Skoči do sadržaja

POJAM PRAVA

Petar Bosnić Petrus

POJAM PRAVA

Već sam u velikom broju spisa definirao pravo, a sada ću to opet pokušati učiniti, na poticaj mišljenja g. Nikole Viskovića i njegovog „priloga integralnoj teoriji prava“ u knjizi Pojam prava.

Spomenuti moji radovi, zajedno sa ovim kratkim osvrtom, prilog su zasnivanju teorije prava i pokušaji da se pojmi ideja prava. Stoga mislim da bi bilo dobro da najprije kažem kako veliki filozof W. F. Hegel u svojoj knjizi „Osnovne crte filozofije prava“ točno uviđa da pojam prava pada izvan područja pravne znanosti ili teorije prava, tj. spada u područje filozofije prava.

Da li su filozofija prava i teorija prava jedna ista stvar ili nešto vrlo srodno, to mi sada nije jasno, ali za moje izlaganje, na sreću, i nema neke važnosti.

Najprije bih da izrazim neko bitno ćuđenje u odnosu na pravo. Doista je, čak više nego čudno da postoji nešto takvo kao što je pravo, Često sam imao prilike osvjedočiti da se mi se sasvim svjesni ili čak i ne znajući vrlo često pitamo zašto ono postoji i što je to. No usprkos tome što je pitanje o naravi prava jedno od ključnih i najizazovnijih pitanja pravne znanosti i filozofije prava, jako je malo odgovora na to pitanje.

Jedan od osnivača prava, veliki rimski pravnik Aulus Cornelije Celsus je na pitanje o naravi prava, tj. na pitanje o tome: što je pravo odgovorio: Ius est ars boni et aequi – Pravo je umijeće dobrog i pravičnog.

Ova „definicija“, nažalost ne govori ništa, jer je cirkularna. Da bi se, naime razumjela, ona zahtjeva još i pitanje: što su to „dobro i pravično“, a jedini mogući odgovor jest to da je dobro i pravično ono što je u skladu sa pravom. To je Circulus vitiosuszačarani krug.

Jedan drugi veliki pravnik, Domicije Ulpijan je na pitanje: što je pravo, odgovorio:

Honeste vivere, neminem laedere, suum cuique tribuere – pošteno živjeti, nikoga ne vrijeđati, svakome dati njegovo.

Opet cirkularna definicija, jer kad se pita što je pošteno življenje itd, odgovara se da je to takvo življenje koje je u skladu s pravom, ili po čemu je nešto nečije („njegovo“), opet se mora odgovoriti da je to „njegovo“ zato što tako proizlazi iz prava, odnosno pravnih normi, zakona.

Mada su ove definicije koje su dali neki od najvećih rimskih pravnika potpuno promašene, one su ipak svojevrsno blago, i to vrlo veliko blago, jer otkrivaju koliko je važno znati što je pravo.

Možda je čak važnije znati što je pravo nego što je bitak ili što je čovjek, jer je postojanje ili zbivanje prava uvjet postojanja čovjeka, a možda i uvjet postojanja svijeta, pa je moguće da je starije čak i od samoga svijeta.

Preciznije i konkretnije govoreći, ono pravo o kojem mi ovdje govorimo postoji od trenutka od kojeg je ljudska vrsta naslutila da ima neke metabiološke ili transempirijske ciljeve i postojat će sve dok se ti ciljevi ne ostvare.

No pustimo sada te spekulacije i vratimo se definicijama prava.

Danas se općenito smatra da je pravo: „sistem normi kojima se određuje ponašanje ljudi.“ Ovu je definiciju naročito oštro i jasno zastupao jedan od najvećih pravnika novoga doba, Hans Kelsen.

No ako prihvatimo ovu definiciju kao istinitu, onda se ukida razlika između prava i neprava, jer je i ponašanje pripadnika neke razbojničke družine određeno sistemom normi, ali sistemom normi neprava i zla. I građani Nacističke Njemačke ponašali su se prema normama koje im je propisala njihova nacistička vlast ili država. Ali i to su bile norme sistema neprava i zla.

Niti ta, pozitivistička ili normativistička definicija prava, dakle, ne otkriva narav prava – ne daje odgovor na pitanje: što je pravo?

No da se još na trenutak vratimo Antici.

Iz njenih vremena poznata je još jedna definicija prava koju je Platon podvrgao izvrsnoj kritici. To je ona „definicija“ koja tvrdi da je pravo realizacija volje onoga ko je jači, tj. da je pravo ono tzv. „pravo jačega“. Platon je izvrsno pokazao da je to zapravo definicija neprava. To je, bez neke svjesne namjere potvrdio i Aristotel kad je, U Nikomahovoj etici rekao da “nema ničeg goreg od naoružane nepravde”, jer ta naouružana nepravda je ustvari ono nepravo koje svoju dominaciju temelji na sili oružja.

Marx i Komunisti.

Oni su na osnovu antiekonomske ekonomije i na osnovu antipravne organizacije društva, organizacije koja se zasnivala na bona fide, plemenitoj požrtvovnosti i velikom entuzijazmu mislili da mogu ostvariti ciljeve ljudske vrste, što je, najblaže rečeno, vrlo naivno, djetinjasto.

Dalje, analiza Marxovog shvaćanja prava pokazuje da se tu radilo o „pravu jačega“ za kojeg je, kakao smo rekli već Platon pokazao da je nepravo. Taj, jači subjekt, za Marxa je bila radnička klasa naoružana „sviješću o svojoj povijesnoj misiji“, i, naravno, puškama i topovima pomoću kojih je i osvojila vlast i uspostavila svoja antipravna i antiekonomska društva.

Ta, Marxova radnička klasa doista se, svojevremeno bila pokazala kao najjači društveni subjekt, ali ubrzo i kao najgluplji, što je bio ključni razlog propasti komunističkih društava. No ne radi se samo o tome. Radnička klasa imala je svoju avangardu, koja ju je vodila – partiju – a ona se sastojala od onih najglupljih među najglupljima.

To je, naravno, samo zločesta šala. Partijski lideri bili su uistinu svojevrsni titani, jer jedino su pravi titani, za svega četrdesetak godina, bez ekonomije i zakona, tj. prava, goloruki, isključivo na osnovu svoje dobre volje, poštenja i titanskog entuzizazma mogli izvesti iz neolita i likovih opanaka mnoge azijske i druge narode i dovesti ih u atomsko doba, i prvi iskoračiti u svemir. I ne samo to. Oni su tim narodima za to kratko vrijeme, dali sasvim solidnu kulturu i civilizaciju i čak relativno dobar i civiliziran život.

Ako je iko na ovom planetu izveo nekakvo čudo onda su to bili Isus i Komunisti, i, naravno, ja, Petar Bosnić Petrus.

Ali, bez pravoga prava i prave ekonomije, komunizam je bio već unaprijed osuđen na propast. No bez obzira na to, vjerujem da će se buduće generacije čovječanstva s velikim ponosom sjećati komunizma, Oktobarske revolucije, i onog jugoslavenskog samoupravljanja.

Gospodin Visković, u svojoj knjizi „Pojam prava“, po uzoru na Marxa i Marksiste kaže da pozitivno ili normirano pravo kreiraju dominantne društvene grupe. Tu se zapravo, na zaobilazan način tvrdi da je pravo zapravo ono zloglasno „pravo jačega“ – nepravo.

Istina, neke grupe baziraju svoju dominaciju u društvu na istinskom znanju o NAČINU na koji se, u njihovom vremenu, najlakše i najbolje ostvaruju ciljevi vrste. I ne samo to, one, te grupe ili klase ostvaruju svoje interese i svoje ciljeve upravo na onaj NAČIN koji vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste, pa je pravo koje propisuju takve grupe pravo, istinsko pravo.

Hegel:

Tlo je prava uopće ono duhovno, a njegovo pobliže mjesto i ishodište volja koja je slobodna, tako da sloboda čini njegovu supstanciju i određenje, a pravni je sistem carstvo ozbiljene slobode, svijet duha proizveden iz njega samoga kao druga priroda.“ (Osnovne crte filozofije prava – paragraf 4)

Ovo Hegelovo shvaćanje prava, premda je ponešto superabundantno i preopćenito, je, paradoksalno, prvo suvislo, adekvatno, i istinito shvaćanje prava u cijeloj povijesti prava, povijesti filozofije i cijeloj ljudskoj povijesti uopće.

Stanovite manjkavosti Hegelovog shvaćanja prava, manjkavosti koje su sistemske naravi, proizlaze iz toga što se njegovo mišljenje temeljilo na triadičkoj dijalektici, koja je – kako sam već puno puta rekao – krnja dijalektika – nepotpuno razvijeni misaono-spoznajni instrument. Ali ovdje o tome ne mogu reći nešto više, osim toga da ove, a i druge stvari koje nastaju samorazvijanjem treba promatrati kroz optiku koju daje tetradička dijalektika, koja pored teze, antiteze, i sinteze sadrži još i moment epiteze.

Po mišljenju, koje je bazirano upravo u toj, tetradičkoj dijalektici: pravo jekako sam već puno puta naveoospoljena ili objektivirana volja ljudske vrste, objektivirana kao metoda i instrument pomoću kojeg ljudska vrsta motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa ili organizacije, takvih činidbi, takvih djelatnosti i stvari pomoću kojih može ostvariti svoje ultimativne ciljeve.

To je, za sada, jedina definicija koja pravo čini jasnim i izvodi na vidjelo njegov pojam i njegovu ideju.

Toliko o tome što je ideja prava ili pojam prava, odnosno o tome što je pravo.

Budući da se i pravo i nepravo pojavljuju se kao sistemi, vrlo je važno jasno znati po čemu se ti sistemi razlikuju, zašto su neki od njih dobro, a neki zlo. Evo nekoliko riječi o tome.

Ono što neki zakonski ili pravni sistem čini uistinu pravnim, a ne nepravnim, ono što pravni sistem razlikuje od nepravnog jest to što se pravni sistem temelji na načelu:

Ostvaruj SVOJE ineterese i ciljeve, ali smiješ ih ostvarivati isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju interesi i ciljevi ljudske vrste.

Sistem normi koji se ne temelji na tom načelu nije pravo, niti je nešto dobro. To može biti samo nepravo, nekakav egoizam ili pak neki sociopatski altruizam, kakvog propovijedaju loši utopisti.

Eto, samo toliko.

Obavezna riječ o korijenu prava.

Korijen prava su oni ciljevi vrste koje vrsta treba ostvariti. Pravo, dakle, nastaje iz finalnog uzroka, svrhe. To je njegov fons fiendi ili ultima ratio essendi. Da ljudska vrsta nema tih ciljeva, pravo ne bi bilo potrebno, niti bi postojalo.

Izvorni i ključni adresant prava ili ključni zakonodavac, nije neka božanski darovita individua poput mene, neka dominantna grupa ili elita niti pak apstraktni čovjek, čovjek uopće, nego ljudska vrsta. Ona je ujedno i ključni adresat prava.

To je razlog koji daje snagu apsolutnog važenja izreci:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve.

Dei gratia darovite, mesijanske individue, dominantne grupe, elite ili nacije i drugi partikularni subjekti, uključujući čak i mene samoga, mogu biti samo pravni službenici ili glasnogovornici volje ljudske vrste.

Eto, idemo korak dalje.

Sinteza u razvoju ideje prava i samoga prava je ustav ili neki zakonski sistem. No sinteza razvoja nije ujedno i kraj razvoja, pogotovo u pravu. Pravo koje pokazuje pravi put ili pravi NAČIN, zapovijeda da se odrede i realni instrumenti prisile ili prinude za vraćanje na pravi put, onih koji su zalutali ili se odmetnuli i realno ostvarivanje onih ciljeva ljudske vrste, jer ako ti instrumenti postoje samo u svom teorijskom, tj. papirnatom obliku, onda su samo nekakvo smiješno strašilo ili ruglo koje građanima služi za ismijavanje i sprdačinu. Stoga se prinudne zakonske norme moraju razviti i realizirati kao policija, pendreci, zatvori, puške, giljotine, vješala i druge slične, zanimljive i korisne stvari.

Transformacijom zakonskih odredbi iz pukog „teorijskog„ ili papirnatog oblika u društvenu realnost ili „drugu prirodu“ – kako kaže Hegel – nastaje država  To je najviši, epitetički oblik postojanja prava.

Država je potpuno ozbiljeno, realizirano, ostvareno pravo.

No, budući da mi tvrdimo da nije nacija, nego ljudska vrsta izvorni i ključni adresant prava, to nam daje mogućnost i slobodu da osporimo Hegelovu tvrdnju da je neka nacionalna parlamentarna monarhija ili nekakva demokratska nacionalna republika kakve postoje danas, dakle da je neka takva lokalna država najviši oblik razvoja ideje prava i slobode.

Najviši stupanj razvoja ideje prava, pravde i slobode tek se treba zbiti u formi svjetske, globalne države, u kojoj bi ljudska vrsta bila nosilac suvereniteta, a lokalne države, odnosno nacije imale bi samo funkcionalno ograničenu autonomiju.

Ovdje ima još jedna iznimno važna, posebna stvar zbog koje moramo učiniti jednu malu digresiju.

Vlasništvo je posebni, a možda i najvažniji pozitivni instrument prava ili  pravni instrument ako hoćete. Upravo je pravo stvorilo instituciju vlasništva, kako zajedničkog, tako  i privatnog, a i samog privatnog vlasnika. Na osnovu tzv. zajedničkog, plemenskog ili društvenog vlasništva živjelo se u neolitskoj civilizaciji.  Privatno vlasništvo  nastalo je  kasnije, pa je ono viši ili razvijeniji oblik vlasništva i osnova je opstanka suvremene civilizacije. Ali današnje vrijeme već vrlo jasno pokazuje da živi privatni vlasnik, čovjek više nije dovoljno moćan pravni subjekt za zadovoljavanje aktualnih potreba za razvojem i ostvarivanjem ciljeva vrste. Platon, utopisti i komunisti htjeli su problem humanosti, pravednosti i efikasnosti vlasništva riješiti tzv. društvenim vlasništvom, koje je zapravo bilo prikriveni i raznim frazama i sofizmima uljepšani povratak na ono zajedničko neolitsko vlasništvo koje je moglo biti funkcionalno samo u neolitskoj civilizaciji.

Živi privatni vlasnik, doista, ni u snu, a kamo li u stvarnosti ne može zadovoljiti potrebe društva, stoga je, po mom mišljenju potrebno etablirati umjetnog vlasnika. Jedino je on dovoljno moćan da zadovolji potrebe današnjice i budućnosti, i, što je naročito važno, da osigura pravdu, i to ne samo za čovjeka, nego za sva živa bića i da sačuva prirodu. Ali ovdje ne možemo o tome. Taj , umjetni vlasnik je ono čemu je, i ne znajući,  sanjala nekolicina velikih i smjelih duhova koje je dala ljudska vrsta, To je ono što su htjeli i trebali imati komunisti; i ono što trebaju imati današnja društva i današnja civilizacija, jer jedino se pomoću umjetnog vlasnika može ozbiljiti normalan ljudski opstanak i mogu ostvariti ciljevi vrste, bez čijeg ostvarenja taj opstanak nema nikakvog smisla.

Više o umjetnom vlasniku, koji nije nikakakv robot, nego sistem od nekoliko zakona, možete naći u mojim ranijim teorijsko-pravničkim i ekonomističkim radovima.

Eto toliko u okviru ovog ekskursa iz glavne teme.

Na kraju se vraćamo samom pravu i njegovom odnosu prema moralu i pravdi.

Pravo je, kako smo dali naslutiti, politički ili organizacijski instrument za ozbiljenje dobra, a dobro je ono što vodi ka ozbiljenju i ostvarenju ciljeva vrste. Ono je također i instrument za ozbiljenje pravde, a pod pravdom (distributivnom) podrazumjevamo nagradu koja je srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa ostvarenju ciljeva vrste.

Zlo je ono što sprečava ili ometa ostvarenje tih ciljeva, a kazna za počinjeno zlo treba biti srazmjerna veličini zla ili učinjene štete.

Važnost pravde je u tome što bez nje nije moguće nikakvo dobro niti ostvarivanje onih ciljeva čije ostvarenje daje smisao ljudskom postojanju.

Pravda gradi stvara, a nepravda razara.

Pravda je, dakle, neophodni moralni instrument za ostvarenje ciljeva ljudske vrste i osmišljavanje ljudskog života. Ona je također – kako su znali već Rimljani – neposredni cilj prava – Eaquitas est finis iuris.

Eto, ovaj put toliko.

Oglasi

MRŽNJA I LAŽ

Petar Bosnić Petrus

MRŽNJA I LAŽ

Živimo u vremenu u kojem su mržnja i laž vrlo moćni a postaju i sve moćniji.

Da li je to loše?

Evo, da odgovorim protupitanjem.

Da li je loše to kad oštrica i sječivo kiruškog skalpela, uz nezaobilaznu bol, prodiru u cistu punu gnoja?

Ona gnojna cista ili apsces je dobar analogon svijetu, tj. suvremenom demokratskom građanskom društvu, jer je to društvo trulo i pokvareno, bolesno i raspada se.

A što su mržnja i laž koje simbolizira skalpel?

Ta mržnja i laž su nužan produkt demokratskog građanskog društva koje se raspada To je njegova unutrašnja i vanjska komunikacija koja se nema protiv koga okrenuti osim protiv svog stvoritelja – samog tog demokratskog građanskog društva.

Mržnju i laž najbolje bi bilo uprispodobiti sa Perzejevim štitom – zrcalom koje je on okrenuo prema gorgoni Meduzi, a koja se skamenila kad je u tom ogledalu vidjela kako je ružna i jeziva. I to je bio jedini način da se sa svijeta ukloni to čudovište.

Ona mržnja i laž o kojima ovdje govorimo, tek su rođeni još i još će se dugo širiti i jačati – sve dotle dok demokratskom građanskom društvu ne budu bili sposobni vrlo jasno pokazati kakvo je i doći mu glave.

Funkcija mržnje i laži jest da budu krvnici suvremenog društva, a biti krvnikom nije nimalo časna niti ugledna funkcija, ali netko treba biti i to.

No, odmah ćete, i to s pravom, reći: da je demokratsko građansko društvo najbolje društvo koje je do sada stvorila ljudska vrsta, i veliko je pitanje da li će na njegovom zgarištu moći opstati i sama ljudska vrsta.

Taj strah je razumljiv, a možda i opravdan.

No razaranje demokratskog građanskog društva je uvjet nastavka društvenog razvoja – uvjet za uspostavljanje nomokratskog ili logokratskog društva ili tzv. antropotehnološke civilizacije. Više o tom novom, budućem društvu možete naći u mojim spisima.

U “Fenomenologiji duha“, Hegel kaže da je zlo, ona moć negativiteta koja razvija svijet.

Mržnja i laž su ono zlo koje je, u osnovi, okrenuto prema građanskom društvu, jer je ono, s vremenom, postalo lažno društvo. Ono vrijeđa, civilizaciju, muči, ugnjetava i opstruira njene napore, pa je postalo mrsko ljudskoj vrsti. (Vrsta, nažalost, toga još nije svjesna.) Njoj treba pravo društvo, društvo koje će biti adekvatno i dovoljno moćno političko ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva. Sadašnje građansko društvo i sadašnja pseudo-demokracija ili ohlokracijavladavina ološa – su prepreka ostvarenju onih njenih ciljeva.

INTERKONTINENTALNA LINIJA

Petar Bosnić Petrus
INTERKONTINENTALNA LINIJA
 
To bi trebala biti prvenstveno MAGLEV žljeznička linija, koja bi počinjala na krajnjem jugu Afrike, kod Rta Dobre Nade i kretala se sjeverno preko cijele Afrike do Gibraltara. Jedan krak može se odvojiti i ići prema Suezu. Pruga koja bi, tunelom prošla ispod Gibraltara nastavila bi se, preko Evropskog kopna kretati prema Aziji, a zatim Azijskim prostranstvima do Beringovog Tjesnaca i opet bi, ispod njega, tunelom prešla na Alasaku, tj. Svjevernoamerički kontinent, pa bi se niz Stjenjak i Krodiljere spuštala do Panamske prevlake te tuda prešla na Južnoameričko kopno, a onda niz Ande nastavila put do krajnjeg juga, Ognjene Zemlje i Rta Horna. Tako bi svi kontinenti osim Australije bili spojeni jednom linijom, žilom kucavicom cijelog planeta.
 
Prosječna brzina vlaka bila bi cca 700 do 800 km/h. Glavni vlak ne bi se nigdje morao zaustavljati. Putnici koji bi htjeli sići npr. u Moskvi, Ili se u Moskvi ukrcati na vlak, ušli bi u jedan poseban vagon koji bi se ubrzao iz Moskve i sustigao glavni vlak, spojio se s njime, razmijenio putnike, te se poslije otkvačio, usporio i vratio u Moskvu. Isto bi bilo i na ostalim “stanicama”.
 
To bi trebao biti luksuzni, putničko-turistički vlak, namjenjen prvenstveno uživanju u putovanjima i razgledavanju djelova planeta. Bilo bi ekonomično da se uz ili ispod turističko-putničke linije izradi i teretna, cargo linija, autoput i  energetski kanal.
 
Ova, interkontinentalna željeznica vjerojatno bi se dosta brzo isplatila i zaradila golem novac. Linija bi se mogla račvati pa bi svaki kontinent imao dvije ili tri linije i svaka bi prolazila kroz različite pejzaže i spajala različite gradove. Ukupna dužina svih linija vjerojatno bi iznosila oko 200 ili 300 tisuća km., a možda i puno više.
 
To bi bila posljednja velika pruga, prije nego se počne putovati gravifugalnom letjelicom i prije nego čovjek počne stanovati i živjeti na nebu. U dalekim budućim vremenima, ona bi bila glavni spomenik jednoj minuloj civilizaciji koja je bila podignuta na čvrstom tlu. Uzori su joj: Transibirska željeznica i Američka transkontinentalna u vlasništvu Union Pacific.
 
Da li bi izgradnja ove pruge bila nekakav problem?
 
Samo na prvi pogled.
Već postoji vrlo veliko znanstveno, tehničko ili tehnološko iskustvo u rješavanju svih problema koje bi zadavala njena gradnja.
 
Financijski:
Ako bi se osnovalo svjetsko, tj. internacionalno dioničko društvo za njenu izgradnju, i eksploataciju, onda bi bilo novca i za izgradnju deset takvih pruga. Dionice bi kupovali i  oni ljudi koji ne bi namjeravali putovati tom željeznicom, jer bi ih kupovali radi zarade i bogaćenja. Možda bi najviše dionica kupila upravo Australija koju ta interkontinentalna linijja ne bi ni dotakla.
 
Ko je za?
 
P. S.
 
Prije kojih četrdesetak godina, dok sam bio relativno mlad i entuzijatičan, na jednom globusu i na geografskim kartama svijeta, bio sam izradio kompletne mape ove pruge . Možda netko, jednog dana pronađe taj globus i te mape. Ja više ne znam niti gdje bi mogle biti.

Škola, ekonomija, društvo

 

Petar Bosnić Petrus

ŠKOLA, EKONOMIJA, DRUŠTVO.

Eto, i ja sam postao nekakav Franjevac, jer podržavam ono što je rekao Papa Franjo i ono što je napravio prof. Franjo Dragičević.

Riječ, dvije o problemima škole.

U cijelom svijetu, škole imaju probleme kao i naše, a takve pak probleme kakvi su naši imaju i sva suvremena društva. Cijela civilizacija je u stanovitoj krizi i pred velikim promjenama.

Što se tiče škole, možda će vas zapanjiti činjenica da se ona u bitnim stvarima nije mijenjala još od 60. godine poslije Krista, i veliko je čudo da uopće postoji, jer je opstala gotovo isključivo zahvaljujući onima koji podučavaju nove generacije, njihovoj brizi snazi i žrtvama. Od značajnijih vladara, jedino su Karlo veliki, Justinijan i Napoleon vodili nekakvu brigu o školi i školstvu. Zapravo i pravo govoreći, ljudska vrsta još nije imala takvu školu koja bi s pravom nosila to ime.

Razvili smo dovoljno, i čak više nego dovoljno “materijalnu proizvodnju”, a pali na ispitu razvijanja “proizvodnje radne snage”, osposobljavanja ljudi za human, slobodan i civiliziran život. Taj naš pad dolazi u vrlo nezgodno vrijeme, vrijeme kad će ljudska vrsta – ako ne uništi samu sebe i cijeli planet – morati početi svijetom i sobom vladati pomoću znanja, a da bi se osposobili za tu novu vrstu vlasti, trebat ćemo sasvim drugačiju školu od one koja, nepromijenjena postoji već skoro 2000 godina, a koju bi razni “reformatori” rado prešminkavali, prefarbavali ili prelakiravali ne dirajući nimalo njenu lošu, primitivnu narav.

U čemu je bitna razlika između današnje škole i onakve kakvu ja zamišljam?

U današnjoj školi PRISILA je presudno važan faktor koji učenike tjera na učenje a nastavnike na podučavanje. U školi koju ja zagovaram, to bi bila MOTIVACIJA.

No, da se razumijemo. Ja nisam nekakav utopista i ne tjeram prisilu potpuno van iz školskog kruga, nego joj samo, poput pravednog i svrsishodnog zakonodavstva, dajem pravo mjesto.

Vjerojatno naslućujete da se sa ovakvim problemima školstva ne susrećem prvi put. U pravu ste. S bitnim problemima školstva počeo sam se susretati prije više decenija, ubrzo nakon dobijanja profesure u jednoj srednjoj školi. Već tada uvidio sam jalovost prostog osuđivanja postojećeg školstva i, poput mog prethodnika F. M. Kvintilijana, dao si truda projektirati takvu školu u kojoj ne bi bili mogući ovakvi problemi i koja bi zadovoljavala potrebe ljudske vrste i osposobila nas za vladavinu pomoću znanja. Druge nam nema.

Bez i najmanje namjere da vas zavaravam, odmah ću vam reći da je reforma školstva koju zahtjevam, vrlo skupa, no, uz nešto malo političke mudrosti, može se polako i pomalo početi provoditi čak i u siromašnim zemljama. Sretna okolnost u svemu tome jest činjenica da će investiranje u školstvo vrlo skoro postati najunosnije i najsigurnije investiranje, između ostalog i zbog toga što će investiranje u materijalnu proizvodnju doživjeti saturaciju i više se neće imati kud investirati. Već sad, naš planet i općeljudska ekonomija pokazuju znakove saturacije i supersaturacije na području investiranja u materijalnu proizvodnju.

Tržišta su zasićena i prezasićena. I najbolji proizvođači imaju velikih problema sa izvozom u PROSTOR oko sebe, pa je vrijeme je da se počne sustavno razmišljati o izvozu u VRIJEME, u budućnost, a taj izvoz u budućnost upravo je ulaganje novca u razvoj jednog novog tipa školstva, u  djecu, mlade ljude, jer oni su budućnost. Kako bi to školstvo trebalo izgledati, možete ukratko vidjeti na linku koji sam vam već dao. Evo ga opet: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2016/03/27/reforma-skolstva/

Srdačno, Vaš Petar Bosnić Petrus.

NOVI TIP FUZIJSKOG REAKTORA

Petar Bosnić Petrus

FUZIJSKI UVJETI

Prije nego prijeđemo na fuziju, riječ, dvije o nuklernoj fisiji.

Kada se govori o uvjetima da bi se ostvarila nuklearna fisija navodi se, da je potrebna tzv, natkritična masa obogaćenog Urana ili Plutonija. Oni naime omogućuju kontinuirano odvijanje lančane reakcije. Iste uvjete potrebno je osigurati kod atomskih bombi i kod fisijskih nuklearnih reaktora, koji daju energiju za proizvodnju električne energije, samo što je kod bombi potrebno što je moguće više ubrzati širenje lančane reakcije a kod reaktora usporiti i održavati na onoj mjeri koja je tehnički iskoristiva.

Kod nuklearne fuzije, smatra se da je potrebno postići i dovoljno dugo održati visoku temperaturu i tlak u plazmi kako bi se provocirala fuzija i kako bi „ izgorio“ što veći dio nuklearnog goriva, Deuterija i Tricija.

Kod Hidrogenskih bombi ovu temperaturu i tlak osigurava Eksplozija Plutonija ili Urana koja stlači nuklearno gorivo Deuterij i Tricij, a kod fuzijskih nuklearnih reaktora Snažno magnetsko polje ili pak laserska zraka. To su tzv. magnetsko i inercijalno ograničenje ili kompresija plazme. KOD magnetskog ograničenja, plazma se najčešće „dogrijava“ emisijom neutrona, strujom, radiofrekvencijskom inmisijom itd, ali to nas ovdje ne zanima.

Ovim metodama može se provocirati nuklearna fuzija, ali je za njeno održavanje potrebno utrošiti toliko energije da ona postaje neekonomična. Od ovog nedostatka pate sve vrste nuklearnih fuzijskih reaktora.

Mi ćemo se, samo ukratko, pozabaviti nekim problemima koji se javljaju u reaktorima toroidalnog oblika.

Toroidalno namatanje reaktora – toroidalne zavojnice.

Zbog geometrijskog oblika, torusa, Zavojnice su na periferiji torusa nužno dvostruko rjeđe nego kod njegovih djelova koji su bliže središtu, pa je na tim područjima i magnetsko polje znatno rjeđe. Poljedice su: nestabilnost plazme prilikom kompresije i tzv. „uhvaćene čestice„ koje svojom ekstremno visokom temperaturom oštećuju unutrašnju stjenku reaktora, onečišćuju plazmu i onemogućavaju fuziju. Ovaj se problem rješavao dodavanjem poloidalnih zavojnica, puštanjem struje kroz plazmu (tokamak uređaj) ili specijalnim oblikovanjem zavojnica (Vendelstein). No, rješenja se nisu, i neće ni ubuduće pokazati zadovoljavajućim.

Ja sam dugi niz godina pokušavao riješiti ovaj problem toroidalnih zavojnica i na kraju sam, jednim houdinijevskim zahvatom i oblikom uspio napraviti takve zavojnice koje su vrlo jednostavne i jednako guste na svim djelovima torusa i daju jednako gusto magnetsko polje koje može, sa manjom strujom jako komprimirati plazmu i držati ju stabilnom, a onemogućuje i pojavljivanje „uhvaćenih čestica“ i oštećivanje prve stjenke reaktora. Ova nova vrsta toroidne zavojnice ne isključuje upotrebu poloidnih zavojnica, ako se to pokaže potrebnim, ali čini se da neće biti takve potrebe.

No ovo, kako se čini, konačno rješenje tog problema o kojem govorim (novog oblika toroidne zavojnice) jasno je pokazalo da glavni problem nije u namatanju reaktora niti u kompresiji i grijanju plazme da bi se postigao tzv. Lawsonov kriterij.

Kompresija i grijanje plazme je potpuno pogrešan, najgori način provociranja fuzije. To sam pokazao prije već dvadeset godina u radu Ovoidni fuzijski nuklearni reaktor.

Moj se naknadni trud na pronalaženju adekvatnog oblika zavojnica, dakle, pokazao se kao uzaludan, suvišan, i to me ponukalo da se ponovo počnem baviti onom metodom fuzije koju sam bio otkrio i objavio već prije dvadeset godina, a na koju, naravno, nitko nije obratio pažnju.

Kritična veličina za takav fuzijski proces nije: ni veliki tlak, niti visoka temperatura, ili gustoća plazme, nego linearna brzina čestica koje ulaze u fuzijski proces. Ta brzina mora biti veća od brzine svjetlosti, c.

Tlak i temperatura plazme, koji su presudno važni Za sjaj zvijezda i za H bombu, kod nuklearnog fuzijskog reaktora nemaju ama baš nikakve važnosti. Štoviše, pokazuju se kao smetnja fuziji.

Da bih izbjegao mogući nesporazum i nerazumijevanje, odmah naglašavam da se ovdje ne radi ni o kakvoj „hladnoj fuziji“, jer u točkama u kojima se zbiva fuzija tremperature prelaze možda i milijardu stupnjeva, ali se s povećavanjem volumena ona snižava na tehnički upotrebljivu temperaturu.

Kako se zbiva ovakva fuzija?

Evo, ukratko:

Ako se u nekoj točki sudaraju dva mlaza iona od kojih koji svaki ili barem jedan putuje nešto većom brzinom od brzine svjetlosti, npr: v = 1,1 c, onda će u točki ili na mjestu na kojem se oni sudaraju nastati samoodrživi fuzijski proces koji će biti toliko velik ili snažan koliko su masivni mlazevi iona koji se sudaraju i trajati će dotle dok oni mlazevi donose nove čestice. Fuzijski proces otpočinjat će emitiranjem onih mlazeva, a gasiti će se njihovim suspendiranjem.

***

Jasno, da bi se prihvatile gornje tvrdnje, potrebno je mnogo objašnjenja i odricanje od nekih velikih i temeljnih ali pogrešnih predrasuda.

Svakome ko nešto zna o ovim stvarima već je jasno da su gornje tvrdnje u suprotnosti sa Einsteinovim tvrdnjama u Specijalnoj teoriji realtivnosti, tvrdnjama po kojima nije moguća veća brzina od svjetlosti, c. To, po mišljenju relativista, naročito važi za čestice ili mastična tijela uopće, čija bi masa, m ili impuls p, po toj teoriji, pri brzini svjetlosti, postala beskonačno velika.

U jednom prijašnjem radu, FTL accelerator, a i u drugima, ja sam pokazao da su Einsteinove tvrdnje plod nerazumijevanja prirode svjetlosti, zaboravljanja Maxwellovog shvaćanja vakuuma i krivog interpretiranja rezultata kojeg daju Lorentzove transformacije i stoga su radikalno pogrešne, pa sam naveo sam slijedeće:

Parafraziram samog sebe.

Brzina svjetlosti, c nije inherentno svojstvo svjetlosti, nego transferna konstanta čistog prostora, vakuuma – sposobnost vakuuma da upravo i jedino tom i nijednom drugom – ni manjom ni većom – brzinom ne može prenositi električne, magnetske, a možda i gravitacijske impulse, promjene ili informacije.

Mastične čestice potpuno su neovisne o transfernoj konstanti vakuuma, jer ih on ne prenosi, nego se one kreću kroz njega, pa se stoga mogu kretati brže ili sporije do brzine svjetlosti, c. Čestica može i mirovati, dok svjetlost to nikako ne može. To, pored ostalog, upućuje i na to da svjetlost ne može biti korpuskularne naravi.

Transferna konstanta c je također i veličina kojom prazni prostor, vakuum prenosi električnu, magnetsku ili gravitacijsku silu, F koja djeluje na čestice i ubrzava ih (ili usporava). Brzina c je, prema aktualnim vjerovanjima u fizici i najveća brzina djelovanja ili rasprostiranja sile. Ja sam već u radu FTL accelerator, https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/05/18/346/ pokazao da to nije točno, a ovdje ću također pokazati da i mehaničko djelovanje sile može imati veću brzinu od brzine svjetlosti.

Čestica koja se kreće po istom pravcu kao i magnetska ili električna sila, F, koja ju ubrzava nikad ne može premašiti brzinu c, jer kad čestica postigne tu brzinu, sila ju više ne može stići niti djelovati na nju da bi ju još više ubrzala. Budući da sila više ne može djelovati na česticu, inercija, i, tj. otpor kojeg čestica pruža ubrzanju pada na nulu.

Iz Lorentzovih transformacija ne proizlazi, dakle, kako je mislio Einstein, da je pri brzini svjetlosti, masa čestice postala beskonačna i da se zbog toga više ne može ubrzati, nego da je pala na nulu. Vidi jednadžbe u https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/05/18/346/

Naime, ako m = i, a i = 0, onda je m = 0. To naravno ne znači da se inherentna masa čestice smanjila i nestala, nego samo to da više ne pruža otpor ubrzavanju zato što sila, F, koja bi ju trebala ubrzavati više ne može djelovati na nju – (Newton 3). Ako je veličina sile F koja djeluje na česticu jednaka nuli onda će i njen otpor daljnjem ubrzvanju biti jdenak nuli. Rezultat – nemogućnost daljnjeg ubrzavanja – u eksperimentalnoj praksi je isti kao da se masa čestice beskonačno povećala.

Ono stvarno, eksperimentalno utvrđeno, povećanje njenog impulsa, p = mv nakon ubrzavanja u akceleratorima je energija koju je akcelerator investirao u njeno ubrzanje, a koja se „kondezirala“ oko nje i zajedno s njom udara u metu.

***

No ako se čestica kreće pravcem koji je različit od pravca djelovanja sile koja ju ubrzava, kako prikazuje Slika 1

Slika 1

   Image866

onda može postići brzinu puno veću od brzine rasprostiranja te sile, tj. brzine svjetlosti, c Na slici 1 pravac djelovanja sile odstupa od pravca kretanja cestice, osi ax za oko 700. Jedino se rezultanta djelovanja svih sila podudara sa pravcem kretanja čedstice, odnosno pravcem osi ax.

Detaljnije informacije vidi ovjde:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/05/18/346/

Zašto je ovo važno?

Već smo rekli da vakuum ne može prenijeti električno polje čestice, tj. Coullombovu barijeru brže od svjetlosti, stoga se njeno djelovanje i ne može očitovati na prednjem dijelu čestice koja se kreće brzinom većom od c (npr. v= 1,1 c) i ne može činiti otpor sudaranju i spajanju s česticom s kojom se sudara, a koja dolazi iz suprotnog smjera, nego se u obliku kome vuče za česticom. Čestice koje dolaze iz suprotnih smjerova bivaju oslobođene odbijanja Coullombovih barijera i izložene isključivo djelovanju privlačnih nuklearnih sila,koje, pri nadsvjetlosnoj brzini čestica, omogućuju samoodrživi fuzijski proces.

Kao što natkritična masa fisijskog goriva emitira dovoljno velik broj sporih neutrona da bi omogučili kontinuiranu fisiju, tako ovdje nadsvjetlosna brzina čestice deformira Coullombovu barijeru i oslobađa nuklearne sile jezgara da započnu i trajno održavaju fuzijski proces.

Kod fuzije, koja se temelji na nadsvjetlosnoj brzini čestica koje ulaze u proces fuzije, sila za ubrzavanje čestica i održavanje fuzije ne dovodi se izvana, iz električne mreže, kao kod postojećih reaktora, nego, kao i kod fisije, potiče iz samih jezgara nuklearnog foriva. U tome je, u odnosu na postojeće fuzijske reaktore, bitna prednost nekog reaktora koji bi izvodio fuziju na temelju sudaranja mlazeva nadsvjetlosno brzih čestica.

I u jednom i u drugom slučaju, tj. kod fisije i kod fuzije, kontinuirani proces bazirao bi se na oslobađanju sila i energije zatvorenih u jezgrama atoma.

Kad sam objavio projekt akceleratora koji bi ubrzavao čestice na brzine puno veće od brzine svjetlosti, odmah se našlo nekoliko fizičara koji su osporavali mogućnost takvog ubrzavanja čestica kakvog sam ja prikazao. Premda potpuno deplasirani, ovi su prigovori imali vrlo velik utjecaj na ostale fizičare. „Kritičari“ su naime „zaboravili“ tj. previdjeli činjenicu da se u linearnim ili tzv. zrcalnim fuzijskim reaktorima, već od šezdesetih godina prošlog stoljeća, upravo na taj način uspješno ubrzavaju čestice (ali samo na subluminalne brzine) i komprimira plazma, te provocira nuklearna fuzija.

Problem koji bi se ovdje mogao stvarno pojaviti je spiralna putanja ubrzavanih čestica. Ali to je malo vjerojatno, jer se čestice koje se kreću duž osi ax ne ubrzavaju kroz homogeno magnetsko polje.

No ako bi se to čak i pojavilo kao problem, čestice se ne moraju ubrzavati istosmjernim magnetskim poljem, a mogu se, također, kako je bilo predviđeno u projektu FTL akceleratora, ubrzavati i električnim poljem. Vidi Sliku 2

Slika 2

Image889

Slika 2

1 je stjenka paraboloidnog akceleratora, 2, je subluminalno brza jezgra koja ulazi u akcelerator, 3, je nadsvjetlosno brza jezgra koju je akcelerator ubrzao električnim poljem. I električno i magnetsko polje osciliraju visokim frekvencijama.

***

Fuzijski reaktor ovog, novog tipa bio bi približno ovoidnog oblika, a sastojao bi se od dva konusna (sl, 1) ili paraboloidna (sl. 2) FTL akceleratora, sučelice okrenutih jedan drugome. Nadsvjetlosno brzi mlazevi sudarali bi se negdje u njihovoj geometrijskoj sredini, a vjerojatno i duž osi ax Taj se oblik ne bi bitno mijenjao niti u slučaju samo jednog nadsvjetlosno brzog mlaza.

Fizikalna načela dopuštaju i to da se nadsvjetlosno brzi mlaz u sredini reaktora ili duž osi ax sudara sa mlazom koji putuje vrlo malom brzinom, npr. brzinom ili brzinom od 0, 05c,,  što bi, kako će pokazati donja jednadžba, bitno povećalo tehničku i ekonomsku efikasnost reaktora.

Evo slika koje prikazuju oblik Coullombove bariere pri mirovanju ili vrlo maloj brzine jezgre i pri nadsvjetlosnoj brzine jezgara onoga mlaza

Na slici 3 jedna jezgra miruje, ili se kreće vrlo malom brzinom, a druga se kreće nadsvjetlosnom bizinom. Na slici 4 obje čestice kreću se jedna prema drugoj nadsvjetlosnom brzinom.

Ako jedna jezgra miruje (Sl 3), njena Coullombova barijera ne može biti prepreka za jezgru koja putuje nadsvjetlosnom brzinom jer je čeoni dio nadsvjetlosno brze jezgre električki neutralan, pa su jezgre izložene djelovanju isključivo nuklearnih sila.

             Image1758

Ako oba mlaza putuju nadsvjetlosnom brzinom (sl.4) onda su čeoni djelovi obiju jezgara električki neutralni i izloženi djelovanju isključivo nuklearnih sila.

Image1769

Kao što sam već rekao, ova se tehnologija zasniva na pretpostavci da brzina c nije brzina svjetlosti. nego transferna konastanta vakuuma.

Da se mlazevi ne bi usporavali, sisaljke bi stalno trebale isisavati produkte fuzije i održavati solidni vakuum i unutrašnji tlak reaktora na nuli. Komprimirana plazma onemogućavala bi fuziju.

Slika 5 prikazuje pojednostavnjenu shemu ovoidnog nuklearnog fuzijskog reaktora.

Image17811.ovoidni prostor reaktora; 2, otvori kroz koji se ubacuje smjesa (nuklearno gorivo) u reaktor; 3, središnje magnetske zavojnice; 4, čelična stjenka reaktora; 5 ,čestice koje se ubacuju u reaktor i koje reaktor svojim magnetskim poljem ubrzava prema svom središtu; 6, središte reaktora i oblak plazme u kojem se zbiva fuzija;7, zrcalna zavojnica. Vjerojatno je da se ubrzane čestice ne bi sudarale isključivo u središtu reaktora, nego duž gotovo cijele osi ax.

Nuklearna fuzija će, dakle, biti svrsishodan i koristan, tj. ekonomičan izvor energije kad se nadsvjetlosnom brzinom ioniziranih čestica deformira Coullombovo elektrostatsko polje ili barijera i time oslobode nuklearne sile na djelovanje.

Dovoljno velika eksperimentalna praksa je pokazala da postojeći fuzijski reaktori nisu izvori energije, nego njeni potrošači.

Oni su zapravo nekakvi transformatori koji već postojeću električnu energiju  iz električne mreže pretvaraju u kinetičku energiju čestica plazme, koja rezultira fuzijom što stvara toplinu, koja se onda opet, putem , vodene pare, turbina i generatora pretvara u električnu energiju. Pri tim transformacijama energije iz jednog oblika u drugi nužno nastaju značajni gubici, pa ovi strojevi gube ekonomičnost i pokazuju se kao potrošači energije.

Pravi izvor fuzijske energije ne smije fuziju temeljiti na potrošnji energije koja dolazi izvana, iz električne mreže, nego na djelovanju unutrašnje energije atomskih jezgri.

Evo sada jedandžbi koje pokazuju da bi ovakvi reaktori uistinu bili izvori energije a ne njeni potrošači.

Radi što veće jednostavnosti preciznosti i točnosti, a i uvjerljivosti, jedinica mase u ovim jednadžbama je masa jezgre onog atoma odnosno onog izotopa kemijskog elementa koji ulazi u fuziju.

Inherentna energija jezgre je: Ei = mc2        (1)            

Kinetička energija te  iste, ili, iste takve jezgre, u nadsvjetlosno brzom mlazu je Ek = mv2/2           …………(2)

Nužno je da brzina mlaza bude veća od brzine c, ali je također, radi ekonomičnosti poželjno da bude što j moguće manje brža: npr. samo v =1,1 c, što je cca 330 000 km/sec.

Energetska bilanca za sudaranje dva nadsvjetlosno brza mlaza jednake brzine v = 1,1c biti će.

E = Ei – Ek              ( 3)

E = 2mc2– 2m 1.1c2/2           (4)

E =2mc2– m 1,1c2                        (5)

Jednadžba koja definira energetsku bilancu kod samo jednog nadsvjetlosno brzog mlaza je kako slijedi:

E =2mc2m 1,1c2/2        (6)

Izraz:

2mc2

označava veličinu energije dobivene fuzijom dviju jezgara, a izrazi:

m 1,1c2

i

m 1,1c2/2

Električnu energiju utrošenu uz ubrzavanje mlazeva čestica.

Jednadžbe vrlo jasno pokazuju da ovi reaktori ne bi bili potrošači energije, nego njeni izvori, a i to da bi reaktor sa jednim nadsvjetlosno brzim mlazom, kako pokazuje jednadžba (6) bio puno ekonomičniji od onoga sa dva – jednadžba (5).

Koeficient iskorištenja, η, mase koja ulazi u fuziju kod reaktora, sa dva nadsvjetlosno brza mlaza, u idealnom slučaju, kretao bi se u razini koeficienta iskorištenja motora s unutrašnjim izgaranjem, cca 50 %, a kod reaktora sa jednim nadsvjetlosno brzim mlazom cca 75%,ali, naravno sa nusporedivo veći količinama dobivene energije, jer je potencijalna energija nuklearnih goriva neusporedivo veća od potencijalne energije običnih kemijskih goriva.

Ostaje da se odgovori na pitanje, kolika će energija biti potrebna da se nekoj čestice dade brzina 1,1c. Točno je to da postojeći akceleratori ne bi to mogli postići niti s beskonačno velikom energijom. No nadsvjetlosni akcelerator, zbog svoje specifične konstrukcije, trebati će za to onoliku energiju kolika je postojećim akceleratorima potrebna da bi istoj čestici dali brzinu od 0,05 c.

Jasno, osim opisane, moguće su i mnoge druge kombinacije kako bi se povećala ekonomičnost i smanjili troškovi izrade reaktora.

Umjesto Deuterija i Tricija, npr. mogu se koristiti jezgre Helija, tj. alfa, α čestice koje emitiraju radioaktivni elementi i to idealnom prosječnom brzinom, cca 0. 05 c . Ove, α čestice imaju kinetičku energiju, Ek od cca 5 GeV koja potiče od nuklearnog α raspada i ne košta ništa. Štoviše, njihova upotreba povećala bi iskoristivost fisionog nuklearnog goriva, a emisija α čestica iz njega može se stimulirati i povećati izlaganjem otpada titranju pozitivnog elektrostatskog polja.

Eto toliko u prilog transformaciji fuzijskih nuklearnih reaktora iz potrošača u proizvođaće ili izvore energije.

 

 

 

 

 

 

 

 

Pročitaj više…

NEBO I TAMNICA

Petar Bosnić Petrus

NEBO I TAMNICA

Bio jednom jedan čovjek što je zbog nekog grijeha bio zatvoren u tamnicu.

Rekli su mu da će biti spašen i slobodan, bude li bio odan Bogu i pokazali mu djelić neba koji se mogao vidjeti kroz prozor njegove ćelije te rekli da je tamo Bog.

On je vjerovao u to što su mu rekli i svaki je tren svoga života, i danju i noću provodio zureći u taj komadić neba na kojem se, s vremena na vrijeme ukazala pokoja zvijezdica ili sunce.

Nakon dugo vremena, u njegovu ćeliju dođe Đavao i reče mu:

“Ti si totalni idiot.”

Zašto? – Upita ga čovjek.

Na to ga Đavao upita; – “Želiš li biti spašen i slobodan?

“Naravno” – odgovori siroti čovjek.

Onda prestani zuriti u to nebo, idiote i počni kopati po podu: Iskopaj nekakvu rupu ili tunel i bježi odavde.

Čovjek ga nije poslušao, pa je Đavao morao doći još nekoliko puta da bi ga nagovorio.

Kad ga je konačno nagovorio i čovjek obećao da će početi kopati, Đavao mu na odlasku reče:

“Slušaj, prijatelju, moje pravo ime nije, ni Đavao, ni Sotona, a niti Vrag, nego Lucifer”- Svjetlonoša.

Čovjeka je to malo zbunilo, ali ništa nije dalje pitao. Ubrzo je počeo kopati i tražiti kuda bi najlakše mogao pobjeći. Dok je tako kopao, nalazio je na mnoge gadne i čudne stvari i na strašne prepreke, pa se često najozbiljnije pitao ima li to njegovo kopanje ikakvog smisla, No kako je bio obećao da će kopati sve dok bude bilo snage u njemu, nastavljao je svoj rad usprkos svim preprekama i sumnjama koje su ga spopadale.

Vani je izišao usred noći. Prvo i jedino što je ugledao bilo beskrajno, veličanstveno zvjezdano nebo. Bezbrojne zvijezde i zvjezdana jata.

Od silnog udivljenja je odmah je, kao pokošen, pao na koljena, a duša mu se sva izlila u dvije riječi upućene nebu.

“O Gospode!”

Tada je shvatio da upravo u tom trenu i sa tog mjesta počinje njegov put ka spasenju i slobodi.

NACIONALIZAM

Petar Bosnić Petrus

NACIONALIZAM

Božićna poslanica Balkancima, 2018.

Prije nego počnem raspravljati naslovljenu temu, htio bih izraziti želju da današnji Balkanci shvate i čvrsto imaju na umu da je upravo Balkan, tj., preciznije, njegov južni dio bio jedna od dvije ili tri najvažnije kolijevke iz kojih je potekla današnja civilizacija.

(Rad nije dovršen, a čini se da neće ni biti.)

Eto, samo toliko.

A sada nekoliko mojih pretpostavki na kojima se zasnivaju tvrdnje ili mišljenje o nacionalizmu kojeg kanim izložiti.

U prijašnjim radovima često sam ukazivao na to da je vrsta ključni, beskonačni ili besmrtni oblik postojanja bića, a ljudska vrsta ključni oblik postojanja ljudskog bića, čovjeka.

Ljudska vrsta razlikuje se od drugih živih vrsta po tome što ima neke metabiološke i transempirijske ciljeve koje može ostvariti transformacijom same sebe u društvo, koje je zapravo umjetni organizam; što ne opstoji na temelju instinkta za preživljavanje, nego na temelju politike i prava (Ius) i zakona (nomos, lex), te stvaranjem materijalne tehnologije i drugih stvari koje nas sada ne zanimaju.

Ovo što slijedi je važno:

Rase, nacije, grupe i individue samo su pojavni oblici ljudske vrste.

Odnos vrste i nacije.

Odnos vrste i rase nećemo razmatrati, jer rase nisu, niti mogu biti pravne osobe. Ovdje je važan odnos nacije i vrste, jer nacija može biti pravna osoba ili pravni subjekt, ali tek i jedino ako formira državu i opstoji u okviru neke države.

Budući da je, kako smo rekli, ljudska vrsta ključni oblik postojanja čovjeka, jedino ona može imati suverenitet – apsolutnu vlast na planetu. Nacije mogu imati samo funkcionalno određenu i ograničenu autonomiju.

Pravoius,  koje je opće tlo na kojem se temelji suverenitet – je osnova društvenosti i društva. Ubi societas, ibi ius – tamo gdje je društvo tamo je i pravo, ili, vice versa: Ubi ius, ibi societas.

Nasuprot postojećim teorijama ili shvaćanjima prava, koja smatramo neadekvatnim, (a pri time mislimo na sva shvaćanja od Gaiusa do Kelsena) mi tvrdimo da je pravo:

objektivirana volja ljudske vrste, volja objektivirana kao metoda i instrument kojim vrsta motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa unutar sebe (takvih društava), takvu djelatnost i činjenje takvih činidbi koje vode ka ostvarenju onih njenih metabioloških ili transempirijskih ciljeva.

Vrsta je, dakle, adresant i ključni adresat prava. To je još jedan ratio essendi njenog apsolutnog suvereniteta.

No da bi ljudska vrsta mogla realizirati i konzumirati ili prakticirati svoj apsolutni suverenitet, treba osnovati svjetsku ili globalnu državu, državu cijele ljudske vrste. Tek kad to postigne, ljudska vrsta moći će se smatrati pravim, samoozbiljenim pravnim subjektom ili pravnom osobom. Sve dotle ona će biti prosti biološki entitet koji će, usprkos svojoj inteligenciji i razvijenoj tehnologiji, biti bez ikakvih prava, ikakvih moći i utjecaja na razvoj svoje vlastite civilizacije; subjekt koji neće biti gospodar svoje sudbine, što je vrlo opasno i što može ugroziti njen opstanak.

Organizacija ujedinjenih nacija, OUN je izvrstan izraz ove nemoći ljudske vrste.

Svojevremeno je sociolog Weber vrlo točno rekao da „vlast postoji tamo gdje se naredbe izvršavanju“. Prirodni apsolutni suveren na ovom planetu, ljudska vrsta, nema nikakve vlasti, jer nema niti jedne institucije kojom bi mogla realizirati svoju volju; institucije pomoću koje bi npr. nekakva, hipotetska svjetska vlada mogla ozbiljiti volju ljudske vrste kao stvarno ponašanje pripadnika ljudske vrste. Sve dok ne stvori gobalnu državu, cijela će se ljudska vrsta, zajedno sa OUN, uzaludno protiviti odlukama ili djelatnostima nekih ludih političara i živjeti na samom rubu bezdana ništavila.

Da bi ljudska vrsta mogla imati stvarnu vlast, potrebno je da postoji nekakva svjetska vlada i svjetska ili globalna država koja bi bila instrument sprovođenja njene vlasti. Globalna država trebala bi se trebala temeljiti na načelu:

JEDNA VRSTA, JEDAN PLANET, JEDAN ZAKON, ISTO MJERILO, ISTO PRAVO I ISTA PRAVDA ZA SVE.

I načelu

po kojem bi svaki pravni i fizički subjekt u okviru svjetske države (uključujući i prirodu) TREBAO GLEDATI I OSTVARIVATI SVOJE INTERESE I SVOJE CILJEVE, ALI ISKLJUČIVO NA NAČIN KOJIM BI ISTOVREMENO OSTVARIVAO INTERESE I CILJEVE LJUDSKE VRSTE.

Nacija, nacionalna, multinacionalna ili anacionalna, ili, možda najbolje, lokalna država može biti samo pravni subsubjekt svjetske države, pa ne može niti smije imati suverenitet, nego samo funkcionalno određenu autonomiju.

Umjesto toga, mi imamo 196, dakle, gotovo dvije stotine suverena na ovom malom, jadnom, već uvelike devastiranom planetu; i to pravih suverena sa svojom vojskom i pravom da zarate protiv koga god hoće i neograničenim pravom njihovih suverenih vlada da u bijedi i zlu drže svoje narode i da im se nitko ne smije miješati u tu njihovu nemoralnu unutrašnju politiku.

Sad bi me zanimalo što mislite; da li se to, postojeće stanje može smatrati globalnom civilizranošću ili globalnim divljaštvom?

No vratimo se ipak malo normalnijim stvarima.

Prema gornjem pravilu, svaka nacija trebala bi težiti ka tome da ostvaruje svoje bitne interese i ciljeve, ali bi ih smjela ostvarivati isključivo na NAČIN kojim bi, kako je gore bilo rečeno, istovremeno ostvarivala i bitne ciljeve vrste.

Nacije bi, dakle, odnosno nacionalne ili pak lokalne države, na svojevrstan NAČIN služile ljudskoj vrsti u njenom nastojanju da ostvari svoje bitne ciljeve. Tom službom trebale bi sticati bogatstvo, ugled i moć koja bi trebala biti srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa kojeg su dale ostvarivanju ciljeva vrste.

I do sada su nacije ili narodi – na osnovu rasudbe tržišta – upravo na takav način sticali svoja bogatstva ili su propadali (ako su radili loše ili naopako). No ovakvo tržište je kolebljivo i neprecizno i ne daje pravnu sigurnost, pa je i stoga – radi uspostavljanja veće snage i preciznijeg i pravednijeg pravorijeka tržišta, radi pravne sigurnosti nacija, pravde i eliminacije rata – potrebno utemeljiti svjetsku ili tzv. globalnu državu.

Sve ovo što je gore bilo rečeno bila je tek prolegomena pitanju:

Što je nacionalizam?

Ne može se, naime, shvatiti što je nacionalizam dok ne postanemo svjesni prisutnosti ljudske vrste i toga da jedino ona može biti suveren, a da su rase, nacije, društva, države, funkcionalne grupe i individue tek pojavni oblici ljudske vrste i autonomni pojavni oblici ljudske civilizacije.

Evo kratkog odgovora na pitanje: što je nacionalizam.

Nacionalizam je psiho-sociopatska ili psiho-politopatska pojava kroz koju neka nacija svojata ili prisvaja položaj koji može pripadati isključivo ljudskoj vrsti.

Tada ona, ta nacija, obično, umjesto služenja ljudskoj vrsti, tendira ka gospodarenju svijetom, gospodarenju vrstom ili barem jednim dijelom nacija koje ju čine.. To se zasniva na predodžbi kroz koju te, posrnule nacije vide same sebe kao više, vrednije i sposobnije od ostalih nacija, a, istovremeno; i kao doživljavanje ostalih nacija kao manje vrijednih i manje sposobnih. Nacija koja je krenula putem nacionalizma nastoji protjerati ili istrijebiti pripadnike ostalih nacija, kako bi na svijetu ostali samo njeni, „sposobniji“ pripadnici, što bi, kako vjeruju nacionalisti, a i rasisti, rezultiralo boljim životom, bržim povijesnim napretkom itd., itd.

Da bi smo pokazali što bi bio, i što je uvijek bio stvarni rezultat nacionalističke politike poslužit ćemo se jednom slikom, alegorijom.

Pretpostavimo da se neka glava malko poremeti pa počne shvaćati samu sebe kao bitno vredniju od svih ostalih organa: crijeva, pluća, srca, ruku, nogu, guzice itd. i počne misliti da bi za nju bilo najbolje da se oslobodi tih, “inferiornih“ organa. A osloboditi se svih tih organa najlakše je i najbrže se može pomoću jednog panja i sjekire, sablje ili giljotine. No kao što svi vi već znate, ishod ovog „oslobađanja“ od onih, „inferiornih“ organa ne bi bio onako povoljan po glavu, kako je ona bila umislila.

Ovdje se ne radi samo o slici, nego o nečemu što se često događalo na ovom planetu i to u vrlo širokim i masovnim razmjerima. Vjerojatno vam je dobro poznato da su upravo nacionalisti nanijeli velike štete i sramotu baš vlastitim nacijama i da se nisu proslavili svojim djelovanjem ili vladavinom, niti su za sebe same ostvarili nekakvo dobro, a pripadnicima drugih nacija, a i cijeloj ljudskoj vrsti učinili su velika i teška zla, takva za koja ne postoje dovoljno teške i stroge kazne koje bi kompezirale to zlo i povratile pravdu.

Slične stvari činili su, a čine i danas i vjerski fanatici, ili, po novijem: vjerski fundamentalisti.

Ljudska vrsta misli drugačije od nacionalističkih glavešina. Za nju, nacije nisu po prirodi vrednije ili manje vrijedne jedna od druge, nego drugačije, različite.

Ona naslućuje da su ciljevi ka kojima stremi veliki i kompleksni i da ih može ostvariti jedino ako se bude koristila mudrošću i različitim sposobnostima svih nacija i rasa i to ne samo onih živućih, nego i onih kojih više nema, a koji su živjeli prije mnogo tisuća godina. Zato ona teži ka tome da svakog subjekta, svaku naciju, rasu ili individuu motivira na to da dade ono najbolje od svoje specifičnosti, najbolje od sebe.

Da se opet poslužimo jednom slikom.

Ljudska je vrsta kao neka normalna glava kojoj ne smetaju, nego koriste oni, „inferiorni“ organi, pa ih sve čuva, zajedno sa svim onim stvarima koje su oni stvorili a koje bi mogla koristiti za ostvarivanje svojih ulitmativnih ciljeva.

Kratki osvrt.

Ima mišljenja koja pokušavaju opravdati nacionalizam tako što ga pokušavaju prikazati benignom pojavom koja je zapravo jedna vrsta patriotizma. No po našem mišljenju, nacionalizam je psiho-sociopatska pandemija, analogna megalomanskoj shizofreniji kod individua.

Patriotizam je ljubav prema svojoj naciji i aktualna vjernost i privrženost koja proizlazi iz toga što ta nacija, kako smo gore već rekli, svoje interese ostvaruje na NAČIN na koji istovremeno ostvaruje i ciljeve ljudske vrste. Dok nacija tako djeluje, patrioti će učiniti sve i dati sve od sebe da bi pomogli svojim nacijama u nastojanju da one postignu ono najviše što se može.

No, kad djelatnost nacije postane nečovječna, istinski patrioti počnu se negativno odnositi prema njoj i ukazivati joj na to da nije dobro to što ona čini i kako živi. I spremni su učiniti sve da bi ju zaustavili i vratili na pravi put. Pravi patrioti zapravo su kozmopoliti, koji, i u jednom i u drugom slučaju pomažu svojim nacijama, rade i žrtvuju se za njih, ili ih pak kritiziraju zato jer tako najviše mogu učiniti za svoju naciju i za ljudsku vrstu.

Kad neka nacija ostvaruje svoje ciljeve na NAČIN koji vodi i ka ostvarenju ciljeva vrste, onda ju vode hrabri, pošteni, daroviti i moralni ljudi, a kad krene putem nacionalizma, luđaci, pervertiti, nakaze, moralne ništarije, monstrumi i „ljudi“ sličnog profila, koji istinske patriote etiketiraju kao izdajnike svog naroda, neprijatelje moralne nule, itd.

Drugi, dosta čest argument je to da su nacionalisti stvorili modernu nacionalnu, građansku državu.

To nije točno. I tu su državu stvorili patrioti. To su bili ljudi koji su uvidjeli da se ono ka čemu teže svi ljudi, cijela vrsta, dakle da se to postiže sporazumijevanjem. To je pak moguće tamo gdje ljudi govore istim ili dosta sličnim jezikom ili narječjima i žive na temelju sličnih običaja. Tako su nastale moderne nacionalne države, najfunkcionalnije političko-ekonomske tvorevine prošlih nekoliko stoljeća. Istina, ti ljudi koji su stvorili nacionalne države nisu znali da ostvaruju i ciljeve vrste. Najviše što su znali ili naslućivali bilo je to da rade nešto čovječno, nešto što je, premda možda u nekom drugačijem obliku, prihvatljivo i za sve druge ljude.

No, nacionalna država, kao ekonomsko-politički motor razvoja civilizacije je već daleka prošlost. S razvojem tehnologije i zbližavanjem suverenih nacionalnih država cijelog svijeta, nekada funkcionalne ekonomsko-političke tvorevine, postale su prepreka daljnjem razvoju. Zbližavanje bez zajedničke zakonske osnove nije se pokazalo kao dobro, nego kao nešto loše. Zbog imkopatibilnosti 196 pravnih, političkih, i ekonomskih sistema, među ovim državama stalno dolazi do sudaranja i “iskrenja” te “rata svih protiv svih”, i, prema nekim mišljenjima, možda je samo pitanje vremena kada će neka tehnička greška ili luda namjera okončati postojanje ove civilizacije, a možda i vrste.

Koliko je osnovano takvo mišljenje ?

Evo nečeg na osnovu čega bi se moglo suditi o tome.

Nekad je nad ljudskom vrstom i nacijma od kojih se sastojala lebdjela Smithova “Nevidljiva ruka” i vodila ih putem stvaranja blagostanja i napretka. Danas nad svijetom lebdi Mrtva ruka, ili tzv. Perimetar, Ruka smrti. Već prije kraja prošlog stoljeća razvila ju je jedna nuklearna velesila kao sredstvo odmazde zbog mogućeg nuklearnog napada i uništenja. Mrtva ruka projektirana je tako da ne mora poslušati razumne i pomirljive naredbe nacionalnih lidera ili ljudsku želju za životom. Prema izjavama političkih lidera te velesile, ona može djelovati i nakon što bude uništena živa sila i njen živi zapovijedni sustav i sa sobom povući u smrt cijelo čovječanstvo. Tu vjerojatno ima dosta istine. Ali, ludo bi bilo vjerovati da je samo jedna nuklearna velesila projektirala tu, Mrtvu ruku i postavila ju u operativno stanje.

No, kako god, mi još uvijek živimo i postojimo, ali u zagrljaju smrti. Ako nestanemo. mogli bi smo se tješiti time za zapravo nismo bili dovoljno dobri za to da bi mogli opstati,  da nismo bili vrijedni opstanka, pa stoga naš nestanak ne bi bio nikakva šteta niti nesreća. Dapače.