Skip to content

Vlasništvo

16.03.2012.

VLASNIŠTVO

Ovdje je riječ o tome što je zapravo vlasništvo, kako teče njegov razvoj i koji su mu ključni oblici.

1.Neolitsko vlasništvo: Zajedničko, društveno vlasništvo

U okviru neolitskog zajedničkog ili društvenog vlasništva, nema ljudske proizvodnje. Proizvodi priroda, a čovjek samo prisvaja, raspodjeljuje i troši njene proizvode – uglavnom hranu biljnog i životinjskog podrietla. Zajedničko ili tzv. društveno vlasništvo moglo se dugo održati. jer priroda nije mogla obustaviti svoju proizvodnju. Obustava prirodne proizvodnje bilo bi okončanje njenog opstanka što nije bilo moguće ni u teoriji. Uvijek je, dakle, moralo biti, a i bilo je nečega da se prisvaja, dijeli i troši.

To, zajedničko, neolitsko ili prethistorijsko vlasništvo moglo se održati sve dok čovjek nije počeo pokazivati potrebu da upotrebljava i troši i stvari koje priroda nije mogla proizvesti, pa ih je morao proizvesti on sam, na osnovu svoje zamisli i svojim radom.

***

Zašto je čovjek počeo proizvoditi te „svoje“, umjetne stvari, i to, prije svega, oruđa?

Možda zbog toga što ljudska vrsta, za razliku od ostalih, ima neke transbiološke ciljeve koje može ostvariti isključivo oruđima i proizvodima koje sama napravi.

Opstanak ljudske vrste i ostvarenje tih njenih ciljeva ovisi o tome da li proizvodi dovoljno dobra, tj. dovoljno svrsishodna oruđa te da li dovoljno svrsishodno upotrebljava ta oruđa i dobra koja pomoću njih proizvede.

***

2. Privatno: antičko –  Vlasništvo nad robovima i stvarima,

Proizvodnja stvari o kojima je ljudskoj vrsti, tj. čovjeku, ovisio život: hrane, odjeće, nastambi itd bila je opredmećivanje njegovog vlastitog života u tim stvarima. Zbog toga se raspodjela više nije mogla odvijati kao u neolitskoj civilizaciji. Budući da je u proizvodnju stvari neophodnih za preživljavanje čovjek ulagao svoje vrijeme, životnu snagu, tj. sam život, svatko je imao pravo samo na toliko koliko je proizveo, odnosno samo na ono što je proizveo i nitko drugi osim njega nije imao pravo služiti se ili trošiti ono što je on napravio. Svi drugi pripadnici društva, osim samog „proizvođaća“ bili su lišeni (lat. privare – lišiti) prava na upotrebu, uživanje i uništavanje stvari koje su bile vlasništvo isključivo njihova tvorca. Svi ti drugi ili ostali, bili su lišeni prava: iuris utendi, iuris fruendi et iuris abutendi privati erant. To je bilo pravedno, jer jedino je on, tvorac tih stvari uložio svoj život u njihovo stvaranje. Vlasništvo nad stvarima bilo je zapravo isključivo i neograničeno pravo raspolaganja nad vlastitim opredmećenim životom.

Zahtjev za što lakšim i sigurnijim održanjem ljudske vrste i ljudskih grupa, te ostvarivanjem ciljeva vrste, doveo je i do podjele rada na umni i fizički – na rad koji je upravljao društvom i onaj koji je proizvodio materijalna dobra potrebna za opstanak. Jedan dio ljudske populacije bio je pretvoren u robove, a, drugi malobrojniji, ali intelektualno sposobniji dio zauzeo je status gospodara. Aristotel je smatrao da je to bio vrlo funkcionalan odnos, koristan, i za robove, i za gospodare, jer se putem njega moglo stvoriti više dobara, nego da je svatko sebi bio i gospodar i sluga, te radio sve što je potrebno da bi mogao opstati.

Možemo se složiti s Aristotelovim stavom, jer je to ustvari bila vladavina uma nad onim tijelesnim i prostom, požudnošću. Ona se održala i u kasnijim vremenima, sve do danas i opstoji kao specifična vlast kapitalista ili managera nad prostim zaposlenicima, vlast (rijetkih) sposobnih i kreativnih političara nad prostim narodom itd. Treba se nadati da će se i budućnost zasnivati na ovoj vladavini onog umnog nad ne-umnim momentima bića, ali da će ta vladavina biti češća i šira, a ne samo načelna kao što je bila do sada. No vraćamo se Antici.

Ključni predmeti vlasništva tog vremena bili su proizvodna snaga, imanja i razne stvari. No proizvodna snaga, tj. robovi bili su najvažniji, pa je i društveni poredak po njima dobio ime – robovlasnički.

Ovdje valja naročito istaknuti da je fizički rad bio izvor potrebnih dobara, i da on, načelno gledajući, ne može stvoriti više od toga. Tzv. višak vrijednosti, koji je neophodna osnova napretka ili razvitka i stvaranja oruđa za ostvarivanje ciljeva vrste, nastaje na osnovu djelovanja onoga rada koji je izveo tehnološku i društvenu podjelu rada, i koji je upravljao radom i cijelim društvom, dakle, intelektulanog ili upravljačkog rada gospodara. Baš tim „viškom vrijednosti“, kako smo upravo rekli, financiralo se usavršavanje oruđa kojim je ljudska vrsta kanila i još uvijek kani ostvariti svoje vitalne ili ultimativne ciljeve.

U robovlasničkom društvu jedino su robovlasnici bili nekakvi vlasnici. Robovi nisu mogli biti vlasnici čak niti svoje radne sposobnosti, a niti gospodari svog života. Vlastodršci, vladari, načelno gledajući, također nisu mogli biti vlasnici imanja niti materijalnih dobara, osim ako su imali patrimonium. Oni su živjeli i obavljali svoje funkcije na osnovu poreza kojeg su im morali davati vlasnici, tj. robovlasnici. Ovdje su jedino robovlasnici bili direktno zaniteresirani i motivirani na rad, te stvaranje i uvećavanje onog „viška vrijednosti“, tj. bogatstva. Robovi su bili prisiljavani na rad, a vladari, ni prisiljavani, ni motivirani. Oni su mogli živjeti kako su htjeli, i vrlo su rijetko i uspješno, povjereno im bogatstvo, koristili tako da jačaju i unapređuju društvo i države kojima su upravljali, i da tako doprinose usavršavanju onog oruđa koje je trebalo poslužiti ostvarivanju ciljeva vrste, a glavni momenti tog oruđa su bili, materijalna civilizacija, društveni organizam i kultura.

4. Privatno građansko vlasništvo – vlasništvo nad kapitalom (poduzećma, strojevima, robom i novcem).

Građansko društvo robovlasnike zamjenjuje kapitalistima, a robove strojevima. Strojevi rade brže, bolje i jeftinije od robova i ostvaruju veći višak vrijednosti. Politički slobodan radnik koji radi za strojem nije prisiljen , nego motiviran na što veći i što bolji rad, jer je plaćen srazmjerno učinku svoga rada.

Građansko društvo, dakle, pored vlasnika takozvanih. sredstava za proizvodnju, još i radnika uvodi u krug motiviranih društvenih subjekata. Radnik je vlasnik svoje radne sposobnosti i gospodar nad svojim životom.

Državna ili politička vlast i dalje ostaje izvan kruga motiviranih te, kao i prije, nastoji voditi što ugodniji život bez previše brige o interesima društva i interesu ljudske vrste i njenim nastojanjima da ostvari svoje ključne ciljeve.

Nasuprot njima, državnicima i poitičarima, koji obično žive to bolje što gore vladaju, kapitalisti i radnici žive srazmjerno toliko dobro koliko doprinose ostvarivanju ciljeva društva i vrste.

Što se tiče kapitaliste, on doista prisvaja sav višak vrijednosti, ali ga ne troši na svoje osobne užitke, nego ga upotrebljava kao sredstvo za proširivanje i unapređivanje kapitala kojim upravlja. I da ne postupa tako ubrzo bi propao. Ovo govorim stoga što većina neprosvjetljenih ljudi, uključujući tu i mnoge akademske glave, dakle, što većina tih dupeglavih duhovnih bijednika gledaju na kapitalno vlasništvo isključivo očima zavisti i misle da se život kapitalista sastoji samo u tome da ližu med i mlijeko, a tu i tamo, kad im se ćefne, poližu i poneku p…. No posao kapitalista koji se sastoji u upravljanju kapitalom i brizi o njemu često je gori i teži od posla njegovih radnika, a ne da mu mira čak ni kad spava ili se želi odmoriti. A i žena, i djeca, o čijoj sigurnosti i udobnosti on stalno brine, nemilosrdno ga dave, prebacujući mu svaki čas da ih zanemaruje i da misli samo na novce…

Još da dodam i posebno istaknem: da kapitalista ne štedi višak vrijednosti i cjelokupni kapital i brine o njemu radi toga da bi ga odnio sa sobom u grob, nego radi toga da bi što više ostavio potomstvu. Osim toga, sposobnost uvećavanja bogatstva je specifičan vrlo vrijedan i vrlo rijedak dar – jedan od nekoliko najvažnijih oblika ljudskog stvaralaštva, presudan za ostvarivanje ciljeva vrste. Nosi ga stvaralačka strast, i podstiče na to da novac ne troši na vlastite užitke, nego da sve što može i ne može baca natrag u vrtlog proizvodnje, tj. reinvestira, pa makar ga to katkada stajalo i glave.

Dar za umjetničko izražavanje ili inovacije nisu jedini, a niti dovoljni ljudski darovi. Što bi, npr. bilo od Teslinog asinhronog motora, da nije bilo G. Westinghouse-a, ili nekog drugog poduzetnika? Drek.

Ovu strast za uvećavanjem bogatstva, strast o čijoj veličini i intezitetu u velikoj mjeri ovisi ostvarenje ciljeva ljudske vrste i smisao čovjekovog života, dupeglavci smatraju pohlepom.!!!???

!!!!!!!!!!!!??????????

Ma u kakvom mi to svijetu živimo i kakva je to civilizacija u kojoj se neka takva idiotarija može smatrati istinom!!!!!!!!!???????????

Ova „pohlepa“ ili „nezasitnost“ je motor koji ljudsku vrstu tjera i vodi ka ostvarenju njenih ciljeva, bez čijeg ostvarenja čovjekovo teško i mučno postojanje nema nikakvog smisla. No te se osobine, koje su veliki ljudski blagoslov, proglašavaju za prokletstvo i smrtni grijeh!!!!!!!!!????????

Ja stvarno više ne znam što mi to imamo u svojim tintarama ako ne razumijemo te stvari.!!!!???

Jasno, ova je „pohlepa„ pravi blagoslov samo onih koji se bogate čineći drugima kakvo dobro, a ne na onih koji se bogate čineći drugima zlo i štetu.

Građansko privatno vlasništvo, kao vlasništvo nad kapitalom, bilo je do sada najpropulzivniji oblik vlasništva. Dao je najveći doprinos ostvarenju ciljeva društva i ciljeva vrste.

No doba kad je vlasnik kapitala mogao biti ujedno i poduzetnik i manager brzo je prošlo. Vlasnikovanje se postalo suviše složeno i vlasnik je morao unajmiti školovanog ili talentiranog managera da mu vodi poduzeće. No građansko zakonodavstvo nije pratilo i čak ni danas ne prati ovu promjenu i prelaz od vlasničkog upravljanja na managersko. Zakoni i običaji, te ugovori koji se na njima temelje ne motiviraju managere na brigu i dobro vođenje poduzeća kojima upravljaju, tako da dolazi do masovne pojave zapuštanja poduzeća i toga da se manageri bogate upropaštavajući ih. Zapravo. počinju se ponašati slično kao i političari. „Raspolažu tuđom imovinom i novcem bez vlastite odgovornosti.“

Nakon opisane promjene, građansko, kapitalističko vlasništvo, iz motora razvoja, pretvorilo se u svojevrsnu njegovu blokadu ili kočnicu.

***

Velik broj ljudi mislio je i još uvijek, poput Marxa, misli da se rješenje problema sastoji u ukidanju kapitala i povratku na neolitsko zajedničko, društveno vlasništvo. No propast socijalističkih društava, koja su bila nastala upravo putem ukidanja kapitala i ekonomije, i putem uspostavljanja društvenog vlasništva, njihova propast, dakle, pokazala je da to nije pravi put. Društveno vlasništvo, kao takvo, ukida onu direktnu, vitalnu individualnu ili grupnu ovisnost ljudi o predmetu vlasništva, a samim tim i motivaciju za proizvodnju, rad, poslovanje i produktivno upravljanje društvom. Tamo gdje je bilo uspostavljeno društveno vlasništvo nije bilo ni jednog društvenog subjekta koji bi bio motiviran na nekakakv rad, proizvodnju ili poslovanje. Proizvodnja je počivala samo na goloj, neproduktivnoj ideološkoj, psihološkoj ili fizičkoj prisili. To je bio krivi put.

Pravi put ne vodi ka ukidanju ovisnosti o vlasništvu i motivacijskog odnosa, nego baš obrnuto, dovođenjem što većeg broja ključnih društvenih subjekata u odnos vitalne ovisnosti o vlasništvu, i to takve koja će ih motivirati i prinuditi da razvijaju predmet vlaništva.

***

Vlasništvo bućnosti – Kapital kao umjetni vlasnik samoga sebe.

Taj, pravi put, dakle, po mom mišljenju, vodi ka uspostavljanju umjetnog privatnog vlasnika ili jednostavno, umjetnog vlasnika.

Uspostavljanjem umjetnog vlasnika, kapital postaje sam svoj vlasnik i vlasništvo. Živi privatni vlasnik postaje nepotreban, a manager se dovodi u odnos vrlo rigorozne ovisnosti o uspješnosti svog rada, tj. u motivacijski odnos spram ostvarivanja ciljeva poduzeća, odnosno kapitala kojim upravlja.

Umjetni vlasnik uspostavlja se etabliranjem „Zakona o kontroli efikasnosti rada managera“, kojeg čitatelj može naći i ovdje na internetu. Etabliranjem ovog zakona, dakle, umjetni vlasnik uspostavlja se na razini kapitala nekog poduzeća. Po tom zakonu dohodak managera i ostalih zaposlenika bio bi proporcionalan uspješnosti poslovanja poduzeća. To ne bi bilo samo funkcionalno i motivirajuće, nego i pravedno, što je od najveće važnosti, jer je pravda ta koja pokreće i vodi ljude ka ostvarenju ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Dalje: etabliranjem jednog drugog zakona, „Zakona o kontroli efikasnosti vlasti i administracije“ i sfera vlasti konačno bi, nakon toliko tisuća godina, bila uvučena u krug onih motiviranih društvenih subjekata. Po ovom zakonu, dohodak vlastodržaca, i administracije, njihov ugled, dužina mandata i sve ostalo do čega im je stalo ovisili bi o tome koliko uspješno vode društvo i rješavaju njegove probleme. Etabliranjem „Zakona o kontroli efikasnosti vlasti i administracije“, cjelokupni nacionalni kapital transformirao bi se u umjetnog vlasnika, a vlade bi bile njegov management.

Ako bi se vladalačke funkcije temeljile na „Zakonu o kontroli efikasnosti vlasti“, onda ni jedna vlast ne bi imala mogućnosti da vrlo loše vodi društvo, a kamo li da državu dovede u nekakav dužnički položaj ili status. Pokušaji da se neka loša ili nesposobna vlast održi, slatkoriječivim fraziranjem, obmanjivanjem, prevarama ili silom tretirali bi se kao kaznena djela uzurpacije vlasti i bili bi oštro kažnjavani.

Ovdje se pretpostavlja da je moguće nedvojbeno i vrlo precizno ustanoviti odgovornost poslovnog ili političkog managementa, jer umjetni vlasnik traži da mu se računi polažu isključivo brojkama i ne priznaje nikakve isprike ili lijepe fraze koje bi pravdale loše rezultate.

I umjetni vlasnik prisvaja sav višak vrijednosti, ali za razliku od živoga, na sebe ne troši ni pare, nego sve baca natrag u proizvodnju i usavršavanje svog vlasništva, tj. sebe samog kao svog vlasništva.

Pored ovih zakona, ja sam postavio još i „Zakon o kontroli efikasnosti obiteljske ekonomije“ i „Zakon o kontroli efikasnosti školstva“, jer su i ovi subjekti specifični vlasnici, koji bi u svom interesu i u interesu društva morali produktivno upotrebljavati svoje vlasništvo i ostvarivati specifičan višak vrijednosti.

Onaj prvi zakon motivirao bi obitelji da ne žive ne dug, nego da stvaraju obiteljsku ušteđevinu, a drugi; da se na ekonomičan i efikasan način stvara dobra, kvalitetna radna snaga, a istovremeno i uistinu humanizirana ljudska populacija, kako svijet ne bi bio napučen ovakvim divljacima i probisvjetima.

***

Naziv „umjetni vlasnik“ možda nije sasvim adekvatan, jer takvo vlasništvo zahtjeva da postoje i državni organi koji bi nadgledali da li se poštuju ili krše oni gornji zakoni. Zbog toga ovaj oblik vlasništva možda ne bi bilo pogrešno nazivati društvenim ili državnim vlasništvom. No najbolje je da sud o tome i odabir imena prepustimo vremenu. Vjerujem da će se održati naziv „umjetni vlasnik“, jer su, kod razumnih i kritičkih ljudi nazivi „društveno i državno vlasništvo“ s pravom veoma ozloglašeni. To tzv. društveno vlasništvo je zapravo ničija prćija ili ona, Alajbegova slama.

***

Jedan poseban zakon odnosi se na raspodjelu ukupnog bogatstva kojim raspolaže neko društvo ili cijela ljudska vrsta. Ovaj zakon kaže da bi to bogatstvo trebalo biti raspoređeno tako da bude proporcionalno, odnosno slično raspodjeli radnih, ili proizvodnih sposobnosti u cjelokupnoj ljudskoj populaciji, a ova sposobnost raspodjeljena je tako da njenu raspodjeljenost točno prikazuje simetrična Gausova krivulja. Raspodjela općeg bogatstva, koja bi se korijenila na sposobnosti individua i grupa, trebala bi također odgovarati simetričnoj Gausovoj krivulji i trebala bi se moći prikazati pomoću nje. Jedan od obaveznih zadataka vlasti bio bi da svojom politikom postigne upravo takvu raspodjelu općeg bogatstva kakvu prikazuje simetrična Gausova krivulja. A ako bi bogatstvo doista tako bilo i raspodjeljeno, onda bi daleko najbrojniji sloj bio sloj prosječno bogatih ljudi, a brojčano najmanji, najmalobrojniji slojevi, slojevi siromašnih i vrlo bogatih. Tako su raspodjeljene i ljudske sposobnosti.

Ovo se može smatrati dobrim, jer taj prosječno bogati, ili srednji sloj, kako se on obično naziva, ako je dovoljno velik, najtočnije reprezentira stvaralačke i radne sposobnosti ljudske vrste i stvarno socijalno i kulturno-civilizacijsko stanje u kojem ona živi.

Ako raspodjela ukupnog društvenog bogatstva daje barem približno simetričnu Gausovu krivulju, onda je to potpuno pouzdan znak da društvom vlada pravda.

A u slučaju da je ta krivulja preko određene, zakonom propisane mjere nagnuta na lijevu ili desnu stranu, vlada odgovorna za to naginjanje morala bi dati ostavku.

Eto toliko ukratko i ugrubo o vlasništvu.

Zakon o maksimiranju profita neću ovdje izlagati, jer je on potpuno razumljiv jedino u sklopu teskta iz kojeg se vidi da je kapital umjetno biće, te teksta o kojem se govori o nužnosti uspostavljanja globalne države.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: