Skip to content

Škola

19.02.2013.

ŠKOLA

SKICA ZAKONA O UNAPREĐENJU I KONTROLI EFIKASNOSTI ŠKOLSTVA

Uvod

Ovdje neće biti govora o didaktici i njenim metodama – o tome koja je metoda produktivnija, preporučljivija, primjerenija itd. Tokom svoje povijesti koja je stara cca 4500 godina didaktika je dala niz briljantnih teoretičara i teorija o podučavanju, tako da se malo koja druga društvena znanost može pohvaliti tako dubokoumnim i svrsishodnim tvorevinama kao didaktika. To nam zapravo ne bi trebalo biti niti čudno, ako znamo, ili ako smo svjesni toga da je prenošenje znanja s jedne generacije na drugu od presudne važnosti za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Uostalom, već od pradavnih davnina postoji poslovica utemeljena u svijesti: da je «Vrednije znanje neg’ imanje

Znanost, znanje, je najveće ljudsko blago i najvredniji oblik ljudskog bogatstva – kruna kapitala – a njegovo prenošenje s jedne generacije na drugu, je takoreći ključ ostvarivanja ciljeva vrste i osmišljavanja ljudskog života.

No i pored briljantnih umova i teorija, od npr. Sokrata, ili F.M. Kvintilijana, pa do Herbarta i suvemenih programskih, kibernetičkih didaktičara i njihovih izvrsnih teorija, praktična didaktika i školstvo ipak daju žalosne, bijedne rezultate, koji takoreći sramote ljudsku vrstu.

Ovaj paradoks zahtjeva objašnjenje, ali još više razrješenje koje bi trebalo proces podučavanja učiniti bitno efikasnijim, a samo znanje bitno većim, boljim i produktivnijim.

Intencija i metoda

Da bi smo razriješili spomenuti paradoks i oslobodili se bitne neefikasnosti školstva, nećemo se – kao što smo već u početku istaknuli – baviti didaktikom, nego metodom korištenja resursa životne, tj. duševne energije, sposobnosti za učenje i vremena kojim raspolažu mladi ljudi koji idu u škole, te životnih resursa i didaktičkih sposobnosti njihovih učitelja i odgajatelja, a jasno i materijalnim sredstvima potrebnim za podučavanje.

Govoreći bez ikakve patetike, pogotovo one lažne, treba istaknuti da su životna energija učenika, sposobnost učenja i vrijeme, na jednoj strani, a na drugoj: već postignute spoznaje, tj. postojeće znanje ljudske vrste, dakle, da su sve to samo dvije različite vrste «sirovina», a sama škola je «pogon», u kojem sposobnost podučavanja (nastavnikova, didaktička sposobnost), funkcionalno spaja ove raznorodne «sirovine» u neko socijalizirano i stručno osposobljeno biće.

Resursi dnevne, tjedne, mjesečne ili godišnje životne energije – energije potrebne za učenje i ostale aktivnosti – strogo su ograničeni. I ukoliko se ne izgradi uistinu funkcionalno školstvo, mnogo će se te energije i dalje trošiti uludo. Djeca i nastavnici jako će se izmučiti, a rezultati školovanja će biti jadni, pa će škola i nadalje ostajati nekakva svakodnevna noćna mora i to ne samo za djecu, nego i za cijelo društvo.

Zakon o unapređenju i kontroli efikasnosti školstva, nastojati će olakšati i poboljšati korištenje ili upotrebu tih resursa i sposobnosti, u svrhu postizanja što boljih obrazovnih i odgojnih rezultata.

Dalje, školovanje ćemo promatrati kao proces proizvodnje radne snage ili granu proizvodnje koja se zasniva na stanovitim interesima i potrebama. Prije svega interesima i potrebama ljudske vrste, zatim društva, države, odnosno kapitala, ali i interesima ljudi zaposlenih u školama, i na kraju interesima učenika.

Kao i u ostalim ljudskim aktivnostima, kojima smo se prethdno bavili, temelj školstva kakvo se ovdje zamišlja jest načelo koje smo već više puta istakli:

Bori se za ostvarivanje svojih vlastitih interesa i ciljeva, ali to smiješ činiti isključivo na način kojim daješ doprinos ostvarivanju ciljeva zajednice u kojoj živiš i radiš, društva, i države kojoj pripadaš, a i ciljeva cijele ljudske vrste.

 

Da bi školovanje i školstvo učinili uistinu efikasnim, a i humanim, interese društva, interese nastavnika i učenika postavit ćemo ovdje u takav odnos da svaki od ovih subjekata ostvaruje svoje interese i ciljeve čineći nekakvo dobro drugima. Cilj društva, odnosno države, kapitala et in finem cijele ljudske vrste jest dobiti što bolje stručnjake i što je moguće bolje socijalizirane osobe uz minimum materijalnih troškova. Cilj nastavnika je što veći dohodak. Cilj učenika su što više ocjene.

Odnosi među subjektima koji čine školu trebaju biti takvi da svima bude u interesu da što bolje obave svoj dio posla, na onim drugim subjektima, i to radi ostvarivanja svojih ciljeva, te da na kraju iz njihovog zajedničkog rada proiziđu što je moguće bolje obrazovani i socijalizirani ljudi, te da od države, društva ili kapitala dobijaju nagradu, odnosno plaću, koja je uistinu srazmjerna vrijednosti njihova truda i «proizvoda» kojeg mu «isporučuju».

Pravo je kupca (naručitelja posla), (društva), da kontrolira vrijednost robe koju mu škola isporučuje i ekonomičnost njene proizvodnje, kako ne bi plaćalo preveliku cijenu za nekvalitetnu robu.

Gledano ekonomsko-trgovačkim očima, ovaj društveni posao sastojao bi se u tome da društvo kupuje od škole izobražene ljude, a plaća ih prema stupnju izobraženosti i kvaliteti te izobraženosti, koja se očituje ocjenom.

Kako se izvršava ta trgovina i samo plaćanje, objasnit ćemo kasnije.

Odredbe, napomene i obrazloženja

Počet ćemo s nečim što nije od najveće važnosti ali po vremenskom redoslijedu prethodi ostalome.

Član 1

Da bi se uštedjelo vrijeme i snaga za putovanje djeteta do škole i natrag, učenici će stanovati i živjeti u domovima koji će biti u sastavu škole. Škola će biti dužna osigurati im vrlo udoban i komforan smještaj, spavanje, hranu, rekreaciju zabavu, igru, zdrastvene usluge i sve ostalo što je djeci potrebno, i to preko cijele godine, ako bude potrebno. Naglašava se da smještaj djece mora biti vrlo udoban i kompletan, i to radi postizanja što boljeg uspjeha u učenju. Djeca, učenici biti će oslobođeni svih obaveza osim učenja, te stanovitih oblika rekreacije.

Član 2

Neće im se smjeti nametati nikakve druge obaveze, zato jer su za učenje potrebni velika duhovna i životna snaga i slobodno vrijeme, dokolica – shole. Pored učenja djeca će trebati imati dovoljno slobodnog vremena za igru, jer ona je – kako je primjetio već Aristotel, a kasnije i cijeli niz drugih mislilaca – najbolja vrsta odmora od učenja.

Član 3

Djeca će moći posjećivati roditelje, za vrijeme vikenda, i praznika, a kraće posjete svojih roditelja, rodbine ili prijatelja moći će primati u krugu stambenog doma ili škole.

Član 4

Predškolska djeca bit će, npr. već nakon navršene druge godine života trajno smještena u vrtićima, gdje će imati svu potrebnu skrb i odgoj. Roditelji će biti dužni provoditi vikende sa svojom djecom – dva dana u tjednu, jer se pretpostavlja da tada neće raditi i da će se moći posvetiti djeci.

Član 5

I cjelokupnom pedagoškom osoblju: nastavnicima, razrednicima, pedagozima, i ravnatelju škola bi morala osigurati stan u kampusu škole ili neposredno blizu njega, jer je i njihovo vrijeme i životna energija dragocjena, isto kao i vrijeme i životna energija učenika.

 

Napomena 1

A sada nešto što se tiče samih temelja škole i školovanja.

Ključni problem i uzrok neefikasnosti školstva je, kako se čini, u tome što nastavnik, ispituje i ocjenjuje one učenike koje podučava, što se ne bi smjelo dopustiti, jer time on sam ocjenjuje i vrijednost svoga rada.

Nemo idoneus iudex in causa propria – nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – kaže jedna stara pravnička izreka.

Ovo načelo: da ista osoba podučava, ispituje i ocjenjuje učenike postavljeno je još u antici i nije se, nažalost mijenjalo sve do današnjih dana.

U materijalnoj proizvodnji stvari su već odavno bitno bolje rješene, jer, npr. jedan postolar ne ocjenjuje sam cipele koje napravi nego to čine njegove mušterije koje ih kupuju i nose. I ako mu je proizvod dobar, cipele će se kupovati, a ako je loš, nitko ih neće htjeti.

Isto tako, proces obrazovanja i odgoja učenika i stupanj njegove uspješnosti ne bi smio kontrolirati i ocjenjivati učitelj ili nastavnik koji ih podučava, nego njihov budući poslodavac – društvo, država, odnosno nacionalni kapital, koji će kupovati, koristiti i plaćati njihove radne sposobnosti i znanje koje se stiče u školama.

 

Član 6

Ispitivati i ocjenjivati učenike smio bi isključivo jedan specijalizirani kompjuter koji bi svim učenicima istog uzrasta u jednoj državi postavljao ista pitanja i po istom kriteriju ocjenjivao vrijednost njihovih odgovora.

Član 7

Prosječna ocjena onih učenika koje podučava neki nastavnik bila bi također prosječna ocjena vrijednosti njegova didaktičkog rada, i osnova na temelju koje bi se određivala visina njegovog dohotka.

 

Član 8

Nastavnicima koji ne bi mogli postići zakonom propisanu najnižu ocjenu, bio bi zabranjen rad u školi, tj. didaktička djelatnost.

Što bi se time postiglo?

Prije svega objektivnost i pravednost u ocjenjivanju vrijednosti stečenog znanja i vrijednosti didaktičkog rada, što je vrlo jak motiv, i za učenje, i za podučavanje.

Oslobođenje nastavnika od ispitivanja i ispravljanja i ocjenjivanja učeničkih uradaka, bio bi velik dobitak u vremenu, koje bi se onda moglo posvetiti podučavanju. Umjesto mnogih milijuna radnih sati utrošenih u ispitivanje, ispravljanje i ocjenjivanje učeničkih uradaka, jedan kompjuter bi sve to obavio za nekoliko sekundi.

Odnos učenika i nastavnika bitno bi se promijenio.

Budući da bi nastavnikov dohodak i ugled ovisili bi o uspjehu njegovih učenika, on bi se trudio raditi što više i bolje.

Radi što više ocjene vlastitog rada i većeg dohotka, koji bi, kako smo već rekli, bio proporcionalan visini ocjene njegova rada, tj. visini prosječne ocjene njegovih učenika, nastavnik bi se trudio zadobiti njihovu ljubav, povjerenje i naklonost, a uspjeh u tome bi i samim učenicima olakšao učenje i uvećao uspjeh.

Ovdje ima još nešto od iznimno velike važnosti za didaktički proces i njegovu uspješnost. Ako nastavnik koji podučava učenike, biva i njihov ispitivač i ocjenjivač, kao što je slučaj danas, onda se u učenicima razvija odbojnost prema nastavniku i strah od njega. Posljedica je to da se njegov predmet nerado, nevoljko i teško uči, pogotovo ako nastavnik nehotično ili hotimično nije objektivan i pravedan u ocjenjivanju. Rezultati su slabo znanje i niske ocjene, što je šteta za učenike, a kasnije i za cijelo društvo, ali ne i za te nastavnike, jer oni dobijaju jednaku plaću kao da rade sasvim dobro i pravedno.

Kad nastavnici više ne budu ispitivali i ocjenjivali učenike, odnos učenika prema nastavniku i gradivu kojeg predaje biti će prvenstveno ljubav i poštovanje, pogotovo prema onima koji budu daroviti i onima koji se budu trudili da učenicima prenesu što veće znanje i da ga učine što interesantnijim. To će rezultirati puno lakšim usvajanjem znanja, boljim memoriranjem naučenoga, jer ono što se voli i cijeni lako se uči i dugo se i dobro pamti.

Član 9

Svi učenici neke škole bili bi podjeljeni u dvije vrste grupa: didaktičke i pedagoške. Didaktičke grupe bile bi zapravo današnji razredi. Svaku didaktičku grupu vodio bi jedan specijalizirani voditelj, razrednik, didaktičar, i to bi mu bio isključiv posao. Pedagoške grupe bile bi novina. Pedagošku grupu bi sačinjavali učenici iz različitih didaktičkih grupa, koji bi stanovali u istom paviljonu i koju bi vodio jedan pedagog.

Pedagoške grupe bile bi neka vrsta zamjene za obitelj.

Član 10

Pedagog bi se brinuo o tome da učenici imaju što kvalitetniju, edukativniju aktivnost izvan nastave i učenja: odgoj, rekreaciju, zabavu itd. A razrednik, didaktičar o tome da učenici što više i što bolje uče u vrijeme i van vremena nastave.

Član 11

Kao što bi visina dohotka nastavnika ovisila o visini prosječne ocjene učenika koje bi podučavao, tako bi isto visina razrednikova dohotka ovisila o prosječnoj visini ocjena učenika njegova razreda. Na isti način bi se određivala i visina dohotka pedagoga.

Član 12

Kao što sam već natuknuo, u Članu 9 didaktičku grupu ili razred sačinjavali bi učenici iz različitih pedagoških grupa, a pedagošku grupu učenici iz različitih didaktičkih grupa, zajednica ili razreda.

Zašto je ovo potrebno?

Ako bi npr: članovi jedne pedagoške grupe, npr. grupe A, koji idu u različite razrede : npr, u 2a, 2b, 2c, 2d, 2e, 2f, 2g i 2h imali vrlo visoku prosječnu ocjenu, onda bi to bila zasluga njihovog pedagoga, i on bi bio nagrađen velikim dohotkom. Ako bi pak neka didaktička zajednica, tj. razred koji se sastoji od učenika što dolaze iz pedagoških grupa: A, B, C, D, E, F, G i H postigla vrlo visoku prosječnu ocjenu, bilo bi jasno i nedvojbeno da je za to zaslužan njihov razrednik i da on treba primati nagradu za to.

Isto bi bilo i sa nastavnicima. Ako bi učenici postizali iznimno visoku prosječnu ocjenu iz, npr. biologije, bilo bi automatski jasno da tako visoka ocjena proizlazi prvenstveno iz velike kvalitete rada nastavnika biologije, pa bi on imao i vrlo velik dohodak. Učenici kojima bi u istoj školi predavao jedan drugi nastavnik biologije, kolega onoga prvoga, imali bi možda nižu prosječnu ocjenu, pa bi i taj nastavnik imao nešto nižu plaću.

A ako bi bila vrlo visoka prosječna ocjena svih učenika te škole, bilo bi jasno da je za taj uspjeh zaslužan ravnatelj škole i da bi stoga upravo on zasluživao velik dohodak.

U ovakvom školskom sistemu nedvojbeno bi se znalo ko je za što odgovoran ili zaslužan i koliko. Taj bi sistem motivirao učenike na što intezivnije i bolje učenje, a nastavnike, pedagoge i didaktičke voditelje na što bolji rad.

Druga varijanta pedagoške grupe

Možda bi bilo vrlo dobro kad bi neka pedagoška grupa bila strukturirana npr. na slijedeći način:

6 učenika iz četvrtih razreda.

7 učenika iz trećih razreda

8 učenika iz drugih razreda, i

9 učenika iz prvih razreda

Kod ovako strukturirane pedagoške grupe, postojala bi mogućnost da stariji učenici pomažu mlađima. To je veoma važno, ne samo iz pedagoških i socijalizatorskih razloga, nego i zato jer bi onaj koji bi pomagao u učenju ili sličnim stvarima, pomoganjem svom pulenu i sam puno naučio. Najbolji učenici mogli bi čak biti licencirani za pomoć u podučavanju i za to dobijati stanovitu plaću.

 

Član 13

Didaktičke i pedagoške grupe činila bi muška i ženska djeca raličitih sposobnosti, ali tako da prosječna ocjena cijele grupe bude cca 3,00. Tako bi i same grupe – jedna u odnosu na drugu – u startu imale približno jednake sposobnosti – prosječnu ocjenu cca 3,00. Ovo je važno stoga da ne bi neki pedagozi ili didaktičari dobili grupu iznimno sposobnih učenika, a drugi nedovoljno sposobne. Posljedica bi bila neosnovana i nepravedna razlika u uspjehu grupa i dohocima njihovih voditelja.

Član 14

Da ne bi do toga dolazilo djecu bi trebalo početi ocjenjivati već u pretškolskoj dobi, kako bi se bar približno znale njihove sposbnosti i kako bi mogli biti što pravilnije raspoređeni u školskim grupama. Ovo implicira da bi i u ustanovama za odgoj djece pretškolske dobi sistem odgajanja trebao biti sličan onome kakav se ovdje zahtjeva da se uspostavi u školama.

Pored toga, prilikom upisa u školu, djeca bi trebala polagati prijemne ili kontrolne ispite, a ocjena postignuta na tim ispitima imala bi presudnu važnost za raspodjelu učenika u didaktičke i pedagoške grupe.

Napomena 2

Školovanje bi se moglo organizirati i bez pedagoških grupa i bez instituta razrednika ili didaktičara. To bi donekle pojeftinilo proces školovanja, ali bi zato u velikoj mjeri pogoršalo rezultate koje daje škola i školovanje. Takva škola možda ne bi bila možda ništa bolja nego današnja, koja je, kako smo već rekli, sramota za ljudsku vrstu, jer daje bijedne obrazovne rezultate, a k tome nema gotovo nikakav odgojni niti socijalizirajući, nego, dapače, antisocijalizirajući efekt. Ono, dakle, što bi društvo uštedilo na pedagoškim i didaktičkim grupama, višestruko bi kasnije platilo putem sudstva, zatvora, policije, alkoholizma, narkomanije kriminalne djelatnosti, krvnih delikata, asocijalnog ponašanja velikog dijela populacije, zatim stručnim i općim neznanjem i neobrazovanošću itd. tako da je uvođenje ovih grupa, za samo društvo, zapravo neusporedivo ekonomičnija i racionalnija varijanta, iako se to ne vidi na prvi pogled.

Veličina Dohotka nastavnika, pedagoga i didaktičara (razrednika).

 

Član 15

Nastavnik čiji bi učenici postizali prosječnu ocjenu npr 3, 00 dobijao bi plaću jednaku prosječnoj plaći npr. inženjera u industriji. To bio bila referentna plaća za visinu prosjećne plaće za rad u školi.

A ako bi prosječna ocjena njegovih učenika bila npr 3,10, plaća bi mu bila za 10 % veća. Za 3.20 , 20% veća i td. Za prosječnu ocjenu 4,00, plaća bi mu bila 100% , ili dvostruko veća, a za prosječnu ocjeni 5,00, trostruka.

Evo jedne pojednostavljene tablice.

1,79 – nastavnik se otpušta, jer je najniža dozvoljena ocjena 1,80

1,80 – nastavnik dobija samo 30% od prosječno velike plaće

2,00 – nastavnik dobija 50% od prosječnog dohotka.

3,00 – nastavnik dobija prosječno velik dohodak

4,00 – Dvostruki dohodak

5,00 – Trostruki dohodak

Napomena 3

Darovit bi nastavnik sa relativno malo rada postizao dosta visoku prosječnu ocjenu svojih učenika, i visok dohodak, a manje darovit, ukoliko bi htio dobijati visok dohodak, morao bi to postizati povećanim radnim vremenom, tj. dodatnim pomaganjem učenicima. Dodatni rad bio bi mu isplaćen u formi povećanog dohotka koji bi opet proizlazio iz povećane prosječne ocjene njegovih učenika.

Član 16

Po ovom istom principu, (Član 11), dohodak bi dobijali i didaktički i pedagoški voditelji, tj. voditelji didaktičkih i pedagoških grupa, a također i ravnatelj.

Član 17

No kako je ravnatelj zapravo manager, njegova plaća za prosječan uspjeh škole, 3,00 ne bi bila jednaka prosječnim plaćama nastavnika, didaktičara ili pedagoga nego veća, a povećavala bi se sa povećanjem prosječne ocjene škole, procentualno, isto kao kao i kod nastavnika i drugih subjekata. Za prosječnu ocjenu 3,10 povećala bi se za 10 %, za ocjenu 3,20 , 20 % za ocjenu 3, 25, 25% itd. do ocjene 5, 00, koju najvjerojatnije ne bi postigao ni jedan ravnatelj niti nastavnik. No, ako bi prosječna ocjena škole spala na 1,79, ili možda 1,82, ili pak na 2,00, ravnatelj bi morao dati ostavku, i ako to ne bi učinio bio bi kazneno progonjen.

Nagrade i kazne

Član 18

Natprosječno dobri učenici primali bi stanovitu novčanu nagradu za dobro učenje i ponašaje. Nagrada bi trebala biti proporcionalna uspjehu u učenju. Pored novčanih nagrada, trebalo bi dodjeljivati i nekakve počasne diplome, medalje i priređivati svečanosti u počast najuspješnijim učenicima.

 

Član 19

Najteže kazne (putem smanjivanja ocjene) trebale bi se izricati za varanje na ispitima. Iskazivanje nepoštovanja prema nastavnicima ili pedagozima i drugim odgajateljima kažnjavalo bi se smanjivanjem ocjene iz ponašanja, također i činjenje izgreda ili štete, koja bi se pored toga trebala nadoknađivati novcem počinitelja. Posebno oštre kazne dobijale bi se za nasilje nad drugim učenicima.

Napomena 4

Ne bi trebalo isključiti niti tjelesne kazne. Prakticiranje tih kazni u školama nije znak neciviliziranosti, a njihovo neprimjenjivanje mogao bi biti početak neciviliziranosti i barbarstva. F Bacon, na jednom mjestu u Novom organonu kaže da je tjelesno kažnjavanje sramota za učitelja, jer je on trebao prije toga primjeniti suptilnije kazne ili sredstva za sprečavanje prijestupa. Držimo da je ovo istina i manifestacija Baconove mudrosti. No ako bi odgajatelj propustio i tjelesno kažnjavanje, kao poljednju mjeru, posljednje pedagoško sredstvo, onda bi se trebao smatrati lošim ili nikakvim učiteljem.

I Ivo Andrić, u Travničkoj hronici, na jednom mjestu, vrlo mudro, na usta Sulejman paše Čehaje, kaže, kako je vidio da se neki ljudi puno bolje uče od tabana nego od glave, te da takvi dobro i dugo pamte lekciju koju su dobili po tabanima. Čini se da je batina ipak izišla iz Raja, a naše dekadentno vrijeme to zaboravlja. Uostalom najbolja škola svih vremena, Eton College u Engleskoj, škola koja je čovječanstvu dala najbolje i najveće umove na ovom planetu u posljednjih 6 stoljeća, i dan danas koristi šibu kao pedagoško sredstvo. Šiba je izvrsno pedagoško sredstvo u rukama dobrog pedagoga. Ali takav će ju rijetko upotrebljavati.

No u stvarnom svijetu, među živim ljudima ima dosta slučajeva u kojima su šiba i tjelesna kazna apsolutno neophodne – mislim a slučajeve u kojima oni bešćutni prijestupnici «razumiju» isključivo fizičku bol. Nanošenjem fizičke boli, njima se pedagog obraća jedinim jezikom kojeg razumiju i bilo bi bezumno i antipedagoški ne poslužiti se tim jezikom radi toga da se čovjeka nečemu nauči.

Riječ govori o tome što treba činiti, a šiba; o onome što se ne smije.

Odsjecanje ruku, nogu, ušiju, glava ili drugih ekstremiteta i organa ili pak kastraciju ne možemo baš najtoplije preporučiti kao dobra pedagoška sredstva i metode popravljanja i usavršavanja mladih pripadnika ljudske vrste.

***

Unazađivanje školstva Danas je u modi hvaliti npr. Waldorfsku, tj. Steinerovsku školu ili Montessori sistem školovanja kao nešto napredno i kao škole budućnosti. To je, međutim, upravo put u barbarstvo i divljaštvo. Slično stvar stoji i sa takozvanim slobodnim školama i Microsoftovim pokušajima da se proces (kontra)edukacije mladih pripadnika ljudske vrste postigne isključivo sa što većim i što širim uvođenjem elektronike u didaktički proces. Rezultati takvog načina «popravljanja» školstva već se vide u društvenoj praksi, tj. u antidruštvenoj, i anticivilizacijskoj životnoj praksi odgajanika tih škola.

Ovi pravci «razvoja», tj. otvoreno, degeneracije školstva, u zadnje vrijeme, nakon 1995 jako su potpomognuti knjigama J. K. Rowling i filmovima o Harryu Potteru gdje je najviši cilj individue biti najbolji, najlukaviji i najspretniji štreber, a kasnije najambiciozniji zaposlenik unutar postojećeg birokratskog aparata i sistema.

Sve ove vrste unazađivanja školstva, a i same civilizacije prešutno su bazirana na ideologiji da vrsta i njena postignuća služe individui kao sredstva za njen karijeristički uspon i ostvarivanje njene sreće i zadovoljstava.

Ta bi se pedocentrička ideologija dala sažeti na slijedeće:

Ostvaruj svoje osobne interese i ciljeve na način da društvo, vrstu i civilizaciju bezobzirno koristiš kao prosta sredstva za ostvarivanje tih svojih ciljeva i želja.

To je antidruštvena, anticivilizacijska filozofija, filozofija egoizma, naravno zaogrnuta plaštem alternative, altruizma, ljubavi spram učenju, radu, kreativnosti, kulturi, prirodi i svemu ostalom što je trendy.

Da li je potrebno posebno napominjati da je to je regresivan, ontoklastički smjer i put.

Umjesto poboljšavanjem općeg socijalnog položaja i važnosti djece, tj, učenika, školovanje im se olakšava ukidanjem obaveze sticanja znanja, nužnog za njihov vlastiti razvoj i smisleni opstanak, te za održanje i razvoj društva i civilizacije. Ove su škole primjer toga kako se dobit može sticati činjenjem štete društvu, i treba li se onda čuditi tome što im odgajanici – kad konačno postanu manageri ili političari – ostvaruju svoje interese na štetu društva, ili poduzeća, ili općenito na štetu sredine u kojoj žive i rade.

Istina je da, za razliku od prethodnih, suvremene generacije treba pripremati na to da budu potrošači, jer umjetno biće preuzima proizvodnju na sebe. No potrošnja ne bi smjela biti egoistička i štetonosna. I ona bi se morala prakticirati na način koji vodi ka ostvarenju ciljeva društva i ciljeva vrste, a ne ka njihovom obestvarenju, tj. onemogućavanju njihovog ostvarivanja, zaboravu ili zanemarivanju.

No, vratimo se mi pametnijim i korisnijim stvarima.

Član 20

Za određene vrste prijestupa, npr: višekratno varanje na ispitima, zakon bi morao predvidjeti, poništavanje ocjene, snižavanje ocjene i bezuvjetno udaljavanje iz škole, a u slučaju kršenja tog pravila, tj. neudaljavanja prijestupnika, kazna bi trebala sustići onoga ko nije sproveo zakon u djelo, a bio je dužan to učiniti.

Član 21

Što se tiče kazni za varanje na ispitima, kaznu ne bi trebao trpiti samo učenik koji je varao, nego i predmetni nastavnik, te didaktičar i pedagog čijim bi didaktičkim i pedagoškim grupama inkriminirani učenik pripadao. Njihova kazna sastojala bi se u smanjenju one prosječne ocjene na osnovu koje bi primali dohodak.

Član 22

Budući da se prikrivanjem čestog ili učestalog varanja na ispitima, tj. tzv, zataškavanjem takvih slučajeva od strane nastavnika, pedagoga ili didaktičara stiče protuzakonita materijalna dobit, trebala bi slijediti novčana ili zatvorska kazna, te privremena ili trajna, tj. doživotna suspenzija rada u školi, zavisno od veličine i težine prekršaja.

Napomena 5

Kazne trebaju biti dosta oštre i dosljedno se primjenjivati, jer bi opraštanje prekršaja i nekažnjavanje pogodovalo izgrednicima a destimuliralo dobre učenike i dobre nastavnike i pedagoge. Što je i za očekivati, jer opraštanje kazni je činjenje nepravde dobrim i poštenim učenicima i nastavnicima.

Bonis nocet qui malis parcitdobrima škodi onaj ko oprašta lošima – kaže besmrtno Rimsko pravo. A kaže još i slijedeće: Dura lex, sed lex – tvrd je zakon, al’ je zakon!

No ovdje je potrebno istaknuti da i pored tvrdoće i neumoljivosti, zakoni za djecu ipak moraju biti blaži nego za odrasle. To su s pravom i na osnovu dobrih razloga oduvijek tražili svi zakonodavci i sva društva.

Napomena 6

Zakon je, naime brana protiv nepravde i divljaštva, te jedno od najvažnijih sredstava ozbiljavanja ljudske budućnosti i ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, stoga, pored svoje pravednosti, zakon mora biti mora biti još i tvrd i neumoljiv.

Kazne udaljavanjem iz škole, ne bi se trebalo plašiti, jer to nije ništa nehumano. Sva bi djeca imala zakonsku šansu pohađati i uspješno završiti školu, ali sva djeca ne bi iskoristila tu šansu ili priliku i ostala bi neškolovana, ako ne bi našla neki način da se ipak nekako školuju. Udaljavanjem iz škole ne bi se nikome činila nepravda, okrutnost ili ugrožavao život. Uostalom, ljudskoj vrsti i društvu potrebni su i nepismeni i neškolovani ljudi za ostvarivanje njenih ciljeva.

Napomena 7

Zašto je u školovanje potrebno uvesti što je moguće više motivacijskih elemenata?

Odgovor je vrlo jednostavan. Učenje je posao primanja najdragocjenijeg dijela ljudskog nasljedstva, a to – učenje – vrlo je težak i odbojan posao, najteži i najodbojniji kojeg čovjek pozna.

«Učiti je teže nego kopati»,

kaže jedna stara izreka. Zato je mladim ljudima nejake i nezrele volje, djeci potrebno intezivnom i što je moguće većom motivacijom smanjiti tu odbojnost i težinu. Jasno, ne nauštrb znanja.

Razlog za takav stav upravo smo naveli – znanje je najveće i najvažnije ljudsko blago – ono bez čega se ne mogu ostvariti ciljevi ljudske vrste niti osmisliti ljudski opstanak i zato je od vitalne važnosti da se ono što uspješnije, sigurnije i lakše prenosi s jedne generacije na drugu.

Napomena 8

Plaćeno i besplatno školovanje i visina školarine.

Ovdje najprije moramo račistiti sa jednom naopakom i vrlo raširenom predrasudom, naime onom da je moguće nekakvo besplatno školovanje. To, navodno, besplatno školovanje nikad nigdje nije postojalo niti će postojati. Svako se šlolovanje plaća, samo je pitanje na koji način. Katkada ga plaća država, ali ga plaća dijelom onog novca kojeg je putem poreza uzela roditeljima one djece koja se školuju. To se, na prvi pogled doista može učiniti kao nekakvo besplatno školovanje, pogotovo onome ko ima loš vid, dok se zapravo radi o tome da roditelji posredstvom države sami plaćaju to školovanje.

Član 23

Ovdje se zahtjeva plaćanje školovanja posredstvom države. I to iz mnogo razloga koje sada ne možemo navoditi.

Napomena 9

Navest ćemo samo opće faktore i opće odnose koji čine ovaj društveni posao.

Član 24

Investitor je društvo, odnosno država ili nacionalni kapital. Škole, fakulteti, učenički i studentski domovi su investicije. Pedagoško i ostalo osoblje su zaposlenici, a djeca, tj. učenici su «sirovina», predmet rada. Završeni učenici su «proizvod».

Investitor plaća rad škole posredstvom plaćanja proizvoda škole – završenih učenika – i to prema njihovom broju, stupnju obrazovanosti i kvaliteti obrazovanja, tj. prosječnoj ocjeni. Plaćanje se izvršava svaki mjesec, od početka do završetka školovanja, tj. točnije, sve dok traje proces školovanja u nekoj državi.

Napomena 10

Nas zanima visina školarine, tj. novčana sredstva koja će neka škola dobivati za svoj rad.

Visinu tog iznosa trebalo bi određivati na slijedeći način.

Član 25

Ako račun pokaže da ukupni troškovi školovanja jednog prosječno uspješnog učenika u nekoj državi mjesečno iznose prosječno npr: 1 000$, onda bi škola koja postiže prosječnu ocjenu 3,00 dobivala upravo tih 1000 $ po učeniku. No ako bi postizavala prosječnu ocjenu 3,50, onda bi dobivala 1 500 $ po učeniku. Ali, ako bi, s druge strane, postizavala ocjenu samo 2, 75 ili 2, 80 onda bi dobivala samo 750$ ili 800$ po učeniku.

Napomena 11

Sistem plaćanja školovanja i školarine išao bi, dakle, za tim da učenike, nastavnike, ravnatelje i sve ostale subjekte motivira na što bolje učenje tj. postizanje što boljih rezultata učenja.

Član 26

Rezultati ocjenjivanja unosili bi se u kartezijanske koordinate i tvorili bi tzv. Gausovu krivulju. Krivulja koja bi prikazivala rezultate ispita rijetko bi se poklapala sa idealnom Gausovom krivuljom – krivuljom koja pokazuje pravilan raspored ili raspršenje rezultata u velikoj populaciji, tj. na velikom uzorku. Ako bi dobivena krivulja jako odstupala od idealne to bi moglo značiti da su zadaci bili prelagani ili pak preteški, pa daju previsoke ili preniske ocjene, ili da je kriterij ocjenjivanja bio preblag ili prestrog. Da bi se ta odstupanja otklonila, sve unesene ocjene dijelile bi se ili množile sa jednim brojem koji bi oblik krivulje približio idealnom. Tom operacijom kriterij ocjenjivanja učeničkih uradaka uskladio bi se s njihovim prirodnim sposobnostima. Jasno, ove operacije obavljao bi kompjuter i za sav taj posao trebalo bi mu nekoliko sekundi vremena.

Napomena 12

Može se očekivati da bi se korekcije Gausove krivulje u početku svodile na snižavanje prosječne ocjene postignute ispitima. No, što bi vrijeme više odmicalo to bi snižavanje bivalo sve manje, a nakon nešto dužeg vremenskog razdoblja gotovo bi ga nestalo. Prosječna ocjena ostala bi trojka, 3,00, ali nakon npr. 20 godina, ta bi ocjena sadržavala puno više znanja i puno kvalitetnije znanje, nego ona trojka u početku procesa takvog školovanja i ocjenjivanja, jer bi upravo takvo ocjenjivanje i motiviralo i prinudilo učenike na stjecanje što većeg i kvalitetnijeg znanja – sve do granica svojih prirodnih sposobnosti. Tako bi trojka, ili ona 3,00, nakon nekog vremena, označavala zbiljske prosječne prirodne sposobnosti učenika. Sve ostale ocjene, od jedinice do petice, također.

Ocjene koje daje današnje školstvo lažiraju stvarno stanje, i to u korist loših učenika i loših nastavnika. Današnja ocjena 3,00, trojka, po znanju koje sadrži je zapravo 1,00, neprolazna ocjena. Nešto tako loše kao što su današnji učenici sa prosječnom ocjenom, danas ne proizvode ni Kinezi.

Član 27

Ispitna pitanja sastavljala bi komisija iskusnih nastavnika, didaktičara i pedagoga i unosila ih u kompjuter. U njemu bi bilo pohranjeno na stotine tisuća pitanja za svaki pojedini predmet, i kompjuter bi mogao birati koja će pitanja postaviti učenicima. Za kreiranje pitanja ne bi trebalo štediti ni vrijeme ni novac, jer se dobro odabranim i profiliranim pitanjima može vrlo precizno otkriti stvarno znanje svakog pojedinog učenika, ali i nešto puno važnije – koliko on razumije gradivo o kojem ga kompjuter ispituje.

Član 28

Ispiti bi trebali biti vrlo česti. Iz svakog predmeta, svi učenici bi trebali biti temeljito ispitani najmanje jednom u sedam, deset ili petnaest dana, i to bez ikakve najave ili mogućnosti da se otkrije koja će pitanja postaviti kompjuter, jer on bi odabrao pitanje dijelić sekunde prije nego bi ga postavio desetinama ili stotinama tisuća učenika, a ocjenu vrijednosti odgovora bi dao čim bi učenik klikom na enter završio odgovaranje.

Napomena 13

Zašto je važno da ispiti budu vrlo česti?

Tako se puno bolje nauči i zapamti zadano gradivo obrazovanja

Repetitio est mater studiorum – Ponavljanje je majka mudrosti.

Vrijeme i životna tj. duševna energija djece jača se i oslobađa svih suvišnih obaveza samo radi toga da bi se više i efikasnije mogla posvetiti učenju.

Član 29

Glavne nastavne predmete čine znanosti i umjetnosti koje sačinjavaju elemente umjetnog bića: matematika, fizika, biologija. kemija, tehnologija …likovne umjetnosti, muzička umjetnost, film, književnost, jezici itd. Od društvenih znanosti: sociologija, ekonomija, pravo, politologija, filozofija, logika… Taj spisak uglavnom bi važio za tzv. srednje škole, a na fakultetima bi se ove znanosti suzile i specijalizirale, ili bi im se dodale nove. Među nastavne predmete ne bi mogli ulaziti vjeronauci raznih religija niti razne ideologije. To bi učenici mogli izučavati kasnije ako bi imali interesa za to. Neke od obaveznih predmeta izučavali bi se već u nižim razredima, a neki tek u višim.Volja je ovog zakona da učenici imaju što je moguće manje obaveznih predmeta, a postojeći zakoni već su odavno sačinili dobar raspored njihovog izučavanja.

Napomena 14

Važno je imati na umu ono što smo rekli, u članku 29. da se u školama mladi ljudi upoznavaju sa elementima koji sačinjavaju umjetno biće. Čak i onda kad se izučavaju prirodne znanosti, kao, npr: biologiju, fiziku, kemiju itd., djeca se ne upoznavaju sa prirodnim bićem, nego sa znanostima pomoću kojih se otkriva ili proučava prirodno biće. A kad izučavaju sociologiju, pravo, ekonomiju i slične predmete ne proučava se umjetno biće, nego se učenici upoznavaju s instrumentima njegovog spoznavanja i proučavanja, ili se pak upoznavaju sa teorijama koje pokušavaju definirati ili shvatiti umjetno biće.

Društvena izdvajanja novčanih sredstava za školstvo

 

Član 30

Za školovanje svakog pojedinog učenika, država je dužna izdvajati toliko novca koliko su godišnje, u toku zadnjih dvadeset godina, (bez efekata inflacije) iznosili prosječni troškovi života od rođenja djeteta do vremena završavanja fakulteta.

Ova suma bi se na kraju trebala izraziti postotkom prosječnog mjesečnog dohotka neke visokoobrazovane osobe, npr. industrijskog inženjera. A iznosila bi vjerojatno između 25 i 30  %  tog dohotka.

Član 31

Osobe u ministarstvu, državnoj upravi ili vlasti koje ne bi poštovale ovu odredbu i koje bi školstvu isplaćivale manju sumu od one koja je propisana zakonom, morale bi trpjeti kazneni progon, i kazne srazmjerne veličini prijestupa.

QES – kvocijent efikasnosti školstva – je omjer između cijene koju društvo plaća za školovanje svakog učenika i stvarnih troškova njihovog obrazovanja. Opća formula glasi:

—————–državna godišnja prosječna ocjena

prosječni QES = —————————————————————————-državni prosječni godišnji materijalni troškovi po učeniku

Za određenu školu važila bi ista formula, ali sa stvarno postignutim rezultatima u brojniku i nazivniku. Radi jednostavnosti, pretpostavimo da su rezultati identični prosječnim rezultatima i troškovima školovanja na razini cijele države.

———-godišnja prosječna ocjena ,3′ 00, tj. realizacija po učeniku – 1,000$

QES ——————————————————————————————–

godišnji troškovi školovanja po učeniku – 900$

QES = 1,1.

QES nije perskriptivni, nego samo egzaktno-deskriptivni faktor.

Član 32

No zakonom bi trebalo propisati da je kažnjivo ako QES padne ispod 1, 00. ili čak 1,2, za što postoje opravdani ekonomski razlozi, te da za to mora kazneno odgovarati onaj ko je doveo do toga – bilo ljudi u ministarstvu koji su nekoj školi davali premalu školarinu, bilo ravnatelj škole koji je nesavjesno i neznalački upotrebljavao dovoljno veliku školarinu.

Član 33

Plaća zaposlenika u ministarstvu školstva određivala bi se na osnovu prosječnog QES-a i bila bi mu proporcionalna. U općinama i županijama u kojima bi ta ocjena bila natprosječna, i plaća administratora bila bi takva, a ako bi bila znatno manja, tj. niža… i plaća bi im bila za plakanje.

Napomena 15

U zadnja dva stoljeća u velikoj je modi i «humanistički» govoriti da je zadatak škole da stvara kreativne individue, genijalce. Teško mi je, ali ipak moram reći da je to poprilično debela glupost, jer su tu doktrinu ispovjedali i ljudi koji su se u drugim stvarima pokazali kao mislioci vrijedni pažnje i divljenja.

Mi mislimo da čovjek, isto kao i voćka, ne može davati plodove prije nego sazrije. Čovjek počinje duhovno rađati onda kad postane duhovno zreo. Ni žena, koja rađa tijelom, ne može to činiti prije nego postane spolno i tjelesno zrela.

Duhovna zrelost je, dakle, uvjet istinske kreativnosti, a ona obično nastupa nakon školovanja, poslije spolne i opće tjelesne, i karakterne zrelosti. Kod mislilaca ta zrelost nastupa najčešće poslije pedesete godine, a kod umjetnika nešto ranije.

Bilo je doduše, primjera nevjerojatne dječje kreativnosti, npr. W. A. Mozart. Iz takvih primjera, mnogi ljudi zaključuju da bi bilo dobro kad bi velik broj djece bio tako rano kreativan kao Mozart i da bi to znatno ubrzalo i olakšalo razvoj ljudske kulture, pa školu shvaćaju kao instituciju za transformaciju djece u genijalce. To je nerazumno i smiješno, jer kreativnih ljudi ne treba biti puno. Kreativnost je takva da svojom djelatnošću i djelima zamjenjuje rad mnogih milijuna i milijardi ne-kreativnih ljudi. Škola treba prvenstveno odgajati i obrazovati reproduktivne duhove, formirati ljude koji će uspješno reproducirati, primjenjivati, ili upotrebljavati ono što su stvorile kreativne individue. To je pravi i bitni zadatak škole.

No danas, kako smo već naprijed pokazali, i to postaje suvišno, jer velik dio reproduktivnog posla, od čovjeka preuzima na sebe umjetno biće, a čovjeku ostaje uglavnom potrošnja i upotreba umjetnog bića. No upravo zbog toga što čovjek kani živjeti na osnovu rada i usluga umjetnog bića potrebno mu je solidno obrazovanje i škola koja će mu ga dati.

Jasno, tokom školovanja djecu treba često upozoravati na istinu: da je kreativnost najviša i najdragocjenija ljudska moć i da je dobro biti kreativan, ko može i ko je rođen ontogeničnog duha, jer upravo je po kreativnosti čovjek nalik Bogu i najviše o njoj ovisi to da li će ljudska vrsta ostvariti svoje ciljeve ili neće. U duše mladih ne-kreativnih individua škola ne može usaditi kreativnost, ali može barem poštovanje prema njoj i znanje o pravoj funkciji i važnosti kreativnosti. Svijest o pravoj naravi kreativnosti potrebna je i zbog toga što se daljnja evolucija umjetnog bića može temeljiti isključivo na kreativnom, a ne reproduktivom radu.

Treba također ukazivati i na važnost reproduktivnog rada i pokazati da kreativnost ne bi imala nikakvog smisla, niti važnosti kad stotine milijuna ili milijarde ljudi ne bi stalno iznova, iz generacije u generaciju reproducirali njena iznašašća.

Član 34

Kreativna djela učenika svakako bi trebalo nagrađivati posebnim, uglednim nagradama.

Nastavak napomene 14

Za sada, čovjek još nema nikakvog znanja o tome kako bi se moglo upravljati kreativnošću. Na sreću ta, najviša ljudska moć ipak – kako se barem čini – dosta dobro vodi samu sebe ka svojim ciljevima, premda najčešće ni sama ne zna kako.

Ne postoje zakoni koji bi mogli zapovjediti kreativnost. Ne postoje čak ni takvi koji bi ju mogli zaštititi. Štoviše, baš sami zakoni sputavaju kreativnost, čak i oni najbolji. To je razumljivo, jer kreativnost je, često, kao Eshilov Prometej ili Sofoklova Antigona, primorana kršiti i rušiti postojeće zakone da bi se ozbiljila i stvorila nešto novo i bolje. Tako je, eto, kreativnost nerijetko izložena zakonskim progonima, nerazumijevanju i nemilosti društva i prepuštena je svim mogućim hirovima sudbine.

Pored toga ne može bijedni čovjek propisivati zakone nečemu što je transcendentalnog ili transcendentnog, božanskog porijekla i naravi, a što ne razumije, te što njemu samome propisuje zakone opstanka. Jedna duboka izreka religioznih ljudi kaže: da mi ne znamo puteve Božje, ali On zna naše. Tako je i sa kreativnošću. Ona nas vodi, nama nepoznatim i prilično trnovitim putem. To je stvaralački put, put stvaranja umjetnog bića. Prema literarnoj predaji, taj teški i trnoviti čovjekov put, počeo s tim što su Adam i Eva jeli plodove sa Stabla spoznaje dobra i zla, nakon čega ih je Bog, inkvizitorisimus protjerao iz Raja.

Tom pričom čovjek je pokazao da kreativnost, pored ostalog smatra i nekom vrstom zla, a Hegel je upravo tu vrstu zla shvatio kao «moć negativiteta», moć koja razvija civilizaciju i samoga čovjeka i pokreće svijet na njegovom putu uspinjanja ka onom Apsolutnom.

Creativitas benedictio maledictioque estkreativnost je i blagoslov i prokletstvo.

Inkvizicija je, dakle, postojala oduvijek, samo je mijenjala ime, oblik i metode. No, istini za volju, mora se reći da je uspostavom liberalne građanske demokracije izgubila velik dio svoje nekadašnje moći, ali ne svu,jer je ovo društvo utemeljeno u slobodi, ali ipak nije slobodno od navika, predrasuda, okoštavanja mišljenja i sličnih stvari

Što, dakle, s kreativnošću i kreativnim učenicima?

Ništa.

Najviše što možete učiniti jest to da im ne budete prevelika prepreka i smetnja. Pored toga, ne bi bilo nimalo loše poticati učenike na kreativnost.

Ali, ne bi bilo zgorega niti biti oprezan prema onome što se lukavo pokušava ogrnuti likom kreativnosti, tj. onoga što želi steći legitimaciju pravih otkrića i istinskih spoznaja, a zapravo se ne radi ni o čemu drugom, nego o smišljenim prevarama ili nehotičnim zabludama. Istina i zabluda ili prevara, katkada su slične ko sestre blizanke. I da nema te vanjske sličnosti, ne bi neistine tako često varale ljude. A da nevolja bude veća, istinska otkrića su fantastičnija, od onoga što može osmisliti i najsmjelija mašta ili najmaštovitija lažljivost, pa se većini ljudi često čini da velika otkrića i jesu plod nekakve mašte, ludosti, zablude ili prevare.

 

 

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: