Skip to content

Izlaz iz krize 8

25.05.2011.

TEMELJI ZAKONA O EVIDENTIRANJU EFIKASNOSTI

FUNKCIONIRANJA DOMAĆINSTVA

U ekonomističkim radovima pokazao sam da je obitelj odnosno domaćinstvo institucija za održavanje života i njegovu humanizaciju, ali da je također nužno da stvara i stanoviti “višak vrijednosti”, koji se najjasnije i egzaktno manifestira kao obiteljska ušteđevina.

U daljnjem tekstu mi ćemo promatrati samo razvijenu, suvremenu, ili tzv. nuklearnu obitelj, odnosno suvremeno, nuklearno domaćinstvo.

U evidentiranju stvarne efikasnosti funkcioniranja domaćinstva moramo se osloniti baš na veličinu i stopu akumulacije obiteljske ušteđevine, jer je ona jedini egzaktni moment na osnovu kojeg se može odrediti veličina ili stupanj efikasnosti domaćinstva.

Tu sam postavio i temelje zakona pomoću kojih bi se domaćinstvima pomoglo da što lakše ostvaruju svoje ciljeve, a i ciljeve koje je pred njih stavilo društvo i ljudska vrsta i da u tom poslu budu što je moguće efikasniji, te da također, srazmjerno svojoj efikasnosti – budu nagrađivana novčanim premijama i motivirana na što bolje, produktivnije i humanije funkcioniranje –odgoj i edukaciju novih naraštaja.

I odnosom društava prema domaćinstvima trebaju vladati pravda i motivacija, a ne prisilia i eksploatacija.

I, da ne duljim, evo kako sam zamislio temelje za pravne instrumente na osnovu kojih bi se evidentirala stvarna efikasnost domaćinstava, a i veličine nagradnih premija za dobru efikasnost, te moguće sankcije za moguću neefikasnost. Čitatelju to neće biti teško shvatiti, jer je princip na kojem se zasniva ovaj pravni instrument isti kao i kod prethodna dva zakona.

Formula za izračunavanje veličine ušteđevine, kao što je općepoznato glasi:

ušteđevina = dohodaktroškovi života                                              (1)

Ušteđevinu, u ekonomističkim spisima, katkada nazivam viškom vrijednosti ili «profitom» koji u domaćinstvima nastaje «proizvodnjom radne snage».

Opća formula iz koje se vidi kvocijent efikasnosti domaćinstva, ili stopa akumulacije ovog «profita», odnosno obiteljske ušteđevine je:

Dohodak (po glavi) domaćinstva

———————————————————- = QEFD …………………..(2)

potrošnja (po glavi), ili «troškovi života»

QEFD je kvocijent efikasnosti funkcioniranja obitelji ili domaćinstva. Efikasnost domaćinstva proporcionalna je veličini QEFD-a.

Domaćinstva sa dobrim QEFD-om trebalo bi nagrađivati novčanim premijama.Veličina nagradne premije mogla bi se izračunavati po općoj formuli 3

                               ušteđevina x QEFD

premija. =     ——————————-                                             (3)

                                                 100

Pretpostavlja se, naravno, da bi obitelj ili domaćinstvo primalo dohodak preko banke ili neke druge, slične institucije i da bi ušteđevinu također držala u banci. Tako bi premija zapravo bila neka vrsta dodatne kamate na ušteđevinu.

Zakon bi, naravno važio i za one fizičke osobe koje ne bi imale obitelj, ili ne bi bile članovi neke obitelji – samce.

Ali ovdje bi mogao iskrsnuti jedan veliki problem. Obitelji s djecom, usprkos velikom zalaganju i odricanju u svrhu štednje, imale bi nužno manji QEFD nego samci. Zato bi, u interesu pravde i funkcionalnosti zakona gornju jednadžbu trebalo korigirati tako da se ušteđevina množi s nekim cijelim ili decimalnim brojem čija bi veličina bila proporcionalna broju članova obitelji.

