Skip to content

Izlaz iz krize 7

25.05.2011.

Status i funkcija obitelji

Glavnica Današnjeg vanjskog duga Hrvatske iznosi cca 47 milijardi eura. O tog iznosa obitelji su dužne cca 14,5 milijardi eura. To je poprilično velika suma i mračna slika, pogotovo ako se pogleda budućnost naše djece, koja će morati otplaćivati taj dug, a možda će to morati činiti i djeca njihove djece.

Obitelj je jedna od nekoliko ključnih institucija društva i vrlo je loše to kad su one zadužene i žive na dug.

Obitelj sam shvatio kao instituciju za proizvodnju, obnavljanje, i održavanje ljudskog života, njegovu edukaciju, humanizaciju itd –pa čak i kao «pogon za proizvodnju radne snage» kako se izrazio K. Marx. Budući da obitelj treba biti samodovoljna ili samoodrživa institucija, i da je ona jedan od četiri ugaona kamena na kojima počiva društvo, njena proizvodnja trebala bi se, načelno gledajući odvijati tako da stvara stanoviti «višak vrijednosti», suficit, odnosno obiteljsku ušteđevinu. I ukoliko se to ne zbiva, onda se zbiva nešto vrlo loše, naopako, inverzija – društvo mora potpomagati opstanak obitelji, umjesto da obitelji potpomažu opstanak i razvoj društva.

Da bi se to u budućnosti spriječilo, ja sam pokušao izraditi jedan zakon o kontroli efikasnosti funkcioniranja obitelji.

Ovaj zakon doveo bi obitelj u takav odnos prema društvu u kojem bi, kako sam već rekao, bila snažno motivirana da ostvaruje svoje ciljeve, ali da to može činti isključivo na način kojim istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva. Preciznije rečeno, zakon bi ih motivirao da se ne zadužuju, nego da stvaraju obiteljsku ušteđevinu, suficit. Stvaranje suficita, umjesto deficita – a to je jasno i bez posebnih objašnjenja – bi bilo bolje i za njih i za cijelo društvo.

Sada neću izlagati taj zakon, premda je jednostavan i kratak. A ako nekoga ipak zanima, za sada može njegove glavne djelove vidjeti na

http://www.scribd.com/doc/48265793/OBITELJ-Petar-Bosni%C4%87-Petrus

(No, možda ću ga kasnije prikazati i ovdje na ovom blogu.)

Mislim da će, umjesto izlaganja zakona, biti bolje ako ovdje kažem koju riječ o tome zašto je tako jako važno da obitelj stvara stanoviti suficit svojim opstankom i djelovanjem, a također i nekoliko riječi o njenom odnosu prema nekolicini drugih najvažnijih društvenih institucija.

***

U prethodnim spisima navodio sam da u velikom mnoštvu različitih vrsta društvenih institucija koje su pravne osobe, postoje četiri koje su autopoietične i čije je dobro i produktivno funkcioniranje od ključne važnosti za dobro funkcioniranje cijelog društva, opći progres i ostvarivanje ciljeva vrste. One su temelj svim ostalim, heteropoietičkim institucijama i pravnim osobama.

Te, autopoietične institucije ili pravne osobe su:

1. tzv. fizička osoba, ljudska individua (koja je, kako smo već rekli, pravna osoba par exellance),

2.obitelj ili domaćinstvo,

3. poduzeće,

4. država.

Zašto su ove četiri vrste pravnih osoba tako važne i tretiraju se kao ključne ili temeljne?

Zajednička i presudno važna osobina im je to što su, kako sam već rekao autopoietične, sposobne za samorazvoj i samoodržanje – samodovoljne, bićevite. Biti bićevit ili autopoietičan, kao što upravo rekoh, ovdje znači; moći sam stvarati sredstva za vlastiti opstanak i razvoj. Suprotnima, heteropoietičnima , ta sredstva mora stvarati netko drugi.

Autopoietične pravne osobe ili institucije stvaraju, dakle, sredstva za svoj vlastiti opstanak, razvoj ali i stanoviti «višak» kojim se može financirati opstanak i djelovanje svih heteropoietičnih pravnih osoba koje postoje u društvu, te ostvarivanje ciljeva društava i vrste,

(Naš problem je u tome što se velik broj obitelji, putem zaduživanja, od autopoietičnih, samodovoljnih institucija, pretvorio u heteropoietične – institucije, koje društvo, na ovakav ili onakav način, treba uzdržavati. Tu nema mogućnosti nikakvog napretka niti ikakve budućnosti, jer kod nas ne posluju deficitarno samo obitelji, nego i poduzeća i država.)

No vratimo se općim problemima.

Pravne sposobnosti svake pojedine od ovih autopoietičnih institucija, njihove capacitates iuridicae jednake su pravnim sposobnostima svih ostalih, ali im se djelatne sposobnosti – capacitates agendes bitno, kvantitativno i kvalitativno razlikuju .

E, pa bacimo malo pogled baš na specifičnost djelatnosti svake od njih.

Prva, tzv. fizička osoba, tj. živa ljudska individua – važna je zbog svoje ontogeničnosti, genijalnosti ili kreativnosti – sposobnosti individua da stvaraju bićevite elemente umjetnog bića – ali i zbog sposobnosti njegovog upotrebljavanja, te potrošnje kojom se umjetnom biću određuje daljnji pravac usavršavanja i razvoja.

(Opaska Najveći broj individua zapravo i nije kreativan nego samo reproduktivan, ali sve one reproduciraju i umnožavaju tvorevine kreativnih ljudi i tako cijelu ljudsku vrstu čine jednim jedinstvenim kreativnim, ontogeničnim bićem.)

Drugaobitelj, ili domaćinstvo kako smo već rekli, stvara, održava i čuva humani život. Ona kratkovječni život ljudske individue, putem spolne, ili bio-reprodukcije, pretvara u beskonačni ili vjekovječni opstanak vrste, nužan, tj. neophodan za ostvarenje njenih ciljeva i uživanje u njima.

Trećapoduzeće, stvara materijalna bogatstva – sredstva za zadovoljavanje životnih potreba i tehnologiju za ostvarivanje ciljeva vrste.

I četvrtadržava, koja, kako sam već rekao, stvara pravo, zakone i poredak, tj. društvo koje je ustvari umjetni organizam koji objedinjuje one prve tri i nosi cjelokupno umjetno biće.

Bez istinski produktivne, suficitarne djelatnosti svih ovih četiriju institucija ili pravnih osoba ne bi bilo moguće ostvarivanje ciljeva društva i vrste, jer se ostvarivanje tih ciljeva temelji na :

1. stvaralačkoj, ontogeničkoj sposobnosti individua – kreativnosti,

2. sposobnosti za transformaciju konačnog života u beskonačan,

3.sposobnosti za stvaranje sve svrsishodnijih materijalnih dobara za održavanje života i ostvarivanje ciljeva vrste,

4 sposobnosti da se ove sposobnosti, putem prava i zakona, organiziraju i učine sredstvom ostvarivanja ciljeva njihovih nositelja i ciljeva vrste.

Kao što se vidi, svaka od one četiri pravne osobe ili institucije utemeljena je na jednoj od ove četiri temeljne sposobnosti.

I baš s obzirom na njihovu veliku i kvalitativnu razliku, slažemo se sa Aristotelovim mišljenjem, da dobar pater familias ne mora nužno biti i dobar vladar ili dobar voditelj nekog poduzeća.

Toliko o tim neophodnim elementima – sposobnostima i institucijama na koijma se temelji društvo i koje omogućuju ostvarivanje ciljeva vrste

S druge strane, postoji još bezbroj drugih, ali tek sekundarno važnih sposobnosti, djelatnosti i institucija, društvenih subjekata, pravnih osoba itd. No one su heteropoietične i nisu neophodne. Bez takvih, u koje spadaju, npr: nogometni klubovi, udruženje pekara, ili znanstvene akademije, udruženja inženjera, umjetnika itd. bilo bi moguće ostvariti ciljeve društva ili vrste, iako, naravno, uz stanovite poteškoće, jer i ove, sekundarno važne pravne osobe ne bi nastale da nisu radi nečega bile potrebne.

Društvo, zakoni i poredak dobri su, pravedni, ontogenični i produktivni, ako prvenstveno onim autopoietičnim, pravnim osobama, omogućuju ostvarivanje njihovih prirodnih i zakonitih interesa i ciljeva, ali samo na način kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Nadalje, bolji su zakoni oni koji, pored već rečenog, što je moguće veći broj heteropoietičnih pravnih osoba dovodi u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste i tako ih pretvara u autopoietične. Napredak i razvoj zakonskih sistema i društva, a i ključni posao države, sastoji se upravo u tome da se što veći broj društvenih subjekata dovede ili prevede iz prinudnog u što funkcionalniji ili svrsishodniji motivacijski odnos i tako ih iz heteropoietičkih entiteta transformira u autopoietične.

Ka tom cilju usmjereni su i zakoni koji se ovdje prikazuju.

Evo jednog diskursa, a ujedno i ekskursa, tj. digresije koja će baciti nešto više svjetla na ovu pojavu i probleme koji ju prate.

Aristotel je, s najpotpunijim pravom tvrdio da je država, više, tj. u većoj mjeri nego sve druge ljudske, društvene institucije, samodovoljna, autopoietična zajednica.

No, onaj ko pročita Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, (Izlaz iz kriza 2) morat će se složiti s tim da su sve dosadašnje države, čija uprava nije utemeljena na nekom takvom zakonu, bile puno više heteropoietične nego autopoietične naravi. Tek ovaj zakon, naime, dovodeći administraciju u motivacijski odnos spram ostvarivanja ciljeva društva, državu čini istinski i potpuno autopietičnom.

To se naročito dobro vidi iz knjige Hrvatski Testament, poglavlja «Razvoj društva».

Eto toliko.

Sada bih želio zaključiti i istaknuti da bi s ova tri zakona – Zakona o managerima, O državnoj administraciji i O obiteljima – četiri spomenute, ključne ili temeljne pravne osobe ili društvene institucije bile dovedene u iznimno funkcionalan motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a također i u bolje i pravednije međusobne odnose. To znači da bi one mogle bolje, efikasnije i lakše nego do sada ostvarivati svoje vlastite ciljeve, i to na način kojim bi istovremeno davale bitno veći i bolji doprinos ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva  vrste.

(Bez ovih ili ovakvih zakona, poduzeća, države i obitelji samo pukim slučajem, ili pak na osnovu nekakvih moralnih zahtjeva koji se rijetko uvažavaju, mogu doći u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste,.)

Njihov bi se doprinos ostvarivanju tih ciljeva mjerio mjerilom koje je jednako za sve njih i bio bi nagrađivan po istom principu.

Jednakost pred zakonom i pravda prije svega!

Fiat iustitia pereat mundus! – neka bude pravde, pa makar svijet propao – govorili su Rimljani.

Upotreba tog principa može se proširiti i na mnoge druge vrste heteropoietičnih pravnih osoba, ali nije naše da i o tome ovdje i sada raspredamo. To je stvar pravnika i zakonodavaca.

Ja sam, doduše, i sam, sasvim detaljno primijenio taj princip i na školstvo, i tu se pokazao izvrsnim, barem, onako, u teoriji. No neću pisati o tome, a ako to nekoga baš zanima neka pogleda moju knjigu Suma Ekonomije.

Što se tiče samog principa, ni on zapravo nije ništa novo. To je princip ontogeničke svrsishosnosti društvenih odnosa i star je koliko i samo pravo, moral, ili pak dobri običaji. No, u ovim se zakonima taj, od starine poznati princip – princip ontogeničnosti i svrsishodosti koji podiže civilizaciju i vodi ljude i narode ka ostvarenju ciljeva njihove vrste – dovodi do velike jasnoće i jednostavnosti, te dovoljne funkcionalnosti i efikasnosti – koja je, kako se nadamo, bar tolika koliku zahtjevaju vitalni interesi čovjeka, odnosno sam proces ostvarivanja ciljeva vrste.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: