Skoči do sadržaja

JABUKA

Petar Bosnić Petrus

JABUKA

Jednom, kad sam već bio u podmakloj dobi, vidio sam da je pokraj puta, nedaleko od moje kuće, na stablu jabuke sazrela jedna prekrasna i velika jabuka. Milina je bila pogledati ju.

Kako je sazrela dosta kasno, kad je lišće već bilo otpalo, bila je jako uočljiva i mislio sam da neće proći dugo vremena dok ju netko ne ubere i to naročito stoga što je njena nesvakidašnja i nekako neshvatljiva ljepota jasno stavljala do znanja da je iznimno slatka i ukusna i da bi se od slasti topila u ustima.

No jako sam se prevario. Ljudi su prolazili, ali nisu dizali pogled i nisu ju primjećivali. A ako ju je netko i primjetio, zastao je na trenutak i razmislio, a onda zaključio: „previsoko je, ne isplati se mučiti se zbog jedne jabuke“, i nastavljao svojim putem.

Došli su i prvi zimski dani a jabuka je, začudo, i dalje visila na svojoj grani, i, usprkos zrelosti, nije pala na zemlju.

Kad je jako zahladilo, mene je neka bolest spremila u grob, i tako sam se obreo na na ovom, tj. „onom svijetu“. No i tu sam najviše mislio na onu jabuku, a one ljude koji su, iz mog kraja, poslije mene dolazili na „ovaj“ svijet pitao sam nisu li je možda vidjeli i da li ju je netko ubrao. Većina nije primjetila ni stablo na kojem je rasla. Tek rijetki su ju primjetili i dobro zapamtili zbog njene ljepote, i rekli da, začudo, još uvijek visi gore na stablu. I ja sam se čudio, ali sam mislio da je možda red da tek na proljeće otpadne sa svoje grane. No nije mi išlo u glavu: kako je moguće da tako lijepu i uočljivu jabuku nitko ne ubere i da ona, zbog toga, naprosto mora otpasti sa stabla, pasti na zemlju i istrunuti u blatu.

Vječnost je polako prolazila, a ja sam, malo po malo prestajao misliti na svoju jabuku. Ni na „ovom svijetu“ čovjek ne može shvatiti sve stvari i mora se pomiriti s tim.

NOMOKRACIJA

Petar Bosnić Petrus

NOMOKRACIJA, VLADAVINA ZAKONA

Ubi societas ibi ius. Ubi ius ibi leges. Ubi leges ibi legum gubernatio. – Gdje je društvo, tu je i pravo, a gdje je pravo tu su i zakoni, a gdje su zakoni tu je i vladavina zakona – legum imperio ili legum gubernatio – ili, prema grč., nomokracija. Svako je, dakle, društvo, osim naravno raznih diktatura i despocija, bilo nomokratsko – temeljilo se na vladavini prava i zakona.

No ona nomokracija o kojoj je ovdje riječ, nije vladavina onakvih zakona kakvima se društvo rukovodilo do sada. Ti su se stari zakoni trebali primjenjivati, a ovi o kojima ja govorim, zbog toga što se temelje na jednom novom obliku vlasništva, automatski primjenjuju sami sebe i doista su subjekt koji vlada društvom a ne tek puki instrument kojeg primjenjuje čovjek.

Fizički, a i pravni subjekt koji propisuje ove nove, uistinu nomokratske zakone je ljudska vrsta, ali njoj ih diktiraju njeni ciljevi. Stoga su ovi zakoni pravno, političko, društveno ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje, ili samoostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Ali, ovdje je presudno važno imati na umu i to da je i sama ljudska vrsta sredstvo za ostvarivanje spomenutih, vlastitih ciljeva, za koje je I. Kant govorio da su Bog, besmrtnost i sloboda; Hegel, Apsolutni duh; Marx; carstvo pravde i slobode itd.

Ovi zakoni djeluju tako da nadziru efikasnost političkih, privrednih i drugih lidera ili liderskih timova, štite efikasne, a uklanjaju nedovoljno efiksne sa njihovih pozicija. Pored toga, ovi zakoni određuju dohotke lidera, članova liderskih timova i ostalih ljudi i drže ih u srazmjeru s njihovom efikasnošću i vrijednošću njihovog doprinosa ostvarenju ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Već smo rekli da je ultimativni cilj nomokratskih zakona ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. No neposredni cilj nomokratskih zakona je pravda, koja se smatra najmoćnijim (motivacijskim) sredstvom za dobar rad i ostvarivanje ciljeva društva i ciljeva vrste. Riječ je distributivnoj pravdi pod kojom se podrazumjeva da veličina dohotka neke individue, poduzeća, privredne grane ili nacije… treba biti srazmjerna njenom doprinosu ostvarivanju, npr. ciljeva poduzeća, ciljeva društva ili pak ciljeva ljudske vrste.

Kriteriji i stupnjevi efikasnosti ne izražavaju se riječima, nego matematičkim formulama i brojkama.
Jedan od ključnih matematičkih instrumenata nomokratskih zakona bila bi Gausova krivulja – krivulja koja bi otkrivala „normalno ili nenormalno, prirodno, ili neprirodno raspršenje rezultata“ ili neke pojave općenito. Ova je krivulja univerzalno mjerilo ili kriterij “normalnosti”, a važi u prirodi i društvu. Često se koristi u fizici, kemiji, biologiji, a na drugoj strani u: sociologiji, psihologiji i ekonomiji.

U mogućem nomokratskom ustavu, Gausova krivulja otkrivala bi da li sami zakoni imaju preoštar ili preblag ili pak umjeren, normalan ili prirodan kriterij vrednovanja rezultata rada, upravljanja ili vladanja, i zahtjevao bi da krivulja ostvarena nečijom djelatnošću bude što je moguće prirodnija, tj. što je moguće bliže idealnom, simetričnom obliku i da ne smije preko matematički određene mjere odstupati od nje. Oblik ostvarene krivulje bio bi točna slika efikasnosti, pravde i humanosti nečijeg, rada, upravljanja ili vladanja. Njen oblik, i pismenim i nepismenim ljudima, odmah, na prvi pogled, razotkriva statističke prevare ili laži kojma se danas često služe vlade ili vladine institucije, da bi zavarale narode i održale se na vlasti.

Zakon koji bi se služio Gausovom krivuljom bi uklanjao sa pozicija upravljanja ili vlasti sve one ljudske subjekte koji bi dopuštali da zakoni imaju preoštre, preblage ili nefunkcionalne kriterije i instrumente vrednovanja i tako bi Gausova krivulja (uz ostale instrumente) postala čuvar pravednosti, humanosti i vitalnosti, ali i visoke stope efikasnosti društva.

Nomokracija bi, dakle, između ostalog, bila i odgovor na ono prastaro pravno-političko pitanje: Quis custodies ipsos custodes„ – ko će čuvati same čuvare – ili, jasnije; ko će nas čuvati od naših čuvara. Čitatelji kojima je poznata povijest prava, države i politike znadu da se odgovor na to fundamentalno pitanje traži se već više od dvije i pol tisuće godina.

Bez korištenja nekog takvog instrumenta kao što je Gausova krivulja ne bi smo mogli govoriti o nomokraciji, vladavini zakona, nego možda najviše o – od slučaja do slučaja – dosta dobroj “vladavini čovjeka nad čovjekom” ili antropokraciji, koja bi po svojoj naravi i po nedostacima bila vrlo slična današnjoj građanskoj demokraciji, koja je najbolji poznati oblik vladavine, ali od koje bi se, zbog njene “istrošenosti”, ipak trebali osloboditi i to u korist nomokracije.

Ovo što je gore bilo rečeno o Gausovoj krivulji pokazuje da bi nomokratski ustav, koji bi bio objektivirana volja ljudske vrste, imao veću društvenu moć čak i od same ljudske vrste, koja bi bila suveren. To bi bilo dobro, jer to znači da bi i najmoćniji suveren morao biti human i pravedan, zato što bi se, htio ne htio, ne samo radi ostvarenja ciljeva vrste ili društva, nego i radi ostvarivanja svojih vlastitih interesa, morao pokoravati prirodnom pravu, tj. onoj pravdi koja je starija i moćnija od čovjeka, pravdi o kojoj je nekad, u vremenima helenizma a zatim i u vremenima prosvjetiteljstva i racionalizma govorilo tzv. prirodno pravo.

Mislim da će većina čitatelja shvatiti da, niti nomokratski ustav, niti ljudska vrsta ne bi bili pravi suvereni, nego bi to bili oni, gore spomenuti, transempirijski, ultimativni ciljevi ljudske vrste, koje nužno pomišljamo kao nešto dobro i za koje vjerujemo da bi pomoću nomokratskih zakona dobro vladali svijetom. Ljudska vrsta, koju smatramo prirodnim suverenom, ipak je samo izvršitelj posla koji se zahtjeva za ostvarivanje onih njenih ključnih ciljeva.

Jedan od ključnih zahtjeva nomokratske vladavine i uvjet nužnog realnog suvereniteta ljudske vrste koji je ujedno i osnova slobode svih naroda, izražava se krilaticom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

Više o tim zakonima i nomokraciji na Google-u u tekstu “KLJUČEVI PRIVREDNOG ČUDA”. i knjizi SUMA EKONOMIJE, koje nema u digitaliziarnom obliku.

Neka čitatelja ne zbuni činjenica da sam nomokraciju nazivao i logokracijom (vladavinom znnosti) i drugim imenima, zato što se izraz nomokracija koristio za imenovanje drugih društvenih pojava.

AXIOMATIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

Petar Bosnić Petrus

AXIOMATIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

1. It is impossible for a mass to move in a circular path without producing a centrifugal force.

The centrifugal force always acts in the same line as the centripetal but in the opposite direction.

2. It is impossible to draw a line on the surface of a sphere that is not curved toward the center of the sphere, because all points on the surface of the sphere are equidistant from its center.

3. The Earth is a sphere. It is impossible, at it’s surface, to draw a line that would not be curved towards it’s center of gravity.

4. It would be impossible for a mass to move along a line drawn on the surface of the Earth without producing a gravifugal force.

A „gravifugal force“ is a force that has the same line of action as a gravipetal force, but the opposite direction, or trend of action.

Gravipetal force is actually gravity that has the function of centripetal force.

From the above axioms follows that you can draw even a circle on the Earth’s surface, and that the path of a mass moving allong that circle will necessarily be curved toward the center of gravity of the Earth, and will therefore cause a gravifugal force which will reduce the weight of the observed moving mass.

 If we – instead of that circle and mass – however – if we (instead of it) observe a very solid rotating ring, the trajectory of its mass will also be curved towards the center of gravity of the Earth, so it will also cause a gravifugal force in accordance with eqution : F = m v2/r

Symbol r denotes the distance from ring to the center of gravity of Earth.

r = 6 371 009 m

At a circumferential speed of ring mass, m – speed, v= 7902m / sec., gravifugal force will reduce rng’s weight to zero and it will be in weightlessness state.

At a circumferential speed larger than 7902m / sec., The ring will rise vertically upwards, along the axis of its rotation.

Hypothesis

The famous antigravity actually is a gravifugal force, and the gravifugal force itself is a reaction to the action of a gravipetal force, that is to say, gravity that has the function of a centripetal force.

If a gravitational force acts on an accelerated mass as a centripetal force, then it does not change the velocity of the observed, accelerated mass, but only the direction of its motion and change it from rectilinear to circular. This is the so-called normal acceleration, in which the inertia of mass — resistance to change of direction of motion — manifests itself as a gravifugal force that can neutralize the action of gravity. This force can also be called antigravity, but the term “gravifugal force” is much more suitable.

For more, see the next:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/27/scientific-base-of-antifravity-gravifugal-force/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/24/how-to-achieve-an-antigravity-or-gravifugal-effect/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-theory/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-definition/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2017/05/01/levitational-civilization/

More details in the book NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.

AKSIOMATSKA BAZA ANTIGRAVITACIJE (GRAVIFUGALNE SILE)

Petar Bosnić Petrus

AKSIOMI antigravitacije (gravifugalne sile)

Nemoguće je da se neka masa kreće kružnom putanjom a da pri tome ne stvara centrifugalnu silu.

Centrifugalna sila uvijek djejuje po istom pravcu kao i centripetalna ali u suprotnom smjeru.

Nemoguće je na površini kugle povući liniju koja nije zakrivljena prema centru kugle, jer su sve točke na površini kugle jednako udaljene od njenog središta.

Zemlja je kugla. Nemoguće je po njenoj površini povući liniju koja ne bi bila zakrivljena prema njenom središtu ili težištu.

Nemoguće bi bilo da se neka masa kreće linijom povučenom na površini zemlje a da pri tome ne razvija gravifugalnu silu.

Gravifugalna sila, je sila koja ima isti pravac djelovanja kao i gravipetalna, ali suprotan smjer.

Gravipetalna sila je ustvari gravitacija koja ima funkciju centripetalne sile.

Iz gornjih aksioma proizlazi da na površini Zemlje možete nacrtati i kružnicu, i da će putanja mase koja će se kretati tom kružnicom nužno biti zakrivljena prema centru ili težištu Zemlje, pa će zbog toga nužno uzrokovati gravifugalnu silu koja će smanjivati težinu promatrane mase.

A ako umjesto one kružnice i mase imamo vrlo čvrsti prsten koji se brzo vrti, i putanja njegove mase biti će zakrivljena prema težištu Zemlje, pa će i on uzrokovati gravifugalnu silu.

Pri obodnoj brzini prstena od 7902m/sec. prsten će izgubiti svu svoju težinu i bit će u bestežinskom stanju.

Pri obodnoj brzini većoj od 7902m/sec., prsten će se podizati okomito uvis, duž osi svoje rotacije.

Hipoteza

Ona famozna antigravitacija je zapravo gravifugalna sila, a sama gravifugalna sila je reakcija na djelovanje gravipetalne sile, tj., gravitacije koja ima funkciju centripetalne sile.

Kad gravitacijska sila djeluje na neku ubrzanu masu kao centripetalna sila, onda ona ne mjenja brzinu promatrane, ubrzane mase, nego samo pravac njenog kretanja – iz pravocrtnog u kružno. To je tzv. normalna akceleracija, kod koje se inercija mase – otpor promjeni pravca kretanja – manifestira kao gravifugalna sila koja može neutralizirati djelovanje gravitacije. Ova se sila može nazivati i antigravitacijom, ali je izraz „gravifugalna sila“ puno primjereniji.

Zemlja i prsten koji se brzo vrti.

Masa prstena okreće se oko dva centra C0 i C1 i kreće se po dva radiusa zakrivljenosti, rk : r0 i r1 radijus r0 može biti veči ili čak manji od 1m, dok r1 ne može biti kraći od radijusa Zemlje 6 371 009 m, pa je zato zakrivljenost putanje mase prstena prema središtu Zemlje vrlo mala i praktički nevidljiva, a veličina gravifugalne sile je nešto više od 6,3 milijuna puta manja od veličine obične centrifugalne sile, Fcf . No prsten od ugljičnih nano cijevi je dovoljno čvrst da izdrži brzinu od 13 760m/sec. i da omogući vertikalnu gravifugalnu akceleraciju, uzdizanje od 29,76./sec2, te da služi za pogon svemirskih letjelica ili kao temelj lebdećih, gravifugalnih kuća i gradova.

STANOVANJE

Petar Bosnić Petrus

STANOVANJE.

Posvećeno dr. Radovanu Ivančeviću

O ovoj temi najprije je napisana knjiga koja je nekako izgubljena. Poslije sam napisao jedan kraći članak, a sada samo kratki osvrt na tu pojavu, radi toga da odgovorim na neka pitanja na Fb.

Le Corbusier: “Kuća je mašina za stanovanje.”

Već sam bio napisao da je ova glasovita Le Corbusierova definicija kuće, koja se može smatrati vrlo bliskom istini, izazvala vrlo žive i žučne diskusije.

Zašto?

Moj odgovor se može svesti na tvrdnju da se ta žučna diskusija zbila i još uvijek se zbiva zbog toga što definicija barata s jednim pojmom koji diskutantima nije jasan – pojmom stanovanja.

No da bi se razumjelo što je stanovanje, treba znati neke bitne stvari o živim bićima i čovjeku, ali i o vremenu.

Dalje slijedi tekst onog kratkog osvrta.

“…..Svako živo biće, naime, uključujući i čovjeka ima ograničene zalihe životne energije koje uglavnom iscrpi ili potroši za 24 sata, tj. za jedan dan. Nakon toga je nužno obnoviti ih, regenerirati. Ako ih nije moguće regenerirati, nastupa smrt.

Ovdje se ne misli na prostu biološku energiju koja se može regenerirati hranom i pićem, bez kojih čovjek može živjeti i više od deset dana, nego na psihičku, duševnu energiju koja se može obnoviti isključivo spavanjem.

No dok spava, čovjek je običan komad mesa ponuđen prvome koji naiđe. Potpuno je bespomoćan, ne samo u odnosu na divlje zvijeri, mesoždere, nego i u odnosu na ubojice, razbojnike, koji bi ga, dok bude spavao, možda htjeli ubiti ili porobiti i uzeti njegovu imovinu, a u opasnosti je i u odnosu na meteorološke nepogode itd.

Dok je budan čovjek se može braniti ili skloniti od nevolje, ili ih otkloniti, ali kad spava, nema nikakvih šansi, pa je tada kako sam već rekao, običan komad mesa.

Ali, da bi ipak, i za vrijeme sna, sačuvao svoj život i imovinu, čovjek gradi kuću, koja će ga dok bude spavao, svojim debelim i čvrstim zidovima, krovom i sigurnim bravama čuvati od divljih zvijeri i još gorih razbojnika, ali također i od kiše, snijega, vjetra, hladnoće, smrzavanja i sličnih nevolja.

Eto, iz ovoga što je upravo rečeno, kako se nadam, možete dovoljno jasno vidjeti da je stanovanje prvenstveno proces regeneracije one esencijalne čovjekove životne (duševne) energije, a da je kuća doista uređaj ili “stroj” koji mu omogućuje da mirno i sigurno spava i da ju tako obnovi, te nastavi živjeti.

Da je čovjekova duševna energija beskonačno velika, ko zna da li bi mu trebala kuća?

Le Corbusier je, dakle, bio u pravu i vrlo blizu istine, kad je kuću definirao kao “mašinu za stanovanje”.

Jedini nedostatak te njegove definicije bio je to što nitko (uključujući čak i njega), nije znao što je zapravo stanovanje i iz toga je onda izbila cijela ona frka koja traje i danas, a koja bi se, sada, kad znamo da je stanovanje proces regeneracije životne energije, mogla smiriti, a mi bi smo mogli malko preciznije definirati kuću kao uređaj za regeneraciju životne (duševne) energije, a tu kuću bi, pak, na vrhuncu njenog razvoja, trebalo definirati kao automat za regeneraciju, ne samo biološke i duševne (psihičke), nego i cjelokupne duhovne energije čovjeka – automat koji bi, poput onog duha iz čarobne Aladinove svjetiljke, čovjeku udovoljavao u svemu što bi on (u okviru stanovanja) mogao poželjeti i to čak i prije nego čovjek postane svjestan da želi upravo to.

Riječ, dvije o onoj duhovnoj energiji koju smo spomenuli. Kuća nju toliko ne obnavlja, koliko ju proširuje, uvećava i to prvenstveno ljepotom svog unutrašnjeg, arhitektonskog prostora. Mali je i premali broj ljudi koji znaju ili barem naslućuju koliko lijep arhitektonski prostor utječe na razvoj onoga ko u njemu živi, a koliko ružan ili jadan prostor kvari ljude. Običnom čovjeku ili nekom kmetu malo je teže shvatiti da ta praznina kroz koju se krećemo i u kojoj živimo može biti i lijepa, imati lijep oblik i da se upravo “nevidljivom” ljepotom te praznine može presudno utjecati na razvoj i formiranje ljudske duše.

Još samo riječ dvije o onoj diskusiji koja je nastala na temelju Le Corbusierove definicije kuće.

Učesnici ove žučne diskusie o naravi kuće nisu znali o čemu zapravo diskutiraju, a ne znaju to ni danas (osim ako su pročitali ovaj osvrt), pa su odlučili da tu svoju prepirkom nazovu “sukobom funkcionalizma i organicizma u arhitekturi”, što, naravno, nema nikakve veze sa stvarnim predmetom i ciljem diskusije, a niti sa funkcionalizmom i organicizmom. Da stvar bude još gora, i nazivi ovih smjerova u arhitekturi uvelike su promašeni.

A sad nešto drugo.

Kome je poznat razvoj teorije vremena od Aristotela od Heidegera brzo će uvidjeti da je pitanje:”što je kuća?” vrlo je blisko pitanju “što je vrijeme”, te da nije nimalo slučajno to što je Heideger, koji je smatrao da je bitak ustvari vrijeme, u “Bitku i vremenu” čovjeka nazvao “kućom bitka”.

Kuća je zapravo kuća “kuće bitka”, čuvar vremena, a stanovanje je samoodržavanje ili samoobnavljanje vremena. No treba imati na umu da prava i cijela čovjekova kuća nije samo onih stotinjak stambenih kvadrata, nego cijela civilizacija. Ali o tom nekom drugom prilikom.

Evo još jedne važne stvari koju bi trebalo znati o kući, stanovanju i vremenu.

Immanuel. Kant izvrsno je definirao vrijeme kao „transcendentalnu aprecepciju jaa.“- sebesvijest – i svijest o ne-ja. Kad čovjek odlazi spavati i kad zaspe on “izlazi iz vremena” i ostavlja kuću da mu poput nekog stražara čuva otvorena vrata kroz koja je bio izišao iz vremenitog svijeta i kroz koja bi se trebao vratiti u svoje potpuno, cjelovito, vremenito sebstvo i vremeniti svijet. Kuća je, dakle, pored ostalog i čuvar prolaza koji spaja vremenitost i vječnost – prolaza koji ljudima omogućuje da žive i po stotinu godina.

No vratimo se stanovanju.

Nastanjujući čovjeka, svog gospodara, poslužujući ga, svojim, specifično kućnim automatima, radeći i brinući umjesto njega, čineći mu razne usluge, osiguravajući mu miran san, toplinu, jelo, odmor, kuća, pretvara čovjekovo životno vrijeme u njegovo slobodno vrijeme, shole i time mu omogućuje i duhovno buđenje, “prosvjetljenje”, tj. omogućuje mu da postane vrijeme koje je svjesno, sebe, postalo svoj pojam, što je, kako smatraju neki ugledni mislioci (prvenstveno Hegel), najviši domet, a možda čak i svrha i cilj bivanja, obične inidvidue, ali i onog apsolutnog ili bitka.

Eto, samo toliko, pa možemo napustiti teren filozofije i prijeći na teren drugih važnih stvari.

O kući kao jednom od ključnih elemenata umjetnog bića, možete čitati u nekim drugim mojim spisima.

Sada nešto o antigravitaciji.

!!!!! ?????

Jedan od ključnih, neposrednih ciljeva arhitekture bio je pobjeda nad gravitacijom. Prva izgrađena kuća bila je prva čovjekova pobjeda nad njom.

I tek je takva pobjeda nad gravitacijom čovjeku omogućila stanovanje.

Što bi to imalo značiti?

Evo što

Zamislite kuću bez krova, nedovršenu ili opožarenu kuću.

Je li to kuća?

Da se ne bi ste mučili s odgovaranjem na to pitanje, ja ću odgovoriti umjesto vas.

Nije.

Kuća je samo ono što ima krov, strop, svod, kupolu ili što već.

Taj krov ili kakav drugi pokrov je ključni element koji prostor kuće odvaja od prostora vanjskog svijeta, i koji građevinu čini kućom.

I zidovi su važni, ali njih je lako napraviti. “Krov nad glavom” je ono što zadaje muke glavobolje.

Zašto?

Zato što u tome čovjek mora biti veliki majstor ili umjetnik da stvar napravi tako da strop, svod, kupola ili krov ne padaju, nego sigurno lebde nad prostorom koji nastanjuje i ugošćuje čovjeka i da mu baš kad spava ili jede ne padne na glavu, pa da ga, siromaha, ne zgniječi i ne ubije kao neku stjenicu ili uš.

Gradnje prvih pouzdanih krovova, svodova, ili kupola bile su, dakle, prve čovjekove pobjede nad gravitacijom.

Ovdjde ćete se sigurno, a i s pravom, opet zapiati: čemu ovo o gravitaciji i antigravitaciji?

Evo vam odgovora.

Vjerojatno već svi znate da se ja bavim antigravitacijom (gravifugalnom silom), i da sam projektirao kuće koje će potpuno pobjeđivati gravitaciju, tako što će lebdjeti u atmosferi na visini od nekoliko kilometara i omogućavati čovjeku da živi onako kako se nekad mislilo da žive besmrtni bogovi.

Ove kuće neće biti utemeljene u kamenu, nego u gravifugalnoj sili na kojoj se već mnoge milijarde milijardi godina temelji cijeli materijalni univerzum, a to je, priznat ćete, vrlo solidan i siguran temelj.

Te, lebdeće kuće ostvarivati će ono o čemu je pisao piac koji je napisao onu bajku o čarobnoj Aladinovoj svjetiljci i onom svemoćnom duhu koji ostvaruje sve gospodareve želje. Pisac tog štiva nije ni slutio da piše o budućoj realnosti i da će upravo kuća biti onaj duh koji će ispunjavati gospodareve želje.

Ne vjerujete ???

I ne morate.

To će se uskoro zbiti i bez vašeg vjerovanja.

ZNANSTVENA OSNOVA ANTIGRAVITACIJE (GRAVIFUGALNE SILE)

Petar Bosnić Petrus

ZNANSTVENA OSNOVA ANTIGRAVITACIJE (GRAVIFUGALNE SILE).

U nekoliko prethodnih radova govorio sam da se zreli oblik ljudske materijalne civilizacije neće graditi na tlu, nego će, na temelju jednog uređaja, levitirati u atmosferi i bližem svemiru koji okružuje Zemlju.

Ekonomičnost spomenutog uređaja (opisanog u nastavku teksta).

Električna energija ubrzavati će jedan veliki prsten što će nositi letjelicu i pretvarati se u njegovu kinetičku energiju. Ubrzani prsten podizat će letjelicu. Ako se letjelica bude trebala spustiti i sletjeti na zemlju, bit će potrebno usporiti prsten, tj. pretvoriti njegovu kinetičku energiju natrag u električnu energiju i stornirati ju opet u električne baterije.

Letjelica s ovom vrstom pogona – gravifugalna letjelica- mogla bi nekoliko puta u jednom danu doći do satelititskih orbita i vratiti se na Zemljinu površinu, uz potrošnju zanemarivo malih količina električne energije.

Ako bi letjelica trajno levitirala na istoj visini, onda, u skladu sa Zakonom o očuvanju energije, ne bi trošila energiju. Ova bi se osobitost mogla koristiti za izgradnju lebdećih kuća, vrtova, voćnjaka, plantaža, gradova, otoka i cijele levitacijske civilizacije na nadmorskoj visini od 3 do 4 ili 5 km iznad tla.

Ljudi predmeti i konstrukcija letjelice zadržavali bi svoju normalnu težinu za vrijeme lebdenja. Jedino bi prsten bio izložen gravifugalnoj sili.

Geocentrifugalna sila uzrokovana Zemljinom rotacijom smjestila bi puno kuća, gradova, otoka… iznad ekvatora i od njih formirala, prsten koji bi okruživao cijelu Zemlju, baš kao što Saturnov prsten okružuje Saturn.

Neke bi se pak kuće ili gradovi, po želji njihovih vlasnika, prepustile zračnim strujama da ih nose oko cijelog svijeta.

Sloboda!

Je li to samo fantazija ili vrlo bliska buduća stvarnost?

Odgovor nalazi se u nastavku.

GRAVIFUGALNA SILA

Iako je jednostavna, fizičku osnovu antigravitacije (gravifugalnu silu) nažalost je vrlo teško razumjeti, ali ne i nemoguće.

Pogledajte pažljivo sl. 1

Slika 1 pokazuje prsten rotira vrlo blizu Zemljine površine. (U nekom laboratoriju, dvorištu ili polju). Os njegove rotacije koaksijalna je sa smjerom gravitacijskog djelovanja. Između ostalog, slika 1 pokazuje da rotirajući prsten ima bezbroj centara, C smještenih na osi svoje rotacije. Ali samo dva centra imaju fizičku ili stvarnu važnost:

Jedan od njih, C0 nalazi se u ravnini rotacije prstena. Taj je centar ishodište solidopetalne sile. Fsp. To je zapravo centripetalna sila, koja proizlazi iz čvrstoće, solidity ili soliditas materije prstena.

Drugi, ekstraplanarni centar rotirajućeg prstena, C1, nalazi se u težištu nebeskog tijela (Zemlje), središtu koje je ujedno i težište planeta (center of gravity), hvatište ili ishodište gravipetalne sile.

Gravipetalna sila je zapravo gravitacija koja djeluje kao centripetalna sila.

Sljedeće je važno:

Ako je os rotacije prstena koaksijalna s smjerom djelovanja gravitacije (gravipetalne sile), tada je: svaka točka na putu mase prstena na jednakoj udaljenosti u odnosu na točku središta C1. To, nadalje, znači da je putanja mase rotirajućeg prstena nužno zakrivljena (kružna) u odnosu na središte C1. Prosječni radijus te zakrivljenosti, r1 je vrlo velik, 6 371 009 m. To je prosječni radijus Zemlje.

Ovdje se pojavljuje jedan vrlo velik, Kopernikanski problem. Zakrivljenost putanje mase rotirajućeg prstena prema Zemljinom centru, C1 ne može se vidjeti očima. O tome možemo imati samo znanje.

Sljedeće je također važno.

Put mase rotirajućeg prstena (slika 1) istovremeno je zakrivljen prema centruC0 i C1.

Solidopetalna sila zakrivljuje putanju mase prstena prema centru C0, a gravipetalna prema središtu C1.

(Jednadžba za vrijednost solidopetalne sile je: F = mv2 / r0

Jednadžba za vrijednost gravitacije je: [(G m1 m2) / r12]

Jednadžba za vrijednost gravipetalne sile je: [(G m1 m2) / r12] – mv2 / r1

Masa prstena kreće se u isto vrijeme po dva različita radijusa zakrivljenosti: r0 i r1.

Reakcija na djelovanje solidopetalne sile je solidofugalna sila, dobro poznata kao obična horizontalna centrifugalna sila.

Reakcija na djelovanje gravipetalne je gravifugalna sila, Fgf. Djeluje po istom pravcu kao gravitacija (gravipetalna sila), ali u suprotnom smjeru.

Hipotetski slijedeći pokus pokazuje koliko su velike te sile i njihovi ubrzanja?

Eksperimentalni prsten

Neka se izradi vrlo čvrst prsten od grafena ili ugljikovih nanocijevi koje osim velike čvrstoće imaju i dijamagnetska svojstva (slika 2). Ovaj bi čvrsti dijamagnetski prsten bio zatvoren u evakuirano kućište u kojem bi (radi toga bi se izbjeglo trenje i kontakt sa zidovima kućišta), lebdio u rotirajućem elektromagnetskom polju, koje bi ga također ubrzavalo.

Slika 2: 1 je prsten, 2, evakuirano kućište, 3, zavojnice, koje napaja trofazna struja promjenjive frekvencije.

Kutna brzina prstena, nema nikakvu važnost. Rotirajuće elektromagnetsko polje ne utječe na pojavu antigravitacijskog (gravifugalnog) efekta. Kućište se ne bi smjelo okretati.

Pretpostavimo da je radijus prstena, r0 = 1 m, a prosječna brzina mase prstena v = 7 902 m/sec. (što je moguće postići samo ako je prsten izrađen od najjačih danas poznatih materijala – grafena ili karbonskih nanocijevi).

U skladu s jednadžbom:

a = v2 / r0

za izračunavanje solidofugalnog, tj, (obične horizontalne centrifugalne) akceleracije, bit će:

(7902m / sec.)2/1m = 62 441 604m / sec2

Pri istoj brzini, vertikalna gravifugalna akceleracija istog prstena bit će samo:

(7902m / sec.)2/6 371 009m = 9,8 m/sec.2

Ali čak i tako malo vertikalno gravifugalno ubrzanje (akceleracija) omogućit će prstenu da postigne bestežinsko stanje i da levitira.

Ako povećamo njegovu brzinu iznad 7902m/sec., prsten će se uzdizati, zajedno sa kućištem u kojem bi bio zatvoren. Mogao bi se uzdići do orbite umjetnih satelita ili orbita drugih nebeskih tijela.

Čestice koje čine masu prstena: atomi, molekule, pri toj povećanoj brzini, kretat će se i uzdizati u vertikalnoj helikoidalnoj putanji.

Maksimalna brzina koju možemo postići prstenom od ugljičnih nanocijevi je 13 760 m/sec. Ta brzina prstenu daje vertikalno, gravifugalno ubrzanje, agf = 29,7m / sec2.

——————–

Nešto drugačiji pogled na istu materiju možete vidjeti ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-theory/

I ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/24/how-to-achieve-an-antigravity-or-gravifugal-effect/

I uglavnom, ovdje:

Knjiga NOVA FIZIKA, autor: Petar Bosnić Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, SAD, 1. siječnja 2002.

SCIENTIFIC BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

Petar Bosnić Petrus

SCIENTIFICAL BASE OF ANTIGRAVITY (GRAVIFUGAL FORCE)

In several previous papers I stated that mature form of human material civilization will not be build on the ground. It will levitate in atmosphere, and closer space surrounding Earth.

The economy of the device described below.

The electrical energy that will accelerate the large ring is converting into its kinetic energy. Accelerated ring is lifting the craft. If the craft have to be lowered and landing to the ground, it will be necessary to slow ring down, i.e. to convert its kinetic energy back in electric energy and restored into the electric batteries.

A flying craft with this kind of propulsion – gravifugal flying craft – could reach satellites orbits several times in one day and return to the Earth’s surface, with consumption negligible small quantities of energy (Electric energy).

If the gravifugal flying craft were permanently levitating at the same altitude, than, in accordance to the Energy conservation Law, it would not consume energy. This feature could be used to build levitating houses, gardens, plantations, cities, islands and entire levitating civilization, at the altitude of 3, 4, or 5 km above the ground.

A geocentrifugal force caused by Earth’s rotation would place lot of houses, cities, islands…. above the equator and form a ring by them. That ring would surround the entire Earth, just as Saturn’s ring surrounds Saturn. Some houses and cities, at the request of their owners, would allow the air currents to carry them around the whole world.

Freedom!!

Is it just a fantasy, or very close future reality?

Answer is below.

GRAVIFUGAL FORCE

Although simple, physical base of antigravity (gravifugal force) is very dificult to understand.

Look carefully fig. 1

Ring is rotating very close Earth’s surface (In some lab, yard or field). Axis of its rotation is coaxial with direction of gravity action. Among other things, Fig 1 shows that rotating ring has innumerous number of centers, C situated at axis of its rotation. But only two centers has a physical or real importance:

One of those C0 is situated in the plane of ring’s rotation.This center is a point of application of solidopetal force, Fsf . It is in fact centripetal force, arises from solidity of ring’s matter.

Another, extraplanar center of the rotating ring, C1 is situated in the center of gravity of celestial body (Earth), center which is also the point of application of gravipetal force.

Gravipetal force is in fact gravity functioning as a centripetal force.

The following is important:

If the axis or ring’s rotation is coaxial with direction of gravity ( gravipetal) force action, than: every point on the path of ring’s mass is at equidistant in regard to point of center C1. It, further, means that the path of the rotating ring mass is necessarly curved (circular) in regard to center C1. Average radius of that curvature, r1 is very large 6 371 009 m. It is average radius of Earth.

Here arises very big, Copernicusian problem. Curvature of the path of rotating ring’s mass towards Earth’s center, C1 can not be seen by eyes, but we can have only knowledge about it.

The following is important too.

The path of the mass mass of the rotating ring (fig. 1) simultaneously is curved towards the center C0 and C1.

Solidopetal force curves path of ring’s mass towards center C0, and gravipetal force toward center C1.

( Equation for value of solidopetal force is: F = mv2/r0

Equation for value of gravity is:[(G m1 m2 )/r12]

Equation for value of gravipetal force is : [(G m1 m2 )/r12] – mv2/r1)

Mass of the ring is moving, in the same time, at a two different radius of curvature: r0 and r1.

Reaction to the action of solidopetal force is solidofugal force, wellknown as a ordinary horizontal centrifugal force, Fcf.

Reaction to the action of gravipetal force is gravifugal force, Fgf. It is acting in the same line as a gravity (gravipetal force), but in opposite direction.

Hypotetical following experiment shows how large are these forces and its acceelerations?

Experimental ring

Let there be made a very solid ring in Graphene or carbon nanotubes which also are diamagnetic matters too. (Fig 2) Let this solid and diamagnetic ring be enclosed in an evacuated housing in which (to avoid friction and contact with the walls of the housing) it would float in a rotating electromagnetic field, which also would accelerate it.

Fig. 2: 1 is ring, 2, evacuated housing, 3, Coils, that are powered by three phase ellectrical current of changeable frequency.

Angular velocity of the ring, has no any importance. Rotating electromagnetic field has no any influence to appearance of antigravity (gravifugal) effect. Housing should not rotate.

Let suppose that the radius, r0 of the ring is 1m and average speed of ring’s mass is 7 902m/sec., (which is possible to achieve only if the ring is made in strongest materials known today – graphene or carbon nanotubes).

Than, in accordance with equation:

a = v2/r0

to calculate solidofugal (ordinary horizontal centrufugal) acceleration will be:

(7902m/sec.)2/1m = 62 441 604m/sec2

At the same speed, vertical Ggravifugal acceleration of the same ring will be only:

(7902m/sec.)2/ 6 371 009m = 9,8 m/sec.2

But even so small gravifugal acceleration will enable ring to achieve weightlessness state and levitates.

If we increase its speed, the ring will lift or elevate itself with housing in which is enclosed. It could lift up itself to the height of an artificial satelites orbits or orbits of other celestial bodies.

Particles that are making ring’s mass: atoms, molecules…will move and elevating itselfs in a vertical helical path or trajectory.

Maximal velocity we can achieve by ring made in carbon nanotubes is sufficiently high: 13 760m/sec. That velocity gives to the ring vertical, gravifugal acceleration, agf  is 29,7m/sec2.


Slightly different view to the same matter you can see here:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/10/12/antigravity-and-gravifugal-force-theory/

And here:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/11/24/how-to-achieve-an-antigravity-or-gravifugal-effect/

And largely, here

The book NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13: 978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.

HOW TO ACHIEVE AN ANTIGRAVITY OR GRAVIFUGAL EFFECT

Petar Bosnic petrus

HOW TO ACHIEVE AN ANTIGRAVITY OR GRAVIFUGAL EFFECT?

Basic terms

1 Antigravity? We don’t know what it is. But we assume that it could be a field or a force that opposes gravity, neutralizes it and thus enables the levitation or self-elevation of people, various objects or devices.

2 Gravifugal force is one of the centrifugal forces. It arises as a reaction to the gravipetal force action. Gravipetal force is actually gravity that has the function of centripetal force. E.g: if spaceships orbit the Earth, gravity acts onto it as a centripetal force, so we call it gravipetal. It changes the direction of movement of space ships and transforms it’s path, from a straight line, into a curved one, and closes it in a circle. Masses of ships and astronauts resist to the change of direction of its motion. That resistance (inercy) is manifested as a gravifugal force.

Gravifugal and gravipetal forces always appears in pairs. They are always at the equal size and same direction of action, but opposite trend. (Newton 3). Therefore, the gravifugal force (at a certain speed of the orbiting mass) neutralizes the gravipetal force (gravity). Due to neutralized gravity, spacecraft and astronauts (if they move at the first cosmic speed, v = 7902m/sec., or speed of satellization, vs), therefore, due to it, they are in a weightlessness state, they are levitating.

It is antigravity, or antigravitational effect.

Orbiting a celestial body at a certain speed is, therefore, one of the ways at which, by the action of gravifugal force, is neutralized gravity which acts as a gravipeal force and achieves an antigravity effect – permanent weightlessness state, levitation, or self-elevation. This was experimentally confirmed by the first flight of an artificial satellite around the Earth.

***

But there is still one, much more desirable way to achieve the antigravity effect, a way in which objects do not have to orbit around a celestial body, and can achieve levitation and even vertical elevation to orbital heights and further, to other celestial bodies.

But with this, more desirable method, only very modest experimental results have been achieved. Mentioned results cannot be understood without this, Gravifugal Force Theory, which is just exposed, so the scientific community treats them as systemic errors in experimentation.

Namely, these experiments are experiments with gyroscopes. Physicists who seriously experimented with this phenomenon (H. Hayasaka, J. Faller, M Tajmar, and others) speculated that the rotation of the gyroscope should cause an antigravity effect, but it was not clear to them: why, so their experiments with gyroscopes were poorly, inadequately conceived and yielded very small results, which can be easily challenged.

But in order to come back and re-approach such experimentation at all, and to perform an appropriate (very simple) experiment, it is crucial to answer the question:

Why does a rotating gyroscope or ring necessarily cause an antigravitational or gravifugal effect?

Here’s why:

At first glance (see below, Fig. 1), it seems that the path of mass of a rotating gyroscope or ring is curved exclusively towards its axis of rotation or coplanar center, C0 of the gyroscope or ring and that its rotation produces only the usual and well-known horizontal centrifugal force , Fcf.

But a correct observation of this phenomenon first reveals that a rotating ring has infinitely many centers, C arranged on the axis of its rotation, but that only two can have physical importance: the first in the plane of rotation of the ring, coplanar, r0 and second: the extraplanar, in the center of the celestial body, C1 which is the grip of gravity, or gravipetal force which is acting to the mass of rotating ring.

The mass path of, for example, a rotating ring, (see Fig. 1 and 2), whose axis of rotation is coaxial with the direction of gravity or gravipetal force action, is also curved towards the extraplanar center of the ring, C1 located deep in the center of gravity of the celestial body.

The mass of the rotating ring therefore, at the same time, moves around two centers C0 and C1and at two radii, r0 and r1,. Of which one, r0 may be shorter than one meter, and the other, r1 cannot be shorter than the radius of the Earth, 6 371 009 m. 1. Due to the large length of the radius r1, the required gravifugal force, Fgf, which arises from the movement of ring mass at that radius is slightly more than 6.37 million times less than the ordinary horizontal centrifugal force Fcf.

This is a fact that reveals why the results of the mentioned experiments were so small and why, a sufficiently large commercially usable gravifugal force can be achieved by using rings made in the strongest materials that exist only recently, and which, fortunately, are not, expensive, neither rare.

Fig 1

Interestsing to us, here, is precisely way of appearance, of that much smaller, gravifugal force, Fgf, which arises from the rotation of the mass of the ring around the center C1, at the radius r1. – a way of appearance that has been unknown until now.

But, at the first, here, the first must be undoubtelly made clear that the mass of the ring, in addition to rotating around the center C0, also rotates around the center C1 and at the radius r1.

Here is one pictorial, geometric explanation. Fig 2 and 3.

The fact that the mass of the ring really rotates around the center of C1 and that the path of the mass of the ring is curved towards the center of the celestial body C1can be seen from the following figures: Fig. 2 and Fig. 3 which also show the rotation of the ring near the surface of the celestial body.

Fig. 2

Fig 3

„I ask the reader to make a paper cone, and to draw straight lines on its outer mantle from the top to the edge of the base, as in Figure 3.

Then, have the cone placed with the base on a table, book, or other flat surface. The edge of the base will seems as flat as the surface on which it stands. But when we open the mantle of the cone and develop it, we will see that the edge of the base is not straight, but curved, circular, and that the edge line constantly turns towards the “former” top of the cone. Before we develop the mantle (Fig. 3), it is really difficult to see, i.e. to understand, that the boundary line of its base, which represents the trajectory of the mass of the ring, is constantly curved towards its apex….“ Petar Bosnić Petrus, NEW PHYSICS – USA 2002

As we have already said, the mass of a ring resists to a change in the direction of motion, and its resistance, inertia, manifests itself as a gravifugal force, Fgf.

But let us return to experiments, because only by appropriate experiments is possible to prove such an assertion without any doubt.

In the mentioned experiments with gyroscopes, the results achieved (weight reduction) were very small, because, despite the large angular velocities, the average circumferential velocities of the gyroscope mass, v were approximately 10 m/sec. or even less than that.

Here is what the Gravifugal Force Theory says about how to experimentize in this matter:

First of all, the experiment should not use the usual gyroscope with a solid axis, but a ring that would not have a solid axis. A ring without a solid shaft has a significantly better, ie more favorably distributed mass than a conventional gyroscope, and, in addition, it could not cause vibrations, because it would find its ideal center of gravity during rotation. The ring should not be made in brass or some similar metal, but in carbon nano tubes or graphene, because only these materials are so strong to enable the ring to achieve sufficiently large circumferential velocities to allow levitation and self-elevation of the ring. In addition, these materials are diamagnetic, so they do not have to be provided by a special motor, but can be accelerated by a rotating electromagnetic field.

Let such a solid and diamagnetic ring be made, and let it be enclosed in an evacuated housing in which (in order to avoid friction and contact with the walls of the housing) it would float in a rotating electromagnetic field, which would rotate and accelerate it. The experimental ring can have a diameter less than 1 m. See Figure 4.

Fig4

FIG. 4 :, 1 is ring, 2, evacuated housing, 3, Coils, that are powered by three phase ellectrical current of changeable frequency.

Such a ring, according to the equation:

agf = v2 /r1

at the average speed of its mass, v = 500m/sec. achieves gravifugal acceleration, agf = 0.039m/sec2 and lost 0.39% of its weight, and at a speed of 7 902m/sec. all.

If the speed of the ring were to increase above 7 902m / sec., It would raise itself vertically and evacuate the electromagnetic housing, 2, into which it would be enclosed.

(I have already stated that previous experimenters worked with average gyroscope mass velocities of about 10 m/sec. Or even lower, so their results were very small)

The housing should not rotate, and the rotating electromagnetic field that would accelerate the ring cannot have any effect on the appearance and magnitude of the antigravity effect, because antigravity effect results exclusively from the action of a gravifugal force. A ring made of carbon nanotubes could achieve, linear, i.e. circumferential rotation speed v = 13 760m/sec. and vertical, antigravity, gravifugal or antigravitational acceleration, agf = 29.78m/sec2, which is three times larger than the gravitational acceleration, g = 9.81m/sec2.

The angular velocity of the ring rotation, has no any importance.

The question remains to be answered:

Why is this way of achieving the antigravity effect so desirable?

Above we have already said that a ring which would rotate at a sufficiently large circumferential speed would behave as if it were exposed to the action of an imaginary antigravitational force.

But antigravity is, at least for now, just a product of fantasy. Contrary, gravifugal force is a reality tested in nature, astronautics, and science labs.

In addition, it should be pointed out and emphasized that the gravifular force is incomparably more powerful and suitable for human purposes than what is expected or can be expected from fantasy of antigravity.

Possible spacecraft that would be lifted on and lowered by the described ring, I called: the gravifugal spacecraft, or gravifugal flying craft. During the levitation. its construction, passengers and cargo, , would retain its normal weight. Only ring would levitate and carry the craft or lift it up.

Economy of gravifugal flying craft.

The electrical energy that would accelerate the ring and elevate flyng craft would be converted into kinetic energy of ring. If the flying craft were to land to Earth.s surface or surface of some other planet, it would be necessary to slow down the ring. To slow down the ring is possible by transforming its kinetic energy into electrical energy and restored back in electrical bateries. So it could be used again.

The gravifugal flying craft which would not change altitude, in accordance with Enegry conservation law, would not consume energy. Such way of using of gravifugal flying crafts could serve as levitating houses, cities, islands, and whole levitating civilization, that could levitate at three or four kilometers over the Earth’s surface.

——————-

More details in the book: NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13:978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.

Future levitating cities

KAKO OSTVARITI ANTIGRAVITACIJSKI ILI GRAVIFUGALNI EFEKT

Petar Bosnić Petrus

KAKO OSTVARITI ANTIGRAVITACIJSKI ILI GRAVIFUGALNI EFEKT?

Osnovni pojmovi

1 Antigravitacija? Ne znamo što je. No pretpostavljamo da bi to moglo biti neko polje ili neka sila koja se suprotstavlja gravitaciji, neutralizira ju i tako omogućuje levitiranje ili samoelevaciju ljudi, raznih predmeta ili nekog uređaja.

2 Gravifugalna sila je jedna od centrifugalnih sila. Nastaje kao reakcija na djelovanje gravipetalne sile, a gravipetalna sila je zapravo gravitacija koja ima funkciju centripetalne sile. Npr.: kod kruženja svemirskih brodova oko Zemlje gravitacija na njih djeluje kao centripetalna sila, pa ju zovemo gravipetalnom. Ona mijenja pravac njihovog kretanja i, iz pravocrtnog, pretvara ga u zakrivljeno i zatvara u kružnicu. Mase brodova i astronuta opiru se promjeni smjera kretanja i taj njihov otpor manifestira se kao gravifugalna sila.

Gravifugalna i gravipetalna sila uvijek idu u paru. Uvijek su jednakih veličina i imaju isti pravac djelovanja, ali suprotan smjer (Newton 3). Stoga gravifugalna sila (pri određenoj brzini orbitirajuće mase) neutralizira gravipetalnu (gravitaciju). Zbog neutralizirane gravitacije svemirski brodovi i astronauti (ako se kreću prvom kozmičkom brzinom ili brzinom satelitacije, vs = 7902m/sec.), zbog toga su, dakle, oni u bestežinskom stanju, levitiraju.

Orbitiranje oko nekog nebeskog tijela određenom brzinom je, dakle, jedan od načina kojim se, pomoću djelovanja gravifugalne sile, neutralizira gravitacija koja djeluje kao gravipealna sila i postiže antigravitacijski efekt – trajno bestežinsko stanje, levitacija, a može se postići i samoelevacija. To je eksperimentalno potvrđeno već prvim letom umjetnog satelita oko Zemlje.

***

Ali postoji još jedan puno poželjniji način da se postigne antigravitacijski efekt, način kod kojeg objekti ne moraju orbitirati oko nebeskog tijela, a mogu postići levitaciju, pa čak i vertikalnu elevaciju do orbitalnih visina, a i dalje, do drugih nebekih tijela.

No kod ovog drugog, poželjnijeg načina za sada su postignuti samo vrlo skromni eksperimentalni rezulati, koji se ne mogu razumjeti bez Teorije gravifugalne sile, pa ih znanstvena zajednica tretira kao sistemske greške u eksperimentiranju.

Radi se, naime, o eksperimentima sa žiroskopima. Fizičari koji su eksperimentirali s ovom pojavom (H. Hayasaka, J. Faller, M Tajmar i još neki drugi), naslućivali su da bi vrtnja žiroskopa trebala uzrokovati antigravitacijski efekt, ali im  nije bilo jasno zašto, pa su i njihovi eksperimenti sa žiroskopima bili loše, neadekvatno zamišljeni i dali vrlo male rezultate, koji se mogu lako osporavati.

No da bi se uopće ponovno pristupilo takvom eksperimentiranju i da bi se izveo odgovarajući (vrlo jednostavan) eksperiment presudno je važno odgovoriti na pitanje:

Zbog čega rotirajući žiroskop ili prsten nužno uzrokuje antigravitacijski ili gravifugalni efekt?

Evo zbog čega:

Na prvi pogled (pogledaj dole, Fig. 1), čini se da je putanja mase rotirajućeg žiroskopa ili prstena zakrivljena isključivo prema osi njegove rotacije odnosno koplanarnom centru, C0 žiroskopa ili prstena i da se njegovom rotacijom razvija isključivo ona uobičajena i općepoznata horizontalna centrifugalna sila, Fcf.

No ispravno promatranje ove pojave najprije otkriva da rotirajući prsten ima beskonačno mnogo centara, C raspoređenih na osi svoje rotacije , ali da fizikanu važnost mogu imati samo dva: onaj koji je u ravnini rotacije prstena, r0 i onaj ekstraplanarni, u centru nebeskog tijela, C1 koji je hvatište gravitacije, odnosno gravipetalne sile.

Putanja mase npr. rotirajućeg prstena, (vidi Fig. 1), čija je os rotacije koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije zakrivljena također i prema ekstraplanarnom centru prstena, C1 koji se nalazi duboko u centru, odnosno težištu nebeskog tijela – u hvatištu gravipetalne sile koja djeluje na masu rotirajućeg prstena.

Masa rotirajućeg prstena kreće se, dakle, istovremeno oko dva centra C0 i C1 i po dva radijusa, r0 i r1. Od kojih jedan, r0 može biti i kraći od jednog metra, a drugi, r1 ne može biti kraći od radijusa Zemlje, 6 371 009 m. Fig. 1. Zbog velike dužine radijusa r1 tražena gravifugalna sila, Fgf , koja nastaje iz kretanja mase po tom radijusu je nešto više od 6,37 milijuna puta manja od obične horizontalne centrifugalne sile Fcf.

To je činjenica koja otkriva zašto su postignuti rezultati spomenutih eksperimenata bili onako mali i zašto se dovoljno velika,komercijalno iskoristiva gravifugalna sila može postići upotrebom prstena izrađenog samo od onih najčvršćih materijala koji postoje tek odnedavno, a koji, na veliku sreću, nisu ni skupi, ni rijetki.

Ono što nas ovdje zanima jest upravo ta, puno manja, gravifugalna sila, Fgf, koja nastaje iz rotacije mase prstena oko centra C1, po radijusu r1. – sila koje je do sada bila nepoznanica.

No ovdje najprije treba nedvojbeno jasno pokazati da masa prstena, osim što rotira oko cnetra C0, istovremeno rotira i oko centra C1 i po raduijusu r1.

Evo jednog slikovitog, geometrijskog objašnjenja.

Da masa prstena doista rotira i oko centra C1 i daje putanja mase prstena zakrivljena i prema centru nebeskog tijela C1 vidi se iz slijedećih slika: Fig. 2 i Fig. 3 koje također prikazuju rotaciju prstena blizu površine nebeskog tijela.

Fig. 3

„I ask the reader to make a paper cone, and to draw straight lines on its outer mantle from the top to the edge of the base, as in Figure 3.

Then, have the cone placed with the base on a table, book, or other flat surface. The edge of the base will make it as flat as the surface on which it stands. But when we open the mantle of the cone and develop it, we will see that the edge of the base is not straight, but curved, circular, and that the edge line constantly turns towards the “former” top of the cone. Before we develop the mantle (Fig. 3), it is really difficult to see, i.e. to understand, that the boundary line of its base, which represents the trajectory of the mass of the ring, is constantly curved towards its apex….“ Petar Bosnić Petrus, NEW PHYSICS – USA 2002

Kao što smo već rekli, masa prstena opire se promjeni pravca kretanja, a njen otpor, inercija, manifestira se kao gravifugalna sila, Fgf .

No vratimo se eksperimentima, jer se jedino s odgovarajućim eksperimentima može apsolutno nedvojbeno dokazati neka ovakva tvrdnja.

U spomenutim eksperimentima sa žiroskopima postignuti rezultati (smanjenje težine) bili su jako mali, jer su, usprkos velikim kutnim brzinama, ὠ prosječne obodne brzine mase žiroskopa, v bile cca 10 m/sec. ili čak manje od toga.

Evo što Teorija gravifugalne sile kaže o tome kako bi trebalo eksperimentirati u ovoj stvari:

Prije svega, u eksperimentu ne bi trebalo koristiti uobičajeni žiroskop sa čvrstom osovinom, nego prsten koji ne bi imao čvrstu osovinu. Prsten bez čvrste osovine ima bitno bolje, tj. povoljnije raspoređenu masu nego uobičajeni žiroskop, a pored toga ne bi mogao izazvati vibracije, jer bi prilikom rotacije sam nalazio svoje idealno težište. Prsten ne bi smio biti napravljen od mjedi ili nekog sličnog metala, nego od ugljičnih nano tubes ili grafena, zato što su jedino ovi materijali toliko čvrsti, da omogućuju postizanje dovoljno velikih obodnih brzina koje bi omogućile levitaciju i samoelevaciju prstena. Pored toga su i dijamagnetični, tako da ne moraju imati poseban motor, nego se mogu ubrzavati okretnim elektromagnestkim poljem.

Neka se, dakle, izradi takav, čvrsti i dijamagnetični prsten koji bi bio zatvoren u evakuirano kućište u kojem bi (radi izbjegavanja trenja i dodira sa stjenkama kućišta) lebdio u okretnom elektromagnetskom polju, koje bi ga okretalo i ubrzavalo. Eksperimentalni prsten može imati promjer i manji od 1 m. Vidi sliku 4.

Fig. 4:, 1 is ring, 2, evacuated housing, 3, Coils, that are powered by three phase ellectrical current of changeable frequency.

Takav bi prsten, prema jednadžbi:

agf = v2 /r1

pri prosječnoj brzini svoje mase, v=500m/sec. postigao gravifugalnu akceleraciju, agf = 0,039m/sec2 i izgubio 0,39% svoje težine, a pri brzini od 7 902m/sec. svu.

A ako bi se prstenu povećala brzina iznad 7 902m/sec., podizao bi vertikalno uvis samoga sebe i evakuirano elektromagnetsko kućište, 2, u koje bi bio zatvoren.

(Već sam naveo da su prethodni eskperimentatori radili su s prosječnim brzinama mase žiroskopa od cca 10 m/sec., ili čak manjim, pa su im rezultati bili vrlo mali.)

Kućište ne bi smjelo rotirati, a okretno elektromagnetsko polje koje bi ubrzavalo prsten ne može imati nikakvog utjecaja na pojavu i veličinu antigravitacijskog efekta, jer on proizlazi isključivo iz djelovanja gravifugalne sile. Prsten izrađen od ugljičnih nanocijevi mogao bi postići, linearnu, tj. obodnu brzinu rotacije v = 13 760m/sec. i vertikalnu gravifugalnu ili antigravitacijsku akceleraciju, agf =29,78m/sec2, što je tri puta više od gravitacijskog ubrzanja, g = 9, 81m/sec2. Kutna brzina rotacije prstena, nema nikakve važnosti.

Ostaje još da se odgovori na pitanje:

Zašto je ovaj način postizanja antigravitacijskog efekta toliko poželjan?

Gore smo već rekli da bi se prsten koji bi rotirao dovoljno velikom obodnom brzinom ponašao tako kao da je izložen djelovanju zamišljene antigravitacijske sile.

No antigravitacija je, barem za sada, samo produkt fantazije, a gravifugalna sila je realnost iskušana u prirodi, astronautici i znanstvenim laboratorijima.

Pored toga, treba istaknuti i naglasiti da je gravifulalna sila neusporedivo moćnija i pogodnija za ljudske svrhe od onoga što se očekuje ili može očekivati od antigravitacijske maštarije.

Moguću letjelicu koju bi dizao i spuštao opisani prsten nazvao sam gravifugalnom letjelicom. Njena bi konstrukcija, putnici i teret, prilikom levitacije, zadržavali svoju normalnu težinu. Levitirao bi samo prsten i nosio letjelicu ili ju podizao uvis.

Ekonomija Gravifugalne letjelice.

Električna energija koja bi ubrzavala prsten pretvarala bi se u njegovu kinetičku energiju. Ako bi letjelicu trebalo spustiti na zemlju, ili neki drugi planet, bi bilo potrebno usporiti prsten, tj. njegovu kinetičku energiju ponovo pretvoriti u električnu i vratiti ju natrag u električne baterije, da bi se opet mogla koristiti.

A ako bi letjelica permanentno levitirala na istoj visini, onda, prema Zakonu o održanju energije, ne bi vršila niakakav rad, niti bi trošila energiju. Ta bi se osobina mogla iskoristiti za gradnju levitirajućih kuća, gradova, otoka i cijele levitirajuće civilizacije.

——————-

Detaljnije u knjizi NEW PHYSICS, by Petar Bosnic Petrus, ISBN-13:978-0759653252, Authorhouse, Bloomington, Indiana, USA, January 1 2002.

Jedan od mogućih lebdećih gradova noću.

NOINA ARKA

Petar Bosnić Petrus

ŠTO JE DRUŠTVO

ili

NOINA ARKA

Riječ unaprijed

Najprije riječ dvije, tj, pitanje o tome zašto raspravljamo o društvu.

Odgovor je vrlo jednostavan.

Društvo je temelj i način specifično ljudskog života i opstanka. Ako je društvo u kojem živimo prestarjelo, nefunkcionalno, naopako, nepravedno i zbog toga ne može ostvarivati ciljeve radi kojih je nastalo, onda je ono, samo po sebi, nešto loše, zlo i neljudsko.

Ali nije samo to.

U takvom društvu čak ni najbolja i najrazvijenija tehnologija i najveća bogatstva, ne pomažu čovjeku, nego se okreću protiv njega i protiv svekolikog života.

No, ni to nije sve.

U takvom društvu, ljudi su potpuno dezorjentirani, izgubljeni i dehumanizirani. Razgovore i riječi zamjenjuje prosto pljuvanje. Lijevi pljuju po desnima, desni po lijevima, današnjost po prošlosti a povampirena prošlost po sadašnjosti. Budućnost više ne postoji. Samo mrak, kaos i nesreća.

Mi živimo upravo u jednom takvom, otuđenom, naopakom vremenu, vremenu pervertiranog društva, stoga je pitanje o društvu, ključno i najurgentnije, čak goruće pitanje.

Potrebna nam je ideja društva, i realno društvo koje će moći ostvarivati ciljeve ljudske vrste i štititi duh i život.

Ideja jednog takvog društva je izlaz iz ovog mračnog kaosa, i,  najdoslovnije „ISTINA, PUT I ŽIVOT“.

***

Slijedi nekoliko neophodnih, najopćenitijih riječi o društvu, zato jer u udžbenicima Sociologije, nauke o društvu nema jasnog i adekvatnog pojma o tome što je društvo.

Dakle.

Društvo je umjetni organizam u kojeg se transformirala prirodna ljudska vrsta, radi toga da bi sama sebi bila specifično organizacijsko ili političko oruđe bez kojeg ne bi mogla ostvariti svoje ultimativne ciljeve.

Otkud ovakvo shvaćanje društva?

Ono proizlazi iz našeg shvaćanja ljudske vrste.

Mi mislimo da se ljudska vrsta razlikuje od ostalih po tome što, pored golog biološkog opstanka, ima neke metabiološke i metaempirijske ili metafizičke ciljeve, čije ostvarenje osmišljava njen opstanak. Da bi ostvarila te ciljeve, ljudska je vrsta, nasuprot prirodnom biću, trebala stvoriti umjetno biće, koje joj treba poslužiti kao bićevito oruđe za ostvarivanje onih njenih ultimativnih ciljeva. Sada nećemo razglabati o umjetnom biću. Reći ćemo samo to da je društvoumjetni organizam – jedan od nekoliko ključnih elemenata tog umjetnog bića, čije je stvaranje započelo možda čak i prije više od sto tisuća godina, a uspješno se privodi kraju tokom nekoliko posljednjih stoljeća. Umjetno biće stvoreno je zbog toga da radi umjesto čovjeka i za čovjeka, i da čovjekovo životno vrijeme pretvori u slobodno vrijeme.

Eto, samo toliko. Vraćamo se našoj glavnoj temi.

Društvo je, dakle, (a i država), pored sveg ostalog, i kako smo upravo natuknuli, bićevito organizacijsko ili političko oruđe (organon ili organum) za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

To je ono bitno, suštastveno, ono čega nema u suvremenoj znanosti o društvu, niti u svijesti ljudi i zbog čega cijeli svijet svakim novim danom stoji sve lošije.

Nemajući, naime, adekvatne svijesti o sebi, svojim ciljevima i načinima njihovog ostvarivanja, postojanje ljudske vrste pretvorilo se u opasno srljanje, teturanje i bauljanje koje bi moglo jako loše završiti.

No, ogledajmo i definirajmo nešto drugo, nešto što je suprotno tome.

Dobro, zdravo, ispravno, funkcionalno, perspektivno i humano postojanje i društvo je ono koje SVOJE ciljeve ostvaruje NA NAČIN kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve cijele ljudske vrste, ali i ciljeve svih subsubjekata koji ga čine.

Kakav treba biti odnos individua i svih drugih subsubjekata; pravnih i fizičkih osoba, odnos prema društvu?

Jednostavan.

Svi oni trebaju ostvarivati SVOJE interese i ciljeve, ali isključivo NA NAČIN na koji istovremeno ostvaruju i ciljeve društva.

Društvo koje je tako strukturirano i tako funkcionira je slobodno društvo ili društvo slobode, jer svatko može činiti što mu god padne na pamet, ali, pod uvjetom da to čini isključivo NA NAČIN kojim, pored svojih interesa i namjera, ostvaruje interese i ciljeve društva.

Pravo, dobro, humano društvo treba biti bazirano na distributivnoj pravdi, a ona se zbiva onda ako svatko biva nagrađen srazmjerno veličini i vrijednosti doprinosa kojeg je dao ostvarenju ciljeva društva i ciljeva vrste, ili pak kažnjen srazmjerno veličini štete ili zla koje je učinio.

Ljudska vrsta nagrađuje bogatstvom, moći, ugledom i slavom ona društva i države koje doprinose ostvarenju njenih ciljeva, a uništava ili zatire ona koja ugrožavaju ili ometaju njihovo ostvarivanje.

Danas se često mogu čuti mišljenja da su komunizam i socijalizam bili predobra društva za današnje ljude, ili da današnji ljudi nisu dorasli tako plemenitim idejama i društvima i da su zbog toga ta društva propala.

Takva mišljenja nisu dobra niti kao utjeha.

Mi ćemo se baš kroz jednu malko širu digresiju pozabaviti komunizmom i socijalizmom kao primjerima lošeg društva.

Zašto su komunizam i socijalizam bili nešto loše?

Prije svega, zato što su ciljeve živućih generacija ostvarivali na štetu ciljeva i interesa ljudske vrste. Sve što su stvorili ljudi u tim društvima, bilo je upotrebljeno kao sredstvo za uvećavanje udobnosti života živućih generacija, prvenstveno radničke klase, tako da nije ostalo ništa za razvijanje tzv. „sredstava za proizvodnju“ bez čijeg se razvoja ne mogu ostvariti ciljevi vrste.

Ova siromašna društva bila su društva siromaškog hedonizma.

Umjesto da su se žrtvovale za budućnost, ondašnje, živuće, ekonomski i politički aktivne generacije u tim društvima žrtvovale su budućnost svojoj udobnosti, tako da se s najpotpunijim pravom može govoriti o tome da je komunizam, nasuprot lijepom dojmu kojim fascinira mnoge ljude, bio društvo utemeljeno na nekakvom suicidalnom generičkom egoizmu.

Ko je jedno takvo društvo mogao spasiti od propasti?

Nego, da budem malko precizniji glede onog zatiranja.

Nije ljudska vrsta direktno uništila socijalizam i komunizam, nego slabosti samih tih društava, njihova sterilnost i nesposobnost da dadu nekakav vrijedan doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste.

Ova utopistička društva proizišla su iz lijepih i plemenitih želja, naivne bona fide, a ne iz znanja o tome što je društvo, čemu služi, i znanja koje pokazuje kako bi ono trebalo funkcionirati, pa su komunizam i socijalizam na svijet došli kao nešto bez-umno, antismisleno, antisvrsishodno, kontraproduktivno i kao mrtvorođenčad.

Crveni su bili duboko u iluziji kad su vjerovali da se društvo kojeg su stvorili i vodili temelji u nekoj produktivnoj metodi, racionalnim znanstvenim spoznajama, pa su taj, komunistički ili marksisitčki socijalizam čak i nazivali znanstvenim socijalizmom, dok se radilo o prostom, nemisaonom, antiproduktivnom i infantilnom voluntarizmu – prostoj djetinjastoj želji za nečim dobrim i sretnim – za slatkišima.

Niti titanski napori uistinu velikih ljudi, pravih titana, koji su rukovodili ovim društvima i napori nadahnutih, discipliniranih partija, niti sva snaga mnogih naroda i pomoć velikih umova cijelog svijeta, nije im uspjela udahnuti umnost i život i ona su nužno, polako, zaostajala, trunula, propadala, i konačno nestala. Ljudska vrsta sudjelovala je u tome samo tako što je mudro odbila da se ta društva održavaju “na aparatima” i na teret i štetu cijelog čovječanstva i njegove budućnosti.

Sličnu sudbinu, kakvu je skrojila komunizmu, nekada je, davno ljudska vrsta bila skrojila i robovlasništvu i feudalizmu, a danas ju priprema i sada već evidentno trulom kapitalizmu, koji se odao elitističkom egoizmu, i sibaritizmu pa, poput socijalizma, pravi sve više zla i štete a sve manje dobra i koristi. On, koji je ostvarenju ciljeva čovječanstva dao lavovski, neprocjenjivo vrijedan doprinos, pretvara se u prijetnju opstanku čovjeka, a i opstanku života uopće. Siroti komunizam bio je prijetnja samo životnom standardu naroda koji su živjeli pod njim.

Ali, ovdje treba primjetiti i istaknuti da su robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam bili nužni, zakonomjerni, ali prolazni stupnjevi u razvoju društva, dok je komunizam bio samo posljedica jedne od onih „najboljih namjera“ kojima je „popločan put u Pakao“ – To je bila jedna neplanirana, ali nužna devijacija proizišla iz neznanja, ili naprosto nekakva fatalna greška, pogrešan korak.

Stoga dijalektička zakonomjernost razvoja društva, nasuprot Marxu, pokazuje da tok povijesti možda neće baš morati uništiti, tj. ukinuti kapitalizam (kako je htio Marx), nego će ga prinuditi na neku radikalnu, društvenu i ekonomsku reformu. Dijalektika, naime, pokazuje da su kapitalizam i građansko društvo sinteza razvoja ljudskog društva, pa se kao sinteza moraju moći održati u postojanju, a mogu se održati tek ako su sposobni evoluirati.

Ali, vratimo se još malko komunizmu i socijalizmu (naravno, samo ovdje, u tekstu, na papiru.)

Ono što indicira plemenite namjere iz kojih su nastali komunizam i socijalizam jest činjenica da komunisti nisu upotrebili silu, pendreke, bajonete, topove, policiju ili vojsku, kad su vidjeli da stvari ne idu naprijed na osnovu dobre volje ili milom, nego su mirno ponudili i predali vlast onima koji su mislili, da mogu bolje voditi ljude, i boljim putem.

No razvoj dogđaja, nakon te predaje vlasti, pokazao je da su i novi vlastodršci također živjeli u iluziji da će moći bolje voditi ova društva i da će povratak na kapitalizam riješiti probleme.

Narodi koji su živjeli pod komunizmom su poput nekih nesretnih brodolomaca što su se, sa splavi, koju su razbili i uništili valovi, popeli na teško oštećeni brod koji je već počeo ubrzano tonuti.

Zbog toga smo opet u opasnosti; da od djelova onog broda, nesretni brodolomci nanovo ne sklepaju nekakvu komunističku splav, a nama nije potrebna splav, nego cijela Noina Arka. A ta Arka pak najvjerojatnije nije nikakva tehnička tvorevina, nego jedno novo društvo, kojeg ja najčešće zovem nomokratskim, a koje bi moglo spasiti čovjeka i sve ostale, tj. preostale žive vrste na planetu. No ideja tog novog društva poznata je, nažalost samo jednom malom, premalom broju ljudi.

Još jedan važan i opravdan razlog za strah.

Ideje socijalizma, solidarnosti, bratstva, jednakosti zavodljive su poput predivnog pjeva onih Sirena iz grčke mitologije. Ljudi koji se povedu za tim idejama završe kao oni nesretni pomorci koji krenu za pjevom Sirena, pa završe na hridinama koje im unište brodove, a same te pomorce pojedu Sirene.

Ako se npr. neko društvo utemelji u solidarnosti (soliditas – čvrstoća, solidus – čvrst), onda ljudi kratke pameti očekuju da će ona učvrstiti društvo i učiniti ga trajnim, dugovječnim. No takva solidarnost se, načelno govoreći, realizira tako da se permanentno kažnjavaju oni bolji i produktivniji društveni subjekti a nagrađuju oni lošiji i nesposobniji. Stoga solidarnost, u stvarnosti, ne učvršćuje, nego oslabljuje i razara društvo, pa svatko pametan bježi od nje kao od ludnice ili kuge.

Solidarnost je potrebna i nužna, pa nastupa kao dužnost, samo tamo gdje je neka katastrofa, stihija, ili kakvo slično zlo onemogućilo normalan život. No, čim se normaliziraju životni ili radni uvjeti treba se okaniti solidarnosti i vratiti funkcionalnosti.

I jednakost – egalitarizam ili „izokefalija“ – postiže se na sličan način i slično djeluje na društvo. Ljudi su po prirodi različiti i nejednaki pa je njihovo ujednačavanje, kao i kod solidarnosti, zapravo nasilje i nepravda nad onima većima i boljima, radi toga da bi se ugodilo lošiijima. Malum est bonibus nocendo, malibus adiuvare. Ni tu nema: ni sreće, ni budućnosti, ni života.

Put ljudske vrste ka slobodi uvelike je paradoksalan. Prvi značajan korak na tom putu ozakonio je ropstvo i najveći broj ljudi pretvorio u robove. No taj je korak bio nužan i ispravan, jer je tada jedino on vodio ka ostvarenju slobode i ostalih važnih i vitalnih ciljeva vrste.

No, da mi ponovo krenemo pravim putem.

Umjesto na solidarnosti i jednakosti, društvo treba utemeljiti na ravnopravnosti. A budući da nisu svi ljudi jednaki, usprkos jednakim pravima, neće svi moći, jednako dobro udovoljavati zahtjevima zakona niti se jednako uspješno koristiti blagodatima koje oni pružaju, pa će tako nastati opravdane nejednakosti.

Taj neegalitaristilki rezultat ili produkt ravnopravnosti demokracija je iskorištavala tako što je one najbolje i najsposobnije društvene subjekte postavljala na vodeće položaje u društvu i gospodarstvu. Ti su pak subjekti ili ljudi, zahvaljujući baš svojim dobrim svojstvima ili velikim sposobnostima, pored velikih doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste, omogućavali i pristojan i ljudski život i onima koji nisu bili dovoljno sposobni.

No sad se i to počelo izvrtati u svoju suprotnost. Ostvaruje se ono Aristotelovo proročanstvo o demokraciji. U toku je doista proces propadanja i kvarenja demokracije i njene transformacije u ohlokraciju – globalnu vladavinu ološa.

Čini se da nas čekaju gladne godine.

Ali, okanimo se proricanja i vratimo nečem važnijem.

Ovdje mi se čini nužnim snažno istaknuti da usprkos zavodljivosti i zamkama društvenog privida i tragičnoj sudbini komunizma, nipošto ne smijemo odustati od ostvarenja onoga ka čemu je oduvijek težilo cijelo čovječanstvo, a što su pokušali ostvariti neki od najvećih i najplemenitijih duhova počev od Ehnatona ili Platona do Marxa i Lenjina, ali, da bi smo, poput Odiseja, izbjegli prijevarnoj ljepoti pjeva Sirena, odnosno kobnoj zavodljivosti i zamkama društvenog privida, najprije trebamo otkriti uistinu svrsishodnu, funkcionalnu i produktivnu osnovu i metodu (know how), na kojoj će se zasnivati i funkcionirati to buduće društvo, društvo pravde i dobrog života, a koje će dobar život svojih pripadnika zasnivati na doprinosima u ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Ja sam svoj prilog zasnivanju jednog takvog društva dao skiciranjem zakona na kojima bi se ono temeljlo, a koje sam najčešće nazivao nomokratskim društvom.

A sada jedno veoma važno pitanje koje bi nas trebalo podsjetiti na razloge nastanka ovog članka.

Zašto je ovo “političko ili organizacijsko oruđe”, društvo, toliko važno?

Odgovor je u tome što je upravo ovo oruđe neophodni temelj za stvaranje svih ostalih bitnih elemenata ili oruđa za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. I ako taj temelj nije dobar, nije moguće stvoriti niti ona druga neophodna oruđa: ni tehnologiju, ni znanost, ni civilizaciju, ni kulturu, a niti sve ostalo. A ako se, na tim lošim temeljima nešto ipak stvori, onda se to, kako smo već rekli, ubrzo okreće protiv čovjeka.

Dvije velike opasnosti prijete ljudskom rodu i životu. Jedna je: ne napraviti ništa, a druga; napraviti nešto krivo.

Mislim da je to nešto što bi čitatelj stalno, ili barem često trebao imati na umu – živjeti s tom mišlju.

No čak i kad bi smo to stalno imali na umu i stremili ka tome, pitanje je, veliko pitanje: da li bi smo uspjeli stvoriti taj novi temelj koji bi nam otvorio vrata budućnosti.

Ali, ali, ali nikako nije, niti može biti pitanja o tome trebamo li to pokušati stvoriti, jer trebamo.

Bezuvjetno trebamo.

Ovdje treba biti pošten i upozoriti na to da je problem puno veći i dublji nego su mislili veliki mislioci prošlosti koji su se u tome ogledali i nego što misle suvremeni mislioci (i političari, koji ništa ne misle), a veći je i od onog što smo mi matuknuli u gornjem tekstu, no on se, na sreću ili nesreću, rješava prvenstveno i najviše unutar samog uma.

Ipak, evo i nečeg što ohrabruje.

Ja sam, naime, taj problem i njegovo rješenje, kako čvrsto vjerujem, dosta dobro rasvijetlio u nekoliko prethodnih knjiga, pa on sad i nije više tako strašan i velik, kakav je bio prije, a možda se može smatrati čak i rješenim.

Iz tog mog mišljenja poizlazi da je potrebna, jedna duboka ali mirna revolucija, ne samo u korjenu realnog društva, nego i (kao što smo gore pokazali), u ideji društva, poimanju povijesti, civilizacije, vlasništva, ljudske vrste, svrhe njenog postojanja, i još mnogo drugih stvari.

No, ovdje treba odgovoriti na pitanje: iz čega to, baš u našim vremenima, proizlazi potreba za ovom „revolucijom“?

Evo iz čega.

Već smo rekli da je proteklih stotinjak ili više tisuća godina bilo razdoblje stvaranja, usavršavanja i zgotavljanja umjetnog bića i da su društva bila prilagođena tom poslu. Sada je to biće, koje treba raditi umjesto čovjeka i za čovjeka, praktički zgotovljeno i slijedi etapa njegove upotrebe u svrhu ostvarivanja ciljeva vrste, pa društvo treba prilagoditi tom novom „poslu“ koji je više raspodjela proizvoda umjetnog bića nego nekakav rad, kakvog čovjek poznaje.

Ovaj „novi posao“zapravo je već počeo, ali, kako nije reguliran zakonom, pokazuje se kao pljačka i grabež stvorenih dobara, koji najveći dio ljudske vrste, pored golemog bogatsva, pretvara u siromahe, dok onaj mali, bogati dio devastira prisvojena dobra i tako trud i žrtve svih prethodnih generacija pretvara u prosto smeće i obesmišljava cijelu povijest.

Potrebno je, dakle, zakonom regulirati raspodjelu proizvoda umjetnog bića. Pri tome je presudno važno paziti na to da ta raspodjela bude pravedna i humana, jer ne bude li tako, to se novo – nomokratsko – društvo neće moći održati.

U stvarnosti, ljudi bi tu promjenu osjetili kao ozdravljanje i poboljšavanje života, ali to ne bi osjetili samo ljudi, nego i sva druga živa bića na ovom planetu.

No da se nakratko vratimo u onaj nesretni dio ljudske prošlosti i ništa manje nesretnu sadašnjost.

One sitne a često i lažne promjene, proste zakrpe, pomoću kojih se pokušavao spasiti socijalizam, samo su ga još više opterećivale, komplicirale i kvarile, dok ga nisu dovele do apsurda.

Isto se sada zbiva i sa kapitalizmom.

Ako on hoće opstati, onda se više neće smjeti krpati, dokrpavati i zakrpavati, nego odvažiti na onakvu superrevoluciju, kakvu smo gore prikazali, a koja će, zahvaljujući mojim otrićima, moći biti izvedena samo s jednim jedinim potpisom, bez prolijevanja „krvi, suza i znoja“, a koja će ljudskom društvu omogućiti opstanak, ali u jednom savim drugčijem obliku, nego su bili svi dosadašnji i sadašnji oblici ljudskog društva, no ovdje nećemo o svemu tome.

Samo ovo:

U nekim od spomenutih prethodnih radova pokazao sam da je vlasništvo – dominium, proprietas, ownership – temelj društva i izrazio mišljenje da ćemo, nakon šest ili sedam tisuća godina života i rada na temelju privatnog vlasništva, ipak morati mijenjati oblik vlasništva nad kapitalnim dobrima, te da će se slijedeća etapa u razvoju društva i slijedeće gobalno društvo trebati utemeljiti u instituciji umjetnog ili virtualnog vlasništva, jer jedino je virtualni vlasnik dorastao ostvarivanju ciljeva suvremene i buduće civilizacije, a dorastao je, između ostalog i zato što je bitno više motiviran, bitno pravedniji i bitno sposobniji od tradicionalnog, živog privatnog vlasnika, a pogotovo od onog „društvenog“, a i zato što neće brinuti samo o ostvarenju interesa i ciljeva ljudske vrste, nego i o interesima i opstanku svekolikog života.

Virtualni vlasnik nije neka moja maštarija, pa čak niti neka moja kreacija. Idejom virtualnog vlasnika, ja sam samo izrazio želju, težnju ili volju cijelog čovječanstva, ono što je čovjek oduvijek želio ili sanjao ali to nije znao artikulirati i izraziti.

No, dosta.

O tome sam puno pisao u prethodnim radovima.

Ako nekog zanima ta materija, evo jednog kraćeg rada o tome:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/