Četveročlanu nuklearnu obitelj trebalo bi uzimati kao nekakvu prosječnu ili idealnu i ishodišnu obitelj u ovoj matematičko-ekonomskoj igri. Njena ušteđevina ne bi se dijelila niti množila,

Četveročlana obitelj…………..ušteđevina x….1, 00….x…….QEFD

Tročlana…………………………… ušteđevina   x   0, 75….x…….QEFD

Dvočlana…………………………. .ušteđevina   x   0, 50….x…….QEFD

Jednočlana ili samačka………… .ušteđevina  x   0, 25….x…….QEFD

Tako bi jednaki napori i odricanja u svrhu štednje bili približno jednako nagrađivani kod članova četveročlane obitelji, kao i kod tročlane, dvočlane ili kod samaca.

Ako bi se premije isplaćivale po formuli (3), to bi pogodovalo reduktivnoj populacijskoj politici ili programu. A s ovim korektivnim faktorima (u formuli 4), statičkoj.

                                  ušteđevinakf  x  QEFD

premija. =    —————————————-…………………………………..(4)

                                                      100

Kratica kf je oznaka za korektivni faktor

Ako bi odnos zaposlenih i ukupnih članova obitelji bio kao u slijedećoj tablici, ušteđevina bi se množila ovako:

Zaposleni                    članovi obitelji

1……………………………..4………………………ušteđevina  x  1,00    x  QEFD

2……………………………..4………………………ušteđevina  x  0,50       x  QEFD

3……………………………..4………………………ušteđevina  x  0,33       x  QEFD

4……………………………..4………………………ušteđevina  x  0,25       x  QEFD

No ako bi se optimalnu premiju na ušteđevinu izračunavalo na temelju situacije pune zaposlenosti, kao nekakvom najnormalnijem stanju, u kojem su zaposlena oba roditelja, onda bi veličinu premije trebalo izračunavati iz nekakve ovakve tablice:

Zaposleni                  članovi obitelji

1……………………………4…………………………….ušteđevina  x  2,00      x   QEFD

2…………………………..4…………………………….ušteđevina  x  1,00    x   QEFD

3……………………………4……………………………ušteđevina  x  0,50       x   QEFD

4…………………………..4…………………………….ušteđevina  x  0,25       x   QEFD

Jasno, QEFD bi se mjerio od dana zaposlenja, a prestajao bi se mjeriti s danom prestanka statusa zaposlene osobe

Kako sam već rekao, ovim korektivnim faktorima postiglo bi se pravednije plaćanje napora i odricanja u svrhu štednje. Tako da bi se za približno jednake napore i približno jednaka odricanja dobijala i približno jednaka premija, bez obzira i na broj zaposlenih članova obitelji. Još nešto, samim zakonom i korektivnim faktorima – ne postiže se egalitarističko nagrađivanje štednje, nego proporcionalno, što je jako važno.

Bez obzira na korektivne faktore, premija bi, dakle, bila to veća što bi veći bio QEFD i ukupna ušteđevina. No, ove premije ne bi smjele biti prevelike, jer bi suviše stimulirale «sklonost ka štednji» (Vidi General Theory … od J.M. Keynes-a), i to na račun «sklonosti ka potrošnji» (vidi isto), što bi moglo škoditi cjelokupnoj nacionalnoj ekonomiji. (Filozof Diogen Kinik, koji je postao poznat po svojoj skromnosti i po tome što je živio u praznoj vinskoj bačvi, ne bi smio biti ideal širokih narodnih masa, nego tek nekih mislilaca i kreativnih ljudi uopće, koji zbog prirode svog posla (stvaranja) nemaju ni interesa ni vremena za odavanje potrošnji.) Pored toga, preoštra štedljivost koja bi rezultirala vrlo visokim QEFD mogla bi osiromašiti i devastirati proces proizvodnje humanog života, tj. smanjiti onaj najpoželjniji aspekt efikasnosti djelovanja domaćinstva, i na kraju i «upotrebnu vrijednost» njegovog finalnog proizvoda – «radnu snagu», odnosno humanizirano ljudsko biće, koje treba biti što je moguće bolje osposobljeno da sudjeluje u poslovima društva. Jedan od zadataka obitelji jest i: težiti i ka stvaranju što većeg duhovnog bogatstva, onih induvidua koje tek ulaze u društveni život.

Naravno, premije ne bi smjele biti niti premalene, jer onda ne bi stimulirale domaćinstva na povećavanje vlastite efikasnosti u «proizvodnji radne snage» i obiteljske ušteđevine.

Isto kao i u dva prethodna zakona, visina moguće premije morala bi se unaprijed moći vidjeti iz jedne tablice koja bi bila slična prethodnima ali znatno jednostavnija, tablice koju bi zakonodavac morao priložiti.

Načelno govoreći, domaćinstva čiji bi QEFD bio = 1 ne bi primala nikakvu premiju, jer bi njihova ušteđevina bila ravna nuli. Premije bi primala samo domaćinstva čiji bi QEFD bio veći od 1. Ona pak domaćinstva koja bi imala QEFD manji od 1, tj. koja bi duže vremena «poslovala s gubitkom», ili «minusom» na obiteljskom računu, potpadala bi pod udar ili jurisdikciju sankcijskih odredbi ovog zakona.

To zapravo i nije nekakva novost, jer takvo što, premda ne u potpuno sistematskom obliku, već je postojalo u pretklasičnom i klasičnom Rimskom pravu. Pravnim aktom Nota censoria, npr. moglo se razvlastiti rasipnog, okrutnog ili nemoralnog pater familias-a, a putem notae capitis deminutio maxima moglo ga s čak izopćiti iz obitelji i pretvoriti u prostog roba.

Danas takve kazne ne bi bile baš jako popularne, ali obitelji, odnosno domaćinstva kojima bi QEFD dugo vremena bio ispod 1, morala bi se podvrgavati prisilnim restrikcijama potrošnje, raznim vrstama tutorstva i nekim drugim sankcijskim postupcima, uključujući čak i njihovo prisilno raspuštanje radi što je moguće boljeg odgoja i edukacije djece. No ovdje ne možemo o tim detaljima. Koga to zanima, neka pogleda moje pravne spise.

***

Ako bi bio etabliran neki ovakav zakon, banke bi morale misliti na to da što je moguće bolje ulažu gotovinu što se sastoji od obiteljskih ušteđevina, jer ona ne bi smjela ležati «mrtva» na obiteljskim računima. Na sreću, bankare o tome ne treba poučavati. Jedino što možda treba reći jest to da bi manji rizik bio davati kredite za neku proizvodnju, nego za potrošnju.

No potrebno je naglasiti, da bi, za cijelo društvo bilo najbolje kad bi se dio tog novca upotrebio za financiranje školstva i znanstvenog rada, jer upravo te vrste investicija daju najbolje vrste «viška vrijednosti», ili «profita», a ujedno su bolji oblik društvene ili državne «potrošnje» od ove kakvu imamo danas. Investiranje u školstvo i znanost ustvari i nije društvena ili državna potrošnja, nego jedan vid štednje, ili investiranja, i to, dugoročno gledano, upravo onaj najprofitabilniji, odnosno najbolji oblik štednje, onaj ka čijem poboljšanju i povećanju čovječanstvo intezivno teži već od svog postanka.

Još nešto.

Potrošnja, kao što sam već natuknuo, nipošto ne smije biti asketska. Mora biti dosta velika, raznovrsna i masovna, a dijelom čak i luksuzna, jer i luksuz je bio uzrokom mnogih velikih i korisnih iznašašća u ljudskoj tehnologiji, i vrlo zaslužan za njen razvoj. Opća i sveukupna društvena potrošnja, sigurno se ne bi pogoršala kad bi se, kako smo upravo rekli, i dobar dio ostvarenih obiteljskih ušteđevina investirao u školstvo i znanost, nego bi se čak poboljšala. Postala bi svrsishodnijom. Tako bi se ujedno dio stvorenih dobara, pouzdano i sigurno isporučio budućim generacijama, kojima bi, po zakonima iuris generis – prava koje treba važiti za cijeli ljudski rod – trebao i pripadati, a ciljevi vrste ostvarivali bi se, ako ne na optimalan, a ono barem na osjetno bolji, lakši i humaniji način nego danas.

Velik broj današnjih obitelji, svojim potomcima ne isporučuje nikakav «višak» ili tzv. «višak vrijednosti», nego dug. To je, nažalost, čest slučaj i sa državama. Današnje vanjske i unutrašnje, državne dugove otplaćitati će generacije koje tek ulaze ili će tek ući u život negdje u budućnosti. Time se ne postiže nikakav napredak, nego samo stagnacija i povećanje opsega siromaštva i njegova dubina, a i stanoviti nazadak.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: