Kapitalizam vs komunizam

Kapitalisti i komunisti

Građansko društvo počelo je ulaziti u jednu veliku globalnu krizu, koja će se, kako se čini, produbiti i potrajati možda puno duže nego što su do sada obično trajale ekonomske krize. Živi se sve teže i lošije, tako da ponovo oživljavaju ideje socijalizma, komunizma i društvenog vlasništva, iako su društva utemeljena na tom, tzv. društvenom vlasništvu nedavno propala i pokazala da su neodrživa.

Ljudi su zbunjeni i neznaju kamo krenuti. Možda bi trebalo jasno definirati građansko društvo i komunizam, kapitaliste i komuniste, pa bi se suvremene individue i narodi možda lakše snašli i našli izlaz iz ove krize.

Evo, ja ću pokušati definirati te stvari na jedan krajnje pojednostavnjen način, ali napominjem da to neće biti definicije koje bi se mogle izvesti iz gimnazijskog obrazovanja ili obrazovanja koje se može steći na fakultetima, jer školsko je poznavanje ovih stvari jako iskrivljeno i čak izopačeno, nego ću definicije tih stvari radije izvesti iz iskustva same djelatnosti i društvene funkcije kapitalista i komunista. Vjerojatno ćete se iznenaditi kad uvidite da nam iskustvo pokazuje da su ove stvari puno drugačije, nego smo mislili i shvaćali ih do sada.

***

Da počnemo sa ozloglašenim kapitalistom. Taj kapitalista je, dakle, osoba ili društveni subjekt koji svoju privatnu imovinu pretvara u faktično društvenu, i to tako što gotov novac investira u proizvodnju nekakve robe koja je potrebna društvu i ljudima, i koju onda „baca na milost i nemilost tržišta” (Marx). Pri tome kapitalista riskira gubitak svog visokog društvenog statusa, i egzistenciju uopće.

Dalje, ako ima sreće i posluje s dobiti, kapitalista apstinira od potrošnje i uživanja te svoje dobiti i štedi ju da bi ju upotrebio kao sredstvo za proširenje ili razvoj svog poduzeća.

Još korak dalje.

Kapitalista čak i radnike koji rade za njega prisiljava na štednju, i to tako što im uskraćuje dio njihove ukupne zarade. Novac kojeg on danas uskraćuje radnicima, sutra, njegov sin isplaćuje radničkoj djeci, i u to tako što ih zapošljava i osigurava im život.

Princip postojanja i funkcioniranja kapitalizma često je opisivan kao „rad i štednja“. Štedi se radi toga da bi se ono što je ušteđeno investiralo u usavršavanje proizvodnje i društva uopće.

Da kapitalisti nisu postupali upravo tako kako sam sad pokazao, građansko bi društvo propalo puno brže nego komunističko. No ono se održalo i visoko razvilo upravo zbog toga što su kapitalisti postupali onako kako sam gore rekao.

Eto, dakle, i prije nego su se dogodile socijalističke revolucije, i čak i prije nego je Marx postavio zahtjev za izvođenjem revolucije, određeni ljudi u građanskim društvima dobrovoljno su ključnu imovinu građanskih društava, iz svoje vlastite, privatne, pretvorili u društvenu tj. stavili ju na raspolaganje društvenoj potrebi za napretkom i razvojem.

Formalno-pravno gledano, oni su ostali privatni vlasnici te svoje imovine koju su stavili na raspolaganje društvu, ili, u društvenu službu i to zato da bi imali pravo neograničenog raspolaganja njome, a ovo opet najviše radi toga da na njihovo mjesto ne bi došao neki kreten koji ne bi znao voditi poslove, i koji bi mogao sve upropastiti: i kapital, i radnike, a i njega samoga.

Ovi kapitalisti, koji su također bili i poduzetnici, strastveno su, gotovo manijakalno radili i bdjeli nad tim da im kapital kojim upravljaju odbacuje što veći višak vrijednosti, kojeg su opet stavljali društvu na raspolaganje.

Eto to su vam, po najdubljoj istini kapitalisti, koji su danas, po školskom znanju i općeraširenim narodnim predrasudama, simbol pokvarenosti, sebičnosti, škrtosti, pohlepe, i… da ne nabrajam dalje.

Najveći njihov grijeh bio je to što su svoju dobrobit ostvarivali na način kojim su ljudskoj vrsti – kako je rekao i sam Marx u Komunističkom manifestu – priskrbili neusporedivo veća dobra nego sve dotadašnje civilizacije i klase zajedno, uključujući čak i famoznu radničku klasu, jer bogatstvo ne stvara prosti fizički rad nego poslovna, poduzetnička sposobnost i kreativnost uopće.

To bi, eto, bila definicija kapitalista bez onih jadnih i loših školskih, akademskih i općenarodnih predrasuda.

***

Komunista, je pak čovjek koji smatra da društvenu imovinu treba pravedno raspodjeljivati – „svakome prema njegovim potrebama“. Pri tom je ovaj entuzijastički čovjek zaboravio da tu društvenu imovinu treba najprije proizvesti, da bi se uopće imalo što dijeliti. Komunistička društva propala su upravo zbog tog sitnog previda, tj. zato što je proizvodnja – sama osnova čovjekove egzistencije – pala u zaborav – utopila se, jadna u vodama Lete.

Meni je u komunizmu bilo jako dobro. Imao sam velike potrebe, a malu ili nikakvu volju za radom.

Komunisti su „princip rada i štednje“ zamijenili „principom rada i potrošnje“. Ljudi nisu bili motivirani na rad, pa su radili loše, često s gubitcima, a ako je gdjekad i bio stvoren nekakav višak vrijednosti, on nije bio investiran u usavršavanje proizvodnje, nego u povećavanje plaća i povećavanje potrošnje. Komunisti su, dakle, kapitalnu društvenu imovinu postepeno pretvarali u nekapitalnu, privatnu.

Eto, još jednom, nasuprot uvriježenim predrasudama, opet ističem kako bi se moglo reći da su komunisti najprije oduzeli imovinu kapitalistima, a zatim ju polako pretvarali u sitnu, neproizvodnu i neproduktivnu privatnu imovinu, koja nije odbacivala nikakav višak vrijednosti, nego je štoviše tražila dosta novca za svoje održavanje.

Ipak, komunizam se dugo održao, čak više od 50 godina. A postigao je i neke nevjerojatne uspjehe, – Komunisti su prvi iskoračili u svemir i razvili nuklearnu tehnologiju, i to samo zato što je snažna volja komunističkih partija i njihova vjera uspijevala primorati i privoliti ljude na rad i proizvodnju, a bdjela je i nad tim da se ne krade previše, tj. da se privatizacija i dekapitalizacija kapitalne društvene imovine ne odvija prebrzo.

To je zahtjevalo titansku snagu, napore i žrtve, jer trebalo je održati nešto što je po svojoj najdubljoj prirodi bilo neodrživo. Komunisti su uistinu bili nekakvi nesretni titani, koje je Marx nadahnuo vjerom da se može oživjeti, i da može zaživjeti ono što je mrtvo rođeno.

Partije su stvarno bile avangarda radničke klase i bilo im je krvavo stalo do toga da se ostvare ciljevi o kojima je pričala marksistička doktrina, pa su i sebe i običan narod nesebično žrtvovali tim ciljevima i idealima.

Nesretnici. Nisu shvaćali da se ti ciljevi ne mogu ostvariti golom voljom, nego isključivo na način na koji ih je počelo i uspijevalo ostvarivati građansko društvo utemeljeno na kapitalu i kapitalističkoj ekonomiji.

***

Žarište sukoba kapitalista i komunista.

Možda bi se mogle izolirati i istaknuti dvije točke tog žarišta.

Jedna je način života, a druga sredstvo koje omogućuje život.

Pojednostavljeno govoreći, kapitalisti su bili prihvatili takav način života kroz kojeg se vlastiti ciljevi ostvaruju tako da se čini nekakvo dobro velikom broju drugih društvenih subjekata. To naročito važi za odnose među generacijama. Svaka generacija podrazumijevala je da ima pravo srazmjerno toliko dobro živjeti koliko je doprinjela ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Ovo nigdje i ni u kakvoj teoriji ili povelji nije bilo deklarirano, nego se tek sada može apstrahirati iz iskustva prakse građanskog društva i kapitalističke ekonomije. To je naprosto proizlazilo iz principa raspodjele društvenog proizvoda među generacijama.

Iz toga se vidi da je neizrečeni temelj ideologije građanskog društva bila istinita ideja: da je ljudska vrsta ključni oblik postojanja čovjeka, te da su individue, nacije, generacije i društva samo sredstva za ozbiljavanje ciljeva vrste.

Marx je to proglasio otuđenim, raščovječenim oblikom čovjekovog samorazumijevanja i života.

Što mu bi`!?

Čovjek nikako ne može biti načisto s tim; je li taj genije bio lud, ili se samo šalio.

Komunisti su, nasuprot kapitalistima, svjesno i otvoreno smatrali i tvrdili da je ljudska individua svrha i cilj postojanja cjelokupnog univerzuma, te da iz toga proizlazi; da svestrani razvoj individua mora biti cilj i svrha svekolike ljudske djelatnosti. O ljudskoj vrsti nisu ni sanjali, pa je svaka generacija živjela tako kao da je bila posljednja. Jasno da to nije moglo dugo potrajati i dobro završiti.

Što se tiče sredstva koje omogućuje čovjekov život, komunisti su smatrali da to treba biti ljudski rad, i to prvenstveno onaj reproduktivni, nekreativni, prosto argatovanje.

Nasuprot njima kapitalisti su podrazumjevali da treba dovršiti stvaranje umjetnog bića, i da ono treba raditi umjesto čovjeka, i za čovjeka, a da se čovjek treba posvetiti prvenstveno kreativnom radu – radu koji je stvorio i koji će dovršiti razvoj umjetnog bića. To umjetno biće zapravo je kapital.

Komunisti su ga htjeli ukinuti i uništiti, a kapitalisti odbraniti i dovršiti njegovo stvaranje.

Evo jednog kratkog objašnjenja za gornji tekst.

Ni kapitalisti, ni komunisti nikad nisu čuli za nekakvo umjetno biće, niti su o tome imali ikakvog pojma. To sam ja izmislio pokušavajući objasniti onu čudesnu moć kapitala i smisao povijesti. Tako sam ustvrdio da je povijest bila ontogenički proces – proces stvaranja umjetnog bića. Ovo biće treba čovjeka zamjeniti u radu i omogućiti mu puno drugačiji, bolji i slobodniji život, nego što ga je imao do sada. Posao stvaranja umjetnog bića trajao je desetinama tisuća godina i bio je posao ili zadatak cijele ljudske vrste, a ne tek neke nacije ili klase. Ovaj posao dovršen je upravo u građanskom društvu, tj. još uvijek se dovršava.

Evo, ukratko procesa i nužnih stupnjeva njegovog razvoja u zadnjih dvije, tri tisuće godina.

1.Teza – novac 2. Antiteza – tehnika 3. Sinteza – znanost 4. Epiteza tehnologija.

No – a to posebno jako naglašavam – uspješnim okončanjem povijesnog pracesa stvoreno je tek bićevito sredstvo ili bićevito oruđe koje je neophodno za ostvarivanje glavnih ili onih najvažnijih, ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Toliko o razilaženju kapitalista i komunista u pogledu načina čovjekova življenja i sredstva koje mu treba omogućavati humani život – život koji je svojstven jednom kreativnom, tj. ontogeničnom biću, biću koje može stvoriti nešto bićevito.

Komunizam je propao, baš onako kako je to prije nešto više od 2300 godina bio predvidio Aristotel u kritici Platonove ideje države utemeljene na društvenom vlasništvu.

Građansko društo neće propasti jer je ono ostvareni cilj razvoja društvene organizacije. Ono je zgotovljeno organizacijsko ili političko sredstvo ili oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva vrste. Kao ostvarena svrha ili cilj razvoja društva, ono u sebi sadrži moć samoodržanja, sposobnu da se odupre intencijama koje bi ga, poput onih komunističkih, htjele ukinuti ili uništiti.

Po mojim nazorima, ali, zapravo i ne samo po mojim, U sintezi razvoja svakog bića nastaje ono ključno, osnova opstanka. To je moć samoodržanja ili samoreprodukcije. Ono što se ne može održati u postojanju, ili nije potpuno i do kraja razvijeno, ili je nešto što je otišlo ukrivo pa je postalo defektno i mora propasti. Jasno, iako je ostvareni cilj razvoja društva, građansko društvo, nije nikakav Sibaris, Arkadija ili obećano rajsko stanje.

Evo stupnjeva razvoja ljudskog društva:

1. Teza – neolitska plemenska zajednica, 2. Antiteza – antičko robovlasničko društvo, 3. Sinteza – građansko društvo. i 4. epiteza – globalno, logokratsko društvo koje je ustvari samo prošireno i usavršeno građansko društvo.

No, idemo dalje.

Kratko razdoblje nakon propasti komunističkih država pokazalo je da komunističke države, i društveno vlasništvo nisu bili najteži, a niti najveći problem novoga doba, a niti rješenje društvenih problema koji su mučili ljude i civilizaciju.

Paradoksalno, najveći problem izrastao je upravo u krilu građanskog društva, a počeo se jasnije pokazivati baš nakon propasti komunističkih društava.

Klasično građansko društvo dijelom se istrošilo, a dijelom nadraslo ili preraslo zakone i običaje koji su ga uspostavili i vodili putem napretka. Nekada produktivni zakoni i običaji, sada su postali problemi.

Najveći, temeljni problem nastao je u sferi vlasništva.

Zbog velike kompleksnosti vlasništva, odnosno vlasnikovanja, živi vlasnici više nisu bili u mogućnosti da ga uspješno i produktivno vode. Njihova moć prešla je u ruke menađera, koje su morali unajmiti, a čija egzistencija nije bila neposredno ovisna o uspješnosti kapitala kojim su upravljali i nije im bilo jako stalo do njegove stvarne produktivnosti. Danas su se manageri jako osilili i često se bogate upropaštavajući poduzeća kojima upravljaju. Slično kao i komunisti, manageri pretvaraju kapitalna društvena dobra, u prostu, neproduktivnu privatnu svojinu.

Dalje, politički management – ljudi koji upravljaju državama – ne razumiju u čemu je problem i ne vode ta društva, nego i sami bivaju vođeni najjačim trendovima, koji su uglavnom nizbrdični i vuku za sobom čak i one državnike koji uzalud upinju sve svoje snage da naprave nešto dobro i preokrenu te kobne trendove. Gospodarstvo postaje sve manje produktivno. Administracija sve veća, skuplja i neefikasnija. Obitelji se zadužuju i žive na dug. Školstvo propada i daje sve lošije i lošije generacije ljudi.

Ali,  mi smo gore već rekli da građansko društvo ne može propasti, jer, za razliku od prethodnih, posjeduje u sebi moć samoodržanja. No, ono se može održati jedino ako evoluira. Njegova moć samoodržanja trebala bi se manifestirati kao sposobnost evoluiranja – iznalaženja sve efikasnijih načina samoodržavanja.

***

Da rezimiramo.

Već smo rekli da je najveći problem postalo samo vlasništvo i pokazali da živi privatni vlasnik nije više dorastao potrebama i zahtjevima produktivnog vlasnikovanja, a da ono tzv. društveno vlasništvo, kakvo su bili uspostavili komunisti, uopće ne drži vodu.

I…što ćemo sad?

Postoji li još kakav vid vlasništva, osim tradicionalnog privatnog i onog „društvenog“?

Ne, ne postoji,…ali je moguć.

To je umjetni vlasnik

Moje je mišljenje da, umjesto održavanja tradicionalnog privatnog vlasništva ili uspostavljanja društvenog, moramo stvoriti tog, umjetnog vlasnika, jer jedino on dovoljno sposoban i dovoljno moćan dalje voditi civilizaciju putem napretka i ostvarivanja ključnih ciljeva ljudske vrste.

To bi bio prvi značajniji korak u evoluciji građanskog društva i na našem putu u budućnost. Time nastaje i ono, gore već spomenuto, globalno logokratsko ili, bolje, nomokratsko društvo, a i globalna država.

Umjetni vlasnik nastaje etabliranjem jednog sistema zakona putem kojeg se umjetno biće, kapital transformira u ekskluzivnog vlasnika sebe samoga.

Sistem čine četiri zakona. To su:

1. Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i administracije, 2. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera, 3. Zakon o kontroli efikasnosti obiteljske ekonomije, i 4. Zakon o kontroli efikasnosti školstva.

Ova četiri zakona, koja bi trebalo implementirati u ustave suvremenih država, obuhvaćaju četiri osnovne ljudske djelatnosti o kojima ovisi to da li će društvo biti siromašno i zaostalo ili će živjeti u blagostanju i napredovati. Pored toga – a to je možda ono najvažnije – ovi zakoni donose motivaciju i pravdu za sve subjekte koji rade za boljitak društva. Ovo treba dobro zapamtiti, jer pravda je možda najvažniji element   ljudskog svijeta.

Eto, još jedan kratki osvrt na neka istraživanja mislilaca kao što su Platon, Morus, Campanella, Saint Simone, Marx i drugi, pa ću ovo izlaganje privesti kraju. Htio bih, naime, reći to da je upravo umjetni vlasnik bio ono za čim su, i ne znajući to, tragali ti mislioci, te da bi ga sada, kad je konačno definiran, i elaboriran u nekakvom feasibility obliku, trebalo uspostaviti i u društvenoj zbilji da nas on vodi dalje.

Koga zanima nešto više o tom, umjetnom vlasniku, neka negdje nađe moju knjigu Suma ekonomije, koju sam završio još 1985 god. Ili neka ovdje na internetu otvori neku drugu knjigu. Npr. Tajnu povijest svijeta.

Petar Bosnić Petrus

PS

Ah skoro sam zaboravio zamoliti vas da više ne govorite da je građansko društvo, ili kapitalizam, kako ga vi zovete, da je dakle to nekakvo zlo. Ta to je najbolje društvo koje je do sada čovjek stvorio. Istina, nije savršeno. Pokazao sam da ima ozbiljnih nedostataka, i da treba prionuti njegovom usavršavanju.

Da li za zrak koji udišete kažete da je zlo, samo zato što je katkada jako hladan, a katkada vruć i ponekad vam donese prašinu u oči.

Eto….Mogu li biti jasniji?

Ako već niste zadovoljni njime, radije recite da kapitalizam nije dovoljno dobar. Iz toga će odmah biti jasno i to što bi smo trebali činiti u vezi s njim.

A i za kapital vas molim isto.

Kako možete govoriti da je kapital zlo, kad je to najveće i zapravo jedino istinsko dobro koje je stvorila ljudska vrsta i za čije je stvaranje žrtvovala cjelokupno svoje dosadašnje postojanje – bezbrojne obične ljude, a i brojne velike i plemenite duhove. Stvaranjem umjetnog bića – kapitala – ljudska vrsta dokazala je da ima božansku moć, jer jedino takva moć može stvoriti nešto bićevito. Stari bi, svojim starinskim jezikom, rekli da je kapital oruđe spasa, a takvo nešto nikako ne može biti zlo.

Još nešto. Kapital nije sasvim bezopasan. Sjetite se kako su prošli komunisti, revolucionari, reformatori, ili razni moralisti koji su mu bili neprijatelji i koji ga već stoljećima i tisućljećima pokušavaju zatrti i pokopati. Umjesto toga, on je pokopao sve njih, a one koji su vjerovali u njega i poštovali ga nagradio je velikim dobrima.

Dajte i vi sebi poželite nešto dobro, i čuvajte se da ne stradate uludo zbog neke zablude ili otrcane predrasude.

Zar vam ne bi bila draža i ugodnija, pravedna nagrada od zaslužene kazne?