Skip to content

Novi temelji EU

06.10.2013.

Normal
0

21

false
false
false

HR
X-NONE
X-NONE

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-priority:99;
mso-style-qformat:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin-top:0cm;
mso-para-margin-right:0cm;
mso-para-margin-bottom:10.0pt;
mso-para-margin-left:0cm;
line-height:115%;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:11.0pt;
font-family:”Calibri”,”sans-serif”;
mso-ascii-font-family:Calibri;
mso-ascii-theme-font:minor-latin;
mso-hansi-font-family:Calibri;
mso-hansi-theme-font:minor-latin;}

NOVI TEMELJI EU

 Osvrt na prave probleme EU

Čini se da već na samom početku svog postojanja EU doživljava recidiv one socijalno-političke i ekonomske bolesti koju je proživljavala i Francuska monarhija i društvo iz vremena Louisa XIV.

 Administracija se trudi i grči pokušavajući popraviti, i poboljšati stanje u društvu, no svi ti skupi i jalovi pokušaji, svo to grebanje i struganje po površini slični su batrganju u živom blatu – tonemo sve dublje. Izdižu se samo troškovi, dugovi i problemi.

 Razlog tome što se EU već na samom počeku svog postojanja susreće s problemima s kojima se susreću duštva na svom zalasku, jest u činjenici da je EU, nastala spajanjem starih lokalnih evropskih državica i naslijedila prvenstveno njihove staračke bolesti – slabosti od kojih pate stara, dekadentna, već istrošena društva.

 Kako sam upravo rekao, EU je stvorena upravo od tog zastarjelog, već bolesnog materijala, a do njenog nastajanja došlo je prvenstveno i najviše zbog toga što su pobornici ujedinjenja očekivali da će evropske države, stvaranjem EU poboljšati i olakšati svoje unutrašnje ekonomsko funkcioniranje i svoj ekonomski i politički položaj u svijetu. No to očekivanje, bilo je iluzorno, jer nitko nije dirao u temeljne slabosti nacionalnih ekonomija – slabosti koje su svojstvene svim suvremenim građanskim društvima od Japana do USA i koje ugrožavaju cijelu svjetsku ekonomiju. Stvaranjem EU, njihovo djelovanje u EU nije ublaženo, nego oslobođeno za djelovanje na cijelom njenom teritoriju. Olakšano je i pojeftinjeno tek unutrašnje kretanje radne snage, roba, kapitala i usluga, a to i nije nekakav velik dobitak, pogotovo stoga što će biti samo privremen. Pojest će ga povećavanje administracije zadužene za praćenje i zakonitu provedbu tog programa.

 Eto, Đavao se voli našaliti sa namjerama i djelovanjem politike i političara, ali, bogami, i sa sudbinom cijelih naroda.

 Kad govorimo o današnjim slabostima (a nekadašnjim vrlinama), evropskih nacionalnih država i ekonomija, onda mislimo prvenstveno na one temeljne društvene, političke i ekonomske odnose iz kojih nastaju blagostanje i napredak, ili pak, bijeda, dugovi, stagnacija u razvoju, a i nazadak.

 Ovakva EU kakva je danas, nije ništa drugo do nekakav veliki socijalni i politički analgetik, koji ne liječi i ne otklanja bolest, nego samo ublažava bol koju ona stvara.

 Ili možda malko drugačije:

 Nasuprot očekivanjima, EU je na kraju ispala nekakva staračka ubožnica. No, da malko utješimo Evropljane – bolje i ubožnica nego ulica. Pogotovo stoga što se subjekti – narodi koji su se sklonili u ovu ubožnicu – za razliku od individua mogu revitalizirati i pomladiti, ako ne budu suviše rigidni.

 No usprkos svim kritičkim primjedbama, nedostacima, iluzijama napretka, mislim da je ipak dobro, vrlo dobro da je stvorena ta Unija, jer pokazuje da je moguće nekakvo razumno i dobrohotno ujedinjavanje do jučer neprijateljskih državica.

  ***

 Kako sam već u samom početku već natuknuo, slično kao što danas postupa suvremena Evropska administracija, postupala je i administracija Louisa XIV i nije postigla ništa, osim pogoršavanja stanja.

 Problem su riješili Jakobinci, tako što su ozakonili nove, produktivne, ontogenične građanske odnose koje je administracija feudalnog sistema gurala u stranu ili ih otvoreno gušila.

 Kao što je poznato, Jakobinci su to ostvarili putem revolucije. Giljotina, puške i barikade riješile su problem kojeg nije mogla riješiti administracija.

Da li je i danas u EU potrebna nekakva takva revolucija?

 Nemajte straha, današnje tj, suvremene probleme ipak treba rješavati drugačije – tzv. mirnim putem.»

 Razlog je u slijedećem:

 Feudalno društvo, taj modificirani oblik robovlasništva, trebalo je srušiti, a današnje, građansko društvo treba održati u postojanju.

 Treba mijenjati, tj. osuvremenjivati samo način održavanja građanskog društva, a to se ne može učiniti revolucijom, nego odgovarajućom reformom zakonskih, pravnih temelja tog društva.

 Dakle, ne silom, nego umom – kreativnošću.

 Ono što danas stvara sve veću bijedu, dugove, nepravedne i bolesno velike imovinske razlike među slojevima «razvijenih» građanskih društava, a i među narodima; zatim pravnu, ekonomsku nesigurnost i slične teškoće, ne proizlazi iz naravi samog građanskog duštva, nego iz zastarjelih, nefunkcionalnih ili direktno disfunkcionalnih, tj. antifunkcionalnih društvenih odnosa i načina njihovog održavanja.

  ***

  Da se ovo ne bi shvatilo kao još neki dodatni analgetik ili neka bijedna apologetika građanskog društva, moram odmah napomenuti, kako sam prethodnim istraživanjima pokazao da je građansko društvo rezultat društvenog razvoja ljudske vrste. A budući da je ono istinski rezultat razvoja, ne može se niti smije ukidati, kako je to želio Marx, nego se mora moći održati u postajanju, a može se održati jedino ako je sposobno iznalaziti sve funkcionalnije načine samoodržavanja – evoluirati (Aristotel – moć samoodržavanja je najviši i pravi rezultat razvoja svakog bića. Isto mišljenje zastupa i kasni Schelling u kritici Hegelovog shvaćaja dijalektike, odnosno njegovog shvaćanja razvoja kao nekakve permanentne revolucije.) Ovo samoodržavanje rezultata razvoja ne zbiva se na osnovu krutosti, nego dapače na osnovu fleksibilnosti, iznalaženja sve efikasnijih i boljih načina samoodržavanja – prilagođavanjem, evoluiranjem (Darvin).

 No za razliku od prirodnih vrsta, koje se prilagođavaju slučajnim promjenana okoliša, ljudsko društvo prilagođava se tako što odbacuje stara a iznalazi nova, sve savršenija sredstva i metode za ostvarivanje ciljeva vrste.

 A sada ono bitno.

 Iako je građansko društvo doista ozbiljeni rezultat razvoja ljudskog društva, ipak ono predstavlja samo zgotovljeno i adekvatno organizacijsko, ili političko sredstvo, neophodno oruđe, organon, organum ili instrument za ostvarivanje bitnih ciljeva ljudske vrste.

 A da bi ovo oruđe moglo služiti svrsi kojoj je namijenjeno, kako je gore već nagoviješteno, mora se povremeno popravljati i usavršavati – prilagođavati zadacima koje mora izvršavati.

 Ovdje je nužno postaviti jedno neugodno ali neizbježno pitanje.

 Da li su narodi EU spremni i voljni popravljati temelje na kojima su sagradili svoja društva.

 U «Društvenom ugovoru», Rousseau kaže da stari narodi nikako ne vole da se dira u njihove slabosti.

 ***

 Jedna mala, ali neophodna digresija.

 Podstaknut pogledima Spencera, Durkheima i drugih, kasnijih organicista ili funkcionalista, ljudsko sam društvo često nazivao virtualnim organizmom, a građansko društvo dovoljno razvijenim virtualnim organizmom – dovoljno razvijenim da posluži kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

 Prethodna društva, i komunizam nisu bila adekvatni i dovoljno funkcionalni umjetni organizmi – pa ih je zato daljnji razvoj prevladao, ukinuo, ili su, poput komunizma, morala propasti.

 Građansko društvo je, dakle, kako ja mislim, dovoljno ili potpuno razvijeni virtualni organizam ili dovoljno adekvatno organizacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste. Time bih htio reći da ono u sebi sadrži i moć samoodržavanja, a ona u sebe uključuje i sposobnost da se s vremena na vrijeme vrijeme, prilagođava novonastalim problemima i situacijama kako bi i dalje ostalo adekvatnim jer, kako sam gore rekao, upravo je sposobnost samoprilagodbe, evolutivnost ono što ukazuje na zrelost ili potpunu razvijenost nekog bića.

 ***

 Gore smo rekli da je društvo, societas, umjetni, virtulni organizam.

 S druge strane gledano, taj umjetni organizam nije ništa drugo do ozbiljeno, realizirano pravo.

 Ubi societas ibi ius – Tamo gdje je društvo, tamo je i pravo.

 Ali, zašto, tj. radi čega uopće nastaje pravo, a neka se prirodna vrsta transformira u umjetni, virtualni organizam, društvo.

 Ukratko. Pravo, koje se po raznim udžbenicima, enciklopedijama ili riječnicima definira kao sistem normi kojim se regulira ljudsko ponašanje zapravo je:

 ospoljena, opredmećena ili objektivirana, izvanjštena volja ljudske vrste – izvanjštena kao instrument i metoda kojom vrsta samu sebe, i motivira, i prisiljava na stvaranje takvih odnosa i prakticiranje takvih djelatnosti pomoću kojih može ostvariti svoje ključne ciljeve.

 Da ljudska vrsta nema nekakve transempirijske ili transnunc ciljeve i da pravo nije to što smo upravo rekli, ne bi imalo nimalo važnosti, niti bi ikada nastalo. A ono ne nastaje iz eficientnih, nego iz finalnih uzroka, a sami ti, finalni uzroci pak nisu produžetak carstva nužnosti, nego začeci carstva slobode ( kauzaliteta s pomoću slobode ili kauzaliteta utemeljenog u slobodi – Kant). Pravo, dakle, društva, države i civilizacija uopće nisu ništa drugo do ozbiljena sloboda. Ne, doduše, potpuno, ali, možda će jednom biti i to.

 Stvaranje prava i ponašanje u skladu s njim dužnost je svake takve (ontogenične) vrste kao što je ljudska.

 Osnovno pravilo prava koje važi za sve ljudske i društvene subjekte, počev od individue do države, nacije ili rase jest:

 Ostvaruj svoje interese i ciljeve, ali isključivo na način kojim istovremeno doprinosiš ostvarivanju ciljeva vrste.

 To nije samo pravna, nego i opća moralna zapovijed.

  ***

 Gore smo rekli da je pravo ospoljena volja ljudske vrste. Prema tome, dakle, vrsta je stvarni subjekt prava i njegov pravi, izvorni adresant, ali također i adresat. Razne individe, zakonodavci, ili pak narodi u svojim državama samo su glasnogovornici i izvršitelji njene volje.

 Vrsta je, dakle, također i istinski, i jedini suveren, na ovom planetu.

 Što se tiče raznih naroda, želimo istaknuti da, nasuprot općeprihvaćenom mišljenju smatramo da oni nisu nositelji suvereniteta, te da im pravo omogućuje da žive to bolje i da budu to moćniji, i, što je naročito važno, bitno nadmoćniji u odnosu na druge, ukoliko svoje vlastite interese ostvaruju na način kojim više i bolje doprinose ostvarivanju onih ključnih ciljeva vrste.

 Svijet se istinski osvaja otkrivanjem i ponudom boljeg načina života.

 Slično je mislio i K. Adenauer, kad je, nakon poraza Nacističke Njemačke, rekao: da se «svijet ne osvaja topovima, nego kruhom i maslacem!».

 Zajednica za ugljen i čelik otišla je još dalje – osvojila je Evropu naivnošću, iluzijama i obećanjima.

 No, vratimo se malo ozbiljnijem tonu i glavnom toku svjetskopovijesnog zbivanja.

 Takvo osvajanje svijeta, koje se bazira na ponudi boljeg načina života, nije njegovo porobljavanje, kako se, nažalost, čak i u udžbenicima često tvrdi, nego njegovo oslobađanje.

 Velika carstva prošlosti koja su stvarala civilizaciju u kojoj živimo, postala su moćna, dugovječna i široka, upravo zato što su nudila bolji način života. Njega nije bilo previše teško nametnuti susjedima, baš zato što je bio bolji i zato što su i oni, načešće i ne znajući, i usprkos svom otporu težili ka njemu. To naročito važi za Antički Rim, najveći imperij ikada stvoren. A bio je najveći, jer je on svijetu ponudio ono praktički najvrednije – pravo – život na temelju prava, a to je život na temelju slobode, razuma i smisla koji se jednim dijelom ostvaruje odmah, u postupcima koji su u skladu s pravom, a potpuno u nekoj dalekoj budućnosti. Rimsko pravo (u Justinijanovoj obradi i kodifikaciji) preživjelo je propast Zapadnog Rimskog carstva, 476. i službeno je važilo u Evropi sve do 1. 1. 1900., kada je nastavilo život u formi Njemačkog građanskog zakonika.

 Cijelo vrijeme, od 476 pa sve do, recimo: 1500. – uključujući i ona mračna stoljeća kada se vladalo na osnovu Leges Romana Barbarorum – Barbarskih Rimskih zakona – Rimsko je pravo bilo nositelj i čuvar kakve, takve civilizacije i sjeme ili klica budućnosti.

 I danas se mnogi narodi, a da toga uopće nisu svjesni, služe Rimskim pravom, i to kao nekom vlastitom tvorevinom.

 Rim nije osvojio samo prostor oko sebe, nego i vrijeme, budućnost, i to upravo putem prava, za kojeg je pravni romanista, historicista i «nacionalist» K. F. Von Savigny rekao da svoju neuništivu snagu crpi iz toga što je, poput prirodnih zakona, nadnacionalnog i nadvremenskog karaktera.

 To što je rekao von Savigny je činjenica, odnosno istina, pa se, upravo radi ostvarivanja interesa EU, moramo zapitati iz čega to proizlazi.

 Ljudski se svijet stalno mijenja. Civilizacija se razvija.

 Kako to da odredbe Rimskog prava preživljavaju sve ove promjene, te i dalje ostaju na kormilu razvoja civilizacije i nepogrešivo ju, čak i usprkos svim unutarnjim promjenama i prilagodbama, upravo kao Rimsko pravo ili njegov duh, vode ka ostvarenju njenih ciljeva – mislim na ciljeve vrste?

 Jasno, o današnjem pravu više ne možemo govoriti kao o eksplicitno Rimskom pravu, jer je ono preživjelo mnoge i opsežne promjene. No treba snažno istaknuti da nikakve preinake i nove odredbe nikad nisu došle u koliziju ili sukob sa temeljnim odredbama postavljenim još u vrijeme Rimske republike i Carstva.

 Izgleda da je odgovor na ono gornje pitanje: da to proizlazi upravo iz one gore opisane zrelosti pravnog bića i njegove sposobnosti da se prilagođava sve razvijenijim stupnjevima materijalne civilizacije i sve složenijim odnosima.

 Rimljani su zapravo, u svom pravu dovršili proces otkrivanja i formiranja bitnih principa samoorganiziranja ljudske vrste tj. njenog transformiranja u društvo, koje je, kako smo već rekli, neophodno političko sedstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.

 Time su ujedno postavili temelje slobode, koju su tek mnogo kasnije u svakodnevnoj praksi, kao društveni i državni realitet ozbiljili: Cromwell, Jakobinci, Jeferson, Washington, Lincoln, Napoleon i cijeli niz drugih velikih duhova.

 Ovo što je rečeno nije bila glorifikacija Rimskog prava, negoprolegomena jednom naputku koji se upućuje EU

 Ukoliko želi opstati ili biti bogata, moćna i ugledna i dugovječna kao npr. Rimsko carstvo, ili Zapadna civilizacija tokom 16, 17, 18, 19, i 20 tog stoljeća, EU treba početi živjeti na način kojim će, poput pravnika Rimskog carstva, ili buržoaskih revolucionara dati neki iznimno važan, neophodan i nezaobilazan doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. To, po mom mišljenju, znači da treba pristupiti promjenama, tj, usavršavanju postojećih pravnih temelja, koji se nisu mijenjali još od vremena koja su davno prethodila Napoleonovoj kodifikaciji i Njemačkom građanskom zakoniku.

 Veliki prosvjetiteljski pravnici u Francuskoj, Holandiji, Njemačkoj itd. i koji su postavili neosredne teorijske temelje liberalne demokracije nisu se bavili lokalnim ili evropskim pravnim i političkim problemima, nego su, kao i mi, pokušali odgovoriti na pitanje kako ljudska vrsta može ostvariti svoje ciljeve i osmisliti svoj život. A na ta pitanja odgovara se kroz tzv. prirodno pravoius naturale i ono što su Rimljani zvali ius gentium, što bi se ustvari trebalo zvati ius generis, jer je to pravo i pravilo po kojem se ravna cio ljudski rodgenus, a ne samo neka plemena i narodi – gentia.

 No, što to treba mijenjati i usavršavati

 Dopustite jednu malu retrodigresiju.

 Kao što je pokazao razvoj civilizacije, a što će se uskoro jasno pokazati buduća zbilja, neke od najvećih tekovina Rimskog prava i prava uopće su usavršavanje privatnog vlasništva i stvaranje virtualne osobe, tj. tzv. pravne osobe.

Institut privatnog vlasništva nastao je već davno prije uspostave Rima. Poznaje ga već Babilon, Ešnunski i Hamurabijev zakonik, Grci, Feničani, Židovi, i svi ostali civilizirani antički narodi. Rimljani su ga samo jasno definirali i znatno usavršili i rafinirali.

 No virtualna, ili umjetna osoba, odnosno tzv. pravna osoba, iako tek začeta u Rimu, jest izvorno Rimski doprinos razvoju prava i civilizacije.

 Odnos između fizičke osobe, živog vlasnika i virtualne, pravne ili umjetne osobe bio je slijdeći:

 Živa, fizička osoba, živi vlasnik upravljao je virtualnom, pravnom osobom, kao nekom vrstom virtualnog ili umjetnog roba. To je bila osnovna relacija njihovog odnosa, tj. jedinstva ili cjeline – organizma kojeg su sačinjavali.

 A sada, samo ukratko, riječ dvije o jednoj važnoj razlici između tzv. fizičke i virtualne, ili tzv. pravne osobe.

 To što ćemo navesti nije, naravno jedina njihova razlika, ali je ključna za ono na što hoćemo ukazati – a sastoji se u tome što su capacitates agendesdjelatne sposobnosti virtualne, umjetne ili pravne osobe neusporedivo veće nego one što ih ima fizička, biološka.

  Ta se razlika još više povećala u zadnjim stoljećima, kad je glavni oblik privatnog vlasništva postalo vlasništvo nad kapitaliziranim virtualnim osobama: kapitalnim dobrima, – poduzećima, bankama, zemljom, tvornicama, brodovima itd.

 Živi privatni vlasnik mogao je sve do prije stotinjak godina efikasno upravljati virtualnom osobom, i do tada se zbivao onaj čudesno, i neviđeno brzi razvoj civilizacije i ubrzano ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

 A onda, prije nepunog stoljeća, dolazi do sloma. Sprega živog privatnog vlasnika i virtualne osobe više ne rezultira napretkom, nego čak jasnim, nedvojbenim nazatkom.

 No vratimo se opet nakratko unatrag.

 Već tisućama godina veliki mislioci upozoravaju na to da je privatno vlasništvo nekakvo korjenito zlo i zahtjevaju njegovo ukidanje i uspostavljanje društvenog. Pokušaji da se ono uspostavi – počev od onog Platonovog na Siciliji do Lenjinovog u Rusiji neumitno propadaju, jer je takvo nešto kao što je društveno vlasništvo uistinu neodrživo – kako je upozorio već Aristotel.

 No da stvar bude još puno gora i teža, tradicionalno privatno vlasništvo bazirano na gospodarenju živog vlasnika, fizičke osobe sve jasnije i uvjerljivije pokazuje da više ne može služiti ostvaivanju ciljeva vrste, odnosno razvoju civilizacije. Živi privatni vlasnik jednostavno više nije dorastao upravljanju virtualnom osobom i zahtjevima koje ona pred njega postavlja.

 Eto, ali to nije sve.

 «Jedna nevolja – kako kaže ona poslovica – nikad ne dolazi sama.»

 Evo još jedne koju ona dovodi sa sobom.

 Između živog vlasnika i njegovog vlasništva umeće se stručno osposobljeni manager koji nije vlasnik, pa čiji prirodni interes stoga nije da čuva i unapređuje vlasništvo, kojim upravlja, i o kojem bi trebao ovisiti, nego da se što prije i lakše obogati. Najlakši, najekonomičniji i najkomotniji način je zapuštati i upropaštavati poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja. Tako on bez muke i na štetu društva, može ostvariti svoje ciljeve, a gazda i zaposlenici će na ulicu i pridružiti se sve većoj armiji nezaposlenih, razočaranih, ozlojeđenih i dezorjentiranih ljudi kojima će biti sasvim svejedno što se zbiva, a najčešća, gotovo jedina želja će im biti da svemu tome konačno dođe kraj.

 Jasno, nisu svi manageri ovakvi, ali ih ima više nego što se čini na prvi pogled i više nego dovoljno da nacionalna gospodarstva, a i cijelo svjetsko gospodarstvo dovedu u krizu ili kolaps. Oni neutralni i oni koji su savjesni i poduzetni, ne mogu nadoknaditi niti mali dio one štete koju prouzroče oni nesavjesni, jer da mogu, ne bi bilo ovih današnjih dugova.

 (Ovdje, nažalost, nije riječ samo o onim managerima u gospodarstvu, nego i o društvenima, administrativnoj vrhuški društva, tj. tzv. političarima, za koje ekonomisti, već odavno i duhovito tvrde: da «raspolažu tuđim novcem bez vlastite odgovornosti». Zbog toga ćete dole, na onom kratkom popisu naći i Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije.)

 Sada smo u slijedećoj situaciji:

 Za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste nužno je postojanje nekakvog dovoljno funkcionalnog vlasništva, i dovoljno funkcionalnog vlasnika i, naravno, dovoljno funkcionalnih i produktivnih odnosa koji će iz toga proizlaziti.

 Nedvojbeno se pokazalo da društveno vlasništvo ne može funkcionirati, a više ne funkcionira ni tradicionalni oblik privatnog vlasništva.

 «Što da se radi?»

 Da skratimo.

 Treba nastaviti i dovršiti posao kojeg su započeli već Rimski pravnici, tj. treba pristupiti stvaranju virtualnog privatnog vlasnika, ili, kraće: virtualnog vlasnika. To bi bila sinteza u razvoju virtualne, pravne ili umjetne osobe. Virtualni vlasnik biti će rezultat razvoja koji će u sebi sadržavati upravo onu dragocjenu sposobnost samoodržanja koju smo već opisali.

 Taj, virtualni vlasnik neće biti neki robot, računalo ili neko drugo elektronsko čudo, nego još jedna, nova virtualna osoba sa novim funkcijama. Uspostavlja se, putem prava – običnim društvenim zakonima pomoću kakvih je uspostavljen i živi privatni vlasnik i već postojeće vrste virtualnih, tj. pravnih osoba.

 Principe opstojnosti i funkcioniranja privatnog vlasništva i živog privatnog vlasnika, koje su definirali već Rimljani treba aplicirati na virtualnu osobu.

  Najvažniji zakoni pomoću kojih se uspostavlja virtualni vlasnik su:

 Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,

Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti,

Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života,

Zakon o školstvu.

 

Zakoni i objašnjenja uz neke paragrafe nalaze se dalje u tekstu

 Tamo ćete vidjeti da etabliranje tih zakona ne bi izazvalo nikakvo krvoproliće niti nevolje nekog od društvenih slojeva ili klasa. Naprotiv. Odmah bi počele popuštati nezdrave napetosti u društvu. Rad bi se počeo poštenije plaćati. Blagostanje bi se počelo pravednije raspoređivati i ubrzo bi se rasporedilo u smislu simetrične Gausove krivulje. To bi bila pravda koja bi bila utemeljena u samoj prirodi, jer su i urođene, prirodne radne, poduzetničke i druge stvaralačke sposobnosti, u ljudskoj populaciji, raspoređene u smislu simetrične Gausove krivulje.

 Virtualni vlasnik ozbiljio bi ono što su ljudi bonae voluntatis očekivali od društvenog vlasništva, i ono što su privatni vlasnici, kapitalisti, poduzetnici, talentirani manageri i karizmatični političari očekivali od privatnog.

 Jasno, ovakva reforma pravnih temelja društva ne bi bila korisna samo Evropskoj Uniji, nego isto tako i USA ili Rusiji a i drugim razvijenim građanskim društvima u malim državicama, jer ono što daje bogatstvo i dobar život je dobro uređenje, a ne geografska veličina ili mnogoljudnost.

 A, kao što sam već bezbroj puta rekao, draga naša EU, dobro je uređenje ono koje ostvaruje svoje ciljeve na način kojim istovremeno efikasno ostvaruje i ciljeve ljudske vrste.

 Jedan od razloga što sam toliko podcrtavao pravnu reformu je i to što će se sigurno pojaviti razni pametnjakovići koji će se opet vrlo glasno truditi da pokažu kako se napredak može izvesti samo popravkom morala, ućvršćivanjem i širenjem neke vjere, povratkom prirodi, anarhijom, ukidanjem novca itd.

 Eto toliko.

 Ako tzv. civilno društvo ne bi moglo izvesti ovu reformu, stvar bi trebalo predati u ruke Chucku Norisu, da on to riješi na svoj način.

 Pozdrav

 

Vaš Petrus

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: