Skip to content

Izlaz iz krize 4

10.05.2011.

Solidarnost i funkcionalnost

O ovome pišem zato što u udžbenicima prava, sociologije i sličnima nalazim potpuno nejasna ili čak potpuno pogrešna shvaćanja ovih pojmova, odnosno načela na kojima se temelje ljudske zajednice. Ovdje neću navoditi ta «shvaćanja» nego ću samo na najkraći mogući način definirati ove pojave.

Danas je veoma važno ispravno ih razumijevati, jer se društvo nalazi na raskrsnici na kojoj se lako može ponoviti izbor one opcije koja je lošija za njegovu budućnost.

Dakle.

Princip solidarnosti sastoji se u tome da se društveni subjekti žrtvuju radi ućvršćivanja, opstanka ili unapređenja cijelog društva. Pri tome se ne misli da oni uvijek žrtvuju sve svoje i čak svoj život, nego češće dio svojih interesa ili dio zadovoljenja svojih potreba ili prohtjeva, ili se pak odriču stanovitih ugodnosti.

Princip funkcionalnosti ili organičnosti sastoji se u tome da svaki društveni subjekt, bilo individua, bilo grupa, poduzeće, klasa itd. optimalno zadovoljava svoje potrebe, interese, želje ili prohtjeve, ali isključivo na takav način koji istovremeno doprinosi dobrobiti nekog humanog, pravednog ili naprednog društva, ili daje doprinos ostvarenju ciljeva ljudske vrste.

Onaj prvi princip, princip solidarnosti, svrsishodan je temelj društva onda kad je društvo u nekoj teškoj krizi, za vrijeme ili neposredno poslije nekakvih katastrofa, ali nipošto nije dobro da on ostane trajni temelj društva, jer na temelju njega najlakše i najčešće dolazi do teških društvenih malformacija – izrabljivanja i eksploatacije širokih narodnih masa, stvaranja totalitarnih, i zločinačkih društava, bilo na «političkoj» bilo na vjerskoj osnovi. Taj se preokret – od solidarnosti ka tzv. totalitarnosti – najčešće zbiva tako što se pojedinci, grupe ili klase identificiraju s društvom i vode politiku prisilnog žrtvovanja interesa svih ostali društvenih subjekata svojim vlastitim interesima, naravno pod parolom žrtvovanja društvenim interesima. Primjeri ta to su nacizam, fašizam, i, u znatno blažoj i humanijoj formi, komunizam.

Veliki francuski teoretičar prava, i osnivač solidarističke pravne škole, Leon Duguit smatra da bi svako društvo trebalo težiti ka tome da se utemelji na principima solidarizma. No čini se da je to nešto što bi baš trebalo izbjegavati, i to zbog onih gore spomenutih malformacija.

Kod društava utemeljenih na funkcionalističkim principima puno teže i sporije dolazi do antidruštvenih, ili sociopatskih malformacija, a i pravda je bolje zadovoljena, jer, barem načelno gledajući, svatko dobija prema tome koliki doprinos daje dobrobiti društva ili ostvarivanju ciljeva cijele ljudske vrste. A i prirodno je, kako kaže Aristotel, da se svatko brine o sebi, a ljudski je da to čini na način kojim istovremeno doprinosi boljitku zajednice.

No i ovdje može doći, a redovito i dolazi do malformacija, jer razni društveni subjekti, počev od individua do klasa, počnu svoje interese i ciljeve ostvarivati na štetu društva, ili na štetu cijelog čovječanstva. Jasno, ta se šteta ne čini otvoreno, nego se opet prikriva raznim parolama o društvenoj dobrobiti, napretku itd. Krajnji doseg malformacija koje proizlaze iz funkcionalistički utemeljenih društava nije totalitarizam, nego prije neka vrsta anarhije, u kojoj velik broj nesavjesnih subjekata nastoji optimalno, i na najlakši način, zadovoljiti svoje interese i pri tome se ne libi kršenja zakona i činjenja štete drugim subjektima ili pak prirodi. No ove je pojave, dok ne uzmu maha, za razliku od onih totalitarističkih, ipak lakše suzbijati zakonima i kaznama.

Ali kad ova pojava uzme maha, onda se pod krinkom liberalizma i demokracije vodi «rat svih protiv svih». Korist jednih postaje šteta drugih. Civilizacijski napredak se usporava i na kraju staje, a na njegovo mjesto katkada stupa i nazadak – ricorso – G.B. Vico. Nazadak može biti i sveopći, kao onaj što se dogodio krahom Antike i nastupanjem Srednjeg vijeka.

No ovdje ipak valja reći da je ona davna propast civilizacije i nastupanje Srednjeg vijeka nastupila ili proizišla iz drugačijih razloga od onih iz kojih počinje ovo suvremeno propadanje.

No, kako god, čini se da je ipak puno bolje društvo utemeljiti na principima funkcionalizma ili organicizma nego na solidarističkim principima, jer se funkcionalizam temelji na pravu i zakonima, a solidarnost na goloj volji, koja vrlo lako i brzo iz dobre prelazi u zlu, ukoliko već od početka nije bila takva, samo se skrivala iza maske dobrohotnosti. Mala fide uvijek se prikazuje kao bona fide. Ljudi kojima netko obećava da će izgraditi izvrsno i humano solidarističko društvo trebaju to uvijek imati na umu, a i  onu poslovicu što kaže: « i put u Pakao popločan je najboljim namjerama».

***

Teoretičar prava, R.Ihering funkcionalistički princip funkcioniranja društva naziva egoističkim ili pak utilitarističkim, što je potpuno pogrešno. No te zbrke ima puno i svugdje, pa ovdje nećemo više o njoj.

Prvi dobar prikaz solidarističkih temelja društva nalazimo u Platonovoj Državi i Zakonima. Kasnije su utopisti i Marx dodali vrlo značajne priloge.

Aristotelov nazor, iako nije tipično funkcionalistički, bliži je funkcionalizmu.

Pravi početak funkcionalizma i to ne u filozofiji, niti u teoriji društva, nego u pozitivnom pravu nalazimo kod Rimljana. Rimski su pravnici smatrali da je zadatak pravne norme da osigura ostvarivanje interesa ili ciljeva jednog pravnog subjekta (najčešće privatne, fizičke osobe), na takav način koji ne škodi interesima drugih pravnih subjekata.

Neminem laedit qui suo iure utitur. – nikoga ne vrijeđa ko se svojim pravom koristi.

Na tom je temelju izgrađen cjelokupni sistem Ius civile i njegova bitna nadopuna, pretorsko pravo ili ius honorarium.

Zreli teorijski prikaz funkcionalizma kao društvenog temelja dao je E. Durkheim, a praktično je ozbiljen u zakonicima i životnoj praksi klasičnih građanskih društava, zlatnom dobu liberalne građanske demokracije.

Mi živimo u vremenu kojem ti zakoni više ne mogu dovoljno efikasno suzbijati one aktivnosti kojima se vlastiti ciljevi ostvaruju na štetu drugih subjekata.

***

Budući da ovaj članak ulazi u blog «Izlaz iz krize» reći ću koju riječ upravo o izlasku iz ovog lošeg stanja u koje zapada civilizacija.

U jednom članku ( http://pollitika.com/diktatura-ili ) u kojem sam se više šalio i kritizirao naše (ne)shvaćanje demokracije i diktature – u kojem sam se, dakle, više šalio, nego ozbiljno govorio – ukazao sam na to da bi diktatura mogla biti jedan od vrlo brzih i efikasnih načina da se izađe iz ove krize, i to jedino ako bi bila skoncentrirana na etabliranje onakvih zakona kakve ste već vidjeli u ovom blogu; Izlaz iz krize 2 i Izlaz iz krize 3.

No diktatura, iako može biti vrlo efikasna i spasonosna, može biti i vrlo opasan put, i ne znam da li bih ga lako i bez straha mogao nekome preporučiti.

«Alternativa» diktaturi je intezivno razgranavanje i povećavanje broja postojećeg tipa pravnih normi kojima bi zadatak bio da sprečavaju sticanje dobiti na račun tuđe štete. No ova bi metoda zahtjevala povećavanje državne administracije, koja je već sada toliko glomazna, skupa i troma da sprečava normalno i produktivno odvijanje poslova.

Potrebne su korjenite promjene.

U svojim radovima, ja sam pokušao pokazati da bi ta, korjenita promjena trebala biti uvođenje jednog novog tipa privatnog vlasništva – uvođenje umjetnog privatnog vlasnika.

Umjetni privatni vlasnik je zapravo kapital koji se pomoću već spomenutih zakona pretvara u vlasnika sebe samog.

Zašto je on rješenje ove krize?

Najjednostavnije rečeno zato što je to onaj oblik vlasništva kod kojeg vlasnik ne može svoju dobit sticati činjenjem štete drugim subjektima.

Ovdje će se mnogi čitatelji zgroziti jer rezoniraju na temelju predrasude da je kapital najveće zlo i najveći štetočinja na ovom planetu. No to je radikalno pogrešno i suprotno istini. Kapital, sam po sebi, ne čini štetu, nego zloupotreba kapitala od strane njegovih vlasnika i managera. Kad bi se kapital transformirao u vlastitog vlasnika, sprečio bi takve zloupotrebe, jer je projektiran, i tisućama godina izgrađivan tako da svoje interese – interes za uvećavanjem i usavršavanjem – može ostvarivati jedino i isključivo putem ostvarivanja ciljeva ljudske vrste. Kapital je sredstvo kojim ljudska vrsta ostvaruje svoje ključne interese.

No, pretpostavimo, – reći ćete – da bi kapital bio uistinu dobar vlasnik, ali kako ga uspostaviti?

Evo kako.

I dalje ostajem pri tvrdnji da bi sadašnje stanje stvari trebalo početi s popravljanjem administracije. To bi bilo uvođenje umjetnog privatnog vlasnika ili vlasništva na razini nacionalnog kapitala. Time bi državna administracija postala manager nacionalnog kapitala.

Kako bi se to ostvarilo?

Kao što smo već rekli, trebalo bi etablirati Zakon o kontroli efikasnosti vlasti.

Ako bi se uspjelo u tome, onda bi administracija sama, kako sam također već puno puta rekao, radi ostvarivanja svojih vlastitih interesa počela, iznutra uređivati i smanjivati samu sebe, i činiti se što funkcionalnijom, jer bi o stupnju njene funkcionalnosti ovisila veličina dohotka administratora, njihov ugled, moć… Administracija bi, dakle, bila kao nekakva riba koja se sama čisti od suvišnih ili bolesnih ljusaka koje joj ometaju kretanje i život.

Da bi imala što je moguće veće dohotke, administracija bi, kako je već rečeno, morala smanjivati troškove svog funkcioniranja, a to znači; uzimati što je moguće manje poreze i biti optimalno na usluzi onim društvenim subjektima koji stvaraju nove vrijednosti. Bilo bi manje «papirologije», manje birokratskih «kvaka», manje gubljenja dragocjenog vremena građana, i manje posla za same administratore, zato jer bi se radilo pametnije organiziranije itd., a plaća bi bila veća.

Eto, otvorite svim društvenim subjektima mogućnost da bez neke prevelike muke i ne čineći štetu drugima, a niti cijelom društvu – otvorite im dakle tu mogućnost – pa ćete imati napredno i dobro uređeno društvo.

Eto, tako bi smo mogli početi.

Zakon o kontroli efikasnosti rada managera «ukrotio» bi poslovne managere, profitmakere i spriječio neproduktivno, štetno poslovanje, a zakon o kontroli vlasti učinio bi isto sa državnom administracijom, odnosno državnim managementom.

Etabliranje umjetnog privtnog vlasnika, dalo bi, za vrlo dugo vrijeme, novu snagu libealnoj demokraciji. No takvu, usavršenu demokraciju ja radije nazivam logokracijom – vladavinom znanosti.

Rješenje dileme; solidarnost ili funkcionalizam vidim kao radikalno usavršavanje funkcionalistuičke metode i to uvođenjem novog tipa vlasnika.

Detaljnije o ovome u

http://www.petar-bosnic-petrus.com/hr/clanci-download/Tajna-povijest.pdf

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: