Skoči do sadržaja


Petar Bosnić Petrus


A proposal for one ultimate experiment


This paper provides an explanation:

1. why the rotation of a gyroscope or ring necessarily causes a reduction in its weight, enables it to levitate and to achieve vertical self- elevation,

2. proposes a simple experiment to prove it.

Previous research

At the end of the last century and the beginning of this, there were several experimental attempts to produce an antigravity effect using a gyroscope, but based on some unknown factors. The most serious attempts were those by Hayasaka and Takeushi, State University, Tokyo, and Jim Faller, Univresity of Colorado, Boulder, M. Tajmar, ESA.

They did manage to reduce the weight of the gyroscope a little, but, as they did not know about the Gravifugal Force Theory, they could not explain the those small results they achieved, so the scientific community mistakenly attributed it to experimental system errors, vibrations, Earth’s magnetism, etc.

The results they achieved were a reduction in the weight of the gyroscope, i.e. reduction of gravitational acceleration from 0.0000012m / sec2 to 0.0000005m / sec2. According to the Gravifugal Force Theory, such small results necessarily resulted from very small average linear or circumferential velocities of the gyroscope mass. In these experiments, namely, scientists worked with average linear velocities of gyroscopes mass from cca 10m / sec to as much as 6m / sec.

The results achieved, however, although very small, were no mistakes or failures, than rather, contrary, a great success, but this can be explained only by the Gravifugal Force Theory.

The view point of Gravifugal force theory

This theory shows why these results were so small, and how, in such an experiment, a large and indisputable reduction in the weight of the gyroscope and its levitation, as well as vertical self-elevation, can be achieved.

Here is what the Gravifugal Force Theory says:

First of all, the experiment should not use the usual gyroscope with a solid axis, but a ring that would not have a solid axis. The ring without a solid axis has a significantly better, i.e. more favorably distributed mass than a conventional gyroscope. In addition it could not cause vibrations, because it would find its ideal center of gravity during rotation. The ring should be made of carbon nanotubes or graphene, because these materials are diamagnetic and because they are very strong, so they allow to achieve sufficiently large circumferential speeds.


Let there be made such a solid and diamagnetic ring that would be enclosed in an evacuated housing in which (to avoid friction and contact with the walls of the housing), as shown in Fig. 1, it would float in a rotating electromagnetic field, which would rotate and accelerate it.

Fig 1:

Fig. 1: 1 is ring, 2, evacuated housing, 3, Coils, that are powered by three phase ellectrical current of changeable frequency.

Such a ring, 1, according to the theory of gravifugal force, at a speed of, e.g., 500m / sec. would lose 0.6% of its weight, and at a speed of 7,902km / sec. all. Further, if its speed would be increased even more, he will raise himself vertically, with evacuated electromagnetic housing, 2, into which it would be enclosed. (The housing should not rotate.)

A ring made of carbon nanotubes could achieve a linear, ie circumferential rotation speed of 13,760km / sec. and a vertical gravifugal acceleration of 29.78m / sec2, which is three times larger than gravitational acceleration of 9.81m / sec2.

The angular velocity of the ring rotation has no any importance.

Some necessary explanations.

What is gravifugal force?

Gravifugal force, Fgf  is a manifestation of mass inertia in cases of “normal (perpendicular) acceleration” in which the gravity has the function of centripetal force, which does not change the speed of the orbiting body, but only the direction of its movement, and turns it from rectilinear to curved or completely circular. The mass of the observed body resists to changing in the direction of its motion, and this resistance manifests as a gravifugal force that always has the same direction of action as gravity, but the opposite trend, (Newton 3).

Unlike gravity, which is a fundamental force, the gravifugal force is a pseudo-force.

Gravity that has the function of a centripetal force is called a gravipetal force, Fgp.

Although it resists the action of gravity, and can also cancel it, the gravifugal force is not a repulsive force, but a distraction force. It does not repel, but distracts (drags of) the orbiting mass from the grip of the gravitational force.

Both, repulsive and distracting forces, can cause levitation of mastic bodies. But at the levitation caused by repulsive forces, the bodies retain its weight, and at the levitation caused by distractive forces bodies come into a permanent weightless state.

Gravity and gravipetal force are attractive forces, and the differences between them are as follows: 1. Gravitational force acts in a case in which the masses, which are attracted to each other, by gravitational force, do not rotate around each other, or not rotate around its axis. Gravipetal force acts in a cases where those masses or bodies orbit each other, or rotate around the axis. 2. Gravity causes direct or codirectional acceleration, acceleration that changes the speed of the body on which it acts. Gravipetal force is normal, i.e. one that acts on the body at right angles to the direction in which it moves and changes only the direction of its movement. 3. At gravitational acceleration, the direction of gravity action is identical codirectional to the direction of motion of the body. At gravipetal acceleration this directions are perpendicular (normal) to each other.

Here is a simple example.

When the ring does not rotate, it is a gravitational force that acts on its mass, but when it rotates, it is a gravipetal force.

Another example. At the Earths poles, where the circumferential speed of Earth is zero, we have to talk on force of gravity. Since Earth rotates, at all others geographical latitudes, where circumferential speed is larger than zero, we have talk on gravipetal force.


The expression for the magnitude of gravitational acceleration, g, is:

g = F / m,

Magnitude of the gravipetal, ggp, is:

ggp = v2 / rk

Where g is gravitational acceleration, F is the magnitude of the gravitational force, ggp is the gravipetal acceleration, m is the mass of the accelerated body, v is the circumferential speed of the orbiting, and rk is the radius of curvature of the trajectory of the orbiting body.

Rotation of ring or gyroscope

Now it is important to ask the following question:

Why does the rotation of the ring (and rotation of gyroscope) produces a gravifugal force?

It is about the following:

For the sake of simplicity, we observe only the ring and assume that it rotates very close to the Earth’s surface.

If the axis of rotation of the ring is coaxial with the direction of gravity action, as shown in Figure 2 ( below), then the path of mass of the ring is not rectilinear and tangential to the center of gravity of the Earth, C1as it seems, but is curved toward that center, which is the grip of the gravitational force. Although the center of the ring, ie the axis of its rotation, is at rest in relation to the surronding neighborhood, its mass moves along a curved path “around the Earth”, i.e. at a radius of curvature of 6371,008 km. The path of mass of the ring is curved by a gravipetal force. The inertia of the ring mass resists to this curvature, the change in the direction of motion and appears as a gravifugal force, Fgf. See Figure 2.

Figure 2 shows the rotation of the ring close to the Earth’s surface. The same figure shows that the ring, apart from the coplanar center C0, can have innumerable extraplanar centers, C located on the axis of rotation and the same number of radii, r, but that the real, physical centers are only C0 and C1, and radii r0 and r1, because they connect rings mass with grips of centripetal (solidopetal) and gravitational (gravipetal) force.

The center C0 is the grip of the “ordinary”, “centripetal” force, which we call solidopetal. The reaction to it is solidofugal, the force Fcf, which has no effect on the occurrence and magnitude of the gravifugal force Fgf., Because its vertical derivative, Cos 900. is always equal to zero.

In addition to speed. v, the extraplanar Center of the rotating ring (or gyroscope) C1, which is the grip of the gravitational force, and the radius r1, which is the radius of curvature of the path of mass of the ring, rk (r1), are the only ones important for the appearance of gravifugal force, Fgf.

Gravifugal force is a reaction to the normal acceleration of the ring mass, which is caused by gravipetal force.

The magnitude of the gravifugal force, Fgf is calculated by the equation:

Fgf = v2 / R, or more precisely.

F = GMm / R2– mv2 / R

Where G is the gravitational constant, M is the mass of the celestial body, m is the mass of the orbiting body, v is the linear velocity of the ring (or gyroscope), and R is the distance of the ring from the center of gravity or center of the Earth, C1 which is the grip of the gravitational force.

Due to the size, the radius of curvature, rk = 6371, 008km, (in Figure 2 it is the radius r1) this curvature of the path of the mass of the ring towards the center of the Earth cannot be seen by the eye.

However, if this curvature is completely real, it can be seen from the fact that on the surface of a large regular sphere it is not possible to draw or draw any line, not even a small circle, which, in addition to curvature towards its coplanar center on the surface of the sphere, is also curved towards the center of the sphere, because the sphere is a geometric body whose all points on the surface are equidistant from the center.

The curvature of the path of the mass of the ring (or gyroscope), the curvature toward the center of the globe is something that is really difficult to imagine and understand, and that is why many people do not understand why a rotating ring (and gyroscope) creates a gravifugal force.

The key statement

Gravifugal force theory states:

that the gravifugal force Fgf is a reaction to the normal accelerating action of the gravipetal force, which permanently curves the path of mass of the rotating ring towards the center of the Earth. The inertia of the ring mass resists this change in the direction of motion and manifests itself as a distracting, gravifugal force, which always, as we have already said, has the same direction of action as the gravipetal, but opposite trend.

We have already said above that a ring which would rotate at a sufficiently large circumferential speed would behave as if it were exposed to the action of an imaginary antigravity force.


For the sake of clarity, I would like to give another pictorial explanation of the above statement; that the trajectory of the mass of the ring is not straight or tangential to the center of the celestial body, but that, during rotation, it constantly turns towards it. I ask the reader to make a paper cone, and to draw straight lines on its outer mantle from the top to the edge of the base, as in Figure 3.

Fig. 3

Then, have the cone placed with the base on a table, book, or other flat surface. The edge of the base will make it as flat as the surface on which it stands. But when we open the mantle of the cone and develop it, we will see that the edge of the base is not straight, but curved, circular, and that the edge line constantly turns towards the “former” top of the cone. Before we develop the mantle (Fig. 4), it is really difficult to see, i.e. to understand, that the boundary line of its base, which represents the trajectory of the mass of the ring, is constantly curved towards its apex.

Fig. 4

A similar difficulty accompanies the observation of the actual shape of the mass path of the ring. Without detailed analysis, no one would say that the particles of its mass are constantly turning towards the center of the celestial body – the grip of the gravitational force. The mass, of course, resists this deflection, i.e., the change of direction of motion. The consequence of its resistance, ie inertia, is a gravifugal force. The direction of its action is indicated by arrows. (Figures 2 and 3).


We have already said above that a ring which would rotate at a sufficiently large circumferential speed would behave as if it were exposed to the action of an imaginary force of antigravity.

But antigravity is only a product of fantasy, and gravifugal force is a reality tested in nature, astronautics practice and science labs.

In addition, it should be pointed out and emphasized that the gravifugal force is incomparably more powerful and much more suitable for human purposes than all what is expected from antigravitational fantasy.

The economy of this device. The electrical energy that accelerates the ring is converting into its kinetic energy. If the ring is to be lowered and landing to the ground, it is necessary to slow it down, ie to convert its kinetic energy into electrical energy and restored it back into the electric batteries.


More details in the book NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.


Petar Bosnić Petrus


Gravifugal force, Fgf is one of the centrifugal forces that occurs where, in the process of rotation or orbiting, gravity has the function of centripetal force. Gravifugal force occurs in a following cases: 1. if celestial bodies rotate around their own axis, 2. if celestial bodies orbits one another, 3. if artificial bodies (rockets, satellites or space stations) are orbiting the Earth,

4. but also in a cases in which a ring or gyroscope rotates in a gravitational field.

In cases in which gravity has the function of centripetal force, gravitational force is called gravipetal force, Fgp.

Another important thing.

Gravifugal force occurs in cases of so-called. “normal accelerations”, i.e. in those in which the gravipetal force acts perpendiculary to the direction of motion of the orbiting body and does not change its speed, but only the direction of its motion, which it curves and closes in a circle (or ellipse). The mass of the orbiting body resists the change of direction of motion, and its resistance manifests itself as a gravifugal force.

Gravifugal force is, therefore, a manifestation of the inertia of a rotating or orbiting mass, which manifests itself as resistance to a change in the direction of motion.

Since gravifugal force, Fgf is a reaction to the action of a gravipetal force, Fgp, (Newton 3), then it is necessary to speak about gravifugal force as a pseudoforce, which always has the same direction of action as the fundamental gravipetal force, but in the opposite trend.

Let’s make one step back.

At solid body rotation (solid body, or, lat. Corpus solidum, – soliditas – strength), both forces: centrifugal and centripetal (which we call solidofugal and solidopetal) are pseudoforces and are always equally large and proportional to the speed of rotation, v.

The equation for calculating the magnitude of centripetal and centrifugal force in the rotation of a solid body is the Huygens equation:

F = mv2 / r

One step further.

At the rotation of a celestial body, or in a case of orbiting a mass in the gravitational field of a some celestial body, there are some other similarities, but also some important differences in relation to the rotation of a solid body.

Here are those similarities and differences:

Gravifugal and gravipetal forces are also always the equal magnitude as solidopetal and solidofugal in the rotation of a solid body (Newton 3), but its magnitude are inversely proportional to the speed of rotation, or orbiting. It become can clearly visible from Newton-Huygens equation which is revealing their magnitude.

F = GMm / R2 – mv2 / R

Where G is the gravitational constant, M is the mass of the celestial body; m mass of orbiting body; R is the distance from the center or center of gravity of the Earth; and v is the velocity of the orbiting mass.

The equation shows that with increasing rotational speed, v the magnitude of both forces, Fgfand Fgp decreases. The decrease is firstly manifested as a reduction in body weight, ie the observed mass, m up to the weightless state. After a further increasing of velocity, v, this phenomenon manifests itself as a increasing in the radius or height of the orbit, R, or distance from the celestial body

The equation for calculating the velocity v, which allows a weightless state and a stable orbit is:

GMm / R2 = mv2 / R, whence it follows that the required velocity for a given radius, R

v = √GM / R

Where is the sign for the root; G, gravitational constant; M is the mass of the celestial body; and R is the distance from the center, i.e., the center of gravity of the celestial body.

This speed is called the levitational speed or speed of satellitelization. In the lowest Earth’s orbits, this speed it is 7, 902km / sec.

Another way of creating a gravifugal force

Ring rotation

 Fig. 1 


For the ring in Figure 1, above, which would rotate at the Earth’s surface so that its axis of rotation is coaxial with the direction of gravity action, as we will show later, the same equations and laws would apply as orbiting a mass around a celestial body.

If the mass of the rotating ring has a velocity of 7902m / sec, it would (contrary to popular prejudices), develop a gravifugal force equal to the gravipetal force, so it would be in a weightless state. i.e., it would levitate. At higher speeds it would rise vertically. A ring of carbon nanotubes could achieve a circumferential velocity of 13,760km / sec and a gravifugal acceleration, ggf  of 29.78 m / sec2, which is three times greater than the gravitational acceleration, g = 9,81m /sec2

Why would a rotating ring generate a gravifugal force?

The gravifugal force arises because the path of mass of the rotating ring is not rectilinear or tangential in regard to the center of the Earth, as it seems, but is curved, and the radius of its curvature toward the center of the Earth is the radius of the Earth, R, which is 6,356,752km.

Figure 1 shows the rotation of a ring near the surface of a celestial body. The same figure shows that the ring, in addition to the coplanar center C0, can have an infinite number of imaginary extraplanar centers, C located on the axis of rotation and the same number of radii, r, but that only centers C0 and C1and radii r0 and r1are real, physical, because they connect the mass of the ring with the grips of solidopetal and gravipetal force.

In addition to the circumferential velocity of the ring’s mass, v, the extraplanar center C1, which is the grip (point of application) of the gravipetal force, and the radius r1 are the only elements that are important for the appearance of the gravifugal force, Fgf.

The center C0 is the grip of the horizontal, solidopetal force. The size of the vertical derivative of solidopetal and solidofugal force, Cos. 900 always equals to zero, so these forces have no any effect to the appearance and size of the gravifugal force.

Experiments with gyroscopes: which rotated at very low speeds, necessarily showed a very small decrease in the weight of the gyroscope, which resulted from the action of gravifugal force, and which corresponds well to the predictions of the theory of gravifugal force, but, due to ignorance of that theory, it was wrongly attributed to system errors, the influence of the Earth’s magnetism or vibrations. The success achieved was misunderstood, as a failure. (See experiments: Hayasaka, Takeushi, Faller, Taymar and others)


In order to make it quite clear, I would now like to give an elementary pictorial explanation of the above claims whereby the trajectory of any particle in the ring mass is not straight and tangenila in regard to Earth’s center, but curved, in other words, it veers constantly toward the centre of the celestial body. I would ask the patient reader to make a paper cone and then to draw lines on its outer surface that would extend from the base to the point (Fig. 2). Now place the cone base down on a table or any flat horizontal surface. We shall see that the edge of the base touches the flat surface at all points, thus giving the impression of being as flat as the surface upon which it rests. However, when we open the mantle of the cone and spread it out we shall see that it is not flat at all, but spherical, circular (i.e. curved) and that each point on its edge is removed from the former top of the cone by the same distance.

Fig 2

Just as this edge veers constantly toward the former top of the cone, so do the particles of the mass of the rotating ring constantly veer toward the centre of the celestial body forming a curved, circular trajectory. It is difficult to perceive that the edge of the base is curved toward the top of the cone unless the cone mantle is opened and spread out.

Fig 3

Similar difficulty is encountered in observing the real form of the trajectory followed by the particles of the ring mass. At first glance no one would venture to say they veer constantly toward the centre of the celestial body (say, Earth). The mass of the ring resists this veering toward the centre of the celestial body, i.e. it resists the change in direction of its motion. The consequence of this resistance, i.e. of inertia, is the  gravifugal force, Fgf. The direction of its effect is marked by arrows on Fig.2. and 3


We have already said above that a ring which would rotate at a sufficiently large circumferential speed would behave as if it were exposed to the action of an imaginary force of antigravity.

But antigravity is only a product of fantasy, and gravifugal force is a reality tested in nature astronautics practice and science labs.

In addition, it should be pointed out and emphasized that the gravifugal force is incomparably more powerful and much more suitable for human purposes than all what is expected from antigravitational fantasy.


More details in the book NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.


Petar Bosnić Petrus


Prijedlog za jedan ultimativni eksperiment


Ovaj rad pokazuje: 1. zašto vrtnja žiroskopa ili prstena nužno uzrokuje „antigravitaciju“, tj. smanjenje njihove težine, levitaciju i vertikalnu samoelevaciju, 2. predlaže jedan jednostavni eksperiment kojim bi se to nedvojbeno dokazalo.

Dosadašnja istraživanja

Krajem prošlog stoljeća i početkom ovog, bilo je nekoliko eksperimentalnih pokušaja da se na osnovu nekih nepozantih faktora, pomoću žiroskopa proizvede antigravitacijski efekt. Najozbiljniji pokušaji bili su oni od Hayasake i Takeushija, State university, Tokyo, i Jima Fallera, Univresity of Colorado, Boulder, M. Tajmara, ESA.

Oni su doista uspjeli malko smanjiti težinu žiroskopa, ali kako nisu znali za Teoriju gravifugalne sile nisu mogli objasniti te male rezultate, koje su postigli, pa ih je znanstvena zajednica pripisala sistemskim greškama eksperimenta, vibracijama, utjecaju Zemljinog magnetizma itd.

Rezultati koje su oni postigli bili su snanjenje težine žiroskopa, odnosno gravitacijskog ubrzanja od 0,0000012m/sec2do 0.0000005m/sec2. Ovako mali rezultati nužno su proizišli iz vrlo malih prosječnih linearnih ili obodnih brzina mase žiroskopa. U tim eksperimentima radilo se, naime, s prosječnim linearnim brzinama njihove mase od cca10m/sec do čak 6m/sec.

Postignuti rezultati, međutim, iako su bili vrlo mali, nisu bili nikakve greške, niti neuspjeh, nego baš obrnuto, veliki uspjeh, ali to se može objasniti jedino Teorijom gravifugalne sile.

Gledište Gravifugalne teorije

Ova teorija pokazuje, zašto su ti rezultati bili tako mali, te kako se u nekom takvom eksperimentu može postići veliko i nediskutabilno smanjenje težine žiroskopa i njegovu levitaciju, a i vertikalnu samoelevaciju.

Evo što kaže Teorija gravifugalne sile:

Prije svega, u eksperimentu ne bi trebalo koristiti uobičajeni žiroskop sa čvrstom osovinom, nego prsten koji ne bi imao čvrstu osovinu. Prsten bez čvrste osovine ima bitno bolje, tj. povoljnije raspoređenu masu nego uobičajeni žiroskop, a pored toga ne bi mogao izazvati vibracije, jer bi prilikom rotacije sam nalazio svoje idealno težište. Prsten bi trebao biti napravljen od ugljičnih nano cijevi ili grafena, zato što su ovi materijali dijamagnetični i zato što su veoma čvrsti, pa omogućuju postizanje dovoljno velikih obodnih brzina.


Neka se izradi takav, čvrsti i dijamagnetični prsten koji bi bio zatvoren u evakuirano kućište u kojem bi (radi izbjegavanja trenja i dodira sa stjenkama kućišta) lebdio u okretnom elektromagnetskom polju, koje bi ga okretalo i ubrzavalo. Vidi sliku 0.

Slika 0: 1 je prsten, 2 je evakuirano kućište, 3 su zavojnice koje se napajaju trofaznom električnom strujom promjenjive frekvencije, a koje stvaraju okretno magnetsko polje.

Takav bi prsten, 1, prema Teoriji gravifugalne sile, pri brzini od, npr. 500m/sec izgubio 0,6% svoje težine, a pri brzini od 7,902km/sec. svu, a ako bi mu se brzina još više povećavala, podizao bi vertikalno uvis samoga sebe i kućište, 2, u koje bi bio zatvoren. (Kućište ne bi smjelo rotirati.)

Prsten izrađen od ugljičnih nanocijevi mogao bi postići linearnu, tj. obodnu brzinu rotacije od 13,760km/ sec. i vertikalnu gravifugalnu akceleraciju od 29,78m/sec2. Što je tri puta više od gravitacijske akceleracije, 9,81m/sec2.

Kutna brzina rotacije prstena nema nikakve važnosti.

Neka neophodna objašnjenja 

Što je gravifugalna sila?

Gravifugalna sila, Fgf je manifestacija inercije mase u slučajevima „normalne (perpendikularne) akceleracije“ u kojima gravitacijska sila ima funkciju centripetalne sile i ne mijenja brzinu orbitirajućeg tijela, nego samo pravac njegovog kretanja, te ga iz pravocrtnog pretvara u zakrivljeno ili potpuno kružno. Masa promatranog tijela opire se promjeni pravca kretanja, a taj otpor manifestira se kao gravifugalna sila koja uvijek ima isti pravac djelovanja kao gravitacija, ali suprotan smjer, (Newton 3).

Za razliku od gravitacije, koja je fundamentalna sila, gravifugalna sila je pseudosila.

Gravitaciju koja ima funkciju centripetalne sile nazivamo gravipetalnom silom, Fgp.

Iako se opire djelovanju gravitacije, a može ga i poništiti, gravifugalna sila nije odbojna (repulzivna) sila, nego odvlačna (distrakcijska). Ona, ne odbija, nego odvlači orbitirajuću masu od hvatišta atrakcijske (privlačne) (gravipetalne) sile.

I repulzivne i distraktivne sile mogu uzrokovati levitaciju mastičnih tijela. No kod levitacije uzrokovane repulzivnim silama, tijela zadržavaju svoju težinu, a kod levitacije uzrokovane distraktivnim silama dolaze u trajno bestežinsko stanje.

Gravitacija i gravipetalna sila su atrakcijske (privlačne) sile, a razlike među njima su u slijedećem: 1. Gravitacijska sila djeluje tamo gdje se mase, koje se međusobno privlače gravitacijskom silom, ne okreću jedna oko druge, ili ne rotiraju, a gravipetalna tamo gdje se okreću jedna oko drugih, orbitiraju ili rotiraju oko svoje osi. 2. Gravitacija uzrokuje direktnu, ili direkcionalnu akceleraciju, akceleraciju koja mijenja brzinu tijela na koje djeluje, a gravipetalna normalnu, tj. takvu koja djeluje na tijelo pod pravim kutem u odnosu na pravac kojim se ono kreće i mijenja samo pravac njegovog kretanja. 3. Kod gravitacijskog ubrzanja, pravac djelovanja gravitacije identičan je pravcu kretanja tijela, a kod gravipetalnog ovi su pravci okomiti (normalni) jedan na drugog

Evo jednostavnog primjera.

Kad prsten ne rotira, na njegovu masu djeluje gravitacijska sila, a kad rotira, gravipetalna.


.Izraz za veličinu gravitacijske akcelaeracije, g, je:

g = F/m,

a za veličinu gravipetalne, ggp, je:

ggp =  v2/rk

Gdje je F veličina gravitacijske sile, ggp gravipetalna akceleracija, m masa ubrzavanog tijela, v je obodna brzina orbitiranja, a rk radius zakrivljenosti putanje orbitirajućeg tijela.

Rotacija prstena ili žiroskopa

Sada je važno postaviti slijedeće pitanje:

Zašto kod rotacije prstena i žiroskopa nastaje gravifugalna sila?

Radi se o slijedećem:

Radi što veće jednostavnosti, promatramo samo prsten i pretpostavimo da on rotira odmah pri površini Zemlje.

Ako je os rotacije prstena koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije, Kao što pokazuje slika 1, dole niže, onda putanja mase prstena nije pravocrtna i tangencijalna u odnosu na središte ili težište Zemlje, kao što se čini, nego je zakrivljena prema tom središtu ili težištu, koje je hvatište gravipetalne sile. Iako središte prstena, odnosno os njegove rotacije, miruje u odnosu na okolinu, njegova se masa kreće po kružnoj putanji, “oko Zemlje”, tj. po radiusu zakrivljenosti od 6371,008km. Putanju mase prstena zakrivljuje gravipetalna sila. Inercija mase prstena opire se tom zakrivljavanju, tj. promjeni pravca kretanja i pojavljuje se kao gravifugalna sila, Fgf. Vidi sliku 1.

Zbog veličine, radijusa zakrivljenosti, rk, 6371,008km, (na slici 1 to je radijus r1) ta zakrivljenost putanje mase prstena prema središtu Zemlje ne može uočiti okom.

No, da je ta zakrivljenost potpuno stvarna, vidi se i iz toga što na površini neke velike, pravilne kugle nije moguće povući ili nacrtati nikakvu liniju, pa niti neku malu kružnicu, koja, pored zakrivljenosti prema svom koplanarnom centru na površini kugle, ne bi, istovremeno bila zakrivljena i prema središtu kugle, zato što je kugla takvo geometrijsko tijelo čije su sve točke na njenoj površini jednako udaljene od njenog centra C1.

Zakrivljenost putanje mase rotirajućeg (ili žiroskopa), zakrivljenost prema središtu Zemaljske kugle je nešto što je uistinu teško predočiti i shvatiti, i zato mnogi ljudi ne shvaćaju zašto rotirajući prsten (i žiroskop) stvaraju gravifuglnu silu.

Slika 1 prikazuje rotaciju prstena u blizini površine nekog nebeskog tijela. Ista slika pokazuje da prsten, osim koplanarnog centra C0 ,može imati bezbroj ekstraplanarnih centara, C smještenih na osi rotacije i isto toliko radijusa, r ali da su stvarni, fizikalni samo Centri C0 i C1, te radijusi r0 i r1, jer spajaju masu prstena sa hvatištima centripetalne (solidopetalne) i gravitacijske (gravipetalne) sile.

Koplanarini centar Cje hvatište solidopetalne sile, tj „obične“, „centripetalne“ sile, koju zavemo solidopetalnom, a reakcija na njeno djelovanje je solidofugalna sila, Fcf. Solidopetalna i solidofugalna sila nemaju nikakve važnosti za pojavu i veličinu gravifugalne sile Fgf, niti utjecaja na njenu veličinu, jer je njihov vertikalni derivat, Cos 900 uvijek jednak nuli.

Pored brzine rotacije prstena, v, ekstraplanarni Centar rotirajućeg prstena (ili žiroskopa), C1, koji je hvatište gravipetalne sile i radijus r1, koji je radijus zakrivljenosti putanje mase prstena, rk, jedini imaju važnost za pojavu gravifugalne sile, Fgf . Gravifugalna sila je reakcija na normalnu akceleraciju mase prstena, koju uzrokuje gravipetalna sila.

Veličina gravifugalne sile, Fgf izračunava se po jednadžbi:

Fgf = v2 /R, ili preciznije.

F = GMm/R2 – mv2/R

Gdje je G gravitacijska konstanta, M masa nebeskog tijela, m masa orbitirajućeeg tijela, v linearna brzina mase prstena ili žiroskopa, a R udaljenost prstena od težišta ili centra Zemlje, C1 koje je hvatište gravipetalne sile.

Ključna tvrdnja

Teorija gravifugalne sile tvrdi:

da je gravifugalna sila, Fgf reakcija na normalno akcelerativno djelovanje gravipetalne sile, koja permanentno zakrivljuje putanju mase rotirajućeg prstena prema centru Zemlje. Inercija mase prstena opire se toj promjeni pravca kretanja i manifestira kao distraktivna, gravifugalna sila, koja uvijek, kako smo već rekli, ima isti pravac djelovanja kao gravipetalna, ali suprotan smjer.


Radi što veće jasnoće htio bih dati još jedno slikovito objašnjenje gornje tvrdnje; da putanja mase prstena nije ravna, ni tangencijalna u odnosu na centar nebeskog tijela, C1 ili S na slici 2, nego da, za vrijeme rotacije, stalno skreće prema njemu te da se tu radi o slučaju normalne gravipetalne akceleracije iz koje nužno nastaje i gravifugalna sila.

Čitatelja molim da napravi jedan papirnati stožac, te da na njegovom vanjskom plaštu nacrta ravne linije od vrha do ruba baze, kao na slici 3. Zatim, neka stožac bazom postavi na stol, knjigu ili neku drugu ravnu površinu. Rub baze učinit će mu se ravnim isto kao i površina na kojoj stoji. Ali, kad otvorimo plašt stošca i razvijemo ga vidjet ćemo da rub baze nije ravan, nego zakrivljen, kružan, te da rubna linija stalno skreće prema “bivšem” vrhu stošca. Prije nego razvijemo plašt, doista je teško vidjeti, tj. shvatiti da se rubna linija njegove baze, koja predstavlja putanju mase prstena, stalno zakrivljuje prema njegovu vrhu.

Slika 2

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je image080.gif

Slika 3

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je image081.png

Slična poteškoća prati i uočavanje stvarnog oblika putanje mase prstena. Bez podrobne analize, nitko ne bi rekao da čestice njegove mase stalno skreću prema centru nebeskog tijela – hvatištu gravipetalne sile. Masa se, naravno, opire tom skretanju, tj. promjeni pravca kretanja. Posljedica tog njenog opiranja, tj. inercije jest gravifugalna sila. Smjer njenog djelovanja označen je strelicama. (Slika2 i 3).


Gore smo već rekli da bi se prsten koji bi rotirao dovoljno velikom obodnom brzinom ponašao tako kao da je izložen djelovanju zamišljene antigravitacijske sile.

No antigravitacija je samo produkt fantazije, a gravifugalna sila je realnost iskušana u prirodi, astronautici i znanstvenim laboratorijima.

Pored toga, treba istaknuti i naglasiti da je gravifulalna sila neusporedivo moćnija i pogodnija za ljudske svrhe od onoga što se očekuje od antigravitacijske maštarije.

Ekonomija ovog uređaja. Električna energija koja ubrzava prsten pretvara se u njegovu kinetičku energiju. Ako treba prsten spustiti na zemlju, potrebno je usporiti ga, tj. njegovu kinetičku u energiju pretvoriti u električnu i vratiti ju natrag u električne baterije, da bi se mogla ponovo koristiti.


Detaljnije u knjizi NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13:978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.


Petar Bosnić Petrus


Gravifugalna sila, Fgf  je jedna od centrifugalnih sila koja nastaje tamo gdje, u procesu rotacije ili orbitiranja, gravitacija ima funkciju centripetalne sile. Gravifugalna sila nastaje kod rotacije nebeskih tijela oko vlastite osi, kod orbitiranja jednih nebeskih tijela oko drugih, kod orbitiranja umjetnih tijela (raketa, satelita ili svemirskih stanica) oko Zemlje, a i kod rotacije prstena u gravitacijskom polju.

U slučajevima u kojima gravitacija ima funkciju centripetalne sile, gravitaciju zovemo gravipetalnom silom, Fgp.

Druga važna stvar.

Gravifugalna sila nastaje u slučajevima tzv. „normalne akceleracije“, tj. takve kod koje gravipetalna sila djeluje okomito na pravac kretanja orbitirajućeg tijela i ne mijenja mu brzinu, nego samo pravac njegovog kretanja, kojeg zakrivljuje i zatvara u kružnicu (ili elipsu). Masa orbitirajućeg tijela opire se promjeni pravca kretanja, a njen otpor manifestira se kao gravifugalna sila. Gravifugalna sila je, dakle, manifestacija inercije rotirajuće ili orbitirajuće mase, koja se očituja kao otpor promjeni pravca kretanja, kojeg uzrokuje gravipetalna sila.


Budući da je gravifugalna sila, Fgf reakcija na djelovanje gravipetalne sile, Fgp, (Newton 3), onda je o gravifugalnoj sili nužno govoriti kao o pseudosili, koja uvijek ima isti pravac djelovanja kao fundamentalna, gravipetalna sila, ali suprotan smjer.

Korak unatrag.

Kod rotacije čvrstog tijela (solid body, ili, lat. corpus solidum i soliditas – čvrstoća), obje sile: centrifugalna i centripetalna (koje mi zovemo solidofugalnom i solidopetalnom) su pseudosile i uvijek su jednako velike i proporcionalne su brzini rotacije, v.

Jednadžba za izračunavanje veličine solidopetalne i solidofugalne sile je Huygensova jednadžba:

F = mv2/r


Kod rotacije nebeskog tijela ili kod orbitiranja neke mase u gravitacijskom polju nekog nebeskog tijela, a i kod rotiranja prstena u gravitacijskom polju postoje neke sličnosti, ali i neke bitne razlike u odnosu na rotaciju čvrstog tijela.

Evo tih sličnosti i razlika:

Gravifugalna i gravipetalna sila također su uvijek jednake veličine, kao i solidopetalna i solidofugalna kod rotacije čvrstog tijela (Newton 3), ali je njihova veličina obrnuto proporcionalna brzini rotacije, ili orbitiranja, što se vidi iz Newton-Huygensove jednadžbe koja otkriva njihovu veličinu.

F = GMm/R2 – mv2/R

Gdje je G gravitacijska konstanta, M masa nebeskog tijela; m masa orbitirajućeg tijela; R udaljenost od središta ili težišta Zemlje; a v je brzina orbitirajuće mase.

Jednadžba pokazuje da se s povećavanjem brzine rotacije, v, veličina obiju sila, Fgf i Fgpsmanjuje. Smanjenje se najprije očituje kao smanjenje težine tijela, odnosno promatrane mase m, sve do bestežinskog stanja, a nakon daljnjeg povećavanja brzine, v, povećavanje visine ili radiusa orbitiranja, tj. R, udaljavanje od nebeskog tijela.

Jednadžba za izračunavanje brzine v, koja omogućuje bestežinsko stanje i stabilnu orbitu je:

GMm/R2 = mv2/R, odakle proizlazi da je tražena brzina, za određeni, zadani radijus,R

v = √GM/R        

Gdje je znak za korijen; G gravitacijska konstanta; M masa nebeskog tijela; a R udaljenost od središta, tj. težišta nebeskog tijela.

To je brzina koja se zove brzina levitacije ili brzina satelizacije. U najnižim Zemljinim orbitama ova brzina iznosi 7, 902km/sec.

Drugi način stvaranja gravifugalne sile

Rotacija prstena

Rotacija prstena na dolnjoj Slici, 1, koji bi rotirao pri površini Zemlje tako da mu os rotacije bude koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije bio bi slučaj normalne gravipetalne akceleracije, za kojega bi , kako ćemo kasnije pokazati, važile iste (gornje) jednadžbe i isti zakoni kao i za orbitiranje neke mase oko nebeskog tijela.

Ako bi masa rotirajućeg prstena imala obodnu brzinu 7902m/sec., on bi, nasuprot predrasudama, razvijao gravifugalnu silu koja bi bila jednaka gravipetalnoj, pa bi bio u bestežinskom stanju. tj. levitirao bi, a pri još većoj brzini dizao bi se okomito uvis. Prsten izrađen od ugljičnih nanocijevi može dosegnuti obodnu brzinu od 13,760km/sec. ii gravifugalnu akceleraciju ggf od 29, 78 m/sec2, što je tri puta veće od gravitacijske akceleracije, g.

Zašto bi rotirajući prsten generirao gravifugalnu silu?

Gravifugalna sila nastaje zato jer putanja mase rotirajućeg prstena nije pravocrtna ni tangencijalna u odnosu na središte Zemlje, kao što se čini, nego je zakrivljena, a radijus njene zakrivljenosti prema središtu Zemlje je radijus Zemlje, R, koji iznosi 6 356,752km.

Slika 1 prikazuje rotaciju prstena u blizini površine nekog nebeskog tijela. Ista slika pokazuje da prsten, osim koplanarnog centra C0 ,može imati još beskonačno mnogo zamišljenih ekstraplanarnih centara, C smještenih na osi rotacije i isto toliko radijusa, r, ali da su stvarni, fizikalni samo centri C0 i C1 i radijusi r0i r1, jer spajaju masu prstena sa hvatištima solidopetalne i gravipetalne sile.

Ekstraplanarni centar C1, koji je hvatište gravipetalne sile i radijus r1 su jedini elementi koji, uz obodnu brzinu prstena, v, imaju važnost za pojavu gravifugalne akceleracije i sile, Fgf .

Centar Cje hvatište horizontalne, solidopetalne sile. Veličina vertikalnog derivata solidopetalne i solidofugalne sile, Cos 900 uvijek je jednaka  nuli, pa one nemaju nikakvog utjecaja na veličinu gravifugalne sile.

Eksperimenti sa žiroskopima, koji su rotirali vrlo malim brzinama, pokazali su vrlo maleno smanjenje težine žiroskopa, koje je proizišlo iz djelovanja gravifugalne sile, a koje dobro odgovara predviđanjima Teorije gravifugalne sile, ali je zbog nepoznavanja te teorije bilo pogrešno pripisano sistemskim greškama experimenata, utjecaju Zemljinog magnetizma ili vibracijama. Postignuti uspjeh bio je shvaćen kao neuspjeh.(Vidi eksperimente: Hayasaka, Takeushi, Faller, Taymar i drugi)


Radi što veće jasnoće htio bih dati još jedno slikovito objašnjenje gornje tvrdnje; da putanja mase prstena nije ravna, ni tangencijalna u odnosu na centar nebeskog tijela, C1 ili S na slici 2, nego da, za vrijeme rotacije, stalno skreće prema njemu te da se tu, zbog toga, radi o slučaju normalne gravipetalne akceleracije iz koje nužno nastaje i gravifugalna sila.

Čitatelja molim da napravi jedan papirnati stožac, te da na njegovom vanjskom plaštu nacrta ravne linije od vrha do ruba baze, kao na slici 3. Zatim, neka stožac bazom postavi na stol, knjigu ili neku drugu ravnu površinu. Rub baze učinit će mu se ravnim isto kao i površina na kojoj stoji. Ali, kad otvorimo plašt stošca i razvijemo ga vidjet ćemo da rub baze nije ravan, nego zakrivljen, kružan, te da rubna linija stalno skreće prema “bivšem” vrhu stošca. Prije nego razvijemo plašt, doista je teško vidjeti, tj. shvatiti da se rubna linija njegove baze, koja predstavlja putanju mase prstena, stalno zakrivljuje prema njegovu vrhu.

Slika 2

Slika 3

Slična poteškoća prati i uočavanje stvarnog oblika putanje mase prstena. Bez podrobne analize, nitko ne bi rekao da čestice njegove mase stalno skreću prema centru nebeskog tijela – hvatištu gravipetalne sile. Masa se, naravno, opire tom skretanju, tj. promjeni pravca kretanja. Posljedica tog njenog opiranja, tj. inercije jest gravifugalna sila. Smjer njenog djelovanja označen je strelicama. (Slika 2 i 3)


Gore smo već rekli da bi se prsten koji bi rotirao dovoljno velikom obodnom brzinom ponašao tako kao da je izložen djelovanju zamišljene antigravitacijske sile.

No antigravitacija je samo produkt fantazije, a gravifugalna sila je realnost iskušana u prirodi, astronautici i znanstvenim laboratorijima.

Pored toga, treba istaknuti i naglasiti da je gravifulalna sila neusporedivo moćnija i pogodnija za ljudske svrhe od onoga što se očekuje od antigravitacijske maštarije.


Detaljnije u knjizi NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13:978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.


Petar Bosnić Petrus


Ovaj rad nije dovršen.

Raspravu o čovjeku započeli bi smo glasovitim Kantovim postavljanjem ovog problema. Ono se, kao što znate, sastoji iz četiri pitanja:

Što mogu znati?

Što trebam činiti?

Čemu se mogu nadati?

Odgovori na ova tri pitanja upućuju ili ukazuju, tj. vrhune se u pitanju:

Što je čovjek?

Do sada se obično mislilo da je ovaj Kantov iskaz jedna duboka, lijepa i zanimljiva misao koja upućuje na važnost promišljanja čovjeka. No mi ćemo pokazati da pitanje: što je čovjek ima neusporedivo veću važnost od one koja mu se pridaje u ozbiljnim akademskim raspravama, i da je odgovor na to pitanje veoma važan za daljnji opstanak čovječanstva i civilizacije te da sve veću važnost dobija čak i u… politici.

Izlaganje našeg shvaćanja o ovom problemu otpočet ćemo od onog zadnjeg Kantovog pitanja, pitanja: «što je čovjek»?, a iz odgovora na to pitanje prosudit ćemo o tome

što bi čovjek mogao znati,

što bi tebao činiti,

i čemu bi se mogao nadati?

Smatram da je, kod ovakvih poduhvata veoma važno poštovati osvjedočenu mudrost ljudske vrste, i njenih učitelja, pa upravo stoga, odmah na početku navodim jedno od najranijih i najviše uvažavanih mišljenja o tome što je čovjek. Mislim na Aristotelovo mišljenje: da je čovjek «razumna životinja», «životinja koja ima razum», «animal rationale» ili «zoon logon ehon».

Iako postoje i brojna druga i drugačija mišljenja, do sada, nitko nije poricao istinitost ovom Aristotelovom shvaćanju. Ne poričemo ju ni mi, ali ćemo pokušati pokazati da je njegovo poimanje čovjeka ipak prilično nejasno i pomalo preopćenito.

Evo u čemu je taj nedostatak.

Sustavna promatranja pokazala su da i životinje imaju nekakav razum i da se svrsishodno ponašaju. Razumnost ili umnost, dakle, nije čovjekova specifičnost i usprkos tome što je njegov razum znatno «veči» tj. moćniji od razuma drugih životinja.

Pored Aristotelovog, ja često i rado navodim i mišljenje američkog mislioca B. Francklina, po kojem je čovjek «a tool making animal» – životinja koja prvi alate. No upoznavanje životinja pokazalo je da i neke od njih prave alate.

Ni stvaranje alata, dakle, odnosno upotreba oruđa, strogo gledajući nije čovjekova specifičnost.

Ipak, ovdje treba istaknuti da i Aristotelovo i Francklinovo mišljenje izražavaju istinu, ali ne na sasvim adekvatan način, ili pak, da se drugačije izrazimo; da njihova mišljenja tek upućuju na istinu o naravi čovjeka, vode ka njoj više nego što ju izravno pogađaju ili izriču.

Dalje, često navodim i religijsko shvaćanje čovjeka: kao stvora koji je sačinjen «na sliku Božju» i pokušavam ukazati na to po čemu, ili čime ono upućuje na istinu o čovjeku.

Čini se da bi pod onim famoznim: «na sliku Božju» trebalo podrazumjevati da čovjek ima onu, najveću moć koja odlikuje Božje biće – moć stvaranja, stvaralačku moć.

Na prvi pogled, to da ideja o stvaralačkoj naravi čovjeka ide na ruku onoj Francklinovoj tvrdnji: da je čovjek biće koje stvara alate, jer su alati odnosno oruđa, kako se čini, ključni ili jedan od nekoliko ključnih produkata čovjekovog stvaranja. (Hegel: „Cilj proizvodnje nisu razne potrošne stvari, nego oruđa za proizvodnju i njihovo usavršavanje“). No mi smo ukazali na to da Francklinovo mišljenje nije baš sasvim točno, jer kao što smo upravo rekli, i razne životinje stvaraju razne vrste alata, oruđa i služe se njima.

Što se, dakle, krije u tvrdnji da je čovjek stvoren «na sliku Božju»?

Evo što bi to moglo biti.

Kao što smo već natuknuli, radi se o stvaralačkoj moći, ali ne takvoj kakva se obično pomišljala do sada.

Ako je taj Bog, u čije se postojanje i stvaranje vjeruje, ako je, dakle, On nešto stvorio, onda je veličanstvenost njegovog stvaranja u tome što je uspio stvoriti nešto bićevito, autopoietično.

Po nazorima teologa i religioznih ljudi uopće, Bog je stvorio prirodu, prirodno biće.

Čovjekova istinska božanstvenost ozbiljila se upravo u stvaranju nećeg bićevitog, ali ne prirodne bićevitosti, nego umjetne – umjetnog bića – ljudskog svijeta, civilizacije.

Civilizacija, naime, kako sam već puno puta ustvrdio, nije prosta, više ili manje funkcionalna zbirka najrazličitijih stvari, nego nešto bićevitoumjetno biće. Preciznije, civilizacija je cjeloviti tjelesni, pojavni, empirijski oblik umjetnog bića.

Eto, dakle.

Onaj čovjekov razum, o kojem govori Aristotel, a koji ga, kako on tvrdi, razlikuje od životinja, zapravo je nešto nadrazumno – ontogeničnost – kreativnost – sposobnost stvaranja nečeg bićevitog.

A alati, pak, o kojima govori B. Francklin, zapravo su elementi umjetnog bićabićevitog oruđa na čijoj upotrebi čovjek zasniva svoju specifičnu egzistenciju.

Životinje su samo hrematogenične – sposobne stvoriti razne stvari, a ne nešto bićevito. Izraz također dolazi iz Grčkog: HREMA – stvar i GENEZIS – stvaranje.

Razlika je u slijedećem. Biće je nešto, određeno što se temelji na moći samopostavljanja i samorazvoja, a stvar je također nešto određeno, ali nešto što nema tih moći. Biće – kao što je Aristotel izvrsno rekao za dušu – jest «nešto što kreće samo sebe», a stvari bivaju pokretane od nekog njima vanjskog uzroka, tj. od nekog drugog subjekta.

Usput, duša i život (živa bića) su najočigledniji oblici pojavljivanja bićevitosti, ali možda nisu najviši ili najsavršeniji. Umjetno biće, gledajući načelno, nije živo biće, ali je možda bitno savršenije od svih živih bića, uključujući i čojeka, jer ono svoju beskonačnu egzitenciju ne ostvaruje kao vrsta, nego kao «besmrtna» tj. vječna individua. O ovome će kasnije biti više riječi.

Kad smo već u ovim vodama, ne bi škodilo da se osvrnemo i na bitak.

Za razliku od bića koje je ekskluzivno – isključujuće – postojanje, postojanje koje isključuje sva određenja osim jednoga, svog vlastitog, bitak je totalno inkluzivno postojanje – uključuje u sebe sva minula, aktualna i moguća određenja. On naprosto jest, ali ne nešto određeno. Nema, ni kvalitet, ni kvantitet, ni relaciju, ni modalitet – ništa. On naprosto jest.

«Bitak jest, a Nebitak nije», kako je već odavno bilo rečeno.

Biće je nešto određeno, a bitak je nešto neodređeno. Biće je nešto što kreće samo sebe, a bitak je nešto što se identificira sa kretanjem a istovremeno i sa mirovanjem – apsolutnim kretanjem i apsolutnim mirovanjem. Temeljni oblik kretanja bića jest njegovo samoreflektiranje – vrijeme (Pogledaj moju knjigu Filozoifija vremena), a “kretanje“ bitka jest bivanje ili postojanje u formi svevremenosti i vječne sadašnjosti. No dosta o tome.

Vraćamo se čovjeku.

Stvaralačka moć kojom se odlikuje čovjek slična je, dakle, onoj koja se pripisuje Bogu, ali ne samo po tome što stvara nešto bićevito, nego i po tome što stvara iz ničega.

Bog, prema vjerovanjima, stvara svijet iz milosti – gratia, a čovjek iz slobodne volje, odnosno svrhe, finis – ideje svrhe.

Svrha je onaj (finalni) uzrok koji čovjeka potiče na stvaranje, a on, vremenski ne prethodi, nego tek nahodi posljedici, stvaranju i aktualizira se u onom stvorenom. Istinskom ljudskom stvaranju, i njegovoj tvorevini ne prethodi, dakle, ništa osim onog općeg «trebanja» – sollen – trebati.

Ovim sam kratkim izlaganjem, kako se nadam, uspio pokazati na što upućuju spomenuta shvaćanja čovjeka i zbog čega su ona do sada s pravom smatrana za nešto vrijedno.

Jasnoće nikad dosta, zato ću ukratko rekapitulirati ono što je gore bilo rečeno.

Aristotelovo mišljenje upućuje na to da je čovjek ontogeničan; Francklinovo, da stvara bićevito oruđe, a religijsko uvjerenje- da je stvoren «na sliku Božju» – upućuje na točnost svega što je rečeno, a i na to da se njegovo stvaranje temelji na aktualizaciji slobode.

Na to upućuje mišljenje koje je izrazio Klasični njemački idealizam, prvenstveno Kant i Hegel.


Jasno, mi smo još vrlo daleko od jednog cjelovitog shvaćanja protejske naravi čovjeka, naravi koja zapravo, kako je to isticao J. G. Fichte nikad nije ono što jest, a da bi smo razumjeli i sve ono što je gore bilo rečeno, potrebno je pokušati objasniti još velik broj stvari. Baš zbog toga se opet nakratko vraćamo Aristotelu.

On je tvrdio da o naravi nekog bića treba suditi po njegovom zrelom obliku. Dalje, tvrdio je također da je zreli, potpuno razvijeni oblik bića onaj koji ima sposobnost samoodržanja. «Svakome je biću njegovo postojanje drago» – tvrdio je – i nastoji ga održati».

No, da skratimo, odnosno protegnemo važnost Aristotelova mišljenja.

Rezultat, sinteza razvoja nekog bića, po nama, jest specifična moć ili način samoodržavanja, samoreprodukcije tog rezultata, odnosno «zrelog» bića.

Sada još moramo pitati koji je to i što je taj «zreli», potpuno razvijeni oblik bića koji ima moć samoodržanja, beskonačnog samoodržanja.

Kako ga zovemo ili imenujemo?

Odgovor je jednostavan i kratak.

To je vrsta.

Za razliku od zrele, potpuno razvijene individue, koja je ipak prolazna, ili smrtna, vrsta je beskonačni ili besmrtni oblik egzistencije bića. Kroz vrstu, dakle, ili putem vrste, biće ozbiljuje svoju ljubav ili težnju za vlastitim beskonačnim opstankom ili postojanjem.

Kad govorimo o čovjeku, o njegovoj naravi, onda, naravno, kako smo već natuknuli, trebamo govoriti o njegovom zrelom, najrazvijenijem obliku – o ljudskoj vrsti. To je potpuni, beskonačni i besmrtni o oblik postojanja čovjeka.

Ona marksistička «svestrano razvijena individua» je prosta slučajnost, akcidencija. Ljudska vrsta je neusporedivo savršenije i svestranije razvijeno ljudsko biće, nego što može biti i najsvestranije moguće razvijena individua.


Na ovom mjestu trebamo napraviti jednu malu digresiju, jer je, radi cjelolvitijeg razumijevanja ovih stvari neophodno reći nekoliko riječi o misaono spoznajnom aparatu pomoću kojeg promatramo ove stvari, o dijalektici.

U prethodnim sam tekstovima dijalektiku definirao kao zakonomjernost samorazvoja bića. U prvim etapama samorazvoja, biće nije svjesno zakonomjernosti svog razvoja, tek u zadnjoj etapi, biće reflektira svoj razvoj i tim činom dijalektika postaje misaono-spoznajni organon za spoznavanje samorazvoja i postojanja, «svjesna dijalektika» – sebi znani razvoj.

Dijalektika je od postanka filozofije bila organon samorazumijevanja bića, ali kao nećeg nepromjenjivog. To je zapravo bila logika – «jednočlana», ili «apstraktna dijalektika». Tek su mislioci Klasičnog Grčkog filozofskog razdoblja tu «apstraktnu dijalektiku» transformirali u sređeni logički organon. Kao najbolje očuvan logički spis ostao nam je upravo Aristeotelov Organon.

No već davno prije nego je Aristotelov Organon bio napisan, Heraklit Efežanin, a i brojni drugi mislioci, počeli su biće, odnosno njegovo bivanje ili postojanje razumijevati kao zakonomjernu (logos-nu) mijenu – izmjenu teze i antiteze. To je bilo diadičko ili dvočlano-dijalektičko promatranje razvoja i postojanja bića. Najrazvijeniji oblik te, diadičke dijalektike dat je u Aristotelovom hilemorfističkom učenju.

Tek Novi Zavijet ustanovljava ovakvu, triadičku dijalektiku kakvu znamo danas. Hegel ju je, iz njenog izvornog, novozavjetnog, neizrecivo lijepog i dubokog, pjesničkog oblika transformirao u opći racionalni pojam i ključnim etapama razvoja bića dao imena: teza, antiteza i sinteza.

To je bio vrhunac, sinteza razvoja ovog misaono-spoznanjog aparata za razumijevanje bića, tj. njegovog razvojitog opstanka. No i ta dijalektika ima jedan bitan nedostatak

A nedostatak ove, «Hegelove» dijalektike jest to što ona ne može objasniti nastanak vrste, koja je, kako smo već pokazali potpun i beskonačan oblik opstojanja, ili opstanka bića. Umjesto toga, umjesto postavljanja vrste, ova dijalektika sugerira da razvoj treba shvatiti kao nekakvu permanentnu revoluciju bića kao individue. To znači da sinteza, rezultat razvoja treba odmah ukinuti, revolucionirati samu sebe i postaviti se kao teza jednog novog, višeg ciklusa razvoja, to bi bila nekakva permanentna revolucija.

U Berlinskim predavanjima, Schelling je tvrdio da je takav razvoj nekakvo ludilo. I Schopenhauer je tvrdio to isto, a Marx, marksisti i komunisti, koji su prihvatili Hegelov koncept razvitka praktički su, tj. empirijski ili eksperimentalno potvrdili, ovjerili, Schellingovo i Schoppenhauerovo mišljenje.

U stvarnosti, kako smo već rekli, sinteza nekog razvoja se ne ukida, nego održava, i to tako što iznalazi sve bolje i efikasnije načine samoodržavanja – tako što evoluira.

Evo jednog svjetskopovijesnog primjera iz nedavne prošlosti.

Uspostavljanjem građansko kapitalističkog društva bilo je sinteza društvenog razvoja. Kao takvo, ovo društvo je ozbiljena moć samoodržavanja društvenog bića i ne može se ukinuti, ali ono može ukinuti sve one koji pokušaju ukinuti njega, što se i dogodilo komunistima i njihovim društvima..

(Ovdje neće biti govora o epitezi – unutrašnjoj evoluciji građanskog društva i novim institucijama koje će ta evolucija stvoriti – virtualnom vlasniku kapitalnih dobara, virtualnom supervizoru, nadzorniku džavne vlasti, nomokraciji itd. Koga to zanima neka se potrudi naći neki drugi moj tekst.)

Eto samo toliko o uzrocima jedne velike političko-povijesne katastrofe, koja je proizišla iz Hegelove ideje permanentne revolucije, katastrofe koja još nije potpuno okončana.

Vraćamo se dijalektici

Da bih realističnije, tj. adekvatnije prikazao razvoj i opstanak bića, ja nisam ukinuo tu, «Hegelovu» dijalektiku, nego sam onoj Hegelovoj triadi dodao još jedan, nužni četvrti član, moment – epitezu. Tako je nastala ideja tetradičke ili četveročlane dijalektike koja je, među stručnjacima, filozofima i profesorima filozofije naišla na veći otpor, negiranje, podsmijeh ili omalovažavanje nego Sveto Pismo u svojim najgorim i najtežim danima.

Oprostite, ovdje se moram osvrnuti upravo na to. Ja djelujem nehotično se pridržavajući onih Isusovih riječi: «Nisam došao da ukinem zakon, nego da ga ostvarim» Moje ideje ne negiraju vrijednost velikih ideja prošlosti, nego ih na jedan jedinstven, revolucionaran način baš potvrđuju.

Tetradička dijalektika ne negira vrijednost «Hegelove, triadičke dijalektike. Epiteza je uvijek dokaz valjanosti razvoja i njegove sinteze. Tamo gdje nema epiteze, nije bilo niti prave, valjane sinteze. Tako je i sa Hegelovom dijalektikom. Tetradička dijalektika je dokaz, nužna potvrda ili samopotvrda valjanosti triadičke

Epiteza je etapa u kojoj sinteza, rezltat razvoja bića reproducira, tj. održava samog sebe i time – sposobnošću samoodržavanja – dokazuje da je ona doista prava, istinska sinteza razvoja, istinski rezultat, jer – in accordance with Aristotle’s opinion – ono što se ne može održati to nije bićevito, nego nešto defektno ili nedovoljno razvijeno.

Činom samoreprodukcije (samoodržanja) biće stvara još jedno, novo biće, takvo kakvo je ono samo – stvara novu individuu. No kroz taj isti čin, kroz kojeg nastaje nova individua, kroz čin samoreprodukcije bića – epitezu – nastaje i vrsta, posredstvom koje biće svoju egzistenciju čini beskonačnom ili besmrtnom. Epitezom, samoreprodukcijom, biće, dakle, pokazuje i dokazuje da je u sebi razvilo onu, moć o kojoj govori Aristotel i da je postalo sposobno za beskonačni opstanak.

Nastankom vrste, revolucija prestaje biti način razvitka bića. Zamjenjuje ju evolucija. Ona se sastoji u iznalaženju sve efikasnijih i sigurnijih načina samoreprodukcije (samoodržavanja) ili pak – kao kod ljudske vrste – u iznalaženju sve primjerenijih metoda i sredstava za ostvarivanje svojih ciljeva.

Najzaslužniji mislioci za razvoj ideje evolucije, svakako su Britanski mislioci, kako oni koji se uopće nisu bavili filozofijom, tako i oni filozofi koji su se bavili istraživanjem induktivne logike.

Rule Britannia!

Ovdje nije riječ samo o načinu egzistencije živih bića, nego i neživih. Atom vodika, npr. nije ništa drugo do pripadnik jedne vrste kemijskih elemenata, (plina Vodika), nastalog nekakvom reprodukcijom, ili, možda jasnije: plin, kemijski element, vodik je zapravo jedna vrsta atoma – jedna vrsta ne-živih bića.

Kako se zbiva reprodukcija kod ovih, neživih bića, ili, kako se razvijaju i razmnožavaju pripadnici neživih vrsta, o tome za sada ništa ne znamo, ali vrlo je vjerojatno da je i u osnovi njihove reprodukcije nekakav eros, jer on vodi cjelokupno kretanje univerzuma – njegov stvaralački ples.

Toliko o vrsti, kao najvišem i najpotpunijem, obliku postojanja bića i tetradičkoj dijalektici koja je instrument njenog razumijevanja.

Bez toga ne bi smo mogli dovoljno adekvatno raspravljati o čovjeku niti ga pojmiti, jer i on je potpuno razvijen tek kao vrsta.

Izrazi čovječanstvo ili npr. «čovjek uopće» su «prazni pojmovi». Prvi je prosta zbirna imenica i može ju dobro zamijeniti i termin «ljudsko krdo» a drugi, «čovjek uopće» ono isto što je Hegel ustvrdio za «čisti bitak» – «Čisti bitak i čisto ništa su jedno isto».

Kad govorimo o ljudskoj vrsti, onda pretpostavljamo da ona, kao i druge žive vrste, svoj beskonačni opstanak temelji na smjeni generacija. Kasnije ćemo, ako ne zaboravimo, ukazati na veliku važnost te činjenice. A sada, o samoj toj reprodukciji više nije potrebno govoriti, jer za njeno poznavanje i razumijevanje nije potrebno biti prosvijetljen, a za sam čin reprodukcije nije potrebno je čak i obično svjetlo. Najbolje se zbiva u mraku spavaćih soba.

Trebamo se posvetiti izlaganju o umjetnom biću.

Dvije, tri riječi uvoda.

Kod drugih živih vrsta, beskonačni opstanak je cilj opstanka, cilj samome sebi. Kod ljudske vrste, pak, takav je opstanak samo sredstvo za ostvarivanje nekih, nama prilično nejasnih ciljeva, koje je kršćanstvo obuhvatilo predodžbom spasa, Kant imenovao kao : «Boga, besmrtnost i slobodu», a Hegel kao samoaktualizaciju Apsolutnog duha. itd. Radi se uglavnom o tome da su ti cljevi transempirijske ili čak transcendentne naravi i da je za njihovo ostvarivanje potrebno transcendirati empirijski svijet.

Povijest se smatra procesom ostvarivanja tih ciljeva.

Ja mislim da to shvaćanje povijesti nije točno, i da stvari stoje nešto drugačije.

Povijest je, po mom mišljenju, ontogenički proces – proces stvaranja i usavršavanja umjetnog bića, odnosno bićevitog oruđa, onog jedinog sredstva pomoću kojeg biće (ljudska vrsta) može transcendirati sebe, tj. svoju bićevitost i ostvariti one gore spomenute ultimativne ili trans ciljeve.

Tokom povijesti čovjek se, ili čovječanstvo, kako se općenito mislilo do sada, nije usavršavalo, nego, baš naprotiv, svrsishodno otuđivalo, od sebe samog i sve svoje darove, najvrednije sposobnosti i živote mnogih stotina generacija žrtvovalo stvaranju i usavršavanju umjetnog bića.

To je bilo nužno, jer se ultimativni ciljevi jedne ontogenične vrste – ciljevi bez čijeg ostvarenja opstanak takve vrste nema smisla – ti se ciljevi, dakle, ne bi mogli otsvariti bez umjetnog bića, a za njegovo stvaranje i zgotavljanje potrebno je žrtvovati cijelo djetinjstvo i mladost jedne takve vrste – desetine ili stotine tisuća godina.

Samožrtvovanje, samoodricanje, požrtvovnost bio je, dakle, onaj opći način i uvjet bez kojeg nije bilo moguće stvoriti, razvijati, a niti dovršiti stvaranje umjetnog bića.

No da bi smo izbjegli nesporazume i moguće zloupotrebe ove tvrdnje moramo odmah istaknuti i naglasiti da se ne radi o nekoj požrtvovnosti u kojoj račun plaćaju i stradaju oni pripadnici ljudske vrste ili subjekti koji se žrtvuju.

Radi izbjegavanja neshvaćanja ili zlonamjernih tumačenja, evo, u svega nekoliko riječi principa po kojem treba živjeti

I individue, i grupe i društva, nacije, rase, društva ili države trebaju gledati na to da ostvaruju svoje interese i ciljeve, ali ih smiju ostvarivati isključivo na način kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi vrste. I vrsta ima istu obavezu. Ona treba ostvarivati svoje ciljeve, ali iskljuivo na način kojim se istovremerno ostvaruju i ciljevi svih subjekata koji ju čine, i kojim ne ugrožava opstanak ostalih živih vrsta na ovom planetu

To smo rekli već mali milijun puta.

Žrtva se, dakle, sastoji u NAČINU koji ostvarivanje vlastitih ciljeva čini također i društveno korisnim. Ili, za one kojima to malo teže ulazi u glavu: žrtva je, sastoji se u načinu djelovanja koji je usklađen sa običajima, pravom, zakonima, moralom ili pak čvrstim i opravdanim uvjerenjem da se nekakvim novim, neuobičajenim načinom djelovanja mogu učiniti veća dobra ljudskom društvu ili ljudskoj vrsti nego onim načinima koju su već uobičajeni – otkrićem nekog boljeg načina ostvarivanja svojih ciljeva i ciljeva društva ili vrste.

Taj način ostvarivanja svojih ciljeva pri kojem se, pored vlastitih, ostvaruju i ciljevi vrste, može se i svakako treba smatrati žrtvom, jer je teži i zahtjevniji nego onaj kojm se ostvaruju isključivo vlastiti ciljevi.

Što se tiče same povijesti ona se uspješno privodi kraju tokom nekoliko zadnjih stoljeća. No ljudska vrsta još nije «spašena» ili «oslobođena» kako se očekivalo i kako se očekuje, jer je uspješno okončanje povijesti tek stvaranje i zgotavljanje sredstva ili oruđa «spasa» ili oruđa «samooslobođenja»

Eto, toliko, da okončamo ovo naše kratko izlaganje o povijesti.

Vraćamo se umjetnom biću.

Ključni zadatak umjetnog bića je, da čuva znanje koje je postigla ljudska vrsta, i da to znanje primjeni u radu kojim stvara dobra koja su potrebna čovjeku.

Prvi važniji, čvršči ili trajniji oblik u kojem se pojavilo umjetno biće bilo je pismo. Ono je znanja jedne generacije prenosilo drugoj, slijedećoj. Bez prenošenja tog znanja od jedne generacije na drugu, ljudska bi vrsta bila prinuđena da živi kao i druge životinje i ne bi mogla stvoriti nikakvu civilizaciju, jer bi sa smrću jedne generacije «umrlo», tj. nestalo, ugasilo se svo znanje koje je ona posjedovala.

Ovdje ima još nešto važno da se kaže.

Umjetno biće mora biti «besmrtno», odnosno mora moći postojati i raditi beskonačno mnogo vremena, vječno, ali kao vječno bivstvujuća, bićevita individua, a ne kao vrsta, jer kao vrsta ne bi moglo izvršavati zadatke koje je pred njega stavila ljudska vrsta i radi kojih ga je stvorila. Ovako, kad umjetno biće postoji kao vječno bivstvujuća individua, ljudsko znanje je sigurno kao da je backupirano i bez problema i opasnosti od gubljenja ili gašenja prenosi se od jedne generacije na drugu.

Istina, moguće je da se umjetno biće razori, propadne ili degenerira, pa ljudska vrsta mora ponovo počinjati takoreći iz početka. To se doista i dogodilo i to ne samo jednom, i ne samo u Evropi. No razvoju ljudske civilizacije najviše je, kako se čini, naškodila s propast Antičke civilizacije i Rimskog carstva te zbivanje Srednjeg vijeka. Nakon propasti Antike, ljudska je vrsta stoljećima živjela bez svog pomagača, vodića i učitelja. Da ne bi bilo zabune, napominjem da je Antička civilizacija bila zapravo umjetno biće kojeg su stvorili antički narodi – određeni stupanj razvoja umjetnog bića. Propala je zato što nije bila sinteza, pa nije imala moć samoodržanja koja je potrebna, a samim tim niti potpuno bićevita. Famozni azijski barbari bili su joj samo grobari koji su ju pokopali puno dublje nego je trebalo, pa je uskrsavanje civilizacije bilo dugo i teško Iz istog ili sličnog razloga propale su i Indijanske civilizacije u Americi, Arapska, Indijska, Pacifička, Atlantska i druge manje poznate.

No tamo gdje je mrak bio najgušći, u Zapadnoj Evropi, rodilo se jedno novo svjetlo iz kojega je izvedena sinteza razvoja umjetnog bića na cijelom planetu.

Onaj svemoćni duh iz Aladinove svjetiljke, koji je , u arapskoj ili islamskoj kulturi, simbol umjetnog bića, u Zapadnoj Evropi postao je stvarnost, najzbiljskija zbilja i proširio se po cijelom svijetu. S njim se, nažalost, proširilo i puno elemenata pogubnog barbarskog mentaliteta, koji postaje realna globalna opasnost. Ali, o tome više u nekom drugom radu.

Sada, mlalko natrag.

Stvaranjem umjetnog bića, čovjek je učinio jednu dozvoljenu i nužnu, svrsishodnu inervenciju u zakonomjernost razvoja bića. Beskonačnu egzistenciju ostvario je beskonačno bivstvujućom umjetnom individuom, a ne nekom umjetnom vrstom. Gore smo već rekli da je to možda savršeniji oblik postojanja bića nego što je vrsta.

Umjetno biće, taj moćni i besmrtni sluga i Maitreja ljudske vrste je individua koja svoju beskonačnu egzistenciju postiže ili ostvaruje inkorporiranjem sve savršenijih generacija elemenata od kojih se sastoji.

Eto, samo toliko jer je to važno imati na umu i nije se smjelo preskočiti.


Umjetno biće ima i svoje dobro poznato ime, koje je, nažalost, vrlo ozloglašeno, ali koje ono s ponosom treba nositi i isticati.

Poznato je i ozloglašeno pod imenom Kapital.

Ime mu dolazi od latinskog naziva za glavu Caput, gen. capitis – glava ili Capitula – glavica, a označava Nešto što ima vlastitu volju i vlastitu pamet, koja je bitno veća i dublja od pameti svih pametnjakovića i svih genija koji su ikada postojali ili će postojati, i koja, kao ni computor, ne može pogriješiti.

Čovjek često griješi, kapital nikada, iz jednostavnog razloga – zato što je on, Kapital svekolika mudrost i znanje ljudske vrste.

Peter Drucker je napisao: kapital = civilizacija.

Istina je obrnuto – civilizacija je Kapital.

Kako smo već natuknuli, stvaranje Kapitala je bio cilj povijesti od njenog početka, prije nekoliko desetina ili stotina tisuća, a možda i milijuna godina, pa sve do prije nekoliko zadnjih stoljeća, kad se to stvaranje uspješno počelo privoditi kraju.

Danas možemo tvrditi da je povijest – taj ontogenički proces – uspješno okončan. Stvoreno je neophodno, bićevito oruđe spasa ili oslobođenja ljudske vrste.

Kapital je najveće i, zapravo, jedino dobro koje je stvorila ljudska vrsta.

To je istina o Kapitalu.

No usprkos tome, i danas je malo ljudi koji ne nasrću na nj, a još manje je usta koja govore istinu o njemu, a sve vrvi od učenih i neukih budala koje ga proklinju kao nekakvo besprimjerno zlo i optužuju za greške koje je učinio sam čovjek.

Kapital je istinski i potpuni monomah.

Sam se bori protiv svih, a

bori se za spas svih – za spas vrste.

Zamislite, molim vas, kako mi «dobro» „razumijemo“ to što radimo, i usprkos svemu tome, smatramo se nekakvim razumnim ili umnim bićima !!!!!!!!!????????????

Svoj razvoj i opstanak, kapital ne treba toliko zahvaljivati teoretičatima ili filozofima koliko ljudima «Koji – kako je izvrsno rekao Marx – ne znaju uvijek što govore, ali zato uvijek dobro znadu što čine». Pri tome je mislio na kapitaliste i poduzetne ljude uopće. Sam Marx, taj veliki učitelj ljudskog roda, o koje li ironije, svojim mišljenjem i stavom prema kapitalu svrstao je sebe baš među one koju ne znaju što govore.

Srećom Kapital je puno moćniji nego što mi mislimo, pa je pokopao sve one koji su kanili pokopati njega, i to ne samo teoretičare i filozofe, nego i druge moćne individue i institucije, čak je – poput Jahvea – iskorijenio i cijele narode i civilizacije koje su se odmetnule od njegove vlasti, ili su krenule putem koji ne vodi ka ostvarivanju istinskih i pravih ciljeva ove, naše, ljudske vrste.

Velika većina pripadnika ljudske vrste do sada je bila ontoklastična – tendirala ka uništenju umjetnog bića ili ometanju ostvarivanja ciljeva vrste. Onaj mali broj ontogeničnih ipak je uvijek, u presudnim momentima pobjeđivao, jer ih je predvodio i podržavao sam kapital, a i moćna necesitas – nužnost ili potreba.

Jedna Arapska poslovica kaže: «Više vrijedi krdo magaraca predvođenih lavom, nego krdo lavova predvođenih magarcem». Ne mislim tu samo na Marxa, komuniste i njima slične proroke i avangardiste.


Ontogenično vs ontoklastično.

Vrsta treba opstojati tako da načinom opstanka ostvaruje i ciljeve pripadnika koji ju čine, individue, nacije, rase, grupe, profesije, države, društva…. a svi ovi subjekti trebaju brinuti o svojim ciljevima ali isključivo na način kojim ostvaruje ciljeve vrste. Da bi se to ozbiljilo potrebno je da se vrsta transformira u umjetni organizam, društvo, jer društvo je po našim nazorima umjetni organizam.

Ovaj organizam opstoji po drugačijim zakonima, nego što su prirodni, po zakonima koje propisuje pravo. Po tim, pravnim tj. društvenim zakonima trebaju živjeti sve individue i svi ostali subjekti koji čine društvo.

Novokantovski mislilac, aksiolog, W. Windelband tvrdio je da je čovjek između ostalog i «nomotetsko biće» – biće koje stvara zakone na osnovu kojih će živjeti. (a ne spoznaje zakonitosti prirodnih pojava kako se obično (ne)shvaća termin nomotetski), Ovakvom, Windelbandovom shvaćanju čovjeka nema se što zamjeriti, jer čovjek doista sam sebi propisuje zakone. Čovjek je nomotet zakonotvorac i zakonodavac, lat. legislator, a sami ti zakoni, nomosi, pravila – regulae ili leges su volitivni alati ili volitivno oruđe s kojim se ostvaruju oni ciljevi.

Pravo i zakone ja sam definirao kao objektiviranu volju ljudske vrste, kojom ona sebe, navodi, motivira i prisiljava na takav način življenja kojim se mogu ostvariti njeni ciljevi. Pravo, zakoni i država su prvenstveno instrument samoprisile ljudske vrste, samoprisile na onakav način djelatnosti koji vodi ka ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Onu Starorimsku izreku « Ubi societas, ibi ius -.gdje je društvo, tamo je i pravo – moglo bi se proširiti i formulirati ovako:

Ubi homo, ibi ius, sed ubi ius, ibi societas – Tamo gdje je čovjek, tamo je i pravo, a tamo gdje je pravo, tamo je i društvo.

Razvoj vrste – do svemoći i sud o vrsti da je ona svemoćna. – Raspolaže svim svojim spoznajama jer ih čuva umjetno biće.

Umjetno biće – specifičnost u odnosu na ostale vrste.

Genetska podjela rada – muškarac vs žena.

Muškarac stvara mozgom, a žena maternicom.

Individue, grupe, nacije, rase, društva ili religijske konfesije nisu istinski svjesne svoje pripadnosti ljudskoj vrsti, što zapravo znači da ljudska vrsta nije istinski svjesna svog vlastitog postojanja.


Petar bosnić Petrus


Posvećeno mom učeniku i prijatelju Slavku Puškariću.

Distrakcijska ili detrakcijska sila je odvlačna sila – sila koja odvlači neko tijelo ili mastičnu česticu od hvatišta neke atrakcijske, privlačne sile drugog tijela.

Primjer distrakcijske sile je centrifugalna sila koja nastaje kod rotacije, odnosno kod normalne ili centripetalne akceleracije u kojoj atrakcijska (centripetalna) sila ne mjenja brzinu orbitirajćeg tijela, nego pravac njegovog kretanja.

an = v2 / rk

an je normalna akceleracija, v je linearna brzina rotirajuće mase, rk je radius zakrivljenosti.

Distrakcijska (centrifugalna) sila je manifestacija inertnosti mase koja se kod rotacije manifestira kao reaktivna (pseudo)sila – koja se opire promjeni pravca kretanja, tako što odvlači masu tijela radijalno od osi rotacije. Veličina distrakcijske ili detrakcijske sile, F, kod rotacije čvrstog tijela, proporcionalna je masi rotirajućeg tijela, m i kvadratu njegove brzine, v, a obrnuto proporcionalna veličini radijusa rotacije, r. Evo Huygens-ove jednadžbe koja to pokazuje:

F = mv2/r

Pravac djelovanja distrakcijske ili detrakcijske (centrifugalne) sile uvijek je identičan pravcu djelovanja atrakcijske, (centripetalne) sile, ali je suprotnog smjera.

Sličnost distrakcijske (odvlačne) i repulzivne (odbojne) sile je u tome što obje nastoje razdaljiti, udaljiti ili odvući svoja hvatišta ili težišta što dalje jedno od drugog.

Jedna od razlika među njima je u tome što su repulzivne sile uvijek fundamentalne, (istoimeni magnetski polovi ili istoimeni električni naboji), dok su sve distrakcijske sile pseudosile.

Repulzivne, odbojne sile razlikuju se od distrakcijskih, odvlačnih i po tome što intezitet repulzivnih sila opada eksponencijalno – obrnuto je proporcionalan kvadratu radijusa, r2.


F = [1/(4πɛ] (Q1×Q2)/r2

Ili pojednostavnjeno:

F = (Q1×Q2)/r2

Dok kod distrakcijskih opada linearno, sa r.


F = mv2/r

I distrakcijske (odvlačne), i repulzivne (odbojne) sile mogu uzrokovati levitaciju, no razlikuju se po tome što distrakcijske (odvlačne) sile dovode do stvarne levitacije – trajnog bestežinskog stanja. – npr. levitiranje astronauta prilikom orbitiranja Zemlje, dok suprotstavljanje repulzivnih (odbojnih) sila do prividne levitacije kod tijela koja levitiraju, ali zadržavaju svoju težinu – npr. maglev vlak, magnetski ležajevi ili magnetska igračka levitron.

Atrakcijske sile su fundamentalne sile: električna, magnetska, gravitacijska i nuklearna. One mogu imati funkciju centripetalnih sila – gravipetalne, elektropetalne, magnetopetalne i nukleopetalne. Distrakcijske sile uvijek su reaktivne, pseudosile; gravifugalna, elektrofugalna, magnetofugalna, i nukleofugalna.

Jedino kod rotacije čvrstog tijela (solid body ili corpus solidum), obje sile koje se pojavljuju kod rotacije – atrakcijska, centripetalna i distrakcijska, centrifugalna, ili, preciznije: solidopetalna i solidofugalna – su pseudosile.


Težina je veličina privlačne, atrakcijske sile i izračunava se Newton-ovom jednadžbom za veličinu gravitacijske sile:

F = (GM m)/R2)

Ova jednađžba savršeno je točna. Ali važi samo tamo gdje tijela ne orbitiraju jedna oko drugih, dakle…. nigdje u svemiru.

U mikro i makro svemiru, međutim, gdje tjelešca i tjelesa orbitiraju jedna oko drugih, ili, gdje svemirski brodovi orbitiraju oko nebeskih tijela, ne možemo više govoriti o gravitaciji kao privlačnoj sili, nego o gravipetalnoj, tj. o gravitaciji koja ima funkciju centripetalne sile), a njena veličina izračunava se po Newton-Huygens-ovoj jednadžbi.

Fgp = [(GMm)/R2] – (mv2/R)

Za razliku od one gornje, ova jednadžba važi u cijelom svemiru.


Ekonomski i tehnološki, najinteresantnija distrakcijska sila danas je gravifugalna sila. Ona je reakcija na gravipetalno (centripetalno), odnosno normalno djelovanje gravitacijske sile na neku masu koja orbitira oko nekog nebeskog tijela. Pri brzinama manjim od brzine satelizacije, vs, ta distrakcijska, tj. gravifugalna sila smanjuje težinu tijela. Pri brzini satelizacije, potpuno ju ukida i ostvaruje trajno bestežinsko stanje, a iznad brzine satelizacije povećava radijus kruženja promatranog tijela.

Kod rotacije čvrstog tijela, centrifugalna i centripetalna sila uvijek su jednake i povećavaju se s povećavanjem brzine rotacije. Kod rotacije, ili orbitiranja koje je utemeljeno na centripetalnoj funkciji neke fundamentalne sile (npr: gravitacije), te sile također su jednake, ali je njihova veličina obrnuto je proporcionalna brzini rotacije. To se vidi i iz gornje Newton-Huygensove jednadžbe.


Presudno važno pitanje za razvoj prizemaljskih i svemirskih transportnih sredstava, prometala je pitanje: kako postići stvarnu levitaciju i elevaciju nekog, npr. svemirskog prometala, a da ono, zbog toga, ne mora obilaziti oko cijelog planeta.


Odgovor je dan odmah dolje niže.

Fizikalna osnova prijedloga gravifugalne letjelice.

Slika 1

Slika 1 prikazuje rotaciju prstena u blizini nekog nebeskog tijela. Ista slika pokazuje da prsten može imati bezbroj središta (centara, C) smještenih na osi rotacije i isto toliko radijusa, ali da su stvarni, fizikalni samo radijusi r0 i r1, jer spajaju masu prstena sa hvatištima solidopetalne i gravipetalne sile. Centar C1, koji je hvatište gravipetalne sile i radijus r1jedini imaju važnost za pojavu gravifugalne sile, Fgf . Centar Cje hvatište solidopetalne sile, tj „obične“, „centripetalne sile, On i radijus r0 nemaju nikakve važnosti za pojavu i veličinu gravifugalne sile, Fgf, isto kao ni bezbroj ostalih centara, C i radijusa, r koji nisu naznačeni na slici.

Osmotrimo gornji prijedlog i zapitajmo se:

Da li rotirajući prsten koji rotira tako da mu je os rotacije koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije, da li, dakle, takav prsten razvija distraktivnu, gravifugalnu silu, Fgf,koja djeluje po istom pravcu kao i gravipetalna (gravitacija), ali u suprotnom smjeru.

Predrasude kažu da ne razvija, no pravi, točan odgovor je u slijedećem.

Distraktivna, gravifugalna sila, Fgf može nastati samo ako putanja neke mase opisuje kružnicu oko centra, odnosno težišta nebeskog tijela, točke C1 i ako je točka C1 hvatište neke fundamentalne sile, gravitacije.

Na prvi pogled, čini se da Slika 1 pokazuje da to ovdje nije slučaj. No ako imamo na umu da je os rotacije prstena koaksijalna pravcu djelovanja gravitacije, shvatit ćemo da je svaka točka na putanji mase prstena jednako udaljena od točke hvatišta gravitacijske (gravipetalne) sile C1, dakle, da je putanja svake čestice njegove mase kružnog oblika (zakrivljena prema centru C1), jer jedino su kod kružnice sve točke na njoj jednako udaljene od njenog središta.

No ovdje se to ne vidi odmah iz dva razloga. Prvi je taj što je hvatište gravitacijske (ili gravipetalne) sile, točka C1 izvan ravnine rotacije prstena, a drugi je to da je ta točka veoma udaljena od mase prstena, više od šest milijuna i tristo tisuća metara, tj. najmanje 6 365 752 m. Koliko iznosi prosječni radijus Zemlje.

Veličina distrakcijske, gravifugalne sile, Fgf, u gornjem primjeru izračunavat će se po Huygensovoj jednadžbi:

Fgf = mv2/R

Simbol m označava masu prstena, v je njena linearna brzina, a R radijus r1, udaljenost prstena od hvatišta gravitacijske sile, tj. od točke C1.

No kako je radijus te zakrivljenosti vrlo velik, 6 365 752 m. Gravifugalna sila bit će mala. Da bi prsten postigao bestežinsko stanje i levitirao bilo bi potrebno da njegova masa rotira tzv. prvom kozmičkom brzinom, ili brzinom satelizacije, vs =7902m/sec.

To proizlazi iz poznate jednadžbe za veličinu brzine satelizacije pri određenom radiusu R:

v =√GM/R.  

gdje je v linearna brzina mase prstena, √ je korijen. G je gravitacijska konstanta, M je masa nebeskog tijela, a R udaljenost prstena od težišta nebeskog tijela, tj. hvatišta gravitacijske ili, točnije, gravipetalne sile, centra C1.

Prsten koji rotira na prikazani način (slika 1), izložen je normalnoj akceleraciji, tj. normalnom ili perpendikularnom djelovanju atrakcijske, gravipetalne sile na pravac kretanja njegove mase, isto kao i svemirski brod koji obilazi oko cijelog planeta. Pri brzini koja je veća od prve kozmičke brzine, inercija mase broda prisiljava klasični svemirski brod da se Arhimedovom spiralnom putanjom udaljava od planeta. Isto tako, inercija mase prstena, pri brzini koja bi bila veća od prve kozmičke, prisiljavala bi čestice prstena da se po helikoidalnoj spirali, koja nalikuje spiralnom navoju vijka, “penju“ uvis. Prsten kao cjelina i njegovo kučište (koje, kako smo rekli, ne bi rotiralo), pravocrtno bi se „penjali“ vertikalno uvis, tako da bi uzlijetanje ovakve letjelice podsjećalo  na izvijanje i izdizanje vijka.

Ako bi prsten bio zatvoren u neko evakuirano kućište koje ne bi rotiralo i postizao veću brzinu od navedene, nastojao bi povećati svoju udaljenost od hvatišta gravitacijske sile, točke C1, tj. nastojao sebe i kućište podignuti vertikalno uvis, do orbitalnih visina ili do visina koje su potrebne da bi se ušlo u gravitacijsko polje nekog drugog nebeskog tijela.

Za spuštanje i prizemljenje ovakvog uređaja ili letjelice bilo bi potrebno smanjiti brzinu rotacije prstena ispod prve kozmičke, 7902 m/sec.

Prsten bi se ubrzavao električnom energijom iz električnih akumulatora letjelice, a usporavao tako da se njegova kinetička energija pretvara u električnu i vraća natrag u akumulatore, pa koristi za neko novo uzdizanje. To bi bila ekonomija korištenja ove letjelice.


Ovdje se nameće pitanje: zašto neki ovakav projekt već nije realiziran, pogotovo zato što nije skup. Prsten može imati i manji promjer od jednog metra.

Za to postoji više razloga.

1. Ljudi koji su se bavili ovim problemom promatrali su samo kretanje mase po radijusu r0  i solidofugalnu, ili „običnu“ centrifugalnu silu, Fcf , (slika 1), te njen vertikalni derivat, cos. 900 koji je uvijek jednak nuli, bez obzira na brzinu kretanja mase prstena.

2. Nitko nije uočio da se masa tijela koje, na opisani način, rotira u gravitacijskom polju ne kreće samo po radiusu r0, nego, istovremeno i po vrlo dugačkom ekstraplanarnom radijusu r1. (vidi sliku 1), te da nužno uzrokuje gravifugalnu silu, Fgf..

3. Ljudi koji nisu razumijevali ovu pojavu, ali su eksperimentirali s njom, (Hideo Hayasaka, Takeushi, Jim Faller…) radi toga da bi ju upoznali, koristili su se premalenim i neadekvatnim žiroskopima i premalenim prosječnim brzinama. Loše raspoređene mase tih žiroskopa okretale su se vrlo velikim kutnim brzinama (koje nemaju nikakve važnosti), ali su im prosječne linearne brzine (koje su važne) iznosile prosječno 10m/sec, ili manje. Takvi uređaji davali su vrlo malo gravifugalno ubrzanje: cca 0,000005m/sec2, 0,00001m/sec2 do 0,00002m/sec2, Takvi uređaji davali su jedva mjerljivo ili nikakvo smanjenje težine, što je u skladu s predviđanjima gravifugalne teorije, ali se zbog njenog nepoznavanja i zbog nerazumijevanja problema, pripisivalo sistemskim greškama, neadekvatnim mjerenjima, vibracijama itd.

Za jasne i nediskutabilne rezultate, tj. za očigledno i nedvojbeno smanjenje težine žiroskopa ili prstena potrebno je da linearna ili obodna brzina mase žiroskopa ili prstena bude veća od 500m/sec ili barem veća od 300m/sec. Prsten od ugljičnih vlakana (polyaramida) može postići brzinu od 1300m/ sec. Nadalje, prsten ne bi smio imati čvrstu osovinu, nego bi radi izbjegavanja vibracija, trebao lebdjeti i rotirati u evakuiranom kućištu, u rotacionom magnetskom polju koje bi ga po potrebi ubrzavalo ili usporavalo.

4. Brzine od 300m/sec. ili 500m/sec. ili veće postale su moguće tek otkrićem ugljičnih vlakana, koja su dovoljno čvrsta da izdrže veličinu razornih horizontalni solidofugalnih sila, Fcf koje su pri površini Zemlje, 6356752 puta veće od vertikalne gravifugalne sile, Fgf.. S povećavanjem visine letjelice, a zbog eksponencijalnog opadanja veličine gravitacijske sile, ta razlika postaje manja i povoljnija.

5 Levitiranje i elevacija neke pokusne gravifugalne letjelice, postala je moguća tek otkrićem nano-tubes i grafena, jer su jedino ovi materijali dovoljno čvrsti da izdrže djelovanje razornih horizontalnih, solidofugalnih sila i da masi prstena dadu vertikalno gravifugalno, tj. aksijalno gravifugalno ubrzanje do 12,7 m/ sec2.


Sada još riječ dvije o onoj famoznoj antigravitaciji.

Ona se najčešće zamišlja kao neka fundamentalna, repulzivna (odbojna) sila. Ako bi postojala najvjerojatnije bi njena koercitivna moć opadala s kvadratom udaljenosti, r2, onih predmeta koji se odbijaju. No sve ukazuje na to da takva sila ne postoji. U tome nema nikakve štete, jer postoji gravifugalna sila koja je puno moćnija i pogodnija za ostvarivanje ljudskih ciljeva i za čovjeku prirođeni i pogodan način života.

Ako bi bilo moguće proizvesti antigravitaciju, onda bi i čovjek morao lebdjeti u letjelicama s kojima bi putovao i u kojima bi boravio što bi bilo škodljivo za ljudsko zdravlje. U gravifugalnoj letjelici, čovjek, neživi tereti i konstrukcija letjelice zadržavali bi normalnu težinu. Jedino bi prsten bio u bestežinskom stanju, ili bi, pri brzini koja bi bila veća od brzine satelizacije, svojom težnjom prema gore podizao letjelicu i njen teret. U međuplanetarnim prostorima u kojima je djelovanje gravitacije zanemarivo malo, solidofugalnom silom mogu se postići isti životni uvjeti kao i na zemlji (umjetna gravitacija). S druge strane, u Zemljinoj orbiti može se, po volji, a bez opasnosti od pada na zemlju, smanjiti težina ljudi i tereta, tako da gravifugalna letjelica orbitira oko Zemlje, brzinom koja je manja od brzine satelizacije, vs. To bi možda bilo pogodno za oporavak bolesnika ili rad nekih industrija.

Još nešto važno. Budući da se lebdenjem gravifugalne letjelice na nepromjenjivoj visini, npr: visini od tri, ili četiri kilometra, ne vrši nikakav fizikalni rad, niti troši energija (bez obzira na veličinu i težinu letjelice i vrijeme trajanja lebdenja), moguće je od velikog broja letjelica sagraditi cijelu lebdeću civilizaciju na visini koja bi bila idealna za čovjekov život.

Gornji tekst jasno pokazuje da ne treba nimalo žaliti za onom famoznom antigravitacijom ako je nema ili ju je nemoguće proizvesti, jer ju zamjenjuje gravifugalna sila, koja je, uostalom, i puno moćnija, i ekonomičnija, i pogodnija od nje.


Eto, ovdje samo toliko. Više i detaljnije o tom fenomenu možete naći u mojim knjigama i člancima koje sam objavio još u prošlom stoljeću.

Evo vam i link za nešto slično:



Najprije riječ dvije o samom vlasništvu.

Ono je društveni odnos (pravo: stvarni odnos) prema predmetu vlasništva – stvarima, osobama, pravima i idejama. Uključuje tri ovlaštenja. ius utendi, ius fruendi i ius abutendi – pravo upotrebe, pravo plodouživanja i pravo zloupotrebe ili uništenja.

Sudbina vlasnika, poput sjenke, uvijek slijedi sudbinu njegova vlasništva – Fati dominii sui dominus sequitur. Iz dobrog, produktivnog vlasnikovanja slijedi bogatstvo, sigurnost, ugled. Iz lošeg: bijeda i propast.

No nije samo vlasnik ovisan sudbini svog vlasništva, nego i svi oni koje to vlasništvo zapošljava, a i cijelo društvo. Ako su u nekom društvu loši vlasnički odnosi ili se loše postupa s vlasništvom, onda se u njemu loše i živi.

Vlasništvo je temeljni i najvažniji društveni odnos i treba se mijenjati i razvijati simultano s predmetom vlasništva – kapitalnom imovinom. Zaostali, zastarjeli vlasnički oblici ili odnosi upropaštavaju predmet vlasništva, ali i samo društvo koje ih prakticira.

Umjetni vlasnik

Umjetni vlasnik je najviši stupanj, sinteza u razvoju institucije vlasništva.

Prethodni stupnjevi razvoja su:

Društveno vlasništvo – koje se prakticiralo u paleolitskoj i neolitskoj civilizaciji.

Privatno vlasništvo – koje se prakticira od rane antike do danas, kad se počelo pokazivati kao prepreka daljnjem razvoju društva i civilizacije, odnosno prepreka ostarivanju ključnih ciljeva ljudske vrste, a prepreka je zato jer živi privatni vlasnik, svojim upravljanjem više ne može udovoljavati potrebama ekonomije, razvoja društva i razoja civilizacije.

Stvaranje umjetnog vlasnika je željeni, ali, nažalost, još-ne-ostvareni cilj razvoja institucije vlasništva.

On nastaje tako da se kapital, putem sistema državnih zakona, transformira u vlasnika sebe samoga koji brine o sebi i zbrinjava samoga čovjeka.

Karakteristika mu je to da je iznimno efikasan i pravedan i da, za razliku od živih privatnih vlasnika, ima niske, zanemarivo male troškove samoodržavanja i djelovanja (vlasnikovanja). Ne trebaju mu, ni palače, ni jahte, ni limuzine, a niti ikakav drugi luksuz.

Umjetni vlasnik može se smatrati sintezom razvoja institucije vlasništva – dovršenim vlasničkim sredstvom ili zgotovljenim društvenim instrumentom za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste – ciljeva čije ostvarenje osmišljava ljudsko postojanje.

Ključni zadatak bit će mu: da kontrolira efikasnost i produktivnost rada gospodarskog i političkog managementa. Njegovo pravo, odnosno ovlaštenje ius abutendi svodit će se na to da odbacuje zastarjelu tehnologiju i da promptno smjenjuje loše upravljačke gospodarske i političke elite, grupe ili individue – one koje ne udovoljavaju potrebama ekonomskog, društvenog i civilizacijskog razvoja.

Društvo koje će biti utemeljeno na vlasnikovanju umjetnog vlasnika neće biti, ni kapitalizam, ni socijalizam, nego nomokratsko društvo – a civilizacija, antropotehnološka.

Nomokratsko društvo bit će pravedno za sve klase koje mu budu pripadale i za sve individualne, fizičke ili pravne osobe.

Nomokracija (direktna vladavina zakona) je realni cilj razvoja ljudskog društva. Neuspostavljanje umjetnog vlasnika i nomokracije ili preveliko odgađanje i kašnjenje u njihovom uspostavljanju dovoditi će do jako velikih i sve većih i većih kriza, a možda i do kolapsa civilizacije.


umjetni vlasnik neće ukinuti pravo ni zakon, a niti pravdu, nego će ih ostvariti. Neće niti porobiti čovjeka, nego ga osloboditi.

Više o tome:



Onaj kratki članak dole, niže može vam pokazati da od mene lako možete naučiti nešto što je od najveće važnosti za dobru i sretnu budućnost svijeta, a što ni uz najveću muku i ni za najveće novce nikako ne bi mogli naučiti ni na najelitnijim učilištima i veleučilištima na svijetu. Zato pročitajte to što sam napisao. Neće vam naškoditi.


KAPITAL? Kapital je umjetno biće koje je stvorila ljudska vrsta, radi toga da brine o čovjeku, te da radi umjesto njega i za njega, i da posluži kao bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Bez tog, bićevitog sredstva nije moguće ostvarivanje onih ciljeva, čije ostvarenje osmišljava ljudski život i opstanak

Kako je nastao kapital?

Proizišao je iz rada i štednje.

Individue, obitelji, poduzeća, države, generacije su radile i štedile. Tako je stvaran višak vrijednosti i profit koji je upotrebljavan kao sredstvo za oslobađanje vremena, radi toga da bi se moglo učiti, a znanje koje je bilo sticano učenjem upotrebljavano je kao sredstvo za usavršavanje kapitala.

Ovdje treba imati u vidu da bez profita nije moguće, ni slobodno vrijeme, ni učenje, a niti usavršavanje kapitala.

Cilj ljudske vrste (kojeg ona uglavnom nije svjesna), jest usavršiti kapital do te mjere da on mogne preuzeti gotovo sve nužne poslove i brigu potrebnu za slobdan život ljudske vrste, a da čovjeku ostavi samo zabavu, rekreaciju, potrošnju, učenje, istraživanje i kreativni rad.

Put kojim se razvija kapital i stupnjevi njegovog razvoja su: Rad, štednja, profit, slobodno vrijeme, učenje (škola i školovanje), znanost, kreativni rad, tehnologija (primjenjena znanost).

Danas je kapital isto što i civilizacija, jer današnja civilizacija tehnološke je naravi. S obzirom na to, mora se reći da su antikapitalističke tendencije u društvu zapravo anticivilizacijske tendencije – one koje ometaju ili onemogućuju ostvarivanje bitnih ciljeva ljudske vrste i osmišljavanje ljudskog života.

Znanost je najviši i najvredniji oblik postojanja kapitala. Sloboda suvremenih generacija i njihovo bogatstvo proizvod su cjelokupne znanosti a naročito one koja je nastala u toku klasične antike i one što se razvila tokom nekoliko posljednjih stoljeća.

Napredak u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste zbiva se kad se najveći dio profita upotrebljava kao sredstvo (investira) u razvoj kapitala. Profit je jedini materijalni izvor razvoja. Ali, ako se najveći dio profita pojede već prije nego bude stvoren, ili se potroši u svrhu praznog i plitkog luksuza, zbiva se nazadak, a i nepravda, jer takav luksuz i takvu zabavu mogu sebi priuštiti samo oni koji mogu nesavjesno i nekažnjeno prisvajati profit koji im, po pravdi, nikako ne može pripadati.

Jasno, ratovi, oružje i međudržavna opstrukcija ekonomske djelatnosti, (ekonomski, carinski ratovi itd.), razjedinjenost ljudske vrste, opće međunarodno bezakonje također doprinose nazadovanju civilizacije, isto kao i nekontrolirano razmnožavanje ljudi i prekomjerno povećanje ljudske populacije.

Da bi spriječio ove degenerativne i opstruktivne pojave, i nepravdu, a i radi toga da bi zaštitio prirodno biće, prirodu, kapital tendira ka tome da se transformira u umjetnog ili virtualnog vlasnika sebe samog , jer bi, kao takav, bio mnogo moćniji, produktivniji i pravedniji od živih privatnih vlasnika, a i od onog, tzv. društvenog vlasništva.

Jedino je umjetni, virtualni vlasnik, na kojem će se zasnivati jedno novo (nomokratsko) društvo, jedino je, dakle, on dovoljno funkcionalno društveno sredstvo za ostvarivanje onih bitnih ciljeva ljudske vrste čije ostvarivanje, kako smo rekli, osmišljava ljudski život i opstanak.

Šire o tome:


Petar Bosnić Petrus


Hajde da konačno odgovorim svim ljudima koje zanima moje mjesto u povijesti filozofije ili u povijesti znanosti, ili svijeta uopće.

Prije svega moram reči da je to pogrešno pitanje, odnosno neadekvatan i preuzak okvir u koji bih stavio samog sebe ako bih doista odgovorio postavljeno pitanje.

Pravo pitanje trebalo bi glasiti: koje je moje mjesto ili moja pozicija ili uloga u vječnosti.

Evo kratkog, ali vrlo iscrnog odgovora na to pitanje:

Najprije je Bog stvorio prirodno biće, prirodu.

Potom je čovjek stvorio umjetno biće.

A onda sam došao ja i objasnio im što su to oni napravili.

Ovo bi se, na prvi pogled, mogla dojmiti kao neka šala ili izjava čovjeka koji je prilično prolupao. No, onome ko malko pozna Hegelovu filozofiju, a i Aristotelovu, pa i filozofiju drugih značajnijih mislilaca, odmah će biti jasno da je to istina i to izrečena na jedan isvrsan način. Istinski čovjek je, naime, razumijevanje i znanje svega onog što je stvoreno ili je nastalo prije njega i svega što postoji. Postojanje bez tog razumijevanja i znanja bilo bi puko ništavilo, nepostojanje.

I po Hegelu, dakle, i po Aristotelu, a, naravno, i po meni, a to znači po istinosnom ljudskom mišljenju znanje je ono najviše, što dolazi na kraju i što je kruna koja postojanje čini potpunim i istinskim postojanjem.

Ja sam, dakle, prosto i čisto, apsolutno znanje.


Mislim da ništa nije lakše shvatiti od toga.

Ako sada opet ne znate da li se šalim ili ne, pročitajte Aristotelovu Metafiziku i Hegelovu Fenomenologiju i Enciklopediju filozofskih znanosti, pa ćete znati.


Petar Bosnić Petrus


Dosad su mislioci pokušavali shvatiti kako kapital funkcionira, dok se radilo o tome da je trebalo odgovoriti na pitanje: što je kapital?

Dole sam na nekoliko mjesta identificirao kapital sa mitskim mačem Excaliburom. Poznavanje metaforike i simbolike tog mitskog mača i pojma bićevitosti, lako će pokazati o čemu se tu radi, a pokazati će i to da mithos nije u nekakvom nespojivom neskladu ili raskoraku sa logosom, nego su oni, štoviše, u vrlo tijesnoj vezi – veoma različiti, suprotni, antitetični izrazi jedne te iste ideje.

„Nije civilizacija stvorila mitove – rekao je jedan mislilac – nego mitovi civilizaciju.“

Ljudski svijet, sa svom svojom znanošću i tehnologijom, rodio se i izrastao iz mitova, bajki i velikih snova.

Posebnu, iznimno veliku važnost u ovom radu imaju oni djelovi teksta koji govore o instituciji vlasništva (za koju se pokazuje da je korjen društva) ,a govore i o tome da se o dobrom, produktivnom funkcioniranju društva, napretku i pravdi ne može ni sanjati ako se ne razvija institucija vlasništva.


Nego, da počnem.

Onim ljudima koji poznaju germansku mitologiju, lako će biti shvatiti tvrdnju da je u osnovi duha te mitologije ležala ideja da oruđa i oružja koja izrađuje čovjek trebaju biti bićevita, što nije bio slučaj ni u jednoj drugoj mitologiji.

Kod Grka, npr., Ahilejevo oružje, koje je iskovao sam bog Hefest, bilo je samo iznimno kvalitetna stvar, isto tako i Teukarov štit, ili Filoktetov i Odisejev luk.

Kod Germana, međutim, ovakva su oružja bila čudotvorna ili možda bolje da kažemo bićevita, jer su imala nadnaravna ili nadstvarna svojstva. To se nije vidjelo samo po njihovoj izuzetno velikoj moći, nego i po tome što su ta oruđa i oružja imala i svoja osobna imena. Mačevi: Balmung, Gramm, Vasek, Orlandov Durendal, Votanovo koplje Gungnir, Thorov čekić Mjolnir, Hejmdalov rog Gjalahorn itd.

Čini se da je germanska mitologija, kako je gore nagovješteno, ovim svojim nazorom zapravo izrazila onu duboko istinitu čovjekovu slutnju da, oruđe s kojim ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve i osmisliti svoje postojanje, dakle, da to oruđe, treba biti nešto više od obične stvari, nešto bićevito.


Excalibur, mač legendarnog Kralja Arthura, također spada u ovu grupu oružja. I on je imao, tj. točnije ima čudotvorna, odnosno bićevita svojstva, no neusporedivo moćnija i većem opsegu i dubini od onih drugih već spomenutih oružja i oruđa koja su ipak bila prvenstveno mitografski simboli koji su ukazivali na to da bi ljudsko oruđe trebalo biti bićevito.

Ono što je ovdje važno znati jest činjenica da Excalibur nije bio samo simbol. On je doista postojao, a, kako smo već nagovijestili, postoji i danas, i, premda to malo tko zna, samim svojim postojanjem, određuje svekoliku ljudsku povijest i sudbinu ljudske vrste.

Otkud Excaliburu ovako velika i sve veća i veća moć i svojevrsna besmrtnost?

Oni, vrlo rijetki ljudi, koji ozbiljno proučavaju ovu pojavu uglavnom misle da to dolazi od toga što je Excalibur zapravo bio mač boginje Pravde, Dike, ili je pak bio iskovan iskovan od iste kovine od koje je bio sačinjen njen mač i njena vaga, jer – kažu – Dikina oruđa bila su sačinjena od kovine koja je prošla kroz Vatru pravde. (Naime, prema jednom manje poznatom mitu, koji vjerojatno i nije autentičan, Dike je bila gospodarica vatre u kojoj su propadale sve loše stvari, a one dobre postajale još boljima. One kovine koje su prošle kroz tu vatru i nisu izgorile, postajale su dragocjenije od zlata. A ako je npr. neko koplje ili uisitnu vrijedan i predodređen mač prošao kroz Dikinu vatru zadobio bi čudotvornu moć i onu blistavu, srebrnasto plavu boju kojom se odlikovao Excalibur.)


No okrenimo se opet malko ka legendi o Kralju Arturu.

Nakon njegove smrti, čarobnjaci su Excalibur prelomili na dva dijela, od kojih je jedan nazvan Urd, Prošlost a drugi Skuld, Budućnosti bačeni su u rijeku Zeit i tamo su na njenom dnu ležali sve do prošlog stoljeća, dok ja, u jednom dugom i teškom snu, nisam dobio jasan zadatak da ih izvadim odatle i da ih ponovo spojim i obnovim, ali – kako su htjeli oni mudraci – tako da spojeni djelovi budu bitno i neusporedivo snažniji, i moćniji, nego su bili prije prelamanja.

To je za mene, običnog čovjeka, bila takoreći nemoguća misija i prošlo je mnogo decenija, zapravo gotovo cijeli moj život, dok mi, na kraju, prije smrti, a najvjerojatnije, uz pomoć neke više sile, (možda čak i moćne Norne, Berdandi, gospodarice rijeke Zeit) nije uspjelo dovršiti zadani posao.

Sada je Excalibur najveća moć u ovom, empirijskom svijetu, jer je ponovnim spajanjem zadobio apsolutnu nadmoć nad svime što je čovjek stvorio. Postao je neuništiv i vječan.

A kad stekne i potpunu vrlinu dobrote, bit će moćniji i od prirode i svega što postoji. Bit će kao Bog.

No, da ne bi bilo nesporazuma, naglašavam da Excalibur nije neko moje oruđe. Ja nisam njegov vlasnik, nego samo čovjek koji je, po jednom proročanstvu, dobio zadatak da ga obnovi i ojača, na što sam, kako sam već rekao, potrošio gotovo cio svoj život.

Nemojte sada, molim vas, misliti da sam ja neka obična budala i da se žalim na to. Baš obrnuto. Zahvaljujući tome moj je život zadobio vrijednost i najpotpuniji smisao, i, što je još puno važnije, time je konačno obistinjeno i ostvareno proročanstvo, o čijem je ostvarenju ovisila i ovisit će daljnja sudbina čovjeka i opstanak svijeta.


Excaliburom će rukovati, i vladati svijetom. netko nepoznat, ko, već na prvi pogled, bude shvatio kakvu i koliku moć on krije u sebi.

Možda ne bi bilo loše reći da se taj, povlašteni Netko neće služiti Excaliburom, nego će služiti Njemu, i da će, i on, a i bilo tko drugi, odmah stradati, od njegove oštrice, ako ga, čak i na najlukaviji mogući način, pokušazloupotrebiti, pa Excalibur i svoje zle namjere okrenuti protiv, dobra, pravde i humanosti.

To će većini čitatelja zazvučati kao nekakva bajka, ali radi se uistinu o najstvarnijoj stvarnosti. Uostalom, ako se malko, ali trezveno i kritički osvrnete na povijest, sigurno ćete pimjetiti da je ona, i pored silnih krvoprolića i stradanja, a i svega ostalog, bila i proces ostvarivanja snova i bajki, ili, ako baš hoćete, proces zbivanja čuda. Sjetite se samo mita o Ikaru. Nekad je čovjek mogao letjeti samo u snovima ili u mitografskoj mašti, a danas – neusporedivo brže od ptice, ili strijele, udobno zavaljen u neko sjedalo – leti s kontinenta na kontinent ili sa Zemlje na neki drugi planet ili svijet.

Povijest je zapravo najfantastičnija bajka , a možda i čarobni stroj ili čarobna svjetiljka koja snove i želje pretvara u stvarnost. Ni jedan ljudski um ne može zamisliti nešto tako fantastično niti fantastičnije od nje.

Toliko o povijesti, i o pretpovijesti Excalibura.


A dalje…?

…Ono što slijedi izgledat će vam kao neko sasvim drugo, filozofsko štivo ili nekakva greška, pogrešan tekst. No možete mi vjerovati na riječ da se ne radi se o tome, nego o stvarima koje doista morate znati da bi ste upoznali pravi Excalibur i da bi ste, ako vas sudbina pozove, s njime mogli krojiti budućnost svijeta.

Najprije vam moram reći nešto što će vas iznenaditi: da ima ljudi od kojih neki najslućuju, a neki znaju da je Excalibur obnovljen, ali je njihova reakcija na to puno drugačija od naivnih očekivanja dobrih ljudi, a i od onog što sam i ja sam očekivao kad sam im ga pokazao. No, o tome će uskoro još biti riječi.

Eto, ko hoće, neka sada nastavi čitati, ali neka – da ponovim – ne bude zbunjen nužno novom terminologijom i sasvim novim načinom izražavanja jer obnovljeni Excalibur puno je, bitno drugačiji od onoga koji je postojao prije nego je bio prelomljen. No kako god bilo, vi uvijek čvrsto imajte na umu da priča govori o Excaliburu.



Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila, niti su bila objavljena.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće i zašto se dešavaju takve stvari?

Možda je problem u tome što je tekst objavljen na groblju i na jeziku mrtvaca.


Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja se ne slažem s tim mišljenjima i smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je tek neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari.

Obična stvar je, kratko, jednostavno i slikovito rečeno; biće bez „duše“, a biće je stvar s „dušom“.

Umjetno biće ima umjetnu „dušu“ – „dušu“ koju je stvorio čovjek.

Razlika između duše koju je stvorio Bog ili priroda i one umjetne, koju je stvorio čovjek je u tome što je ona prva svrha ili cilj nekog stvaranja, a može biti i sredstvo stvaranja umjetnog bića. Ova druga, pak, umjetna, što ju je stvorio čovjek, je tek neophodan instrument, sredstvo stvaranja nečeg velikog što nam još nije potpuno jasno, ni vidljivo, možda baš zbog svoje silne veličine.

Samo biće, pak, jest Nešto autopoietično, nešto što – kako se izražavao Hegel – ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju sve te moći. One su heteropoietične. (Bićevitost i autopoietičnost su jedno isto, sinonimi.)

Eto, tako i tek toliko da možemo nastaviti izlaganje o umjetnom biću.


U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično kažem da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transbioloških i transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam istinski mudraci, nadrimudraci i budale do sada govorile o njemu, jer ovo što čitate, u ovom kratkom vodiću i u mojim drugim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Svi su vam, naime, značajni mislioci – počev od velikog učitelja ljudskog roda, Aristotela do Marxa, a i onih današnjih – svi su vam oni govorili da je kapital nekakvo zlo, prokletstvo, otuđenje, raščovječenje, proizišlo iz neljudske pohlepe, gramzivosti, sebičnosti i pokvarenosti. Njima su se pridružili i svi veliki vjerski, politički i društveni reformatori i revolucionari u zdušnom proklinjanju kapitala i gnjevnim pokušajima da ga zauvijek unište i zatru.

Kao što se vidi, ništa od toga nije uspjelo. Uz potporu NUŽDE i nekolicine lucidnih i poduzetnih ljudi, kapital je stoički izdržao sve to i pokopao sve one koji su mu htjeli biti grobari, a sad je, posredstvom mog rada pokazao da je ipak nešto sasvim drugo, suprotno onomu što su ti ljudi mislili o njemu.

Nažalost, njihovo je mišljenje o kapitalu i kapitalistima osnova vašeg današnjeg „znanja“ i „razumijevanja“ ove pojave, i to je zasigurno glavni razlog zbog kojeg, za sada, nitko ne prihvaća moje shvaćanje kapitala, niti moje učenje o njemu

A Kapital je, kako ja mislim, ono jedino istinsko i neprolazno dobro koje je čovjek, po prirodi stvari, po Božjoj namisli, ili po nekom svom „instinktu“, tokom povijesti trebao i težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. I nije on rezultat nikakve pohlepe, niti pokvarenosti, nego produkt najvrednije i najveće vrline – ljudske kreativnosti – ontogeničnosti – sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog.

Svekoliko dosadašnje postojanje ljudske vrste „instiktivno“ je i, naravno, dobrovoljno žrtvovano njegovom stvaranju. Povijest je bila proces samožrtvovanja čovjeka radi stvaranja kapitala. To stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito, a stupnjevi njegovog razvoja postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja kapitala -umjetnog bića. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Odnos mog shvaćanja kapitala prema onim prethodnima sličan je odnosu Kopernikove Heliocentrične kozmološke teorije prema Ptolomejevoj, Geocentričnoj i prema Teoriji epicikla. To je kopernikanski obrat u shvaćanju kapitala, ali ne samo i isključivo njega.


Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti trebao preuzeti na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, zabava, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad. Takav, uistinu bajkoviti život nije nešto na što bi se ijedan čovjek mogao požaliti.

Već sam gore rekao da je povijest, između ostalog bila i proces ostvarivanja snova i bajki. Ovo je zgodno mjesto da se sjetimo i poznate bajke o čarobnoj Aladinovoj svjetiljci. Ta svjetiljka je simbol kreativnosti, stvaralačke moći. A svemoćni duh koji stanjuje u njoj, i koji vlasniku može ispuniti svaku želju zapravo je simbol umjetnog bića, kapitala. To štivo, koje je nekad bilo bajka, danas je zgoljna stvarnost.

Kapital je onaj duh koji ispunjava naše želje.

U ovoj stvarnosti ne valja jedino to što je onaj čije se želje ispunjavaju katkada nesmotren i raspamećen, a čija raspamećenost uništava živote mnogih drugih vrsta bića. Jedna od namjera ovog rada je došapnuti onom svemoćnom duhu da malko urazumi svog gospodara, kako bi se klonio želja koje drugim vrstama bića onemogućuju život i sreću, jer može se sretno živjeti i bez nanošenja nesreće i činjenja zla drugim bićima. Štoviše, ne može biti uistinu sretan onaj ko svoju „sreću“ temeliji na tuđoj nesreći. Istinski dobar i sretan ljudski život može se temeljiti isključivo na čovjekovom kreativnom radu, i naravno, onom ne-kreativnom, reproduktivnom kojeg će obavljati umjetno biće.

No, napustimo mi ovu maglovitu i lelujavu granicu na kojoj se snovi i bajke pretvaraju u stvarnost i uronimo u čistu i čvrstu povijesnu zbilju.

Evo te zbilje.


Objektivni temelji onih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa. Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se ona temeljila.

U neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kapitalna materijalna imanja postaju njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast u Antici nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Ono što je ovdje jako važno istaknuti, a čemu sam u svojim drugim radovima posvetio veliku pažnju jest činjenica da je uvođenje privatnog vlasništva, bilo uvođenje pravde u ljudski svijet.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom.

Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao.

No, budući da manager nije vlasnik, ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće. Bogaćenje managera doista se često temelji na upropaštavanju poduzeća kojima upravljaju, a i cijelih društava i država.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada zajedno s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i od propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.


Kao i u Antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na teret i štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Iz procesa ostvarivanja snova i bajki povijest se, kako se čini, u sve većoj meri, pretvara proces ostvarivanja nekakvog horora ili noćne more.

Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva se epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a vrlo je vjerojatno da će biti loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju, suspendiranju ili zaboravu tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva nad kapitalnim dobrima i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak i prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku, a i umjetnom vladaru ili nadvladaru.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.


Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodnom kontrolom vlasti stoji tako da čak i jako puno truda i rada kojeg narodi, građani ili birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Ovdje je neophodno reći koju riječ o razlici između demokracije i nomokracije.

Kod demokracije najprije treba čekati da veći dio naroda uoči loše vladanje, zatim da dobije volju da ga spriječi, pozivajući se na zakone, (ukoliko vlast raznim lukavstvima ili silom ne spriječi izjašnjavanje naroda). Zatim treba čekati da narod osiromaši, razgnjevi se i na kraju pobuni kad je već sve upropašteno i više se nema što izgubiti.

Kod nomokracije zakoni su sačinjeni tako da bi se sami, automatski aktivirali odmah, čim bi došlo do loše, nedovoljno produktivne vladavine ili do nekakve povrede ili zloupotrebe vlasti, a u nekim stvarima, ti bi se zakoni, zahvaljujući upravo egzaktnoj predvidivosti štete, aktivirali i prije nego bi nastupila šteta, pa bi ju sprečavali ili smanjivali. Neposluh ovoj automatskoj aktivnosti zakona tretirao bi se kao kazneno djelo koje čini politički ili poslovni management i kažnjavao bi se odgovarajućim kaznama.

Eto, toliko.

A sad nešto drugo.


Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod, a i svaki drugi subjekt živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.


Već na početku teksta, u dijelu o Excaliuburu i onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Nešto sam vam već rekao, ali neće biti zgorega da se kaže još nešto – nešto što je poanta ovog teksta a možda i nešto što je najvažnije ili presudno važno za naš opsanak.


Na početku sam pretpostavio da svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu, o kojoj je gore već bilo rečeno nekoliko riječi. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne budemo ostvarili.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do onaj obnovljeni Excalibur – najmoćnije oruđe i oružje kojeg um može pojmiti, a s kojim se mogu osvojiti cijele galaktike i stvoriti carstvo bez kraja i konca, carstvo mudrosti, pravde i slobode.

Zakon je ono što kaos pretvara u kozmos, divljinu u ekumenu, ropstvo u slobodu, a Pakao u Raj.

Po čemu se to vidi ona prava, excaliburska narav tih zakona o kojima pričamo ?

Prije svega, po tome što iznimnu vrijednost tih zakona, uz malo truda može uvidjeti svatko dijete, a najlakše i najbrže, “u bljesku evidencije”, na sam njihov spomen, onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar, ujedinitelj ljudske vrste, a zatim – da se uistinu radi o pravom, konačnom obliku Excalibura – vidi se i po tome što se upravo i samo na osnovu tih zakona može stvoriti ono carstvo o kojem je sanjao Arthur i cijelo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti ono, gore spomenuto, carstvo mudrosti, pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Već sam rekao da sam ja bio samo osoba koja je ozbiljila ili ostvarila mit o čudotvornom maču – „kovač“ koji je prekovao i „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale pradavne legende, mitovi, i upute mudraca, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka nekog novog prethodnika, drugačijeg i moćnijeg od Menesa, Mojsija, Aleksandra Velikog ili Napoleona, Nekoga koga će pozvati i odabrati Velika Sudbina, a koji će ovaj Excalibur izvući iz virtualne memorije i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

Poruka mojim suvremenicima.


 O političarima.

Oni političari koje se politikom ne bave na način ovog članka, nemaju što tražiti u politici. Oni spadaju u prošlost i zaborav u koji i nas žele odvući.

Čuvajte ih se.