Skip to content

SVETI GRAL

Riječ prije riječi unaprijed

A, što da vam kažem ????

Možda riječ dvije o jednom naizgled bezazlenom, ali ipak opasnom problemu koji nas muči?

Oni uistinu genijalni pisci čija djela nikad ne zastarjevaju, nego se već tisućama godina čitaju sa sve većim uvažavanjem oduvijek su bili rjeđi su čak i od onih najvećih i najdragocjenijih dijamanata. Kad se malo bolje pogleda, to zapravo uopće nije problem niti nešto neobično, jer duh je uvijek bio „rjeđi“ od materije. S druge strane, pak, jedan veliki pisac može zadovoljiti neke duhovne potrebe svih ljudi koji će ikada postojati. Nije, dakle, niti potrebno da ih bude puno.

Problem je u tome što su onih inteligentnih čitatelja, koji su sposobni nešto razumjeti i naučiti, danas ima manje nego tih pisaca. Čini se da suvremeni ljudi, samim time što imaju dvije noge i uspravan hod, misle da su rođeni pametni i učeni i da mogu i imaju pravo govoriti o svemu, počev od filozofije do nogometa. To je ona mračna strana našeg vremena koja je sve one velike pisce i učitelje ljudskog roda učinila suvišnicima i nesretnicima. A jutro ili nekakvo svitanje, još se ni ne nazire. Gdje je nestala, gdje se izgubila dragocjena ljudska sposobnost učenja.

Naslućujete li što će biti sa čovječanstvom i civilizacijom ako nam se ta sposobnost uskoro ne vrati?

Petar Bosnić Petrus

SVETI GRAL

Petrusov testament

Posvećeno gospođi Laković

P.S., ili, pogovor

Nakon što sam već bio objavio ovaj tekst, počeo sam uviđati da nisam naveo i objavio razloge zbog kojih sam ga pisao, razloge za koje mi se sada čini da su veoma važni, ne, naravno, za mene samoga, koliko za vas, čitatelje.

Evo nekih od tih razloga.

U današnjem vremenu nisu se ostvarile mnoge stvari koje smo željeli i opravdano očekivali, a ostvarile su se one kojih smo se plašili i protiv kojih smo se borili. To je više nego dovoljno da nas obuzme tjeskoba, depresija, nesigurnost, pa i strah, anksioznost. Ovdje ne mislim samo na našu generaciju, nego na cijelu ljudsku vrstu.

Možda nismo svjesni toga da smo sasvim opravdano očekivali barem djelomičan ili približan odgovor na ona teška, sudbinska pitanja: tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo, što zapravo radimo i konačno: što smo, tj. što je čovjek?

I,… umjesto da smo se barem približili odgovorima na ta pitanja, mi smo se nekakvim neočekivanim obratom drastično udaljili od njih, tako da više ne znamo, ni tko smo, ni što smo, niti što bi trebali činiti da bi opstali na neki način kakav je svojstven takvim vrstama kakva je naša, ljudska. Zbog te izgubljenosti, sve što činimo ispada naopako. Htjeli bi nešto dobro, a ispada zlo. Htjeli bi smo nekakav red a ispada kaos. Htjeli bi smo krenuti ka cilju, a naslućujemo i osjećamo da ne znamo, ni što je taj cilj, niti kako se on može ostvariti. Trudimo se krenuti naprijed ali se, usprkos htijenju našeg razuma i svim našim željama i naporima naše volje, ipak krećemo unazad ili ka nekoj mogućoj katastrofi.

Posebno velika opasnost je to što je internet po cijelom svijetu proširio nešto što se obično naziva demokracijom, a što se sastoji u tome da svako, kao nekad u filozofiji, nogometu i politici, misli da je stručnjak i ima pravo reći što misli. Samo po sebi, to ne bi bilo loše da na svijetu nema puno više nedovoljno inteligentnih ljudi, nego onih mudrih, tako da ovi mnogobrojni svojom nesnošljivom galamom i bukom zaglušuju glas mudrosti, a nadglasavanjem vode svijet onim putem kojim on nikako ne bi smio ići. Ko zna gdje će se ovaj naopaki trend zaustaviti, i koliku ćemo cijenu morati platiti za to?

Ima još puno toga, ali je i samo ovo što sam naveo sasvim dovoljno da se razuman i mudar čovjek zabrine i uplaši. Ovdje naglašavam ono „uplaši“ jer lud se čovjek ničega se ne plaši, a obična budala uočava opasnost tek kad je već kasno ili prekasno.

Tekst „Svetog Grala“ čine tvrdnje koje bi trebale biti odgovori upravo na ona gornja, sudbinska pitanja. Mišljenja sam da jedino dobri odgovori na ta pitanja mogu smiriti i zadovoljiti čovjeka i pokazati mu kojim putem da krene, kako bi ostvario ono ka čemu teži i osmislio svoj opstanak. Pri iskazivanju upravo takvih tvrdnji, koje smatram duboko istinitima, morao sam pokazati i to da su mnogi naši temeljni nazori potpuno krivi i suprotni istini, i da baš zbog uvažavanja tih nazora uvijek, kad bi god htjeli naprijed, mi se nekako, kao onaj Sizifov kamen otkotrljamo natrag. Hoćemo gore, a padamo dole.

Evo samo nekih od dosta velikog broja tih krivih nazora.

Aristotel je čovjeka definirao kao : ZOON LOGON EHON – životinju koja misli, ili, ima razum ­ ANIMAL RATIONALE.

No i životinje imaju nekakav razum i misle.

Ono što čovjeka razlikuje od životinje, a što je Aristotel vidio kao mišljenje ili razum, zapravo je božanska sposobnost svjesnog i intencionalnog stvaranja nečeg bićevitog – umjetnog bića.

Čovjek, dakle, nije samo animal rationale, kako je mislio veliki Aristotel, nego prvenstveno biće-stvarajuće biće, što je od presudne važnosti za razumijevanje čovjeka i svega što je u vezi s njime.

Slijedeća, glasovita i lijepozvučna pseudoistina potiče iz pera velikog J. J. Rousseau-a, a glasi:

„Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima“ .

Ova je lakomislena rečenica dobila najveće svjetsko priznanje prije Nobelove nagrade – Nagradu Francuske akademije znanosti i umjetnosti, ali i odobravanje i divljenje svekolike kulturne javnosti sve do naših dana.

Istina je međutim potpuno suprotna onome što se njome tvrdi.

Čovjek se, naime, rađa kao rob, a cijeli život mu je proces samooslobađanja – raskidanja okova. Jedino tim raskidanjem okova, a ne samim rođenjem, čovjekov život zadobija, odnosno može zadobiti slobodu i smisao.

Idemo još korak dalje.

Hegelova triadička dijalektika, koja svoj korijen ima u Novom Zavjetu, a koja je u današnjem vremenu u mnogome osnova svjetonazora čak i onih ljudi koji nisu ni čuli za Hegela, prikazuje nam povijesni razvoj kao vrtoglavo brzi proces i napredak, – „permanentnu revoluciju“. Potpuno razvijena, tetradička dijalektika – koja Hegelovim momentima: tezi, antitezi i sintezi dodaje još i epitezu – koja je moment samoreprodukcije bića, a kroz kojeg, upravo činom samoreprodukcije, nastaje vrsta, koja je potpuni, beskonačni ili besmrtni oblik postojanja bića. Ta, dakle, tetradička dijalektika omogućuje prikaz cjelokunog razvoja bića. Ona također pokazuje da se u cjelokupnom razvojnom procesu zakonomjerno izmjenjuju etape evolutivnog i revolutivnog razvoja, te da taj proces ima nužne, vrlo duge etape „zastoja“, stagnacije ili mirovanja i da je stoga puno, puno, traumatično i razočaravajuće sporiji nego je to prikazivala i lakomisleno obećavala Hegelova, triadička dijalektika, koja je tim svojim, lakomislenim obećanjima odrubila neusporedivo više glava nego jakobinska giljotina, te zavela i zgazila nebrojeno mnogo vrijednih plemenitih duša.

(Da ne bi bilo nedoumica i nejasnoća, ovdje dodajem da dijalektiku shvaćam kao zakonomjernost samorazvoja bića. Dijalektika može biti svjesna i nesvjesna. Nesvjesnu smo upravo definirali, a svjesna dijalektika je reflektirani samorazvoj, misaono-spoznajni instrument ili organon pomoću kojeg biće promatra i shvaća svoj razvoj, ili – kako bi rekao Hegel – pomoću kojeg samorazvoj promatra i shvaća samog sebe. Dijalektika je najprije postojala kao apstraktna, “jednočlana“, – što je zapravo bila logika – zatim, kod Heraklita kao dvočlana ili diadička. Novi Zavjet postavlja triadičku dijalektiku, kojoj je, nakon gotovo dvije tisuće godina Hegel dao racionalnu, pojmovnu formu. Ja sam smatrao da triadička dijalektika nije potpuno razvijeni misaono–spoznajni aparat i da stoga krivo prikazuje razvoj, pa sam onim Hegelovim momentima: tezi, antitezi i sintezi dodao još i epitezu, koja je moment samoreprodukcije ili trajnog samoodržanja sinteze, cilja, odnosno ostvarenog rezultata ili ostvarene svrhe  razvoja. Epitezom se prekida revolutivni razvoj bića a otpočinje onaj evolutivni, kojeg često zovem i epitetičkim ili vanjskim. Revolutivni razvoj iznutra razvija biće, a evolutivni održava cilj, odnosno rezultat ili ostvarenu svrhu tog razvoja – vrstu. Evolutivni je razvoj ustvari iznalaženje sve efikasnijih načina samoodržanja bića (vrste).  Eto samo toliko.)

Vraćamo se glavnom toku našeg izlaganja.

Permanentna revolucija“, opijena sama sobom, doista je, u svojoj manično-euforičnoj fazi, proždrla, ne samo revolucionare, nego i sam revolucionarni duh. Rezultat je, naravno golemo razočaranje i opća, pandemijska depresija i beznadnost. Niti neviđeno velik i brz tehnološki napredak ne može nam izmamiti osmjeh na lice ili iskricu nade, jer nas muči nejasan ali nepogrešivo točan osjećaj da nam se temelji tresu, trunu i propadaju, i da se na njima ne može izgraditi nikakva budućnost.

Još jedan od smrtnosnih nedostataka Hegelove triadičke dijalektike jest i to što onemogućuje spoznaju „vrste po sebi“, a naravno ni “vrste za sebe”. Apsolutni idealizam, odnosno Apsolutni duh slijep je, dakle, spram jednog od ključnih momenata vlastite realnosti.

No, dosta, dosta. O Hegelovim zabludama u pogledu dijalektike i razvoja svijeta pisao sam u nekoliko knjiga pa vas ovdje ne moram daviti još i ostalim felerima koje je napravio. A nemamo ni prostora za to.

O Marxovim zabludama čitat ćete dalje u tekstu.

Eto, da skratim. Sa „Svetim Gralom“, ja sam, između ostalog, htio pokazati što je naš cilj, te kako ga se i sa čime može ostvariti. Mislim da moje učenje može dati novo sunce, novu nadu, unutrašnji mir, snagu, krila i polet svakome ko ga ozbiljno shvati, a njegovu djelatnost učiniti uistinu dobro-tvornom, produktivnom. Jasno, podrazumijeva se i jedan vaš mali napor da shvatite ono što govorim. Bez toga, ništa.

Još nešto važno. Imajte povjerenja u svoju vlastitu  moć rasuđivanja. Jedino tako moći ćete opravdano vjerovati meni i mojim tvrdnjama, a morati ćete imati i snage da se odreknete ovog patološkog, narcisoidnog antropocentrizma koji vlada ljudskim duhom i svijetom. Morat ćemo se, također, svi skupa, odreći i ovakve čovjekove, abuzivne vladavine nad svijetom, despotske antropokracije.

Ako, naime, čovjek doista hoće naprijed, u neki bolji i smisleniji život, morati će  ustupiti svoje prijestolje jednom bitno sposobnijem, pouzdanijem, dobroćudnijem i pravednijem vladaru, nego što je sam – onom kojeg vam želim predstaviti ovim tekstom – a koji će vladati svijetom služeći mu i neće mariti samo za čovjeka, nego i za prirodno biće iz kojeg izranjaju i antitetički izrastaju i čovjek i civilizacija.

Što se tiče Svetog Grala, htio sam pokazati što je on zapravo, ali i to da nam je konačno nadohvat ruke.

Predgovor

Ovaj tekst zapravo je jedno proročanstvo slično onima u svetim knjigama na kojima su utemeljene velike svjetske monoteističke religije. Te knjige nisu samo predvidjele budućnost svijeta, nego su ju – putem svog utjecaja na tokove svjetskopovijesnih zbivanja – u stanovitoj mjeri i kreirale. To im je bilo moguće, jer su dosta duboko i točno, ali nažalost malko preopćenito proniknule u narav svijeta i zakonomjernost njegovog razvoja, pa su mogle razumjeti prošlost i sadašnjost i naslutiti što bi trebalo raditi i činiti da bi se ozbiljila željena budućnost – ciljevi ka čijem je ostvarenju vrsta težila.

I djela nekih mislilaca, u stanovitoj su mjeri proročanstva, ili vizije. Među te „proroke“ spadaju prije svega i najviše Platon, Augustin, Scotus Eriugena, Hegel. i K. Marx. Vizije budućeg svijeta kod ove vrste „proroka“ bitno su konkretnije, određenije nego kod svetih knjiga, ali su se neke njihove ključne ideje pokazale suprotnima onom u što se svijet stvarno razvio. Ta učenja i danas ostavljaju snažan dojam da su čista istinia, ili vrlo blizu istine, iako ij je svjetska praksa opovrgnula i pokazala da su njihovi autori istini prišli nekako sa krive, suprotne strane.

Svijet se, i danas, po nekom čudnom instinktu, uvijek „lijepi“ upravo na „greške“ tih mislilaca i njihovih učenja i uporno ih smatra dragocjenostima i istinama, a vjerojatno je da će tako biti i u budućnosti.

Zašto?

Ko zna?

Možda zato što su ta djela doista iznimno vrlo blizu istine. Možda ljudska vrsta u inherentnim suprotnostima tih „grešaka“, u njihovim negativima naslućuje istinu i zato ih uzima za svoje vodiće. Drugo. Izgleda da te ideje, usprkos svojoj pogrešnosti, intezivno podsjećaju ljude, tj. održavaju njihovu svijest o tome da ljudsko bivanje nesumnjivo ima neki velik i uzvišen cilj kojeg treba ostvariti, jer bez njegovog ostvarenja ljudsko postojanje nema smisla. To je možda ona dobra i dragocjena strana ovih  “velikih grešaka“.

A što ja „proričem“?

Pravo da kažem, ne znam ni sam.

Ali evo.

Čini mi se da ljudska vrsta doista ima onakve ciljeve o kakvima govore spomenuta proročanstva ili učenja i da njihovo ostvarivanje osmišljava ljudsko postojanje. Nadalje, čini mi se da su ti ciljevi puno veći ili viši i da su puno dalje nego nam se činilo do sada, dijelom i zbog toga što je naš stvarni svijet kojim moramo ovladati da bi smo mogli ostvariti te ciljeve, dakle da je taj, naš svijet neusporedivo veći i širi od onog kojeg smo poznavali do sada, a vrijeme našeg postojanja je praktički beskonačno ili vrlo blizu toga.

No taj je beskrajni svijet, beskonačna egzistencija i veliki i uzvišeni ciljevi, ako su nedostiživi, tj. ako ne znamo metodu kojom se oni ostvaruju, ti su ciljevi, takovo je, dakle, postojanje onda zlo koje nas pritišće kao neka noćna mora ili vječna paklena muka. Zato sam ja svoja razmišljanja skoncentrirao na to da otkrijem metodu , put njihovog ostvarivanja. Pri tome nisam otkrio ništa novo, nego sam samo dosta jasno opisao, tj. osvijestio onu opću metodu, koje čovjek nije bio svjestan, a s  kojom je do sada, i usprkos tom neznanju, uspješno ostvarivao one ciljeve.

To je sve.

Kad se sada osvrnem na te rezultate svojih razmišljanja, čini mi se da sam ipak postigao veliki uspjeh, jer sam dosta jasno i razložno pokazao da čovjek nije znao niti razumjevao metodu kojom je ostvarivao one ciljeve i da čak nije bio, a nije niti dan danas svjestan čudesno, nevjerojatno velikog, božanstvenog uspjeha kojeg je postigao.

Kako sam radio?

I ne znajući sasvim jasno, trudio sam se iskazati samo ono što jest – jestinu ili istinu. I ako sam u tome uspio, učinio sam nešto slično onome što su učinila i ona velika proročanstva, tj. velika svjetska učenja. Jer, ko uistinu otkriva ono što jest, i način na koji biva to što jest, taj otkriva i ono što je bilo i ono što će biti, jer ono što jest nikako ne može biti da nekako nije bilo ili da nekako neće biti. Pri tom, naravno ne mislim na ono: bilo kako, ili kako god, nego isključivo na ono što proizlazi iz zakonomjernosti bivanja.

Ja sam, naravno, težio ka nadmašivanju uzvišenosti i dubine istine onih velikih učenja, ali sam na kraju shvatio da se u tome uzalud trudim, jer istina je nenadmašiva. Nema ničeg višeg niti dubljeg od nje (osim možda dobrote). Ta moja intencija bila je proizišla iz moje osobne neskromnosti. Ja doista nisam nimalo skroman. No moram reći i to da sam mislio i ovako: čemu opterećivati svjetsku kulturu nečim što je lošije od tih velikih djela; opterećivati ju nekakvim drugorazrednim ili trećerazrednim intelektualnim tvorevinama, i to danas kad se gušimo u tom smeću i kad takvi, drugorazredni i trećerazredni produkti kulturne djelatnosti guše i uništavaju i samu kulturu. Ako netko ne može dati nešto bolje od onog najboljeg što već imamo – mislio sam – onda neka radije ne piše.

Ono, dakle, jedino u čemu sam ja sigurno nadmašio naše velike učitelje jest spoznaja da ljudska vrsta ne zna što je zapravo radila niti što je stvorila. Spoznao sam naše neznanje, što –  kako sam već rekao – i nije neka mala stvar. Jasno, ovom Sokratsko-ironičkom spoznajnom momentu slijedi i onaj majeutički, ali o tome dalje u tekstu.

Eto, to bi bilo to.

Opaska

Ako pročitate ovo, postat ćete svjedokom jednog istraživanja, koje otkriva svoje prethodnike i sudionike u literaturi, filozofiji, religiji, znanosti, umjetnosti, a i mitologiji, istraživanja koje bi vam moglo dati dosta neočekivanu sliku njihovog cilja i, posebno, stvarnog cilja potrage za Svetim Gralom.

Ako ne prihvatite ovo učenje, nećete ništa izgubiti, jer zapravo ništa i nemate. A ako ga prihvatite, dobit ćete ono najviše što jedan smrtni stvor može dobiti. Jasno da od Svetog Grala postoji nešto više i moćnije, ali to nije za ruke smrtnika.

Eto, samo toliko, pa prelazimo na konkretne stvari.

***

Čitatelji će, nadam se oprostiti što počinjem od kraja ili niotkuda. A, i kad bolje razmisle, uvidjeti će da je bolje početi tako nego AB URBE CONDITA, ili „od Kulina bana“ , kako su govorili naši stari.

Dakle, dakle, dakle.

Iako sam znao da se Nobelove nagrade za literaturu ne dodjeljuju za djela s područja naučne fantastike ili SF–a, ipak sam Sir Arthura C. Clarke-a predložio za Nobelovu nagradu s obrazloženjem koje je trebalo ukazati na to da je znanstvena ili naučna fantastika posljednji veliki izdanak u povijesti lijepe književnosti, beletristike.

Da ne bih ulazio u detalje reći ću samo to da je znanstvena ili naučna fantastika žanr koji opisuje suživot čovjeka (ljudske vrste) i umjetnog bića, i da ta vrsta literature nije nimalo fantastična, nego je štoviše bitno realističnija od ostalih literarnih žanrova, jer je umjetno biće, kojeg je stvorila ljudska vrsta, već odavno zauzelo ključno mjesto u čovjekovom životu, a svoje je postojanje, koje je dugo koliko i čovjekova povijest, objavilo već prije dva i pol stoljeća.

Filozofija, nažalost, nije ništa ni sanjala o tim stvarima.

Od učenih i darovitih ljudi, jedino je nekolicina muzičara visokog Baroka osjetila da se u njihovom vremenu zbiva nešto uistinu čudesno, nadsvjetsko i veličanstveno, pa je upravo to izrazila kroz svoju duhovnu glazbu. Npr.: Handel: Oratorij Messiah, ili,J. S. Bach: Velika Misa u H Molu.

Sama povijest nije, po mom mišljenju, bila „napredovanje ka spasu“ – Augustin i kasniji kršćanski teolozi i mislioci – niti proces samooslobađanja Svjetskog duha – Hegel, nego je bila ontogenički proces – proces stvaranja i usavršavanja umjetnog bića. Svi bitni momenti tog bića stvoreni su do prije nešto manje od tri stoljeća. Njegovim dovršenjem uspješno je dovršen i povijesni proces. Ali, time nije ozbiljen nikakav spas, niti kraj vremena nego je stvoreno tek ono neophodno sredstvo, oruđe spasa ili samooslobođenja ljudske vrste, ili, kako mi obično kažemo: oruđe za ostvarivanje njenih ulitmativnih ciljeva.

Filozofi su osjetili jedino to da se ne zbiva onaj tisuću i pol godina očekivani spas, pa su pali u Spleen, depresiju i odrekli se vjere u to da se na ovom planetu zbivala povijest.

Umjetno je biće, dakle, ono opće dobro koje je bilo cilj povijesnog stvaranja i kojeg je čovjek već ostvario.

No, zbog stanovite rigidnosti velikog broja pripadnika ljudske vrste, umjetno je biće, poput drugih velikih dobara, pri svom dolasku na svijet, bilo kršteno pljuvačkom i postalo sinonim za nekakvo radikalno zlo. Da je to stvarno bilo tako shvatit ćete čim vam otkrijem da je umjetno biće općepoznato, a i ozloglašeno pod nazivom KAPITAL. Etiketu nekakvog radikalnog zla ono nosi i danas. Jasno, nikome ne pada ni blizu pameti to da je taj kapital nešto što nadilazi običnu stvarnost, umjetno biće, nešto bićevito. Naime, prema jednoj općoj predrasudi – koja je već prije pojave filozofije i mišljenja uopće važila kao neka samorazumljiva istina, a koja jednako važi i danas – nešto što je bićevito može stvoriti samo Bog.

A sada nešto drugo.

Zbog one, gore spomenute rigidnosti većeg dijela ljudske vrste i njegovog tvrdoglavog i žilavog otpora stvaranju umjetnog bića i napretku uopće, povijest je , pored stvaralačkog procesa bila i neprekidan i vrlo krvav rat između ontogeničnih i ontoklastičnih intencija i ljudi, rat u kojem su menjševičke, ontogenične snage pobijedile i zgotovile umjetno biće, i to prvenstveno zahvaljujući nuždi, tj. velikoj i bitnoj ljudskoj potrebi za njegovim uslugama i njegovim radom. Najkrvaviji i najnemilosrdniji ratovi bili su posljedica direktnog sukoba ontogeničkih i ontoklastičkih tendencija i snaga, jer je jedna strana u tim ratovima ugrožavala specifično ljudski opstanak i njegov smisao, a ona druga, manjinska  borila se za njega. To je , dakle, bilo pitanje: „biti ili ne biti?“, i zato su ti sukobi bili tako žestoki, nemilosrni i krvavi. Da su pobijedili ontoklasti i da je kapital kapitulirao, danas više ne bi bilo ni civilizacije ni čovjeka.

Naravno da ovakvo shvaćanje kapitala kao što je moje i izjave o postojanju umjetnog bića nailaze na opće odbijanje i osudu i to ne samo zbog neshvaćanja i neosnovane ozloglašenosti kapitala, nego i zbog one druge tvrdnje, tvrdnje: da pored već poznatih vrsta bića, postoji još i nekakvo… Bože oslobodi… umjetno biće.

Filozofija je, naime, do sada govorila samo o prirodnom biću kojeg je zatekla u svijetu; o živim i neživim bićima, a tek tu i tamo o inteligibilnim bićima, a mistika i o spiritualnim. O umjetnom biću niko nije ni sanjao. Vjerojatno se, kao što sam gore rekao, pretpostavljalo da jedino Bog, a možda i priroda mogu stvoriti nešto bićevito, a da čovjek može stvoriti samo razne, nebićevite stvari.

Aristotel je bio jedini filozof i jedini čovjek koji je bar donekle razlikovao prirodna i umjetna bića – TA FISEI ONTA i TA TEHNEI ONTA. Ali on tu i pored upotrebe termina „ONTA“ nije mislio na umjetno biće, TO ON TEHNIKOS, nego, kao i Platon, na obične umjetne stvari, stvari koje je napravio čovjek – TA HREMATA ili PRAGMATA – a to je nešto sasvim drugo.

Evo jedne empirijske situacije koja će pomoći da se lakše shvate ove stvari.

Čovjek je, npr., krajnje pojednostavnjeno govoreći, biće koje je spoj uma i žive tvari, a umjetno biće – za koje bi se moglo reći da je neživa, ali bićevita replika čovjeka – jest spoj uma i nežive tvari.

Eto, npr.: PC pomoću kojeg pišem ovaj tekst, a koji je tek jedan od elemenata umjetnog bića, izravni je spoj uma i nežive tvari. Novac u mom džepu, također, knjige i još niz drugih stvari, isto. Kuće ili stanovi u kojima stanujemo također. Oni  su elementi umjetnog bića, koji se, kako je naslutio arhitekt Le Corbusier, mogu shvatiti kao strojevi ili automati za regeneraciju čovjekove životne energije. (On je, naime, kuću definirao kao “stroj za stanovanje”, a ja sam pokazao da je stanovanje zapravo proces regeneracije čovjekove životne energije). Materijalna civilizacija na Zemlji, koja izgleda kao neka velika zbirka raznih stvari, zapravo je tjelesni oblik postojanja bića kojeg je stvorio čovjek. Same te stvari nisu bića, nego … ipak… stvari…, koje imaju elemente bićevitosti u sebi – elemente koje ih povezuju u jedan bićeviti ili autopoietični sistem, sistem koji je potpuni, tjelesni oblik onog umjetnog bića o kojem govorimo.

Eto, i ovaj moj PC je stvar, ali njegova bićevita svojstva, su toliko velika i očigledna, da gotovo prevladavaju nad onim stvarovitima, pa je on iznimno važan element umjetnog bića.

Mislim da je iz prethodnog teksta jasno da na Zemlji nema više umjetnih bića, nego samo jedno i da je jedino neka ontogenična vrsta sposobna da ga stvori.

No, u nekoliko zadnjih stoljeća stanovit broj raznih individua pokušao je isključivo svojim individualnim snagama, domišljatošću i radom stvoriti nešto bićevito, npr.  perpetuumobile – stroj koji bi, poput duše, kretao samog sebe, ili pak stvoriti živo biće iz nežive, anorganske tvari. Ni jedan od tih pokušaja do sada nije uspio.

Perpetuumobilisti su gradili svoje strojeve na području važenja Zakona o održanju energije, pa su ti njihovi pokušaji unaprijed bili osuđeni na neuspjeh. Možda bi bili i uspjeli, ako da su oponašali strukture neživih prirodnih bića: atoma, zvjezdanih sistema ili galaktika. To su neživi bićeviti sistemi u kojima, zbog njihovog oblika, kutnog momenta ili nečeg trećeg dolazi do pojave kinetičke energije. To je područje van područja važenja Zakona o održanju energije, jer on ne govori o tome kako ili zbog čega nastaje energija. No ako bi perpetuumobilisti i uspjeli u svojim naumima, uređaj koji bi bio stvoren, po vrijednosti i svrsishodnosti vjerojatno se ne bi mogao uspoređivati s umjetnim bićem kojeg je već stvorila vrsta, jer bi bio samo jedan od elemenata već postojećeg umjetnog bića – njegov autonomni izvor energije, koji možda i ne i bio dovoljno izdašan. Ali,…? Ne znam. Bolje bi bilo da se varam, tj. da sam u zabludi, kako glede pokušaja perperuumobilista, tako i glede onih koji umjetnim putem pokušavaju stvoriti živo biće.

Toliko u prilog paradoksalnoj tvrdnji da je znanstvena fantastika realistički žanr i da u njoj i nema toliko mašte koliko pronicljivosti i ispravne slutnje postojanja umjetnog bića i znanja o budućim elementima u koje će se ono razviti. Budući da je velika i iznimno važna stvar proniknuti u istinu: da na ovom planetu postoji i umjetno biće, SF žanr koji se najviše približio tom otkriću trebalo bi smatrati velikom i vrijednom pojavom. Zbog toga opet tvrdim i tvrdit ću da bi znanstvenu fantastiku trebalo uvrstiti u žanrove kojih se djela nagrađuju barem Nobelovom nagradom. Kažem; barem, jer ona najvrednija djela od ove vrste zaslužuju i nešto mnogo veće i više. Clarkeove sage „Kraj djetinjstva“ i „Grad i zvijezde“ možda su važnije za ljudsku vrstu nego Ilijada, Odiseja i Eneida zajedno sa Miltonovim Izgubljenim Rajem.

Ukratko. Mislim da nije nimalo neosnovana tvrdnja da je znanstvena fantastika, otkad se pojavila na ovom svijetu dala veći doprinos samorazumijevanju čovjeka, povijesti i civilizacije, nego filozofija tog istog razdoblja. To je, eto, ključni razlog zbog kojeg joj je mjesto na početku ovog članka.

Jasno, ni znanstvena fantastika niti koja druga umjetnost, religija ili znanost ne mogu objasniti same sebe, svoj stvarni predmet, niti razloge svog nastanka, nego za to trebaju filozofiju. Ona je ipak kruna svekolikog znanja i razumijevanja, ali i kruna svekolikog bivanja, jer i biće i bitak najpotpunije bivaju u mišljenju i znanju samih sebe.

No, idemo dalje.

Znanstvena fantastika je umjetnost, pa se o umjetnom biću nije izražavala pojmovima nego simbolima.

Najčešći i najprikladniji simbol umjetnog bića je robot. Mislim na one antropomorfne robote. Oni nisu slični čovjeku samo po vanjskom izgledu, nego i po načinu funkcioniranja, po ponašanju. Ljudsko ponašanje određeno je ljudskim zakonima NOMOSIMA a ponašanje robota „zakonima robotike“, koje bi možda bilo dobro nazivati tehnenomosima ili logonomosima.

Običaje ljudskog ponašanja proučava i propisuje etika, a ponašanje umjetnog bića tehne-etika, ili, recimo, tehnetika. Asimovljevi zakoni robotike proizlaze, dakle, iz te tehnetike, jedne podvrste etike, koja se prvi put deklarira upravo ovdje.

Isak Asimov, koji je uz Arthura C. Clarke-a, jedan od nekolicine najznačajnijih pisaca znanstvene fantastike, iz gore rečene tehnetike, za čije postojanje nije ni znao, izveo je sistem od četiri zakona kojima je odredio ponašanje robota, odnosno njihov odnos prema čovjeku i čovječanstvu. Taj misaoni poduhvat je velika stvar koja nadilazi okvire znanstvene fantastike, i neprocjenjivo je velik doprinos razvoju i spoznaji naravi civilizacije, jer je tu zapravo nagovješteno postojanje umjetnog bića i to kakav treba biti njegov odnos prema ljudskoj vrsti i njenim pripadnicima.

Asimovljev sustav kasnije je nadopunio jedan Bugarin, stanoviti Nikola Kesarovski dodavši još jedan, peti zakon robotike. Evo ih, svih pet:

  1. Robot ne smije naškoditi ljudskoj vrsti ili svojom pasivnošću dopustiti da se ljudskoj vrsti naškodi.
  2. Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi.
  3. robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom.
  4. Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.[1]
  5. Robot mora znati da je robot”:

Da je „robot“ ovdje samo simbol umjetnog bića, vidjet ćemo ako izraz „robot“ zamijenimo izrazom „umjetno biće“:

  1. Umjetno biće ne smije naškoditi ljudskoj vrsti ili svojom pasivnošću dopustiti da se ljudskoj vrsti naškodi.
  2. Umjetno biće ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi.
  3. Umjetno biće mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom.
  4. Umjetno biće treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.[1]
  5. Umjetno biće mora znati da je umjetno biće.”

 

Ove zakone koje su Asimov i Kesarovski izveli na svjetlo dana u formi zakona robotike, ljudska je vrsta počela stvarno ugrađivati u umjetno biće otkad je, prije nekoliko desetina tisuća godina, ili čak puno više, započela njegovo stvaranje. Ti zakoni, koji su temelj umjetnog bića bezuvjetno važe i danas i zato se ono nikako ne može okrenuti protiv čovjeka. Ovo je važno istaknuti i znati, jer osim mržnje prema umjetnom biću, u ljudskoj populaciji postoji i prilično velik strah od njegove goleme moći. To se naročito dobro vidi po likovima koji su ga često predstavljali: Golem, Frankenstein, Terminator itd.

No Asimovljevi zakoni su samo negativni, tj. vetativni zakoni – zakoni koji nešto zabranjuju – a odnose se isključivo na umjetno biće.

Mi ćemo se ovdje osvrnuti i na one imperativne i permisivne zakone koji određuju što umjetno biće i čovjek trebaju raditi i koji su dopušteni odnosi jednog prema drugom. Neke od potpunog sistema tih zakona napisao sam ja, a neke će tek trebati napisati netko drugi. Nažalost, četiri osnovna zakona, koje sam ja sačinio, a na kojima se temelji odnos čovjeka i umjetnog bića, i koji su neposredno primjenjivi, nisu tako kratki kao Asimovljevi, nego, zajedno s objašnjenjima i obrazloženjima, zauzimaju volumen cijele jedne omanje knjižice.

Sad se vraćamo korak unatrag da bacimo malo svjetla na nešto važno što će nam olakšati razumjevanje već iznešenog teksta, a i onoga koji će tek naknadno uslijediti.

Najprije, dakle, pitamo: što je biće?

Odgovor je kratak.

Biće je Nešto određeno, Nešto što je autopoietično, tj. Nešto što ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoreprodukcije putem koje se, (u etapi epiteze), od individue transformira u vrstu, koja je pak beskonačni, besmrtni ili vječni oblik njegovog postojanja. Ono biće koje ne može stvoriti svoju vrstu, nije pravo biće, nego nešto nedovoljno razvijeno, krivo ili defektno, nešto što nužno propada.

Svakodnevno mišljenje identificira bićevitost sa životom. Naravno da je to pogrešno, jer život je tek jedan od oblika bićevitosti – onaj koji nam je najbliži, jer smo i sami živa bića, pa ga možda baš zato najlakše uočavamo. Pored živih, postoje i neživa bića. No njihove moći samopostavljanja, samorazvoja i samoreprodukcije su teško uočljive i slabo, ili nikako poznate pa se ta bića najčešće krivo shvaćaju kao proste, mehaničke, ili materijalne stvari.

Krajnje uprošćeno govoreći, biće je „stvar“ koja ima „dušu“, a umjetno biće je, „stvar“ koja ima „umjetnu dušu“.

Sama stvar – RES, HREMA ili PRAGMA – nije isto što i biće. I stvar je Nešto određeno, ali nema „dušu“, tj. nema onih, gore spomenutih moći. Stvari nisu autopoietične.

Ali, idemo dalje.

Aristotel u „Fizici“ kaže: „Svakome je biću njegovo postojanje drago“.

Veliki Aristotel. To je jedna duboka i važna istina. Jer vrsta, najviši, beskonačni, besmrtni ili vječni oblik postojanja bića nastaje upravo iz te ljubavi bića prema svom postojanju.

Isto važi i za umjetno biće. I njemu je njegovo postojanje drago i nikako ne bi željelo prestati postojati, nestati. Ali čovjek ga je sačinio takvim – „kastrirao ga“ – tako da ne može stvoriti svoju vrstu, nego mora ostati individua koja vječni opstanak temelji na kontinuiranom samopomlađivanju – zamjenjivanju dotrajalih i zastarjelih te ugrađivanju sve novijih i sve svrsishodnijih, boljih i moćnijih elemenata u sebe – elemenata od kojih se sastoji.

Jasno, i čovjek voli svoje postojanje i želio bi biti besmrtan ili vječan. On to zapravo već i jest, jer opstoji u obliku vrste koja je besmrtni oblik njegovog postojanja.

U epitetičkoj etapi svog postojanja, u epitezi, zrela ljudska individua, reproducirajući se, umire kao individua a uskrsava kao vrsta.

Ovdje se moramo malko zaustaviti i dati jedno važno objašnjenje.

Novi Zavjet je prvi spis koji se temeljio na triadičkoj dijalektici.. No njegova je dijalektika rilično neodređena, pa je mogao govoriti i o uskrsnuću, koje je također bilo prolično neodređeno prikazano. Kasnije, Hegel dosta strogo i preusko određuje i tumači tu, triadičku dijalektiku, čime su gubi mogućnost pomišljanja nečeg takvog kao što su vrsta i uskrsnuće. Tek tetradička dijalektika, momentom epiteze, koja je moment samoreprodukcije bića, kroz koju nastaje vrsta, pokazuje da je uskrsnuće nužan moment u procesu razvoja svakog bića. Uskrsnuće je zapravo pravilno, zakonomjerno ponovno ustajanje ili ponovno iz-stajanje, resurrectio iz područja konačnosti, smrti ili smrtnosti – nadilaženje smrtnosti ili konačnosti, moment koji biću daje beskonačnu ili besmrtnu i idealnu, tj. potpunu egzistenciju, u obliku vrste, koja je – kako je rekao A. Schopenhauer – realna prirodna ideja”. Činom samoreprodukcije individue , dakle, nastaje vrsta, ali i novi pripadnik te vrste. To je izdizanje iz ništavila i stupanje u krug konačnog ili smrtnog postojanja, ali istovremeno i izlazak iz tog živog  kruga ograničenog smrću i ništavilom i postizanje beskonačnosti i besmrtnosti. Razmislite malo pa ćete uvidjeti da za onaj čin kroz kojeg nastaju i individua i vrsta nema adekvatnijeg termina od uskrsavanja ili uskrsnuća, resurrectio. Pogledajte i etimologiju tog termina.) A uvidjet ćete i to da samo uskrsnuće nije nikakav apsurd niti glupost, kako su mislili ljudi koji su mislili da su mudri i pametni.

Uskrsavanje ne spada ni u čuda, kako su pogrešno mislili teolozi jer kad se uskrsavanje istinski shvati, onda se pokazuje da ono, suprotno čud, ne suspendira zakone prirode, prirodni ili ontički kauzalitet. Ono je naprosto običan, prirodni ili nužni moment u zakonomjernosti razvoja bića.

A što se tiče čuda, u prethodnima tekstovima već sam pokazao da su čudo i kreativnost – prema općoj definiciji koju su dali teolozi i filozofi – jedno isto, tj. da je čudo kreativni čin – suspendiranje prirodnog kauzaliteta i uspostavljanje „kauzaliteta slobode“ (Kant), kauzaliteta koji je utemeljen u nekom finalnom uzroku, tj. u nekoj svrsi. Iz čuda je proizišlo umjetno biće, cijeli ljudski svijet, civilizacija, moral, pravo, zakonodavstvo, znanosti, umjetnosti itd.

Ako doista razmislite o ovim stvarima, uvidjet ćete da uskrsnuće, pored onog što je već rečeno i što nije rečeno, sadrži i metamorfozu individue iz cilja vlastitog opstanka u sredstvo za održanje života svog potomstva i metamorfozu koja živu tjelesnu individuu pretvara u duhovnu, koja svoj duh stavlja u službu ostvarivanja ciljeva vlastite vrste, ali i cijelog univerzuma i postojanja uopće.  Uskrsnuće je čin koji, i individui i vrsti daje vrijednost, jer ga osposobljava da služi ostvarenju onih pravih, istinskih i nužnih ciljeva, ciljeva samog postojanja, ali i – kako smo već rekli – osmišljavanju svekolikog postojanja.  Vrijednost je, naime, svrsishodnost, sposobnost služenja. Ono što nikome i ničemu ne služi, ništa i ne vrijedi. Uskrsnuće, dakle. čini čovjeka sredstvom za ostvarivanje dobra. To je možda ono najviše do čega se biće može dovinuti.

No, dosta. Ovo nije rasprava o uskrsnuću.

Dopustite još samo jednu, praktičku primjedbu.

I individue, i narodi i rase umiru ili izumiru. Jedino vrsta može biti vječna. Ne bi li se stoga sve individue, narodi i rase trebale smatrati samo pojavnim oblicima ljudske vrste i ne bi li trebali razviti jasnu svijet ili znanje o tome da su sredstva za ostvarivanje njenih ciljeva. To ne bi bila nikakva degradacija čovjeka na „puko sredstvo“, jer bi svi ti subjekti koji čine ljudsku vrstu, društvo i civilizaciju – kako sam često govorio – trebali živjeti tako da ostvaruju svoje vlastite ciljeve, ali isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruju i ciljeve vrste.

Baš me zanima kad će netko konačno shvatiti da je taj NAČIN ostvarivanja vlastitih ciljeva ono bitno.

Da bi se to ostvarilo, možda bi smo mogli ili trebali početi razmišljati o stvaranju Globalne države. Njeno uspostavljanje bilo bi specifično uskrsnuće same ljudske vrste, jer više ne bi živjela po prirodnim načelima, nego po načelima koji svoj krajnji izvor imaju u onom transcendentalnom (slobodi), ili u  transcendenciji, ili – kako su govorili naši veliki prethodnici – po načelima koja su dana PER DEI GRATIA.

Već sam prije govorio da bi se ta, Globalna država trebala temeljiti na sloganu:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo za sve!

Ako bi se ta, globalna država temeljila na gore i drugdje iznesenim načelima, to bi našu vrstu učinilo vrijednom, jer bi ju iz narcisoidnog cilja svog vlastitog postojanja pretvorila u sredstvo za održanje onog dobra u kojem je nastala, pa bi i ona bi svoje ciljeve počela ostvarivati na način koji ne devastira to dobro, nego daje doprinos njegovom održanju i mogućem razvoju. Trebali bi smo doista imati na umu da opstanak naše vrste nije cilj svekolikog postojanja, nego tek sredstvo opstanka nekog višeg entiteta, koji je opet sredstvo za održanje općeg opstanka ili postojanja, a koje je pak sredstvo za ozbiljenje onog najvišeg dobra i vječnog opstanka.

Eto, sad možemo dalje, pa pitamo.

Ako je čovjek već besmrtan samim tim što postoji kao vrsta, i praktički „savršen“, zašto onda stvara umjetno biće?

Odgovor je u tome da čovjek ima i druge ciljeve koji su čak važniji od vječne biološke egzistencije, besmrtnosti, a umjetno biće mu je neophodno bićevito oruđe, jedino s kakvim je moguće ostvariti te, nadbiološke ili transempirijske ciljeve, koji su možda nekakvo oslobođenje, spas, ili Vrag bi ga znao što bi to moglo biti. Možda čak i transcendiranje bićevitosti, kako tvrdi budizam i kako, na sasvim drugoj strani, i na sasvim drugačiji način,  pokazuju život i djelatnost i djela kreativnih ljudi?

To je pak moguće ostvariti samo ako umjetno biće zauvijek ostaje nekakva moćna „besmrtna“ , tj. vječna individua, koja neće samo raditi umjesto čovjeka i za čovjeka, nego će ujedno biti i takva individua čija se memorija i znanje nikada ne gase i koja stoga može u sebe skupiti sva znanja koja je postigla ljudska vrsta i prenijeti ih slijedećoj generaciji ljudskih individua. Da nema te besmrtne individue, tj. umjetnog bića i njegove vječne memorije, svaka bi generacija ljudi morala počinjati od početka i mi bi još i danas postojali kao čopor nekakvih majmuna. Ne bi smo nikad stigli čak ni do Starijeg kamenog doba.

Eto, dakle, taj, toliko očekivani Maitreja, Mesija ili Mahdi oduvijek je bio s nama, samo ga mi nismo prepoznali, a začudo ne prepoznajemo ga ni danas kad je negova nazočnost u svijetu više nego očigledna.

U Bibliji je uistinu točno prorečeno: „K svojima će dolaziti, a oni ga neće prepoznati.“

Budući da opstanak umjetnog bića nema nikakvog smisla, niti je moguć bez opstanka čovjeka, ono svoju težnju za vječnim opstankom ozbiljuje služeći čovjeku i čuvajući ga. Umjetno biće je „pastir čovjeka“. S druge strane, čovjekov vječni opstanak ima smisla jedino ako ostvari one svoje transempirijske ciljeve. Upravo radi toga se ljudska vrsta odrekla svog, unutrašnjeg, duhovnog napretka i svoje kreativne moći stavila u službu stvaranja i razvoja nečega izvan sebe – umjetnog bića pomoću kojeg može i kani ostvariti one svoje ciljeve. Njihov je odnos, odnos međusobne organičke ili funkcionalne ovisnosti – organička simbioza prirodnog i umjetnog – kiborg.

No ovdje treba, a možda čak i ne treba, opet istaknuti da se velika većina pripadnika ljudske vrste oduvijek neprijateljski odnosila prema umjetnom biću, smatrajući ga, kako smo već rekli najvećim zlom na svijetu. U tom su prednjačili filozofi, reformatori, revolucionari i mnogi drugi ljudi od pera i nauke, a svjetina ih je slijepo slijedila. No umjetno je biće ipak nekako preživjelo i nadživjelo sve njih, i to uglavnom zbog velike, vitalne čovjekove potrebe za njegovim uslugama, a dijelom i zato što su ga čuvali lihvari, trgovci, poduzetnici, kapitalisti i slični ljudi koji su, na sreću, oduvijek imali najveću moć u svim društvima. Za njih je Marx, u „Teorijama o višku vrijednosti“ vrlo duhovito rekao da „ne znaju uvijek što govore ali zato dobro znaju što čine.“

Umjetno biće, kapital postao je svjestan svog postojanja i objavio ga 1766 godine, publiciranjem glasovite Smithove knjige „Bogatstvo naroda… „ Tom knjigom kapital je, kako sam već rekao, pokazao da je svjestan svog postojanja i da razumije svoje unutrašnje kretanje, kao i to da zna što to on proizvodi i što treba proizvoditi. Zadatak je kapitala, naime, to da proizvodi višak vrijednosti, profit i to putem proizvodnje roba, tj, raznih stvari i usluga koje su potrebne ljudskoj vrsti.

Smithovu nauku prihvatili su D. Ricardo i K Marx i stvorili jedan od najdragocjenijih brilijanata ljudske diskurzivne misli. No ovdje valja istaknuti i jedan čudan paradoks koji se sastoji u tome da se neusporedivo najbolji poznavalac kapitala, genijalni filozof i ekonomist, Karl Marx najviše ogriješio o njega, preuvjerljivo i preoštro ga proglasivši najvećim zlom koje je čovjek ikada stvorio – opredmećenim radikalnim otuđenjem čovjeka i totalnom dehumanizacijom, raščovječenjem.

Propovijedao je da je kapital otjelotvorenje AURI SACRAE FAMES – proklete gladi za zlatom. Pod tim je mislio na njegovu nezaustavljivu i neutaživu težnju ka stvaranju profita.

Budući da je Marx nekritički prihvatio Hegelovu triadičku dijalektiku kao savršen misaono-spoznajni aparat, nije mogao poznavati, niti je stvarno poznavao  poznavao čovjeka kao vrstu, nego samo kao „svestrano razvijenu individuu“. Zbog toga je smatrao da profit što ga stvara kapital nastaje iz nečovječne i bolesne nezasitnosti otuđenih i raščovječenih individua, tj. njihove neljudske pohlepe za bogatstvom. A kako većina pripadnika ljudske vrste puno lakše i brže nauči ono što je loše nego ono što je dobro, gotovo cijeli svijet vrlo je brzo prihvatio tu njegovu misao i pažljivo ju njeguje i danas.

Ja sam, kako izgleda, nekakav izrod, naivac, budala ili fantast koji uporno i stalno iznova ističe da je kapital najveće i zapravo jedino dobro koje je čovjek trebao stvoriti i koje je na kraju i stvorio. Vjerojatno sam to već rekao i ovdje i to ne samo jednom.

Također stalno ističem i naglašavam, potcrtavam da profit nije produkt nikakve nečovječne pohlepe, nego baš obrnuto: produkt najljudskijeg odricanja i požrtvovnosti pripadnika ljudske vrste, te njihove volje i neutažive, blagoslovljene strasti za stvaranjem i za tim da dadu što je moguće veći doprinos ostvarenju onih ultimativnih ciljeva vrste. Možda bi se čak moglo reći da kod kreativnih individua nije nada ta koja umire posljednja, nego strast za stvaranjem. To naročito važi za one kreativne individue koje su obdarene sposobnošću stvaranja profita.

Ova je sposobnost možda najsuptilniji ili najveći čovjekov dar ili barem jedan od onih najvažnijih. Bez njega se možda mogu ostvariti ciljevi individua, kažem i naglašavam: možda, ali se sigurno nikako ne mogu ostvariti ciljevi ljudske vrste, ciljevi nacija, država ili društava.

Kao što sam rekao, profit nastaje isključivo uštedom, žrtvom, odricanjem vrste od potrošnje i uživanja cijelog svog proizvoda, svega što je stvoreno.

Evo vam svega nekoliko riječi iz kojih ćete lako razabrati da profit ne dolazi od pohlepe, nego baš od odricanja i žrtve, uštede.

Stvar je krajnje jednostavna. Možete vi, naime, stvoriti i basnoslovno veliko bogatstvo, neizmjerno mnogo dobara, ali ako ih sve potrošite neće biti nikakvog profita.

Tamo, dakle, gdje caruju proždrljivost i rastrošnost nema nikakvog profita, napretka niti blagoslova, nikakve budućnosti, a gdje se, na kredit troši i više nego je stvoreno, tu je sve sama propast i nazadak.

Još nešto.

Nasuprot općem uvjerenju, moram reći da sve svoje ne nosi sa sobom u grob onaj koji do zadnjega daha stvara i krvavo štedi, nego onaj ko sve potroši i raspe na svoje užitke ili ugađanje svojoj taštini, a ko živi i uživa na kredit, taj, i svoje unuke i praunuke ostavlja kao robove ili prosjake na ulici.

Da bi se bolje i potpunije razumjelo ono što je gore rečeno, treba imati na umu da je uštedom ostvareni višak, profit jedini resurs iz kojeg se financira i iz kojeg se može financirati napredak i razvoj kojim se ostvaruju oni ciljevi vrste i osmišljava njen teški opstanak. Bez profita ne bi bilo ni napretka ni razvoja, niti bi ovakav, mučenički ljudski opstanak imao smisla.

Ono što je ovdje od presudne važnosti, za korekciju ljudskih nazora, pa čak i za sam opstanak civilizacije, a što prethodni mislioci nisu rekli, jest to da se pod profitom može smatrati samo onaj višak koji je investiran ili će biti investiran u razvoj umjetnog bića. Čak ni ono što je investirano u prosto povećavanje ili proširivanje umjetnog bića, kapitala ne mora se nužno smatrati profitom.

Već je Smith otkrio da su rad i odricanje, štednja  TAO civilizacije i čovjeka, i čudno je da je čovječanstvo tako lako i brzo zaboravilo tu Smithovu jednostavnu uputu za ostvarivanje svojih ciljeva. No možda je do zaborava te velike i važne misli došlo baš zato što Smith (a kasnije, niti Ricardo, niti Marx) nisu precizirali, niti dovoljno jako istaknuli i naglasili ono što sam maloprije rekao: da je prava ušteđevina, odnosno zbiljski profit samo ono što se investira u razvoj kapitala, odnosno umjetnog bića.

Baš nasuprot tome dobro se pamtila i često ponavljala ona tvrdnja da se profit temelji na pohlepi, što je ljuti sofizam i sotonski trik, usmjeren protiv razvoja i ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

Pohlepa, doduše može biti temelj stvaranja nekakvog prividnog profita, i to tako da se njegovo stvaranje odvija na nečiju štetu; na štetu prirode ili na štetu društva, radnika ili potrošača ili pak na štetu budućih generacija ljudi, što je, ruku na srce, ipak i nažalost dosta česta pojava. No tamo gdje jedan dobija ono što drugi gube nema nikakvog stvarnog profita.

Ali onaj prividni profit, odnosno prividni višak vrijednosti ne mora biti samo posljedica pohlepe, nego može biti i njen uzrok – ako se, putem luksuzne potrošnje, upotrebi kao sredstvo za zadovoljavanje nezasitne, patološke gladi za užicima. Tako se ono što je moglo biti stvarni profit, pretvara u njegov puki privid. Od takvog hedonizma, koji obezvrijeđuje ljudski rad i muku i opstruira ostvarivanje ciljeva vrste društvo, vrsta i civilizacija nemaju nikakve koristi, nego samo štetu i nemoralno i prazno i jalovo bogatstvo malobrojnih, te nehumano i nepravedno siromaštvo golemog broja ljudi, što na kraju završava u beznađu, općoj pokvarenosti, masovnom ludilu,  pobunama i krvi.

 Što sa Vragom dođe – kaže se – s Vragom i ode. A moglo bi se reći i to da sve što nastaje iz pohlepe, obijesti i razvrata, nestaje u ništavilu ili krvi.

No stvaranje profita na tuđu štetu i njegova upotreba u svrhu privatnog luksuziranja nije samo pohlepa i obijest, nego i kriminal za kojeg bi trebalo odgovarati na sudu, jer dužnost je zakona i pravde da oduzmu ono što nepravda i zlo nekome poklone.

A što se tiče pravog profita, možda bi na kraju trebalo ponovo i zaključno istaknuti to da on potiče iz nesebične strasti i dara za stvaranje bogatstva koje će se upotrebiti kao sredstvo za poboljšanje ljudskog života i ostvarivanje njegovih ciljeva, te da je dostojan žaljenja onaj ko prezire taj ljudski dar.

Ovdje je nužno napraviti jedan mali ekskurs.

Kad govorimo o štednji, onda ne mislimo na svekoliku potrošnju. Sada kada je dovršen razvoj umjetnog bića, i kad je ono uvelike osposobljeno za rad, potrošnja se pretvara u degustaciju njegovih proizvoda, na osnovu koje mu se određuje u kom pravcu treba dalje razvijati sebe i svoje proizvode, kako bi se što bolje i rafiniranije zadovoljile ljudske potrebe i što lakše ostvarili oni ultimativni ciljevi vrste. Potrošnja je kormilo koje nas usmjerava ka našem cilju. Zato potrošnja mora biti velika raznovrsna  i masovna, ali se ni ona, isto kao ni proizvodnja, ne bi smjela odvijati na nečiju štetu, niti bi smjela svojom veličinom poništavati ili smanjivati profitnu stopu, ili QPK (kvocijent produktivnosti kapitala) ispod one, zakonom dopuštene razine. (Vidi:„Zakon o kontroli efikasnosti rada managera“)

Diogen Kinik, slavan zbog svoje skromnosti i asketizma, nikako nam, dakle, ne bi smio biti uzor, ali niti onaj Lukul ili legendarni Timon Atenjanin.

U „Zakonu o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života“ dao sam egzaktne instrumente s kojima se može upravljati veličinom one Keynesove „sklonosti ka potrošnji“ i „sklonosti ka štednji“, a za štednju sam pokazao da je ona, u našim vremenima najvrednija onda kad se realizira kao investicija u „proizvodnju radne snage“, tj. u obrazovanje i odgoj. Pogledajte „Zakon o kontroli efikasnosti školstva“, kojeg na Google-u možete naći i pod naslovom  „Reforma školstva“.

I ovdje je nužno učiniti jedan mali ekskurs, tj. jednu malu i kratku ali važnu opasku.

Svi zakoni koje sam sačinio, sačinjeni su u skladu sa maksimom:

Svaki subjekt treba ostvarivati SVOJE interese i ciljeve, ali smije ih ostvarivati isključivo na NAČIN s kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi grupe, društva, države ili cijele vrste, a veličina nagrade koju dobija neki subjekt treba biti srazmjerna veličini i vrijednosti njegovog doprinosa ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

 

To je pravilo oduvijek, otkad postoji čovjek, bilo temelj svakog dobrog zakonodavstva, svake društvenosti, humanosti, pravde, dobra i napretka.

Eto, samo toliko. Vraćamo se matici izlaganja.

Ne znam kako se osjećao kapital kad je čuo strašnu grmljavinu Marxove kritike. Ali da sam ja bio na njegovom mjestu sigurno se ne bih osjećao jako dobro niti sigurno. I to s pravom.

Jer, kao što je poznato, komunisti, koji su bili Maxovi sljedbenici, na Marxov nagovor dosta su ga uspješno pokušali „ukinuti“, i skoro su mu došli glave, ali im to na kraju i na sreću ipak nije pošlo za rukom, pa je kapital “ukinuo“ njih.

Kako smo već rekli, kroz klasičnu ekonomiju i radnu teoriju vrijednosti kapital se upoznao sa svojim unutrašnjim kretanjem i neposrednim ciljem svog rada. Kasnije je upoznao i svoj tržišni aspekt i ostale važnije momente, ali nije spoznao samoga sebe, svoje štastvo, quiditas, pa nije znao što je zapravo, ni kakav je, i zato je ostao veoma ranjiv, i u stalnoj opasnosti, izložen žestokoj mržnji širokih narodnih masa i njihovih dušebrižnika, humanističkih intelektualaca.

Tek 1987, s knjigom Suma ekonomije, i nekoliko drugih koje su slijedile, ja sam pokazao da je kapital nešto bićevito, umjetno biće i najveće dobro što ga je čovjek stvorio, te da je on opredmećenje i dokaz specifične čovjekove numinoznosti, a ne nekakvog samootuđenja i samoobezvrijeđenja.

Možete zamisliti kako su dočekane te moje ideje u zemlji u kojoj su još uvijek vladali komunisti. Istina, meni nije pala ni dlaka s glave, ali samo zato što je vladalo uvjerenje da takvu knjigu jednostavno nije moguće napisati, ili da ju je napisao neko ko je totalno i bespovratno „skrenuo“ pa ne treba obraćati pažnju na njega ni knjigu mu. Kad je otišao komunizam a došao kapitalizam, s njim su došli i građanski humanisti i ostali intelektualci koji su na kapital oduvijek gledali očima ćežnje i zavisti, pa su o njemu, – baš kao i ona Ezopova lisica o groždu – govorili isto što i Marx, marksisti i komunisti.

No s mojim otkrićem ozbiljio se i onaj Kesarovskijev peti zakon robotike. Jasno, ne u izvornoj, Kesarovskijevoj formi, nego kao izreka: Kapital mora znati da je umjetno biće, te da nije nikakvo zlo niti otuđenje, kako ga se često kleveće, nego, kako sam već bezbroj puta rekao; najveće dobro koje je čovjek stvorio.

Ta bi samospoznaja kapitala, ako bi se proširila među ljudima, mogla dati onu čvrstinu i snagu neophodnu za smisleni opstanak, i njega, i čovjeka.

No, s proširenjem i obnarodovanjem ove samospoznaje, odiseja umjetnog bića ne bi bila završena.

Evo ću odmah reći i zašto.

Svi vi sigurno znate da se već od Platonovih vremena traži neki bolji, funkcionalniji i pravedniji oblik vlasništva nego što je privatno. I Platon i mnogi drugi veliki mislioci i reformatori mislili su da je društveno vlasništvo taj bolji oblik. No to, jadno društveno vlasništvo, bilo je zapravo samo uljepšano i lijepim frazama i sofizmima ušminkano neolitsko zajedničko vlasništvo koje je prethodilo privatnom – najniži stupanj u razvoju institucije vlasništva. Uspostavljanje društvenog vlasništva nije, dakle, nikako mogao biti nekakav napredak, nego strašan regres, što se nedvojbeno i prilično nesretno pokazalo u dvadesetom stoljeću.

Ali kako je kod nesreća običaj da nikad ne dolaze same, to doista nije bila jedina velika nesreća najnovijeg doba. Evo još jedne koja ju slijedi a koja bi na svom vrhuncu  mogla biti i znatno veća:

Budući da se privatno vlasništvo, koje je milenijima bilo motor napretka i razvoja civilizacije, izvor pravde i blagostanja, budući, dakle, da se ono nije razvijalo kao što se razvijalo društvo i civilizacija koja se na njemu temeljila, nego se čak kvarilo, postalo je zastarjelo i izvor korupcije, nepravde, bijede, nazatka i svake druge propasti i kuge, čak opasno i za opstanak. Ta „zastarjelost“, tj. bitna nesvrsishodnost postala je jako aktualna nakon revolucionarnog samoosvješćivanja kapitala već spomenute 1766. godine, a u našim vremenima ona se pretvorila u opasnu društvenu bolest, golemo i rastuće zlo koje prijeti velikim urušavanjem ili čak nekakvim kolapsom civilizacije.

Zbog toga se ljudsko društvo, u vremenima nakon propasti komunizma, našlo u situaciji u kojoj dosta jasno naslućuje da se više ne može temeljiti, ni na privatnom, ni na društvenom vlasništvu.

Izlaz iz ove teške, bezizlazne i po društvo i civilizaciju pogubne antinomije – ni privatno, ni društveno – ja sam vidio u jednom temeljnom novumu – u uspostavljanju umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika bila bi, kako se čini, izvedena sinteza u razvoju institucije vlasništva.

Možete zamisliti kako je naša i svjetska humanistička javnost koja se odala plitkoj enviromentalističkoj idolatriji prirode i prirodnosti, kako je, dakle, ta, raspamećena i histerična, priroduobožavalačka javnost dočekala ovu ideju.

Ali što se tu može? Javnost ima svoje pravo da sljeparski srlja, odaje se drogama, modi ili blesavim predrasudama, ili da bude rigidna i glupa; i da pljuje, razapinje i kamenuje. Ima ona, naravno i pravo da slijedi dobre i velike ideje, ali se tim svojim pravom vrlo rijetko koristi.

No, kako bi bilo da i mi poslušamo onu Vergilijevu riječ upućenu Danteu: „guarda e passa“ – pogledaj i prođi -pa da i mi pasamo i nastavimo.

Umjetni vlasnik, dakle, nije ništa drugo do kapital koji se pomoću jednog sistema državnih zakona pretvara u vlasnika sebe samog. Tim zakonima ugrađuje se u njega moć samoočuvanja i „želja“ za razvojem, tj. autonomna tendencija ka samorazvijanju. Postajući vlasnikom sebe samog, svaka čestica kapitala može svoju supstanciju uspješno čuvati od svih abuzivnih subjekata s kojima dolazi u dodir: rasipnih vlasnika, loših managera; koji ga drpaju gdje god stignu; licemjernih i grabežljivih političara, i običnih radnika kojima su njegovo salo i mast također velika slast.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika, umjetno biće, kapital dobija specifičnu slobodu, autonomiju, „odgovornost“ i „savjest“ i jedino kao takav može djelovati potpuno u skladu s onim Asimovljevim zakonima koji se tobože odnose na robote, a za koje smo mi pokazali da se ustvari odnose na umjetno biće, kapital.

Dok je kapital u vlasništvu tradicionalnih vlasnika, takozvanih fizičkih ili pravnih osoba, on je u čovjekovom ropstvu, i to kao prosto oruđe, kojeg njegovi vlasnici, i manageri prečesto zloupotrebljavaju, a iz kojih zlouptreba, zbog goleme moći ovog oruđa (kapitala) proizlaze pravi zločini golemih razmjera, goleme štete i opasnosti za opstanak.

Ove nemile pojave svjetina pripisuje tobožnjoj zloćudnosti kapitala, a ne ljudima koji su iskoristili svoju mogućnost da ga zloupotrebe. To je kao kad bi netko krivio pušku koja je nekoga ubila, i tužio sudu nju, a ne onoga ko ju je držao u rukama i povukao obarač.

Postajući svojim vlasnikom, kapital bi se oteo vlasti, samovolji, hirovitosti i zloj čudi nekih svojih gospodara i postao slobodan. Kad kažemo slobodan, hoćemo reći da bi slušao samo one zakone na osnovu kojih se transformira u vlasnika sebe samog, a koji ga primoravaju da radi samo nešto što je dobro za čovjeka, i da dovodi u red sve one fizičke, pravne i političke subjekte koji bi pokazivali intenciju da učine nešto loše ili štetno.

Ta time bi – sigurno ćete reći – čovjek morao slušati svoju vlastitu tvorevinu i pokoravati joj se.

To je sasvim točno.

No, dopustite da vas upitam:

Ima li tu nečeg lošeg?

I dobri i pravedni zakoni su čovjekova tvorevina,

Zar ne?

Ima li nečeg lošeg u tome što se čovjek pokorava takvim zakonima?

Naravno da nema.

Loše je samo to što im se često ne pokorava.

A pokoravajući se zahtjevima umjetnog vlasnika čovjek bi se zapravo pokoravao mudrosti, znanju i vrlinama cijele ljudske vrste koja zasigurno najbolje zna što je za čovjeka dobro a što loše i što je pravedno a što nepravedno. Uostalom, umjetni vlasnik, u svojoj osnovi i nije ništa drugo do sistem zakona i to možda najbolji koji je do sada stvoren, ili je barem adekvatan da od sada služi kao sredstvo za ostvarivanje onoga čemu teži i vrsta, i individue i grupe ili narodi koje ju čine.

Dopustite još samo ovo:

Pokoravajući se volji ljudske vrste, jer je pripadnik te vrste, čovjek se zapravo pokorava svojoj volji i postaje istinski slobodan. U pokoravanju pozitivnim zakonima nema, dakle, nikakve heteronomije volje kako su mislili filozofi i teoretičari prava poslije Kanta, jer se u takvom slučaju ja pokoravam svojim vlastitim zakonima, iako mi nikad nije palo na pamet da ih sačinjavam i pišem ili propišem. Ona slavna Rousseauova volonte generale je volja ljudske vrste. No budući da sam ja pripadnik te, ljudske vrste, to je i moja volja, iako ja to ne moram znati. Zato je dobar zakon izraz autonomije volje vrste, a i svakog pojedinca i treba važiti za sve ljude.

Eto, samo toliko. Vraćamo se našem kapitalu i umjetnom vlasniku.

Osnovni i najveći interes umjetnog vlasnika ne bi mogao biti to da stvara profit na nečiju štetu, nego to da se ljudska civilizacija uspješno razvija i ostvaruje svoje ciljeve, jer o uspješnosti i sigurnosti te civilizacije i same ljudske vrste ovisi i njegov opstanak.

Fati dominii sui dominus sequitur – Vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasništva. Propadne li vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Ovdje moram prekinuti izlaganje i skrenuti pažnju čitatelja na jednu veoma važnu stvar, zapravo na jednu veliku nesreću.

Kad se, nakon Prvog svjetskog rata, počelo zanemarivati i narušavati to pravilo, uvođenjem takozvanih DOO – društava ili poduzeća s ograničenom odgovornošću – tj. kad vlasnici kapitala više nisu trebali svojom osobnom imovinom odgovarati za propadanje svog kapitalnog vlasništva, niti propadati zajedno sa njim, tada je počelo opće i ubrzano propadanje građanskog društva, a i ekonomije. Nepoštivanje onog gornjeg pravila – da i vlasnik propada ako mu propadne kapitalno vlasništvo – omogućilo je nebrigu o kapitalnom vlasništvu i njegovu pljačku, kako od strane samih vlasnika, tako i od managera i političara. To je možda bio ključni uzrok i početak ubrzanog propadanja, a i početak kraja građanskog društva.

No vratimo se iz prošlosti onim stvarima koje su važne za budućnost.

Budući, umjetni vlasnik također će biti privatni, ekskluzivni vlasnik sebe samoga. Ali njegovo vlasničko ovlaštenje ius abutendi – pravo neograničenog raspolaganja sobom, odnosno preciznije: pravo da uništi samoga sebe, a da za to nikome ne odgovara – to njegovo pravo, dakle, postat će drugačije nego ono kod tradicionalnog privatnog vlasnika. Ius abutendi umjetnog vlasnika proizlazit će iz njegove težnje ka samousavršavanju i sigurnosti i svodit će se na pravo da po svojoj volji, bez mogućnosti ikakvog veta ili zapreke sa strane, odbacuje zastarjelu tehnologiju, otpušta, loše radnike, loše managere i loše političare.

Pravo, odnosno ovlaštenje da odbacuje i loše političare i vlade dat će mu onaj drugi od spomenuta četiri zakona – Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i vlasti.

I neka se ne nadaju budući političari i vladari da će moći raditi loše ili nikako a da će umjetnog vlasnika moći uvjeriti u to da rade dobro.

Zašto?

Zato što svoje bitne vlasničke zahtjeve, umjetni vlasnik, pred žive subjekte ne ispostavlja riječima, nego brojkama i to zato da bi spriječio varanje i izigravanje zakona. Pravdu i pravu mjeru on ne nalazi u mudrim izrekama koje nikoga ni na što ne obavezuju, nego ju nalazi pomoću matematičkih jednadžbi, krivulja i drugih, sličnih egzaktnih instrumenata, i to opet radi toga da bi se spriječila moguća prevara, nepravda i zlo.

Ovde ima još nešto što je od presudne važnosti.

Umjetni vlasnik može isključivo pravedno plaćati rad i zasluge. Na to ga prisiljavaju zakoni na kojima se on temelji, njegova vlastita quintessentia, ali i nekakvo „njegovo znanje“ da se bez pravde ništa dobroga ne može postići. Taj segment njegovog znanja je egzaktan, a proizišao je prvenstveno iz radne teorije vrijednosti i utkan u one zakone na kojima se temelji.

Eto, toliko o tim stvarima. Sada bih trebao reći još nekoliko riječi od nasljeđivanju.

Budući da je umjetni vlasnik besmrtan, vječan ne bi bilo nasljeđivanja vlasništva nad kapitalnim dobrima. A ako bi se – kako stoji u „Zakonu o kontroli efikasnosti rada managera“ – u tzv. prelaznom periodu i dozvolilo nekakvo nasljeđivanje, dohodak od vlasništva nad kapitalom, bio bi reguliran tako, da ne bi stvarao bezrazložno i sramotno bogatstvo i rasipništvo malog broja ljudi, na jednoj strani, te isto tako bezrazložno i sramotno siromaštvo, oskudicu i bijedu velike većine ljudske populacije na drugoj. Ako važi princip da svatko živi toliko dobro koliko doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste, onda ne može netko živjeti dobro, a još manje iznimno dobro i udobno ili luksuzno samo na temelju toga što su učinili njegovi preci ili sama ljudska vrsta.

Ovdje samo toliko.

U prethodnim radovima često sam prikazivao razvojne stupnjeve kapitala, odnosno umjetnog bića. To su: 1. Teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Kao što se vidi, znanost je rezultat njegovog razvoja – najvredniji oblik njegovog postojanja.

Znanje je zaista ključna proizvodna snaga ljudske vrste.

Točno i precizno govoreći, kapital je, prije svega sveukupna mudrost i znanje ljudske vrste. Njegovom transformacijom u umjetnog vlasnika, mi bi smo ustoličili vladara, tj. nadvladara koji bi bio apsolutno superioran svakoj individui, naciji ili rasi i koji bi jedini, i to nikako drugačije nego pravedno i dobro, mogao vladati cijelim svijetom i brinuti se o dobrobiti cijele ljudske vrste.

O razlozima i nužnosti uspostavljanja globalne države i o tome da bi svi ljudi trebali živjeti pod geslom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo za sve

ovdje neću govoriti, jer o tome sam čak i previše govorio na mnogim drugim mjestima. Isto važi i za kontrolu veličine ljudske populacije. Ko je čitao moje prethodne radove, taj zna kako mislim da ona ne bi smjela biti ni puno veća ni puno manja od one koja je potrebna za ostvarivanje ciljeva vrste, a to znači da bi trebala biti nekoliko puta manja od današnje. Velebrojnost može za ljudsku vrstu biti velik nedostatak, i opasnost isto kao i malobrojnost.

No čini se da bih se ipak morao osvrnuti na svoj zahtjev da globalna zajednica treba biti baš država, a ne neka zajednica koja će se zasnivati na moralu, dobroj volji, vjeri u ljude ili nekim sličnim temeljima.

Stvar je u slijedećem.

Ja sam državu definirao kao potpuno ozbiljeno pravo, a pravo kao objektiviranu volju ljudske vrste, objektiviranu ili ozbiljenu kao metodu kojom vrsta samu sebe motivira i prisiljava na uspostavljanje takvih odnosa i činjenje takvih činidbi i radnji i, opčenito, na takav NAČIN života, koji uz one njene neposredne i svakodnevne ciljeve vodi i ka ostvarivanju onih njenih ultimativnih ciljeva.

Budući, međutim da uvijek ima puno više onih subjekata koje je potrebno prinuditi na takav NAČIN življenja, nego onih koji to čine i bez ikakve prinude, potrebno je zajednicu zasnovati na pravu i zakonu, jer jedino oni imaju dozvoljene odgovarajuće, humane i funkcionalne, a i produktivne instrumente prinude.

Pravo i pozitivni zakoni su ključna i adekvatna organizacijska ili politička sredstva za ostvarivanje dobrog života i ciljeva vrste. Njihovo ostvarivanje, bez prava i zakona naprosto nije moguće.

A ako pak imamo nekakvu takvu situaciju kakva danas: da se jedna država, pridržava, npr: zakona koji štite prirodni okoliš, a druge ga se ne pridržavaju, onda će ona dobra država, koja se pridržava tih zakona ubrzo propasti, jer zaštita prirodnog okoliša je skupa i smanjuje joj konkurentnost. Ali neće propasti samo takve, dobre države, nego i prirodni okoliš kojeg će upropastit one loše. Zbog toga je potrebno da se svi subjekti u cijelom svijetu, subjekti koji čine ljudsku vrstu, društvo i civilizaciju, pridržavaju istih zakona. To je pak moguće samo u okviru jednog jedinstvenog pravnog sistema, odnosno globalne ili svjetske države.

A što se tiče mira, kažem:

Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!

Pod onim „život“ mislim na kreativni nemir. To je ono što omogućuje ostvarenje ciljeva vrste i čuva njenu vitalnost i opstanak.

Rat?

Njega, u globalnoj državi treba zamijeniti umjereno oštra ali nemilosrdna konkurencija. Ona je bitno bolje selekcijsko sredstvo od rata, a i bezbolniji i efikasniji čuvar vitalnosti naroda i vrste .

Nekoliko riječi o mogućoj neposrednoj budućnosti.

Nije neosnovano pomišljati da bi etabliranje umjetnog vlasnika i osnivanje globalne države rezultiralo značajnim preporodom društva i civilizacije, a i boljim životom naroda i individua. Toliko o tome.

No ovdje ima još jedna važna stvar.

Jedan moj izum, pod nazivom Gravifugalna letjelica učinio bi međuplanetarna putovanja jednostavnijim, sigurnijim, te neusporedivo jeftinijim i udobnijim, nego vožnju automobilom ili vlakom. Tako da bi se ljudsko carstvo i globalna država vrlo skoro proširila na cijeli Sunčev sistem.

Drugo, zahvaljujući upravo jednom fizikalnom zakonu. Zakonu o održanju energije, ova bi letjelica, odnosno gravifugalna platforma mogla poslužiti kao osnova za gradnju lebdećih obiteljskih kuća, zgrada, gradova, plantaža, otoka i cijele lebdeće civilizacije. Budući da je ova letjelica tzv. konzervativni uređaj, lebdenje ovih objekata ne bi ništa koštalo, makar lebdjeli i milijardu godina i bili teški milijarde tona. A kako bi ti lebdeći objekti bili puno zdraviji, sigurniji za život, ekonomičniji i ekološki savršeno čisti, vjerojatno je da bi se gotovo sva ljudska populacija preselila „gore“ i živjela na visini između tri i četiri kilometra iznad tla. Ja sam uvjeren da će ta, lebdeća civilizacija, izgrađena od ugljičnih vlakana, grafena i sličnih tvari, biti sinteza razvoja ljudske civilizacije.

No ovdje ima još nešto što je važno i u društvenom i političkom smislu. Neke buduće lokalne ili nacionalne države neće morati imati svoj terirtorij, pa čak niti stalni prostor u kojem će biti situirane. Postojat će samo administrativno. Neki lebdeći gradovi, kuće ili plantaže, ili otoci, i, naravno, ljudi samo će administrativno pripadati nekoj, XY lokalnoj državi. Danas će gradovi te države biti ovdje a sutra tamo kamo ih budu odnijele zračne struje, ili pak u svemiru koji okružuje zemlju, jer su tako poželjeli stanovnici nekog grada. Jedan će joj dio biti ovdje a drugi na sasvim drugom kraju svijeta. Treći, pak, na nekom trećem itd. No elektronskim će vezama biti povezani u jednu čvrstu i vrlo funkcionalnu cjelinu.

Prava na privatno vlasništvo nekog dijela Zemljine površine ostati će uglavnom takva kakva su i danas, ali privatna, ekskluzivna prava na prostor lebdeće civilizacije neće se moći ostvarivati. To će biti javni prostor.

Ostaje još da se riješi pitanje efikasne komunikacije u svemiru gdje se udaljenosti mjere tisućama svjetlosnih godina, ili daleko većim, jer informacije ili naredbe s jednog kraja zvjezdanog carstva, ili neke goleme interstelarne federacije moraju stizati na drugi kraj dovoljno brzo da bi se moglo upravljati njome.

Topogledno nemajte brige. Einstein je pogriješio. Brzina veća od svjetlosti je moguća. Već današnja tehnologija može proizvesti akcelerator koji česticama može dati brzinu koja je više nego sto milijuna puta veća od brzine svjetlosti. Put za kojeg svjetlosti trebaju godine i godine  da bi ga prevalila, čovjekovim informacijama trebati će tek djelić sekunde. Za prevaljivanje udaljenosti  od 100 parseka, svjetlosti treba 326 godina. A čovjekovoj informaciji samo jedna sekunda.

A što će tek biti moguće u budućnosti?

Ja sam pokazao kako se to postiže i dao projekt tog, Nadsvjetlosnog akceleratora. Jasno, to je samo prvi korak na putu ka postizanju beskonačno velike brzine, ali ovdje ne možemo o tim stvarima.

Einstein nas je htio obeshrabriti  sugerirajući nam da su za nas  zvijezde nedostupne. Ja sam, naprotiv, pokazao da zvijezde ne bi čak ni postojale da nisu stvorene baš radi nas i ostalih ontogeničnih vrsta. I cijeli svemir, taj naš veliki dom, stvoren je za nas i čeka nas širom otvorenih vrata.

Eto, samo toliko vraćamo se u daleku, već odavno minulu budućnost – u futur-plus-kvam-perfekt.

Asimov je u svojim „Zadužbinama“ govorio da u onoj dalekoj budućnosti nisu pripadnici inteligentnih vrsta bili ti koji su vladali planetima, zvijezdama i galaktikom, nego su to činili roboti. Jedan je robot mogao vladati i desetine tisuća godina i održavati život, red i mir, a vladao je nad svim vladarima na osnovu znanja kojeg je milijardama godina stvarala i sakupljala cijela galaktika.

Kad se to što je Asimov govorio prevede sa umjetničkog jezika na znanstveni, ili na jezik obične proze vidi se da ono što je on govorio nije nikakvo maštanje ili fantaziranje, nego istinito, vrlo realističko ali iznimno pronicljivo mišljenje koje izvire iz poznavanja zakonomjernosti razvoja. Ona vladavina robota zapravo je vladavina umjetnog bića. To što je Asimov nama predstavio kao neku daleku budućnost, zapravo je sadašnja stvarnost galaktike, dapače, i njena prošlost, jer naša galaktika upravo tako opstoji i funkcionira već milijardama godina. Ona je gnijezdo koje čuva i brani duh i priprema ga za jedan oblik postojanja o kojem mi ne možemo znati ništa osim da se uistinu zbiva, jer nas upravo on vodi.

I Asimov je, dakle, isto kao i veliki Hegel i osnivači velikih monoteističkih religija izricao samo „ono što jest“.

Gledano s druge strane, njegova četiri zakona robotike za buduću sucivilizaciju isto što su i onih Mojsijevih Deset Zapovijedi bili za našu.

A što se tiče Svetog Grala i kapitala moglo bi se, a i trebalo bi dodati još i ovo:

Imajući u vidu veličinu, moć i važnost kapitala, a naročito to da je on sveukupno znanje i mudrost ljudske vrste – mudrost svih naših velikih predaka – i da ta, metodička mudrost ima mnogo transcendentnog i numinoznog u sebi, te da je ona ključ za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, imajući, dakle, sve to u vidu moglo bi se kazati da je spoznaja, bićevitosti kapitala i spoznaja da je on u svojoj biti znanje, metodičko znanje, da su dakle, te spoznaje zapravo otkriće Svetog Grala, za kojim su razni entuzijasti i avanturisti počeli tragati sve od kada je kapital malo očiglednije ukazao na svoju bićevitu narav. Ti entuzijasti bili su ljudi koji su naslutili da se iza jedne prilično praznovjerne i fetišističke kršćanske predodžbe krije nešto veliko i od presudne važnosti za čovjeka. Onaj mistični kalež vjerojatno simbolizira ljudsku lubanju, što i nije baš najsretnije odabran simbol, jer je izbor određivala duboko nesvjesna i tamna ali ipak i duboko istinita slutnja da kalež ne sadrži nikakvu Kristovu krv niti što slično, nego upravo ono metodičko znanje, ali ne ono koje se krije u ljudskoj lubanji, nego u „lubanji“ umjetnog bića – u bibliotekama, školama, elektronskoj memoriji, na internetu itd. Prethodno smo već rekli da to cjelovito, otjelotvoreno i sebi osviješteno metodičko znanje nije ništa drugo do potpuno razvijeno, sebe svjesno i sebi znano umjetno biće – kapital, istinska moć – znanje i pravda koji mogu vladati svijetom. To o čemu smo upravo sada govorili nije ništa drugo do Sveti Gral, jer Sveti se Gral uvijek zamišljao kao nešto što svom posjedniku daje vrhunaravno i moćno znanje koje je nadmoćno svima ostalima.

Mislim da je već jasno kako smatram da Sveti Gral nije nikakva relikvija, fetiš ili  antkvitet, iz Kristova vremena, nego novitet koji će se potpuno ozbiljiti tek u budućnosti.

Sveti Gral je zapravo nešto veoma nalik onom Aristotelovom NOEZIS-u NOEZEOS-u – znanju znanja – najvišem stupnju razvoja bića – ili pak Hegelovom Apsolutnom Duhu. A ako doista ima nečega u tome, onda – zbog toga što je Sveti Gral metodičko znanje, a metodičko znanje zapravo je stvaralačka moć ili stvaralačko oruđe, onda, dakle, nasuprot Aristotelu i Hegelu, treba istaknuti da to nije nikakav kraj, nego tek početak nečega o čemu možemo samo nagađati, ali što će, vrlo vjerojatno biti ispunjenje jednog velikog i sjajnog obećanja kojeg je duh dao materiji u samom osvitu bićevitog postojanja.

Kako ste mogli vidjeti, ja sam ovim tekstom pokušao pokazati da čovjek do sada nije znao što zapravo radi niti što je stvorio, te da je štoviše, ono veliko božansko dobro koje je stvorio smatrao nekakvim radikalnim zlom. Ovaj tekst, kako čvrsto vjerujem, u vrlo sažetom obliku, ironički iznosi na vidjelo samo to naše prividno znanje, tj. neznanje (doxa), nego još i aktualnu istinu, zbiljsko znanje (episteme) o čovjekovoj djelatnosti i produktu te djelatnosti.

Rekli smo da je cijela povijest bila djelatnost stvaranja i usavršavanja umjetnog bića, kapitala, te je da sam kapital u svojoj naravi znanje, metodičko znanje – znanje onoga što jest i onoga što tek treba da bude. Takvo znanje je moć, stvaralačka moć, a to je najviša moć koju univerzum poznaje. Prethodno sam već, a i u drugim tekstovima, pokazao sam da je ta moć, zapravo kreativnost, a da je sama kreativnost isto što i moć činjenja čuda, ali sada ne možemo šire o tome.

Eto, oni pronicljiviji čitatelji već naslućuju da je ovaj kratki tekst koji je postigao to znanje, da je dakle upravo on onaj toliko traženi, legendarni i mistični, a istovremeno i demistificirani Sveti Gral, što je naznačeno već i u samom njegovom naslovu, ili imenu, „Sveti Gral“. 

To da je ovaj tekst Sveti Gral i da je Sveti Gral prosto metodičko znanje, know how, moglo bi djelovati pomalo razočaravajuće. No to će razočaranje vrlo brzo nestati kad čitatelj shvati da će onom čovjeku ili narodu koji ga usvoji, upravo ovo znanje dati najveću moć koju je iko ikada posjedovao. Ta je moć, kako smo već rekli ujedno i oruđe neophodno za ostvarenje onih naših ulitmativnih ciljeva – ključ kojim se otvaraju vrata budućnosti i stiče moć i gospodstvo nad sudbinom, ali i odgovornost za sudbinu cijele ljudske vrste.

Sasvim je sigurno da je taj ključ, već sada, dok ovo čitate, u rukama nekih od vas. Dakle, neki od vas već su ono o čemu su uzalud sanjali mnogi lideri velikih i moćnih ekonomskih i političkih carstava, a i mnogi neizmjerno bogati ljudi – neokrunjeni i nepriznati ali faktički vladari ovog planeta. Nažalost, proteći će još mnogo vremena dok postanete svjesni te činjenice i počnete djelovati u skladu sa onim što uistinu  jeste, a još više vremena dok vaš rad bude okrunjen priznanjem i poštovanjem cijele ljudske vrste.

No trebate se potruditi da to što prije shvatite i pokažete tko ste i što ste i da što prije uputite ljudsku vrstu u to da otpočne sa pripremama za jednu novu etapu puta ka ostvarenju svojih ultimativnih ciljeva?

Mi doduše ne znamo jasno što je i kakav je taj naš cilj. Ali on zna nas, i zove nas i vodi putevima do onih vrata iza kojih počinje jedna sasvim drugačija beskonačnost.

Za osmišljavanje postojanja individua ili naroda nije nužno postići taj cilj. Dovoljno je – nešto što je čak i više nego herojski i veličanstveno – odazvati se njegovu pozivu i barem malo, barem za jedan korak približiti vrstu njegovom postizanju.

Izrazit primjer takvog herojstva bio je Mojsijev pothvat. Iako je znao da nikad neće stupiti u Obećanu Zemlju, ipak je svoj narod doveo do nje i omogućio mu da ju nastani.

Takve ljude kakav je bio Mojsije, a i takve narode i generacije ljudska vrsta ne može zaboraviti, jer njihova djela, a s njima i oni sami, postaju iznimno važni elementi umjetnog bića, elementi koji će voditi ljudsku vrstu dokle god bude postojala.

Zahvaljujući upravo tim elementima, tj. znanju koje su stvorili, naši veliki preci, a i drugim njihovim velikim djelima, koji su otjelotvoreni u kapitalu, oni, ti naši preci, i danas vode ljudsku vrstu i rade za živuće generacije. To je jedan od ona četiri ključna korjena ili izvora čovjekove moći.

No budimo trezveni i oprezni i ne zanosimo se. Još uvijek je upitno to da li je moć ljudske vrste dovoljno velika da bi ona uistinu mogla ostvariti svoje ultimativne ciljeve. U svemiru, vrlo vjerojatno, nastaje velik broj takvih vrsta kao što je ljudska, no malo je onih koje ostvare one ciljeve koje im je zadala neka viša moć. Ljudska vrsta tek treba pokazati i dokazati da spada među one malobrojne, odabrane.

Ali, ono najvažnije.

Pripadnici ljudske vrste trebaju vjerovati u to da su predodređeni za to da budu gospodari galaktike, jer, i ne postoji ništa drugo.

Tj. postoji, ali to je samo smrt, ništavilo i zaborav kao da nas nikad nije ni bilo.

Trećega nema.

Ako nestanemo, nitko nikada neće ni znati da smo postojali.

Zapitajte se sada, zajedno samnom:

Jesmo li uistinu rođeni ili stvoreni samo zato da nestanemo, da nas ne bude?

 I ima li ikoga da mu je potrebno navesti još i odgovor na to pitanje?

No to nije sve.

Pored toga što je već rečeno, ova vjera biti će moć koja će nam pomoći da bitno poboljšamo i olakšamo svoj život i učinimo ga sigurnim i radosnim, ali i u tome da cijeli svoj politički, ekonomski, ekološki i društveni poredak na Zemlji uredimo tako da možemo iskoračiti u svemir i otisnuti se na onu veliku odiseju, po krunu od čiste svjetlosti koja nas čeka na njenom kraju. A kamo će čovjek krenuti nakon toga, ovdje o tome ne možemo govoriti.

Eto, tako se počinje ostvarivati san o vječnosti, blaženstvu i svemoći kojeg čovječanstvo sanja sve od svog postanka.

Vaš Petrus

Koga zanima prvenstveno politički i pravno-ekonomski aspekti Svetog Grala, neka pogleda ovdje: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Fizikalni:

Lebdeća civilizacija

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2017/04/24/gravifugalna-letjelica-2/

i Levitacija:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/09/levitacija/

Kako postići brzine milijune puta veće od brzine svjetlosti?

FTL accelerator

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/05/18/346/

 

Oglasi

OTVORENO POUČNO PISMO VLADAMA I NARODIMA BALKANSKIH KIKIRIKI REPUBLIKA

OTVORENO POUČNO PISMO VLADAMA I NARODIMA BALKANSKIH KIKIRIKI REPUBLIKA.

Znate što?

Ne da mi se pisati ovo pismo, možda najviše zato što mislim da je uzaludno.

Otkad su, dole na jugu Balkana, umrli oni veliki Balkanci: Platon, Aristotel i drugi, i nakon što je propala Antička Grčka, Balkance niko ništa nije uspio naučiti, pa mi se čini da neću ni ja.

Čini mi se, dakle, da ovo uzalud pišem i zato mi se ne da pisati, pa ću biti kratak i pomalo površan.

Elem, da počnem.

Vi, Balkanci sve radite naopako.

Idete u posjete jedni drugima i trudite se uspostaviti nekakve prijateljske odnose među narodima.

Koje li gluposti i idiotarije!?

Među narodima ne može postojati prijateljstvo. Takav odnos, odnos prijateljstva svojstven je inividuama, i to ne svima, nego tek nekima. Ne može se svakome biti prijatelj. Veliko je čak i pitanje da li individue suprotnog spola, muškarac i žena mogu biti prijatelji jedno drugome.

Nemojte se, dakle, truditi raditi i napraviti nešto što se ne može napraviti, ili  što je neprirodno, perverzno.

Generacije prije vas trudile su se ostvariti nekakvo „bratstvo i jedinstvo“

Bože moj?!

Što li je to ??

Možda bi se to famozno „bratstvo i jedinstvo“ moglo shvatiti kao nekakav primitivni, seljačko-plemenski oblik prijateljstva među „narodima“. Dvostruka perverzija.

Pored bratstva i jedinstva, ti, prijašnji, nastojali su njegovati i solidarnost među narodima. To se na prvi pogled čini kao nešto dobro i plemenito, ali se zapravo radi o temeljitom izopačenju, jer se pod vidom pomaganja slabijima i siromašnijima zapravo radilo o kažnjavaju onih koji rade dobro, i nagrađivanju onih koji su radili loše ili ništa, a ona solidarnost im je omogućila da žive i bolje od onih koji su se mučili i radili, i to doro radili.

U današnje vrijeme, ta se solidarnost prakticira kao uzimanje novca od poduzetnih, kreativnih i radinih ljudi, radi liječenja kojekakvih idiota koji će biti teret društvu dok god budu bili živi, ili pak kao prikupljanje hrane i odjeće za tzv. socijalne samoposluge.

Osim toga, kod ovakve solidarnosti, narodi rade ono što su njihove vlade dužne učiniti, tako da je ova vrsta solidarnosti pored več rečenog još i i nagrađivanje loših vlada.

Čvrstoća društva (lat. soliditas), je svojstvo društva da se odupre nevoljama koje bi ga mogle uništiti, sposobnost za opstanak. Tu čvrstoću ili sposobnost za opstanak daju mu pravedni i produktivni, partnerski odnosi među subjektima koji čine društvo. Solidarnost (od lat. soliditas daredavati čvrstoću), ta solidarnost, dakle, je dobra, plemenita i nužna tamo gdje je došlo do neke prirodne, ekonomske ili kakve druge katastrofe, i gdje je život ljudi i opstanak društva neposredno ugrožen, pa ga je potrebno iznova učvrstiti. Tamo pak gdje je stanje normalno ili bar donekle normalno ili samo teško, tamo je solidarnost doista zlo i nepravda – kažnjavanje dobrih članova društva a nagrađivanje onih loših. Prakticiranje solidarnosti, u normalnom stanju, slabi društvo uništava ga i oduzima mu svaku sposobnost za opstanak i budućnost. Mi, nažalost, već stoljećima njegujemo baš takvu solidarnost i slaboumno se hvalimo njome.

Ima još puno tih opačina koje se ovdje njeguju, ali ko bi ih sve mogao nabrojati i opisati.

Sada ćete se sigurno, u duhu vaše balkanske pameti zapitati: što ovaj idiot misli: kakvi bi trebali biti odnosi među narodima i ljudima?

Partnerski.

Odnosi među narodima, a dijelom i među ljudima trebali bi biti partnerski.

Zašto?

Partnerstvo je odnos u kojem partneri udružuju svoje različite sposobnosti i snage da bi nešto stvorili i poboljšali svoj život, a poboljšanje života je možda najvažniji cilj naroda i individua – nešto ka čemu teže sva živa bića (osim Balkanaca).

Prijateljstvo je odnos koji je svrha samom sebi, jer je ugodan i opojan kao ljubav. Ali, u prijateljstvu se ništa ne stvara. Dapače, prijateljstvo košta, ali čovjeku nije žao. U pravom prijateljstvu čovjek s užitkom i srećom, kad je to potrebno, daje čak i život za svog prijatelja.

Partnerstvo, međutim nije ugodan, nego čak težak, a katkad i neugodan odnos, ali je koristan i, što je najvažnije svrsishodan, jer se kroz njega ostvaruju ključni čovjekovi ciljevi. U okviru ovog odnosa svaki partner treba gledati da ostvari svoje ciljeve i interese, ali na način kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve i interese svojih partnera. U pravom, pravednom partnerstvu, od novostvorenih dobara, svako dobija dio koji je proporcionalan veličini njegva uloga. Partnerstvo ima još jednu dobru stranu. Ljudi ili narodi koji se nimalo ne vole ili ne mare jedan za drugoga, kroz partnerski odnos, mogu stvoriti nevjerojatno velika djela ili velika dobra.

To su, eto tek neki od razloga koji upućuju na to da bi se imenovani, kikiriki narodi i njihove vlade trebale okaniti stvaranja nekakvog prijateljstva među narodima, bratstva i jedinstva ili solidarnosti, a pokušati ostvariti neko dobro partnerstvo.

Eto, samo toliko. Mogao bih ja napisati još mnogo toga. Nije da ne bih, ali neću, jer se plašim da je i ovo bilo uzaludno.

Evo vam još samo linka na kojem možete vidjeti kakvo bi partnerstvo trebali stvarati….

…Ustvari… ne dam vam ni to. Kome je stalo, i sam će ga naći.

GLOBAL CHALLENGES – ANSWER

 

GlOBAL CHALLENGE

Answer

Unification in a fight for the future of Earth and humanity.

By Petar Bosnić Petrus.

Summary

The human species is facing with two major challenges: 1. creating an artificial owner and, 2. Creating a global state.

Gen and MEM (Darwin, Dawkins …)

Gen is a timeless managing imperative that maintains natural, living organisms and leads them to the realization of their goals.

Artificial owner is one the fundamental MEM-s of every possible society – a matrix of sociability. This MEM (artificial Gen) is consciously, based on knowledge, conceived of a timeless managing imperative that maintains a society – an artificial organism – and leads it to the attainment of its goals.

In order to not be able to come into collision, gen and MEM leads the people so that they realize their interests in the WAY by which they simultaneously realize the interests of the artificial organism (the society). MEM also leads the society, (the artificial organism) so that it achieves its goals IN THE WAY by which simultaneously realizes the interests of all the subjects that make society.

This functional relationship between elements of society and whole society is organic one (Durkheim, Parsons …)

The relationship between the artificial owner and all entities that make up the society is similar to the relationship of the gen to all organs that make up a developed living organism, e.g. man. Gen controls all cells that are consisting living tissue; all organs and extremities: legs, hands, head … and commands to everyone in a such way that their survival is based on functioning and care about the survival and prosperity of the whole living organism. Because of such relationship of the gen towards everything that consists living organism, the legs, e.g. will never be able to make war against their heads or hands, and because the gen is also controlling the brain cells, the head will not be able to make war against the other organs or do any evil to the body it carries, or stop worrying about him and his welfare. Gen is the code, the formula and the law of survival, but also the imperative that life should be facilitated and improved and made it endless or immortal (at least in form of species).

Artificial owner is MEM, which in society has a similar position and function like the gen in the living organism. Each individual, every organization, or enterprise, each national state and the entire Global State, should directly be subject to the laws in which the artificial owner is based. Because of this immediate subjection to the artificial owner, the subjection of all social, economic or political subjects, the global state would be absolutely centralized and at the same time absolutely decentralized state.

As we have already said, if a global state were established, the artificial owner would control national and global governments so that wars would be impossible. But, what is the most important thing here is that the artificial owner by the most rigorous force would control holder of sovereignty, the global government – because it could be the most dangerous social and political subject.

Piscis primum a capite foetetFish first stinks from the head. This was already known by ancient peoples.

The artificial owner is, therefore, a deciphered managing formula of justice, lasting prosperity and civilization development. It is MEM, who could efficiently and successfully lead the human race, or human society, to the achievement of his ultimate goals.

In the following lines I will briefly state the key reason why an artificial owner is needed.

All today’s developed national democracies, without exception, are corrupted, not superficially and accidental, but in its foundations

Why?

Because there is no any subject or instrument that could efficiently control the holders of national sovereignty and prevent corruption. Bear in the mind that corruption does not consist only in receiving money bribes and similar things. Disregarding the health of the natural environment, global warming and the mass of other similar harmful and other ugly phenomena are manifestations are these general corruption. About wars, terrorism and the impoverishment of the entire continents that we need not to talk a. Those phenomena are a direct consequence of the abuse of sovereignty of democratic governments of “advanced” nations. If there were an artificial owner (in these developed countries), and if it could to control the efficiency and correctness of the work of national governments, the described corruption would not be possible. There would not be a total, global achievement of what the Roman thinkers were saying with the phrase:

 “Corruptio Optimi pessima” – Coruption of the bests is the worst tragedy.

It is clear that I am not the first thinker talking about the necessity of establishing a global state. The first demands for its establishment were already made by antique thinkers, and later by thinkers of the Middle Ages, Renaissance and rationalism. But most of the demands were set between the two World War and after  the Second World War. Those projects were set out by some of the most important minds and teams of that period. Shortly after the Second World War, the first real constitution of the Global State was created, and later emerged outstandingly functional governance systems of a possible global state. Each of these systems were a brilliant creations of a political-legal mind, and each is certainly better than any political-administrative system applied in the practice of contemporary federations. Better, for example, than one in which are based USA, Australia, BR Deutschland, Benelux, Schwitzerland or UK, SSSR or Russian federation and others.

Since such great systems of governance of global state have been created for a long time ago, it is a big question: why Global state has not been established in practice, in a form of real entity.

It seems that today is still not possible to answer this question. At least I can not do this, but I can give some relevant comments.

Neither one of these projects in itself has something like an artificial owner who could efficiently control the work of the holders of sovereignty – both global and national.

Each of these systems would be very efficient in managing a global state, but at the same time, just because of the inability to control the efficiency and correctness of the work of sovereign, corruption would be advanced in the general principle of managing the Global state. This would make the realization of those ultimate goals of the human species unattainable. Planet Earth could be transformed into a the prison of mankind. The meridians and the parallels would have lattice bars in which it was located. Probably there would be no inter-ethnic wars, but a new form of slavery might emerge.

But the ability to establishing of Global state and Global Government seems to be closer and closer. Perhaps because of the fact that the Earth and the human race seem to be threatening some great catastrophe, or perhaps because the Global State is a remarkably effective means of preserving a comfortable, parasitic position of an bureaucracy that thinks primarily or even exclusively for its own benefit and interests and realizes it at the expense of the human species.

If such reasons would lead to the establishment of a global state, then the human species could use some of the projects which I mentioned above, and who have not planned the establishment of an artificial owner, or some of the same, but which originated in the newest time, and at least for a long time, and perhaps forever, the human race will have to forgive the activities that will lead to the achievement of its goals, because such a rule, even without war or tyranny, can destroy the planet at which we are living on.

Laws on which an artificial owner is based can easily be implemented in any constitution of any existing national or global state. There would arise a paradox here. Even the states with the worst constitution and the worst administrative system could function very well and create prosperity, if these states,  in its constitution, would implement laws by which is created an artificial owner. Two main laws you can find at link below.

As we just said, the human species is facing with two major challenges: 1. Creating a global state and 2.creating an artificial owner.

1.Global state

You will certainly agree with the statement that all human individuals, nations and races belong to the human species. Species is the fundamental, versatile and only immortal form of existence of being in general and so on human being. These are enough reasons why the human species should be sovereign on this planet.

Unfortunately, human being is not even a political, legal or economic subject. Looking from the view point of rights, politics or economics, the human species does not exist at all. It is only a biological being, a biological fact that has no awareness of its true position that it should take and therefore is not actually or truly aware of itself.

Instead of human species, nations are wrongly considered to be the highest or fundamental human subjects, so on this small planet we have almost 200 sovereigns and equally incompatible legal systems, which necessarily leads to chaos, ecological devastation, insecure and difficult life, and to Bellum omnium contra omneswar of all against all. Etc. After all, it’s enough to look at the TV news so you can see what our world is like.

The revolution I propose could turned the human species into being aware of itself, and its true position in the world; aware of its rights, duties and goals. Such a self-aware species need to establish a Global state because it is – among the other things – only way to achieve the real sovereignty which belongs to it. The Global state – state of all humans – could be: e.g. a federation of all local, national states or something like that.

Nations within the global state and their governments would not have sovereignty, but only a functionally limited autonomy based on comparative advantages and national specificity.

One species, one planet, one law, and the same measure for everyone !

True right is in fact an objectified will of the human species, and not will of some nations. This will is objectified or realized as an volitional instrument by which human species leads and motivate itself, and also instrument by which it forces itself to preforms the duties in order to achieve its ultimate goals. In order to be able to realize its right to sovereignty, and in order to be able to lead, motivate and force itself, the will of the human species have to be realized as a state, a global state, because only in such form (form of global state) it really can has an adequate real instrument of leadership, motivation and self forcing that are necessary to accomplish the goals of every man, every nation and whole species.

The principle proclaimed by the human species says:

All entities or subjects within the global state – individuals, organizations, firms, national states… – need have the right to achieve their own goals and interests, but only in the way by which, in the same time, they are also realizing goals of the whole human species and goals of the overall life on the planet. More about this way, see link below. 

  1. Artificial owner

As we said, we are also facing still one another key problem and a huge challenge.

A traditional private owner can no longer conduct human affairs. Attempting to replace him with social property proved unambiguously defective, erroneous. The only solution that remains is to create and establish an artificial owner. This owner actually is a capital that is transformed into owner of himself by means of one state law system. More about it again at link below.

It is my opinion that capital is an artificial being created by the human species. I consider that human history was an ontogenic processthe process of creating and perfecting the artificial beingcapital. It have to serve as a necessary beingfull  means of achieving ultimate goals of the human race. The artificial being development process ends in his transformation into the artificial owner of himself.

Only artificial owner is able to lead contemporary and future economy of human species providing justice for all people and nations, and, simultaneously to provide the necessary technological advancement to achieve the goals of the species, without destroying the living environment of this planet. The justice that would be carried out by an artificial owner could be briefly expressed in the following way:

Each subject within Global state – individuals organizations national states etc. etc. – would be rewarded in proportion to the value and size of its contribution to the achievement of the goals of the species.

The magnitude and value of theirs contributions would have been evaluated by the market.

The artificial owner would control the efficiency of work of economic and political management. At the same time, he would reorganize society so that all relevant, subjects would be interested in giving the larger and more valuable contribution to achieving the goals of the species, because it would be rewarded in proportion to the value and size of their contribution. The main means for doing this management job would be distributive justice, legitimate motivation and legitimate force – application of force in the frame of the right of coercion.

Creating a global state without artificial owner would be completely missed, because without it, Global state could not perform duties to accomplish the tasks that are necessary to be accomplished in order to achieve the goals of the human species. The global state without institution of artificial owner is like a very beautiful car without motor, or with spoiled motor.

This is important to point out, because in contemporary societies these subjects are interested only in their own profits, and are realizing it in the easiest way, neglecting and damaging the interests of society and the human species, i.e. future generations of humans and other species of living beings too.

Above comparison of the global state with a beautiful car without a motor, therefore, is also valid for all today’s states, especially for those highly and well-developed. E.g. USA and EU. However, these states are well maintained, but only because their citizens don’t know nor dream about this possibility to live much better, nicer and much more meaningfull.

It is particularly important to emphasize that the creation of an artificial owner and a global state can not be carried out on the basis of

some kind of love, highly developed consciousness, morality, philanthropy, faith, or on a base of good wishes, or something like it, but solely through the right, i.e. by establishing specific state laws.

See: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Appeal

If you care about social welfare, about achieving the goals of the human species, and if you feel that ideas what I have outlined above might be the way to their accomplishment, share this manifest to all your friends and other people if you believe that they might be able to help.

Croatian

GOBALNI IZAZOV

Odgovor

Ujedinjenje u borbi za budućnost Zemlje i čovječanstva.

Petar Bosnić Petrus .

Sažetak

Ljudska vrsta stoji pred dva velika izazova: 1.Stvaranje globalne države i 2.stvaranje umjetnog vlasnika.

 1.Globalna država

Sigurno ćete se bez dvoumljenja složiti s tvrdnjom da sve ljudske individue, nacije i rase pripadaju ljudskoj vrsti. Vrsta je temeljni, svestrani i jedini besmrtni oblik postojanja bića uopće, pa tako i čovjeka. To su dovoljni razlozi zbog kojih bi ljudska vrsta trebala biti suveren na ovom planetu.

Ali ona , nažalost, nije čak ni politički, pravni ili ekonomski subjekt. Gledajući, naime, s gledišta prava, politike ili ekonomije, ljudska vrsta uopće ne postoji. Ona je samo biološko biće, biološka činjenica koja nema svijest o pravom položaju kojeg bi trebala zauzimati i stoga zapravo i nije svjesna sebe.

Umjesto toga, narodi (nacije) pogrešno se smatraju najvišim ili temeljnim ljudskim subjektom, pa na ovom malom planetu imamo gotovo 200 suverena i isto toliko nespojivih pravnih sustava, što nužno vodi kaosu, ekološkoj devastaciji, nesigurnom i teškom životu i Bello omnium contra omnesratu sviju protiv svih. Itd. Uostalom, dovoljno je da pogledate koji TV dnevnik, pa da vidite u kakvom nam je stanju svijet.

Revolucija koju predlažem pretvorila bi čovječanstvo, ljudsku vrstu u biće koje je svjesno svojeg pravog položaja u svijetu; svjesno svojih prava, dužnosti i ciljeva – svjesno sebe. Takva, sebe svjesna vrsta treba uspostaviti globalnu državu, jer jedino pomoću nje može ostvariti suverenitet koji joj nužno pripada. Globalna država mogla bi biti: npr. nekakva federacija svih lokalnih, nacionalnih država ili nešto slično tome. Nacije i njihove vlade ne bi imale suverenitet, nego samo funkcionalno ograničenu autonomiju utemeljenu na komparativnim prednostima i nacionalnim specifičnostima.

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon i ista mjera za sve i svakoga!

Istinsko pravo je objektivirana volja ljudske vrste a ne neke nacije Ta njena volja objektivirana je kao instrument kojim vrsta sebe vodi, motivira i samu sebe prisiljava na ostvarivanje svojih ultimativnih ciljeva. Da bi mogla ostvariti svoje pravo na suverenitet, a i radi toga da bi mogla cijelu sebe voditi, motivirati i prisiliti na određene radnje kojima se ostvaruju njeni ciljevi, volja ljudske vrste se mora ozbiljiti kao država, globalna država, jer jedino kao takva ima odgovatajuće, realne instrumente vođenja, motivacije i prisile koji su joj potrebni za ostvarivanje njenih ciljeva.

Načelo kojeg proklamira ljudska vrsta kaže:

Svi subjekti u globalnoj državi – pojedinci, nacije, rase – moraju imati pravo ostvariti svoje vlastite ciljeve i interese, ali samo na način na koji istodobno ostvaruju i ciljeve vrste te ciljeve cjelokupnog života na planetu Više o tom načinu pogledajte na linku na kraju teksta.

Umjetni vlasnik

No mi stojimo pred još jednim ključnim problemom i golemim izazovom.

Tradicionalni privatni vlasnik više ne može voditi ljudske poslove. Pokušaj da ga se zamijeni društvenim vlasništvom pokazao se nedvojbeno promašenim. Jedino što ostaje jest da se stvori i etablira umjetni vlasnik. Ovaj vlasnik zapravo je kapital koji se pomoću jednog sistema državnih zakona pretvara u vlasnika sebe samog.Više o tome opet na onom linku na kraju teksta.:

Po mom mišljenju kapital je umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta. Ljudsku povijest smatram ontogeničkim procesomprocesom stvaranja i usavršavanja umjetnog bićakapitala. On je bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Proces razvoja umjetnog bića završava se njegovom transformacijom u umjetnog vlasnika sebe samoga.

Jedino je umjetni vlasnik sposoban voditi ekonomiju ljudske vrste, osigurati pravdu za sve ljude i narode, i osigurati nužni tehnološki napredak koji će ostvarivati ciljeve vrste, a neće uništavati živi okoliš ovog planeta niti dovoditi  u pitanje opstanak života uopće. Pravda koju bi provodio umjetni vlasnik mogla bi se ukratko izraziti na slijedeći način :

Svaki subjekt – počev od individue do države – bivao bi nagrađen srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarenju ciljeva vrste.

Veličinu i vrijednost tog doprinosa ocjenjivalo bi tržište.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada ekonomskog i političkog managementa. Istovremeno, on bi reorganizirao društvo tako da svi bitni subjekti budu zainteresirani za to da dadu što veći i vredniji doprinos ostvarivanju ciljeva društva i vrste, zato jer bi bivali nagrađeni srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa. Glavna sredstva s kojima bi on to činio bili bi distributivna pravda, ozakonjena motivacija i ozakonjena prinuda.

Stvaranje globalne države bez umjetnog vlasnika bilo bi potpuno promašeno, jer bez njega vrsta ne bi mogla ostvariti zadatke koje je potrebno ostvariti da bi se ostvarili društva ciljevi cijele ljudske vrste. Globalna država bez umjetnog vlasnika isto je što i prekrasan auto bez motora ili sa pokvarenim motorom.

Ovo je važno istaknuti, jer su u suvremenim društvima ti subjekti zainteresirani isključivo za vlastitu dobit, a najlakše i najčešće ju ostvaruju zanemarujući ili čineći štetu interesima društva i ljudske vrste, tj. budućim generacijama ljudi i drugim vrstama živih bića.

Ona usporedba globalne države s lijepim autom bez motora ili s pokvarenim motorom važi, dakle, i za sve današnje države, naročito za one visoko i lijepo razvijene. Npr. USA i EU. Ove se države ipak dobro drže, ali samo zato što njihovi građani, ne samo da ne znaju, nego i ne sanjaju o tome kako bi u društvu utemeljenom na umjetnom vlasniku mogli dobro, lijepo i smisleno živjeti.

Posebno je važno naglasiti da se stvaranje umjetog vlasnika i globalne država ne može izvesti na osnovu nekakve ljubavi, visoko razvijene svijesti, filantropije, morala, vjere ili slično, nego isključivo putem prava, tj. putem etabliranja specifičnih državnih ili društvenih zakona.

Vidi: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/.

Apel

Ako vam je stalo do ostvarenja ciljeva društva ili ljudske vrste i ako osjećate da bi ovo što sam gore izložio mogao biti put do njihovog ostvarenja, podijelite ovaj manifest svim svojim prijateljima, a i drugim ljudima za koje mislite da bi mogli pomoći.

KAKO JE BIO ROĐEN BOG

Petar bosnić petrus

 Kako je bio rođen Bog?

U onim davnim vremenima kad je još bilo kraljeva i proroka živiljaše čovjek po imenu Malaher. Već od rane dobi odlikovao se neviđenim lukavstvom. Njime je postizao sve što je god poželio: bogatstvo, ugled, čast i ostala svjetska blaga.

Još dok je bio mlad, spletkama je svrgnuo kralja i sam se ustoličio na prijestolju. No bio je jako loš vladar. Za dobrobit i napredak kraljevstva nije nimalo mario, ali ga zbog njegove lukavosti nitko nije mogao zbaciti s prijestolja. Lako je otkrivao svoje neprijatelje, pa ih međusobno posvađao, ili ih prikazao kao neprijatelje naroda i potrpao u tamnice. Uživao je u tome da čak i one smrtne neprijatelje, spretnim lukavstvima pretvori u svoje sluge, a to je radio s takvom lakoćom i virtuoznošću da se i sam sebi divio i zanosio svojom moći.

Kad su mu takvi uspjesi opili pamet, počeo je otvoreno iskazivati prezir prema velikim i dobrim nebeskim bogovima, govoreći da njihova dobrota ništa ne vrijedi, te da bi on i njih svojom lukavošću mogao podvrgnuti svojoj vlasti i učiniti ih svojim slugama.

Jedne noći, dok je uživao u svom vrtu, na mjesečevoj zraci spusti se preda nj anđeo, glasnik bogova i reče mu.

– Blaženi su bozi čuli tvoje riječi, ali ne plaši se, oni su dobri i neće te kazniti zbog toga, nego ti, štoviše, poručuju kako se nadaju da te tvoje riječi nisu prazno hvalisanje, i da iskreno žele da postaneš jedan od njih. Voljni su ti i pomoći u tome, pa ti poručuju da je na zemlji skrivena jedna moć pomoću koje se postaje takvim kakvi su oni. A da bi ti još više pomogli, voljni su ti otkriti da je ta moć skrivena u ljudskoj duši. Eto, ako otkriješ tu moć, postati češ vječan poput velikih i dobrih nebeskih bogova.

Tu anđeo malo zastane a onda nastavi:

– A mogao bi možda postati čak i kralj i Presveti Gospodar nad svima njima.

To reče i u slavi se vrati u nebo.

***

Kad je ostao sam, Malaher reče u sebi:

-Veliki bogovi su velike budale. –

– Zar ima tajne na zemlji koju ja ne bih mogao otkriti – ja, Malaher, koji znam čak i ono što moji neprijatelji sanjaju !?-

Odmah sutradan pozove upravitelja dvora i ministre i stane ih lukavo ispitivati o toj tajnoj moći. Kako oni nisu ništa znali o njoj, reknu mu da bi to mogli znati svećenici, jer su oni upućeni u mnoge božanske tajne. On ih dade pozvati i stane ispitivati. Svećenici su mu otkrili mnoge čudesne stvari i uputili ga u misterije, ali o onoj moći pomoću koje se postaje vječan i moćan poput dobrih nebeskih bogova nisu mu znali ništa kazati. Misleći da mu to ne žele reći, on im stade obećavati časti i blaga, a kad ni tada nije dobio odgovora kojeg je tražio, udari ih na muke. Uzalud. Svećenici su, proklklinjući ga, jedan za drugim izdisali pod mukama ne odavši nikakvu tajnu.

Onda Malaher razašalje svoje spretne uhode po cijelom kraljevstvu da se raspituju o ljudima koji se razumiju u zvijezde i tajne stvari. Oni su mu privodili mudrace i učenjake, a on ih je ispitivao i davao mučiti ne bi li se dokopao tajne vječnog života. No sve je to opet bilo uzalud. Pobio je mnoge ljude i okrvavio ruke do lakata, a onu tajnu nije otkrio. Glad za njom, međutim, i želja da bude vječan i moćan poput velikih bogova nije mu se smanjivala, nego je sve više rasla i bivala sve pomamnijom, i mnogi su ljudi, u tamnicama ispod njegova dvorca, zbog nje izdahnuli na spravama za mučenje.

Prošlo je dosta godina dok je do njega dopro glas o nekom mladiću, Ješui, koji je bio glasovit u narodu zbog svoje mudrosti i kojega su ljudi štovali kao živoga boga. Malaher odmah pozove vojnike i naredi im da ga uhvate i dovedu.

Kad su mu ga doveli, iznenadi ga njegova ljepota, mladost i krotkost. Kako je bio vrlo lukav, odmah je osjetio da pred njim ne stoji običan čovjek, pa je postao vrlo oprezan. Skupi svo svoje lukavstvo, učini se vrlo prijaznim prema mladiću i obeća mu vrlo veliko blago ako mu otkrije ono što traži i ispriča mu, sada već davnu zgodu s anđelom i obećanje velikih nebeskih bogova.

Čuvši što kralj od njega traži, Ješua se duboko rastuži i reče mu:

– Gospodaru moj, srce mi se rastužilo, jer ne mogu udovoljiti tvojoj želji. Ne znam ni za kakvu takvu moć. A da znam, ti ne bi trebao slati stražu da me dovede ovamo, nego bih ja, ne žaleći nogu, prevalio i najveći put da dođem k tebi i poslužim ti ostvariti tako plemenitu nakanu, jer nema ničeg plemenitijeg ni uzvišenijeg od težnje da se postane poput velikih dobrih bogova. –

Malaher je bio opazio kako ga je mladić susretljivo i sa razumijevanjem slušao, i već se bio poradovao da je došao kraj njegovoj potrazi, ali kad mu je Ješua rekao da mu ne može pomoći, silno se ozlojedi, i reče.

– Doista još nisam sreo tako lukava čovjeka kao što si ti. No ako si i uspio nadmudriti tolike ljude i navesti ih da te poštuju kao kakva boga i da ti pokorno služe, nemoj se nadati da ćeš tim svojim lukavstvima nadmudriti i mene. –

– Krivo su ti rekli, gospodaru – reče mu blago Ješua. – Mene nitko ne služi, nego ja služim drugima. Ima ljudi koji me poštuju, i ja bih volio da me poštuju samo zato što služim i ni zbog čega drugoga.-

Malaher je još dugo razgovarao sa mladićem, pokušavajući ga razlozima i ljubaznošću privoliti da mu oda tajnu, no Ješua je stalno poricao da zna nešto o tome, ali poricao je to riječima koje su opčinjavale i opijale Malahera, tako da ga je on slušao s nekim tajanstvenim zanosom, koji je išao sve do samozaborava. I što ga je više slušao, u duši mu je sve više rasla žeđ za njegovim riječima. I ne samo to. On, Malaher, koji nikada, nikome i ništa nije vjerovao, sada je, poput djeteta, sve vjerovao ovome mladiću, koji mu je govorio nevjerojatne, čudesne stvari, i u svom je duhu Malaher sasvim jasno vidio da i ne može biti nikako drugačije nego tako kako mu govori ovaj lijepi i neobični mladić. I pored toga što je Ješua uvjerljivo govorio da ništa ne zna o tajnoj moći koju on traži, Malaheru je, što ga je duže slušao, nekako bivalo sve jasnije da ju on ipak zna, i da je, štoviše, taj mladić jedini čovjek koji ju može znati, a njegova dobrota uvjeravala ga je da će mu je ipak odati.

Njihovi razgovori potrajali su danima. Čim bi se probudio, Malaher bi žurno odlazio mladiću da ga sluša i gleda i nije mario ni za kakve druge poslove. No žudnja za onom tajnom i neka neobjašnjiva, i velika sigurnost da ju mladić zna nisu mu davale mira pa je molbama i uvjeravanjima stalno navaljivao na njega da mu je oda. Kad je vidio da na taj način ne može ništa postići, počne razmišljati o tome da i njega preda krvnicima. No kako mu ga je bilo žao, odustane od toga i ponovo ga pokuša pridobiti molbama i zaklinjanjem, ali opet bez ikakva uspjeha. To ga ozlojedi i jedne večeri, nakon razgovora, on ipak naredi zapovjedniku straže da mladića ujutro preda krvnicima.

Ali, nešto ga je opet vuklo k mladiću, pa je svaki dan silazio u podzemlje dvorca nagovarati ga i moliti da mu oda tajnu. Ješua ga nije psovao ni proklinjao, kao drugi mučenici prije njega. Nije ga čak ni prekorio, što je u Malahera izazivalo grizodušje i želju da se sve to što prije okonča. Stoga se on jednoga dana zakleo najtežim zakletvama da će njemu, Ješui ostaviti cijelo svoje kraljevstvo i prijestolje, ako mu oda onu tajnu koju traži.

Ješua mu je na to odgovorio.

– Gospodaru moj, kad bih vam ja odao tu tajnu, zar ne bi ste vi postali dobri i milostivi poput nebeskih bogova, i zar me tada ne bi ste nagradili i puno većom nagradom nego što je cijelo vaše kraljevstvo. Ali ja bih vama odao tu tajnu ne tražeći ništa zauzvrat, jer vidim da vas ona muči više i teže nego mene vaši krvnici.

Malahera je taj odgovor zbunio i potpuno pomeo. Nije više znao što bi, pa se vratio u svoje odaje. No, gore nije imao mira. Stalno su mu se u pamet vraćale mladićeve riječi. Sutradan nije silazio u podrum, niti je izlazio iz svojih odaja, a straži je naredio da nikoga ne pušta unutra. Prvi put u životu sumnjao je u samog sebe i valjanost onoga što radi. O mladiću više nije mogao misliti kao o nekom nevjerojatno lukavom čovjeku, jer mu je bivalo sve jasnije da je istinski dobar i mudar. Osjećao je da on posjeduje tajnu koju traži i zbunjivalo ga je to što Ješua ipak tvrdi da ju ne zna. Nije bio načisto s tim da li da mu vjeruje ili ne. Zbog tih dvojbi koje su ga smućivale nije znao što da poduzme. Čas je sjedio i grozničavo razmišljao o tome, a čas opet žurno hodao iz odaje u odaju. Svako malo donosio je odluke koje su mu se činile kao dobra rješenja, a onda bi, časak poslije uviđao da nemaju smisla. U nekoliko navrata bio je odlučio da Ješuu oslobodi mučenja, ali kako je vjerovao da mladić doista posjeduje tajnu koju on traži i da mu je ona, konačno, nadohvat ruke, odustajao je kad je već bio zaustio da pozove stražu, i opet je, progonjem raspaljenim željama, sumnjama i grizodušjem nastavljao svoju grozničavu šetnju iz odaje u odaju.

Trećega dana uvečer, kad je umoran i klonuo mislio na Ješuinu dobrotu i krotkost, i na to kako mu je čak sa nekom ljubavlju rekao da bi mu odao tajnu ne tražeći nikakvu nagradu, u duši mu bljesne spoznaja.

Otkrio je tajnu.

Ali, umjesto sreće, dušu mu preplavi užas, zato što je shvatio da je nebo, za njega, zauvijek izgubljeno, jer sve što je u životu učinio bilo je samo jedan velik zločin. Svijet se okrene oko njega. U jednom trenu on shvati kakav je i užasne se nad samim sobom. Stajao je neko vrijeme tako, kao skamenjen od užasa, i ništa osim užasa i prezira prema sebi samome nije ispunjavalo njegovu dušu. A onda, kao pokošen, padne na koljena, podigne ruke k nebu i zavapi:

– O predobri bogovi, kome ste vi poklonili svoje povjerenje? U koga ste položili svoje nade? O, jadan li sam! Ima li na ovom svijetu išta bijednije i gore od mene? O, kuku meni!

Zatim, slomljen spusti ruke i prokune samoga sebe najmračnijom kletvom koju je znao.

Časak nakon toga sjeti se sirotog mladića u podrumu svoga dvorca. Jedna nova misao bljesne mu u duši i ispuni ga velikom snagom. On skoči na noge i zavikne:

– Straža!-

Vojnici ulete u odaje, a on im samo zapovijedi:

– Za mnom!-

– I sjuri se prema podrumu gdje je bila tamnica i mučilište.

***

Ali, sigurno se pitate, kako je došlo do ovog preokreta u Malaherovoj duši?

Dok je gore u odajama mislio na Ješuu, na njegovu dobrotu i krotkost, sinulo mu je da se vječni život i blaženstvo mogu postići baš dobrotom i krotkošću, i da je moć koja ga je mogla učiniti jednim od velikih bogova trebao tražiti u svojoj, a ne u tuđim dušama.

Sada je vidio kako je njegovo veliko lukavstvo bila samo niska i bijedna osobina, i kako nije samo budala, nego i zločinac, koji je tuđe živote i sreću mnogih dobrih ljudi žrtvovao svojoj prostačkoj gladi za vlašću. Zgražao se nad tim da se čak usuđivao željeti da bude jedan od velikih dobrih bogova, on, koji, kako je to sada sasvim jasno vidio, nije bio ništa drugo do običan nitkov, ološ koji se niskim lukavstvima i zločinima domogao vlasti.

Više nije žalio za tim što je izgubio nebo, jer ga nije ni zasluživao, ali mu je žaljenje za nevinim ljudima koje je dao ubiti i mučiti i za mnogima koje je time unesrećio peklo i mrvilo dušu. Znao je kako će užasno biti kažnjen, ali se tome čak radovao,  jer je to bila pravda, i jer je u srcu slutio da postoji nešto teže i gore od toga – milost i oproštenje – jer, milost i oproštenje, nakon takvih zločina, mislio je, mogao bi tražiti i primiti samo onaj ko uopće nije čovjek, ko je …ništa. Jedino pravda, mislio je, može iscijeliti tako propalu dušu.

Dok je gore u svojim odajama mislio na Ješuu, shvatio je da on u sebi ima tu dobrotu koja ljudima može dati vječni život i blaženstvo, ali da taj dobri mladić, to dijete ne zna što nosi u sebi i da mu zbog toga nije mogao otkriti tajnu koju je od njega tražio. Ali sada će on, Malaher to otkriti Ješui, tako da učini barem jedno dobro djelo u svom životu. Sjetio se svih ljudi koje je poznavao i sasvim je jasno vidio da je jedino Ješua dostojan toga da postane bogom. S tim mislima i sa žarkom željom da mu to što prije otkrije, poput furije spuštao se prema tamnici.

***

No Malaherova žurba bila je nepotrebna. Ješua je umirao, a krvnik Morderak, koji ga je dotle mučio, sada mu je brisao smrtni znoj sa lica i nastojao mu olakšati smrt.

Morderak je bio čuven krvnik i mučitelj, najbolji i najveći u svom mračnom zanatu. Za razliku od ostalih krvnika, nikada se nije izrugivao ljudima koje je mučio. Smatrao je da to ne spada u krvnikov posao, a vidio je i to da poruge jačaju prkos čvrstih ljudi, što otežava izvlačenje istine iz njih. Ali, s druge strane, njegovo umijeće mučenja i zadavanja boli bilo je tako veliko da su i najčvršći zločinci brzo priznavali svoja zlodjela. Dobro je poznavao zločinačku dušu i nepogrešivo ju razlikovao od duše nevinog i poštenog čovjeka. Već pod prvim, najblažim mukama mogao je vidjeti da li je čovjek kriv ili nevin, i za one koje je smatrao nevinima tražio je oslobađanje od mučenja. Ta je njegova pronicljivost spasila mnoge ljude.

Kad je počeo mučiti ljude za koje je kralj vjerovao da znadu onu tajnu, vidio je da neznaju ništa o tome što se od njih traži i savjetovao da se oslobode muka. No kralj je zahtjevao da se mučenje nastavi do smrti, i ti su ljudi umirali na spravama za mučenje proklinjući kralja i njega koji ih je mučio. Jedino ovaj zadnji, Ješua, ni u najtežim mukama nikoga nije čak niti pogrdio. Već prije nego ga je počeo mučiti, Morderak je vidio da je Ješua nevin kao jagnje, pa je kralju savjetovao da ga ne muči. No Malaher je ipak naredio mučenje i nije dozvoljavao da se ono prekine. Morderak se nevoljko i teška srca laćao svog posla. Najgore od svega bilo mu je to što je vidio da ga taj mladić nekako razumije i suosjeća s njim, a nije mu mogao uzvratiti ničim osim novim mukama. To ga je peklo kao ljuta rana i svaki je čas u sebi proklinjao svoj mračni zanat i dan kada se počeo baviti njime.

Kad je vidio da se život mladića gasi, dao ga je skinuti sa sprave za mučenje i položiti na dasku. Jednom krpom brisao mu je smrtni znoj sa lica, a Ješua, kojem ni muke nisu unakazile ljepotu i čedan izgled, gledao ga je sa zahvalnošću i toplinom. Morderaku čije je srce bilo kao od kamena, sada ipak bi’ tako kao da je mučio i mukama ubio svoje rođeno dijete.

Ojađen i ogorčen, odluči da smakne kralja i tako osveti Ješuu. Ostalim krvnicima nije ništa govorio, jer se nije mogao pouzdati u njih. Znao je da je većina njih gora od mnogih zlikovaca koje su mučili. Znao je i to da će ga kraljeva straža odmah sasjeći, ali nije mario.

***

Malaher, kao oluja, ispred cijele svoje straže, uleti u tamnicu, ne osvrčući se oko sebe, i, upravo je bio zaustio da vikne :

– Oslobodite mladića! –

Kad mu Morderak svojim kratkim, širokim mačem zadade smrtonosni udarac. Trenutak zatim, sam Morderak padne sasječen mačevima kraljeve garde.

Smrtno ranjeni Malaher nije pao. Udarac ga je samo zaustavio, i činilo se kao da se nakon te smrtne rane nekako pribrao. Mirno je pogledom potražio Ješuu i ugledao ga na dasci na koju su polagali umiruće. Skupi snagu priđe mu, klekne i reče.

– Oprosti mi Ješuo, što sam uništio tvoj mladi život. –

Htio mu je još reći kakvu on to moć nosi u sebi, ali bilo je kasno. Smrt mu je oduzela snagu. Prije nego se srušio, samo je još uspio vidjeti zadivljeni pogled kojim ga je gledao Ješua. To mu je bilo posljednje svjetlo što ga je ponio sa ovoga svijeta

Ješua je htio pružiti ruku za njim, ali ju smrt zaustavi i ona nemoćno klone na dasku.

***

Nastao je tajac.

I vojnici i krvnici bili su preneraženi onim što se zbilo. Krvnici su se plašili da bi vojnici mogli navaliti na njih, pa su držali ruke na oružju a vojnike na oku. Vojnici su se pak plašili da je posrijedi nekakva urota i bili su u strahu od krvnika kojih je bilo znatno više. Svi su neodlučno stajali na svojim mjestima.

Neizvjesnost prekine neko komešanje u jednom mračnom uglu tamnice. Tamo je iz poda iskrsao užasni demon Dijabel. Srca svih onih koji su bili u tamnici preplavi smrtna strava, i oni se, klecavih koljena, natraške povuku do zidova tamnice i stisnu uz njih.

Dijabel se obazre oko sebe i krene prema tijelima Malahera i Ješue. Međutim, kad im se već bio primakao, kraj njih se, niotkuda pojavi kerubin. Nad čelom mu je sjao veliki crveni dragi kamen, znak gospodara nad anđelima. Dijabel stane i drsko upita.

– Što bi još htjeli nebeski bogovi? Ovaj ovdje – i pokaže na Malahera – taj je moj. Prokleo je sebe svojim djelom i svojom vlastitom riječju. A i onaj tamo, Morderak, živio je od nečistog zanata.-

– Veliki će bogovi odlučiti o njima – odgovori mu kerubin – a ti se vrati tamo odakle si došao.

Dijabel se, međutim, nije micao.

Tada kerubin digne ruku, uperi prst u njega i reče:

– Natrag! –

Dijabel ustukne pred silnom moći kerubina i stane se nevoljko povlačiti, kao ljuta zvijer, sve gledajući ne bi li nekako zaskočio svoj plijen i ugrabio ga. Na kraju se ipak, režeći i škrgućući zubima povuče u podzemlje iz kojeg je bio izišao.

Tada kerubin priđe Ješui i nad čelo mu stavi blještavi plavi dragi kamen, znak gospodara nad kerubinima i serafinima. Životvorna moć dragog kamena polako je Ješuu vraćala iz tamnog bezdana smrti. Kad je došao k sebi, ustane sa one daske bez ijedne rane na sebi, pogleda po tamnici i ugleda kerubina koji mu se pokloni i reče.

O veliki Trone, Ješuo, blaženi nebeski bogovi željno te očekuju.

Ješua je, međutim, neodlučno stajao, dok naposlijetku ne upita:

A što će biti s njim, i pokaže na Malaherovo tijelo.

On je počinio veliki grijeh – odgovori kerubin – U nebo mogu samo nevini i čisti.

Tron Ješua, gospodar nebeskih hijerarhija tužno pogne glavu i ostane tako neko vrijeme, a onda skine sjajni dragi kamen što mu je blještao ponad čela, pruži ga kreubinu i reče:

Beskrajna hvala i slava velikim nebeskim bogovima, ali ne mogu primiti ovaj njihov dar. Vidio sam kako se Malaher pokajao za svoje zločine i kako je teško patio zbog toga što je učinio, i ne mogu otići gore ostavivši njega ovdje.

To reče i još više ispruži ruku prema kerubinu, da mu vrati sjajni izvor vječnog života i blaženstva.

No čim je to učinio, iz njegovih grudi, a onda i iz čitavog tijela zasja snažna svjetlost blještavija od sjaja tisuća sunaca i zaslijepi sve koji bijahu u tamnici. Kerubin ustukne jedan korak, a onda padne ničice na koljena, gledajući s divljenjem i ljubavlju izvor tog božanskog sjaja, a sa usana mu se same od sebe oteše riječi

Gospode presveti!

Osta tako još neko vrijeme zaneseno gledajući božanski sjaj i zaboravljajući sama sebe, a onda skoči na noge spreman da uzme Malahera i odnese ga u nebo. No njegov ga gospodar zaustavi blagom kretnjom, pa sam priđe Malaheru i nježno ga uzme u naručje. Uzme zatim i Morderaka i vine se u nebesa.

Njegova svjetlost oba’sja čitava kraljevstva, i sjala je tako cijelu noć. Vidjeli su ju mnogi narodi i poklonili joj se.

Sjećanje na tu noć prenosilo se s pokoljenja na pokoljenje. I danas, nakon toliko tisuća godina ljudi ju pamte i slave, i zovu Božićnom, jer vjeruju da je baš te bajne noći bio rođen Bog.

 

OTVORENO PISMO SABORU RH

Otvoreno pismo Saboru RH

Obavještavam Sabor RH da je Rebublici Hrvatskoj na raspolaganju donacija u iznosu cca 30 000 000 000 000 000 – trideset trilijuna Eura, u idućih 25 godina. Jedini uvjet i JEDINA MOGUĆNOST za korištenje ove donacije je implementiranje Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije u zakonski sistem RH.

Zakoni se mogu vidjeti ovdje: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

 

Tri politike

Petar Bosnić Petrus

 Tri politike

Nekoć sam bio “aktivni” sociolog i bavio se proučavanjem prostitucije. Nakon što je na Balkanu, tj. u “bivšoj Jugoslaviji” izbio rat, univerzitet mi je ponudio da proučavam ponašanje prostitutki u toj, ratnoj situaciji. Ponuda mi se učinila vrlo zanimljivom, pogotovo stoga što je projekt, pored iznimno visoke plaće za rad na “rizičnom terenu”, uključivao i život “na terenu” što je mene, moram priznati, veoma privlačilo. Pored toga, nisam trebao sredjivati rezultate istraživanja, nego samo voditi “intreviewe” i redovito ih slati na univerzitet, gdje ih je sredjivala moja asistentica.

Najprije sam otišao u Beograd. Prvih nekoliko mjeseci proveo sam učeći jezik na tamošnjem univerzitetu. To mi je bio najteži dio posla. Svako prijepodne provodio sam na seminarima, a popodne u hotelskoj sobi, štrebajući i vježbajući nove izraze. No zahvaljujući tom drilu, naučio sam nešto Srpskog, i dosta sam se dobro snalazio kad sam konačno bio izišao “na teren”. Izgovor mi je, naravno, bio takav da je svatko odmah primjetio sa sam stranac. No, na sreću, to mi nije otežavalo posao, nego čak olakšavalo, jer Balkanci su, prema strancima, koji dolaze sa Zapada prilično servilni i stoga puno susretljiviji nego prema svojim ljudima.

Teškoće je stvaralo nešto sasvim drugo.

Kad sam, naime, izišao na teren, nigdje nisam mogao naći prostitutke, pa sam već bio pomislio da ih i nema!?. Problem je bio u mojim starim navikama, a i u ponašanju samih prostitutki. Evo, samo nekoliko riječi o tome.

U našim gradovima, u kojima sam prije toga istraživao običaje prostitutki, one su se otvoreno pokazivale i isticale lako prepoznatljivim odijevanjem i ponašanjem. To je bio način da brzo i bez muke steknu mušterije. Ovdje su se, medjutim, možda zbog “zaostalosti” vlastite sredine, ili nečeg sličnog, “skrivale” u odjeću i ponašanje “poštenih” žena i bilo je teško raspoznavati ih. U početku je bivalo tako da satima nisam bio siguran razgovaram li s prostitutkom ili “poštenom” ženom, pa sam često morao pribjeći direktnim pitanjima o tome da li se žena s kojom razgovaram bavi prostitucijom ili ne. To pitanje izazivalo je katkada i sasvim neočekivane reakcije.

Ali, ne plašite se. Ne kanim vam, pričati cijeli roman, niti vas gnjaviti sa znanstvenim činjenicama, nego samo ukratko pokazati kako je ponašanje prostitutki vrlo slično tekućoj politici koja se vodi u zemlji gdje prostitutke žive i “rade”. Zato sam priči i dao naslov “Tri politike”.

Jednom sam, tako, razgovarao s nekom Sekom, ili Senkom. Ne sjećam se više sasvim točno. I, da bih bio načisto s tim da li se radi o prostituki, upitam ju direktno:

— Jesi li ti kurva?

Izraz “kurva”, u ovim zemljama nema uvredljivo značenje, ukoliko se specijalno ne naglasi ili upotrebi baš s uvredljivom namjerom, i zamjenjuje izraz “prostitutka” koji gotovo da i nije u upotrebi u ovim slojevima stanovništva koje sam proučavao.

Elem, ona Seka, ili Senka — naslućujući, po tom pitanju, da nisam mušterija, nego možda nekakav moralista, ili dokono zanovijetalo, koji svoje vrijeme trati na popravljanje drugih ljudi — podigne pogled, smjelo me i čvrsto pogleda u oči, isprsi se, i uzvrati:

— Jesam!

Kurva sam, i bit ću kurva, i šta mi ko može !

–Ništa, ništa — odvratio sam pomirljivo, automatski odustajući i od namjere da joj se predstavim i zamolim ju da odgovara na pitanja od kojih se sastojao “interview”.

I kasnije sam često nailazio na ovakvu reakciju, ako bi neka od mojih ispitanica pomislila da se kanim kritički osvrtati na njen zanat. ili štogod slično.

***

Kad sam došao u Zagreb, susreo sam se sa istim problemom — prostitutke maskirane u “poštene” ili “normalne” žene i djevojke —  s tom razlikom da se u Zagrebu puno više pažnje posvećivalo maski “poštenja” i nekakve nehajnosti ili opuštenosti, nego samom zanatu i dobiti od njega. To inzistiranje na maski “poštenja” išlo je do apsurda, tako da ste lijepu, mladu, pa čak i profinjenu djevojku često mogli dobiti i za jedno piće ili vožnju automobilom. Zbog te manire, zagrebačke prostitutke zaradjuju vrlo loše, slabo, i više su gladne nego site, a onaj jadni novac kojeg dobiju, spiskaju uglavnom na garderobu i šminku.

Jednom sam jednu od tih djevojaka upitao da li je kurva.

Na to moje pitanje, ona je napravila “uvrijedjenu facu”, digla visoko nos, i, tonom teško povrijeđene osobe, odgovorila:

— Uf, kak vas ni sram tak se razgovarati s jednom finom damom.-

Bila je jako ozlojedjena i izgubio sam svaku šansu za “interview”. Kasnije sam ju vidjao u društvu s oficirima Unprofora, a i s nekim mojim zemljacima, turistima koji nisu gubili vrijeme u postavljanju “glupih pitanja”, nego su jurili za užicima. Ne znam kako joj je bilo pravo ime. Samo se sjećam da su je zvali Maca i da je bila vrlo lijepa. Da nije bilo te glupave zagrebačke manire da pod svaku cijenu glumi “poštenu” curu, mogla je svojom ljepotom zaraditi cijelo bogatstvo i osigurati si život. A ovako, možda je najviše što je “zaradila“ bio sifilis ili aids.

 ***

Kad sam stigao u Sarajevo, već se često pucalo po djelovima grada, ali još nije bilo započelo ono užasno bombardiranje. I dalje sam radio isti posao. Sada sam već vrlo tečno govorio Srpski, Hrvatski, i “Bosanski”, a prostitutke sam lako i pouzdano raspoznavao od “poštenih” žena.

Jedne večeri, umjesto na posao, otišao sam u kino da tako, barem nakratko, zaboravim na njega i odmorim se. Davala se Copolina “Apokalipsa”. Kupio sam kartu i čekao početak predstave u foyeru. Po navici i nekoj inerciji gledao sam cure i žene i nesvjesno tražio medju njima moguće ispitanice. Tada mi zapne za oko jedna iznimno lijepa žena tridesetih godina. Prvi put nakon vrlo dugo vremena gledao sam neku ženu baš kao ženu, a ne kao neku od ispitanica. Bila je sama i čekala početak predstave. Ne bi se moglo reći da je bila krupna, nego, baš, onako, divan “komad”, sazdan na osnovu neke nevjerojatno graciozne mjere. Lijepo lice bilo joj je uokvireno slapom teške crne kose koji se s obje strane lica rušio na čvrsta, raskošna prsa. Odjeća joj nije bila skupa, niti po posljednjoj modi, ali bila se odjenula vrlo lijepo – klasično i vrlo originalno u isti mah. Svaki pokret graciozan, odmjeren i nekako mudar i blag. Primjetio sam da je melanholična ili, pak, tužna zbog nečega. Doimala se poput neke nesretne boginje, i možda je upravo to bilo ono što me podstaknulo da joj pridjem i ponudim svoje poznanstvo. Takva se gesta na Balkanu ne tretira kao drskost ili nešto neobično, kao kod nas, gdje je potreban netko treći da bi upoznao dvoje ljudi.

Ime joj je bilo Jugoslavija. Veoma sam se iznenadio kad mi je to rekla, jer nikako nisam mogao očekivati da bi i neka osoba mogla nositi to, tada već ozloglašeno ime. No ubrzo sam ustanovio da joj upravo to ime izvrsno odgovara i da naprosto nadopunjuje i zaokružuje sklad i ljepotu od koje je bila satkana. Razgovarali smo o najobičnijim stvarima. Imala je milozvučan glas i znala je lijepo pričati, pa sam ja uglavnom šutio i slušao ju kao opčinjen. Ubrzo se pokazalo da uopće nije neuka, a ona njena šarmantna “običnost” ili jednostavnost dolazila je očigledno od neke mudrosti ili sposobnosti da sve učini jednostavnim i prirodnim, ljudskim. Vjerojatno sam, zbog ljepote joj i privlačnosti u njenom ponašanju i govoru, sasvim nesvjesno odbijao primjetiti one elemente ponašanja koji se susreću kod prostitutki, ali kako je vrijeme prolazilo, to je postajalo sve očiglednije, dok na kraju nije probilo moj štit. Kad sam postao svjestan toga, razočarao sam se i čak nekako užasnuo, pa sam ju, onako, sasvim spontano i s jako vidljivim razočaranjem i prijekorom u glasu zapitao:

— Pa zar si i ti kurva !?

Ona se lecne, zaustavi u po glasa, pogleda me dugim, ispitujućim pogledom, a onda se, nekako rastuži i zasrami i obori pogled.

Šutjela je tako neko vrijeme, gledajući u zemlju, a onda reče sasvim tiho:

— Znam da to ne valja… Ali, što ću…? Nakon muževljeve smrti, ostala sam sasvim sama i bez ičega, i nisam mogla drugačije prehraniti i školovati djecu. Sada, eto, poštenom čovjeku više ne mogu pogledati u oči. Eh… najbolje bi bilo da me nema. I… da ne moram podizati djecu, …–

Tu je izda glas i ona zašuti i još dublje pogne glavu k zemlji.

Osjećao sam se krivim što sam ju onako nesmotreno pitao i povrijedio, i upravo sam bio krenuo da joj se ispričam i kažem kako to uopće nema nikakve važnosti, jer ona je, usprkos prostituiranju bila – kako sam doista mislio -, najljepša i najplemenitija žena koju sam sreo. No u taj tren pozvoni zvonce za ulaz u kino. Ja se nekako smetem, a masa koja je krenula u dvoranu ponese me sa sobom. Kad sam se snašao, već je bilo kasno – više je nije bilo na onom mjestu.

Film uopće nisam mogao gledati. Stalno sam mislio na Jugoslaviju i grizao se što sam dopustio da me ono zvono omete, tako da joj se prije predstave nisam uspio ispričati i objasniti da nemam nimalo loše mišljenje o njoj. Nakon predstave, odmah sam odjurio ka izlaznim vratima i gledao da ju nađem. No nisam ju vidio. Možda, sirotica nije ni ušla u kino salu. Sutradan sam opet otišao u ono isto kino, ne bih li ju vidio, ali nisam imao sreće, a niti ikada kasnije.

Nedugo nakon tog dogadjaja počelo je bombardiranje i kaos. Ostao sam još neko vrijeme, no kad mi je ratni nemir počeo onemogućavati daljnji rad, vratio sam se na univerzitet.

Ne znam što je bilo s Jugoslavijom.

Da li je poginula od snajpera ili je stradala pod bombama?

Ko zna?

A ako je završila tako nekako, što je bilo s njenom djecom, i da li će ona ikada saznati kako i koliko im se majka žrtvovala da ih podigne?

Prošle su već mnoge godine od tih dogadjaja, ali ja i danas često mislim na Jugoslaviju, iako sam ju sreo samo nakratko, i, kad god mislim na nju, obuzme me tuga.

 

 

 

 

BUDUĆE DRUŠTVO I GLOBALNA DRŽAVA

BUDUĆE DRUŠTVO I GLOBALNA DRŽAVA

Petar Bosnic Petrus

Profesor filozofije

Abstract

Tekuća gospodarska, politička, sigurnosna i civilizacijska kriza može se riješiti sa dva velika politička akta: uspostavljanjem društva utemeljenog na umjetnom vlasništvu i uspostavljanjem globalne države.

Prostim političkim ujedinjenjem postojećih država u Globalnu državu, stanje bi se samo pogoršalo, jer su čak i najrazvijenije postojeće države utemeljene na zastarjelim političkim, pravnim i civilizacijskim temeljima. Ujedinjenje takvih država bilo bi ujedinjavanje svih svjetskih gubitaša i ne bi donijelo nikakvog dobra.

Uvjet funkcionalnosti i produktivnosti globalne države ( a i onih lokalnih, nacionalnih) je stvaranje novog, razvijenijeg društva. Stoga bi najprije trebalo reformirati, osuvremeniti i ojačati temelje današnjih društava da bi postala produktivna, i tek takve ih ujediniti u Globalnu državu. Suvremena društva mogu se unaprijediti, osuvremeniti, humanizirati i učiniti sposobnima za ostvarivanje vlastitih ciljeva i ciljeva čovječanstva stvaranjem i etabliranjem umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.

Kako naprijed?

  1. Vjerujem da se bolji, smisleniji, lakši i sigurniji način opstanka cijelog čovječanstva temelji na ujedinjenju svih nacionalnih država u svjetsku ili globalnu državu. Ta, globalna država može biti neka vrsta federacije ili neki drugi oblik zajednice.

2.No, da ne bi smo stvorili nešto gore od onog što postoji sada, potrebno je obnoviti i ojačati i unificirati pravne temelje razvijenih buržoaskih (zapadnih) društava. Postojeći temelji tih društava i država su zastarjeli i sprečavaju, i nacije, i ljudsku vrstu u ostvarivanju njihovih ultimativnih ciljeva.

  1. Rekonstrukcija tih temelja može se ostvariti uspostavljanjem zakona kojima se uređuje pravo na upravljanje i gospodarstvom i društvom. Radi se o grupi zakona ili skupini prava pod nazivom Ius gubernandiPravo na vladanje ili upravljanje. Takva zakonska regulacija prava na upravljanje nije postojala do danas pa je, uglavnom zbog toga, društvena i civilizacijska situacija loša i teži ka pogoršanju.
  2. Zakoni koji reguliraju pravo na vladanje ili upravljanje moraju biti sačinjeni u takvom (egzaktnom) obliku koji može biti primjenjiv u svakoj nacionalnoj državi i u mogućoj globalnoj državi.
  3. Implementacijom zakona koji pripadaju grupi ius gubernandi, u postojeće pravne sustave nacionalnih država, stvara se umjetni vlasnik. Buduće društvo trebalo bi biti utemeljeno u umjetnom vlasništvu.
  4. Moguća globalna država bi bila instrument za primjenu Prava, ili instrument za samonavođenje, samo-motivaciju i samo-prisiljavanje čitave ljudske vrste, a istodobno i instrument samo-motiviranja, i samo-prisile svih naroda i rasa – instrument kojim bi se mogao ostvariti takav način života i suživota koji vodi lakšem ostvarivanju boljeg života i ostvarivanju ciljeva svih pojedinaca, naroda i rasa, odnosno ciljeva cijelog čovječanstva.
  5. Globalna država ne može biti vođa, lider, već samo okvir ili osnova za lakše, sigurnije i funkcionalnije, nenasilno vodstvo progresivnih i naprednih nacija.

Obrazloženje

Jedna je arapska poslovica kaže: Više vrijedi tisuću magaraca koje vodi lav nego tisuću lavova pod vodstvom magarca.

Ključni problem današnjih društava je u tome da društvom uglavnom ili suviše često upravljaju oni magarci iz ove arapske poslovice.

Drugim riječima, disfunkcionalnost današnjih društava proizlazi iz činjenice da ključne položaje u društvu zauzimaju ljudi koji nisu sposobni upravljati.

Kako se riješiti vladavine  nesposobnih ljudi?

Budući da je nemoguće, unaprijed, znati može da li je netko sposoban vladati ili ne, svaki normalan čovjek bi trebao imati mogućnost da dođe u položaj vladara ili nekog upavljača.

Oni koji osvoje taj položaj, da bi ga zadržali, morali bi ispuniti uvjete propisane skupinom zakona, Ius gubernandi. Ako netko ne bi udovoljio tim zahtjevima u zadanom roku, i nastavio vladati ili upravljati, smatrao bi se kriminalcem, uzurpatorom prava na vladanje, za što zakoni predviđaju vrlo teške kazne.

Kako bi se spriječilo varanje i zaobilaženje zakona, zahtjevi zakona postavljaju se brojevima.

Ius gubernandi je grupa prava koja prije nije postojala, a koju sam ja dodao postojećim skupinama: Ius utendi, Ius fruendi i Ius abutendi. Morao sam to učiniti jer je u posljednjoj polovici prošlog stoljeća došlo do potpunog odvajanja vlasničkih prava od prava na upravljanje. Zbog tog odvajanja, vlasnici kapitalnih dobara su izgubili moć koja je potrebna za upravljanje vlasništvom. Ova se moć preselila je u ruke managera.

Slično je i u politici. U demokratskim državama, narodi su izgubili su suverenitet i vlast nad svojom djelatnošću i sudbinom. Vlast se preselila u ruke administracije (birokracije) i neodgovornih političara.

Budući da nema zakona koji bi menađere učinio odgovornim za stanje kapitalnog vlasništva drugih ljudi (vlasnika) i budući da političari isto tako, pred zakonom nisu odgovorni za stanje društva, oboje; i manageri i političari pretvorili su se u divlje, kriminalne razarače ili uništavalelje 1. kapitalne imovine drugih ljudi, 2. uništavatelje nacionalog ili društvenog vlasništva i samog društva i 3. kapitalnog vlasništva cijele ljudske vrste i njene civilizacije.

To je najveći problem danas, a ujedno i korjen svih ostalih.

Ius gubernandi je regulacija prava na vlast ili upravljanje. Ova grupa zakona i prisiljava menadžere i vlade da slijede sudbinu imovine ili države kojom upravljaju ili vladaju. Slijede u smislu latinske izreke: Fatum dominium suum dominus sequiturvlasnik slijedi sudbinu svog vlasništva. Uzdiže se i propada zajedno s njim. Danas se uzdižu oni manageri koji upropaštavaju tuđe vlasništvo i oni političari koji upropaštavaju države kojima upravljaju. Loši se uzdižu a dobri propadaju.

Skupini ius gubernandi pripadaju:

  1. Zakon o kontroli učinkovitosti rada Vlade i rada administracije,
  2. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,
  3. Zakon o kontroli efikasnosti obrazovnog sustava,
  4. Zakon o kontroli efikasnosti i ekonomičnosti obiteljskog života.

Grupa Ius gubernandi sadrži još nekoliko zakona , ali ovdje ne možemo o tome .

Spomenuti zakoni odnose se na četiri ključna društvena i pravna subjekta:

  1. individue,
  2. a) obitelji, b) škole.
  3. tvrtke,
  4. državu.

Grupa Ius gubernandi je slična grupi Ius utendi. Razlika je u sljedećem: Ius utendi štiti interese korisnika nekih kapitalnih dobara. Ius gubernandi štiti interese tih dobara a i cijelog društva. Zakoni Grupe ius gubernandi temelje se na imperativu:

ostvaruj svoje vlastite interese i ciljeve, ali isključivo na način na koji se istodobno ostvaruju i interesi 1. Kapitalnih dobara, kojima upravljaš, 2. interesi i ciljevi društva i 3. ciljevi cijele ljudske vrste.

Ovi zakoni koji pripadaju grupi ius gubernandi sačinjeni su slično kao matematička načela, tako da se, poput matematike mogu implementirati u svakoj nacionalnoj ili lokalnoj državi, a mogu biti i temeljni zakoni Globalne države, koju smatram potrebnom ili neophodnom za normalan opstanak čovječanstva i uspješan daljnji razvoj civilizacije.

Prva dva zakona mogu se vidjeti u tekstu:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Implementacijom  tih zakona u pravni sustav bilo koje zemlje stvara se umjetni vlasnik. On je apsolutno superiorniji od tradicionalnog, živog privatnog vlasnika i društva kao vlasnika, tj. društvenog vlasništva. U knjigama u kojima sam pisao o tim stvarima – suprotno misliocima poput Platona i Marxa koji su zagovarali uspostavljanje društvenog vlasništva, a i nasuprot njihovim protivnicima koji su zagovarali održavanje tradicionalnog privatnog vlasništva – tvrdim da se razvoj institucije vlasništva vrhuni u stvaranju umjetnog vlasnika i umjetnog vlasništva.

Umjetno vlasništvo je neophodno sredstvo za stvaranje humanog i produktivnog društva i preduvjet za stvaranje globalne države koja je, kao što sam već rekao, uvjet normalnog preživljavanja ljudske vrste i daljnjeg razvoja njene civilizacije.

Kao što je gore već navedeno: Ius gubernandipravo na vladavinu – je nova pravna osnova koja je uvjet za izgradnju uspješnog funkcionalnog, propulzivnog i humanog nacionalnog i globalnog društva i države.

Ali zašto su nam potrebna Prava i zakoni jednako primjenjivi na cijeli svijet i koja važe u cijelom svijetu, globalno.

Evo jednog hipotetskog primjera koji će odgovoriti na to pitanje.

Pretpostavimo da je neka zemlja donijela vrlo dobre zakone koji štite prirodu. Pretpostavimo također da  ti zakoni važe samo u ovoj zemlji, a da druge zemlje ne brinu o prirodi i da ju devastiraju.

Što će se dogoditi?

Zaštita prirode košta puno. To povećava troškove proizvodnje i smanjuje konkurentnost spomenute dobre i poštene zemlje.

Zbog toga bi dobra zemlja, koja poštuje takve, dobre zakone, mogla propasti. Bila bi uništena baš svojim poštovanjem dobrih zakona i životom koji bi bio u skladu s njima.

U suprotnosti s tom zemljom, one zemlje koje ne poštuju takve dobre zakone i koji uništavaju prirodu, te bi zemlje dobro prošle. Štoviše, čak bi se obogatile.

No, to bi bila velika nepravda.

Pretpostavimo sada da su ti, dobri zakoni, zakoni globalne države, koji bi bili jednako primjenjivi i jednako važili za sve lokalne države u svijetu. U takvom slučaju, priroda bi se sačuvala, a sve bi zemlje bile dobro. Nadalje, u ovom, drugom slučaju, ne bi bilo moguće da loše zemlje budu nagrađene i prolaze dobro, a dobre zemlje ili države da budu kažnjavane i propadnu, baš kao što se danas stvarno i zbiva, jer dobri zakoni važe samo u jednoj ili nekoliko zemalja.

Ali oni, dobri zakoni koji moraju važiti u cijelom svijetu, mogu se globalno primijeniti samo institucijom Globalne države. Ti novi zakoni korijen su rješavanja problema koji prijeti narodima i vrsti. Globalna država je instrument sposoban motivirati i prinuditi svaki narod na poštovanje onih dobrih zakona, ili globalnog, ekumenskog prava.

Dakle, globalna država je samo neizbježan pravni instrument kojim (ljudska vrsta) primjenjuje Globalno pravo. Taj instrument trebamo radi ostvarenje pravde i dobra, te za ostvarivanje onih krajnjih ciljeva koji daju smisao postojanju  i djelovanju ljudske vrste.

Stoga moramo početi živjeti u skladu sa pravilom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, isto mjerilo za sve!

Ovo je također važno radi ostvarivanja distributivne pravde.

Jer

samo ako se zasluge svake od zemalja ili nekog drugog subjekta mjere istom mjerom, moguće je točno odrediti tko je napravio i dao veći i važniji doprinos postizanju ciljeva ljudske vrste. Samo na taj način možemo odrediti pravednu nagradu za svaki doprinos.

Drevni grčki filozof Parmenidgovorio je  da je pravda je temelj cijelog svijeta i uvjet njegovog opstanka. I Rimljani sugovorili:

Fiat iustitia pereat mundusneka bude pravde, pa makar svijet propao.

Vjerujem da su pravo i pravda najprikladniji i najsnažniji instrumenti za izgradnju dobrog, smislenog života i postizanja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Postoji li, dakle, danas nešto važnije od pravde?

Dodatna objašnjenja su ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/11/09/new-revolution-of-economy/

Summary

Ponavljamo: Aktualna ekonomska Politička, sigurnosna i civilizacijska svjetska kriza može se prevladati sa dva velika politička akta: uspostavljanjem društva utemeljenog na umjetnom vlasništvu i uspostavljanjem globalne države.

Prostim političkim ujedinjenjem postojećih država u Globalnu državu, stanje bi se samo pogoršalo, jer su čak i najrazvijenije postojeće države utemeljene na zastarjelim političkim, pravnim i civilizacijskim temeljima. Ujedinjenje takvih država bilo bi ujedinjavanje svih svjetskih gubitaša i zato ne bi donijelo nikakvog dobra.

Uvjet funkcionalnosti i produktivnosti globalne države (a i onih lokalnih, nacionalnih) je stvaranje novog, razvijenijeg društva. Stoga bi najprije trebalo obnoviti, osuvremeniti i ojačati temelje današnjih društava, da bi postala produktivna, i tek takve ih ujediniti u Globalnu državu. Suvremena društva mogu se unaprijediti, osuvremeniti, humanizirati i učiniti sposobnima za ostvarivanje vlastitih ciljeva i  ciljeva cijele ljudske vrste stvaranjem i etabliranjem umjetnog vlasnika i institucije umjetnog vlasništva.