Skoči do sadržaja

SKICA ZA MANIFEST NOVOG GLOBALIZMA

Petar Bosnić Petrus

SKICA ZA MANIFEST NOVOG GLOBALIZMA

Globalizam i patriotizam

Pretpostavka Novog globalizma su novi temelji na kojima počiva ljudski svijet – novi duh. Kad bi smo Globalnu državu izgradili na postojećim, već uvelike istrošenim temeljima, bilo bi to carstvo birokracije, carstvo propasti, bijede i nesreće.

Novi duh o kojem govorim nije duh neke elite ni posebne kulture ili svjetskopovijesne nacije, a nije niti individualni duh, nekog karizmatičnog zakonotvorca, nego duh same ljudske vrste.

Iako sam ja jedan od tih zakonotvoraca o kojima je gore riječ, ja sam samo glasnogovornik duha i volje ljudske vrste.

Toliko o onom nezaobilaznom uvjetu ili pretpostavci stvaranja jednog novog, humanijeg i funkcionalnijeg društva i civilizacije..

***

U ovome manifestu polazi se od stava da je pravo, ius ili law neposredna osnova, temelj cijelog ljudskog svijeta, ekumene ili civilizacije.

Novo shvaćanje i nova definicija prava.

Pravo je, po našem shvaćanju, ospoljena ili objektivirana volja ljudske vrste, volja objektivirana kao metoda i instrument pomoću kojeg ljudska vrsta vodi, motivira i prisiljava samu sebe na stvaranje takvih odnosa ili organizacije, takvih činidbi, takvih djelatnosti i stvari pomoću kojih može ostvariti svoje ultimativne ciljeve, ciljeve čije ostvarenje osmišljava čovjekov opstanak.

***

Pretpostavka Novog globalizma je također i uvažavanje slijedeće izreke:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode.

A i slijedeće:

Stotine autonomnih država, stotine autonomnih naroda, stotine autonomnih vladara ili vlada, ali samo jedan suveren – ljudska vrsta – koja taj svoj prirodni suverenitet ostvaruje posredstvom stvaranja svjetske države te stvaranja i djelovanja umjetnog nadvladara – supervizora efikasnosti svake političke vlasti na Zemlji, uključujući i vlasti same svjetske države.

Lokalne države imale bi samo funkcionalnu autonomiju, a suverenitet bi imala jedino svjetska država, odnosno svjetska vlast, koja bi suverenitet dobila od ljudske vrste i mogla bi ga konzumirati samo dok dovoljno efikasno služi ostvarivanju njenih ciljeva.

Umjetni nadvladar – supervizor efikasnosti političke vlasti – je zapravo Zakon o kontroli efikasnosti djelovanja administracije i vlasti. On je objektivirana volja ljudske vrste, objektivirana kao politička, odnosno organizacijska metoda ostvarivanja njenih ultimativnih ciljeva .

Ključni zadatak ovog supervizora bio bi da administraciju i vlasti motivira na dobar, produktivan rad i da sa vladalačkih i administrativnih funkcija brzo uklanja one subjekte koji bi ih nedovoljno efikasno obnašali.

Radi osiguranja produktivnog mira na Zemlji, koji bi omogućavao dovoljno efikasno i dovoljno brzo ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, jedino bi svjetska država imala ius coercitionis – pravo upotrebe vojne ili neke druge sile, odnosno prisile ili akcije protiv lokalnih država.

Lokalne države imale bi slično pravo – ius potestatis – ali samo protiv pravnih i fizičkih subjekata ili osoba unutar svojih granica.

To bi njihovo pravo moglo biti i suspendirano, ako bi vlasti lokalnih država činile nešto što je u suprotnosti s interesima naroda i u suprotnosti sa zakonima svjetske države koji imaju globalno važenje.

Vlast u lokalnim državama bila bi zapravo odgovornost za stanje života, društva, civilizacje i prirode unutar granica one države na kojem važi određena vlast.

Odnosi među lokalnim državama bili bi analogni odnosima među raznim pravnim i fizičkim osobama unutar neke razvijene građanske države, a odnosi lokalnih država prema svjetskoj, analogni odnosima tih pravnih osoba prema državi u kojoj žive.

Ekonomski odnosi među lokalnim državama temeljili bi se na potpuno slobodnoj komunikaciji i zakonitoj konkurenciji. Granice bi bile barijere ili „filteri“ koji propuštaju samo ono što je dobro a zaustavljaju zlo.

U Današnjoj situaciji, koja nije ništa drugo do onaj Hobbes-ov Bellum omnes contra omnium – rat svih protiv sviju – granice djeluju upravo obrnuto – propuštaju zlo a zaustavljanju ono dobro. Ne mislim samo na oružane ratove, nego i na one carinske, trgovačke, diplomatske, špijunske , tehnološke….

Posljedica suvereniteta vrste bio bi pravi, uređeni svijet – kozmos. A posljedica nacionalnog suvereniteta danas može biti samo kaos.

Svaka bi lokalna država – što proizlazi iz njene autonomije – mogla raditi što god želi da bi ostvarila svoje interese i ciljeve, ali pod uvjetom da to čini isključivo na način kojim daje doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.

Po zakonima svjetske države, bogatstvo, moć i ugled neke lokalne države trebali bi biti srazmjerni veličini i vrijednosti njenog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste.

Sporove među lokalnim državama rješavali bi sudovi svjetske države.

Pravda, humanost i funkcionalnost iznad svega.

***

Drugi temeljni zakon na kojem bi se zasnivala svjetska ili globalna država bio bi:

Zakon o kontroli efikasnosti rada gospodarskog managementa.

Ovim bi zakonom bio uspostavljen novi tip vlasništva – umjetni vlasnik. Taj, umjetni vlasnik bio bi zapravo kapital koji bi temeljem ovog zakona postao vlasnik sebe samoga, i to takav vlasnik koji bi bio sposoban, da, za razliku od suvemenih živih vlasnika, produktivno upravlja samim sobom; da radi umjesto čovjeka i za čovjeka; da razvija samog sebe i da svoju supstancu čuva od svih nesavjesnih ljudskih subjekata.

Njegov bi zadatak bio i to da osigura motivaciju za rad; dovoljno visoku ekonomičnost; pravedno plaćanje rada i humanost radnog procesa i radnog odnosa; te da brzo uklanja nedovoljno sposobne managere sa njihovih funkcija.

Pravda, humanost i funkcionalnost iznad svega.

Važna napomena.

Istina.

Kapital je, po našim shvaćanjima, umjetno biće kojeg je stvorila ljudska vrsta radi toga da joj posluži kao bićevito sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva. Radi tog, istinitog shvaćanja kapitala, i radi toga da se začepe barbarska usta koja neistinito i bez imalo razumijevanja govore o njemu, napominjem da je kapital, ne samo jedino dobro, nego i ono jedino što je stvorila ljudska vrsta stvorila otkad postoji na ovom planetu. Djela umjetnosti i znanosti, razne kulture, društva, države, tehnologija, novac, robe…. samo su elementi koji ga sačinjavaju.

Postajući umjetnim vlasnikom, on postaje i autonomni autopoietični pravni subjekt, novi, bitno razvijeniji tip pravnog subjekta ili pravne osobe.

Kraj napomene.

U prethodnim mojim tekstovima možete vidjeti da je to umjetno biće zapravo svekolika mudrost i znanje ljudske vrste i da je jedan od njegovih ključnih zadataka i to da ljudskoj vrsti služi i kao vodić ka ostvarenju onih njenih ultimativnih ciljeva.

Ovdje treba svakako napomenuti da ni ta, najveća i najdublja mudrost na ovom planetu, mudrost ljudske vrste, nije nepogrešiva, niti monolitna, jer da jest, ne bi dovela u pitanje opstanak civilizacije, a možda i svoj vlastiti opstanak. Treba se nadati da će ljudska vrsta navrijeme postati dovoljno svjesna opasnosti u koju je dovela samu sebe, nadjačati one ontoklastičke snage unutar sebe i da će se svojim najboljim snagama hitno baciti na njeno otklanjanje.

Jedan od nezaobilaznih uvjeta uspješnog otklanjanja ove opasnosti jest i stvaranje svjetske ili globalne države.

Više o onim gornjim i drugim zakonima, ovdje:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2019/05/15/zakoni-buduceg-drustva/

To je bila skica temelja Novog globalizma.

A gdje je tu patriotizam?

Evo ga.

Pripadnici svakog naroda trebali bi gledati da pomažu SVOM narodu da ostvaruje SVOJE ciljeve; stvara SVOJE bogatstvo, SVOJ ugled, moć itd. , ali isključivo na već spomenuti način, kojim bi se istovremeno doprinosilo i ostvarivanju ciljeva cijele ljudske vrste.

Svaki bi narod trebao težiti ka tome da se, baš na takav način, izdigne iznad svih ostalih i da istinski i pošteno zasluži bogatstvo, poštovanje, divljenje i zahvalnost ljudske vrste te da se trudi da bude njen ponos. Veličinu i vrijednost jednog naroda treba cijeniti po tome koliki je i kakav doprinos dao ostvarenju ciljeva vrste.

Pripadnici naroda koji bi se gore spomenutim spomenutim načinom ostvarivanja svojih ciljeva izdigao do vodećeg položaja i uzora drugim narodima, sa najpotpunijim bi pravom mogli biti ponosni na svoj narod i svoju domovinu.

To bi bio pravi patriotizam.

Vaterland uber Alles!

Ovo danas, gdje svako živi po nekom svom zakonu, i gdje se izdizanje nad drugim narodima i ljudima zasniva prvenstveno na nasilju, pokvarenosti, lukavstvima, činjenju štete, ljudskoj vrsti, prirodi, drugim ljudima nije ništa drugo do bijedni nacionalizam, toliko bijedan, jadan i kilav da ga je čak teško smatrati i lošom karikaturom njemačkog nacizma. Nema on, naravno, ničeg zajedničkog niti sa onim produktivnim romantičarskim nacionalizmom koji je stvorio moderne građanske države.

Novi globalizam i istinski patriotizam ne mogu jedan bez drugoga, isto kao što ni lijeva strana ne može bez desne; ono što je gore bez onoga što je dole, ili ono što je prije bez onoga što je poslije.

Hic veritas, hic in genua!

Eto, to je bila skica teorijskih, moralnih, pravnih i političkih temelja jednog novog svijeta. Traži se neki novi Menes, Aleksandar Veliki ili Napoleon koji bi pokrenuo proces stvaranja svjetske države. Potrebni su i daroviti i razumni ljudi koji će širiti ideju Novog globalizma, ili globalnog ekumenizma, a i velik broj pripadnika ljudske vrste svih naroda koji će prihvatiti tu ideju i izboriti se za njenu realnost.

Neki čiatelji kažu da je ono gore divan plan, ali da će se moći početi ostvarivati tek za sto ili dvjesto godina.

Teško da bi to moglo biti točno. Ovaj plan je neusporedivo razvijeniji, izvodljiviji – more feasible – od Rousseau-vog Društvenog ugovora, ili Magne Charte na osnovu kojih su nastale prve građanske države, i ako bi se našao čovjek koji bi imao strasti i dara za stvaranje na ovom području, plan bi se mogao početi ostvarivati već danas.

I nije potrebno osnivati baš svjetsku državu. Spomenuti zakoni dali bi apsolutno superiornu prednost i nadmoć čak i nad cijelim svijetom i običnoj, maloj lokalnoj državi, jer bi bila utemeljena na superiornoj organizaciji.

Snaga i bogatstvo države nije u veličini teritorija, niti velikom broju ljudi, pa čak niti u velikim sirovinskim resursima, nego u dobroj, funkcionalnoj organizaciji, organizaciji koja, ostvarivanjem svojih ciljeva vodi i ka ostvarenju ciljeva ljudske vrste.

“Bogatstvo potiče od rada” – Adam Smith – ali ne bilo kakvoga, nego tek dobro, ekonomično  organiziranoga – “od rada koji se razmjenjuje za kapital” – Marxova definicija produktivnog rada. “Rad koji se razmjenjuje za kapital” zapravo je rad pomoću kojeg se stvara i usavršava umjetno biće koje čovječanstvu treba poslužiti kao bićevito sredstvo za ostvarenje njegovih ciljeva.

Ja kažem nešto slično: oni ultimativni ciljevi vrste – čije ostvarenje osmišljava čovjekov opstanak – ostvaruju se upravo produktivnim, dobro, ekonomično organiziranim radom.

 

SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM

Petar Bosnić Petrus

SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM

Da vam malo otvorim oči.

Ona privatizacijska pljačka društva koja je i danas aktualna u našim krajevima počela je sa radničkim samoupravljanjem.

K k k k, kako to?

l l l, lijepo.

Radnici su bili vlasnici sredstava za proizvodnju i kao vlasnici redovito su odlučivali da se višak vrijednosti upotrijebi za podizanje njihovog životnog standarda i to nauštrb razvoja tzv. proizvodnih sredstava.

Jasno je da je takva politika onemogućavala razvoj onih „sredstava za proizvodnju“ – društvenog kapitala – što je nužno rezultiralo gubitkom konkurentnosti i nužnim propadanjem gospodarstva, društva i države.

To je bila prava, ali na zakonu osnovana privatizacijska pljačka društvenog kapitala i njegovo pretvaranje u neproduktivno privatno dobro. Posredno, to je bila i pljačka budućih generacija – jedan od uzroka našeg današnjeg siromaštva.

Kad je bilo uspostavljeno i ono društveno samoupravljanje, ova se bolest proširila na cijelo društvo i propast je bila brza i neminovna. Komunistička partija nije se mogla dugo odupirati ovoj pljački, jer je jedan od najvažnijih njenih ciljeva bio podizanje životnog standarda i kvalitete života širokih narodnih masa. No nitko nije računao na to da bi se taj životni standard mogao podignuti i pljačkom društvenog kapitala i njegovim uništavanjem, tako da slijedeće generacije više nemaju od čega živjeti.

Današnji ljudi još nisu progledali i ne vide da je to privremeno socijalističko „bogatstvo“ nastalo pljačkom, društva i budućih generacija.

Društveno samoupravljanje kojeg gotovo svi značajniji svjetski mislioci smatraju najvećim svjetskim dosegom u razvoju društva, zapravo je najveći nazadak i propadanje društva u cijeloj ljudskoj povijesti. Samoupravljači su zaboravili jednu od temeljnih civilizacijskih tekovina – podjelu rada prema sposobnostima – pa su radnicima koji nisu bili sposobni za poduzetništvo, upravljanje, niti vlasnikovanje, a nisu bili niti zainteresirani za to, uvalili još i poduzetničke, upravne, tj. managerske i vlasničke funkcije. To je bio velik, golem civilizacijski nazadak, kojeg samo budala ili neka seljačina može shvatiti kao nekakav napredak.

No bilo je divno živjeti u tom društvu. Meni također, jer nisam volio raditi. Užitak mi nije kvarila niti jasna svijest o tome da je takvo društvo neodrživo i da mora propasti, a nije mi se dogodilo niti štogod loše kad sam to otvoreno i javno govorio, jer sam zapravo samo izgovarao onu zlu slutnju što je ležala u dnu srca svih tadašnjih ljudi. Samo sa bio tretiran kao disident i izopćenik.

Riječ, dvije o ekonomskoj politici samoupravnog  socijalizma.

Marx o tome nije govorio, ali jest poznati i vrlo cijenjeni francuski teoretičar prava, Leon Duguit, začetnik škole solidarističkih teorija prava.

Taj je idiot smatrao da se pravo i humano društvo treba temeljiti na solidarnosti, te da pravni i ekonomski sistem dobre države također treba utemeljiti na principu solidarnosti.

Lideri samoupravnog socijalističkog društva poslušali su tu njegovu riječ i sproveli je u praksu.

I, što je proizišlo iz toga?

Poduzeća koja su dobro i uspješno poslovala trebala su pomagati onima koja su bila u gubicima.

Ja sam vrlo rano počeo pratiti ekonomska i politička kretanja i imao sam perčesto priliku vidjeti da su radnici gubitaških poduzeća imali bolje, tj. veće plaće od radnika onih poduzeća koja su svoju dobit žrtvovala za saniranje gubitaka tih gubitaša.

Ta je solidarnost, dakle, bila kažnjavanje dobrih ekonomskih subjekata i radnika koji su se mučili i brinuli o poslu, i nagrađivanje onih koji nisu htjeli raditi i koji su stvarali gubitke i činili štetu.

Zar je onda čudno što je u tom vremenu nastala ona posprdna pjesmica.

„Živio rad, živio trud, neka radi ko je lud!“

Uistinu, samo bi lud čovjek radio tamo gdje može bolje živjeti od nerada.

Eto, nadam se da ste sada progledali barem vi koji ovo čitate ili da ćete uskoro progledati od čudotvorne, sizifovske ljekovitosti ovog kratkog teksta.

No, da nastavimo dalje gurati ovaj naš Sizifov kamen.

Takva ekonomska politika samoupravnog socijalizma bila je zapravo politika kvarenja cijelog naroda. I baš je stanovita pokvarenost, razularenost i nekakva bolesna razmaženost širokih narodnih slojeva ono do čega je doveo samoupravni socijalizam i ta „solidarnost“.

Evo kako trebaju stajati stvari sa solidarnošću.

Ona je potrebna, štoviše, nužna tamo gdje je došlo do neke katastrofe i ne može se živjeti na „normalan“ način, No tamo gdje vladaju koliko, toliko normalni uvjeti za život na osnovu rada, tu život, društvo i ekonomiju treba utemeljiti na funkcionalnosti, a ne na solidarnosti.

Pod funkcionalnošću podrazumjevamo sposobnost ljudi i cijelog društva društva da ostvaruju SVOJE ciljeve, ali na NAČIN kojim istovremeno daju doprinose za ostvarivanje ciljeva društva, a društvo; da daje doprinose za ostvarivanje ciljeva cijele ljudske vrste.

Kad je propao socijalizam, oni samoupravljači koji su živjeli na tuđi račun i na tuđoj muci, i kojima se osladio život bez rada, prvi su se snašli i prigrabili poduzeća i vlast i nastavili politiku „solidarnosti“ još žešće i solidarnije i doveli narod do prosjačkog štapa, pa i do početka procesa izumiranja.

Ima još nešto što se ne smije prešutjeti.

I među republikama je vladao taj princip „solidarnosti“. Srbija, Hrvatska i Slovenija, uplaćivale su znatne sume u Fond solidarnosti. Novac iz tog fonda trošio se u Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj gori, Bosni, i nešto malo u Hrvatskoj – na Žumberku i u Dalmatinskoj Zagori.

Novac je potrošen uglavnom na gradnju vila i vikendica na atraktivnim mjestima, i na financiranje admistracije koja je od toga počela bujati, a potrošen je naravno i na druge, slične stvari.

Novi Ohrid npr. – elitno kontinentalno balkansko ljetovalište i zimovalište izgrađen je novcem iz Fonda solidarnosti. Ali to je bila tek sitnica. Koliko su novca progutale tzv. promašene investicije: Obrovac, Feni i još ohoho drugih.

Prava pomoć siromašnijim rebublikama bila bi, npr. dozvola da imaju manje poreze u industrijskom i poljoprivrednom sektoru proizvodnje. Manji porezi privukli bi društveni kapital iz drugih republika, pa bi se one, siromašne republike podigle ne čineći štetu onima koje su radile i trudile se.

Ako ovo imate u vidu nećete se više čuditi što je u republikama nakon propasti i raspada samoupravne socijalistčke Jugoslavije buknuo koljački nacionalizam. Stala braća izravnavati račune. Nevin protiv nevinoga, baš kao kriv protiv krivoga. Žrtva protiv žrtve, baš kao krvnik protiv krvnika.

Toliko o tome.

Ljudi koji još nisu progledali, jako žale za tim socijalizmom i kažu da su ga upropastili brojni neprijatelji.

Njima mogu reći samo to: da je on nešto vrijedio, ne bi propao. Dobra su ili vrijedna samo ona društva koja u sebi, u svojoj strukturi imaju moć samoodržanja. Ta ih moć, usprkos svim napadima, održava sve dok ne izvrše svoju povijesnu misiju. Takvi su bili: plemenska zajednica u neolitu, robovlasništvo u antici i građansko kapitalističko društvo u novom vremenu.

Povijesna misija socijalizma bila je samo to da praktično pokaže, tj. potvrdi, dokaže ono što je tvrdio već Aristotel; da takvo društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu, o kojem su neki, čak i veliki sanjari sanjali već više od dvije tisuće godina, dakle, da takvo društvo nije dovoljno dobro, odnosno da ne može poslužiti niti kao sredstvo za ostvarivanje svojih vlastitih ciljeva , a kamo li ciljeva ljudske vrste.

Kapitalizam je imao puno više neprijatelja i puno moćnije neprijatelje od socijalizma, pa nije propao, nego se, usprkos njihovim napadima održao, izvršio svoju povijesnu misiju i napravio čuda nad čudima. Čak ga ni Marx, ni Sovjeti niti „proleteri svih zemalja“ nisu ga mogli ukinuti ili uništiti.

No i njegovo vrijeme prolazi ili je zapravo već prošlo i pretvara se u balast kojeg se treba što hitnije oslobađati.

Ali to nitko ne vidi. Planet Zemlja pretvorila se u Planet slijepaca koji vide samo kad se okrenu prema prošlosti, i to samo antinomiju: kapializam vs socijalizam, a kod nas još i antinomiju: Ustaše vs Partizani.

No pustimo to.

Ko ne želi biti slijep i ko želi istinski ljudski živjeti, nastoji zasnovati takvo društvo koje će u idućim stolječima ili tisućljećima biti adekvatno organizacijsko i političko sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

A ako za ostvarivanje tog cilja više ne možemo preporučiti, ni socijalizam, ni kapitalizam, kakvo društvo onda možemo preporučiti?

Preporučujemo, eto, jedno još neimenovano društvo u kojem će svi subjekti koji ga čine raditi na ostvarenju SVOJIH ciljeva, ali isključivo na NAČIN kojim se istovremeno daje i doprinos ostvarivanju ciljeva društva, i u kojem će svaka generacija ostvarivati SVOJE ciljeve, ali opet na NAČIN kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva i cijele ljudske vrste.

A kako se to postiže, može se vidjeti u zakonima koje sam sačinio, a koji bi trebali biti temelj njegovog ustava ili implementacija u postojeće ustave.

Društvo koje nas čeka temelji se na novom obliku vlasništva koje nije, ni društveno, ni privatno, nego umjetno – zasnovano je na instituciji umjetnog vlasništva.

Umjetni vlasnik ili institucija umjetnog vlasništva je ona epohalna novost na kojoj će biti utemeljena društva idućih nekoliko tisuća godina.

Umjetni vlasnik nije nikakav robot, nego kapital koji se na osnovu specifičnih zakona trasformira u jedan potpuno novi tip pravne osobe, koja u sebi objedinjuje, i funkcionalnost, i humanost, i pravednost. U sferi politike, umjetni vlasnik bio bi  nekakav nadvladar – supervizor koji bi nadgledao efikasnost političkih vlasti, i brzo derogirao one koje ne bi bile dovoljno efikasne.Više i detaljnije o tome imate u mojim prethodnim radovima.

To društvo budućnosti ne bi bilo ni socijalističko, ni kapitalističko, a, naravno, ni ustaško, ni partizansko i, premda sam mu već davao različita imena, još ne znam kako bih ga nazvao. I, makar to društvo još ne postoji realno, ono je realnije od ove tekuće ili aktualne socijalističko-kapitalističke i ustaško-partizanske trakavičaste prošlosti. No čini se da ljudi još nemaju dovoljno dobar vid da bi ga mogli vidjeti, pa se ja, ovakvim tekstovima trudim otvoriti im oči i vratiti vid.

Još jedan tragikomičan paradoks.

Potpuno slijepi ljudi, koji bauljaju kojekuda ili se vrte u krug vjeruju da idu nekim svojim putem.

Oni koji nešto vide, a ti su vrlo rijetki, znaju da ne znaju i vide da ne vide put kojim bi trebali ići, pa slijede mene i moje ideje. Ja sam im putokaz i voditelj.

Eto.

Jedino gledanjem kroz moje oči, današnje čovječanstvo može vidjeti put kojim treba ići.

PROPOVJED u Gradu Samoboru

PROPOVJED u gradu Samoboru

Pozdrav vama.

MIR NEKA VLADA NA GROBLJIMA, A NA SVIJETU ŽIVOT!

Sigurno vam je poznato da je u modi suverenizam – Politička “ideologija” koja se zalaže za to da svaka lokalna država, pa bila ona nacionalna ili multinacionalna, ima potpuni suverenitet.

Nema idiota, niti nekog retarda koji se nije odao toj modi.

Najpoznatiji suverenist je predsjednik USA, D.Trump, zatim onaj Boris Johnson, a u zadnjih nekoliko dana i stanoviti Brazilac, Bolsonaro itd. Ima ih i kod nas. Neću ih imenovati. Na ulici ih možete odmah prepoznati, jer su oddareni znakovima retardiranosti, u tijelu, kretnjama, govoru i općem ponašanju.

Posljedica potpunog nacionalnog suvereniteta je ovaj aktualni Bellum omnium contra omnes – rat svih protiv sviju – koji vlada svijetom i zbog kojeg je civilizacija počela nazadovati, a od kojega nam nazadovanja, kako misli sve veći broj ljudi, prijeti i potpuna propast, kolaps civilizacije i izumiranje ljudske vrste.

Ja o tome uopće ne mislim.

Suprotno, mislim o tome da suverenizmu treba suprotstaviti ideju i mentalitet panekumenizma ili možda bolje globalnog ekumenizma. U okviru kojeg bi suverenitet imala isključivo ljudska vrsta, koja je već po svojoj prirodi, jedini pravi I JEDINI MOGUĆI suveren na ovom planetu. Svoj suverenitet, ljudska bi vrsta aktualizirala putem svjetske ili globalne države, odnosno institucija vlasti u toj, globalnoj državi.

Odnos između lokalnih država i svjetske države bio bi sličan odnosu kojeg pravni i fizički subjekti imaju prema razvijenoj (demokratskoj) građanskoj državi.

Svaka lokalna država treba težiti ka ostvarivanju svojih interesa i ciljeva ali isključivo na NAČIN kojim bi istovremeno ostvarivala i ciljeve svjetske države i ljudske vrste.

Svjetska država treba težiti ka ostvarivanju ciljeva ljudske vrste, ali opet, isključivo na NAČIN na koji bi istovremeno ostvarivala ciljeve svih pravnih i fizičkih subjekata koji ju sačinjavaju, počev od lokalnih država do plemena, grupa i individua.

Jedino institucije svjetske države imala bi pravo prinude – ius coercendi ili ius coercitionis i sredstva prinude. Lokalne države imale bi samo ius potestatis – ograničeno pravo prinude koje je u skladu s pravom i zakonima svjetske države.

Pozdrav svijetu.

JEDNA VRSTA, JEDAN PLANET, JEDAN ZAKON, JEDNO MJERILO I JEDNA PRAVDA ZA SVE!

Protiv ove propovijedi nije dopušten nikakav prigovor, polemika ili suprotstavljanje, nego samo obožavanje, divljenje, klanjanje, odavanje počasti, šeranje i slično.

 GLOBALNI EKUMENIZAM  GE

i

 NACIONALNI SUVERENIZAM – NS

 

RAZLIKE

1

GE – Za razliku od drugih, ljudska je vrsta sposobna stvoriti umjetno biće koje joj treba poslužiti kao bićevito sredstvo, tj. bićevoto oruđe za ostvarivanje njenih ultimativnih, metabioloških ciljeva. Povijest je proces stvaranja, usavršavanja i zgotavljanja tog oruđa. Ostvarenje spomenutih ciljeva vrste daje smisao opstanku svih ljudskih subjekata: nacija, rasa, grupa, individua itd. vrsta je stoga temeljni i najviši humani, povijesni, civilizacijski, pravni, politički itd. entitet.

NS – Nacija je temeljni temeljni humani, povijesni, civilizacijski, pravni… entitet a vrsta samo biološki, koji osim golog opstanka nema drugih ciljeva. Povijest je prosti slijed slučajnosti.

2

GE – Ljudska vrsta je iznad svih nacija i rasa, jer su nacije i rase samo pojavni oblici ljudske vrste.

NS – Moja nacija i moja rasa su iznad svih i iznad ljudske vrste.

3

GE – smatra da svaka nacija treba ostvarivati svoje ciljeve, ali isključivo na NAČIN kojim bi istovremeno ostvarivala i ciljeve cijele ljudske vrste.

NS – naprotiv dopušta da nacije trebaju ostvarivati isključivo svoje interese i to čak i onda kad time čine štetu ljudskoj vrsti i budućim generacijama.

4

GE – podrazumjeva da je ljudska vrsta jedini prirodni suveren na planetu,  a nacije i lokalne države mogu imati samo funkcionalnu autonomiju.

NS – da je svaka nacija suveren unutar svoje države.

5

GE – podrazumijeva da su najvažniji ljudski ciljevi, upravo ciljevi ljudske vrste.

NS – da su najvažniji ciljevi nacije, a za ciljeve ljudske vrste smarta da uopće ne postoje.

6

GE – smatra da su ciljevi svih budućih generacija ravnopravni ciljevima živućih.

NS –  da su važni i stvarni samo interesi živućih.

7

GE – podrazumijeva da samo jedan pravni sustav treba važiti za sve lokalne ili nacionalne države. Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve.

NS – smatra da treba biti toliko pravnih sustava koliko ima lokalnih država, a sada ih ima 196.

8

GE – smatra da su nacionalnost, rasa i vjera, spol i slične stvari irelevantne po pravni sustav, privatna stvar.

NS – da su oni jedan od temeljnih elemenata pravnog sustava.

9

GE- ne dopušta rat među nacionalnim ili lokalnim državama.

NS.- ga smatra normalnom pojavom, a pravo na rat neotuđivim pravom svake lokalne države.

10

GE – ne dopušta činjenje štete prirodnom biću , tj. prirodnom okolišu.

NS – smatra da je pravo činjenja štete prirodi – ius abutendi – nužni sastavni dio suvereniteta, jer je nacionalni suverenitet zapravo politički oblik privatnog vlasništva nad prirodnim okolišem kojeg zauzima neka nacija.

11

  1. – smatra da je vladavina nacionalnih vlada prvenstveno odgovornost za stanje u državama u kojima vladaju. (Vidi moj Zakon o kontorli efikasnosti administracije i vlasti.)

NS – da je ta vladavina pravo na raspolaganje tuđim životima bez vlastite odgovornosti.

12

GE – smatra da granice među nacionalnim državama trebaju biti barijere koje propuštaju ono što je dobro a zaustavljaju zlo.

NS – smatra da su nacionalne granice zapravo granice privremenog privatnog posjeda neke vlade ili vlastodršca i barijere koje propuštaju samo ono što koristi aktualnoj vlasti bez obzira na to da li je to nešto dobro ili loše.

13

GE – zahtjeva uspostavljanje umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara koji bi permanentno kontrolirao efikasnost vlasti i to vrlo preciznim mjerilima. (Vidi spomenuti Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti.)

NS – se zalaže za kontrolu vlasti od strane naroda, demosa koji nema jasna ni određena mjerila efikasnosti vladanja i kojeg je stoga moguće dugo varati i činiti mu štetu.

14

GE – smatra da bogatstvo, ugled i moć jedne nacije treba biti srazmjerna veličini i važnosti doprinosa kojeg je nacija dala ostvarivanju ciljeva vrste.

NS – smatra da se bogatstvo i moć mogu sticati i činjenjem štete i ometanjem procesa ostvarivanja ciljeva vrste.

15

GE – zahtjeva takvu raspodjelu svjetskog i nacionalnog bogatstva koja bi najviše odgovarala simetričnoj Gausovoj krivulji, a koja je, kad se primjeni na bogatstvo, index pravedne raspodjele bogatstva.

NS – preferira takvu raspodjelu koja bi najviše odgovarala produžavanju mandata neke vlade ili mogućnosti dominacje jedne nacije nad drugima.

16

GE.- smatra da internacionalni odnosi moraju biti utemeljeni u konkurenciji u kojoj se ni jednom subjektu ne čini šteta.

NS – smatra da jedna lokalna država može svoju korist i svoje dobro ostvarivati i činjenjem  štete i zla drugim subjektima.

17

GE.- smatra da internacionalna  politika treba biti funkcionalna dinamika koja vodi ka ostvarenju ciljeva vrste.

NS.-. smatra da ta politika može biti i kaos  ili „rat svih protiv sviju“ koji ne vodi nikamo, ako to odgovara interesima jedne ili nekolicini nacionalnih država.

18

GE – patriotizam – pojava kad se netko trudi i bori za to da njegova nacija dade što veći i vredniji doprinos ostvarenju ciljeva vrste, jer time povećava moć i ugled svoje nacije.

NS – Nekad je znao, ali danas više ne zna za patriotizam, nego samo za nacionalizam.

Eto, to su neki elementi po kojima se razlikuju globalni ekumenizam i nacionalni suverenizam.

Vi birate ono što preferirate.

No, ne trudite se. Zemaljska kugla kortlja se nizbrdo i baš kao kuglica ruleta neće se u našim vremenima zasustaviti na dobitnoj kombinaciji, GE.

Pripadamo generacijama koje nemaju sreće.

Ako netko može, neka se utješi mišlju da u svemiru ima bezbroj vrsti kao što je ljudska, ali tek vrlo mali broj njih ostvari one svoje bitne ciljeve i postiže vječnu egzistenciju. Sve ostale propadaju, nestaju. Univerzum bira samo ono najbolje. A ko se ne može utješiti time, neka pokuša pomoći svojoj vrsti izboriti se za mjesto u vječnosti. Time ne može ništa izgubiti, nego samo dobiti.

Onima kojima je nacija ono najviše poručujem da jedino vrsta može biti besmrtna i vječna, a nacije su smrtne i prolazne isto kao i individue, samo su nešto dugovječnije. Stanoviti oblik intelektualne besmrtnosti dobijaju samo one nacije koje su dale velike i značajne doprinose ostvarenju ciljeva vrste. One koje nisu uspjele u tome propadaju i nestaju u tami zaborava čak i onda kad se vrsta uspije izboriti za vječni život.

Cjelovitiji i puno detaljniji tekst o ovoj istoj temi: https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

P. S. Umjetni vlasnik, koji je ujedno i umjetni nadvladar ili supervizor gospodarskog upravljanja i političke vlasti, je novi tip pravne osobe. Ne sastoji se, dakle, od procesora, ćipova i tranzistora, nego od zakonskih paragrafa. On nje onaj Gospodar koji nikome ništa ne naređuje niti određuje, nego služi svima i to samo tako što onemogućuje loše gospodarenje i lošu politiku.

PROFIT i POREZ

Petar Bosnić Petrus

PROFIT iPOREZ

Početnica za budućnost

Počinjemo s izlaganjem o raspodjeli profita.

Pod profitom, obično se podrazumijeva bruto profit – cijeli višak vrijednosti koji nastaje nakon završenog poslovnog ciklusa: N – R – N’. To je nešto općepoznato i općepriznato.

No, mi se nećemo se usredotočiti na njega, nego na neto profit, tj. na onaj višak koji sirotom kapitalu ostane nakon što se podmire troškovi proizvodnje i prodaje; nakon što vlasnik i zaposlenici uzmu svoj dohodak; država porez, dobavljaći naplate sirovine i energiju koju su isporučili, gangsteri racket itd.

I to je nešto općepoznato i općepriznato.

Naše razmišljanje polazi, upravo od tih jednostavnih, poznatih i priznatih stvari.

No iz njih – pravilnim i nadahnutim razmišljanjem – dolazi se do nečeg ultraheretičnog, i, naizgled, sotonski izopačenog, nečeg u čemu će samo geniji, ili veliki poduzetnici obdareni još i snažnom misaonošću vidjeti čistu istinu. Na filozofe, humaniste, revolucionare, intelektualce, i moraliste uopće ne računamo. Oni su se i do sada odlikovali najizvrsnijim i najpotpunijim nerazumijevanjem kapitala, profita, ekonomije, novca, čovjeka i ostalih srodnih stvari.

Evo sada toga mog ultraheretičnog mišljenja.

(Ko je vjernik, neka se, prije čitanja, barem jednom prekrsti.)

Dakle:

Neposredna svrha svekolike ljudske proizvodnje jest i treba da bude PROFIT.

Stvari koje ljudi proizvode radi zadovoljenja svojih potreba trebaju biti sredstvo za stvaranje profita – gotovine.

Zašto je tome tako?

Evo kratkog odgovora.

Zbog specifične naravi ljudske vrste.

Ljudska se vrsta, naime, razlikuje se od ostalih po tome što ima neke metabiološke i transempirijske ciljeve koje može ostvariti isključivo radom kojim stvara i razvija ili usavršava jedno bićevito sredstvo za ostvarivanje tih ciljeva, ciljeva bez čijeg ostvarenja ljudski opstanak, odnosno opstanak ljudske vrste ne bi imao nikakvog smisla. To sredstvo poznato je i nepravedno ozloglašeno pod nazivom kapital, a taj kapital ja smatram umjetnim bićem.

U prethodnim radovima često sam navodio da je kapital najveće, odnosno jedino dobro kojeg je čovjek stvorio otkad postoji na ovom planetu. No ovdje neću pisati o tome, jer sam u tim, prethodnim radovima o tome već i previše pisao.

Da bi kapital mogao u potpnosti poslužiti kao bićevito sredstvo ostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva, mora se još razvijati. Neophodni razvoj tog sredstva, (kapitalaumjetnog bića), može se financirati isključivo profitom.

Nigdje, ni na nebu, ni na zemlji, a niti negdje između ili sa strane ne postoji neki drugi prikladan materijalni resurs kojim bi se mogao financirati njegov razvoj.

No, idemo korak dalje.

Jedan on najvažnijih socijalnih ili društvenotvornih ljudskih ciljeva je organizirati ljude u takvo društvo koje će moći stvarati što je moguće veći profit i investirati ga upravo u razvoj onog bićevitog sredstva za ostvarivanje ključnih ljudskih ciljeva – umjetnog bića, ali, investirati isključivo na takav NAČIN kojim će se istovremeno poboljšavati i ljudski život.

Ovdje će biti riječi upravo o takvoj raspodjeli ukupnog viška vrijednosti koja bi osigurala optimalni razvoj onog sredstva za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste (kapitala ili umjetnog bića), a ujedno omogućavala i kontinuirano olakšavanje i poboljšavanje ljudskog života.

Eto toliko.

A sad riječ dvije isključivo o toj raspodjeli viška vrijednosti.

***

Ukupni višak vrijednosti, bruto profit dijeli se između subjekata koji su sudjelovali u njegovom stvaranju:

  1. Samog kapitala,

2.Prirode.

3.Vlasnika kapitala.

4.Zaposlenika,

5.Države,

Svaki od ovih subjekata trebao bi dobijati srazmjeran dio viška vrijednosti ili bruto profita, srazmjeran radu, znanju ili materijalnim sredstvima koje je uložio u njegovo stvaranje.

Idemo redom.

  1. Kapital je minuli rad koji se oplođuje, uvećava i stvara višak vrijednosti i to posredstvom živog ili tekućeg rada. Kapital je ona glavnica (capitula), pa mu pripada odgovarajući dio viška vrijednosti.
  2. Prirodi pripada toliko koliko je potrebno da se zaliječe rane uzrokovane proizvodnjom i potrošnjom, tj. toliko koliko je potrebno da se spriječi bilo kakvo oštećivanje ili zagađivanje.
  3. Vlasniku kapitala pripada dio, jer je on akumulirao kapital, čuvao ga od rasipanja, a i sam je apstinirao od njegove potrošnje, a također je riskirao i svoju egzistenciju prilikom investiranja gotovinskog dijela kapitala u neki poslovni poduhvat.
  4. Zaposlenicima pripada dio, jer se bez njihovog živog ili tekućeg rada kapital ne može kretati, oplođivati niti uvećavati, tj. stvarati onaj višak koji se dijeli na već navedene subjekte.
  5. Državi pripada jedan dio viška vrijednosti, tj. bruto profita, jer je ona, pomoću zakona koje je propisala, sudova, policije i drugih institucija uredila društvo tako da je bilo moguće realizirati onaj ciklus, N-R-N’ i trgovati, tj. razmjenjivati robu za novac, održavati red i sigurnost, utjerivati pravdu, kažnjavati prestupnike itd. itd.

Ponovo: 1. 2. 3 .4. 5.

  1. Dio koji pripada kapitalu je onaj dio koji mu služi da se održi i da se razvija. Ovo drugo je jako važno, najvažnije, jer bez razvoja nema ni održanja. Kapital, naime, koji se ne razvija, brzo zaostaje i unište ga one čestice kapitala, tj. ona poduzeća koja se razvijaju – konkurencija. Taj dio viška vrijednosti koji pripada kapitalu trebao bi biti to veći, što je veći QPKkvocijent produktivnosti kapitala, odnosno stopa viška vrijednosti i profitna stopa, a, naravno, i masa kapitala.
  2. U prevenciju zagađivanja i oštećivanja prirode mora se ulagati, jer njeno oštećivanje i zagađivanje, gledano na duži rok, poskupljuje proizvodnju znatno više nego što iznose troškovi prevencije zagađivanja. Zbog toga zagađivanje i oštećivanje prirode usporava i ometa proces ostvarivanja ciljeva vrste i to takvim načinima koji, po mišljenjima velikog broja ljudi, mogu dovesti u pitanje opstanak civilizacije, pa čak i opstanak ljudske vrste.
  3. Dio koji pripada vlasniku kapitala također bi trebao biti proporcionalan njegovom udjelu, ali prvenstveno veličini QPK.

U slučaju da, umjesto živog privatnog vlasnika, tzv. fizičke osobe, bude uspostavljen umjetni vlasnik (koji je jedan novo tip pravne osobe), kako zahtjevaju moji zakoni prikazani u prethodnim radovima, onda bi cijeli dio koji bi trebao pripasti živom vlasniku pripao masi ili čestici upotreljenog kapitala – poduzeću – jer bi onda on, kapital, uspostavljanjem umjetnog vlasnika, postao vlasnik sebe samoga. Umjetni vlasnik bio bi pravni sljednik živog vlasnika.

  1. Zaposlenicima bi trebao pripadati dohodak čija bi se veličina izračunavala po formuli:

                                   Realizacija na tržištu

QPK = ————————————————————–

                                  Troškovi proizvodnje

i po tablici koja propisuje cijene radnih sati svih kvalifikacija i svake hijerarskijske veličine za svaki QPK.

Vrijednosti na tablici su samo ilustrativne. Prave vrijednosti bile bi izvedene iz Radne teorije vrijednosti koja garantira pravednu veličinu dohotka i pravedne razlike u velični dohadaka radnika sa različitim kvalifikacijama, što je od prvorazredne važnosti, jer bez pravde, kako kaže ona stara mudrost, ništa se ne može stvoriti, a ako se nešto i stvori, brzo će propasti, jer sve što je sagrađeno na nepravdi, kažu, osuđeno je na propast.

Plaće zaposlenika su to veće što je veći QPK kojeg ostvaruje poduzeće. te što je viša kvalifikacija i hijerarhijska visina radnog mjesta. No ključnu ulogu u određivanju veličine dohotka ima visina QPK.

Bolje poslovanje i bolji rad = veći profit i veći dohodak.

  1. Državi pripada onaj dio viška vrijednosti kojeg od milja zovemo porezom. To je, kako s pravom tvrde neki mislioci, cijena njene usluge u održavanju funkcionalnog reda i poretka, i to takvog društva koje je i samo organizacijsko ili političko sredstvo za ostvarivanje onih bitnih ciljeva ljudske vrste. No usluge nekadašnjih, a naročito sadašnjih država prečesto su slične uslugama onog Krilovljevog medvjeda. To je glavni razlog zbog kojeg mi tako jako volimo porez.

Napomena

Nasuprot idiotskoj hajci koja se diže protiv profita i povećavanja profitne stope ili QPK-a, ja zastupam tvrdnju da se mora raditi tako da profiti i profitne stope budu što veći, ali pod uvjetom da se nijednom subjektu, uključujući tu i prirodni okoliš, dakle, da se ni jednom subjektu ne čini neka šteta ili nepravda.

Profit se mora zasnivati isključivo na kreativnom i reproduktivnom ljudskom radu, i, naravno, radu kapitala umjetnog bića, koje je otjelotvoreno i djelotvorno znanje i mudrost cijele ljudske vrste, a koje je otjelotvoreno upravo radi toga da radi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Općenito, a i najstrože gledajući, pravi profit zapravo je opredmećena ili postvarena ljudska kreativnost i ljudsko znanje, a ne neki uspješno izveden trik ili lukavo izveden nepošteni čin, prijevara.

Eto, samo toliko u okviru ove napomene.

Prelazimo na drugu temu.

Ako bi u nekoj državi bio sustavno i potpuno etabliran umjetni vlasnik, onda bi on nužno bio i nekakav nadvladar i nadzornik i nad državnom administracijom i izabranim političarima, ministrima i vladom. Tada bi dohodak običnih državnih službenika i vladajuće političke vrhuške bio bi ovisan i upravo proporcionalan visini QEAD-a.

QEAD se izračunava po formuli.

                           Ukupne ušteđevine građana + ukupni profiti

 QEAD =     —————————————————————–

                               Troškovi funkcioniranja administracije

QEAD je brojka koja pokazuje: kolikog društvenog dohotka stvaranje, produktivnim društvenim subjektima, omogućuje administracija za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje i funkcioniranje.

Formula pokazuje da bi administracija mogla ostvarivati svoj najvažniji i najprirodniji interes – što je moguće veći dohodak – isključivo putem povećavanja QEAD-a. Njega bi pak mogla povećavati jedino povećavanjem ušteđevina i životnog standarda građana i povećavanjem brutto i netto profita koje stvaraju poduzeća, te smanjivanjem troškova svog funkcioniranja.

Smanjivanje troškova vlastitog funkcioniranja moguće je ostvarivati smanjivanjem broja zaposlenih u administraciji, smanjivanjem strojnog parka koji se koristi, te nekretnina i što je moguće racionalnijim radom.

Iz gornje formule može se iščitati da bi u takvoj situaciji administratora i tzv, političara bilo vrlo malo, ali bi imali vrlo visoke dohotke, veliku moć i društveni ugled.

To nije loše, jer je posao vođenja države možda najteži ili najkompliciraniji posao za kojeg čovjeka zna i vrlo je, vrlo, vrlo malo onih ljudi koji ga mogu obavljati, pogotovo onih koji ga mogu obavljati uspješno, a pod uspješnim mislimo na to da ljudi dobro žive i da država, pored toga, ostvaruje još i državni suficit. Genijalni državnici puno su rjeđi nego genijalni umjetnici ili genijalni znanstvenici.

Stoga, svatko ko dobro vodi neko društvo ili državu, zaslužuje i treba imati i visok dohodak i veliku društvenu moć.

Cijena radnog sata i visina dohotka svakog pojedinog administratora određivala bi se tablicom:

Odjeljak 5 pokazuje da bi porez koji uzima država trebao biti vrlo mali. Najviše 5% od ostvarenog brutto profita. To se čini nevjerojatnim. No, neka onaj kome se to tako čini, neka se, dakle, taj podsjeti na činjenicu da danas, 2019. ima 17 država koje uzimaju porez od 2,5 % ili najviše 3% a njihove adminisracije i građani žive „ko bubrezi u loju“.

U onakvom državnom uređenju kakvo ja zagovaram, u svojim ranijim radovima, a koje bi bilo utemeljeno na umjetnom vlasniku, odnosno instituciji umjetnog vlasništva, države bi mogle uzimati još manje poreze, a njihove administracije mogle bi živjeti još puno bolje i imati puno veću i širu moć, a sami građani tih država neusporedivo bolji život, veću, slobodu i sigurnost, a i vedriji pogled u budućnost.

Isto bi trebalo biti i sa tzv. gospodarstvenim, radnicima i managerima. Njihovi bi dohoci također trebali biti visoki, posao siguran, a sigurno i društvo, budući da bi bila gotovo nikakva vjerojatnost da bi moglo biti takvih poduzeća koja bi zbog niskog QPK ili gubitaka opstajala na teret društva, jer bi održavanje takvih poduzeća bilo teško kazneno djelo, čija kažnjivost ne bi  zastarjevala.

No da se razumijemo. Takvo društvo koje bi na opisani način dijelilo višak vrijednosti ili bruto profit ne bi optimalno funkcioniralo odmah nakon etabliranja umjetnog vlasnika. Trebalo bi vremena da se pučanstvo navikne na primjereno stroge zakone koji bi štitili provođenje gornjih propisa, odgoj ljudi, mijenjanje navika i još mnogo toga.

Eto , to bi bilo to.

No imajte u vidu da je to tek kostur kostura mog cjelokupnog shvaćanja ovih stvari.

Ne bi bilo nimalo loše kad bi ste pročitali još barem

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Morate nešto čitati i učiti.

Ta ne možete stalno gledati samo porniće.

No, ima još nešto.

Upravo s mojim radovima počinje postojati istinska ekonomska znanost.Temeljni pojmovi dosadašnje ekonomije su čiste zablude suprotne istini.

I upravo su te, temeljne zablude dovele do ove epohalne krize u kojoj cijela civilizacija i čovjekov opstanak postaju upitni.

Ali ne radi se samo o zabludama na području ekonomije. To o profitu, što je prethodno bilo navedeno, i druge srodne stvari tek su površinske sitnice.

Ono najveće zlo puno je dublje.

Temelji cijelog našeg svjetonazora potpuno su krivi.

Ne shvatimo li to, nemamo nikakve budućnosti.

Hoćete li vi braniti te temelje našeg obrazovanja, kulture i svjetonazora za koje vaše najdublje biće nepogrešivo osjeća da nas vode u propast?

Naravno da nećete, nego ćete ih radije, čak i svjesno potkopavati i rušiti na sve moguće načine koji vam padnu na pamet.

I to će biti pametnije, poštenije i perspektivnije nego da se protiv svojih najdubljih, najmudrijih i najiskrenijih uvjerenja borite za učvršćivanje i održanje tih pogubnih zabluda samo zato što ste se navikli na njih.

Da bi smo radili pravo i kako treba, trebamo najprije shvatiti da po nekoj zloj inerciji radimo krivo i to najkrivlje i najgore, baš onda kad smo čvrsto uvjereni da radimo pravo.

To je teška, skliska i opasna situacija. Živimo u svojevrsnom kaosu u kojem laž često izgleda kao istina, a istina kao laž; dobro kao zlo, a zlo kao dobro.

Ne znam kako smo to, za samo jedno stoljeće, usprkos neviđenom razvoju tehnologije, otklizali i propali dotle da su neznanje, zablude i prosti idiotizam postali temeljima našeg odnosa prema svijetu, budućnosti i sebi samima.

Moji radovi i moja otkrića, poput izlazećeg sunca, otkrivaju pravo stanje i pravi poredak stvari, što je jedan od uvjeta da se počne raditi kako treba i izbjegne potpuna propast.

Htio, ne htio, ja moram priznati da sam baš JA istinska svjetlost svijeta.

Znam, znam. Sada mislite da sam lud ili ste mi pak zavidni jer mislite kako je to bajno, divno, veličanstveno…

Je, je, jako. Podsjetite se samo na to koliko Sunce mora vidjeti jada, bijede, zla, opačine, stradanja, nesreća, tragedija i sličnih sranja na svom putu oko svijeta, pa ćete odmah shvatiti kako je veličanstveno biti svjetlost svijeta. Da to siroto Sunce kojim slučajem ima srce, svaki bi mu dan, od tuge i žalosti, prepuklo dvadesetičetiri puta na dan.

I mi, ljudi, također vidimo da je naša životna situacije teška i jadna, a kako neki kažu, čak opasna po opstanak, ali nam zbog niske razine naše savjesti, zbog toga ne puca srce, nego neka druga stvar. Mislim, naravno, na prsluk, a ne na ono na što ste vi pomislili.

No pustimo to.

Ko ne zna ništa od onoga o čemu sam ja pisao, a to su gotovo svi ljudi, ti su jadnici u sličnom položaju kao i neandertalci u odnosu na ljude s kraja pretprošlog i početka prošlog stoljeća, a to je sramota. Cijeli ovaj, današnji, zasrani svijet je naša sramota. A o nama samima da i ne govorim.

Stoga, moj, prijateljski savjet.

Ako vam je stalo do otkrivanja one umirujuće istine i znanja, koji su melem za dušu i do kakvog, takvog samopoštovanja, pročitajte nešto od onog što sam napisao i ne zamjerite ako je i tu pala koja oštrija ili ružnija riječ.

POREZ

A sada riječ dvije porezu koji je neophodan za opstanak i funkcioniranje društva i države, ali koji se također može pretvoriti i u sredstvo za njihovo uništenje.

Čitatelju je sigurno poznato da je A. Smith u „Bogatstvu naroda“ prvi jasno i razložno ukazao na raison d’etre poreza i postavio temelje, odnosno načela pravednog i funkcionalnog oporezivanja. U ono, njegovo vrijeme, cilj je bio: kako ubrati što je moguće veći porez činjenjem što je moguće manje nepravde i štete.

Danas je također cilj ubrati što je moguće veći porez ali se za pravdu i nepravdu pritom slabo mari. Štoviše opće veličine svih današnjih poreza u svim državama, (osim u onim tzv. poreskim rajevima), nepravedno su i pogubno visoke, ali kako se radi o svim „normalnim“ državama, i to se smatra normalnim i čak opravdanim. To je način na koji se skriva velika nepravda i zlo, jer ono što svi rade, to se obično smatra nečim normalnim i dobrim.

Tako veliki i visoki porezi proizlaze prvenstveno iz prekomjerno nabujalog administrativnog aparata, goleme vojne industrije, lagodnog i niskoproduktivnog načina življenja suvremenih generacija, a i koječega još. Sumarno govoreći, došlo je do toga da puno ljudi prima dobar dohodak a da nimalo ne doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Rezultat je to da, usprkos tehnološkom napretku, život ljudi ne postaje nimalo bolji, nego čak gori. Ali, ne radi se samo o ljudima i civilizaciji. I prirodno biće, živa osnova ljudskog svijeta je u sve gorem stanju.

U društvu za koje se mi zalažemo, a koje bi bilo utemeljeno na instituciji umjetnog vlasništva, zbog načina na koji bi državni aparat dobijao dohodak, državi bi bilo u interesu da ubire što je moguće manji porez i da pri tome postupa što je moguće pravednije i funkcionalnije.

Radi toga da naša poruka bude što jasnija, evo ponovo one formule po kojoj bi se administraciji, ljudima koji rade u javnim službama i državi općenito određivala veličina dohotka kojeg dobija:

Ta je formula ključ svega, jer ona administraciju motivira na dobar rad, daje joj autonomiju i stvarnu vlast i nedodirljivost, dok god dobro radi.

                           Ukupne ušteđevine građana + ukupni profiti

 QEAD =     —————————————————————–

                               Troškovi funkcioniranja administracije

Već smo rekli da je ključni, najveći, najnormalniji i najprirodniji interes administracije, odnosno državnog ili javnog aparata što je moguće veći dohodak, i da bi ga ona mogla povećavati isključivo povećavanjem QEADA, a on bi se mogao povećavati isključivo povećavanjem brojnika gornje formule i smanjivanjem nazivnika.

Iz toga je sasvim jasno da bi administracija, ili država nastojala uzimati što je moguće manji porez.

No s time nije sve riješeno.

Ostalo je još pitanje pravednog plaćanja poreza.

Evo formule koja bi to osiguravala:

                                                            Brutto profit

                                                            —————-

                                                                  QPK

Veličina poreza =  —————————————————————–

                                                                  100

                                                     ————————-

                                                          Porezna stopa

Kad se sredi ovaj dvojni razlomak, dobije se slijedeća formula.

                                        Brutto profit x porezna stopa

Veličina poreza = ———————————————————

                                                    100 x QPK

Primjer:

Pretpostavimo da imamo dva poduzeća koji postižu godišnji brutto profit od milijun dolara. Oba se poduzeća oporezuju po istoj poreznoj stopi od 5%. No jedno od njih ima QPK 1,20, a drugo 2,00. Ono sa nižim QPK-om, 1,20, platit će porez u iznosu od 41 666 $ a drugo, koje ima QPK 2,00 platiti će 25 000 $. Da nema onoga QPK svako od ona dva poduzeća, pri onoj istoj poreznoj stopi, od 5% plaćalo bi porez od 50 000 $.

Visina poreza treba biti obrnuto proporcionalna visini QPK.

Zašto

Zato da motivira poduzeća na razvoj, a ne toliko na prosto proširivanje ili uvećavanje. Razvoj je, naime, za društvo, bitno bolja opcija od prostog uvećavanja, jer razvoj vodi ka ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a prosto uvećavanje ne.

Drugi je razlog je pravda. Naime, ono poduzeće koje ima viši QPK već uložilo novčana sredstva u svoj razvoj ili je naprosto, na osnovu intelektualnih iznašašća ili darovitosti bolje, ekonomičnije i racionalnije poslovalo i radilo, što bi porezna politika trebala uvažavati i nagrađivati.

Podrazumijeva se, naravno, ono što smo već puno puta rekli: da je viši QPK postignut isključivo zakonitim sredstvima i da pri tome nije učinjena nikakva šteta ili nepravda ni jednom subjektu.

U ovakvom načinu oporezivanja kakvo mi zahtjevamo ne bi bilo „horizontalne jednakosti“ ili tzv. „horizontalne pravednosti“. Današnja horizontalna jednakost ili pravednost, onako kako se prakticira – da se za jednako velik brutto profit uvijek plaća jednako velik porez – zapravo je nepravda, jer sva poduzeća nemaju jednako velik QPK, pa „horizontalna pravednost“ nagrađuje lošija poduzeća, a kažnjava.bolja i društveno korisnija.

Poduzeća sa većim QPK-om, već su prije samog oporezivanja dala društvu, odnosno državi veći doprinos od onih sa manjim QPK-om, pa bi bilo pravedno da im se za toliko smanji veličina poreza, a ona formula najpreciznije i najpravednije određuje za koliko im se on treba smanjiti.

Da li će administracija ili država u društvu utemeljenom na instituciji umjetnog vlasništva, osim poreza na dobit, uzimati još i neke druge poreze ili prireze, odgovor na to pitanje može se ostaviti samoj državi, jer dok god dohodak države, njenih institucija i zaposlenika ovisi o visini QEAD-a, ona će, radi ostvarenja svojih interesa nastojati što je moguće pravednije i blaže oporezivati i uzimati što manje poreze i na što ekonomičniji i ugodniji način, kako su to zahtjevali A. Smith i ostali ekonomski teoretičari.

Ovdje bi od velike koristi bili i strogi zakoni, koji bi vrlo oštrim kaznama suzbijali volju za utajom poreza ili nekim drugim, sličnim evazijskim majstorijama. Niski porezi a visoke kazne za kršenje zakona o porezu veoma bi pomogli stvaranju poreske discipline i povećavanju ekonomičnosti ubiranja poreza.

A sad nešto važno.

Cilj države, odnosno njenih institucija i ljudi koji obnašaju vlast jest stvaranje državnog suficita, i to pomoću dobrih i funkcionalnih zakona. Prema Zakonu o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, ona državna vlast čije bi vladanje rezultiralo QEAD-om koji bi bio manji od, npr.: 1,20 automatski bi gubila vlast i morala bi dati ostavku., jer tako nizak QEAD ne omogućuje stvaranje državnog suficita. Svako produžavanje mandata nakon toga bilo bi teško kazneno djelo uzurpacije vlasti koje ne bi zastarjevalo.

No, idemo korak dalje.

Sam po sebi, porez je sredstvo koje snižava neposrednu ekonomičnost i profitabilnost poduzeća, a i životni standard građana. Budući da država ne stvara profit, nego svim poslovnim ljudima daje mogućnost da ga stvore, te da se državni suficit sastoji od svih profita i ušteđevina građana, po mom Zakonu o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, država bi tendirala ka tome da što manje snižava ekonomičnost i profitabilnost poduzeća i mogućnosti štednje kod građana. To bi odgovaralo i samoj državi, jer bi joj povećavalo QEAD, a samim tim i dohodak njenih zaposlenika idohodak i produžavalo mandat političkoj vrhuški.

(Ovdje se pretpostavlja da čitatelj razumije da državni suficit i dohodak države, odnosno njenih zaposlenika nisu ista stvar.)

Jasno, državni suficiti ne bi se smjeli pasivno i besposleno izležavati i ljenčariti u hladovini bančinih trezora ili na državnim bankovnim računima, jer bi se tako pretvarali u beskorisno zakopano blago, nego bi se morali investirati, odnosno, „bacati na milost i nemilost tržišta“, kako se duhovito, bio izrazio K. Marx. Ovdje bi bilo najvažnije paziti na to da se novac za investicije daje samo onim pothvatima za koje se može, sa dosta velikom sigurnošću, zaključiti da će biti unosni, jer bi od loših, neunosnih investicija padala ministarstva i vlade.

Državni suficiti su materijalni resursi kojima se financira razvoj civilizacije.

Vjerujem da je većini čitatelja vrlo čudno da se koristim terminom „državni suficit“, jer je taj termin već prije nekoliko desetljeća pao u zaborav. A u zaborav je pao nakon što su države, umjesto suficita, poput Marije Antoinette, zvane Madame Deficit, počele masovno stvarati državne deficite. Ove godine, 2019. deficit ili dug kojeg je stvorila ljudska vrsta iznosi cca sedamdeset trilijuna dolara. Toliko smo dužni budućim generacijama. I ne samo njima. Naš relativno visoki životni standard održavamo tako što oštećujemo i iscrpljujemo prirodno biće, živi i neživi prirodni okoliš. Tu je nastao veliki dug prema prirodi. Puno je ljudi koji misle da tim dugom dovodimo u pitanje čak i svoj opstanak.

Toliko o tome.

A sada još nekoliko riječi radi toga da bi se uvidjele prave dimenzije preokreta kojeg stvara institucija umjetnog vlasništva i ovaj novi način oporezivanja.

Ona formula za izračunavanje veličine QEAD-a,

                           Ukupne ušteđevine građana + ukupni profiti

 QEAD =     —————————————————————–

                               Troškovi funkcioniranja administracije

Može se izraziti i u skraćenom obliku:

Državni suficit

QEAD = ————————————————————

Troškovi njegove proizvodnje

Ta formula ukazuje i na stanovitu sličnost, a i na razlike između poduzeća i države. I država i poduzeće trebaju proizvoditi višak vrijednosti. Poduzeće treba proizvoditi profit, a država suficit. Profit se stvara proizvodnjom dobrih, poželjnih roba i njihovom prodajom, a suficit donošenjem dobrih zakona i njihovom dobrom primjenom. Profit (netto profit) je sredstvo za samorazvoj poduzeća, a suficit sredstvo za samorazvoj pojedinih država, ali  i cijele sveljudske ili globalne civilizacije.

Budući da je civilizacija tjelesni oblik umjetnog bića, u prethodnim radovima naglašavao sam to da je suficit sredstvo za razvoj umjetnog bića, a umjetno biće sredstvo, odnosno bićeviti instrument za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, tako da su drfžavni suficiti ustvari sredstvo za ostvarivanje tih, ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Pravo govoreći, to bi tako tek trebalo biti. No, zbog toga što su djelatnosti nacionalnih administracija izvan svake kontrole; zbog nepostojanja nekakve svjetske ili globalne države; zbog prekomjerne proizvodnje oružja, danas se državni suficiti (ako se uopće negdje stvore) koriste kao sredstvo za razaranje civilizacije i onemogućavanje ostvarenja ciljeva ljudske vrste.

No vratimo se porezu.

Ogledajmo koje bi bile posljedice formiranja društva i države na temelju institucije umjetnog vlasništva i ovog, novog načina oporezivanja

Prvo što se vidi jest to da bi građani doživljavali državu kao neko profitabilno i pouzdano poduzeće u kojem ne bi morali raditi, nego bi, plaćanjem poreza zapravo kupovali njene dionice i živjeli od dividendi, koje bi se sastojale, dijelom iz gotovine, a dijelom iz sveopće skrbi države o građanima i ostalim subjektima koji čine državu.

Iz toga je, kao dva plus dva, jasno da bi u takvoj državi svatko htio biti poreski obveznik i da bi svi poreski obveznici htjeli plaćati što veći porez, a ne što manji.

Zašto?

Razlog je jednostavan.

Time bi sa malo novca, tuđim, stručnim trudom i brigom, lakše i ekonomičnije rješavali velik broj svojih egzistencijalnih problema.

***

Eto, samo toliko o preokretu kojeg bi stvorio umjetni vlasnik i novi način oporezivanja – preokretu koji državu, a i građane, nakon toliko tisuća godina dubljenja na glavi ne bi ukinuo, nego preokrenuo i postavio na noge.

 ***

Nadam se da sam dovoljno jasno pokazao da je interese svih subjekata koji čine državu i same države moguće postaviti u takve odnose u kojima će svatko gledati samo svoje interese, a smjeti će ih ostvarivati isključivo na NAČIN koji vodi ka ostvarivanju ciljeva društva i ono što je najvažnije: ciljeva cijele ljudske vrste, jer što vrijedi to ako nekoliko država ostvari svoje ciljeve a vrsta propadne i izumre ili se naprosto izgubi u ratovima ili jalovim djelatnostima koja ne vode nikuda.

Ako propadne vrsta, propadaju svi.

Klasična nacionalna ili državna ekonomija (oikonomia politike) nije znala za ciljeve vrste, nego samo za ciljeve fizičkih i pravnih osoba i, najviše, za nacionalne ciljeve, koji su se ostvarivali suprotstavljanjem drugim nacijama. Tako je klasična ekonomija stvorila ovaj način opstanka koji nije ništa drugo do onaj Hobbes-ov intranacionalni i prvenstveno internacionalni bellum omnium contra omnes – rat svih protiv sviju,  koji se najprije odvija kao konkurencija, a potom nužno prelazi u oružani rat. (Carl. von Clausewitz – „Rat je nastavak jedne iste politike, samo drugim sredstvima“ – Veliko Clausewittz, pored svoje genijalnosti bio je i vrlo iskren čovjek.).

Sada, kad su se usavršila i umnožila razna oružja, taj način opstanka pretvara se u put u propast.

Stoga ja klasičnoj nacionalnoj ekonomiji suprotstavljam ekonomiju ljudske vrste (oikonomia anthroponike), kod koje su najvažniji oni ultimativni ciljevi ljudske vrste, a koja zahtjeva da svaka nacionalna ili lokalna država ostvaruje svoje ciljeve, ali isključivo na NAČIN kojim doprinosi ostvarivanju ciljeva svjetske države i ciljeva ljudske vrste.

Zašto je klasična ekonomska znanost tako plitko postavila i shvatila ove stvari?

Vjerojatno zato što se već tisućama godina, a i dan danas podrazumjeva da je postojanje ljudske vrste nešto neupitno i da se njeni ciljevi, ukoliko ih je itko uopće imao i ima na pameti, ostvaruju sami od sebe. Zbog toga nitko nije mislio, ni o vrsti, ni i o ostvarenju njenih ciljeva. No razvoj događaja u zadnjim vremenima nesumnjivo je pokazao da opstanak ljudske vrste nije nimalo neupitan i  samorazumljiv, nego dapače, vrlo upitan, i da se ona neće moći održati u postojanju ne povede li računa o sebi i načinu ostvarivanja svojih interesa i metabioloških ciljeva.

No vratimo se državi.

Iz prethodnog teksta trebalo bi biti jasno da hipotetsku buduću državu (ni onu nacionalnu, a niti svjetsku ili globalnu), nisam gradio na onoj „visokoj svijesti“, “visokoj svijesti” ili moralu, jer su to suviše magloviti temelji koji ne bi mogli nositi ni najlakšu državnu zgradu. Dobre, perspektivne države grade se na temelju prava i dobrih zakona. A dobri zakoni su oni koji, kako smo već rekli, državama omogućuju da ostvare svoje  interese i ciljeve, ali  isključivo na NAČIN kojim daju doprinose ostvarenju ciljeva vrste.

***

Imajte u vidu da je ovo samo kostur kostura mog cjelokupnog učenja. Neke, presudno važne detalje za razumijevanje ovih stvari i svijeta uopće možete naći u mojim prethodnim spisima, a budući da znam da ne volite puno čitati. preporučujem vam tekst.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Petar Bosnić Petrus

NOVAC

Nije važno znati što je novac, nego imati ga.

Da bi smo razumjeli što je novac, moramo najprije razumjeti što je vrijednost, a vrijednost je sve ono što doprinosi ili može dati doprinos ostvarenju ciljeva ljudske vrste. To mogu biti razne stvari, oruđa, potrošna roba, ideje, moralni zakoni, građanski zakoni….itd itd.

Sve ove stvari nastale su iz kreativne djelatnosti i sve su one svrsishodno objektivirana ljudska kreativnost. Vrijednošću ih čini upravo njihova svrsishodnost. U prethodnim radovima, a naročito u Fenomenologiji vrijednosti, negdje oko 1985. ja sam vrijednost, nasuprot aksiološkim školama, definirao baš kao svrsishodnost Ono što nečemu služi ili može poslužiti, nešto i vrijedi, a ono što ničemu ne služi, nema nikakve vrijednosti.

Stvari koje su vrijedne, a nisu prosta potrošna roba, vrijedit će sve dotle dok ljudska vrsta ne ostvari svoje ciljeve. Tu prije svega spadaju znanstvena otkrića, pravni zakoni, moralna načela, društveni odnosi, ali i razne materijalne stvari: kotači, krila, zrcala, razne vrste motora, zupčanici, poluge generatori, razne vrste energija, kemikalija ……itd. itd.

No, reći ćete, i to s pravom, mi raspravljamo o novcu a sve ove stvari

 

Petar Bosnić Petrus

NOVAC

John Keneth Galbraith na početku jedne svoje knjige postavlja pitanje: što je novac, i potom daje različita mišljenja i definicije novca pokazujući njihovu nedostatnost a i vlastitu nemoć da jasno pojmi i iskaže što je novac.

Na kraju duhovito kaže čitateljima „Novac je to što ste oduvijek mislili o njemu“. Htio je reći: nije toliko važno znati točno što je novac nego imati ga i dobro se služiti njime.

I nas zanima što je novac, a također smo veoma zainteresirani i za to da ga imamo i da se dobro služimo njime. Kada, dakle, pitamo što je novac, onda se iza tog našeg pitanja krije interes da ga imamo i da ne živimo u oskudici, nego u obilju svih dobara koja se za novac mogu dobiti.

Ovdje, dakle, baš radi zadovoljenja tog našeg interesa pitamo što je novac?

Po našem, novac je „krv“ umjetnog bića. To „umjetno biće“ nije ništa drugo do kapital, a kapital pak nije ništa drugo do civilizacija. Ovo umjetno biće, kapital ili civilizacija sastoji se od četiri opća elementa:

1.novca,

2.Robe,

3.proizvođaća

4 i potrošaća

Za novac smo već rekli da je to ono što ste oduvijek mislili o njemu, ili krv umjetnog bića.

Roba je sve materijalno i nematerijalno na ovome svijetu. Zemljišta, vode. kuće, gradovi artikli u trgovinama, rude strojevi, energija, radna snaga itd itd. U robu također spadaju znanstvene teorije, znanstvena i tehnološka djela, umjetnička djela, vrijedne ideje, te čak magla, rogovi i zjaci, ako ih se može dobro unovčiti.

I novac može biti roba. Dapače, jedna od najboljih definicija novca kaže da je on univerzalna roba. Ali to nas ovdje ne zanima

Proizvođaći su kreativne i nekreativne individue, a i samo umjetno biće, jer ono obavlja sve više onih poslova koje je do sada morao obavljati čovjek.

Potrošači su svi ljudi i njihovi kućni ljubimci.

Sva ova četiri elementa ne bi činili kapital, civilizaciju ili umjetno biće da nisu funkcionalno, organički povezani.Svaki od ova četiri elementa postoji radi – ut – ona tri druga.

Već samo shvaćanje novca kao „krvi“umjetnog bića ukazuje na to da je on najvažniji od svih ovih općih elemenata.

Već je Aristotel naslutio iznimnu važnost novca i rekao da svi ljudi vole novac i sami sebe.

To što je Aristotel primjetio točno je i kad se pogleda ovako. Različite individue vole različite stvari. Neko voli automobile, neko vino, a neko pečenje, dok automobile uopće ne voli. No svi oni vole novac. I ko ga ne voli, mora da je – da se opet poslužim Aristotelom – mora da je,dakle,ili neka zvijer, ili bog.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TEORIJA ZAVJERE

Petar bosnić Petrus

 TEORIJA ZAVJERE

Već godinama ako ne i decenijima govori se o „teoriji zavjera“ ili „teorijama zavjera“. Kad se čovjek skoncentrira na to da shvati o čemu se tu radi, nalazi prazninu, tj, otkriva da je ta sintagma prazna fraza, ništa. Ipak, činjenica da ta sintagma tako uporno perzistira upućuje na misao da tu možda ipak nečeg ima, ali onima koji ju upotrebljavaju nije jasno što je to, pa je njena upotreba lišena nekog određenog smisla i smisla uopće, a objekti ili predmeti kojima se ta teorija bavi – razne zavjere – doimaju se kao neke zle ludorije ili proizvod malko poremećenog uma.

No pažljivija analiza upotrebe te sintagme pokazuje da se ipak ne radi o prostoj praznoj frazi, no njen sadržaj tek treba otkriti i definirati.

Najprije  riječ, dvije o uroti, konspiraciji ili zavjeri uopće.

To je tajno, konspirativno udruživanje više subjekata s ciljem da se nekoj osobi ili nekom postojećem dobru, ili zlu učini nekakvo zlo ili šteta, ili da ga se uništi. Cilj postignut zavjerom trebao bi biti legaliziran. Udruživanje se obično izvodi potpuno svjesno i planski, ali može biti i „instiktivno“, odnosno nesvjesno ili polusvjesno, kao što je slučaj o ovoj, novoj vrsti zavjera o kojoj ćemo raspravljati.

Sama teorija zavjere nije ništa drugo do njena definicija koja je upravo navedena.

Popularna, nova vrsta zavjere ili tzv. „teorija zavjera“ je, po mojim nalazima, u vrlo tijesnoj, a i neodgovarajućoj vezi sa filozofijom ili teorijom povijesti, no ne može se objasniti postojećim shvaćanjima povijesti, jer su se i ta shvaćanja pokazala promašenima, i upravo je njihova promašenost jedan od faktora koji je pripomogao nastajanju nečeg takvog kao što je ova nova, famozna „teorija zavjera“.

Potrebno je, dakle, neko adekvatnije shvaćanje povijesti.

U većem broju prethodnih knjiga i članaka, ja sam pokazao da povijest shvaćam kao ontogenički ili tehneontogenički – proces stvaranja umjetnog bića, kojeg stvara ljudska vrsta, a koje bi joj trebalo poslužiti kao neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje njenih vitalnih i ultimativnih, metabioloških ili transempirijskih ciljeva. Ključnu ulogu u tom, ontogeničkom procesu ima kreativna djelatnost. Toj, kreativnoj djelatnosti, koju zovem i ontogeničkom, potajno se suprotstavljaju ontoklastičke snage – one snage koje teže ka tome da ometu, onemoguće ili spriječe uspješno dovršenje stvaranja umjetnog bića i ostvarivanje spomenutih ciljeva vrste, jer smatraju da je idealni oblik ljudskog življenja onaj i onakav kakav je bio u početku, u prapovijesti, tj. u vremenu koje je prethodilo nastanku prvih oblika umjetnog bića.

Iako djeluju dosta nepovezano, a i nesvjesno ili polusvjesno, te ontoklastičke snage, (ili „zavjereničke snage“) uz pomoć sve razvijenije tehnologije, sve se sistematičnije i efikasnije suprotstavljaju napretku u ostvarivanju vitalnih ciljeva vrste.

Namjere, ili ciljevi ontoklastičkih snaga, koji su pomno skriveni i njihova djelatnost su realna, stvarna „globalna zavjera“ ili barem nešto vrlo slično tome.

Djelatnost „zavjerenika“ sastoji se uglavnom u širenju laži, neznanja, kaosa, zabluda, političke samoizolacije i drugih neadekvatnih, arhaičnih, anahronih ili patoloških društvenih i političkih ideja. Naziv „zavjera“ donekle je i opravdan, jer te subjekte povezuje, skrivenost pravih ciljeva, konspiracija, te isti cilj, i ista metoda djelovanja – potajno blokiranje napretka i sprečavanje ostvarivanja onih najvažnijih, ultimativnih ljudskih ciljeva.

Golema većina „zavjerenika”, zbog niskog stupnja obrazovanja i niske razine inteligencije nije svjesna tog, pravog cilja, ali ona, baš zbog toga, služi kao izvrsno živo sredstvo realizacije ciljeva zavjere.

Teorija ovog, novog oblika zavjere trebala bi zapravo biti teorija koja tvrdi:

da se razni individualni i kolektivni ljudski subjekti ili entiteti, svjesno i planski, osnovu ontoklastičkog mentaliteta, ali također i nesvjesno i neplanski, „instiktivno“ udružuju u nestabilne fluktuirajuće grupe kojima je skriveni cilj da: širenjem neistina, kaosa, straha, pesimizma, iracionalnosti, zabluda ili naopakih, regresivnih političkih, društvenih, ekonomskih i drugih ideja spriječe napredak i ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste ili da pak razore i unazade ono što je već postignuto.

Opisana aktivnost je zapravo otpor napretku koji je zadobio formu zavjereničke djelatnosti, tako da ona razvikana „teorija zavjere“, iako je konfuzna i postavljena naglavačke, ipak nije nekakva potpuna besmislica koja nema svoj stvarni predmet, ali naziv koji je ona prisvojila, treba uzimati s velikom rezervom – čak kao neku vrstu samoporuge ili nešto kao kvazizavjeru ili parazavjeru.

Budući da je ontoklastičkih subjekata uvijek bilo, neusporedivo više nego ontogeničnih, vrlo je vjerojatno da je uvijek bilo i ovovrsnih, „globalnih zavjera“, koje su, u zadnjim vremenima, bile razlogom nastanka i velikog širenja ideje „teorije zavjera“.

Naročito pogodno društvo za nastanak stvarnih „zavjera“ tog tipa, i širenje „teorije zavjera“ je liberalna demokracija, jer ona golem broj ljudi dovodi u položaj koji ima stanovitu političku ili društvenu moć, a koja je, upravo zbog velike brojnosti tih subjekata, nužno ontoklastične naravi, jer – kao što smo već rekli. – golema većina čovječanstva ontoklastičke je naravi i ima zlu moć, a tek vrlo mali dio je ontogeničan, tj. ima moć da ostvari napredak i dade doprinos ostvarenju onih ključnih ciljeva ljudske vrste. No, ontoklastičke snage, usprkoj svojoj brojnoj nadmoći, ipak nisu mogle pobijediti, jer su usluge umjetnog bića i njegov rad potrebne cijelom čovječanstvu, pa tako i njima.

Teorija zavjere dobija snažna krila kad onaj mali, ontogenički dio čovječanstva izgubi moć upravljanja svijetom ili kad njegov utjecaj na upravljanje svijetom jako oslabi. Tada „zavjerenici“ često dobijaju i formalnu vlast u znatnom broju država i počinje se zbivati ohlokracija.

No idemo dalje.

Kako se održava konspiracija?

Kad se malko pažljivije pogleda, vidi se da su upravo oni subjekti koji se doimaju kao da fanatično vjeruju u razne neistine ili ludorije i šire glas o njima, dakle, vidi se da su upravo ti lažljivi subjekti stvarni kolovođe ovih zavjera, a samim tim i najuporniji i najzadrtiji, a često i najopasniji zavjerenici ili antiherojski borci, u spomenutom globalnom ratu protiv napretka i ostvarenja ciljeva vrste.

Sumnju u svoje zavjereništvo, oni otklanjaju tako što ga pripisuju drugim, njima suprotstavljenim subjektima, tj. njihovim posebnim interesima, ciljevima i metodama djelovanja.

Pripisuju ga zapravo onoj ontogeničkoj eliti.

Zavjerenici protiv čovječanstva, dakle, branitelje čovječanstva optužuju za zavjeru protiv čovječanstva.

Ovakva konspiracija ili zavjereništvo vrlo je uspješno i vrlo razorno i to tim više što se ovi zavjerenici prilično uspješno predstavljaju kao jedini istinski borci za istinu i dobro.

No to njihovo zavjereništvo zapravo je pobuna podlih, opasnih, lažljivih, glupih i licemjernih robova, koji ne žele, ni istinu, ni dobro, ni slobodu, nego barem snažan utjecaj koji je zapravo neformalna vlast koja bi da čovjeka i svijet vrati u pretcivilizacijsku prošlost i posvemašnje ropstvo.

To sugerira onu gore izrečenu misao da ta famozna „teorija zavjere“ i nije neka teorija u pravom smislu te riječi, nego prikriveni otpor napretku, konspirativna kultrnopolitička praksa ili taktika opstruiranja onog naprekta koji vodi ka ostvarenju onih najvažnijih ljudskih ciljeva. Teorijsko-metodičke naravi u ovoj stvari može biti samo tvrdnja da ontoklastički zavjerenici skrivaju svoje zavjereništvo tako što ga pripisuju onima koji to nikako nisu.

Kako se osloboditi pogubne moći stvarnih „zavjerenika“, odnosno prevelike pogubne moći ontoklastičkog mentaliteta ili svjetonazora?

Najprije treba otkloniti ideju da će se takve tendencije jednom zauvijek i potpuno iskorijeniti, što ne bi bilo niti dobro, jer je jedan, „zdravi“ dio korijena tih patoloških ili pervertiranih snaga u konzervativnoj moći koja je zapravo memorija civilizacije i koja tu civilizaciju čuva od samozaborava i propadanja. Ontogenička moć bila bi besmislena kad ne bi bilo memorije civilizacije, tj, memorije umjetnog bića, jer civilizacija je tjelesni oblik umjetnog bića, tj. kad ne bi bilo te konzervativne moći koja čuva i čini besmrtnim rezultate djelatnosti kreativne, ontogeničke moći. Konzervativnu moć ljudskog intelekta ili umjetnog bića trebalo bi dakle u što većoj mjeri osloboditi onih njenih patoloških momenata – ontoklastičnosti. To bi razgolitilo i teorije zavjere i svele ih na njihovu, pravu, neozbiljnu i neškodljivu mjeru. Možda je to ujedno i ono najviše što možemo učiniti.

Na kraju, riječ, dvije o neposrednom političkom i društvenom korjenu teorija zavjera.

Treba imati u vidu da su demokracija i liberalizam, uz to što daju veliku šansu ontoklastičkom mentalitetu, ujedno i društveni poreci i društveni odnosi, koji, upravo zbog oslobađanja kreativnosti, više nego svi prethodni, pogoduju ontogeničkim snagama u ljudskoj vrsti i ostvarenju onih ciljeva čije ostvarenje osmišljava opstanak vrste i čovjeka uopće.

No treba imati u vidu i to da su se klasična građanska demokracija i liberalizam istrošili i da im je potrebna radikalna reforma koja bi jedina mogla povratiti i uvećati njihovu snagu. Demokraciju i liberalizam potrebno je unaprediti i transformirati u nomokraciju. A o tome o kakvoj se reformi radi i što je nomokracija, ovdje neću pisati. Ako to nekoga zanima i ako je doista ontogeničan, tj. zainteresiran za pobjedu istine i dobra, neka potraži neke druge moje članke ili knjige.

VILEK

 

Slijedeću je priču započela pisati moja bivša žena, ali ju nije znala dovršiti, pa ju je naprosto ostavila i zaboravila. Meni su se dopala imena i ambijent o kojem je govorila pa sam ih iskoristio za ovu priču, koja ima sasvim drugačiji sadržaj od onog što ga je ona bila planirala.

 

Petar Bosnić Petrus

Vilek iz Čučuperina

Vilek je bio mladić koji je živio u Staroslavenskom selu Čučuperine. Nije bio, miran i radišan poput ostalih mladih Slavena, niti je slušao Stare Slavene, nego je povazdan nešto izmišljao i stvarao. Najčešće su to bile razne alatke ili naprave koje su ljudima olakšavale posao. I premda su se te njegove naprave često pokazivale vrlo korisnima, suseljani su zazirali od samoga Vileka i izbjegavali ga koliko je to god bilo moguće.

Jednom, nakon nesretne demonstracije neke napravice za paljenje vatre – demonstracije, pri kojoj se jednom uglednijem seljaku zapalila kuća – čučuperinski seljaci – misleći da ih to Munjobija Perun kažnjava zato što pokušavaju otkriti njegovu tajnu paljenja vatre – otjeraju Vileka iz Čučuperina i zabrane mu da se više ikada vrati.

Otada je Vilek lutao po svijetu i živio je od svojih “intelektualnih” usluga raznim ljudima po raznim selima.

Jednom se tako, na jednoj od svojih bezbrojnih skitnji, morao skloniti od ljetne oluje u selo Gaćilezi. No, nije imao sreće. Prije nego je stigao do sela, kiša ga dobro opere i rashladi, tako da je u selo stigao mokar kao mali miš. Oluja je iznenadila i Gaćiležane. Baš su bili počeli peći vola, kad oblak sasu obilatu kišu na njihovu vatru i ugasi ju prije nego su koju žeravku ili plamićak uspjeli spasiti u Perunovu hramu za čuvanje vatre.

Ostavši tako bez vatre, jako se uplaše i stadoše kukati i naricati.

Ta kako i ne bi?!

O vatri im je ovisio život, a nisu ju znali upaliti.

Vilek ih je zatekao baš u toj njihovoj kuknjavi.

Kod sebe je imao onu svoju spravicu za paljenje vatre, pa donese suhe slame i suhih drva iz obližnjih štala i kuća, izvadi kresivo i gubu i… začas je na onim mokrim ugarcima pored ražnja planula nova vatrica.

Vidjevši to, Gaćiležani se razbjegnu i sa pristojne udaljenosti stadoše motriti što to Vilek radi. A on je, kad se vatra razgorjela, stao sušiti sebe i svoju odjeću. Po tome Gaćiležani shvate da on nije, ni Perun, ni nekakav vilenjak ili demon, nego običan, živi čovjek. Ali kako ih strah još nije minuo, nisu mu se usudili približiti, nego su tamo u svojim zaklonima razgovarali nagađajući tko bi to mogao biti.

Napredniji ljudi odmah su utvrdili kako se po njegovoj tehnologiji vidi da je to neki Zapadnjak, koji je nekako zalutao na njihovo, Slavensko područje.

-Možda je to neki novi njihov Einstein – govorili su.

-Pa pogledajte samo kako je genijalno riješio problem paljenja vatre!-

-Čisti genije, nema što. Najvjerojatnije, fizičar.-

(O filozofima, Stari Slaveni nisu imali nimalo povoljan sud)

No i bez obzira na takvo mišljenje i divljenje, nisu mu se usuđivali prići, pa svog seoskog učitelja, Uču, koji je bio pismen i kotirao kao učen čovjek, akademik, te koji je razumio i ponešto od stranih jezika, nagovore sa stupi u kontakt s njim.

I učitelja je bilo strah, ali kako je morao sačuvati glas i status intelektualca, pristane da ode do Vileka.

Stigavši do njega, stade mu najrazličitijim gestama i kreveljenjem objašnjavati što bi želio reći.

Vilek ga je šutke gledao i čudio se. A kad mu je već bilo dosta tog kreveljenja, na savršeno čistom, Staroslavenskom jeziku zapita Uču:

-Ta što ti je, pobogu brate?

-Jesi li pobenavio ili zanijemio pa ne znaš gostu reći niti to da je dobrodošao u selo, kako je red i običaj, nego se tu kreveljiš i bekeljiš?

Sad je Učo “zašutio” i neko je vrijeme u čuđenju promatrao “gosta”, a onda rezignirano i razočarano odmahne rukom i vrati se znatiželjnim, ali opreznim Gaćiležanima.

Oni ga odmah napadnu svojim nagađanjima:

-Neki glasoviti fizičar…a?

Ni govora, svadljivo će drugi.

-Tehnologija paljenja vatre spada u kemiju.-

-Svejedno, fizika ili kemija, ili šta ti ja znam što – žestio se treći – taj je stranac čisti genije.

-Ma hajdete, braćo, što vam je?- odgovori im Učo – To je nekakav luđak.

-Kakav luđak!?-

U čudu će seljani.

-Kako znaš da je luđak?

-Ama, otrijeznite se ljudi.- Opet će im Učo.

-Nije to nikakav Zapadnjak, nego naš čovjek. Malo prije, govorio mi je, tim istim jezikom kojim mi i vi sada govorite.

-Ah, šteta – razočaraju se Gaćiležani- mi smo se već bili ponadali da nas je to posjetio neki svjetski genijalac i da će nam održati neko zanimljivo predavanje o svemiru, crnim jamama, ili Teoriji kaosa ili… tako nešto…-

-E…baš nemamo sreće – zaključi jedan od njih. Svi se slože s tim i hrabro se vrate pečenju vola.

Prema Vileku su bili veoma milosrdni, jer Slaveni odvajkada žale ljude koje zadesi nesreća poput Vilekove. Ljubazno su razgovarali s njim, tješili ga, govoreći mu da će sigurno ozdraviti, i raspitivali se odakle je. Čuvši da je iz Čučuperina, neki od prisutnih odmah potvrde kako su čuli da je u Čučuperinama zaista živio neki…hm, hm… nesretnik koji je izmišljao svakakve stvari i da je, jadan vrlo loše završio.

Kad je vol bio pečen, Vileka su lijepo nahranili, napojili ga, dali mu nešto popudbine i sa samilošću i iskrenim sažaljenjem ispratili iz svog sela.

SUDBINA DIVOVA

SUDBINA DIVOVA

U zemlji Arahvat, koju su zvali još i Zemljom siromaha, življaše čovjek koji se isticao nevjerojatno velikom snagom i visinom. Bio je pravi pravcati div. Svoju divovsku snagu često je koristio za to da pomogne ljudima koje je poznavao, a i onima koje nije.

Jednoga dana prolazio je kraj zloglasne močvare koja se zvala upravo Arahvat, a čije je dno bilo od živog blata. Igrom slučaja i sudbine, baš se tada, u njegovoj blizini prevrnu neka kola, a ljudi iz kola upadnu u onu močvaru, stanu tonuti u živo blato i zapomagati.

Uzdajući se u svoju divovsku snagu i visinu onaj ih čovjek pokuša spasiti. No baš su njegova velika visina i težina učinile to da je, ne spasivši nikoga, potonuo prije svih ostalih i ugušio se u živom blatu.