje samo nagrade za dobar rad, nego i kazne za loš.“ A. Smith.

Iskustvo pokazuje da mu trebamo vjerovati.

Kad mi govorimo de iure gubernandi onda ga uzimamo u najopćenitijem značenju – pravu upravljanja koje je uvjetovano i utemeljeno u dobrom upravljanju, a koje najčešće ne uključuje prinudu, nego više partnerstvo i motivaciju. No postoje i drugačiji vidovi ovog prava. Ius gubernandi nekoga kralja, diktatora, šefa vlade, ministra obrane ili ministra policije uključuje, naravno i fizičku prisilu. No, kako smo već natuknuli, ius gubernandi direktora nekog poduzeća ne sadrži to ovlaštenje. Ali, ovdje nas ne zanimaju te razlike.

Mi ovdje pokušavamo ukratko skicirati one momente iuris gubernandi –koje koji bi u svim ili barem u velikoj većini društvenih segmenata, ili institucija otklonile ili spriječile djelovanje onih elemenata ili sila koje onemogućavaju ostvarenje onih ulitmativnih ciljeva društva, i cijele ljudske vrste, te koji vuku civilizaciju ka ponoru nazatka. Pokušavamo, dakle, skicirati zakone koji bi sprečavali zloupotrebu vlasti i upravljanja i prevenirali štete koje proizlaze iz njih, te koji bi, uz veći, širi i lakši progres i lakši život uveli i više pravde u ljudski svijet.

Moramo ponovo naglasiti da Ius gubernandi ne razlikuje unaprijed sposobne od nesposobnih ili nesavjesnih upravljača, jer nikome na čelu ne piše da li je sposoban ili nseposoban, ali on sprečava da se vlast ili upravljačka funkcija predugo zadrže u rukama ljudi koji se pokažu nesposobni ili nepošteni i da onda iz toga proiziđe šteta i zlo.

Ima još nešto radi čega je potreban Ius gubernandi.

U prethodnim radovima ukazivao sam na to da je današnja civilizacija etapa uspješnog dovršavanja umjetnog bića čijem se stvaranju žrtvovala cijela ljudska vrsta u zadnjih pedesetak tisuća godina, i da je to umjetno biće zapravo bićevito sredstvo samooslobođenja ljudske vrste.

Ius gubernandi potreban je i zbog toga da upravljanje nad velikim i važnim kapitalnim dobrima ili vlast ne bi došla u ruke neke nesposobne budale koja bi onda činila štetu na nekom kapitalnom dijelu ili momentu umjetnog bića, te velike i prevažne tvorevine za čije se stvaranje žrtvovala cijela ljudska vrsta.

Za onoga, npr. ko bi naslijedio golema bogatstva, važili bi isti zakoni kao i za druge. I ako on ne bi uspijevao udovoljiti zahtjevima zakona, morao bi upravljanje nad svojim bogatstvom navrijeme prepustiti nekom manageru ili gubernatoru, koji će ispunjavati zahtjeve zakona, a njemu bi npr. mogla pripasti neka vlasnička renta ili nešto slično. Vidi moj Zakon o kontroli efikasnosti rada managera.

Ovdje moram reći da su se i u prijašnjim vremenima, a naročito u vremenima dekadencije društava, nadzornici imanja znali bogatiti potkradanjem svojih gospodara i uništavanjem njihovih imanja. Ali to nije imalo ni izdaleka takve razmjere kao danas, a nije bilo moguće niti sprovesti u praksu neki ovakav zakon. Danas je to omogućeno elektronikom, računalima, internetom i drugim takvim stvarima.

Idemo dalje

Vlasništvo, tj. predmet vlasništva shvaćamo kao objektivirani ili opredmećeni rad i život neke osobe ili grupe. Ono što je moje to je moja vlastitost izvan moje kože. No kako su se današnje kapitalne stvari i golema bogatstva stvarala sudjelovanjem velikog broja naroda, rasa i kultura, teško da se netko može danas smatrati nekakvim individualnim ili čak grupnim privatnim vlasnikom nečega što je stvarala i stvorila cijela ljudska vrsta, stotine generacija tokom tih nekoliko desetina tisuća godina ili možda čak i puno više.

Nagrade bi se, dakle, načelno govoreći, davale samo za osobni doprinos razvoju umjetnog bića ili ljudskog bogatstva uopće. (Osobni doprinos tzv. fizičke ili pravne osobe.)

Kao što nismo krivi za grijehe naših predaka, tako nismo ni zaslužni za njihove velike podvige i uspjehe.

Ovo pravilo koje bi važilo prvenstveno za individue, važilo bi (što proizlazi iz gornjeg teksta) i za poduzća, nacije i njihove države, ali i za generacije i druge slične žive ili pravne subjekte.

Implementiranjem zakona koji čine ius gubernandi u zakonski ili pravni sistem neke države stvorio bi se zapravo umjetni vlasnik, a potreba za živim vlasnikom bi nestala. Ovaj, umjetni vlasnik bio bi bitno sposobniji i produktivniji u upravljanju bogatstvom za koje je zadužen. No, o tome sam dosta  govorio u prethodnim radovima , pa to ne treba ponavljati.

Napomena 1

Pravda je cilj prava“ , govorili su Rimljani. To lijepo zvuči ali nije točno.

Kako smo već rekli, Pravo shvaćamo kao objektiviranu volju ljudske vrste – objektiviranu kao specifičnu organizacijsku ili političku metodu i instrument samonavođenja, samomotiviranja i samoprisile ljudske vrste na ostvarivanje onih dalekih i velikih ciljeva koji daju smisao njenom teškom postojanju. Zadatak prava je ostvarenje rečenih ciljeva, a pravda je jedno od najvažnijih, a možda najvažnije i neophodno društveno ili političko sredstvo za njihovo ostvarivanje, a ne cilj. Ono što je sunce biološkom životu, to je pravda društvenom.

Napomena 2.

Ius gubernandi velikim dijelom proizlazi i iz višestoljetne diskusije o tome koji je rad produktivan, diskusije koja je iznjedrila, merkantilizam, fiziokraciju i druge važne ekonomističke svjetonazore i spoznaje, a koju je zaključio Marx, duboko istinitom tvrdnjom da je produktivan „samo onaj rad koji se razmjenjuje za kapital“, jer samo taj rad stvara višak vrijednosti i profit iz kojeg se može financirati i dalje razvijati kapital.

Budući da mi smatramo da je kapital umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta, a čije je stvaranje bio cilj cjelokupne povijesti mi možemo onu Marxovu tvrdnju izreći i ovako: produktivan je samo onaj rad koji je stvarao i razvijao umjetno biće.

Rad koji se razmjenjuje za dohodak je prosta potrošnja.

Kad bogatstvo nekog naroda ili cijele ljudske vrste poraste, javlja se „prevelika sklonost potrošnji“ J. M. Keynes. A kad potrošnja postane veća od novostvorene vrijednosti, nestaje sredstava, ne samo za razvoj, nego i za prosto održanje kapitala, umjetnog bića ili kako već hoćete. Tada se zatvaraju poduzeća, propadaju banke, rastu državni dugovi, a širi se i produbljuje bijeda ljudske populacije.

Nastupa ekonomska kriza.

Jedan od najvažnijih zadataka sistema zakona koji čine ius gubernandi bio bi da sklonost ka potrošnji i veličinu same potrošnje kontinuirano drži u razumnim, funkcionalnim granicama i da time sprečava krize, štete i nesreće koje s njome dolaze.

Prema našim nazorima, potrošnja je degustacija proizvoda umjetnog bića ili kapitala. Putem potrošnje čovjek daje informacije kapitalu o tome u kojem bi pravcu trebao razvijati te proizvode i samog sebe, kako bi što rafiniranje zadovoljio ljudske potrebe i osposobio se za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva vrste. A da bi ove informacije bile pouzdano točne, potrošnja ne smije biti, diogenski skromna, mala, niti asketska, ali ne smije biti ni približno jednaka novostvorenoj vrijednosti, a kamo li veća od nje.

Ali zapitajmo se što biva kad novostvorena vrijednost postane jako velika i puno veća od potrošnje i kad se pojave golemi gotovinski državni suficiti koji se besposleno izležavaju  u trezorima banaka.

Ovakvi suficiti su isto što i zakopano blago pored kojeg njegov vlasnik može i umrijeti od gladi. Takvim odnosom prema suficitima devastira se najplemenitija supstancija u univerzumu  –  ljudski rad – i pretvara u hrpu smeća, koja postaje velika prepreka daljnjem razvoju i dobrom životu.

Zamisllite da neki budalaš u pustinji umire od gladi i žeđi, a pored njega leži ona čarobna Aladinova svjetiljka. No on, jadan ne zna da ju treba samo protrljati da bi iz nje izišao onaj svemoćni duh i ispunio mu svaku želju i spasio ga.

Isto je i sa onim velikim suficitima

Da ne bi dolazilo do nevolja, potrebno je mudro „protrljati“ ih, tj. investirati, kako bi oni sutra donijeli željene plodove. Ius gubernandi brine i o ovom problemu, a kako je on riješen, možete vidjeti u „Zakonu o kontroli efikasnosti školstva“.

Zašto baš školstva?

Odgovor je jednostavan. Znanost je najvredniji moment umjetnog bića, kapitala, ili, ako hoćete, najvredniji oblik ljudskog bogatstva, a škola je institucija koja to bogatstvo prenosi s jedne generacije na drugu. Zakon o kontroli efikasnosti školstva je istovremeno i zakon o međugeneracijskim ekonomskim odnosima. On ne bi dozvolio da jedna generacija slijedećoj preda manje znanja ili pak lošije znanje nego ga je sama naslijedila.

Ko pročita taj zakon vidjeti će da bi njegova primjena rezultirala time da se golemi dio onih gotovinskih suficita što ga katkada stvaraju nacije ili cijela ljudska vrsta insvestira u znanost i ljudsko obrazovanje, što je, kad se dobro promisli, neusporedivo najbolja, najsigurnija i najperspektivnija investicija, jer upravo je znanje temeljnji i nepresušivi izvor ljudske budućnosti i dobrog života.

Čini mi se da bih ovdje trebao dodati još dio teksta koji bi eliminirao moguće nejasnoće u izlaganju i nedoumice što bi mogle proizići iz novih i nepoznatih termina ili cijelih premisa od kojih polazi moje izlaganje. Evo toga, u najkraćim crtama.

U prethodnim radovima pokazao sam da ljudsku vrstu smatram ontogeničnom – sposobnom stvoriti umjetno biće. Također sam pokazao da povijest smatram ontogeničnim procesom – procesom stvaranja i razvoja umjetnog bića. Ona je počela prije možda pedesetak ili više tisuća godina a uspješno se okončava tokom nekoliko zadnjih stoljeća. Umjetno biće je neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Ono je uglavnom već stvoreno, a najpoznatije nam je pod nazivom kapital. Glavni razvojni stupnjevi su mu: novac, tehnika, znanost i tehnologija. Znanost je rezultat, odnosno sinteza njegovog razvoja a tehnologija je samo primjenjena znanost i potvrda točnosti znanstvenih teorija.

Čini se da u tekućim vremenima kapital sada tendira ka tome da postane ekskluzivni vlasnik sebe samoga. Ius gubernandi je izraz te njegove težnje. Kakav bi on bio vlasnik, mogli ste vidjeti tijekom prethodnog izlaganja. Kao vlasnik on bi imao sva ona prava: ius utendi, ius fruendi, ius abutendi, ius gubernandi i ius laborandi  – pravo na rad – o kojem ovdje nismo raspravljali, a koje bi on iznajmljivao „običnim radnicima“. Sva ova prava on bi, pod određenim, zakonski propisanim uvjetima, izmajmljivao, tj. davao u ekskluzivni posjed ljudskim subjektima i oduzimao im ga čim bi oni prestali ispunjavati one, zakonom propisane zahtjeve.

Ovdje bi možda trebalo reći nekoliko riječi o tome kako bi umjetni vlasnik, odnosno kapital koristio pravo ius abutendi.

Ukratko, on bi ga koristio kao pravo da odbacuje zastarjelu tehnologiju, zastarjele organizacijske oblike i odnose i slično i da daje otkaze lošim upravljačima, tj. lošim vladama, ministrima, managerima , lošim radnicima itd.

Eto, samo toliko.

Summa

Ius gubernandi – pravo kojim se regulira djelatnost upravljanja, proizišlo je iz uvida u to da je upravljanje danas specifična djelatnost čija je efikasnost iznimno važna, a ne postoje egzaktna mjerila njene efikasnosti. Taj sam nedostatak pokušao otkloniti izradom zakona koji daju ta mjerila, i koji istovremeno reguliraju posao upravljanja, tj. vrlo decidirano i jasno pokazuju ko ima, a ko nema pravo obavljati taj posao i koliko bi trebao biti nagrađen onaj ko ga obavlja. Srodnost nekolicine važnih zakona koji se odnose na posao upravljanja, pokazala je, nakon izrade svih tih zakona da u umnim i voljnim temeljima ljudskog svijeta, u kojem nema nečega što nije nečije vlasništvo ili posjed, pored ius utendi, ius fruendi i ius abutendi postoji još jedno specifično pravo, ius gubernandi, samo ga treba dovesti do riječi.

Vlasništvo i upravljanje njime – ius gubernandi

Petar Bosnić Petrus

UMJETNI VLASNIK

Vlasništvo i upravljanje njime

Prije nego počnem izlaganje moram vam reći da je ovo štivo samo za ekstremno dubokoumne ljude, genije kakvi se vrlo rijetko rađaju i imaju interesa samo za ovakve, fundamentalne misli. No, paradoksalno, to je istovremeno i izvrsno štivo za velike budale, jer sam se potrudio, a i uspio jedan teški problem predstaviti tako jasno i jednostavno da ga mogu razumjeti i najveće budale. Ovo je, dakle, štivo za svakoga, u što ćete se uvjeriti nakon što ga pročitate.

Čitatelju će se vjerojatno učiniti da sam se odmah na početku poprilično udaljio do naslovljenog predmeta. No to je samo privid. Do tog, prividnog, udaljavanja, a zapravo stvarnog približavanja materiji koju ću izložiti nužno dolazi jer, htio, ne htio, moram ukazati na to da sam ja taj koji razumije ljude i vrijeme u kojem živimo, a i narav ljudske vrste uopće, a da moji suvremenici ne razumiju, ni sebe, ni mene, ni svoje vrijeme. A da stvar bude još komičnija, svi oni misle da sam ja taj koji nešto ne razumije!!!???

Veću ludnicu, priznajte, teško je i zamisliti.

Još samo riječ dvije ljudima koji su zadržali onu, danas vrlo rijetku i predragocjenu ljudsku sposobnost – sposobnost učenja.

Nemojte vi mene učiti, nego učite od mene.

***

Ali, da se počnemo baviti i naslovljenom temom.

Vlasništvo je metoda ili zakonomjernost, ili pak sistem pravila po kojima se čovjek odnosi prema predmetu o kojem mu ovisi život, i s kojim individue, društva, nacije i cijela vrsta zadovoljavaju svoje svakodnevne potrebe i ostvaruju svoje vitalne i ultimativne interese i ciljeve.

Predmet vlasništva zapravo je sama čovjekova vlastitost izvan njegove kože – ospoljena, ili opredmećena vlastitost – život i duh – ospoljen ili izvanjšten posredstvom rada ili kakvim drugim zakonitim načinom . Vlasništvo se ne može steći na nezakonit način.

Predmeti vlasništva nisu samo predmeti za održavanje života i postizanje ciljeva individua, nego i sredstva za održavanje života i ozbiljavanje ciljeva, grupa, društava, nacija i cijele ljudske vrste.

Najbolje se prema svom vlasništvu odnose oni subjekti koji, načinom na koji se odnose, uz svoje osobne interese i ciljeve, ostvaruju i ciljeve društva ili cijele ljudske vrste. Ti subjekti, bili oni individue, poduzeća, klase, elite ili države s pravom postaju najugledniji subjekti – najbogatiji, najmoćniji, najpoštovaniji itd. Oni pak subjekti koji se prema svom vlasništvu odnose loše, propadaju zajedno s njim.

Vlasnik slijedi sudbinu svog vlasništva.- Fati dominii sui, dominus sequitur.

***

Privatno i društveno vlasništvo

Privatno vlasništvo – pravo isključivog i neograničenog raspolaganja predmetom vlasništva . To pravo može imati samo jedna fizička ili pravna osoba.

Nasuprot duboko uvriježenom i vrlo raširenom mišljenju, ja tvrdim da je uspostavljanje privatnog vlasništva bilo, između ostalog, i uvođenje pravde u ljudsko duštvo i ljudski svijet uopće.

Kako smo već rekli: onaj ko je imao veće urođene sposobnosti i ko se na bolji način, više i marljivije brinuo o svom vlasništvu taj je bolje živio, imao veći ugled i utjecaj u duštvu. Ko ga je znemarivao, taj je propadao. Također smo već rekli da „Vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasništva“ – Fati dominii sui, dominus sequitur. To stalno trebaju imati na umu, ne samo individue, nego i cijela ljudska vrsta, jer i ona slijedi sudbinu svoga vlasništva.

Vlasništvo čuva onu vrstu koja čuva svoje vlasništvo.

Institut privatnog vlasništva, dakle, nije čuvao samo vlasništvo i egzistenciju nadarenih i marljivih individua, nego je istovremeno, čuvao i cjelokupno vlasništvo i dostignuća nacija i vrste i unapređivao ih zajedno sa njihovom slobodom, lakoćom i smislom življenja.

Uspostavljanje privatnog vlasništva bilo je, dakle, stvaranje jednog velikog dobra.

No, ja ne previđam ni one loše strane privatnog vlasništva, nego štoviše, u većini svojih radova podsjećam na to da ih je već Platon prilično jasno uočio i postavio zahtjev da se one otklone i to uspostavljanjem zajedničkog ili društvenog vlasništva.

Kad se pažljivije analizira vidi se da ovaj Platonov zahtjev za uspostavljanjem zajedničkog vlasništva nije bio nikakav napredak, nego nazadak. To je zapravo bio zahtjev za povratak na zajedničko, neolitsko, vlasništvo.

Već je Platonov suvremenik i učenik, Aristotel – uz samog Platona, jedan od nekoliko najvećih mislilaca što ih je dao ljudski rodveć je, dakle, Aristotel, kritikom učiteljevih ideja, sasvim jasno i razložno, pokazao da bi države utemeljene na takvom vlasništvu ubrzo propale, jer se nitko ne bi htio brinuti o njemu – nitko, naime ne bi htio brinuti se, raditi i proizvoditi, jer je to teško, i svako bi želio i očekivao da to učini netko drugi umjesto njega. Ljudi čak i brige mole da pređu na nekoga drugoga, a kamo li neće poslove.

Iz oprečnog stava ovih mislilaca počela je nastajati aporija ili antinomija: privatno vs društveno, koja s nesmanjemom žestinom i aktualnošću postoji i danas.

Interesantno je to, da su se baš Platonovom zahtjevu kasnije priklonili brojni veliki mislioci, zaključno s Marxom, a i mnogi napredni ljudi uopće, naročito intelektualci (postoji izreka da je revolucija, nakon Marxa bila postala «opijum za intelektualce»), pa su, početkom dvadesetog stoljeća, u velikom broju zemalja, prvenstveno intelektualci doista i uspostavili društva utemeljena na društvenom vlasništvu. No ova su društva ubrzo  propala upravo iz onih razloga i onako kako je to, prije više od dvije tisuće godina bio pretkazao Aristotel.

Komunistički revolucionari i reformatori vlasništva imali su plemenite i uzvišene ciljeve, ali nisu znali puteve ni metode, tj. način na koji su se ti ciljevi mogli ostvariti, pa je povijest morala čekati da ih tek ja otkrijem. No to moje otkriće još nitko nije primjetio iako je učinjeno prije više od trideset godina.

Današnje stanje, međutim, kako ja mislim, usprkos sasvim točnoj i opravdanoj Aristotelovoj kritici, više nego ikoje ranije stanje pokazuje da su zahtjevi za reformom vlasništva ipak bili opravdani i da se civilizacija više ne može razvijati na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, ali, naravno, niti na temelju društvenog.

Sada živimo u situaciji u kojoj zadovoljavajuće dobro ne funkcionira niti jedan od poznatih nam oblika vlasništva. Kasnije ću pokazati da je to fundamentalno velik problem, jer vlasništvo je onaj pravi, imanentni temelj na kojem se temelji društvo ili ljudski svijet uopće, civilizacija, pa će izići na vidjelo da živimo u bestemeljnom ili besprincipijelnom svijetu. No to će, nažalost, moći primjetiti samo ljudi iznimno oštrog duhovnog vida.

Stvaranje umjetnog vlasnika.

Ako bi umjetno biće o kojem sam puno govorio u prethodnim tekstovima (a umjetno biće nije ništa drugo do kapital, odnosno, točnije, kapital je umjetno biće kojeg je stvorio čovjek – ljudska vrsta), ako bi, dakle, kapital postao još i umjetni privatni vlasnik, ili, kraće, umjetni, virtualni vlasnik, ostvario bi snove koje su sanjali veliki mislioci poput Platona, Morusa ili Marxa, ali i veliki vizionari, pisci, pjesnici i revolucionari, a i cijeli onaj napredniji, ontogenični dio čovječanstva, a vrlo je vjerojatno, nesumnjivo da bi umjetni vlasnik ostvario i puno više od toga. Ali, ostvario bi, kako sam također već rekao, više i od onih trezvenih, konzervativnih mišljenja, koja su, poput Aristotelovog, Tominog, Lutherovog, Kantovog, Hegelovog ili Weberovog bila zagovornici održavanja tradicionalnog oblika privatnog vlasništva – jer su živjeli u zabludi da je to jedini mogući oblik privatnog vlasništva.

Usput. Čini se da je spomenuta antinomija privatno vs društveno proizišla iz nekakvog patološkog suženja ljudske svijesti. To je doista bilo sasvim usputno, ali mislim da u tome  ipak ima jako puno istine.

No, idemo dalje.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika izlazimo, dakle. iz one bezglave i pogubne antinomije DRUŠTVENO – PRIVATNO. Ali ne radi se samo o tome. Uspostavljanjem umjetnog vlasnika uspostavlja se i sinteza, vrhunac u razvoju institucije vlasništva.

No da se vratimo malko u našu bezglavu prošlost, od koje, nažalost, ni sadašnjost nije ništa pametnija.

Društveno vlasništvo. pobornici društvenog vlasništva nisu naime shvaćali da vlasništvo može biti isključivo privatno i da sam izraz vlasništvo zapravo već kaže, podrazumijeva ili znači: privatno. Izraz «privatno» dolazi od latinskog glagola privare – lišiti. Vlasnik je onaj ko ima ovlaštenje da lišava prava sve druge ljude na to da gospodare ili upravljaju predmetom njegovog vlasništva.

Privatno vlasništvo počiva na tri momenta – tri grupe ili tri vrste prava : ius utendi, ius fruendi, i ius abutendi utendi – pravu upotrebe (posjedovanja),; fruendi – pravu plodouživanja, i abutendi – pravu zloupotrebe ili uništenja. Vlasnik lišava sve druge osobe prava ius abutendi – prava na zloupotrebu ili uništenje svog vlasništva. Jedino on ima pravo nekažnjeno uništiti, zloupotrebiti ili oštetiti svoje vlasništvo.

Pravo korištenja – ius utendi i pravo plodouživanja – ius fruendi vlasnik, po svojoj volji, može, ali i ne mora privremeno prepustiti drugima, pod uvjetima ili po cijeni o kojoj se dogovore. Ius abutendi ne može se privremeno prepustiti drugima, iznajmiti ili štogod slično. Naravno, vlasnik može prodati to svoje pravo ili ga darovati, ali tada samog sebe bespovratno lišava tog prava i prestaje biti vlasnikom.

Današnji zakoni, a zapravo običaji, nehotično i neplanirano dopuštaju ius abutendi – pravo zloupotrebe ili uništavanja – cijelom jednom širokom društvenom sloju, i to upravo onom koji nije vlasnik, ali koji upravlja kapitalnim dobrima a i cjelokupnim nacionalnim vlasništvom i koji, radi lakog ostvarenja svojih interesa, može učiniti, a stvarno i čini najveće štete na kapitalnom vlasništvu.

Kažnjavanja nema,

Osim naravno onog ritualnog, kad režim izabere žrtvenog jarca i sudi mu radi toga da bi ztastrašio mase ili stvorio privid o svojoj pravednosti i efikasnosti. Žrtveno jare može biti čak i neki stvarni krivac, netko ko je uistinu zamračivao tj. nezakonito prisvajao razna dobra.

Ako se i vode sudski procesi protiv ljudi koji su se obogatili zapuštanjem i upropaštavanjem tuđeg vlasništva o kojem su trebali brinuti, onda upravo ti ljudi, stvarni krivci dobijaju sudske sporove, i k tome još i velike odštete, jer nema zakona po kojem bi mogli biti osuđeni i kažnjeni. Nulla crimen, nulla poena sine lege – Tamo gdje nema zakona, nema ni krivnje ni kazne.

Tko god danas diže tužbu protiv takve vrste varalica, čini to uglavnom na svoju štetu i nesreću. No kad to čini država onda ona, u nekim zemljama, da bi izbjegla vlastitu štetu i sramotu, od pravosuđa pravi farsu i sprdačinu – čini štetu cijelom društvu.

Stvaranjem umjetnog privatnog ili virtualnog vlasnika, svaku bi nedozvoljenu zloupotrebu bilo moguće kazniti odgovarajućom kaznom, a produktivna upotreba bila bi nagrađivana srazmjerno svojoj produktivnosti.

O tome pogledaj u nekom mom prethodnom tekstu: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti rada admnistracije.

Virtualno privatno vlasništvo, lišilo bi, dakle, prava ius abutendi – prava na zloupotrebu ili uništavanjesve osobe u društvu, uključujući i dosadašnjeg, živog privatnog vlasnika koji je imao to pravo. To bi bila totalna privatizacija.

No ni totalna privatizacija ne može unaprijed i potpuno spriječiti – prohibere – zloupotrebu ili uništavanje ljudskog kapitalnog vlasništva, ali ju može kažnjavati, što današnje zakonodavstvo i pravosuđe ne čine, nego ju nehotično, zbog svojih nesavršenosti moraju dopuštati, permittere ( a preblagim zakonima i podsticati). Da ponovimo Nulla crimen, nulla poena sine lege. – Tamo gdje nema zakona, nema, ni prekršaja, ni kazne.

Tamo pak gdje postoje takvi zakoni što efikasno štite kapitalno vlasništvo, oni siju strah u duše lupeža i varalica. A upravo je strah od kažnjavanja, a ne nekakav moral ili „svijest“ bilo ono što je, otkad postoje zakoni, u vrlo velikoj, ako ne i najvećoj mjeri sprečavalo zločine, krađe, prevare, zloupotrebe i zlo uopće.

Razvoj vlasništva.

Obično se smatra da je neolitsko, plemensko ili zajedničko vlasništvo bio prvi oblik vlasništva i da je to bio vrhunac pravednosti.

!!!???

Potom je uslijedilo privatno vlasništvo. Nastalo je tako da je jedan daroviti fizički ili pravni subjekt lišio prava – privatio ili privare – sve druge subjekte, – prava (ovlaštenja) na upravljanje nekim predmetom vlasništva.

To se pak smatralo nekakvom velikom nepravdom.

!!!???

Moram primjetiti da ljudsko „znanje“ ima toliko loših, naopakih predrasuda i zabluda da bi čovjeka koji ih je stvorio možda trebalo, zvati homo non sapiens, a ne homo sapiens.

Tisućama godina nakon uspostavljanja privatnog vlasništva i njegove bitno uspješne prakse, krvavim je revolucijama, kako smo već govorili, bilo uništeno i uspostavljeno tzv. društveno vlasništvo. To, društveno vlasništvo, koje su mnogi mislioci smatrali sintezom razvoja institucije vlasništva, bio je zapravo, kao i kod Platona, Marxov, a i općeljudski povratak na neolitsko plemensko vlasništvo, samo pod drugim imenom. A i vlasnik nije bilo neko pleme, nego cijela država koja se sastojala od brojnih plemena, grupa, gradova sela, pokrajina, profesija. itd.

Društvo, kao nekakav opipljivi, čvrsti realitet i pravni subjekt ili pravna osoba zapravo ne postoji, pa ono nikako nije ni moglo imati funkciju vlasnika. No tu je bila država, koja je bila više nego opipljiva i čvrsta, pogotovo kad se pojavljivala u formi pendreka i imala je stvarni pravni subjektivitet, osobnost, pa se dobro držala i dugo održala. Država je bila pravna osoba par exellance.

Strogo govoreći, slijedom onoga što je  upravo rečeno, društveno vlasništvo koje se, kako sam već rekao, čak smatralo sintezom razvoja instiucije vlasništva, nikad nije ni postojalo niti je moglo postojati. Državno vlasništvo je postojalo, ali to je nešto sasvim drugo.

U skladu sa Hegelovom triadičkom dijalektikom, smatralo se da je razvoj ove institucije, institucije vlasništva tekao od teze, plemenskog, preko antiteze, privatnog do sinteze, društvenog, što je nonsens. Ali, pustimo to.

Razvoj te institucije do sada je realizirao samo dva stupnja.: Tezu i antitezu – plemensko i privatno vlasništvo. Ko pročita neke moje prethodne radove vidjeti će da bi sinteza razvoja tek trebala uslijediti i to u stvaranju umjetnog vlasnika.

Na radikalnoj kritici ove moje teze naročito inzistira moj prijatelj, prof. Damir Fresl. I uporno mi tvrdi da sam ja bio pogriješio kad sam klasični kapital odnos proglasio vrhuncem razvoja vlasništva. Tako sam mislio jer smatram da je ljudska vrsta već u 18 tom stoljeću izvela uspješnu sintezu u stvaranju umjetnog bića. No, nekako mi se sve više čini da je on u pravu i da umjetni vlasnik nije prosta epiteza u razvoju institucije vlasništva, nego istinska sinteza. Riječi mu se pozlatile, jer puno je teže i vrednije izvesti sintezu nekog razvoja nego njegovu epitezu.

No, da nastavimo.

Privatno vlasništvo nije nastalo iz ljudske pohlepe, iz nepravde, ili radi nepravde. Dapače, jedino takav oblik vlasništva kao što je privatno  može jasno i točno pokazati ko ostvaruje svoje interese na način kojim se istovremeno ostvaruju interesi društva i interesi cijele ljudske vrste i pokazati kolika i kakva treba biti njegova nagrada. Ili pak, s druge strane, nedvosmisleno jasno pokazuje ko je odgovoran za zapuštenost i propalost neke čestice privatnog vlasništva , te tko bi, kako i koliko trebao odgovarati za to. Privatno vlasništvo, dakle, nastalo je u interesu pravde.

No vratimo se korak unatrag.

Nedostatak uobičajenog, tradicionalnog privatnog vlasništva kod kojeg je vlasnik živa privatna osoba, jest to što su, poput velikih umjetnika, jako rijetki ljudi koji su iznimno poduzetni, tj. daroviti, sposobni povećavati i usavršavati vlasništvo kojim vladaju ili vlasnikuju. Drugi veliki nedostatak je to što sposobnog gazdu često naslijedi rasipnik, koji uništi sve što je stvorio njegov prethodnik i predak, a dešava se i to da cijele generacije uništavaju dostignuća onih prethodnih generacija koje su bile vrijedne i kreativne.

Veliki nedostatak tradicionalnog privatnog vlasništva koji se, zbog usložnjavanja i birokratizacije posla, javio u novije vrijeme i koji poput raka pokazuje tendenciju uvećavanja, jest to što predmetom vlasništva više ne mogu upravljati njegovi vlasnici, koji nužno dijele sudbinu svog vlasništva, nego školovani manageri, čija sudbina ne ovisi o sudbini vlasništva kojim upravljaju, pa nisu ni motivirani na to da ga razvijaju ni povećavaju, nego su, dapače motivirani na to da svoj dohodak povećavaju okradanjem, zanemarivanjem, zapuštanjem ili uništavanjem vlasništva. Takav odnos prema predmetu upravljanja usporava ili onemogućuje razvoj, društva i civilizacije, a velike mase zaposlenika ostavlja bez posla i baca na ulicu. I na kraju, ono što je najvažnije: takav odnos prema vlasništvu, ometa, usporava ili onemogućuje ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Kako kažu Ekonomisti, „gospodarski manageri počeli su se ponašati kao politički gospodari: raspolažu tuđim dobrima bez vlastite odgovornosti.“No, o tome će više biti riječi u članku – VLASNIŠTVO I UPRAVLJANJE NJIME -ius giubernandi – pravo upravljanja.

Rezultat je onaj Vicoov ricorso, te ekonomska i općenito civilizacijska kriza svjetskih razmjera, kriza kakve nije bilo još od propasti Rimskog carstva.

Odnos društvenih subkjekata prema kapitalnoj ili produktivnoj imovini društva, u prethodmim sam radovima ilustrirao ovim trokutom:

Image1796

Trokut predstvlja društvo. Vrhovi A,B,C su ključni subjekti . A je vlast, B je vlasnik, C je radnik, a onaj P u sredini je produktivna, kapitalna imovina društva.

U Neolitskom, zajedničkom vlasništvu ovi subjekti nisu strogo razlučeni a imovina društva, tj. plemena je teritorij kojeg nastanjuje pleme i sve na njemu. Priroda radi, a čovjek troši njene proizvode. Nema ni motiviranih ni demotiviranih subjekata, jer se ne može utjecati na prirodnu proizvodnju.

Zajedničko neolitsko vlasništvo moglo se održati i desetinama tisuća godina, jer se tu nije mučio, tj. radio i proizvodio čovjek, nego priroda. Čovjek se brinuo samo o potrošnji.

Kad čovjekove potrebe i potrebe njegove misije više nisu mogle zadovoljiti tvorevine i produkti prirode, počeo je sam; “u znoju lica svojega“ proizvoditi ono što mu je trebalo. TADA je počelo nastajati privatno vlasništvo. To je bilo u vremenu prije rane Antike. Jedini motivirani subjekt tu je bio subjekt B. – robovlasnik. U Zapadnoj civilizaciji, krugu motiviranih priključio se i subjekt C, radnik. Subjekt A, vlast još nikad nije bila u krugu motiviranih.

Stvaranjem umjetnog vlasnika i taj subjekt pristupio bi krugu motiviranih, a i sam kapital, P, koji bi postao umjetni  vlasnik.

U prethodnim sam radovima podrobno pokazao da je krajnja, skrivena svrha svekolike čovjekove proizvodnje i svih proizvoda, bilo onih korisnih ili ugodnih, bila ostvarenje transempirijkih ciljeva ljudske vrste, ciljeva za koje se može pretpostaviti da će se ostvariti u nekoj dalekoj budućnosti. Ovo bi vam bez ikakvog premišljanja potpisao i sam Hegel i rekao da je to jedno od lukavstava Providencije, svjetske povijesti ili Svjetskog duha.

Ali, vratimo se mi ipak našem predmetu.

Glavna funkcija privatnog vlasništva jest to da pokaže koliko je koji subjekt doprinio ostvarenju one skrivene svrhe – transempirijskih i metabioloških ciljeva ljudske vrste – i da mu se s obzirom na vrijednost i veličinu njegova doprinosa odredi i nagrada. Zato sam govorio da je uvođenje privatnog vlasništva bilo također i uvođenje pravde u ljudski svijet.

Tamo gdje radi i muči se čovjek, zajedničko vlasništvo ne može se održati, jer čovjekov je rad opredmećenje njegovog vlastitog bića. Nitko drugi osim mene ne može biti gospodarem onoga u čemu se opredmetio moj život, dar ili rad i muka, osim naravno ako mu ja to ne prodam, zamjenim za nešto drugo, ili pak darujem.

Kad umjetno biće preuzme sve ili gotovo sve poslove od čovjeka, on će ponovo postati potrošač kao u neolitskoj zajednici. No pomoću ove nove potrošnje umjetnom biću moći će se određivati u kom pravcu mora razvijati sebe i svoje proizvode, kako bi što bolje ugodio čovjeku. Potrošnja će postati degustacija proizvoda umjetnog bića. Pri tom ćemo, naravno morati paziti da nusproduktima te „degustacije“ ne uništimo cjelokupno prirodno biće, nego da ga obnovimo do onakvog oblika kakvo je postojalo u vrijeme paleolitske ili barem neolitske civilizacije.

I ovdje treba imati na umu da se takva, kreativno-potrošačka civilizacija neće moći temeljiti na nekakvom društvenom vlasništvu. Pored toga, i ovdje će se morati gledati i morati bolje nagrađivati onoga ko daje veći ili bolji doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste.

Ovlaštenja umjetnog vlasnika.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika čovjek prestaje biti vlasnik a to postaje kapital.

Njegova ovlaštenja slična su ovlaštenjima živog vlasnika. Ius utendi, fruendi i abutendi. Vidi Zakone.

Umjetni vlasnik sklapati će radni odnos na temelju slobodne suglasnosti dviju volja – svoje i budućeg zaposlenika, a razvrgavati  ga isto kao i živi – na temelju odluke jedne volje – bilo svoje, bilo volje zaposlenika. To su neke ključne sličnosti.

A evo i nekih razlika.

Umjetni vlasnik neće smjeti, niti će moći koristiti – utere- (ius utendi) radnu snagu tako da ju potkrada ili potplaćuje, a niti preplaćuje, ili šikanira, što oni živi vlasnici vrlo rado i često čine. Za jedno i za drugo ili treće predviđene su zakonske kazne.

Vlasničko ovlaštenje – ius abutendi – pravo uništenja – umjetni vlasnik smjeti će koristiti samo kao pravo da odbacuje zastarjelu neproduktivnu tehnologiju i otpušta loše radnike. Neće moći, poput živog vlasnika, prokockati ili zapiti svoje poduzeće, tj. samoga sebe, niti smjeti kupovati predmete luksuza ili trošiti novac na kurve i slično.

A sada riječ, dvije o nečemu što ide uz tradicionalno privatno vlsništvo

Živim privatnim vlasnicima predbacivalo se da su eksploatirali ljude koje su zapošljavali. Ne može biti sumnje da su se takve stvari događale i to vrlo često, ali ta eskploatacija ipak je bila akcidentalna pojava.

Naime, u naravi je ljudskog postojanja da jedna generacija proizvede što više, a potroši što manje, te da što veći višak vrijednosti svoga rada preda slijedećoj generaciji. Ovo je bila generacijska ili međugeneracijska štednja – žrtva napretku. A ona se odvijala tako da su poduzetni ljudi oduzimali radnicima dio dohotka, ulagali ga u razvoj i povećavanje kapitala, kako bi onaj oduzeti dio dohotka mogli sutra, čak uvećan isporučiti djeci onih „zakinutih“ radnika.

Ta se međugeneracijska štednja, ili žrtva napretku, katkada iz sebičnosti, gluposti i nerazumijevanja, a katkada zlonamjerno proglašavala ekspoatacijom.

Istina, kao što smo već natuknuli, bilo je bogatih privatnih vlasnika, koji su, umjesto u kapital, radnički novac ulagali u svoje palače i ugodan i rastrošan život, a radnike stalno držali u bijedi i jazbinama, kako je govorio Marx. To, jasno, nije bilo dobro, ni pravedno, a, slučajeva eksploatacije, iako je ona akcidentalna pojava, bilo je, nažalost, možda i više nego slučajeva samožrtvovanja i stvarne međugeneracijske  štednje.

Ovdje se moramo osvrnuti na nešto veoma važno:

Dobro je da se grade one veličanstvene i udobne palače, piramide. Eifelovi tornjevi, WTC towers, Burj Khalifa tower i druge slične stvari, jer to, širokim ljudskim masama zorno ukazuje na veličinu i pravu moć ljudske vrste i upućuje na to da ona nema samo one prizemne, biološke ciljeve, nego da teži ka onima koji se ostvaruju na nebesima. Ovakva djela bude snagu i ljudski entuzijazam.

Ali i ova veličanstvena djela češće nastaju tamo gdje je manje eksploatacije, a više stvarne, produktivne međugeneracijske štednje. Sama ta djela zapravo su specifično opredmećena međugeneracijska štednja, slično kao TV, mobiteli, internet, orbitalne svemirske stanice i tako dalje, dalje i dalje. No treba imati u vidu da smo tek zakoračili na područje beskraja.

Gotovo da je nepotrebno napominjati da bi umjetni vlasnik sprečavao eksploataciju, a prakticirao onakvu međugeneracijsku štednju o kojoj smo govorili. No o tome smo puno pisali na drugim mjestima, pa ćemo se ovdje zaustaviti.

Što tiče pravednosti plaćanja rada, i visini dohotka zaposlenika oni bi se temeljili na specifičnoj primjeni principa radne teorije vrijednosti. Evo jednog jednostavnog primjera :

Radni sat nekvalificirane radne snage vrijedio bi npr: 100 KN.

Ako bi proizodnja ili formiranje kvalificirane radne snage koštala dvostruko više od proizvodnje nekvalificirane, onda bi sat njenog rada, kapital, tj. umjetni vlasnik trebao plaćati 200 KN itd. No to bi bila samo osnova plaćanja. Veličina ukupnog dohotka ovisila bi o kvaliteti rada određenog radnika i broju odrađenih radnih sati itd.

Veličina dohotka managera ovisila bi o veličini QPK – kvocijenta produktivnosti kapitala kojim on upravlja. Cijene radnih sati običnih radnika, a također i visina managerovog dohotka bile bi propisane jednom tablicom. Možete ju vidjeti na mnogo mjesta u mojim ranijim radovima.

Tvrtke koje bi imale viši QPK imale bi i više cijene radnih sati svih kvalifikacija. Time se hoće postići to da se tvrtke više bore za razvoj i usavršavanje svog kapitala nego za prosto povećavanje njegove mase.

U ovakvom sistemu plaćanja, ne bi bilo egalitariznma niti solidarnosti, jer one uvijek idu na štetu onih boljih, a na korist lošijih radnika ili managera, a time i na štetu cijelog društva. Solidarnost je neophodna tamo gdje se zbiva neka katastrofa ili kakva druga, slična nevolja, a u društvu u kojem život normalno teče, potrebna je funkcionalnost. Ona daje više nego dovoljno plodova, tako da mogu pristojno i ljudski preživjeti i oni koji nisu osobito niti dovoljno sposobni.

A sada nešto drugo.

Već više od dvije tisuće godina vodi se nepotrebna, sljeparska i krvava diskusija o tome: treba li vlasništvo biti privatno ili društveno. Kako sam već rekao, ta je diskusija nesumnjivo proizišla iz naročitog suženja ljudske svijesti, jer istina je bila u nečem sasvim trećem – u tome da treba uspostaviti umjetnog vlasnika.

I kada na kraju netko, nakon više od dvije tisuće godina dolazi sa ispravnom idejom – idejom umjetnog vlasnika – nitko ne primjeće, ni njega, ni tu ideju, koja, nakon čak i više od od dvije tisuće godina, čini konačni, produktivan iskorak iz te sljeparske svađe koja je bila prosto gubljenje vremena i nepotrebno prolijevanje mnoge krvi.

Jedini rezultat ovog mog otkrića do danas jest to da se, već nekoliko desetljeća, ja (i ne samo ja), pitam: kako je moguće da se, u civilizaciji koja živi od nečega novoga, od napredovanja, kako je, dakle, moguće da se u toj civilizaciji tako žilavo i uporno odbijaju iznimno vrijedne nove, neophodne stvari koje bi omogućile napredak?

Ako netko vrlo jasno pokaže da put kojm treba ići čovječanstvo ne vodi, ni lijevo, ni desno, a niti natrag, nego naprijed, kako je moguće da to nitko ne vidi?

Kako je mogće da netko vrlo jasno pokazuje da zna način na koji se ostvaruju snovi čovječanstva, a da to gotovo nitko ne razumije?