Skip to content

HRVATSKI IZLAZ IZ KRIZE

26.10.2011.

Petar Bosnić Petrus

 

HRVATSKI IZLAZ IZ KRIZE

Upotpunjeni  i korigirani tekst.

Riječ unaprijed

Što vrijeme više odmiče primjećujemo da smo sve sličniji razvijenim zemljama svijeta, (pogotovo onim njihovim lošim stranama.) Dobro bi bilo zapitati se: da li se to zbiva zato što mi napredujemo, ili taj, razvijeni svijet nazaduje.

Nije uopće potrebno umovati da bi se došlo do točnog odgovora. Razvijeni svijet otvoreno priznaje i pokazuje da je trenutno u razdoblu u kojem da pada u krizu, propada. A u krizu ga strovaljuju isti faktori kao i nas. Ovdje će biti govora upravo o tim općim i ključnim faktorima koji djeluju u cijelom svijetu, pa hrvatski čitatelj ne mora čitati o srpskohrvatskim, jugoslavenskim, balkanskim, evropskim, svjetskim, a ni apsolutnim metodama izlaska iz krize. I one su svugdje iste. Više, manje.

Hrvatske metode, izlaska iz krize koje ćemo ovdje prikazati, od ostalih se razlikuju po tome što su bitno naprednije. Nažalost, nitko ih ne primjenjuje, niti mari za njih.

Sažetak

Bacite malko pogled na internet, na tablice koje prikazuju javne ili državne dugove svih zemalja koje čine EU i ostalih zemalja svijeta, ili se skoncentrirajte na dvadesettak ili  trideset najrazvijenijih.

Nećete naći niti jednu koja nije zadužena, a među manje razvijenim ili nerazvijenima situacija je još gora.

Dugovi potiču od prevelike javne potrošnje, niske profitabilnosti ili deficitarnog poslovanja raznih poduzeća i zaduženosti domaćinstava. To su tri faktora koja se u razvijenim i nerazvijenim zemljama mogu izlučiti kao ključni generatori duga.

Iako ovaj dug raste već dugi dugi niz godina, državnici su se tek prije nepune godine dana počeli ozbiljno osvrtati na nj i tražiti način kako da ga se riješe i počnu ostvarivati suficit.

Njihova rješenja svode se na; neuspješno smanjivanje javne potrošnje i uspješno povećavanje poreza. To je Metoda koju su rado i zdušno primjenjivali Francuski kraljevi od Louis-a XIII-og do Louis-a XVI-og. A kako njome nisu ništa postigli, problem su morali riješiti Jakobinci putem giljotine i buržoaske revolucije.

Povećanjem poreza povećava će državni budget za onoliko za koliko se smanjuju sredstva onih subjekata od kojih je uzet taj porez. Samom ovom operacijom, dakle, ne dobija se ništa. No državnici se nadaju da će smanjena javna potrošnja rezultirati budgetskim suficitom. To je, kako se pokazalo, utopističko očekivanje, jer se administraciju ne može spriječiti u tome da potroši sav budget, kao što ju se nije moglo spriječiti ni u tome da troši i više nego budget sadrži i tako stvara dug.

A ako bi ta politika i rezultirala nekakvim budgetskim suficitom, novac bi ostao neplodno ležati na nacionalnim bankama i bilo bi bolje da je on bio ostao u rukama poslovnih ljudi, kojima je oduzet, a koji bi ga obrtali i oplođivali.

O obiteljskoj potrošnji i obiteljskim dugovima niko se ne brine. Možda zbog toga što se pretpostavlja da će obitelji same riješiti svoje probleme.

Ovakve i slične krize ponavljaju se već od početka 18. stoljeća. Ljudima koji poznaju ove stvari, a ti su nažalost vrlo rijetki, jasno je da aktualna politka EU, a ni politika drugih država ne može nikoga izvući iz dužničkog statusa, a kamo li stvoriti nekakav stvarni, apsolutni državni suficit. Onaj budgetski suficit kojeg smo gore spomenuli puki je privid stvarnog suficita.

Opisana politika, suprotno svojim željama, vodi ka daljnjem povećavanju duga, slabljenju gospodarstava, povećavanju socijalnih i političkih nereda, te oživljavanju ekstremističkih lijevih i desnih ideologija, koje, pod vidom nekakvog rješenja, nude još veće zlo od ovoga u kojem smo sada.

Ono što ja zahtjevam jest suočavanje sa činjenicom da su pravni, politički i ekonomski temelji razvijenih i nerazvijenih suvremenih zemalja preslabi i neadekvatni i da zbog toga ne mogu na sebi nositi takvu građevinu u kakvoj bi čovječanstvo htjelo i trebalo obitavati.

Moje je mišljenje da bi te temelje trebalo promijeniti, obnoviti i ojačati sa nekoliko zakona od kojih ću navesti samo tri najvažnija:

  1. Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, ili, drugačije; Zakon o kontroli efikasnosti vlasti.
  2. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera.
  3.  Zakon o evidentiranju efikasnosti funkcioniranja obitelji.

Adresati ovih zakona su: 1. države, 2. poduzeća i 3. obitelji.

Zašto?

Zato što su oni plodni, produktivni temelj na kojem počiva cijelo društvo. Samo ova tri društvena subjekta direktno, neposredno sudjeluju u stvaranju nacionalnog dohotka. Sva tri subjekta su također pravne osobe, što je jako važno, jer zakon se može aplicirati, tj. može važiti jedino za pravne osobe i pravne subjekte (npr. tzv. fizičku osobu).

Zakoni bi sprečavali deficitarno poslovanje gore navedenih subjekata, kažnjavali stvaranje deficita i nagrađivali stvaranje suficita.

Onaj prvi zakon motivirao bi, a i prinudio administraciju da na najmanju moguću funkcionalnu veličinu svede samu sebe i troškove svog funkcioniranja, a za uzvrat bi povećao dohotke i ugled administratora i vlasti uopće.

Drugi zakon bi onemogućavao deficitarno poslovanje svih vrsta poduzeća, odstranjivao loše managere, štitio sposobne i nagrađivao profitabilnost srazmjerno njenoj visini, i, što je naročito važno; štitio pravedno, motivacijsko plaćanje rada.

Treći bi, sistemom motivacije na štednju i novčanim nagradama, motivirao obitelji na štednju i racionalniju potrošnju.

Moji radovi koji se bave ovom problematikom uglavnom razrađuju ovu temu o kojoj je gore rečeno nekoliko riječi.

Tamo se može vidjeti da su suvremene zemlje dospjele u status dužnika baš zbog toga što nisu imale ove ili ovakve  zakone, a i to da se civilizacija ne može dalje razvijati, a možda ni opstati na neki „normalan“ način“ bez tih i još nekoliko drugih zakona.

Bez tih zakona nema izlaska iz krize i dužničkog statusa. Njihovom primjenom ex nunc – od vremena njihovog stupanja na snagu – potpuni izlazak iz krize i dužničkog statusa – za srednje zadužene zemlje – mogao bi se očekivati za najmanje sedam do devet godina. To ovisi i o broju zemalja koje bi primjenile te zakone. Šira primjena, brži izlazak.

Problemi

Naš ogled počinjemo s pitanjem:

Da li je i ovdje potrebno ukazivati na to da je, za veliku većinu ljudske populacije život postao dosta opor i težak, a za jedan manji dio i problematičan.?

Možda?

A možda je bolje da uključite TV i da to vidite na vijestima.

Tamo se puno šire i detaljnije vidi da se svijet guši u velikom broju raznovrsnih problema.

No – reći ćete –  svijet je uvijek bio u problemima.

To je istina. Čak vrlo sretna istina, jer, kako je rekao G. W. F. Hegel, „tamo gdje nema opreka nema ni napretka.“

Ta je misao vrijedna velike pažnje i poštovanja.

No radi se o tome da ove „opreke“ ili probleme, kako ih mi zovemo, nije nimalo lako, ni podnositi, ni rješavati. A rješavati ih se mora, jer problemi koji se ne rješavaju postaju sve veći i opasniji. S druge strane, onome ko ih pokušava riješiti nitko ne može dati garanciju da će u tome stvarno i uspjeti. Dapače, puno je veća vjerojatnost da će doživjeti neuspjeh. Vrlo je malo onih koji u tome uspijevaju.

Dalje, nekad je tih problema bilo više, a nekad manje; nekad su bili veći i opasniji a nekad manji, nekad kronični, a nekada akutni.

Prvi svjetski rat, Drugi, Hladni rat, naftni šok…

No ovo su bili akutni problemi, koji su se uspješno rješavali silovitim protuakcijama.

 Ključni problemi

Oni problemi koji danas muče svijet i ljude više su nalik problemima koji su mučili kasno Rimsko carstvo i kasni, prosvjetljeni feudalizam, a riješeni su ukidanjem ropstva i, kasnije, ukidanjem feudalizma i kmetstva.

Vrlo su rijetke individue koje uočavaju postojanje tih problema i razumiju ih, i upravo to je ono što ih čini posebno opasnima i teškima.

Ta vrsta problema, potiho i pomalo, poput hrđe, čini štetu u samim temeljima civilizacije i temeljima društvenosti i ako ih se ne riješi, svijet može potonuti u barbarstvo, ili se pretvoriti u klaonicu.

Danas bi se lako, u trenutku nervoze, nepažnje, kvara na računalima, ludosti ili slabosti, svijet mogao pretvoriti i u nekakvu globalnu pržionicu. Nacistički holokaust nad kojim se zgražamo, samo je mlaka uvertira, dječja igra prema onom što bi nam se lako moglo dogoditi.

Za prženje ljudi, suvremeni ili budući pržioničari, koji nemaju nikakav nacionalistički niti rasistički kriterij neće koristiti ugljen, kao što su to činili nacisti, nego Uran, ili pak Deuterij,

No da se vratimo malko u svakodnevnicu.

***

Ako uključite TV i pažljivo pratite vijesti, a barem donekle poznajete ekonomiju, i imate dobro pamćenje, uvidjet ćete da već dugo vremena velike probleme suvremenim državama i nacijama zadaju dugovi. U zadnje vrijeme to počinje bivati sve očiglednijim.

Malo je poznata, gotovo nepoznata činjenica da je unutrašnji državni dug USA već odavno prešao svotu od pededeset tisuća milijardi dolara. Francuska je već prije 2000-te god. prešla cifru od tisuću milijardi eura. Oko toga se u Europarlamentu svojevremeno digla velika galama, ali se brzo i trajno stišala. Nedavno je otkriveno da i Italija ima dug od oko tisuću i devetsto milijardi eura, ali je i tu vijest vrlo brzo pokrila šutnja. Politčka je praksa da se o tim većim dužničkim svotama i većim i važnijim zemljama uglavnom ne priča. Govori se puno o Grčkom dugu. Glavnica njenog duga iznosi manje od četiri stotine milijardi eura, Govori se i o Portugalskom, Irskom ili Hrvatskom čija glavnica ne iznosi niti pedeset milijardi. Uopće se ne govori o Istočnim, Bliskoistočnim Afričkim ili Latinskoameričkim zemljama ni njihovim dugovima. Ne zna se kako stoje zemlje koje žive od nafte. Sigurno je samo to da nemaju nikakvog suficita. No struktura njihove ekonomske aktivnosti i potrošnja ukazuju na to da bi se i tu morao evidentirati dug, i to prilično veliki.

Gotovo da bi se moglo na prste jedne ruke nabrojiti zemlje koje nisu dužne i imaju stanoviti suficit. Ali kad bi se od njega odbio ukupni dug onih dužnih zemalja i pokazao saldo, proizišlo bi da je ljudska vrsta jako zadužena ili dužna i živi na osnovu deficita.

Kome je dužna?

Pa, samoj sebi.

Kako!!!!!?????

Stvar je jednostavna.

Vrsta, nije nekakav apstraktni entitet. Ona nastavlja svoj život smjenom generacija. Današnji dug napravile su prethodne generacije, jer su trošile više nego su stvarale.

Ove, današnje generacije, koje su naslijedile taj dug, još uvijek žive kao i prethodne i ne otplaćuju ga, nego, štoviše, uvećavaju.

Posljedica je to da svaka generacija živi sve teže i lošije.

A da stvar bude još gora, veći i siromašniji dio ljudske populacije ponaša se onako kako je predvidio Th. Malthus – množi se puno brže nego što se uvećavaju dobra od kojih se živi.

Ponuda ljudskog života, govoreći jezikom ekonomije, puno je veća od potražnje za njim i to mu obara cijenu i vrijednost. A ta, prevelika ponuda, isto kao ni oni dugovi, nimalo ne opada, nego i dalje raste.

Danas ima najmanje četiri milijarde ljudi više nego je potrebno za normalni opstanak ljudske vrste i ostvarivanje njenih ciljeva.

To ne vodi ka dobru. Štoviše, treba reći da to prilično temeljito i široko ugrožava ljudski opstanak, napredak, humanitet življenja etc. etc.

A o ugrožavanju cjelovitosti i opstanka prirodnog bića – prirode, i opstanka drugih živih vrsta – nećemo pisati, jer o tome možete čitati i u svim dnevnim novinama.

Mi se, ovdje, između ostalog, i prvenstveno bavimo onim greškama u djelatnosti ljudske vrste, koji onemogućuju „normalni“ razvoj civilizacije i ometaju ostvarivanje ciljeva vrste.

***

To je razlog zbog kojeg ćemo se mi najviše baviti onim dugom, kojeg smo spomenuli

On je, naime, nedvojbeni, pokazatelj koji govori da u društvu, i u načinu čovjekove djelatnosti, djelatnosti kojom on ostvaruje svoje ciljeve postoje neki korjeniti problemi, greške ili disfunkcije, jer dug nastaje upravo iz njih, a s druge strane, on, sam po sebi, nije samo, posljedica, jedan od pojavnih vidova društvenih disfunkcionalnosti i siromaštva, nego također i faktor koji, radikalno ugrožava svaku sadašnju i buduću ekonomsku, kulturnu i općecivilizatorsku aktivnost.

Stoga, ako smo nakanili tražiti rješenje ovih problema o kojima govorimo, treba postaviti pitanje: što je korijen tog duga i njegovog povećavanja. Iz kojih disfunkcija ili poremećaja on proizlazi?

Radi što kraćeg izlaganja dati ću odmah svoj odgovor na to pitanje.

Mislim, dakle. da on proizlazi iz poremećenih odnosa među onim temeljnim, produktivnim društvenim subjektima, poremećaja koji su stvorili situaciju što više motivira na potrošnju nego na proizvodnju.

Postojeći zakonski sistemi i norme – a mislim prvenstveno na norme u najrazvijenijim zemljama svijeta, među koje sada spadamo i mi, samo na dno ljestvice – dakle, da ti zakonski sistemi dopuštaju, čak stimuliraju ove subjekte da žive i ostvaruju svoje interese i ciljeve na takav način koji ometa ili onemogućuje ostvarivanje interesa društava u kojima žive, te interesa i ciljeva cijele ljudske vrste. O onim manje razvijenim zemljama nećemo ni govoriti.

Ako bi se određenom promjenom i etabliranjem nekih novih zakona moglo postići to da ti subjekti budu više motivirani na proizvodnju, a manje na potrošnju, ili, općenito, postići to da svoje ciljeve i interese mogu ostvarivati isključivo na način kojim istovremeno daju i doprinos ostvarivanju ciljeva svojih društava i ljudske vrste, onda bi došlo do postupnog otplaćivanja onog duga i normalizacije ljudskog življenja, a sam život opet bi krenuo naprijed.

To što nam je potrebno, na sreću, moguće je, izvesti pravnim putem, pomoću novih zakona, jer su ti društveni subjekti ujedno i pravni subjekti (pravne osobe), na koje se može aplicirati zakon. A velika je sreća i to da su ti pravni subjekti, odnosno pravne osobe, također i ključni ekonomski subjekti društva.

***

Mislim da će biti dobro, a i neophodno da ovdje kažem koju riječ o tim temeljnim društvenim subjektima.

Promatrat ćemo ih prvenstveno s pravnog gledišta, jer smo, kako smo upravo rekli, došli do spoznaje da se ovi problemi o kojima govorimo najefikasnije i najadekvatnije mogu rješavati upravo putem prava, legislacije – cum lege lata.

Velikoj će se većini ljudi ovo činiti kao neka naivna, hlebinska utopistika.

To je normalno, a i za očekivati, jer ta, velika većina slabo ili nikako pozna i razumije istinsku ljudsku povijest, razvoj društva i civilizacije i posebno razvoj prava i države, a da i ne govorimo o ciljevima vrste, koji su pokretač cjelokupnog povijesnog zbivanja.

Usput, samo da kažem, pravo je neslućeno moćan instrument. Moćniji od bilo koje sile ili revolucije, za koju dobrohotna, ali temeljito nekritična i naivna, da ne kažem infantilna, svijest misli da je puno moćnija nego što stvarno jest.

Ja nisam pravnik po struci, niti nekakav jusofil, pa mi, baš zbog moje nepristranosti, možete vjerovati više nego nekom takvom čovjeku.

No, da konačno krenemo.

Temeljni društveni subjekti

U prethodnim spisima navodio sam da u velikom mnoštvu različitih vrsta društvenih institucija koje su pravni subjekti ili pravne osobe, postoje četiri koje su autopoietične i čije je dobro i produktivno funkcioniranje od ključne važnosti za dobro funkcioniranje cijelog društva, opći progres i ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. One su temelj društva i svih ostalih, heteropoietičkih institucija i pravnih subjekata.

Ta četiri temeljna društvena, pravna i ekonomska subjekta su:

1. tzv. fizička osoba, građanin, živa ljudska individua (koja je, kako smo već bezbroj puta rekli, pravna osoba par exellance),

2.obitelj ili domaćinstvo,

3. poduzeće,

4. država.

S tim se slaže velik broj mislilaca, znanstvenika i tzv. običnih ljudi.

No zašto su ove četiri vrste društvenih ili pravnih subjekata ili osoba tako važne i tretiraju se kao ključne ili temeljne?

Zajednička i presudno važna osobina im je to što su autopoietične, samodovoljne – sposobne za samorazvoj i samoodržanje – bićevite. Biti bićevit ili autopoietičan ovdje znači; moći sam stvarati sredstva za vlastiti opstanak i razvoj. Suprotnima, heteropoietičnima, ta sredstva mora stvarati netko drugi.

Autopoietične pravne osobe stvaraju, dakle, sredstva za svoj vlastiti opstanak, razvoj i ostvarivanje ciljeva društava i vrste, ali i za opstanak i djelovanje svih heteropoietičnih pravnih subjekata ili osoba koje postoje u društvu.

Njihove temeljne pravne sposobnosti – capacitates iuridicae jednake su pravnim sposobnostima svih ostalih pravnih osoba, ali im se djelatne sposobnosti – capacitates agendes bitno, kvalitativno i kvantitativno razlikuju.

E, pa bacimo malo pogled na specifičnost djelatnosti svake od njih.

***

Prva, tzv. fizička osoba, tj. živa ljudska individua, građanin -važna je zbog svoje ontogeničnosti, genijalnosti ili kreativnosti – sposobnosti individue da stvara bićevite elemente umjetnog bića – ali i zbog sposobnosti njegovog upotrebljavanja, te potrošnje kojom se zadovoljavaju potrebe i održava život, ali također i testira i ocjenjuje vrijednost proizvoda umjetnog bića i određuje daljnji pravac njihovog usavršavanja i razvoja, što ima presudnu važnost za ostvarivanje ciljeva vrste.

Druga – obitelj, ili domaćinstvo kako smo već rekli, stvara, održava i čuva humani život. Ona kratkovječni život ljudske individue, putem spolne, ili bio-reprodukcije, pretvara u dugotrajni opstanak naroda i beskonačni ili vjekovječni opstanak vrste, nužan, tj. neophodan za ostvarenje njenih ciljeva i uživanje u njima.

Treća – poduzeće, stvara materijalna bogatstva – sredstva za zadovoljavanje životnih potreba i tehnologiju za ostvarivanje ciljeva vrste.

I četvrta – država, koja, kako sam već puno puta rekao, stvara pravo, zakone i poredak, tj. društvo koje je ustvari umjetni organizam koji objedinjuje ona prva tri društvena i pravna subjekta, odnosno pravne osobe i nosi cjelokupno umjetno biće.

Umjetno biće

Ovdje govorim o nekakvom „umjetnom biću“, pa sam dužan objasniti što je to.

O tome sam već napisao cijele knjige. Ovdje, u svega nekoliko riječi.

Umjetno biće jest nešto što je stvorila ljudska vrsta. Stvaranje je otpočelo možda i prije nekoliko desetina tisuća godina, a uspješno je završeno je tokom nekoliko zadnjih stoljeća. Povijest je, po mom mišljenju, bila proces stvaranja tog, umjetnog bića – ontogenički proces. Umjetno biće stvarano je radi toga da bude bićevito sredstvo s kojim će ljudska vrsta ostvariti svoje ultimativne ciljeve. Ovi se ciljevi, naime, mogu ostvariti samo nekim sredstvom koje je bićevito.

Pod bićemto on ili ens, being ili das Sein – podrazumijevamo Nešto što ima moć samorazvoja i samoodržanja, što je autopoietično. Stvarita hremata ili res, things, die Sachen – su Nešto što nema tu moć. One su heteropoietične.

Umjetno biće (ne)poznato je velikom broju ljudi pod imenom kapital. (Ne)poznato, kažem, zato jer im nije ni na kraju pameti to da je kapital zapravo umjetno biće i da je njegovo stvaranje bilo cilj povijesti – zadatak čijem su se uspješnom izvršenju strastveno žrtvovale sve dosadašnje generacije čovječanstva.

Pod imenom kapital ovo je biće i nepravedno ozloglašeno. Nepravedno, kažem, zato što ga čovjek, nerijetko zloupotrebljava, a zle posljedice tih svojih zloupotreba pripisuje naravi i djelatnosti samog kapitala. I tzv. obični ljudi, često krive kapital za one zloupotrebe za koje su krivi njegovi vlasnici ili manageri. Ove zloupotrebe pak, moguće su u tako golemim razmjerima, zato što ne postoje zakoni koji bi ih sprečavali ili kažnjavali. Nulla poena, nulla crimen, sine lege – gdje nema zakona, nema, ni prekršaja, ni kazne.

No da se vratimo prikazu i definiranju umjetnog bića.

Umjetno biće, kapital nije ništa drugo do civilizacija, odnosno, vice versa, civilizacija nije ništa drugo do tjelesni, materijalni oblik postojanja ove umjetno-bićevite tvorevine – kapitala, koji treba da radi za čovjeka i umjesto čovjeka. Ključni elementi od kojih se on sastoji su: 1. novac, 2. tehnika, 3. Znanost i umjetnost, te 4. Tehnologija. Civilizacija ili kapital jest ospoljena sloboda, a ujedno i ospoljeno i zgotovljeno sredstvo ozbiljavanja moguće, buduće, potpune slobode cijele ljudske vrste.

Samo toliko. Vraćamo se našoj temi.

Posebna napomena:

Svi oni autopoietični pravni subjekti, počev od građanina do države, pored svog specifičnog stvaralaštva, o kojem smo gore rekli nekoliko najvažnijih riječi, stvaraju, ili bi bar trebali stvarati još i materijalna dobra.

(Zato smo i rekli da su oni također i ekonomski subjekti). Svaki od ovih subjekata, načelno govoreći, treba stvoriti više materijalnih dobara nego ih potroši. U takvom društvu, u kojem se to doista i zbiva svaka generacija ostavlja slijedećoj više dobara, ili bolja dobra nego što ih je sama posjedovala.

To je nezaobilazni uvjet napretka i ostvarivanja ciljeva cijele vrste.

Kod loše, naopako organiziranih društava, odnosno država, ili loše vladavine, živuće, ekonomski aktivne generacije – kako smo već natuknuli – slijedećim generacijama, koje se rađaju ili će se tek roditi, ne ostavljaju veća ili bolja dobra, nego manjkove i dugove koje će te, slijedeće generacije morati otplaćivati.

Takvo stanje stvari onemogućuje napredak i ostvarivanje ciljeva društva i ciljeva vrste, a u takvim, izopačenim ili bolje, disfunkcionalnim društvima svaka slijedeća generacija biva sve siromašnija i živi sve teže i lošije. Zbiva se stagnacija i nazadak.

Toliko o tim temeljnim i neophodnim, autopoietičnim elementima koji su pravni, a ujedno i ekonomski subjekti društva.

***

Uz njih, postoji još bezbroj drugih, heteropoietičnih. Bez takvih, heteropoietičnih, u koje spadaju, npr: nogometni klubovi, udruženje pekara, ili znanstvene akademije, udruženja inženjera, umjetnika itd. bilo bi moguće ostvariti ciljeve društva ili vrste, iako, naravno, uz stanovite, poteškoće, jer ovi, sekundarno važni, heteropoietični pravni subjekti ne bi nastali da nisu radi nečega bili potrebni.

Jasno, ima ih dosta i takvih koji su potpuno beskorisni, ili čak štetni, iako se prikazuju potrebnima i korisnima. Nastali su zapravo samo radi toga da bi stanovite spretne i snalažljive individue mogle sa državom razmjenjivati zjake, rogove i maglu za lijepe novce i ugodan život.

Načelno gledajući, ovi, heteropoietični pravni subjekti, čak i kad su stvarno potrebni društvu, ne stvaraju društveni dohodak, nego ga troše.

Toliko u okviru ove posebne napomene.

 Dobro i loše društvo?

Sad je nužno postaviti  pitanje:

što je to što neko društvo, neki poredak, državu ili vladavinu čini dobrom, a što lošom?

To je, kako mi mislimo, upravo ono što, u nekim društvima ili državama, onim živućim generacijama omogućuje da budućima ostavljaju „višak“, a u drugima „manjak“ i dug?

Naravno da je to upravo to, ali da ovo ne bi ispala neka šala, mi moramo odgovoriti na pitanje: iz čega proizlazi ta njihova, oprečnost, suprotnost.

Evo, dakle, tog, pravog, ozbiljnog  odgovora.

Društvo i poredak dobri su, po našem mišljenju, pravedni, ontogenični i produktivni, ako se temelje na takvim zakonima koji – prvenstveno onim autopoietičnim, društvenim subjektima – omogućuju ostvarivanje njihovih prirodnih i zakonitih interesa i ciljeva, ali samo na način kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

Nadalje, bolja ili naprednija su društva ona što se temelje na takvim zakonima koji, pored već rečenog, što je moguće veći broj heteropoietičnih društvenih i pravnih subjekata dovodi u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste i tako ih pretvara u autopoietične.

Drugim riječima, napredak i razvoj zakonskih sistema i društva, a i ključni posao države, sastoji se upravo u tome da dade što funkcionalnije i stimulativnije zakone i da što veći broj društvenih subjekata dovede ili prevede iz isključivo potrošačkog statusa u status proizvođača ili suporizvođača.

Ovdje smatram posebno važnim, štoviše, najvažnijim istaknuti da se u nekom društvu ili državi živi, ili treba živjeti toliko dobro koliko ono – načinom ostvarivanja svojih vlastitih ciljevavelik i vrijedan doprinos daje ostvarivanju ciljeva vrste. Dobar život, je nagrada za dobar način ostvarivanja svojih ciljeva, jer dobar način, koji je sam po sebi najveći i najvredniji doprinos daje, pored toga još i  velik i vrijedan materijalni duhovni ili općekulturni doprinos. Loš život je kazna za takav način ostvarivanja svojih ciljeva koji onemogućuje ili ometa ostvarivanje ciljeva vrste. Posljedica takvog, naopakog načina ostvarivanja svojih ciljeva je nacionalno, a i individualno siromaštvo, zaduženost, zaostalost, stagnacija, nazadak.

Dobra su, dakle, ona društva čiji način ostvarivanja vlastitih ciljeva omogućuje ostvarivanje ciljeva vrste, a loša ona čiji način to onemogućuje ili ometa.

 ***

 Ali, zašto mi toliko govorimo o tom načinu opstanka, načinu djelovnja itd.

Razlog je u slijedećem.

Ko zna način, metodu, know how kojom se može postići ono što želi ili treba postići, taj će u tome i uspjeti, a ko ne zna… neka mu se Bog smiluje. Upravo je znanje, poznavanje metode, odnosno tog našeg „načina“, pravi cilj i kruna spoznajnih napora i znanosti koje služe ljudskom opstanku. Da, baš metoda, a ne ono što se pomoću nje postiže, jest ono do čega je najviše stalo, jer “vrednije je znanje neg` imanje.“– kaže ona stara poslovica. Od slučajno, ili pukom srećom ulovljene ribe, puno je vrednije znanje o načinu na koji se ona lovi.

Ontogenična vrsta koja je spoznala pravi način ostvarivanja svojih ciljeva postaje praktički svemoćna i slobodna od ovakvih kriza u kakve danas mi zapadamo.

 Pojam ljudske vrste

 A sada, evo nečega za što mi se čini da trebate imati na umu čak i onda kad čvrsto spavate.

Otkad postoji na ovom planetu, ljudska vrsta, na ovaj ili onaj način, više ili manje uočljivo, nastupa, i treba nastupati kao svojevrstan poslodavac u ontogeničkom poslu – poslu stvaranja umjetnog bića i ostvarivanja svojih ultimativnih ciljeva, a plemena, narodi, generacije, društva ili države su izvršitelji tog posla, i trebaju biti plaćeni, odnosno nagrađeni srazmjerno veličini i vrijednosti izvršenog posla, odnosno svog uratka, doprinosa.

Zašto je to tako važno?

Jednostavno zato što velika većina ljudi, uključujući i znanstvenike; sociologe, antropologe, politologe, filozofe uopće nije svjesna postojanja čovjeka kao ljudske vrste, a ona je ključni, najviši i beskonačni ili vjekovječni oblik postojanja čovjeka, i kao takva jedini je subjekt koji, upravo zbog svoje vjekovječnosti, može ostvariti ciljeve koji opravdavaju i osmišljavaju njen postanak i opstanak. I individue, i narodi, i rase, i generacije, i društva su prolazni. Nastaju, obave, ili ne obave svoj zadadak i nestaju. Vrsta ostaje. Neke će pamtiti i slaviti cijelu vječnost, a neke će zaboraviti čim nestanu sa lica zemlje,

Mnogi problemi o kojima ovdje govorimo proizlaze iz toga što oni, gore spomenuti ljudi, nisu svjesni baš tog, vrsnog postojanja čovjeka, a niti onog nužnog odnosa vrste prema, narodima, društvima i državama, a niti toga kako bi se svi ti subjekti trebali odnositi prema njoj. Nisu svijesni ni ciljeva vrste, a niti pravog načina i smisla njihovog ostvarivanja.

Pojam ljudske vrste, kao zbiljskog entiteta kod njih je zamijenjen apstraktnom i praznom predodžbom nekog „čovječanstva“ ili „čovjeka uopće“.

Bez istinskog poimanja ili razumijevanja čovjekovog zbiljskog postojanja u formi vrste, bez svijesti o tome da ta vrsta ima određene, empirijske i transempirijske ciljeve i bez poznavanja onog pravog načina na koji ih može ostvariti, ni individue, ni narodi, ni generacije ne mogu shvatiti koji je smisao njihovog postojanja, a, za jedno misaono, ontogenično biće, to je nesreća, velika nesreća.

Dalje. Bez te svijesti o vrsti i njenim ciljevima, prečesto se nešto dobro shvaća kao nekakvo zlo ili nešto loše, a ono loše kao dobro. Nazadak se često doživljava kao napredak, i obrnuto, napredak kao nazadak. To je temeljita zbrka, izgubljenost, kaos, i doista nije nikakva sreća i užitak živjeti u njemu i podnositi ga.

Budući da je vrsta ključni oblik postojanja čovjeka, interesi i ciljevi vrste apsolutno su nadređeni interesima i ciljevima individua, nacija i društava.

No, ni individue, ni nacije, ni društva nisu dužni, a niti mogu, neposredno ostvarivati ciljeve vrste. Oni trebaju ostvarivati svoje vlastite interese i ciljeve, ali isključivo na način kojim se daje doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.

Eto, to je to. Još samo jedna filozofska opaska.

Za razliku od vrsta, nekih drugih živih bića, čovjekova je vrsta ontogeničnasposobna stvoriti nešto bićevito. To je ono božansko u čovjeku. Druge vrste, npr: pčele, pauci, dabrovi, ptice mogu stvoriti samo proste stvari.- ta hremata. One su hrematogenične.

Problemi s kojima se susreću današnja društva

Ovdje će biti govora gotovo isključivo o problemima koji proizlaze iz disfunkcionlnog položaja ona četiri autopoietična društvena subjekta – građanina, obitelji, poduzeća i države – i to u najkraćim mogućim crticama, jer sam o tome ozbiljno pisao na drugim mjestima.

Građanin. Njega možda najviše muči to što je nezaposlen. A ako je zaposlen, onda mora toliko raditi da bi prehranio, školovao i, općenito, podigao svoju djecu, da nema vremena posvetiti se njihovom odgoju. Tako da mladi pripadnici ljudske vrste, ti budući građani, već u početku loše startaju i na najboljem su putu da izrastu u loše građane

Zaposlene i nezaposlene građane muče depresivna stanja, jer vide, da im se svakim danom sve gore piše, i da se čak i na globalnom planu stvari kreću loše, ukrivo, a nemaju nikakve moći da to promijene ili poprave. Sva muka ovog svijeta prelama se na dušama živih individua.

Ima još nešto za misaone, filozofske duše.

Posao stvaranja umjetnog bića – posao za kreativni, ontogenični duh – uglavnom je završen. Muškarac, koji je ontogeničan, za razliku od žene, koja je filogenična, izgubio je svoj bitni posao, kojeg mu je nekad, davno, upravo zbog urođene mu ontogeničnosti, bila dodijelila prva prirodna podjela rada.

Završetkom stvaranja umjetnog bića muškarac je izgubio vodeći položaj u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste (položaj koji se temeljio upravo na neophodnosti ontogeničke djelatnosti), i stvoren je prostor za ravnopravnost spolova, jer je žena, u upotrebi umjetnog bića, (koja počinje prevladavati nad stvaranjem) ravnopravna ili gotovo ravnopravna muškarcu. No u ovoj situaciji, situaciji prevelike ljudske populacije, taj prostor, ili mogućnost ravnopravnosti nije se pretvorio u prostor ljubavi, nego bespoštedne, bezosjećajne, nekorektne i podmukle konkurencije između muškarca i žene.

„Pored svih ratova na ovom planetu – govorio je svojevremeno naš mislilac Marijan Cipra – vodi se još i tajni rat između muškarca i žene.“

Ima li veće i tužnije nesreće od toga?

Upozorenje, attention!

“For the female of the species is more deadly than the male.”

By Rudyard Kipling

 

Obitelji. O velikom broju problema uopće neću govoriti.

Samo riječ, dvije o dugovima, koji su puno veći problem nego što se obično misli.

Puno obitelji živi na osnovu „minusa“ na obiteljskom računu – duga – To zaposlene članove obitelji ili domaćinstva prisiljava da sve više rade, a njihovim poslodavcima omogućuje da im snižavaju dohotke. Zbog toga da bi namaknuli novac za vraćanje dugova i za podizanje djece, roditelji moraju previše raditi i stoga zapuštati odgoj svoje djece. Škole, ovakve kakve jesu, ne mogu bitno popraviti proces odrastanja i pripremanja za život mladih individua.

Po uzoru na Marxa, ja sam obitelj, odnosno točnije, domaćinstvo, s malko ironije, nazvao „pogonom za proizvodnju radne snage“. No ovaj, autopoietični „pogon“, kako sam već rekao, treba proizvesti i stanoviti višak vrijednosti materijalnih dobara, ili obiteljsku ušteđevinu. No umjesto toga, velik broj obitelji, danas, bez ikakve svoje krivnje, društvu isporučuje lošu robu (loše građane ili lošu „radnu snagu“), te manjkove ili dugove.

Poduzeća su društveni subjekti koji su još uvijek u najboljem položaju, iako je i on poprilično loš. Najveća slabost im je to što zakoni dozvoljavaju da ih manageri pljačkaju i upropaštavaju. Mnogi se od njih bogate upropaštavajući poduzeća kojima upravljaju.

Evo samo jednog od beskrajnog niza primjera. Jedan jedini manager – general manager of the City Bank – uvalio je ovu banku u dug od oko 760 milijardi dolara i na tom „poslu“ „zaradio“ oko 740 milijuna dolara. Nitko mu nije mogao oduzeti tu „zaradu“, jer je on dobro pazio da ju ne stekne kršenjem zakona, nego njegovim korištenjem. Neminem laedit qui suo iure utitur – nikoga ne vrijeđa onaj ko se svojim pravom koristi. Jasno, ovdje se radi o zloupotrebi prava, pa je on trebao imanti na umu također i izreku Male enim iure nostro uti non debemus – svoja prava ne smijemo zloupotrebljavati. No kad se nađemo u dobroj, zgodnoj prilici, ili na unosnom položaju, a nema zakona koji bi nam prijetio nekom kaznom, ovu drugu izreku odmah zaboravimo.

Najviše što je sudac (koji je vodio istragu o ovom slučaju) mogao i smio učiniti, bilo je; postaviti tom manageru pitanje: smatra li tu svoju „zaradu“ moralnom.

Bančin dug platila je država.

No vratimo se općim problemima

Vlasnici su bespomoćni, jer otkad sami ne upravljaju svojim poduzećima, zakoni više ne štite njihove interese, a niti interese samih poduzeća kao pravnih osoba, a managere ne kažnjava za zloupotrebe.

Ako neko poduzeće posluje dobro, i ima sreću da ga ne opljačka vlastiti manager, onda mu država, putem velikih poreza, oduzima prevelik dio dobiti i time mu snižava produktivnost i vitalnost.

Životni put velikog broja poduzeća izgleda otprilike ovako. Nastaju, razvijaju se i rastu sve do mastodonstkih razmjera. Što više rastu to im stvarna produktivnost sve više opada i sve se više služe nezakonitim i ne-produktivnim sredstvima da bi se održala. Na kraju, kad Vrag već odnese šalu, a šminka i maske padnu, idu u stečaj, bankrot, a cijelo društvo, tj. tzv. poreski obveznici moraju vjerovnicima vraćati dugove koje su ta poduzeća napravila. One najveće dugove plaća neposredno država, ali novac za to opet uzima iz džepova poreskih obveznika.

Opraštaju se, dakle grijesi onima koji rade loše, nepošteno i nezakonito, i koji svojim poslovanjem čine štetu, a kažnjavaju oni koji rade marljivo, dobro, zakonito i pošteno.

Divota!!!!

Stani pa gledaj. A ima se što i pogledati.

Pogotovo kad vidimo da je ova bolest metastazirala i na državno tlo. U Evropskoj uniji, naime, postaje praksom to da neke države – koje, što legalno, što ilegalno ulaze u goleme dugove – posuđuju novac, rasipaju ga i ljenčare, a one druge države Unije, koje rade i štede moraju im otplaćivati te dugove da ne bi došlo do bankrota i da se ne bi pokazalo da Unija ne funkcionira baš najbolje.

S obzirom na to, kako sam već prije rekao, zakonski sistemi koji to omogućuju – a to su prvenstveno, kako sam također već rekao, zakonski sistemi najrazvijenijih zemalja svijeta – ne čine mi se baš jako stimulativnim, niti jako funkcionalnim sredstvom ostvarivanja ciljeva tih društava i ciljeva vrste, i mislim da bi ih trebalo malko popraviti.

Još nešto.

Građanski zakonici svih suvremenih zemalja – iures civiles – sadrže kaznene odredbe za slućajeve neispunjavanja obaveze vraćanja duga, odredbe na koje se mogu pozvati vjerovnici i izvršiti prisilnu ovrhu nad dužnikom. U međunarodnom pravu – iure intergentes – nema ni traga nečeg takvog.

E, pa zašto onda – recite mi – neki lukaviji narodi, ne bi živjeli, ljenčarili i uživali na tuđi račun – na račun onih koji marljivo rade, muče se i štede.

Nulla crimen, nulla poena sine lege!- gdje nema zakona nema, ni prekršaja ni kazne

Ne postoje čak ni pravni instrumenti kojima bi se zadužene države moglo kontrolirati i prinuditi ih na reforme i uspostavljanje suficitarnog poslovanja, nego je rješenje ovih problema prepušteno beskonačnim i jalovim političarskim svađama i natezanjima.

 

SUVREMENA DRŽAVA)- sastoji se od golemog administrativnog aprata koji guta nacionalni dohodak, a kad mu on nije dovoljan, pribavlja novac inflacijom, deficitarnim financiranjem državnog budgeta, zadužuje se kod stranih ili domaćih banaka, a i kod prostog naroda. (državne obveznice, zajmovi itd.). Stvara se nacionalni dug, kojeg otplaćuju buduće generacije zaduženih nacija.

Administracija nije u motivacijskom odnosu spram ostvarivanja ciljeva društva, pa dozvoljava nastajanje velikog broja nepotrebnih heteropoietičnih društvenih subjekata koji joj postaju saveznici. Ovi „saveznici“ misle samo o tome kako se domoći što većeg dijela društvenog bogatstva i kako uživati što je moguće više.

Riječ dvije o samoj administraciji.

Ona je instrument pomoću kojeg se upravlja društvom. No vrhovi administrativnih piramida, a to treba stalno imati na umu, jesu sami upravljači, političari koji na vlast dolaze putem izbora.

Dalje. Kad je riječ o administraciji imamo još jedan poseban, nesvakidašnji problem. Na dosta prethodnih mjesta govorio sam da je današnja administracija u sličnom položaju, u odnosu na društvo kao i robovi u kasnom Rimskom carstvu. Radila ona dobro ili loše uvijek je jednako loše plaćena. Nije, dakle, motivirana za rad na ostvarivanju društvenih ciljeva, i poput osviještenih kasnoantičkih robova, radije opstruira posao upravljanja društvom, nego ga obavlja. To joj je puno lakše, a plaćena je jednako kao da se trudi i muči da bi ga dobro obavila. Dapače, za opstruiranje svog posla plaćena je bolje, jer istu plaću dobija, tj. razmjenjuje za nikakav, ili gotovo nikakav rad.

Suvremeni zakonski sistemi razvijenih zemalja, dakle, motiviraju vlastitu administraciju na opstruiranje njenog posla.

(Ovdje treba imati na umu da danas – kad je umjetno biće preuzelo glavninu proizvodnog posla – posla na proizvodnji materijalnih dobara – kojeg su nekad obavljali robovi, kmetovi ili radnici – dakle, da danas organizacijski i upravljački rad administracije postaje ključni faktor opstanka i napretka društva.)

No da se vratimo problemima koje administracija ima s društvom i društvo s administracijom.

Evo, dakle.

Budući da plaće administratora nisu velike, nego vrlo skromne, a što više vrijeme prolazi i sve skromnije, radnici u državnoj administraciji sve više i intelignetnije opstruiraju svoj rad i sve masovnije i češće štrajkaju.

S druge strane, društvo i administrativne vrhuške svakim su danom sve manje zadovoljni njenim radom i pokušavaju ju prisiliti na bolji rad i manje plaće.

!!!???

???!!!

***

Pravi uvid u ovaj problem zahtjeva da se časkom, opet vratimo kasnom Rimskom carstvu i problemima koji su ga mučili. Tada umjetno biće još nije bilo zgotovljeno, pa je opstanak i prosperitet Carstva ovisio prvenstveno i najviše o radu robova.

Mišljenja o tome kako rješiti probleme Carstva, zaustaviti propadanje, te poboljšati: i popraviti opće društveno stanje:polarizirala su se u dva suprotna stava.

Jedni su mislili su da se rad robova, o kojem je najviše ovisilo stanje u Carstvu, može poboljšati:

1. povećanom prisilom i pritiskom na njih, te pojačanom kontrolom i  pojačanom eksploatacijom,

drugi:

2. motivacijom koja je uključivala oslobođenje robova od ropstva i participacijom pri diobi dobara koja su robovi stvorili svojim radom – diobi u kojoj bi oni (bivši robovi, a kasnije koloni i kmetovi) dobijali veći dio, tj.veći postotak tih dobara.

Povijest je, kao što je poznato, odabrala ovu drugu opciju (kolonat), i čini se da je to bilo ono što je civilizaciju uopće spasilo od rasta sve veće unutrašnje nemoći i disfunkcionalnosti Antičke, robovlasničke civilizacije, i od potonuća u potpuno barbarstvo.

***

Danas se s administracijom počinje ponavljati ta, gotovo ista priča. Brojni državnici i mislioci smatrali su, a to misle još i danas, da se administracija može ukrotiti i učiniti produktivnim društvenim subjektom, putem povećavanja stupnja njene eksploatiranosti i to povećavanjem kontrole nad njom i povećavanjem prinude na rad.

Tako su mislili: A. Comte. Durkheim, Weber, Lenjin, F.D. Roosevelt, Mao Ce Tung, brojne Kanadske i Britanske vlade etc. etc. Čak su se i u EU bili počeli javljati takvi glasovi.

I danas državnici, političari i znanstvenici koji se bave ovim problemima uglavnom ponavljaju frazu da „treba rezati“ plaće administratora, i njihova radna mjesta, kako bi se smanjili izdaci za tzv. javnu potrošnju.

Samo „rezati, rezati i rezati“!?

Čini se da sam ja prva, a možda i prava budala, jer ukazujem na to da je administracija, i pored svih prava koja posjeduje, i, naizgled, poželjnog društvenog statusa, u svojevrsnom ropskom položaju u odnosu na društvo kojim upravlja, i da se ne može učiniti korisnim društvenim subjektom putem prisile i povećane eksploatacije, nego svojevrsnim oslobađanjem koje bi ju dovelo u položaj u kojem bi bila motivirana na sudjelovanje u stvaranju društvenog bogatstva i, općenito, produktivno upravljanje društvom, kroz kojeg bi, ako bi svoj posao dobro obavljala, uz veći dohodak, lakši i smisleniji posao, dobila bitno veći, društveni ugled, sigurniji, udobniji i humaniji život itd.

Hegel i Weber tvrdili su da će administracija biti gospodar svijeta.

To bi se proročanstvo doista tebalo i ozbiljiti, a vjerujemo da i hoće, ali tek kad administracija bude slobodna i u mogućnosti da se bori za ostvarivanje vlastitih interesa i ciljeva, ali da ih može i smije ostvarivati isključivo na na način kojim bi davala i doprinos ostvarivanju interesa i ciljeva društva i ciljeva cijele ljudske vrste.

Uostalom, razmislite, može li se svijetom ili čak običnom državom upravljati ičim drugim osim administracijom ?

Eto, toliko, ukratko o temeljnim problemima današnjih društava.

 Rješenja

Uvjerenja sam da se opisani problemi mogu otkloniti putem usavršavanja zakonskih normi.

U tu svrhu, izradio sam nekoliko zakona.

Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,

Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti ili kako ga katkada zovem: Zakon o kontroli efikasnosti vlasti.

Zatim Zakon o kontroli efikasnosti funkcionirnja obitelji  i

Zakon, kojim se regulira rad školskih ustanova – Zakon o školstvu, jer mi se čini da je školstvo, pored ostalog i neka vrsta produžene ili vanjske, pomoćne obiteljske ustanove.

Pomoću ovih zakona regulirala bi se djelatnost ona četiri temeljna, autopoietična društvena subjekta i sprečavala mogućnost njihovog neproduktivnog djelovanja.

Ti se zakoni, dakle, odnose na građanina, obitelj, poduzeće, i državu.

Građanin.

On je subjekt preko čijih se leđa i duše prelamaju sva zla ovog svijeta i tek pokoje dobro. No o njemu nećemo puno pričati, jer on nigdje ne postoji kao onaj Defoe-Marxov Robinson Crusoe – izolirana, samostalna, i samodovoljna individua, nego uvijek u nekoj asocijaciji, bilo kao zaposlenik nekog poduzeća, državljanin neke države ili član obitelji, pa ćemo više pažnje posvetiti tim društvenim subjektima, ali ćemo i tu štediti riječi, jer sam u nekoliko knjiga o tome dosta detaljno pisao, pa ako nekoga zanima ta materija neka pročita neku od njih.

Obitelj

 Već su zakoni Rimskog prava koji se odnose na ovog društvenog subjekta dali metode za produktivno i pravedno rješavanje konfilktnih obiteljskih situacija, a o modernima da i ne govorimo. Ja sam se skoncentrirao samo na to da se zakonskim sredstvima demotivira obitelji da idu u kronični dug i da ne žive na dug. A sa druge strane zakon je sačinjen tako da ih motivira na štednju.

Obitelj je „pogon, ili prirodno poduzeće za proizvodnju radne snage“. Ovu definiciju ne treba shvatiti kao potpuno potpunu, jer obitelj je nešto puno više od toga. No takvo potpunije izražavanje o naravi obitelji prepuštamo nekom romanopiscu, pedagogu ili sociologu. Nas ovdje zanimaju samo one funkcije u obitelji koje joj omogućavaju produktivni ili nužno ekonomičan opstanak.

Koliko je funkcionalan odnosno efikasan ili ekonomičan ovaj „pogon za proizvodnju radne snage“, mora se moći vidjeti iz slijedeće, opće formule,

Ukupni dohodak obitelji

QEFD = ——————————————————

Troškovi života

QEFD je brojka koja pokazuje koliki je kvocijent efikasnosti funkcioniranja obitelji. On je to veći što obitelj ekonomičnije i racionalnije živi, što više zarađuje i štedi, a manje troši ili rasipa novac na nevažne ili nepotrebne stvari.

Zakon o kontroli efikasnosti obiteljskog života zahtjeva da se novčanim premijama nagrađuju obitelji ili domaćinstva koja imaju obiteljsku ušteđevinu, a da kronično zadužena domaćinstva – ona sa kroničnim i dugotrajnim „minusom“ na obiteljskom računu – budu kažnjena adekvatnim kaznama.

Nagrađuju se samo obitelji koje imaju QEFD veći od 1.

QEFD x ukupna ušteđevina

Veličina premije  =————————————————————-

100

Premija bi dakle bila neka vrsta dodatne kamate na ušteđevinu i ona se ne bi isplaćivala baš prema onoj gornjoj, općoj formuli, nego prema jednoj drugoj, sličnoj, koja uključuje još neke faktore.

To je zahtjev pravde i točnog ustanovljavanja QEFD-a.

Kod određivanja veličine novčane premije, rukovodio sam se Keynesovim mišljenjem izraženim u „General theory… gdje on govori o „sklonosti ka potrošnji“ i „ sklonosti ka štednji“.

Ukratko, premije ne bi smjele biti prevelike, jer bi to moglo rezultirati „slabijom proizvodnjom radne snage“, tj. škrtarenjem na odgoju i obrazovanju vlastite djece i njihovom pripremanju za budući samostalni život. Premije ne bi smjele biti niti premalene, jer bi izostao interes za štednju, tj. ona Keynesova „sklonost ka štednji“.

S treće strane pak QEFD kvocijent efikasnosti funkcioniranja domaćinstva koji je i kvocjent efikasnosti štednje, morao bi biti proporcionalan veličini i efikanosti napora i odricanja uloženih u štednju, bez obzira na veličinu ušteđevine broj zaposlenih u obitelji itd.

Jasno, premija koja bi se dobijala za veću ušteđevinu, bila bi veća, ali samo za toliko koliko proizlazi iz postignutog QEFD-a. No racionalni, spretni i savjesni štediše, početnici mogli bi postizati veći QEFD nego oni koji imaju velike ušteđevine – a loše, malo i neracionalno štede – i na taj način povećavati svoju premiju i ukidati prednost onih koji imaju veliku ušteđevinu.

Posljedica primjene ovog zakona bila bi značajna akumulacija gotovine na bankama. Ne treba zaboraviti da su neposredno-obiteljski, tzv. potrošački dugovi velik dio općeg državnog ili društvenog duga.

Gledano s još jedne strane, život obitelji bio bi sigurniji i manje izložen frustracijama. Obiteljska potrošnja postala bi racionalnijom, ekonomičnijom, ali se ne bi smjela drastično smanjivati u svojoj kvantiteti, jer, kao što smo već puno puta rekli, zadovoljavajuće velika potrošnja je jedan od ključnih faktora uspješnosti gospodarskih ciklusa i gospodarske aktivnosti uopće. A bez određene potrošnje ne mogu se podizati niti obrazovati nove generacije. I to košta, i to ne baš malo.

Poduzeće

 Rad poduzeća regulirao bi se i kontrolirao putem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera.

Zadatak bi mu, prije svega bio da onemogući rad i opstanak onih managera koji loše vode poduzeća kojima upravljaju, a također i onemogućavanje dovođenja poduzeća u status kronične insolventnosti ili dužnika. Zakon nudi managerima mogućnost slobodne ostavke prije nastupanja dužničkog statusa, a u slučaju da manager ne iskoristi tu mgućnost i nastavi rad i nakon stupanja u dužnički status, krši zakon i slijedi kažnjavanje kakvo je propisano zakonom. A kazne bi trebale biti vrlo stroge.

Dalje, Zakon bi trebao omogućiti pravedno plaćanje rada u cijeloj državi, jer bi rad svagdje bio plaćen srazmjerno kvocijentu njegove produktivnosti (srazmjerno veličini QPK- kvocijentu produktivnoti kapitala poduzeća) i kvantitativnoj veličini odrađenog rada – broju odrađenih radnih sati. Jasno, veličina dohotka ovisila bi i o visini osobne kvalifikacije zaposlenika. Viša kvalifikacija, veća cijena radnog sata.

Cijenik radnih sati za svaki QPK i svaku kvalifikaciju donosila bi država i važio bi za sva poduzeća na njenom teritoriju, odnosno pod njenom jurisdikcijom.

Zakon bi managere i sve zaposlene puno više motivirao na podizanje produktivnosti kapitala poduzeća (QPK-a) nego na kvantitativni rast, jer visoka produktivnost čuva poduzeće i radna mjesta zaposlenih. Poduzeća s visokim QPK-om ne propadaju. Upravo radi toga, veličina dohotka zaposlenih treba ovisiti prvenstveno i najviše o veličini QPK-a.

QPK se izračunava po slijedećoj formuli:

Troškovi proizvodnje

QPK  = ———————————————————————

Realizacija, dobit na tržištu

Cijene radnih sati za svaki QPK i za svaku kvalifikaciju te za managere različitog ranga daju se u jednoj tablici.

Manager bi, prema ovom zakonu, bio dužan dati ostavku ako QPK poduzeća kojim upravlja padne na npr 1 ili 1,01, zato što takva poduzeća ne ostvaruju nikakav ili gotovo nikakav „višak vrijednosti“ kojeg trebaju ostvarivati svi autopoietični društveni subjekti, jer je, kako smo već rekli, taj „višak vrijednosti“, osnova svakog daljnjeg napredovanja bilo individue, obitelji, društva ili cijele ljudske vrste i civilizacije.

Evo sada jedne važne stvari, možda najvažnije.

Ako manageru zakon određuje visinu dohotka, minimum dobiti, minimalnu profitnu stopu, odnosno QPK kojeg treba ostvariti i ostale stvari koje je prije toga od njega tražio živi vlasnik, onda živi vlasnik više nikome nije potreban.

Etabliranjem ovog zakona, dakle, nastaje umjetni privatni vlasnik.

Taj umjetni vlasnik zapravo je kapital poduzeća u kojeg se, putem ovog zakona, ugrađuje moć samoodržanja i samorazvoja i nešto kao „želja za što većim bogatstvom“, tako da mu više nije potreban živi vlasnik, na osnovu čije se želje za bogatstvom do sada održavao, razvijao i uvećavao.

Poduzeće se do sada tretiralo kao pravna osoba. To isto ostaje i nadalje, samo što se ovim zakonom toj pravnoj osobi dodaju još neke osobine žive, tzv. fizičke osobe. Npr. ona želja za što većim bogastvom, itd.

Jedna od važnih prednosti umjetnog privatnog vlasnika pred živim je to što (kapital kao vlasnik – poduzeće) neće moći zloupotrebljavati samog sebe i neće biti nepravedan, samovoljan ili bezobrazan prema radnicima i managerima. Neće moći potplaćivati niti preplaćivati radnu snagu, neće dozvoliti da ga se zloupotrebi, a niti će dati da ga se drpa ili vara, jer, budući da će priznavati samo brojke, neće moći nasjedati ni na kakve isprike niti lijepe fraze koje bi skrivale ili pravdale loše rezultate.

Što se tiče managera, njegov će položaj postati bitno povoljniji i humaniji. Naime, nakon etabliranja ovog zakona, on bi, u odnosu na vlasnika, iz položaja sub homine, došao u položaj sub lege. Od prostog poslušnika, postao bi slobodan radni subjekt.

Drugo, kao što smo već pokazali, postojeći zakoni daju prednost lošim managerima, varalicama, nesposobnjakovićima, glumcima, šminkerima i lupežima, a ovaj bi davao apsolutnu prednost upravo onim sposobnim ljudima i oduzimao šanse varalicama.

Eto. Ima li tu nešto loše?

Država

O problemima države već smo govorili u odjeljku o administraciji i rekli smo da je ključni problem administracije, a i cijelog državnog upravnog aparata to što je u svojevrsnom ropskom položaju u odnosu na cijelo društvo kojim upravlja i da zbog tog svog položaja nije motiviran na dobro upravljanje cjelokupnom državom i društvom, nego je, štoviše, motiviran na opstruiranje svog ključnog posla. Također smo rekli da, nasuprot uvriježenim mišljenjima, smatramo kako se dobar upravni aparat ne može stvarati jačanjem prisile na rad i povećanom eksploatacijom administrativnog rada, a niti devastacijom administrativnog aparata, nego baš obrnuto: oslobađanjem administracije i njenim dovođenjem u motivacijski odnos spram djelatnosti kojom se ostvaruju ciljevi društva i ciljevi vrste.

Evo nekih elemenata Zakona o kontroli efikasnosti administrativnog rada

Visina dohotka administrativnih radnika bila bi najviše ovisna o visini postignutog QEAD-a – kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti. On bi se izračunavao po slijedećoj jednadžbi

Ukupni profiti + ukupne ušteđevine građana

QEAD =———————————————————

Troškovi funkcioniranja administracije

QEAD je brojka koja pokazuje kolikog dohotka stvaranje omogućuje administracija produktivnim društvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu kojom se plaća njeno održavanje i funkcioniranje.

Administraciji i administratorima nesumnjivo bi – što je sasvim prirodno, opravdano i razumljivo – bilo u interesu da imaju što veći dohodak. Da bi to i ostvarili, morali bi, što je moguće više i bolje, biti na usluzi poduzećima i obiteljima, jer one stvaraju onaj ukupni profit + ukupne ušteđevine građana u brojniku gornje formule. Radi ostvarivanja svojih interesa, morali bi se, dakle, brinuti o što većem boljitku poduzeća i obitelji.

Iz tog istog razloga, radi povećavanja QEAD-a putem kojeg ostvaruje svoje interese, administracija bi nastojala smanjivati nazivnik one formule, tj. troškove svog funkcioniranja, sve do one mjere nakon koje bi svako daljnje smanjivanje oslabilo ili smanjilo i njenu efikasnost.

QEAD je, dakle to veći što je veći brojnik, a manji nazivnik one formule

Eto, dakle, razumijevanje gornje formule sasvim jasno pokazuje da nije potrebno nikakvo „rezanje“ ili slično nasilje, jer bi ovakav zakon omogućio samoj administraciji, da se sama, iznutra uređuje i čisti od svih onih elemenata koji bi povećavali troškove njenog funkcioniranja i smanjivali joj efikasnost, a s tim i dohodak, ugled, sigurnost itd. Mislim da ona sama najbolje zna što joj šteti, a što donosi korist.

Neki novopečeni i nadobudni ili revolucionarni političar, sklon „rezanju“ vjerojatno bi „porezao“ ili „odrezao“ više onih dobrih stvari ili strana nego loših i tako pogoršao umjesto poboljšao stanje u društvu. To se, uostalom, redovito događalo i starijim i iskusnijim političarima, a i cijelim vladama.

Dalje. Nemoguće bi bilo da se u svim administrativnim jedinicama u nekoj državi postigne QEAD iste veličine. U onim administrativnim jedinicama u kojima bi KEAD bio viši, bila bi veća i plaća administratora što je i normalno i pravedno.

Bolji rad, veća plaća.

Cijedne radnog sata administratora, za svaku vrijednost QEAD-a i za svaku kvalifikaciju ili rang donosila bi država, putem jedne tablice, i ta cijena važila bi na cijelom teritoriju te države.

Zbog toga bi dva administrativna radnika, koja bi radila u administrativnim jedinicama što ostvaruju jednak QEAD, – ako bi odradila jednak broj radnih sati i imala jednaku kvalifikaciju -ostvarivala jednak dohodak, pa makar živjela i radila na suprotnim krajevima države.

Sad opet korak dalje. Etabliranjem nekog takvog zakona kao što je Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti stvara se umjetni vlasnik na razini cijelokupnog nacionalnog kapitala, a državna administracija postaje njegov manager.

I to je svojevrsno oslobađanje administracije i prelaženje iz statusa sub homine u status sub lege. Kapital, naime, nije ništa drugo do otjelotvoreni razum i otjelotvorena volja i mudrost cijele ljudske vrste, njezin opredmećeni ontogenični duh, i nikoga ne bi trebalo vrijeđati ili ponižavati to što mu služi, jer služeći kapitalu i pokoravajući se zakonima koje smo sami u njega tisućljećima ugrađivali, činimo ono što je najbolje, najplemenitije od svega što možemo činiti – radimo na ostvarenju ciljeva ljudske vrste. Uostalom, zar nam to nije i ona prva i najveća dužnost.

Sramimo li se toga i osjećamo li se poniženima i robovima ako se pokoravamo zakonima nekog dobrog i pravednog ustava?

***

U onim administrativnim jedinicama u kojima bi QEAD pao na 1 ili npr. na 1,01, glavni administratori (oni koji dolaze na vladajuće položaje putem izbora), morali bi dati ostavke. Ukoliko to ne bi učinili prekršili bi zakon i čekale bi ih vrlo stroge kazne koje bi zakon propisao za takav prijestup.

Ovo je puno važnije nego se može učiniti na prvi pogled.

Zašto?

Takav propis, naime, onemogućuje stvaranje duga.

Da bi se shvatilo koliko je to važno, valja imati na umu da svi dugovi, počev od obiteljskih do vanjskih državnih dugova, inflacije, raznih vrsta deficita itd. počivaju uglavnom na lošem, opstruktivnom i kontraproduktivnom funkcioniranju administracije, naročito njenih vrhova koji vladaju društvom i cjelokupnim administrativnim aparatom. „Riba smrdi od glave… kaže ona stara Grčka izreka.

Još samo da dodam slijedeće, ovaj ili neki ovakav zakon efikasno bi štitio prava budućih, još-ne-rođenih i ne-začetih generacija On bi im omogućio da, umjesto dugova nasljeđuju državne suficite, što bi trebalo biti normalno i prirodno, i što bi brže i lakše vodilo, ne samo ka boljem življenju, nego i ka lakšem ostvarivanju ciljeva društava i cijele vrste.

***

U slučaju da je QEAD kojeg postiže administracija neke administrativne jedinice ili cijele države dovoljno ili vrlo visok, administratori bi bili „nedodirljivi“ određeni broj mandata, i mogli bi cijelo to vrijeme obavljati svoj posao bez ponavljanih izbora.

Zakon treba štititi ljude koji dobro vladaju, jer oni koji dobro vladaju – da parafraziram Aristotela – čine najveće dobro onim ljudima nad kojima vladaju. U Sumi ekonomije rekao sam da ovakav zakon štiti narode od loše vlasti, a dobru vlast od loših naroda i moguće narodne samovolje ili histerije.

S obzirom na to da je dobra vladavina jedno od najvećih dobara koje se može učiniti društvu, bio bi red da administratori koji dobro upravljaju i postižu visok QEAD, imaju i srazmjerno velike dohotke. To bi bila elementarna pravda.

Legendarni Menenije Agripa rekao je istinu sa onom svojom pričom o pobunjenim udovima i želucu. I ko god misli ili tvrdi suprotno – da je to bila lukava i zla ili pokvarena demagogija – taj nema jasan pojam pravde niti dobra, ili je sam lukava varalica, ili pak zao, glup i primitivan demagog – demagog kojemu je stalo do toga da vlast bude u rukama takvih kakav je on sam – loš, nesposoban, retrogradan itd.

Ali…dosta, dosta. Iskustvo mi govori da ni od ovog što sam napisao neće biti nikakve koristi.

Cijeli Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i tablicu, tj. cijenik radnih sati možete naći u nekoj drugoj mojoj knjizi.

Njih, za sada, cijene i koriste samo moljci, miševi i poneki elektronski virusi.

***

Pored ovoga, u okviru međunarodnog prava, kako sam već nagovijestio, trebalo bi etablirati kaznene odredbe na osnovu kojih bi se lege artis – zakonito, legitimno, nad zaduženim državama mogla izvršiti neka vrsta ovrhe ili im se prisilom nametnuti neki oblik produktivnog, suficitarnog funkcioniranja. Različita i raznovrsna sredstva prisile već postoje i treba ih samo ozakoniti.

Tzv. dužnička kriza kroz koju prolazi čovječanstvo, a koje tek postajemo svjesni, nije toliko politički koliko pravni problem, i ne može se riješiti političkim nego pravnim putem. Političari mogu samo povećati i zaoštriti, ovaj problem i dati mu vremena da naraste i postane vrlo opasan.

O tome sam isto ovako pisao već prije više od četvrt stoljeća, u tekstu pod nazivom Panarhopolis i držao predavanja, a ne vidim da sam išta utjecao na popravljanje stanja.

No, dosta kukanja. Treba i dalje nastojati promjeniti stvari nabolje, premda će opet najvjerojatniji ishod biti …neuspjeh.

 Razvoj društva i civilizacije

Ovdje bih radije posvetio malko prostora razvoju društva. Promatramo ga kroz povećavanje broja motiviranih ključnih subjekata od kojih se sastoji.

Ukratko i općenito može se reći da se društvo sastoji od četiri bitna elementa: 1. Subjekta koji radi: 2. vlasnika; 3. subjekta koji vlada; te 4. opće i ukupne imovine društva.

U robovlasničkim društvima jedino su vlasnici, odnosno robovlasnici bili motivirani na to da uvećavaju i usavršavaju opću imovinu društva i ostvaruju njegove ciljeve. Robovi su bili prisiljeni na to, a vladari, ni motivirani ni prisiljavani.

Građansko društvo u krug motiviranih uvodi još i drugog subjekta – bivšeg roba, a sada najamnog radnika. Vladar i vladajući aparat opet ostaju izvan kruga motiviranih.

Tako stoje stvari i danas.

Intervencija u postojeće stanje, intervencija do koje nam je ovdje stalo i za čiji se uspjeh borimo sastoji se, pored ostalog i u tome da se Zakonom o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i ovaj subjekt, vlast, konačno uvede u krug motiviranih.

Ima još nešto što je veoma važno.

Prethodnim zakonom, Zakonom o kontroli efikasnosti rada managera, i stvaranjem umjetnog vlasnika, revitalizira se i bitno usavršava vlasnička funkcija, tako da ponovo postaje korisnom. To je ono prvo.

A drugo je to što se ovim zakonom i onaj četvrti element – „opća imovina društva“ – koja se tokom nekoliko milenija uspjela transformirati u umjetno biće, kapital, uvodi u krug produktivnih i motiviranih društvenih subjekata – motiviranih na rad na ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva cijele ljudske vrste.

Već smo rekli da je kapital zapravo civilizacija – otjelotvoreni i potpuni oblik umjetnog bića. Do sada se čovjek žrtvovao podizanju te civilizacije. S etabliranjem takvih zakona kao što je Zakon o kontroli efikasnosti rada managera a i Zakon o kontroli efikasnosti vlasti počinjemo stupati u doba kada će ta civilizacija početi raditi za čovjeka.

Eto toliko. A vi sami procijenite je li to uistinu nešto važno.

Egzaktno mjerilo i pokazatelj općeg stanja društva i civilizacije

Kako točno stoje stvari sa društvom ili sa cijelom civilizacijom, bez ikakve relativnosti ili subjektivnosti u ocjeni, može se, po našem mišljenju, znati po onim indexima ili kvocijentima; QPK, QEAD i QEFD.

Dobro bi bilo kad bi svaki od ovih indekasa bio veći od 1, a loše ako bi im veličina bila samo 1 ili manja od toga.

Može i jednostavnije.

Stanje bi bilo dobro. Ako bi prosječni index ili kvocijent, Qm bio veći od 1 – prema jednadžbi:

       QPK + QEAD + QEFD

Qm =   ————————————————  >1,

          3

a loše ako bi bio manji.

U našim vremenima, Qmje za veliku većinu ili čak za gotovo sve države i za cijeli planet osjetno manji od 1. To se, i bez računa, dade razabrati po tome što je ukupni deficit znatno, čak višestruko veći od suficita. Mislim na pojedinačne, državne i ukupni svjetski deficit i suficit.

Mogući bi bili i slučajevi u kojima bi Qm bio manji od 1, a stvarno stanje ipak ne bi bilo tako loše.

Recimo da je Qm, npr: 0,9, a onaj ostatak do 1, dakle 0,1 da je investiran u razvoj znanosti, tehnologije i školstva. U nekom takvom slučaju Qm bi stvarno iznosio 1.

Jasno, pravi način opstanka ljudske vrste zahtjeva da Qm, i uz uobičajene investicije u znanost tehnologiju i školstvo, uvijek bude veći od 1, jer bez toga nema napretka ni ostvarivanja ciljeva vrste.

Bilo bi divno kad bi Qm svake godine bio 1,1, ali to bi bilo vrlo teško postići. Možda bi trebali biti zadovoljni sa tim da globalni, svjetski Qm bude barem 1,02 ili 1,03. No treba također imati u vidu da bi se dobro upravljanim radom cijelog planeta moglo postizati i puno više, npr: 1,07 ili 1,09 koliko danas imaju države koje postižu najbrži ekonomski rast.

Ali, ovdje valja napomenuti i naglasiti da više trebamo težiti razvitku nego rastu, pa bi gotovinski Qm ne bi morao biti jako velik ako bi se velik dio nacionalnog ili globalnog dohotka ulagao u razvoj školstva, znanosti, tehnologije i drugih sredstava za ostvarivanje ciljeva društva i ciljeva vrste, te zaštitu i revitalizaciju prirodnog bića.

Dalje. Ona odredba Zakona o kontroli efikasnosti vlasti koja kaže da bi svaka vladajuća vrhuška trebala dati ostavku ako joj QEAD padne na 1 ili 1,01, mogla bi se ublažiti odredbom: da bi morala dati ostavku ako bi joj Qm pao na tu kritičnu razinu.

No to bi bio mali dobitak, ako bi uopće bio dobitak, jer treba imati na umu da je QEAD – kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti – najvažniji index, i ako je on padne ispod 1 onda se ni ostali, ne mogu dugo održati iznad te razine a niti na njoj. Administracija je kičma društva i države i zato bi se u ovim stvarima trebalo ravnati prema visini QEAD-a, a ne visini Qm –a. QEAD je, osim toga osjetljiviji na promjene u efikasnosti upravljanja i puno bi se brže mjenjao nego tromi Qm. Toga čini teže podnošljivim, ali zato puno svrsishodnijim i pouzdanijim.

Qm bio bi pogodan za to da široke narodne mase mogu nedvojbeno jasno vidjeti da li je društvo u stanju napredovanja ili barem ima raspoložive resurse da to ostvari, ili pak – ako je Qm manji od 1 – da ima manjkove i dugove pa nazaduje.

Brojka koja bi pokazivala visinu Qm mogla bi   se svaki dan vidjeti na TV, na vijestima, news, ili pak na internetu poput intervalutnog novčanog tečaja. A bilo bi dobro da se može vidjeti i danima, mjesecima i godinama unatrag kako bi se mogao analizirati rad vlade i ponašanje raznih ključnih sektora društva. Na ekranu bi se mogao vidjeti Qm za cijeli svijet, za svaku pojedinu državu, a i svaku administrativnu jedinicu u državi.

Isto bi se moglo činiti i sa QEAD-om, a brojke bi se prikazivale sve do one decimale koja bi se malko mjenjala gotovo svaki dan.

Npr: za 22. 11. 2048.   QEAD = 1,04354,

a za 23. 11. 2048..QEAD =  1,04355

Eto toliko. Stručnjaci za ove stvari znadu daleko bolje od mene što bi se sve s tim brojkama moglo pokazati.

Motivacija

Čitatelj je sigurno već primjetio da često spominjemo motivaciju i smatramo ju iznimno vrijednim sredstvom za ostvarivanje ciljeva društava i ciljeva vrste. Nasuprot njoj, prisilu smatramo bitno neefikasnijom.

Radi kratkoće, razmotrimo njihovu razliku njihovih osobitosti ovako:

Imamo roba koji je prisiljen na rad. On, bez obzira na to kako i koliko radio, zauzvrat uvijek dobiva samo skromna sredstva za održavanje života.

Bilo bi to protiv svake pameti da on radi što je moguće više i bolje, te da se što više muči i pati, jer radi za dobro onoga ko ga prisiljava na rad. Istovremeno radi protiv sebe i svog dobra, jer što više radi, to se više muči, pati, zagorčava i skraćuje sebi život.

S druge strane imamo, npr. najamnog radnika koji uvijek dobija određeni dio, pretpostavimo, pravedan postotak dobara stvorenih vlastitim radom. On će, bez ikakve prisile, vlastitim interesom, biti motiviran da radi što je moguće više i bolje, jer će i sam dobiti više.

Eto. Onaj ko je prisiljen da radi, kad radi puno i dobro, onda radi protiv sebe i svog dobra. Radi sebi o zlu. A ko je pravedno motiviran, taj radi za sebe i svoje dobro, pa je logično i razumno očekivati da će ovaj zadnji raditi što je moguće više i bolje.

Kod ovog zadnjeg, motivacijskog odnosa presudno je važna pravda. Nepravedno mali dio ili postotak ukupne dobiti demotivitati će radnike, a isto tako i preveliki, olako zarađeni dohodak. No ovaj preveliki dohodak samih radnika demotivirati će i poslodavce, vlasnike, jer će se uzimati od njihovog i tako će se njima činiti nepravda.

Ima još nešto veoma, štoviše, iznimno važno. I premaleni i preveliki dohoci radnika i vlasnika čine direktnu štetu samom kapitalu. Premaleni smanjuju kupovnu moć radnika, od čega na kraju strada upravo kapital. Preveliki dohoci radnika i vlasnika, a i managera direktno krnje, kasape i sakate kapital i onemogućuju mu funkcioniranje. I u jednom i u drugom slučaju posljedica je zlo, nevolja, pometnja, kriza itd.

Ove stvari ne funkcioniraju ako nisu utemeljene u pravdi.

I kapital – koji se – kako smo već rekli – iz proste opće društvene imovine pretvorio u proizvodnog društvenog i pravnog subjekta – i kapital, dakle, sada traži pravdu. A ako mu se učini nepravda, neće patiti poput ljudskog bića, nego će trpjeti štetu i više neće moći funkcionirati, raditi, a od toga će patiti i stradati čovjek, jer kapital radi umjesto čovjeka i za čovjeka. Oduzimati previše od kapitala isto je što i rezati granu na kojoj sjedimo.

Evo još jedne pomalo šaljive i djetinjaste ali točne ilustracije ovog problema.

Recimo da imaš auotomobil koji ide na alkohol, umjesto na benzin. No, ti si veliki ljubitelj alkohola, pa ga popiješ, umjesto da ga uliješ u rezervoar svog auta. E… u tom slučaju auto više neće voziti tebe, nego ćeš ti morati gurati njega, i jako češ se namučiti dok stigneš u Raj.

Eto, tako će ti biti budeš li nepravedno oduzimao kapitalu, ono što mu treba pripasti.

Velika sreća je to da se nužna i pravedna veličina udjela u dobiti svih ovih subjekata može već odavno, vrlo egzaktno i precizno, izračunati s relativno jednostavnim matematičkim aparatom.

Mi smo se njime koristili pri izradi onih zakona.

Oni trebaju prinuditi sve važnije ljudske grupe da žive na račun svoga kreativnog i reproduktivnog rada, a ne na račun ili na štetu nekog drugog subjekta. Nitko ne smije sticati korist na štetu nekog drugog, uključujući tu i prirodno biće,  prirodu, i naročito nju, jer je na moći prirode ili prirodnoj moći: da se sve živo razmnožava i raste utemeljen i ljudski život i funkcioniranje umjetnog bića kojeg je on stvorio. Oštećivati prirodu, znači direktno ugrožavati vlastiti život i opstanak.

Stoga, pored, ovih zakona koji motiviraju čovjeka na rad, treba etablirati i vrlo stroge zakone za zaštitu prirodnog bića. Ali, time se sada ne možemo baviti.

Istinska autopoietičnost države

No vratimo se nakratko državi i administraciji.

Aristotel je, s najpotpunijim pravom tvrdio da je država, više, tj. u većoj mjeri nego svi drugi autopoietični društveni subjekti, samodovoljna, autopoietična, i da je onaj ko ju je stvorio začetnik najvećeg dobra.

No, onaj ko pročita Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti morat će se složiti s tim da su sve dosadašnje države čija uprava nije bila utemeljena na nekom takvom zakonu, i nije bila motivirana na ostvarivanje ciljeva društva, dakle, da su sve te države bile puno više heteropoietične nego autopoietične naravi. Tek ovaj zakon, naime, dovodeći administraciju, odnosno vlast u motivacijski odnos spram posla na ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste čini državu istinski i potpuno autopietičnom

Dakle

Eto toliko

Sada bih želio zaključiti i istaknuti da bi s ova tri zakona – Zakona o managerima, O državnoj administraciji i O obiteljima – četiri spomenuta, ključna ili temeljna, autopoietična društvena i pravna subjekta – građanin, obitelj, poduzeće i država – koji su ujedno i ekonomski subjekti, dakle, da bi oni bili dovedeni u iznimno funkcionalan motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a također i u bolje međusobne odnose. To znači da bi oni mogli bolje, efikasnije i lakše nego do sada ostvarivati svoje vlastite ciljeve, i to na način kojim bi istovremeno davale bitno veći i bolji doprinos ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste.

Zakonu o školstvu

O tome neću puno govoriti, a ako ta materija nekoga baš jako zanima, tekst o njoj može naći u mojoj knjizi Suma ekonomije.

Mogu reći samo to da je Zakon o Školstvu sačinjen na istom principu kao i prethodni zakoni. Nastavnike bi motivirao na što je moguće bolje podučavanje, a učenike na sticanje što većeg i kvalitetnijeg znanja.

Nastavnik, naime, ne bi smio ispitivati, ni ocjenjivati učenike. To bi činio jedan computor za cijelu državu i svu djecu u njoj. Ovakvim bi ispitivanjem i ocjenjivanjem bila garantirana potpuna objektivnost svih ocjena. Prosječna ocjena svih učenika koje određeni nastavnik podučava bila bi takođe i prosječna ocjena vrijednosti nastavnikovog rada. Njegov dohodak bio bi srazmjeran veličini te ocjene. Nastavnicima čiji bi rad rezultirao preniskom prosječnom ocjenom bilo bi zabranjeno daljnje podučavanje.

Sirotu djecu, ovaj zakon ne bi oslobodio pedagoške torture, nego ju samo osjetno ublažio.

No, za utjehu mogu im poručiti to da učenjem stiču, ili naslijeđuju  najveća blaga što ih je do sada stvorila ljudska vrsta.

Molba čitatelju

Dragi moj, najljepše te molim da nikako ne pomažeš meni, ili, ne daj Bože, ovim mojim idejama i zakonima. Ti trebaš gledati svoja posla, ostvarivati svoje interese i ciljeve, brinuti o svom dobru i dobru svoje djece ako ih imaš.

No molim te također da imaš na umu – bio ti nekakav političar, državnik ili sasvim običan, „nevažan“ čovjek – da se za to svoje dobro najlakše možeš izboriti onim zakonima koje sam napisao. Ja sam stvorio oruđe kojim ti možeš ostvariti svoje ciljeve.

Mislim da neću pogriješiti čak ni ako budem rekao da su ti zakoni danas jedino oruđe ili sredstvo i jedini način kojim ti možeš utjecati na svoju sudbinu.

Ja sam ju iz ruku kaosa ili slijepog i hirovitog  slučaja prenio u tvoje ruke.

Servus servorum tuum, Petar Bosnić Petrus

Oglasi

From → Nekategorizirano

One Comment

Trackbacks & Pingbacks

  1. Izlaz iz krize – apsolutni « Petar Bosnić Petrus

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: