Skip to content

KAKO JE BIO ROĐEN BOG

Petar bosnić petrus

 Kako je bio rođen Bog?

U onim davnim vremenima kad je još bilo kraljeva i proroka živiljaše čovjek po imenu Malaher. Već od rane dobi odlikovao se neviđenim lukavstvom. Njime je postizao sve što je god poželio: bogatstvo, ugled, čast i ostala svjetska blaga.

Još dok je bio mlad, spletkama je svrgnuo kralja i sam se ustoličio na prijestolju. No bio je jako loš vladar. Za dobrobit i napredak kraljevstva nije nimalo mario, ali ga zbog njegove lukavosti nitko nije mogao zbaciti s prijestolja. Lako je otkrivao svoje neprijatelje, pa ih međusobno posvađao, ili ih prikazao kao neprijatelje naroda i potrpao u tamnice. Uživao je u tome da čak i one smrtne neprijatelje, spretnim lukavstvima pretvori u svoje sluge, a to je radio s takvom lakoćom i virtuoznošću da se i sam sebi divio i zanosio svojom moći.

Kad su mu takvi uspjesi opili pamet, počeo je otvoreno iskazivati prezir prema velikim i dobrim nebeskim bogovima, govoreći da njihova dobrota ništa ne vrijedi, te da bi on i njih svojom lukavošću mogao podvrgnuti svojoj vlasti i učiniti ih svojim slugama.

Jedne noći, dok je uživao u svom vrtu, na mjesečevoj zraci spusti se preda nj anđeo, glasnik bogova i reče mu.

– Blaženi su bozi čuli tvoje riječi, ali ne plaši se, oni su dobri i neće te kazniti zbog toga, nego ti, štoviše, poručuju kako se nadaju da te tvoje riječi nisu prazno hvalisanje, i da iskreno žele da postaneš jedan od njih. Voljni su ti i pomoći u tome, pa ti poručuju da je na zemlji skrivena jedna moć pomoću koje se postaje takvim kakvi su oni. A da bi ti još više pomogli, voljni su ti otkriti da je ta moć skrivena u ljudskoj duši. Eto, ako otkriješ tu moć, postati češ vječan poput velikih i dobrih nebeskih bogova.

Tu anđeo malo zastane a onda nastavi:

– A mogao bi možda postati čak i kralj i Presveti Gospodar nad svima njima.

To reče i u slavi se vrati u nebo.

***

Kad je ostao sam, Malaher reče u sebi:

-Veliki bogovi su velike budale. –

– Zar ima tajne na zemlji koju ja ne bih mogao otkriti – ja, Malaher, koji znam čak i ono što moji neprijatelji sanjaju !?-

Odmah sutradan pozove upravitelja dvora i ministre i stane ih lukavo ispitivati o toj tajnoj moći. Kako oni nisu ništa znali o njoj, reknu mu da bi to mogli znati svećenici, jer su oni upućeni u mnoge božanske tajne. On ih dade pozvati i stane ispitivati. Svećenici su mu otkrili mnoge čudesne stvari i uputili ga u misterije, ali o onoj moći pomoću koje se postaje vječan i moćan poput dobrih nebeskih bogova nisu mu znali ništa kazati. Misleći da mu to ne žele reći, on im stade obećavati časti i blaga, a kad ni tada nije dobio odgovora kojeg je tražio, udari ih na muke. Uzalud. Svećenici su, proklklinjući ga, jedan za drugim izdisali pod mukama ne odavši nikakvu tajnu.

Onda Malaher razašalje svoje spretne uhode po cijelom kraljevstvu da se raspituju o ljudima koji se razumiju u zvijezde i tajne stvari. Oni su mu privodili mudrace i učenjake, a on ih je ispitivao i davao mučiti ne bi li se dokopao tajne vječnog života. No sve je to opet bilo uzalud. Pobio je mnoge ljude i okrvavio ruke do lakata, a onu tajnu nije otkrio. Glad za njom, međutim, i želja da bude vječan i moćan poput velikih bogova nije mu se smanjivala, nego je sve više rasla i bivala sve pomamnijom, i mnogi su ljudi, u tamnicama ispod njegova dvorca, zbog nje izdahnuli na spravama za mučenje.

Prošlo je dosta godina dok je do njega dopro glas o nekom mladiću, Ješui, koji je bio glasovit u narodu zbog svoje mudrosti i kojega su ljudi štovali kao živoga boga. Malaher odmah pozove vojnike i naredi im da ga uhvate i dovedu.

Kad su mu ga doveli, iznenadi ga njegova ljepota, mladost i krotkost. Kako je bio vrlo lukav, odmah je osjetio da pred njim ne stoji običan čovjek, pa je postao vrlo oprezan. Skupi svo svoje lukavstvo, učini se vrlo prijaznim prema mladiću i obeća mu vrlo veliko blago ako mu otkrije ono što traži i ispriča mu, sada već davnu zgodu s anđelom i obećanje velikih nebeskih bogova.

Čuvši što kralj od njega traži, Ješua se duboko rastuži i reče mu:

– Gospodaru moj, srce mi se rastužilo, jer ne ne mogu udovoljiti tvojoj želji. Ne znam ni za kakvu takvu moć. A da znam, ti ne bi trebao slati stražu da me dovede ovamo, nego bih ja, ne žaleći nogu, prevalio i najveći put da dođem k tebi i poslužim ti ostvariti tako plemenitu nakanu, jer nema ničeg plemenitijeg ni uzvišenijeg od težnje da se postane poput velikih dobrih bogova. –

Malaher je bio opazio kako ga je mladić susretljivo i sa razumijevanjem slušao, i već se bio poradovao da je došao kraj njegovoj potrazi, ali kad mu je Ješua rekao da mu ne može pomoći, silno se ozlojedi, i reče.

– Doista još nisam sreo tako lukava čovjeka kao što si ti. No ako si i uspio nadmudriti tolike ljude i navesti ih da te poštuju kao kakva boga i da ti pokorno služe, nemoj se nadati da ćeš tim svojim lukavstvima nadmudriti i mene. –

– Krivo su ti rekli, gospodaru – reče mu blago Ješua. – Mene nitko ne služi, nego ja služim drugima. Ima ljudi koji me poštuju, i ja bih volio da me poštuju samo zato što služim i ni zbog čega drugoga.-

Malaher je još dugo razgovarao sa mladićem, pokušavajući ga razlozima i ljubaznošću privoliti da mu oda tajnu, no Ješua je stalno poricao da zna nešto o tome, ali poricao je to riječima koje su opčinjavale i opijale Malahera, tako da ga je on slušao s nekim tajanstvenim zanosom, koji je išao sve do samozaborava. I što ga je više slušao, u duši mu je sve više rasla žeđ za njegovim riječima. I ne samo to. On, Malaher, koji nikada, nikome i ništa nije vjerovao, sada je, poput djeteta, sve vjerovao ovome mladiću, koji mu je govorio nevjerojatne, čudesne stvari, i u svom je duhu Malaher sasvim jasno vidio da i ne može biti nikako drugačije nego tako kako mu govori ovaj lijepi i neobični mladić. I pored toga što je Ješua uvjerljivo govorio da ništa ne zna o tajnoj moći koju on traži, Malaheru je, što ga je duže slušao, nekako bivalo sve jasnije da ju on ipak zna, i da je, štoviše, taj mladić jedini čovjek koji ju može znati, a njegova dobrota uvjeravala ga je da će mu je ipak odati.

Njihovi razgovori potrajali su danima. Čim bi se probudio, Malaher bi žurno odlazio mladiću da ga sluša i gleda i nije mario ni za kakve druge poslove. No žudnja za onom tajnom i neka neobjašnjiva, i velika sigurnost da ju mladić zna nisu mu davale mira pa je molbama i uvjeravanjima stalno navaljivao na njega da mu je oda. Kad je vidio da na taj način ne može ništa postići, počne razmišljati o tome da i njega preda krvnicima. No kako mu ga je bilo žao, odustane od toga i ponovo ga pokuša pridobiti molbama i zaklinjanjem, ali opet bez ikakva uspjeha. To ga ozlojedi i jedne večeri, nakon razgovora, on ipak naredi zapovjedniku straže da mladića ujutro preda krvnicima.

Ali, nešto ga je opet vuklo k mladiću, pa je svaki dan silazio u podzemlje dvorca nagovarati ga i moliti da mu oda tajnu. Ješua ga nije psovao ni proklinjao, kao drugi mučenici prije njega. Nije ga čak ni prekorio, što je u Malahera izazivalo grizodušje i želju da se sve to što prije okonča. Stoga se on jednoga dana zakleo najtežim zakletvama da će njemu, Ješui ostaviti cijelo svoje kraljevstvo i prijestolje, ako mu oda onu tajnu koju traži.

Ješua mu je na to odgovorio.

– Gospodaru moj, kad bih vam ja odao tu tajnu, zar ne bi ste vi postali dobri i milostivi poput nebeskih bogova, i zar me tada ne bi ste nagradili i puno većom nagradom nego što je cijelo vaše kraljevstvo. Ali ja bih vama odao tu tajnu ne tražeći ništa zauzvrat, jer vidim da vas ona muči više i teže nego mene vaši krvnici.-

Malahera je taj odgovor zbunio i potpuno pomeo. Nije više znao što bi, pa se vratio u svoje odaje. No, gore nije imao mira. Stalno su mu se u pamet vraćale mladićeve riječi. Sutradan nije silazio u podrum, niti je izlazio iz svojih odaja, a straži je naredio da nikoga ne pušta unutra. Prvi put u životu sumnjao je u samog sebe i valjanost onoga što radi. O mladiću više nije mogao misliti kao o nekom nevjerojatno lukavom čovjeku, jer mu je bivalo sve jasnije da je istinski dobar i mudar. Osjećao je da on posjeduje tajnu koju traži i zbunjivalo ga je to što Ješua ipak tvrdi da ju ne zna. Nije bio načisto s tim da li da mu vjeruje ili ne. Zbog tih dvojbi koje su ga smućivale nije znao što da poduzme. Čas je sjedio i grozničavo razmišljao o tome, a čas opet žurno hodao iz odaje u odaju. Svako malo donosio je odluke koje su mu se činile kao dobra rješenja, a onda bi, časak poslije uviđao da nemaju smisla. U nekoliko navrata bio je odlučio da Ješuu oslobodi mučenja, ali kako je vjerovao da mladić doista posjeduje tajnu koju on traži i da mu je ona, konačno, nadohvat ruke, odustajao je kad je već bio zaustio da pozove stražu, i opet je, progonjem raspaljenim željama, sumnjama i grizodušjem nastavljao svoju grozničavu šetnju iz odaje u odaju.

Trećega dana uvečer, kad je umoran i klonuo mislio na Ješuinu dobrotu i krotkost, i na to kako mu je čak sa nekom ljubavlju rekao da bi mu odao tajnu ne tražeći nikakvu nagradu, u duši mu bljesne spoznaja.

Otkrio je tajnu.

Ali, umjesto sreće, dušu mu preplavi užas, zato što je shvatio da je nebo, za njega, zauvijek izgubljeno, jer sve što je u životu učinio bilo je samo jedan velik zločin. Svijet se okrene oko njega. U jednom trenu on shvati kakav je i užasne se nad samim sobom. Stajao je neko vrijeme tako, kao skamenjen od užasa, i ništa osim užasa i prezira prema sebi samome nije ispunjavalo njegovu dušu. A onda, kao pokošen, padne na koljena, podigne ruke k nebu i zavapi:

– O predobri bogovi, kome ste vi poklonili svoje povjerenje? U koga ste položili svoje nade? O, jadan li sam! Ima li na ovom svijetu išta bijednije i gore od mene? O, kuku meni!

Zatim, slomljen spusti ruke i prokune samoga sebe najmračnijom kletvom koju je znao.

Časak nakon toga sjeti se sirotog mladića u podrumu svoga dvorca. Jedna nova misao bljesne mu u duši i ispuni ga velikom snagom. On skoči na noge i zavikne:

– Straža!-

Vojnici ulete u odaje, a on im samo zapovijedi:

– Za mnom!-

– I sjuri se prema podrumu gdje je bila tamnica i mučilište.

***

Ali, sigurno se pitate, kako je došlo do ovog preokreta u Malaherovoj duši?

Dok je gore u odajama mislio na Ješuu, na njegovu dobrotu i krotkost, sinulo mu je da se vječni život i blaženstvo mogu postići baš dobrotom i krotkošću, i da je moć koja ga je mogla učiniti jednim od velikih bogova trebao tražiti u svojoj, a ne u tuđim dušama.

Sada je vidio kako je njegovo veliko lukavstvo bila samo niska i bijedna osobina, i kako nije samo budala, nego i zločinac, koji je tuđe živote i sreću mnogih dobrih ljudi žrtvovao svojoj prostačkoj gladi za vlašću. Zgražao se nad tim da se čak usuđivao željeti da bude jedan od velikih dobrih bogova, on, koji, kako je to sada sasvim jasno vidio, nije bio ništa drugo do običan nitkov, ološ koji se niskim lukavstvima i zločinima domogao vlasti.

Više nije žalio za tim što je izgubio nebo, jer ga nije ni zasluživao, ali mu je žaljenje za nevinim ljudima koje je dao ubiti i mučiti i za mnogima koje je time unesrećio peklo i mrvilo dušu. Znao je kako će užasno biti kažnjen, ali se tome čak radovao,  jer je to bila pravda, i jer je u srcu slutio da postoji nešto teže i gore od toga – milost i oproštenje – jer, milost i oproštenje, nakon takvih zločina, mislio je, mogao bi tražiti i primiti samo onaj ko uopće nije čovjek, ko je …ništa. Jedino pravda, mislio je, može iscijeliti tako propalu dušu.

Dok je gore u svojim odajama mislio na Ješuu, shvatio je da on u sebi ima tu dobrotu koja ljudima može dati vječni život i blaženstvo, ali da taj dobri mladić, to dijete ne zna što nosi u sebi i da mu zbog toga nije mogao otkriti tajnu koju je od njega tražio. Ali sada će on, Malaher to otkriti Ješui, tako da učini barem jedno dobro djelo u svom životu. Sjetio se svih ljudi koje je poznavao i sasvim je jasno vidio da je jedino Ješua dostojan toga da postane bogom. S tim mislima i sa žarkom željom da mu to što prije otkrije, poput furije spuštao se prema tamnici.

***

No Malaherova žurba bila je nepotrebna. Ješua je umirao, a krvnik Morderak, koji ga je dotle mučio, sada mu je brisao smrtni znoj sa lica i nastojao mu olakšati smrt.

Morderak je bio čuven krvnik i mučitelj, najbolji i najveći u svom mračnom zanatu. Za razliku od ostalih krvnika, nikada se nije izrugivao ljudima koje je mučio. Smatrao je da to ne spada u krvnikov posao, a vidio je i to da poruge jačaju prkos čvrstih ljudi, što otežava izvlačenje istine iz njih. Ali, s druge strane, njegovo umijeće mučenja i zadavanja boli bilo je tako veliko da su i najčvršći zločinci brzo priznavali svoja zlodjela. Dobro je poznavao zločinačku dušu i nepogrešivo ju razlikovao od duše nevinog i poštenog čovjeka. Već pod prvim, najblažim mukama mogao je vidjeti da li je čovjek kriv ili nevin, i za one koje je smatrao nevinima tražio je oslobađanje od mučenja. Ta je njegova pronicljivost spasila mnoge ljude.

Kad je počeo mučiti ljude za koje je kralj vjerovao da znadu onu tajnu, vidio je da neznaju ništa o tome što se od njih traži i savjetovao da se oslobode muka. No kralj je zahtjevao da se mučenje nastavi do smrti, i ti su ljudi umirali na spravama za mučenje proklinjući kralja i njega koji ih je mučio. Jedino ovaj zadnji, Ješua, ni u najtežim mukama nikoga nije čak niti pogrdio. Već prije nego ga je počeo mučiti, Morderak je vidio da je Ješua nevin kao jagnje, pa je kralju savjetovao da ga ne muči. No Malaher je ipak naredio mučenje i nije dozvoljavao da se ono prekine. Morderak se nevoljko i teška srca laćao svog posla. Najgore od svega bilo mu je to što je vidio da ga taj mladić nekako razumije i suosjeća s njim, a nije mu mogao uzvratiti ničim osim novim mukama. To ga je peklo kao ljuta rana i svaki je čas u sebi proklinjao svoj mračni zanat i dan kada se počeo baviti njime.

Kad je vidio da se život mladića gasi, dao ga je skinuti sa sprave za mučenje i položiti na dasku. Jednom krpom brisao mu je smrtni znoj sa lica, a Ješua, kojem ni muke nisu unakazile ljepotu i čedan izgled, gledao ga je sa zahvalnošću i toplinom. Morderaku čije je srce bilo kao od kamena, sada ipak bi’ tako kao da je mučio i mukama ubio svoje rođeno dijete.

Ojađen i ogorčen, odluči da smakne kralja i tako osveti Ješuu. Ostalim krvnicima nije ništa govorio, jer se nije mogao pouzdati u njih. Znao je da je većina njih gora od mnogih zlikovaca koje su mučili. Znao je i to da će ga kraljeva straža odmah sasjeći, ali nije mario.

***

Malaher, kao oluja, ispred cijele svoje straže, uleti u tamnicu, ne osvrčući se oko sebe, i, upravo je bio zaustio da vikne :

– Oslobodite mladića! –

Kad mu Morderak svojim kratkim, širokim mačem zadade smrtonosni udarac. Trenutak zatim, sam Morderak padne sasječen mačevima kraljeve garde.

Smrtno ranjeni Malaher nije pao. Udarac ga je samo zaustavio, i činilo se kao da se nakon te smrtne rane nekako pribrao. Mirno je pogledom potražio Ješuu i ugledao ga na dasci na koju su polagali umiruće. Skupi snagu priđe mu, klekne i reče.

– Oprosti mi Ješuo, što sam uništio tvoj mladi život. –

Htio mu je još reći kakvu on to moć nosi u sebi, ali bilo je kasno. Smrt mu je oduzela snagu. Prije nego se srušio, samo je još uspio vidjeti zadivljeni pogled kojim ga je gledao Ješua. To mu je bilo posljednje svjetlo što ga je ponio sa ovoga svijeta

Ješua je htio pružiti ruku za njim, ali ju smrt zaustavi i ona nemoćno klone na dasku.

***

Nastao je tajac.

I vojnici i krvnici bili su preneraženi onim što se zbilo. Krvnici su se plašili da bi vojnici mogli navaliti na njih, pa su držali ruke na oružju a vojnike na oku. Vojnici su se pak plašili da je posrijedi nekakva urota i bili su u strahu od krvnika kojih je bilo znatno više. Svi su neodlučno stajali na svojim mjestima.

Neizvjesnost prekine neko komešanje u jednom mračnom uglu tamnice. Tamo je iz poda iskrsao užasni demon Dijabel. Srca svih onih koji su bili u tamnici preplavi smrtna strava, i oni se, klecavih koljena, natraške povuku do zidova tamnice i stisnu uz njih.

Dijabel se obazre oko sebe i krene prema tijelima Malahera i Ješue. Međutim, kad im se već bio primakao, kraj njih se, niotkuda pojavi kerubin. Nad čelom mu je sjao veliki crveni dragi kamen, znak gospodara nad anđelima. Dijabel stane i drsko upita.

– Što bi još htjeli nebeski bogovi? Ovaj ovdje – i pokaže na Malahera – taj je moj. Prokleo je sebe svojim djelom i svojom vlastitom riječju. A i onaj tamo, Morderak, živio je od nečistog zanata.-

– Veliki će bogovi odlučiti o njima – odgovori mu kerubin – a ti se vrati tamo odakle si došao.

Dijabel se, međutim, nije micao.

Tada kerubin digne ruku, uperi prst u njega i reče:

– Natrag! –

Dijabel ustukne pred silnom moći kerubina i stane se nevoljko povlačiti, kao ljuta zvijer, sve gledajući ne bi li nekako zaskočio svoj plijen i ugrabio ga. Na kraju se ipak, režeći i škrgućući zubima povuče u podzemlje iz kojeg je bio izišao.

Tada kerubin priđe Ješui i nad čelo mu stavi blještavi plavi dragi kamen, znak gospodara nad kerubinima i serafinima. Životvorna moć dragog kamena polako je Ješuu vraćala iz tamnog bezdana smrti. Kad je došao k sebi, ustane sa one daske bez ijedne rane na sebi, pogleda po tamnici i ugleda kerubina koji mu se pokloni i reče.

O veliki Trone, Ješuo, blaženi nebeski bogovi željno te očekuju.

Ješua je, međutim, neodlučno stajao, dok naposlijetku ne upita:

A što će biti s njim, i pokaže na Malaherovo tijelo.

On je počinio veliki grijeh – odgovori kerubin – U nebo mogu samo nevini i čisti.

Tron Ješua, gospodar nebeskih hijerarhija tužno pogne glavu i ostane tako neko vrijeme, a onda skine sjajni dragi kamen što mu je blještao ponad čela, pruži ga kreubinu i reče:

Beskrajna hvala i slava velikim nebeskim bogovima, ali ne mogu primiti ovaj njihov dar. Vidio sam kako se Malaher pokajao za svoje zločine i kako je teško patio zbog toga što je učinio, i ne mogu otići gore ostavivši njega ovdje.

To reče i još više ispruži ruku prema kerubinu, da mu vrati sjajni izvor vječnog života i blaženstva.

No čim je to učinio, iz njegovih grudi, a onda i iz čitavog tijela zasja snažna svjetlost blještavija od sjaja tisuća sunaca i zaslijepi sve koji bijahu u tamnici. Kerubin ustukne jedan korak, a onda padne ničice na koljena, gledajući s divljenjem i ljubavlju izvor tog božanskog sjaja, a sa usana mu se same od sebe oteše riječi

Gospode presveti!

Osta tako još neko vrijeme zaneseno gledajući božanski sjaj i zaboravljajući sama sebe, a onda skoči na noge spreman da uzme Malahera i odnese ga u nebo. No njegov ga gospodar zaustavi blagom kretnjom, pa sam priđe Malaheru i nježno ga uzme u naručje. Uzme zatim i Morderaka i vine se u nebesa.

Njegova svjetlost oba’sja čitava kraljevstva, i sjala je tako cijelu noć. Vidjeli su ju mnogi narodi i poklonili joj se.

Sjećanje na tu noć prenosilo se s pokoljenja na pokoljenje. I danas, nakon toliko tisuća godina ljudi ju pamte i slave, i zovu Božićnom, jer vjeruju da je baš te bajne noći bio rođen Bog.

 

 

Oglasi

OTVORENO PISMO SABORU RH

Otvoreno pismo Saboru RH

Obavještavam Sabor RH da je Rebublici Hrvatskoj na raspolaganju donacija u iznosu cca 30 000 000 000 000 000 – trideset trilijuna Eura, u idućih 25 godina. Jedini uvjet i JEDINA MOGUĆNOST za korištenje ove donacije je implementiranje Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije u zakonski sistem RH.

Zakoni se mogu vidjeti ovdje: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

 

Tri politike

Petar Bosnić Petrus

 Tri politike

Nekoć sam bio “aktivni” sociolog i bavio se proučavanjem prostitucije. Nakon što je na Balkanu, tj. u “bivšoj Jugoslaviji” izbio rat, univerzitet mi je ponudio da proučavam ponašanje prostitutki u toj, ratnoj situaciji. Ponuda mi se učinila vrlo zanimljivom, pogotovo stoga što je projekt, pored iznimno visoke plaće za rad na “rizičnom terenu”, uključivao i život “na terenu” što je mene, moram priznati, veoma privlačilo. Pored toga, nisam trebao sredjivati rezultate istraživanja, nego samo voditi “intreviewe” i redovito ih slati na univerzitet, gdje ih je sredjivala moja asistentica.

Najprije sam otišao u Beograd. Prvih nekoliko mjeseci proveo sam učeći jezik na tamošnjem univerzitetu. To mi je bio najteži dio posla. Svako prijepodne provodio sam na seminarima, a popodne u hotelskoj sobi, štrebajući i vježbajući nove izraze. No zahvaljujući tom drilu, naučio sam nešto Srpskog, i dosta sam se dobro snalazio kad sam konačno bio izišao “na teren”. Izgovor mi je, naravno, bio takav da je svatko odmah primjetio sa sam stranac. No, na sreću, to mi nije otežavalo posao, nego čak olakšavalo, jer Balkanci su, prema strancima, koji dolaze sa Zapada prilično servilni i stoga puno susretljiviji nego prema svojim ljudima.

Teškoće je stvaralo nešto sasvim drugo.

Kad sam, naime, izišao na teren, nigdje nisam mogao naći prostitutke, pa sam već bio pomislio da ih i nema!?. Problem je bio u mojim starim navikama, a i u ponašanju samih prostitutki. Evo, samo nekoliko riječi o tome.

U našim gradovima, u kojima sam prije toga istraživao običaje prostitutki, one su se otvoreno pokazivale i isticale lako prepoznatljivim odijevanjem i ponašanjem. To je bio način da brzo i bez muke steknu mušterije. Ovdje su se, medjutim, možda zbog “zaostalosti” vlastite sredine, ili nečeg sličnog, “skrivale” u odjeću i ponašanje “poštenih” žena i bilo je teško raspoznavati ih. U početku je bivalo tako da satima nisam bio siguran razgovaram li s prostitutkom ili “poštenom” ženom, pa sam često morao pribjeći direktnim pitanjima o tome da li se žena s kojom razgovaram bavi prostitucijom ili ne. To pitanje izazivalo je katkada i sasvim neočekivane reakcije.

Ali, ne plašite se. Ne kanim vam, pričati cijeli roman, niti vas gnjaviti sa znanstvenim činjenicama, nego samo ukratko pokazati kako je ponašanje prostitutki vrlo slično tekućoj politici koja se vodi u zemlji gdje prostitutke žive i “rade”. Zato sam priči i dao naslov “Tri politike”.

Jednom sam, tako, razgovarao s nekom Sekom, ili Senkom. Ne sjećam se više sasvim točno. I, da bih bio načisto s tim da li se radi o prostituki, upitam ju direktno:

— Jesi li ti kurva?

Izraz “kurva”, u ovim zemljama nema uvredljivo značenje, ukoliko se specijalno ne naglasi ili upotrebi baš s uvredljivom namjerom, i zamjenjuje izraz “prostitutka” koji gotovo da i nije u upotrebi u ovim slojevima stanovništva koje sam proučavao.

Elem, ona Seka, ili Senka — naslućujući, po tom pitanju, da nisam mušterija, nego možda nekakav moralista, ili dokono zanovijetalo, koji svoje vrijeme trati na popravljanje drugih ljudi — podigne pogled, smjelo me i čvrsto pogleda u oči, isprsi se, i uzvrati:

— Jesam!

Kurva sam, i bit ću kurva, i šta mi ko može !

–Ništa, ništa — odvratio sam pomirljivo, automatski odustajući i od namjere da joj se predstavim i zamolim ju da odgovara na pitanja od kojih se sastojao “interview”.

I kasnije sam često nailazio na ovakvu reakciju, ako bi neka od mojih ispitanica pomislila da se kanim kritički osvrtati na njen zanat. ili štogod slično.

***

Kad sam došao u Zagreb, susreo sam se sa istim problemom — prostitutke maskirane u “poštene” ili “normalne” žene i djevojke —  s tom razlikom da se u Zagrebu puno više pažnje posvećivalo maski “poštenja” i nekakve nehajnosti ili opuštenosti, nego samom zanatu i dobiti od njega. To inzistiranje na maski “poštenja” išlo je do apsurda, tako da ste lijepu, mladu, pa čak i profinjenu djevojku često mogli dobiti i za jedno piće ili vožnju automobilom. Zbog te manire, zagrebačke prostitutke zaradjuju vrlo loše, slabo, i više su gladne nego site, a onaj jadni novac kojeg dobiju, spiskaju uglavnom na garderobu i šminku.

Jednom sam jednu od tih djevojaka upitao da li je kurva.

Na to moje pitanje, ona je napravila “uvrijedjenu facu”, digla visoko nos, i, tonom teško povrijeđene osobe, odgovorila:

— Uf, kak vas ni sram tak se razgovarati s jednom finom damom.-

Bila je jako ozlojedjena i izgubio sam svaku šansu za “interview”. Kasnije sam ju vidjao u društvu s oficirima Unprofora, a i s nekim mojim zemljacima, turistima koji nisu gubili vrijeme u postavljanju “glupih pitanja”, nego su jurili za užicima. Ne znam kako joj je bilo pravo ime. Samo se sjećam da su je zvali Maca i da je bila vrlo lijepa. Da nije bilo te glupave zagrebačke manire da pod svaku cijenu glumi “poštenu” curu, mogla je svojom ljepotom zaraditi cijelo bogatstvo i osigurati si život. A ovako, možda je najviše što je “zaradila“ bio sifilis ili aids.

 ***

Kad sam stigao u Sarajevo, već se često pucalo po djelovima grada, ali još nije bilo započelo ono užasno bombardiranje. I dalje sam radio isti posao. Sada sam već vrlo tečno govorio Srpski, Hrvatski, i “Bosanski”, a prostitutke sam lako i pouzdano raspoznavao od “poštenih” žena.

Jedne večeri, umjesto na posao, otišao sam u kino da tako, barem nakratko, zaboravim na njega i odmorim se. Davala se Copolina “Apokalipsa”. Kupio sam kartu i čekao početak predstave u foyeru. Po navici i nekoj inerciji gledao sam cure i žene i nesvjesno tražio medju njima moguće ispitanice. Tada mi zapne za oko jedna iznimno lijepa žena tridesetih godina. Prvi put nakon vrlo dugo vremena gledao sam neku ženu baš kao ženu, a ne kao neku od ispitanica. Bila je sama i čekala početak predstave. Ne bi se moglo reći da je bila krupna, nego, baš, onako, divan “komad”, sazdan na osnovu neke nevjerojatno graciozne mjere. Lijepo lice bilo joj je uokvireno slapom teške crne kose koji se s obje strane lica rušio na čvrsta, raskošna prsa. Odjeća joj nije bila skupa, niti po posljednjoj modi, ali bila se odjenula vrlo lijepo – klasično i vrlo originalno u isti mah. Svaki pokret graciozan, odmjeren i nekako mudar i blag. Primjetio sam da je melanholična ili, pak, tužna zbog nečega. Doimala se poput neke nesretne boginje, i možda je upravo to bilo ono što me podstaknulo da joj pridjem i ponudim svoje poznanstvo. Takva se gesta na Balkanu ne tretira kao drskost ili nešto neobično, kao kod nas, gdje je potreban netko treći da bi upoznao dvoje ljudi.

Ime joj je bilo Jugoslavija. Veoma sam se iznenadio kad mi je to rekla, jer nikako nisam mogao očekivati da bi i neka osoba mogla nositi to, tada već ozloglašeno ime. No ubrzo sam ustanovio da joj upravo to ime izvrsno odgovara i da naprosto nadopunjuje i zaokružuje sklad i ljepotu od koje je bila satkana. Razgovarali smo o najobičnijim stvarima. Imala je milozvučan glas i znala je lijepo pričati, pa sam ja uglavnom šutio i slušao ju kao opčinjen. Ubrzo se pokazalo da uopće nije neuka, a ona njena šarmantna “običnost” ili jednostavnost dolazila je očigledno od neke mudrosti ili sposobnosti da sve učini jednostavnim i prirodnim, ljudskim. Vjerojatno sam, zbog ljepote joj i privlačnosti u njenom ponašanju i govoru, sasvim nesvjesno odbijao primjetiti one elemente ponašanja koji se susreću kod prostitutki, ali kako je vrijeme prolazilo, to je postajalo sve očiglednije, dok na kraju nije probilo moj štit. Kad sam postao svjestan toga, razočarao sam se i čak nekako užasnuo, pa sam ju, onako, sasvim spontano i s jako vidljivim razočaranjem i prijekorom u glasu zapitao:

— Pa zar si i ti kurva !?

Ona se lecne, zaustavi u po glasa, pogleda me dugim, ispitujućim pogledom, a onda se, nekako rastuži i zasrami i obori pogled.

Šutjela je tako neko vrijeme, gledajući u zemlju, a onda reče sasvim tiho:

— Znam da to ne valja… Ali, što ću…? Nakon muževljeve smrti, ostala sam sasvim sama i bez ičega, i nisam mogla drugačije prehraniti i školovati djecu. Sada, eto, poštenom čovjeku više ne mogu pogledati u oči. Eh… najbolje bi bilo da me nema. I… da ne moram podizati djecu, …–

Tu je izda glas i ona zašuti i još dublje pogne glavu k zemlji.

Osjećao sam se krivim što sam ju onako nesmotreno pitao i povrijedio, i upravo sam bio krenuo da joj se ispričam i kažem kako to uopće nema nikakve važnosti, jer ona je, usprkos prostituiranju bila – kako sam doista mislio -, najljepša i najplemenitija žena koju sam sreo. No u taj tren pozvoni zvonce za ulaz u kino. Ja se nekako smetem, a masa koja je krenula u dvoranu ponese me sa sobom. Kad sam se snašao, već je bilo kasno – više je nije bilo na onom mjestu.

Film uopće nisam mogao gledati. Stalno sam mislio na Jugoslaviju i grizao se što sam dopustio da me ono zvono omete, tako da joj se prije predstave nisam uspio ispričati i objasniti da nemam nimalo loše mišljenje o njoj. Nakon predstave, odmah sam odjurio ka izlaznim vratima i gledao da ju nađem. No nisam ju vidio. Možda, sirotica nije ni ušla u kino salu. Sutradan sam opet otišao u ono isto kino, ne bih li ju vidio, ali nisam imao sreće, a niti ikada kasnije.

Nedugo nakon tog dogadjaja počelo je bombardiranje i kaos. Ostao sam još neko vrijeme, no kad mi je ratni nemir počeo onemogućavati daljnji rad, vratio sam se na univerzitet.

Ne znam što je bilo s Jugoslavijom.

Da li je poginula od snajpera ili je stradala pod bombama?

Ko zna?

A ako je završila tako nekako, što je bilo s njenom djecom, i da li će ona ikada saznati kako i koliko im se majka žrtvovala da ih podigne?

Prošle su već mnoge godine od tih dogadjaja, ali ja i danas često mislim na Jugoslaviju, iako sam ju sreo samo nakratko, i, kad god mislim na nju, obuzme me tuga.

 

 

 

 

BUDUĆE DRUŠTVO I GLOBALNA DRŽAVA

BUDUĆE DRUŠTVO I GLOBALNA DRŽAVA

Petar Bosnic Petrus

Profesor filozofije

Abstract

Tekuća gospodarska, politička, sigurnosna i civilizacijska kriza može se riješiti sa dva velika politička akta: uspostavljanjem društva utemeljenog na umjetnom vlasništvu i uspostavljanjem globalne države.

Prostim političkim ujedinjenjem postojećih država u Globalnu državu, stanje bi se samo pogoršalo, jer su čak i najrazvijenije postojeće države utemeljene na zastarjelim političkim, pravnim i civilizacijskim temeljima. Ujedinjenje takvih država bilo bi ujedinjavanje svih svjetskih gubitaša i ne bi donijelo nikakvog dobra.

Uvjet funkcionalnosti i produktivnosti globalne države ( a i onih lokalnih, nacionalnih) je stvaranje novog, razvijenijeg društva. Stoga bi najprije trebalo reformirati, osuvremeniti i ojačati temelje današnjih društava da bi postala produktivna, i tek takve ih ujediniti u Globalnu državu. Suvremena društva mogu se unaprijediti, osuvremeniti, humanizirati i učiniti sposobnima za ostvarivanje vlastitih ciljeva i ciljeva čovječanstva stvaranjem i etabliranjem umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.

Kako naprijed?

  1. Vjerujem da se bolji, smisleniji, lakši i sigurniji način opstanka cijelog čovječanstva temelji na ujedinjenju svih nacionalnih država u svjetsku ili globalnu državu. Ta, globalna država može biti neka vrsta federacije ili neki drugi oblik zajednice.

2.No, da ne bi smo stvorili nešto gore od onog što postoji sada, potrebno je obnoviti i ojačati i unificirati pravne temelje razvijenih buržoaskih (zapadnih) društava. Postojeći temelji tih društava i država su zastarjeli i sprečavaju, i nacije, i ljudsku vrstu u ostvarivanju njihovih ultimativnih ciljeva.

  1. Rekonstrukcija tih temelja može se ostvariti uspostavljanjem zakona kojima se uređuje pravo na upravljanje i gospodarstvom i društvom. Radi se o grupi zakona ili skupini prava pod nazivom Ius gubernandiPravo na vladanje ili upravljanje. Takva zakonska regulacija prava na upravljanje nije postojala do danas pa je, uglavnom zbog toga, društvena i civilizacijska situacija loša i teži ka pogoršanju.
  2. Zakoni koji reguliraju pravo na vladanje ili upravljanje moraju biti sačinjeni u takvom (egzaktnom) obliku koji može biti primjenjiv u svakoj nacionalnoj državi i u mogućoj globalnoj državi.
  3. Implementacijom zakona koji pripadaju grupi ius gubernandi, u postojeće pravne sustave nacionalnih država, stvara se umjetni vlasnik. Buduće društvo trebalo bi biti utemeljeno u umjetnom vlasništvu.
  4. Moguća globalna država bi bila instrument za primjenu Prava, ili instrument za samonavođenje, samo-motivaciju i samo-prisiljavanje čitave ljudske vrste, a istodobno i instrument samo-motiviranja, i samo-prisile svih naroda i rasa – instrument kojim bi se mogao ostvariti takav način života i suživota koji vodi lakšem ostvarivanju boljeg života i ostvarivanju ciljeva svih pojedinaca, naroda i rasa, odnosno ciljeva cijelog čovječanstva.
  5. Globalna država ne može biti vođa, lider, već samo okvir ili osnova za lakše, sigurnije i funkcionalnije, nenasilno vodstvo progresivnih i naprednih nacija.

Obrazloženje

Jedna je arapska poslovica kaže: Više vrijedi tisuću magaraca koje vodi lav nego tisuću lavova pod vodstvom magarca.

Ključni problem današnjih društava je u tome da društvom uglavnom ili suviše često upravljaju oni magarci iz ove arapske poslovice.

Drugim riječima, disfunkcionalnost današnjih društava proizlazi iz činjenice da ključne položaje u društvu zauzimaju ljudi koji nisu sposobni upravljati.

Kako se riješiti vladavine  nesposobnih ljudi?

Budući da je nemoguće, unaprijed, znati može da li je netko sposoban vladati ili ne, svaki normalan čovjek bi trebao imati mogućnost da dođe u položaj vladara ili nekog upavljača.

Oni koji osvoje taj položaj, da bi ga zadržali, morali bi ispuniti uvjete propisane skupinom zakona, Ius gubernandi. Ako netko ne bi udovoljio tim zahtjevima u zadanom roku, i nastavio vladati ili upravljati, smatrao bi se kriminalcem, uzurpatorom prava na vladanje, za što zakoni predviđaju vrlo teške kazne.

Kako bi se spriječilo varanje i zaobilaženje zakona, zahtjevi zakona postavljaju se brojevima.

Ius gubernandi je grupa prava koja prije nije postojala, a koju sam ja dodao postojećim skupinama: Ius utendi, Ius fruendi i Ius abutendi. Morao sam to učiniti jer je u posljednjoj polovici prošlog stoljeća došlo do potpunog odvajanja vlasničkih prava od prava na upravljanje. Zbog tog odvajanja, vlasnici kapitalnih dobara su izgubili moć koja je potrebna za upravljanje vlasništvom. Ova se moć preselila je u ruke managera.

Slično je i u politici. U demokratskim državama, narodi su izgubili su suverenitet i vlast nad svojom djelatnošću i sudbinom. Vlast se preselila u ruke administracije (birokracije) i neodgovornih političara.

Budući da nema zakona koji bi menađere učinio odgovornim za stanje kapitalnog vlasništva drugih ljudi (vlasnika) i budući da političari isto tako, pred zakonom nisu odgovorni za stanje društva, oboje; i manageri i političari pretvorili su se u divlje, kriminalne razarače ili uništavalelje 1. kapitalne imovine drugih ljudi, 2. uništavatelje nacionalog ili društvenog vlasništva i samog društva i 3. kapitalnog vlasništva cijele ljudske vrste i njene civilizacije.

To je najveći problem danas, a ujedno i korjen svih ostalih.

Ius gubernandi je regulacija prava na vlast ili upravljanje. Ova grupa zakona i prisiljava menadžere i vlade da slijede sudbinu imovine ili države kojom upravljaju ili vladaju. Slijede u smislu latinske izreke: Fatum dominium suum dominus sequiturvlasnik slijedi sudbinu svog vlasništva. Uzdiže se i propada zajedno s njim. Danas se uzdižu oni manageri koji upropaštavaju tuđe vlasništvo i oni političari koji upropaštavaju države kojima upravljaju. Loši se uzdižu a dobri propadaju.

Skupini ius gubernandi pripadaju:

  1. Zakon o kontroli učinkovitosti rada Vlade i rada administracije,
  2. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,
  3. Zakon o kontroli efikasnosti obrazovnog sustava,
  4. Zakon o kontroli efikasnosti i ekonomičnosti obiteljskog života.

Grupa Ius gubernandi sadrži još nekoliko zakona , ali ovdje ne možemo o tome .

Spomenuti zakoni odnose se na četiri ključna društvena i pravna subjekta:

  1. individue,
  2. a) obitelji, b) škole.
  3. tvrtke,
  4. državu.

Grupa Ius gubernandi je slična grupi Ius utendi. Razlika je u sljedećem: Ius utendi štiti interese korisnika nekih kapitalnih dobara. Ius gubernandi štiti interese tih dobara a i cijelog društva. Zakoni Grupe ius gubernandi temelje se na imperativu:

ostvaruj svoje vlastite interese i ciljeve, ali isključivo na način na koji se istodobno ostvaruju i interesi 1. Kapitalnih dobara, kojima upravljaš, 2. interesi i ciljevi društva i 3. ciljevi cijele ljudske vrste.

Ovi zakoni koji pripadaju grupi ius gubernandi sačinjeni su slično kao matematička načela, tako da se, poput matematike mogu implementirati u svakoj nacionalnoj ili lokalnoj državi, a mogu biti i temeljni zakoni Globalne države, koju smatram potrebnom ili neophodnom za normalan opstanak čovječanstva i uspješan daljnji razvoj civilizacije.

Prva dva zakona mogu se vidjeti u tekstu:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Implementacijom  tih zakona u pravni sustav bilo koje zemlje stvara se umjetni vlasnik. On je apsolutno superiorniji od tradicionalnog, živog privatnog vlasnika i društva kao vlasnika, tj. društvenog vlasništva. U knjigama u kojima sam pisao o tim stvarima – suprotno misliocima poput Platona i Marxa koji su zagovarali uspostavljanje društvenog vlasništva, a i nasuprot njihovim protivnicima koji su zagovarali održavanje tradicionalnog privatnog vlasništva – tvrdim da se razvoj institucije vlasništva vrhuni u stvaranju umjetnog vlasnika i umjetnog vlasništva.

Umjetno vlasništvo je neophodno sredstvo za stvaranje humanog i produktivnog društva i preduvjet za stvaranje globalne države koja je, kao što sam već rekao, uvjet normalnog preživljavanja ljudske vrste i daljnjeg razvoja njene civilizacije.

Kao što je gore već navedeno: Ius gubernandipravo na vladavinu – je nova pravna osnova koja je uvjet za izgradnju uspješnog funkcionalnog, propulzivnog i humanog nacionalnog i globalnog društva i države.

Ali zašto su nam potrebna Prava i zakoni jednako primjenjivi na cijeli svijet i koja važe u cijelom svijetu, globalno.

Evo jednog hipotetskog primjera koji će odgovoriti na to pitanje.

Pretpostavimo da je neka zemlja donijela vrlo dobre zakone koji štite prirodu. Pretpostavimo također da  ti zakoni važe samo u ovoj zemlji, a da druge zemlje ne brinu o prirodi i da ju devastiraju.

Što će se dogoditi?

Zaštita prirode košta puno. To povećava troškove proizvodnje i smanjuje konkurentnost spomenute dobre i poštene zemlje.

Zbog toga bi dobra zemlja, koja poštuje takve, dobre zakone, mogla propasti. Bila bi uništena baš svojim poštovanjem dobrih zakona i životom koji bi bio u skladu s njima.

U suprotnosti s tom zemljom, one zemlje koje ne poštuju takve dobre zakone i koji uništavaju prirodu, te bi zemlje dobro prošle. Štoviše, čak bi se obogatile.

No, to bi bila velika nepravda.

Pretpostavimo sada da su ti, dobri zakoni, zakoni globalne države, koji bi bili jednako primjenjivi i jednako važili za sve lokalne države u svijetu. U takvom slučaju, priroda bi se sačuvala, a sve bi zemlje bile dobro. Nadalje, u ovom, drugom slučaju, ne bi bilo moguće da loše zemlje budu nagrađene i prolaze dobro, a dobre zemlje ili države da budu kažnjavane i propadnu, baš kao što se danas stvarno i zbiva, jer dobri zakoni važe samo u jednoj ili nekoliko zemalja.

Ali oni, dobri zakoni koji moraju važiti u cijelom svijetu, mogu se globalno primijeniti samo institucijom Globalne države. Ti novi zakoni korijen su rješavanja problema koji prijeti narodima i vrsti. Globalna država je instrument sposoban motivirati i prinuditi svaki narod na poštovanje onih dobrih zakona, ili globalnog, ekumenskog prava.

Dakle, globalna država je samo neizbježan pravni instrument kojim (ljudska vrsta) primjenjuje Globalno pravo. Taj instrument trebamo radi ostvarenje pravde i dobra, te za ostvarivanje onih krajnjih ciljeva koji daju smisao postojanju  i djelovanju ljudske vrste.

Stoga moramo početi živjeti u skladu sa pravilom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, isto mjerilo za sve!

Ovo je također važno radi ostvarivanja distributivne pravde.

Jer

samo ako se zasluge svake od zemalja ili nekog drugog subjekta mjere istom mjerom, moguće je točno odrediti tko je napravio i dao veći i važniji doprinos postizanju ciljeva ljudske vrste. Samo na taj način možemo odrediti pravednu nagradu za svaki doprinos.

Drevni grčki filozof Parmenidgovorio je  da je pravda je temelj cijelog svijeta i uvjet njegovog opstanka. I Rimljani sugovorili:

Fiat iustitia pereat mundusneka bude pravde, pa makar svijet propao.

Vjerujem da su pravo i pravda najprikladniji i najsnažniji instrumenti za izgradnju dobrog, smislenog života i postizanja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Postoji li, dakle, danas nešto važnije od pravde?

Dodatna objašnjenja su ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Summary

Ponavljamo: Aktualna ekonomska Politička, sigurnosna i civilizacijska svjetska kriza može se prevladati sa dva velika politička akta: uspostavljanjem društva utemeljenog na umjetnom vlasništvu i uspostavljanjem globalne države.

Prostim političkim ujedinjenjem postojećih država u Globalnu državu, stanje bi se samo pogoršalo, jer su čak i najrazvijenije postojeće države utemeljene na zastarjelim političkim, pravnim i civilizacijskim temeljima. Ujedinjenje takvih država bilo bi ujedinjavanje svih svjetskih gubitaša i zato ne bi donijelo nikakvog dobra.

Uvjet funkcionalnosti i produktivnosti globalne države (a i onih lokalnih, nacionalnih) je stvaranje novog, razvijenijeg društva. Stoga bi najprije trebalo obnoviti, osuvremeniti i ojačati temelje današnjih društava, da bi postala produktivna, i tek takve ih ujediniti u Globalnu državu. Suvremena društva mogu se unaprijediti, osuvremeniti, humanizirati i učiniti sposobnima za ostvarivanje vlastitih ciljeva i  ciljeva cijele ljudske vrste stvaranjem i etabliranjem umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.

GLOBAL SOLUTION

THE SOLUTION

The existing economic and civilizational crisis can be solved by establishing a society based in artificial ownership and by establishing global state.

By the simple political unification of the existing states into the global state, the situation would only deteriorate, because even the most developed states are based in obsolete political, legal and civilizational foundations. The unification of such states would be a unification of all the world’s losers and would not bring us any good.

The condition of the functionality and productivity of a possible global state is to create a new, more developed society. Therefore, the first we have to do is: to reform, modernize and strengthen the foundations of today’s societies in order to become more productive, than, after it, merge it into the global state. Contemporary societies can be upgraded, modernized, humanized, and transformed into suitable and functional social and political instrument for achieving the goals of the whole mankind by creating and establishing the artificial owner and the artificial ownership institution.

See additional explanations:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

FUTURE SOCIETY AND GLOBAL STATE

FUTURE SOCIETY AND GLOBAL STATE

Petar Bosnic Petrus

Professor of Philosophy

The greatest revolution ever starts up here.

Abstract

The existing economic and civilizational crisis can be solved by establishing a society based in artificial ownership and by establishing global state.

By the simple political unification of the existing states into the possible global state, the situation would only deteriorate, because even the most developed states are based in obsolete political, legal and civilizational foundations. The unification of such states would be a unification of all the world’s losers and would not bring us any good.

The condition of the functionality and productivity of a possible global state is to create a new, more developed society. Therefore, the first we have to do is: to reform, modernize and strengthen the foundations of today’s societies in order to become more productive, than, after it, merge it into the global state. Contemporary societies can be upgraded, modernized, humanized, and transformed into suitable and functional social and political instrument for achieving the goals of the whole mankind by creating and establishing the artificial owner and the artificial ownership institution.

See additional explanations: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

 

How to ahead?

  1. I believe that better and more sensible, easier and safer way of survival of all mankind is based in the unification of all national states into a World or Global state. That, global state could be some kind of federation or other shape of community.
  2. But, in order to not achieve worse situation than it exist now, it is necessary to rebuild and reinforce the legal foundations of developed burgeois (western) societies. The existing foundations of these societies and states are outdated (obsolete) and prevent both, nations and the human species in achieving their ultimate goals.
  3. Reconstruction of its fundations can be accomplished by establishing laws regulating the right to manage both, economy and politics. It is a group of laws, or group of rights named Ius gubernandiRight to govern, rule or manage. Such legal regulation of right to manage did not existed up today. Mainly because of it, social and civilizational situation is bad and and tend to become worse.
  4. Laws which are regulating the right to reign, rule or manage have to be done in such (exact) form that can be applicable in each national country and in possible Global state.
  5. By implementing laws belonging to the ius gubernandi group, into existing legal systems, an artificial owner is generated. The future society should be based in artificial ownership.
  6. A possible Global state would be an instrument for applying the Right, or instrument for self-leading , self-motivation and self-coercion of entire human species and, in the same time, the instrument of self-leading, self-motvation and self-coercion of all nations and races – the instrument by which could be possible to build such a way of existence and coexistence that leads to easier realization of better life and to achieve ultimate goals of all individuals, nations and races, i.e. goals of whole mankind.
  7. Global state can not be a leader, but only a frame or basis for easier, safer and more functional, nonviolent leadership of progressive and advanced nations.

 

Explanation

One Arabic proverb says: A thousand donkeys led by a lion have more worth than a thousand lions led by a donkey.

The key problem of today’s societies is precisely that societes mainly or often are led by those donkeys of this Arabic proverb.

In other words, the dysfunctionality of today’s societies comes from the fact that key positions in society are occupied by people who are incapable in job of ruling.

How to get rid of the rule of these, incompetent people?

Since it is impossible, in advance, to know whether someone is unable to rule or not, every normal should have the ability to come to the position of a ruler.

Those who conquer the dominant position will have to meet the requirements laid down by the group of laws, Ius gubernandiright to govern. In order to prevent cheating and getting around the law, these requests are seted by numbers. If someone did not meet its demands within the deadline, and continued to carry out the management, would be considered criminal, the usurper of the right to rule, for which the laws envision very severe punishments.

Ius gubernandi is a group of rights that i have aded to existing groups: Ius utendi, Ius fruendi, and Ius abutendi. I had to done it because in the last half of the last century there occured a complete separation of ownership rights from the right to govern/manage. Because of this separation, the owners of capital goods lost power. It went into the hands of the managers.

Similar situation also exist in politics. In democratic states, Nations lost authority power. It vent into the hands of administration (birocracy) and irrensponsible politicians.

Since managers and political leaders have not legal responsibility in regard to capital property of other people (owners) and social benefit, they turned into a wild devastation of the 1. capital property of those other people, 2. property of national societes and societes itself, and 3. property of the whole human race and its civilization.

That is the largest problem of today.

Actually, Ius gubernandi is the reglation of control rights. This group od rights forces managers and governments to follow the fate of the property or state which are ruling. To follow it in a sense of latin proverb : Fatum dominii sui dominus sequitur- owner is following the fate of his property. Rises and collapses with it.

In group of ius gubernandi belogns:

  1. 1. The Act on the Control of Efficiency of Government work and work of administration,

2.The Act on Managing Efficiency Management,

3.The Act on the Control of Efficiency of Educational System,

4.Tha Act on the Control of Efficiency and Economic Life of Family Life.

There are still several acts more.

Mentioned acts refer to four key social subjects:

  1. 1. individals,
  2. a) family, b) school.
  3. 3. company,
  4. 4. state.

Ius gubernandi is similar to Ius utendi. Difference is in a following: Ius uendi protects user’s of some capital goods interests. Ius gubernandi protects interests of those goods. Laws are based in imperative:

do realize your own interests and aims, but you have permission to do it exclusively in a way by which you are simultaneously realizing interests of 1. capital goods which you are managing, 2. interests and aims of society and 3. and aims whole human species.

Laws that belong to group of ius gubernandi have been made in a manner of mathematical principles, so that it can be established in each national or local state and also can be the underlying laws of the Global state, which I consider as necessary for normal survival of mankind and successful further development of civilization.

The first two laws can be seen in the text:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

By implementation of those laws in the legal system of any country, an artificial owner is created. An artificial owner is absolutely superior to a living private owner and society as owner, i.e. social ownership. In the books which I wrote about these things, the opposit to Plato, Marx and many other thinkers and reformists, the artificial owner is considered as highest degree of development of the institution of ownership.

An Artificial owner is inevitable means for creation of humane society and prerequisite for the creation of a Global state, which, as I have already said, is a condition of normal survival of the human race and the further development of its civilization.

As it was mentioned in the above: How to ahead, Ius gubernandi – right to govern is new legal foundation which is condition to building successfull functional, propulzive and humanely national and global society and state.

But why do we need Right and laws equally applicable to the whole world?

Here’s an hypotetical example that will answer that question.

Let’s suppose that some country establishs very good laws that protect nature. Let’s also suppose that these laws are valid and respected only in this country, and, in additional, that other countries do not care about nature and waste it.

What will happen?

Nature’s protection costs a lot. It increases production costs and reduces competitiveness of mentioned good and honest country.

Because of it, the good country, that respects such, good laws, could collapse. It would be ruined just by its respect and life in accordance with good laws.

In opposite to that country, those countries that are not respecting such good laws and are damaging the nature, those countries, therefore, would go well. Moreover, it would even be enriched

It would be a large injustice.

Let’s now suppose that those good laws were Global state laws, which would be equally applicable to all local states in the world. In such case, nature would be preserved, and all countries would be well too. In additional, in this, second case, it could not be possible that bad countries were rewarded and passing well, and good countries or states were punished and collapse, just as really is in a case in which good laws are valid only in one or several countries.

But those, good laws which have to be valid to the whole world is possible to apply only by Global State. Those new laws are the root of the solution of problem that are threatening to nations and species. Global State is capable instrument to motivate and coerce all nations to respect and hold those good laws, or Global, ecumenical Right. In additional, only Global state could punish some national state if it is not holding that Right.

Thus, the global state is only inevitable real instrument by which we (human species) applys Global Right. We need that instrument for the shake of true and complete relization of justice and good, and for the shake of realization of those ultimate goals that give sense to existence and activity of human species.

Therefore, we have to start with the rule:

One species, One Planet, One Law, the same measure for all!

This is also important in regard to achiveing distributive justice.

Because

only if the merits of each of all countries, or some other subject, are measured by the same measure, it is possible correctly determine who has made and gave a bigger and more important contribution to achieving the goals of the species. Only in that way can be determined a fair reward for each contribution.

Ancient Greek philosopher Parmenid said: Justice is the foundation of entire world, and its way of existence.

Ancient Romans said:

Fiat iustitia pereat mundus – let there be justice, even in a case of colapse of the world.

I believe that the right and justice are the most improtant and strongest volitional instruments to build good, meaningful life and achieve those ultimate goals of human species.

Therefore, is there anything more important than justice?

Additional explanations at:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Summary

The existing economic and civilizational crisis can be solved by establishing a society based in artificial ownership and by establishing global state.

By the simple political unification of the existing states into the global state, the situation would only deteriorate, because even the most developed states are based in obsolete political, legal and civilizational foundations. The unification of such states would be a unification of all the world’s losers and would not bring us any good.

The condition of the functionality and productivity of a possible global state is to create a new, more developed society. Therefore, the first we have to do is: to reform, modernize and strengthen the foundations of today’s societies in order to become more productive, than, after it, merge it into the global state. Contemporary societies can be upgraded, modernized, humanized, and transformed into suitable and functional social and political instrument for achieving the goals of the whole mankind by creating and establishing the artificial owner and the artificial ownership institution.

 

IUS GUBERNANDI – pravo upravljanja

Petar Bosnić Petrus

VLASNIŠTVO I UPRAVLJANJE NJIME

ius gubernandi – pravo upravljanja

Riječ unaprijed

Tvrdnja da ius gubernandi čini jednu od osnovnih grupa zakona ili prava koje se odnose na vlasništvo nema neku neposrednu praktičku važnost, ali mislim da je od prvorazredne važnosti za pravnu znanost ili filozofiju prava, a i za razumijevanje razvoja civilizacije, jer mislimo da je pravo jedno od bitnih oruđa za razvoj civilizacije. Preciznije; pravo je volitivno oruđe, jer samo pravo nije ništa drugo do objektivirana volja ljudske vrste – objektivirana kao organizacijski ili politički instrument ili metoda ostvarivanja njenih ultimativnih ciljeva.

Za pravnu, političku i ekonomsku praksu važni su zakoni koji se spominju u dolnjem tekstu. a koji čine sadržaj ius gubernandi. Oni su, koliko mi je poznato, prva sustavna regulacija upravljačkih prava, nešto što danas ima najveću važnost. Također mislim da će potreba za njima i njihova važnost sve više rasti. Čvrsto sam uvjeren da se bez implementacije tih ili takvih zakona u postojeće zakonske sisteme neće moći normalno razvijati civilna civilizacija i civilno društvo.

***

Većini čitatelja zasigurno je poznato kako se još od Rimskih vremena smatra da se ekskluzivno, privatno vlasništvo, ius dominii temelji na tri opća prava:

ius utendi – pravo upotrebe,

ius fruendi – pravo plodouživanja,

i ius abutendi, pravo uništenja,

od kojih je ono zadnje, ne samo najšire nego i najšire moguće, jer privatni vlasnik nikome ne odgovara ako uništi ili ošteti svoje vlasništvo.

Ali, višetisućljetna socijalna, politička i ekonomska praksa ukazuju na to da u temelju privatnog vlasništva postoji, tj. da bi trebalo postojati još jedno pravo – ius gubernandi – pravo upravljanja. No ni danas ne nalazimo takvo pravo, čak ni u najnovijim zakonicima.

Istina, srednjevjekovni pravnici i teoretičari suvereniteta i vlasti spominjali su srodne termine :ius regendi, ius regnandi, ius imperandi i ius gubernandi, ali pod tim terminima mislilo se na nekoga ko ima pravo na suverenitet, na zauzimanje vladarske pozicije, te da li to pravo potiče de Dei gratia, de naturae, de legis ili pak de ius fortioris itd…

Kad mi izlažemo ovo pravo, ius gubernandi, onda ne govorimo o tome, nego mislimo i izlažemo sistem zakona čije odredbe onemogućuju ili sprečavaju, a i kažnjavaju hotimične i nehotične zloupotrebe vlasti ili upravljanja ili sa pozicija vlasti ili upravljanja brzo uklanjaju one koji nisu pokazali dovoljno veliku sposobnost za tu funkciju.

Po našem mišljenju, a i po iskustvu cjelokupne povijesti, ius gubernandipravo na vladanje ili upravljanje može, na ovaj ili onaj način, steći svatko ko to poželi, naravno, ako je dovoljno sposoban da ga stekne. A zadržati ga, sve do današjih dana, mogao je i silom, a i dovoljno velikom bezočnošću, lukavstvom ili beskrupuloznošću.

Nasuprot tome, po ovom pravu, kojeg izlažemo u okviru ius gubernandi, svaki bi subjekt mogao zadržati vlast ili upravljački položaj samo ako se ne ogriješi o odredbe i zahtjeve onih zakona koji ga čine, a i samo dotle dok se ne ogriješi o njih. O tome kako neko može doći do vlasti, ovaj zakon ništa ne govori.

Dobar vladar – isto kao i onaj koji se pokaže loš i zao – može doći do vlasti i ne-zakonitim putem, odnosno narušavanjem zakonitosti, kao što je učinio npr. Napoleon I Bonaparte. „Zakoni su kao paučina – govorio je Solon – mali se u njoj hvataju a veliki ju raskidaju,“. Protiv osvajanja vlasti od strane tih „velikih“ za sada se ne može ništa učiniti, barem ne pomoću zakona. Za utjehu neka nam bude iskustvo koje pokazuje da oni katkada mogu biti i iznimno dobri i veliki vladari, kao netom spomeniti Napoleon I

Vraćamo se glavnom toku naše stvari.

Svoju osobnu korist, pravo na daljnje upravljanje ili vladavinu i druge ciljeve do kojih mu je stalo, onaj ko je već osvojio vlast, vlasnik, odnosno, puno točnije ekskluzivni posjednik upravljačkog prava – gubernator, političar ili manager – prema odredbama ovog ius gubernandi – trebao bi sticati isključivo dovoljno dobrim, produktivnim upravljanjem predmetom odnosno objektom svog upravljanja, ili vladavine.

Malo kasnije čitatelj će sam uvidjeti da je ovo pravo novost u zakonodavstvu, i to velika i presudno važna novost za daljnji tijek povijesti.

Postojeći zakonski sistemi, istina, sadržavaju neke odredbe koje ograničavaju ovlasti tj. zloupotrebe vlasnika gubernatorskih prava, gubernatora, managera ili vladara, ali su te odredbe toliko vrijedne i efikasne da se mogu objestiti mačku o rep. Narod, političari i pravni znanstvenici misle ili sanjaju da žive po liberalnim načelima koja je postavio John Locke, a ekonomska i politička praksa, manageri, političari i drugi moćnici, baš zbog nepostojanja ovakvih zakona, tj. zbog neodređenosti i neegzaktnosti tih ograničavajućih odredbi, koje bi trebale ograničiti, ili prevenirati zloupotrebu vlasti ili upravljanja ravnaju se po načelima „drž’ ne daj“, koja su postavili i za koja su se zalagali Thomas Hobbes i Nicollo Machiavelli, ali i mnogi drugi maheri.

Riječ, dvije o naravi zakona koji čine ius gubernandi.

Da se i kod ius gubernandi radi o momentu ili jednom obliku privatno- vlasničkog zakonodavstva ili prava vidi se po tome što; ako netko stekne pravo, npr.: na upravljanje nekim poduzećem, ili imanjem, onda je to njegovo pravo ekskluzivno. U njega se, ne smije mješati čak niti vlasnik koji mu ga je dao.

Nešto slično, po postojećim zakonima, važi i za pravo na upravljanje nekom pokrajinom, državom i druga, slična prava. Narod, doduše, koji je, putem izbora dao vlast nekoj vladi, ima pravo umješati se u njeno vladanje, ali nema mogućnosti za to, osim u krajnjoj nuždi, putem novih izbora ili pobune. No to se, nažalost, zbiva tek onda kad je već učinjena neka velika šteta, zlo ili nepravda. Govorim baš o velikoj šteti, zlu ili nepravdi, jer narod se ne diže na pobunu zbog neke sitnice, ukoliko se, naravno, ne radi o onoj kapi koja prelijeva času.

Ovaj Ius gubernandi o kojem mi govorimo zapravo je jedan vid momenta ius utendi – prava na upotrebu, samo što se kod ius utendi radi o upotrebi kod koje je cilj vlastita korist upravljača, dok kod ius gubernandi upotreba, odnosno upravljanje cilja na korist ili dobrobit samog predmeta vlasništva kojim se upravlja i ljudi što rade s njime i čija je egzistencija ovisna o tom vlasništvu.

Po tome što je upravo rečeno, ius gubernandi spada u javno ili upravno pravo, no činjenica koju smo već spomenuli: da je osoba koja je stekla to pravo: npr. pravo da bude direktor nekog poduzeća, ekskluzivni posjednik te titule ili upravljačke funkcije, svrstava ga kategorički i u pravo koje se odnosi na privatno vlasništvo – ius dominii exclusiva, Ekskluzivnost i privatnost su jedno isto. Excludere ex iure– isključiti iz prava, znači isto što i lišiti prava – privare iuris.

Čini se, dakle, da ius gubernandi o kojem govorimo ima karakteristke javnog i privatnog prava i da je možda nekakva spona između javnog i privatnog prava. A možda bi se čak moglo govoriti i o tome da je princip na kojem se ono zasniva osnova društvenosti čovjeka, jer društvenost se manifestira u ostvarivanju svojih vlastitih interesa na društveno koristan NAČIN.

Zakonima; odnosno: 1. Zakonom o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakonom o konroli efikasnosti administrativne djelatnosti, 3. Zakonom o kontroli efikasnosti obiteljskog života, i 4. Zakonom o kontroli efikasnosti školstva, a i nekim drugima, ja sam, već prije mnogo godina pokušao dati egzaktne kriterije koji pokazuju koliko je uistinu efikasno upravljanje svim bitnim, kapitalnim institucijama ljudskog društva i mislim da je s tim zakonima pravo ius gubernandi započelo, ili, možda točnije, otkrilo ili nagovijestilo svoje realno, pozitivno postojanje.

Zašto je ius gubernandi i zakoni koji ga čine jako važno, a danas možda i najvažnije, područje prava?

Razlog je to što je upravljanje poduzećem, školom ili državom najvažniji posao u tim institucijama . O dobrom ili lošem upravljanju najviše ovisi to da li će ove institucije napredovati, stagnirati ili nazadovati. Koliko je upravljanje važno, vrlo dobro pokazuje jedna arapska poslovica što kaže: „Više vrijedi tisuću magaraca predvođenih lavom, nego tisuću lavova predvođenih magarcem.“

A zbog toga što je upravljanje npr. nekim velikim poduzećem postalo vrlo složeno i zbog toga što ga mogu obavljati samo stručno osposobljene individue, došlo je do razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije.

Iz istog razloga, vlasnička moć – dominii potestas (neograničeno pravo raspolaganja predmetom vlasništva) danas je postala jako neodređena i nedjelotvorna, pogotovo ako vlasnik nije ujedno i darovit i stručno osposobljen upravljač i pogotovo u velikim korporacijama, dioničkim društvima, velikim bankama i poduzećima u državnom vlasništvu, gdje se ta, vlasnička moć, uz neznanje i nemoć pretvorila i u svoju vlastitu karikaturu.

Za dioničare, npr. koji su najčešći vlasnici velikih korporacija, manageri kažu da su „glupi i drski“ „Glupi su – kažu – jer kupuju dionice, a drski, jer očekuju još i neku dobit – dividende“.

Danas, kad je ljudska vrsta prilično bogata i kad vlada obilje, barem u jednom, tzv. civiliziranom dijelu svijeta, gubernatorima tj. upravljačima, managerima ili političarima koji, nasuprot vlasnicima, ne slijede sudbinu vlasništva kojim upravljaju, ekonomičnije je, lakše i razumnije sticati dohodak zapuštanjem ili činjenjem štete u poduzećima, institucijama ili državama kojima upravljaju, nego ga sticati produktivnim radom. Pravi opseg te štete, koji je puno veći nego vi i sanjate teško je primjetiti, jer ju ne plaćaju samo neposredni vlasnici i zapolenici, nego svi pripadnici ljudske vrste, kako oni živući, tako i oni koji će se jednog dana tek roditi. Tako se zbiva kradimični proces osiromašenja ljudske vrste, a i nazadak, ili usporavanje razvoja civilizacije, kulture i društva i to usprkos neviđeno brzom, širokom i velikom tehnološkom napretku.

Svrha spomenutih zakona i cijelog ius gubernandi kojeg ja nudim jest da spriječi bogaćenje svih vrsta darovitih ali nesavjesnih, pokvarenih gubernatora putem zanemarivanja, oštećivanja ili upropaštavanja kapitala, država ili drugih institucija kojima upravljaju.

Ius gubernandi bi svojim zakonima učinio nedodirljivim i štitio one managere, gubernatore ili vladare koji bi ostvarivali one rezultate koje zakon zahtjeva. A progonio i ugrožavao one koji ga se ne drže ili pokušavaju izigrati, ili pak one koji jednostavno, ni uz najveće napore ne bi uspijevali realizirati zahtjeve koje je neki umjereno zahtjevan zakon postavio pred njih.

Princip na kojem se temelje svi ti zakoni i ius gubernandi uopće nije neka sociološka utopija, nego prije nekakav funkcionalni „egoizam“ i mogao bi se ukratko izraziti ovako.

Brini se za svoje interese i ostvaruj svoje ciljeve, ali ih smiješ ostvarivati isključivo tako da NAČINOM nijihova ostvarivanja istovremeno ostvaruješ i ciljeve poduzeća, kapitala, društva, profesije, grupe ili države u kojoj djeluješ, a i one ultimativne ciljeve ljudske vrste.

A da li to doista činiš na taj poželjni NAČIN, i u kojoj mjeri, presudit će tržište. Ono nagrađuje samo te, društveno korisne, poželjne ili dopuštene NAČINE ostvarivanja vlastitih interesa. U „Uzornom trgovcu“, Dubrovčanin Benko Kotruljević izriče ovo načelo: „Čini drugima dobro, sebi na korist“. Mi bi smo danas možda rekli. Gledaj svoje dobro, ali isključivo tako da činiš dobro drugim ljudima ili cijeloj zajednici.

Kriteriji produktivnosti, tj. društvene korisnosti ili štetnosti NAČINA djelovanja, po ovim zakonima koje sam predložio nisu lijepe riječi, prazne fraze ili dobri izgovori, nego neumoljive brojke.

Oni gubernatori koji bi imali bolje, društveno i civilizacijski svrsishodnije i prihvatljivije NAČINE ostvarivanja interesa institucija kojima upravljaju postizali bi veće i bolje brojke, ti subjekti, dakle, uz sigurnu zaštitu, imali bi i veću plaću, ugled, moć, utjecaj itd. A ako bi netko ostvario brojke niže od onih koje zakon propiše kao najniže dopuštene, a ne obznani to i ne dade navrijeme ostavku na položaj koji je zauzimao, čekao bi ga zatvor, novčane kazne, prisilni rad, i slične popravne mjere.

Ovaj zakon ne bi čekao da se napravi šteta, pa da bi tek onda djelovao, nego bi manageru ili kakvom drugom gubernatoru dao mogućnost da odstupi prije nego napravi štetu za koju bi obavezno morao biti kažnjen.

Time bi se se sprečavali slučajevi kao što su npr: ENRON, CITY BANK ili naš TODORIĆ ili AGROKOR

Jedna mala digresija.

U prethodnim radovima, a i u ovom često sam naglašavao da je važan upravo NAČIN na koji netko ostvaruje svoje ciljeve.

Zašto?

Stvar je jednostavna. Od NAČINA na koji samo ja mogu lako ostvariti svoje interese, puno je vredniji NAČIN na koji to, isto tako lako može učiniti cijeli narod ili cijela ljudska vrsta. Od dva NAČINA na koji se mogu ostarivati isti ciljevi, vredniji je onaj koji je lakši i humaniji. Cijela povijest je, između ostalog, također i traženje i iznalaženje sve boljih NAČINA na koji ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve.

Eto, samo toliko. Za više pogledaj neke moje druge radove i pažljivo pročitaj Kantovu „Kritiku praktičkog uma“.

Vraćamo se našoj temi.

Zbog razvoja koji je vodio i ka slabljenju vlasničke funkcije, čini se da je ius gubernandi i navedeni zakoni koji čine njegov sadržaj postao nešto bez čega se ne može nastaviti razvitak civilizacije. To možda zvuči pretenciozno, patetično ili emfatično, ali to je gola istina. Kao što je nekada živi privatni vlasnik morao slijediti sudbinu svog vlasništva – uzdizati se i propadati zajedno s njim, to bi ubuduće morao i onaj ko bi upravljao njime, pa bio on vlasnik ili ne. Zakon bi žrtvovao lošeg upravljača, tj. dao mu otkaz, zato da bi sačuvao poduzeće ili državu kojom on upravlja. Ali ovdje se ne radi samo o sudbini individua i grupa ili nacija, nego i o sudbini cijele ljudske vrste jer i ona, kako sam već govorio na drugim mjestima, mora slijediti sudbinu svoga vlasništva. Zadatak iuris gubernandi bio bi da putem jasnih, egzaktnih kriterija, te nagrada i kazni, aktualizira tu novu funkcionalnu i produktivnu ovisnost koja bi eliminirala ili barem bitno samnjila štete koje proizlaze iz lošeg upravljanja.

 „Čovjek najbolje radi kada ne žanje samo nagrade za dobar rad, nego i kazne za loš.“ A. Smith.

Iskustvo pokazuje da mu trebamo vjerovati.

Kad mi govorimo de iure gubernandi onda ga uzimamo u najopćenitijem značenju – pravu upravljanja koje je uvjetovano i utemeljeno u dobrom upravljanju, a koje najčešće ne uključuje prinudu, nego više partnerstvo i motivaciju. No postoje i drugačiji vidovi ovog prava. Ius gubernandi nekoga kralja, diktatora, šefa vlade, ministra obrane ili ministra policije uključuje, naravno i fizičku prisilu. No, kako smo već natuknuli, ius gubernandi direktora nekog poduzeća ne sadrži to ovlaštenje. Ali, ovdje nas ne zanimaju te razlike.

Mi ovdje pokušavamo ukratko skicirati one momente iuris gubernandi –koje koji bi u svim ili barem u velikoj većini društvenih segmenata, ili institucija otklonile ili spriječile djelovanje onih elemenata ili sila koje onemogućavaju ostvarenje onih ulitmativnih ciljeva društva, i cijele ljudske vrste, te koji vuku civilizaciju ka ponoru nazatka. Pokušavamo, dakle, skicirati zakone koji bi sprečavali zloupotrebu vlasti i upravljanja i prevenirali štete koje proizlaze iz njih, te koji bi, uz veći, širi i lakši progres i lakši život uveli i više pravde u ljudski svijet.

Moramo ponovo naglasiti da Ius gubernandi ne razlikuje unaprijed sposobne od nesposobnih ili nesavjesnih upravljača, jer nikome na čelu ne piše da li je sposoban ili nseposoban, ali on sprečava da se vlast ili upravljačka funkcija predugo zadrže u rukama ljudi koji se pokažu nesposobni ili nepošteni i da onda iz toga proiziđe šteta i zlo.

Ima još nešto radi čega je potreban Ius gubernandi.

U prethodnim radovima ukazivao sam na to da je današnja civilizacija etapa uspješnog dovršavanja umjetnog bića čijem se stvaranju žrtvovala cijela ljudska vrsta u zadnjih pedesetak tisuća godina, i da je to umjetno biće zapravo bićevito sredstvo samooslobođenja ljudske vrste.

Ius gubernandi potreban je i zbog toga da upravljanje nad velikim i važnim kapitalnim dobrima ili vlast ne bi došla u ruke neke nesposobne budale koja bi onda činila štetu na nekom kapitalnom dijelu ili momentu umjetnog bića, te velike i prevažne tvorevine za čije se stvaranje žrtvovala cijela ljudska vrsta.

Za onoga, npr. ko bi naslijedio golema bogatstva, važili bi isti zakoni kao i za druge. I ako on ne bi uspijevao udovoljiti zahtjevima zakona, morao bi upravljanje nad svojim bogatstvom navrijeme prepustiti nekom manageru ili gubernatoru, koji će ispunjavati zahtjeve zakona, a njemu bi npr. mogla pripasti neka vlasnička renta ili nešto slično. Vidi moj Zakon o kontroli efikasnosti rada managera.

Ovdje moram reći da su se i u prijašnjim vremenima, a naročito u vremenima dekadencije društava, nadzornici imanja znali bogatiti potkradanjem svojih gospodara i uništavanjem njihovih imanja. Ali to nije imalo ni izdaleka takve razmjere kao danas, a nije bilo moguće niti sprovesti u praksu neki ovakav zakon. Danas je to omogućeno elektronikom, računalima, internetom i drugim takvim stvarima.

Idemo dalje

Vlasništvo, tj. predmet vlasništva shvaćamo kao objektivirani ili opredmećeni rad i život neke osobe ili grupe. Ono što je moje to je moja vlastitost izvan moje kože. No kako su se današnje kapitalne stvari i golema bogatstva stvarala sudjelovanjem velikog broja naroda, rasa i kultura, teško da se netko može danas smatrati nekakvim individualnim ili čak grupnim privatnim vlasnikom nečega što je stvarala i stvorila cijela ljudska vrsta, stotine generacija tokom tih nekoliko desetina tisuća godina ili možda čak i puno više.

Nagrade bi se, dakle, načelno govoreći, davale samo za osobni doprinos razvoju umjetnog bića ili ljudskog bogatstva uopće. (Osobni doprinos tzv. fizičke ili pravne osobe.)

Kao što nismo krivi za grijehe naših predaka, tako nismo ni zaslužni za njihove velike podvige i uspjehe.

Ovo pravilo koje bi važilo prvenstveno za individue, važilo bi (što proizlazi iz gornjeg teksta) i za poduzća, nacije i njihove države, ali i za generacije i druge slične žive ili pravne subjekte.

Implementiranjem zakona koji čine ius gubernandi u zakonski ili pravni sistem neke države stvorio bi se zapravo umjetni vlasnik, a potreba za živim vlasnikom bi nestala. Ovaj, umjetni vlasnik bio bi bitno sposobniji i produktivniji u upravljanju bogatstvom za koje je zadužen. No, o tome sam dosta  govorio u prethodnim radovima , pa to ne treba ponavljati.

Napomena 1

Pravda je cilj prava“ , govorili su Rimljani. To lijepo zvuči ali nije točno.

Kako smo već rekli, Pravo shvaćamo kao objektiviranu volju ljudske vrste – objektiviranu kao specifičnu organizacijsku ili političku metodu i instrument samonavođenja, samomotiviranja i samoprisile ljudske vrste na ostvarivanje onih dalekih i velikih ciljeva koji daju smisao njenom teškom postojanju. Zadatak prava je ostvarenje rečenih ciljeva, a pravda je jedno od najvažnijih, a možda najvažnije i neophodno društveno ili političko sredstvo za njihovo ostvarivanje, a ne cilj. Ono što je sunce biološkom životu, to je pravda društvenom.

Napomena 2.

Ius gubernandi velikim dijelom proizlazi i iz višestoljetne diskusije o tome koji je rad produktivan, diskusije koja je iznjedrila, merkantilizam, fiziokraciju i druge važne ekonomističke svjetonazore i spoznaje, a koju je zaključio Marx, duboko istinitom tvrdnjom da je produktivan „samo onaj rad koji se razmjenjuje za kapital“, jer samo taj rad stvara višak vrijednosti i profit iz kojeg se može financirati i dalje razvijati kapital.

Budući da mi smatramo da je kapital umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta, a čije je stvaranje bio cilj cjelokupne povijesti mi možemo onu Marxovu tvrdnju izreći i ovako: produktivan je samo onaj rad koji je stvarao i razvijao umjetno biće.

Rad koji se razmjenjuje za dohodak je prosta potrošnja.

Kad bogatstvo nekog naroda ili cijele ljudske vrste poraste, javlja se „prevelika sklonost potrošnji“ J. M. Keynes. A kad potrošnja postane veća od novostvorene vrijednosti, nestaje sredstava, ne samo za razvoj, nego i za prosto održanje kapitala, umjetnog bića ili kako već hoćete. Tada se zatvaraju poduzeća, propadaju banke, rastu državni dugovi, a širi se i produbljuje bijeda ljudske populacije.

Nastupa ekonomska kriza.

Jedan od najvažnijih zadataka sistema zakona koji čine ius gubernandi bio bi da sklonost ka potrošnji i veličinu same potrošnje kontinuirano drži u razumnim, funkcionalnim granicama i da time sprečava krize, štete i nesreće koje s njome dolaze.

Prema našim nazorima, potrošnja je degustacija proizvoda umjetnog bića ili kapitala. Putem potrošnje čovjek daje informacije kapitalu o tome u kojem bi pravcu trebao razvijati te proizvode i samog sebe, kako bi što rafiniranje zadovoljio ljudske potrebe i osposobio se za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva vrste. A da bi ove informacije bile pouzdano točne, potrošnja ne smije biti, diogenski skromna, mala, niti asketska, ali ne smije biti ni približno jednaka novostvorenoj vrijednosti, a kamo li veća od nje.

Ali zapitajmo se što biva kad novostvorena vrijednost postane jako velika i puno veća od potrošnje i kad se pojave golemi gotovinski državni suficiti koji se besposleno izležavaju  u trezorima banaka.

Ovakvi suficiti su isto što i zakopano blago pored kojeg njegov vlasnik može i umrijeti od gladi. Takvim odnosom prema suficitima devastira se najplemenitija supstancija u univerzumu  –  ljudski rad – i pretvara u hrpu smeća, koja postaje velika prepreka daljnjem razvoju i dobrom životu.

Zamisllite da neki budalaš u pustinji umire od gladi i žeđi, a pored njega leži ona čarobna Aladinova svjetiljka. No on, jadan ne zna da ju treba samo protrljati da bi iz nje izišao onaj svemoćni duh i ispunio mu svaku želju i spasio ga.

Isto je i sa onim velikim suficitima

Da ne bi dolazilo do nevolja, potrebno je mudro „protrljati“ ih, tj. investirati, kako bi oni sutra donijeli željene plodove. Ius gubernandi brine i o ovom problemu, a kako je on riješen, možete vidjeti u „Zakonu o kontroli efikasnosti školstva“.

Zašto baš školstva?

Odgovor je jednostavan. Znanost je najvredniji moment umjetnog bića, kapitala, ili, ako hoćete, najvredniji oblik ljudskog bogatstva, a škola je institucija koja to bogatstvo prenosi s jedne generacije na drugu. Zakon o kontroli efikasnosti školstva je istovremeno i zakon o međugeneracijskim ekonomskim odnosima. On ne bi dozvolio da jedna generacija slijedećoj preda manje znanja ili pak lošije znanje nego ga je sama naslijedila.

Ko pročita taj zakon vidjeti će da bi njegova primjena rezultirala time da se golemi dio onih gotovinskih suficita što ga katkada stvaraju nacije ili cijela ljudska vrsta insvestira u znanost i ljudsko obrazovanje, što je, kad se dobro promisli, neusporedivo najbolja, najsigurnija i najperspektivnija investicija, jer upravo je znanje temeljnji i nepresušivi izvor ljudske budućnosti i dobrog života.

Čini mi se da bih ovdje trebao dodati još dio teksta koji bi eliminirao moguće nejasnoće u izlaganju i nedoumice što bi mogle proizići iz novih i nepoznatih termina ili cijelih premisa od kojih polazi moje izlaganje. Evo toga, u najkraćim crtama.

U prethodnim radovima pokazao sam da ljudsku vrstu smatram ontogeničnom – sposobnom stvoriti umjetno biće. Također sam pokazao da povijest smatram ontogeničnim procesom – procesom stvaranja i razvoja umjetnog bića. Ona je počela prije možda pedesetak ili više tisuća godina a uspješno se okončava tokom nekoliko zadnjih stoljeća. Umjetno biće je neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Ono je uglavnom već stvoreno, a najpoznatije nam je pod nazivom kapital. Glavni razvojni stupnjevi su mu: novac, tehnika, znanost i tehnologija. Znanost je rezultat, odnosno sinteza njegovog razvoja a tehnologija je samo primjenjena znanost i potvrda točnosti znanstvenih teorija.

Čini se da u tekućim vremenima kapital sada tendira ka tome da postane ekskluzivni vlasnik sebe samoga. Ius gubernandi je izraz te njegove težnje. Kakav bi on bio vlasnik, mogli ste vidjeti tijekom prethodnog izlaganja. Kao vlasnik on bi imao sva ona prava: ius utendi, ius fruendi, ius abutendi, ius gubernandi i ius laborandi  – pravo na rad – o kojem ovdje nismo raspravljali, a koje bi on iznajmljivao „običnim radnicima“. Sva ova prava on bi, pod određenim, zakonski propisanim uvjetima, izmajmljivao, tj. davao u ekskluzivni posjed ljudskim subjektima i oduzimao im ga čim bi oni prestali ispunjavati one, zakonom propisane zahtjeve.

Ovdje bi možda trebalo reći nekoliko riječi o tome kako bi umjetni vlasnik, odnosno kapital koristio pravo ius abutendi.

Ukratko, on bi ga koristio kao pravo da odbacuje zastarjelu tehnologiju, zastarjele organizacijske oblike i odnose i slično i da daje otkaze lošim upravljačima, tj. lošim vladama, ministrima, managerima , lošim radnicima itd.

Eto, samo toliko.

Summa

Ius gubernandi – pravo kojim se regulira djelatnost upravljanja, proizišlo je iz uvida u to da je upravljanje danas specifična djelatnost čija je efikasnost iznimno važna, a ne postoje egzaktna mjerila njene efikasnosti. Taj sam nedostatak pokušao otkloniti izradom zakona koji daju ta mjerila, i koji istovremeno reguliraju posao upravljanja, tj. vrlo decidirano i jasno pokazuju ko ima, a ko nema pravo obavljati taj posao i koliko bi trebao biti nagrađen onaj ko ga obavlja. Srodnost nekolicine važnih zakona koji se odnose na posao upravljanja, pokazala je, nakon izrade svih tih zakona da u umnim i voljnim temeljima ljudskog svijeta, u kojem nema nečega što nije nečije vlasništvo ili posjed, pored ius utendi, ius fruendi i ius abutendi postoji još jedno specifično pravo, ius gubernandi, samo ga treba dovesti do riječi.