Skip to content

Država budućnosti, novi temelji EU

29.04.2014.

RADOSNA VIJEST

Već decenijama razvijam ovu ideju i objavio sam već desetak knjiga o umjetnom biću, umjetnom vlasniku, svjetskoj državi, logorkaciji, nomokraciji, ontogeničnosti, ontoklastičnosti i drugim stvarima. Ali to je uglavnom bilo na Hrvatskom jeziku
No, prof. PETRA ŠĆUKANEC pokazala je interes za moje ideje i kani uskoro prevesti cijelu ovu knjigu na Engleski.
Čvrsto vjerujem da će nakon objavljivanja na Engleskom, moje ideje imati puno veći utjecaj.
Autor: Petar Bosnić Petrus

SVJETSKA DRŽAVA ,,,,State of future
Novi temelji EU
Codex Samoboriensis
Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon.
Sadržaj
Osvrt na prave probleme EU
Prolegomena
Uvod
Osnovni pojmovi
Temelji društva
Nacrt zakona o kontroli efikasnosti rada managera
Nacrt zakona o kontroli efikasnosti administracije i vlasti
Nacrt zakona o evidentiranju efikasnosti funkcioniranja domaćinstva
Skica zakona o kontroli efikasnosti školstva
Svjetska država

Što mogu znati?
Što mi je činiti?
Čemu se mogu nadati?
Što je čovjek?
Immanuel Kant

 

 

 

 

Bona lex aere perenius est.

 

 
Osvrt na prave probleme EU

Čini se da već na samom početku svog postojanja EU doživljava recidiv one socijalno-političke i ekonomske bolesti koju je proživljavala i Francuska monarhija i društvo iz vremena Louisa XVI.
Administracija se trudi i grči pokušavajući popraviti, i poboljšati stanje u društvu, no svi ti skupi i jalovi pokušaji, svo to grebanje i struganje po površini slični su batrganju u živom blatu – tonemo sve dublje. Izdižu se samo troškovi, dugovi i problemi.
Razlog tome što se EU već na samom počeku svog postojanja susreće s problemima s kojima se susreću duštva na svom zalasku, razlog tome, dakle, jest u činjenici da je EU, nastala spajanjem starih lokalnih evropskih državica i naslijedila prvenstveno njihove staračke bolesti – slabosti od kojih pate stara, dekadentna, već istrošena društva.
Kako sam upravo rekao, EU je stvorena upravo od tog, zastarjelog, već bolesnog materijala, a do njenog nastajanja došlo je prvenstveno i najviše zbog toga što su pobornici ujedinjenja očekivali da će evropske države, stvaranjem EU poboljšati i olakšati svoje unutrašnje ekonomsko funkcioniranje i svoj ekonomski i politički položaj u svijetu. No to očekivanje, bilo je iluzorno, jer nitko nije dirao u temeljne slabosti građanskog društva i temeljne slabosti nacionalnih ekonomija – slabosti koje su svojstvene svim suvremenim građanskim društvima od Japana do USA i koje ugrožavaju cijelu svjetsku ekonomiju, a samim tim i građansko društvo. Stvaranjem EU, njihovo djelovanje nije otklonjeno niti ublaženo, nego oslobođeno za djelovanje na cijelom teritoriju EU. Olakšano je i pojeftinjeno tek unutrašnje kretanje radne snage, roba, kapitala i usluga. No, to i nije nekakav velik dobitak, pogotovo stoga što će biti samo privremen. Pojest će ga povećavanje administracije zadužene za praćenje i zakonitu provedbu tog programa.
Eto, Đavao se voli našaliti sa namjerama i djelovanjem politike i političara, ali, bogami, i sa sudbinom cijelih naroda.
Kad smo već kod šale, primjetit ćete da se i ja volim našaliti, premda nisam nikakav Đavao. Volim kratke i povremene paradoksične ekskurse u područje apsurda, i mislim da mi se to može opraštati i tolerirati. Ta i velikom svijetu o kojem pišem toleriraju se povremeni i mali ekskursi u pravcu smislenog i razumnog ponašanja. Jasno, ne možete od mene, dok se bavim ovim pravnim stvarima, očekivati da budem još i neki Aristofan, Voltaire ili Molliere i nadam se da ćete se zadovoljiti ponekom skromnom ludorijom koja će umanjiti monotonost i suhoparnost izlaganja.
No, da se mi ipak vratimo poslu, a?
Kada, dakle, govorimo o današnjim društvenim i ekonomskim slabostima (a nekadašnjim vrlinama), evropskih nacionalnih država i ekonomija, onda mislimo prvenstveno na one temeljne društvene, ekonomske, a i političke odnose iz kojih nastaju blagostanje i napredak, ili pak – ako su se ti odnosi istrošili, – bijeda, dugovi, stagnacija u razvoju, a i nazadak.
Ovakva EU kakva je danas, nije ništa drugo do nekakav veliki socijalni i politički analgetik za građansko društvo, koji ne liječi i ne otklanja bolest, nego samo ublažava bol koju ono mora podnositi, zato što se ne mijenja.
Ili možda malko drugačije:
Nasuprot očekivanjima, EU je na kraju ispala nekakva staračka ubožnica. No, da malko utješimo Evropljane – bolje i ubožnica nego ulica. Pogotovo stoga što se subjekti – narodi koji su se sklonili u ovu ubožnicu – za razliku od individua mogu revitalizirati i pomladiti, ako ne budu suviše rigidni.
Ali, usprkos svim kritičkim primjedbama, nedostacima, iluzijama napretka, mislim da je ipak dobro, vrlo dobro da je stvorena ta Unija, jer pokazuje da je moguće nekakvo razumno i dobrohotno, pa makar i sterilno i izvanjsko ujedinjavanje do jučer neprijateljskih državica.

***

Kako sam već u samom početku već natuknuo, slično kao što danas postupa suvremena Evropska administracija, postupala je i administracija l’ ancien regime-a, Louisa XVI i nije postigla ništa, osim pogoršavanja stanja.
Problem su riješili Jakobinci, tako što su ozakonili nove, produktivne, ontogenične građanske odnose koje je administracija feudalnog sistema gurala u stranu ili ih otvoreno gušila.
Kao što je poznato, Jakobinci su to ostvarili putem revolucije. Giljotina, topovi i barikade riješile su problem kojeg nije mogla riješiti administracija. (Alexis de Tocqueville – «Stari režim i revolucija»)
Da bi ozbiljio nekakav napredak, um se služi nagradama i kaznama, govorio je A smith. Danas se više ili češće običava reći da se radi ostvarivanja tog napretka um služi «mrkvom i batinom».

Da li je i danas u EU potrebna nekakva «batina», tj, revolucija.

Ne plašite se. Današnje tj, suvremene probleme ipak treba rješavati drugačije – onim tzv. «mirnim putem» – tek uz povremenu i blažu upotrebu pendreka.
Razlog je u slijedećem:
Feudalno društvo, taj modificirani oblik robovlasništva, bilo je tek međustupanj, antiteza društvenog razvoja i trebalo ga je srušiti, prevladati a današnje, građansko društvo je sinteza, odnosno željeni rezultat, tj. ostvareni cilj razvoja, pa ga treba održati u postojanju.
Treba mijenjati, tj. osuvremenjivati samo način održavanja građanskog društva, a to se ne može učiniti revolucijom, nego odgovarajućom reformom zakonskih, pravnih temelja tog društva, evolucijom.
Dakle, ne silom, nego umom – kreativnošću.
Ono što danas stvara sve veću bijedu, dugove, nepravedne i bolesno velike imovinske razlike među društvenim slojevima «razvijenih» građanskih društava, a i među narodima i cijelim kontinentima; zatim pravnu, ekonomsku nesigurnost i slične teškoće, ne proizlazi iz naravi samog građanskog duštva, nego iz zastarjelih, nefunkcionalnih ili direktno disfunkcionalnih pravnih temelja i načina njihovog održavanja.

***

Da se ovo ne bi shvatilo kao još neki dodatni analgetik ili neka bijedna apologetika građanskog društva, moram opet istaknuti, kako sam i u prethodnim istraživanjima, već davno, pomoću jedne razvijenije dijalektike, nego što je bila Hegelova i Marxova, pokazao da je građansko društvo, već od početka povijesti bilo cilj, a danas je sinteza, odnosno ostvareni rezultat društvenog razvoja ljudske vrste. A budući da je ono istinski rezultat razvoja, ono ka čemu je vrsta težila od početka svoje ontogeničke djelatnosti, ne može se niti smije ukidati, kako je to želio Marx, nego se mora moći održati u postajanju, a može se održati jedino ako je sposobno iznalaziti sve funkcionalnije načine samoodržavanja – evoluirati (Aristotel – moć samoodržavanja je najviši i pravi rezultat razvoja svakog bića. Isto mišljenje zastupa i kasni Schelling u kritici Hegelovog shvaćaja dijalektike, odnosno njegovog shvaćanja razvoja kao nekakve permanentne revolucije.) Ovo samoodržavanje rezultata razvoja ne zbiva se na osnovu nekakve krutosti, rigidnosti, nego dapače na osnovu fleksibilnosti – iznalaženja sve efikasnijih i boljih načina samoodržavanja – prilagođavanjem, evoluiranjem (Spencer, Darvin). Moj zahtjev, za promjenom načina samoodržavanja društva, tj. zahtjev našeg vremena, kojeg ja samo dovodim do riječi, proizlazi i iz tetradičke dijalektike, u okviru koje se evolucija katkada naziva i epitetičkim razvojem.
No, za razliku od prirodnih vrsta, koje se prilagođavaju slučajnim promjenama okoliša, ljudska vrsta «se prilagođava» tako što iznalazi nova, sve savršenija i sve adekvatnija sredstva i metode za ostvarivanje svojih, već davno zadanih ciljeva. Govoreći općenito, a i bitno preciznije, ontogenične vrste ne prilagođavaju se okolišu, nego okoliš prilagođavaju sebi. Taj čovjekov okoliš, bilo prirodni, bilo onaj umjetni, kojeg je sam stvorio, kako materijalni tako i duhovni, a i moralni, nije ništa drugo do sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste – sredstvo koje treba stalno usavršavati, jer se drugačije ne mogu ostvariti oni ključni ciljevi ljudske vrste.
A sada ono bitno.
Iako je građansko društvo doista, sinteza, ozbiljeni rezultat razvoja ljudskog društva, ono ipak predstavlja samo zgotovljeno i adekvatno organizacijsko, ili političko sredstvo, neophodno organizacijsko oruđe, organon, organum ili instrument za ostvarivanje bitnih ciljeva ljudske vrste.
A da bi ovo, oruđe moglo služiti svrsi kojoj je namijenjeno, kako je gore već nagoviješteno, mora se povremeno popravljati i usavršavati – prilagođavati zadacima koje mora izvršavati.
Ovdje je nužno postaviti jedno neugodno ali neizbježno pitanje.
Da li su narodi EU spremni i voljni popravljati temelje na kojima su sagradili svoja društva.
U «Društvenom ugovoru», Rousseau primjećuje da stara društva nikako ne vole da se dira u njihove slabosti.

***

Jedna mala, ali neophodna digresija.
Podstaknut pogledima Spencera, Durkheima i drugih, kasnijih organicista ili funkcionalista, ljudsko sam društvo često nazivao virtualnim organizmom, a građansko društvo dovoljno razvijenim virtualnim organizmom – dovoljno razvijenim da posluži kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.
Prethodna društva, i komunizam nisu bila adekvatni i dovoljno funkcionalni umjetni organizmi – pa ih je zato daljnji razvoj prevladao, ukinuo, ili su, poput komunizma, morala propasti.
Građansko društvo je, dakle, kako ja mislim, dovoljno ili potpuno razvijeni virtualni organizam ili dovoljno adekvatno organizacijsko, odnosno političko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste. Time bih htio reći da ono u sebi sadrži i moć samoodržavanja, a ona u sebe uključuje i sposobnost da se s vremena na vrijeme vrijeme, prilagođava novonastalim problemima i situacijama kako bi i dalje ostalo adekvatnim, jer, kako sam gore rekao, upravo je sposobnost samoprilagodbe, evolutivnost ili epitetičnost ono što ukazuje na zrelost ili potpunu razvijenost nekog bića.
Liberalna građanska demokracija također je adekvatan, za sada, najbolji poznati sistem izbora vlasti i vlastodržaca. Ona je u društvu ono što je princip prirodnog odabiranja najboljih u prirodi – princip kojim vrste održavaju svoju vitalnost u borbi za opstanak.
Nedostatak, slaba točka suvremene demokracije je to što nema zakona na osnovu kojih bi se brzo i lako, s vladajućih položaja svrgavale individue i timovi koji se pokažu lošim, neproduktivnim vlastodršcima. Unaprijed se, naime, nikako ne može znati ko će dobro vladati, a ko neće, no to se može dosta brzo i nedovojbeno ustanoviti, a kad se ustanovi treba imati već spreman pravni instrument koji će loše vlastodršce brzo i lako izbacivati iz igre.
Otklanjanje spomenutog nedostatka suvremene demokracije – jedan je od nekoliko ključnih zadataka ove rasprave. Naše mišljenje o tome kako se to može postići – mislim na brzo i lako uklanjanje neefikasnih obnašatelja vlasti – naći ćete dalje tekstu, u Zakonu o kontroli efikasnosti vlasti.
Neposredni cilj demokratskih (a i drugačijih oblika) vladavina je stvaranje bogatstva. Dosadašnja praksa pokazala je da je liberalna građanska demokracija također najbolji poznati instrument za stvaranje bogatstva. No treba imati u vidu da to opće bogatstvo nije samo predmet uživanja i osiguravanja egzistencije, nego, prije svega, kapital, neophodno (bićevito) ekonomsko sredstvo, nužni ekonomski instrument za ostvarivanje ključnih ciljeva ljudske vrste.
Živuće generacije su, kako se čini, zaboravile ovo zadnje, zajedno sa svojim dužnostima spram budućih generacija, pa bi ih kazne koje propisuju zakoni koji se ovdje izlažu trebale podsjetiti na to.
O tome što se misli pod izrazom «kapital», čitat ćete kasnije.

***

Gore smo rekli da je društvo, polis, societas ili society umjetni, virtualni organizam.
S druge strane gledano, taj umjetni organizam nije ništa drugo do ozbiljeno, realizirano pravo.
Ubi societas ibi ius – Tamo gdje je društvo, tamo je i pravo, i to u njegovu temelju.
Ali, zašto, tj. radi čega uopće nastaje pravo, a neka se prirodna vrsta transformira u umjetni, virtualni organizam, društvo.
Ukratko. Shvaćanje prava, koje se (pod utjecajem pravnog pozitiviste, Hansa Kelsena), može naći po raznim udžbenicima prava, enciklopedijama ili riječnicima definira ga kao «zaokruženi sistem normi kojim se regulira ljudsko ponašanje». To shvaćanje nije netočno, ali je nebitno, jer, po svojoj biti, po svojoj najdubljoj naravi, pravo je:
ospoljena, opredmećena ili objektivirana, izvanjštena volja ljudske vrste – izvanjštena kao instrument i metoda kojom vrsta samu sebe: i vodi, i motivira, i prisiljava na stvaranje takvih odnosa i prakticiranje takvih djelatnosti pomoću kojih može ostvariti svoje ključne ciljeve.
Kad ljudska vrsta ne bi imala nekakve transempirijske ili transnunc ciljeve i kad pravo ne bi bilo to što smo upravo rekli, ne bi imalo nimalo nikakve važnosti, niti bi ikada nastalo.
Iz ovoga bi trebalo biti jasno da pravo ne nastaje iz eficientnih, nego iz finalnih, svršnih uzroka, a sami ti, finalni uzroci, pak, nisu produžetak carstva prirode ili carstva nužnosti, nego začeci carstva slobode («kauzaliteta s pomoću slobode» ili «kauzaliteta utemeljenog u slobodi» – Kant).
Pravo, dakle, društva, države i civilizacija uopće nisu ništa drugo do ozbiljena sloboda. Ne, doduše, potpuno, ali, možda će, a i trebalo bi jednom biti i to.
Stvaranje prava i ponašanje u skladu s njim dužnost je svake takve (ontogenične) vrste kao što je ljudska.
Osnovno pravilo i zapovijed prava koje važi za sve ljudske i društvene subjekte, počev od individue do države, nacije ili rase jest:
Ostvaruj svoje vlastite interese i ciljeve, ali to smiješ činiti isključivo na način kojim istovremeno doprinosiš ostvarivanju ciljeva vrste.
To nije samo pravna, nego i opća moralna zapovijed.

***
Jedna mala, slatka napomenica.

Gornju definiciju, po kojoj je pravo ospoljena ili objektivirana volja baš ljudske vrste, a ne nekog drugog subjekta, tu definiciju, dakle, valja dobro zapamtiti i stalno držati na umu, jer ona sadrži jasne razloge i objašnjenja iz kojih se vidi zašto se upravo ljudska vrsta ima smatrati suverenom i zašto bi cijela ljudska vrsta trebala živjeti u jednoj, jedinoj, Svjetskoj državi.
Eto, samo toliko.

***

Gore smo rekli da je pravo ospoljena volja ljudske vrste. Prema tome, dakle, vrsta je stvarni, temeljni subjekt prava i njegov pravi, izvorni adresant, ali također i adresat. Razne individe, zakonodavci, ili pak narodi u svojim državama samo su glasnogovornici i izvršitelji njene volje.
Vrsta je, dakle, kao što smo upravo nagovijestili, istinski, i jedini suveren, na ovom planetu.
Što se tiče raznih naroda, nasuprot općeprihvaćenom mišljenju, želimo ponovo istaknuti i jako, jako naglasiti da, smatramo da oni nisu nositelji suvereniteta i da ne propisuju pravo, nego su njegovi adresati. Pravo – kojeg propisuje vrsta – njima omogućuje da žive to bolje i da budu to moćniji, i, što je naročito važno, bitno i opravdano bogatiji, jači, nadmoćniji u odnosu na druge, ukoliko, naravno, svoje vlastite interese ostvaruju na način kojim više i bolje nego drugi doprinose ostvarivanju onih ključnih ciljeva vrste.
Njihov je neposredni povijesni i politički zadatak stvaranje velikih svjetskih imperija, koja su opet samo politički instrumenti za ostvarivanje ciljeva vrste.
Nekakav Lex de imperio – Zakon o pravu na vrhovnu vlast, na zapovijedanje, danas bi mogao biti valjan tek ako bi se odnosio na vlast nekakve svjetske vlade i to samo ako njena djelatnost ne bi bila u sukobu sa odredbama i mjerilima «Zakona o kontroli efikasnosti administracije i vlasti», jer taj zakon obznanjuje osnovne principe vladanja i nadređen je svakoj mogućoj vlasti, pa bila ona i superdemokratska ili pak autokratska, monomahijska.
A što se tiče onog osvajanja svijeta, naročito ističemo da se taj svijet se istinski osvaja samo otkrivanjem i ponudom boljeg načina života.
Slično je mislio i K. Adenauer, kad je, nakon poraza Nacističke Njemačke, rekao: da se «svijet ne osvaja topovima, nego kruhom i maslacem!».
«Zajednica za ugljen i čelik» otišla je još dalje – osvojila je Evropu naivnošću, iluzijama i obećanjima. (Evropljani, kako se čini, s vremena na vrijeme zaboravljaju kako treba upotrebiti ugljen i čelik.)
No, vratimo se malo ozbiljnijem tonu i glavnom toku svjetskopovijesnog zbivanja.
Takvo osvajanje svijeta, koje se bazira na ponudi boljeg načina života, nije njegovo porobljavanje, kako se, nažalost, čak i u udžbenicima često tvrdi, nego njegovo oslobađanje.
Velika carstva prošlosti koja su stvarala civilizaciju u kojoj živimo, postala su moćna, dugovječna i široka, upravo zato što su nudila bolji način života. Njega nije bilo previše teško nametnuti susjedima, baš zato što je bio bolji i zato što su i oni, načešće i ne znajući, i usprkos svom svjesnom otporu nesvjesno težili ka njemu. To naročito važi za Antički Rim, najveći imperij ikada stvoren. A bio je najveći, jer je on svijetu ponudio ono praktički najvrednije – pravo – život na temelju prava, a to je život na temelju slobode, razuma i smisla koji se jednim dijelom ostvaruje odmah, u postupcima koji su u skladu s pravom, a potpuno tek u nekoj dalekoj budućnosti:
Germanski barbari ili robovi nekog orijentalnog despota bili su stavljeni pred izbor:
ili će biti robovi surove prirode Teutonskih prašuma ili nekog još okrutnijeg orjentalnog despota, ili pak nekog civiliziranog rimskog robovlasnika gdje će im život biti relativno dobar i siguran, a imati će i mogućnost oslobođenja i obogaćivanja, čak i kao robovi, čiji je pekulium nerijetko bio veći od bogatstva što su ga imali njihovi vlasnici, patriciji. (Seneka, Lukul……) Golem broj robova koji su radili u republikanskoj, i kasnije carskoj administraciji, nisu bili tako bogati, ali su ipak živjeli neusporedivo bolje, sigurnije i duže nego njihovi «slobodni» zemljaci koji su ostali u Teutonskim prašumama. Za razliku od tih Teutonskih prašuma ili pustinja i polupustinja u Africi i na Bliskom Istoku, Rim je nudio istinsku perspektivu, nadu, budućnost i smislen život, čak i robovima, jer su i oni sudjelovali u ozbiljavanju budućnosti, tj. našim jezikom, u ostvarivanju ciljeva vrste.
Rimsko pravo (u Justinijanovoj obradi i kodifikaciji) preživjelo je propast Zapadnog Rimskog carstva, 476. i neposredno je važilo u Evropi sve do 1. 1. 1900., kada je nastavilo neformalno živjeti kroz norme Njemačkog građanskog zakonika.
Cijelo vrijeme, od 476 pa sve do, recimo: 1500. – uključujući i ona mračna stoljeća kada se vladalo na osnovu žive volje ondašnjih vladara i Leges Romana Barbarorum – Barbarskih Rimskih zakona – Rimsko je pravo bilo neposredni nositelj i čuvar kakve, takve civilizacije i sjeme, klica, ili temelj budućnosti.
I danas se mnogi narodi, a da toga uopće nisu svjesni, služe Rimskim pravom, i to kao nekom vlastitom tvorevinom.
Rim, dakle, nije osvojio samo prostor oko sebe, nego i vrijeme, budućnost, i to upravo putem prava, za kojeg je pravni teoretičar – romanista, historicista i «nacionalist» – K. F. von Savigny rekao da «svoju neuništivu snagu crpi iz toga što je, poput prirodnih zakona, nadnacionalnog i nadvremenskog karaktera».
To što je rekao von Savigny je činjenica, odnosno istina, pa se, upravo radi ostvarivanja svojih interesa EU mora zapitati: iz čega to proizlazi.
No, na to pitanje nije lako odgovoriti, jer ljudski se svijet stalno mijenja. Civilizacija se razvija, čas kroz revolucije, čas evolutivnim putem, a zna i nazadovati.
Ipak, pitajmo:
Kako to da odredbe Rimskog prava preživljavaju sve ove promjene, te i dalje ostaju na kormilu razvoja civilizacije i nepogrešivo ju, čak i usprkos svim njenim i svojim unutarnjim promjenama i prilagodbama, upravo kao Rimsko pravo ili njegov duh, vode ka ostvarenju ciljeva ljudske vrste?
Jasno, o današnjem pravu više ne možemo govoriti kao o eksplicitno Rimskom pravu, jer je ono preživjelo mnoge i opsežne promjene. No treba snažno istaknuti da nikakve preinake i nove odredbe nikad nisu došle u koliziju ili sukob sa temeljnim odredbama postavljenim još u vrijeme Republike i Carstva.
Izgleda da je odgovor na gornje pitanje: da to proizlazi upravo iz činjenice da su Rimljani, a da toga uopće nisu bili svjesni, shvatili pravo kao voljno, volitivno sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste odnosno ljudskog roda – humani generis – kako bi oni sami rekli. Iz razumijevanja takvog odnosa prema pravu lako se dolazi do shvaćanja da su Rimljani zapravo, u svom pravu, dovršili proces otkrivanja i formiranja, ili formuliranja bitnih, temeljnih principa samoorganiziranja jedne ontogenične (ljudske) vrste tj. njenog transformiranja u društvo, koje je, kako smo već rekli, neophodno političko ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.
Ti opći principi, koji su volitivni instrument ostvarivanja ciljeva ontogenične vrste, neće nikada iščeznuti, ma koliko i kako se pravo mijenjalo i prilagođavalo novim situacijama, a prestati će važiti tek kad se i ako se ostvare oni ciljevi ljudske vrste, jer tada više neće biti potrebni.
Da nije bilo toga, tj, da se Rimljani, i ne znajući to, nisu trudili baš oko ostvarivanja interesa i ciljeva ljudske vrste, kako bi oni, u tako dugom vremenu, u jednom carstvu objedinjavali tolike i tako raznorodne narode i da li bi to pravo nadživjelo, ne samo Zapadno carstvo, nego, i Bizant, i barbarstvo, i tisućljetne epohe koje su slijedile.
Otkrivanjem tih općih principa, Rimljani su ujedno postavili temelje slobode, koju su tek mnogo stoljeća kasnije u svakodnevnoj praksi, kao društveni i državni realitet ozbiljili: Cromwell, Jakobinci, Jeferson, Washington, Lincoln, Napoleon i cijeli niz drugih velikih duhova.
Ovo što je rečeno nije bila nikakva glorifikacija Rimskog prava, nego prolegomena jednom naputku koji se upućuje EU
Ukoliko želi opstati i biti uzorna, bogata, moćna, ugledna i dugovječna kao npr. Rimsko carstvo, ili Zapadna civilizacija tokom 15, 16, 17, 18, 19, i većeg dijela 20 tog stoljeća, njeni državnici i sam narod trebaju izvesti neke promjene kojima će, poput pravnika Rimskog carstva, ili buržoaskih revolucionara dati neki iznimno važan, neophodan i nezaobilazan doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste.
To, po mom mišljenju, znači da treba pristupiti promjenama, tj, usavršavanju postojećih pravnih temelja, koji se nisu mijenjali još od vremena koja su davno prethodila Napoleonovoj kodifikaciji i Njemačkom građanskom zakoniku, a i Pothierovom: «Pandectae Iustinianae in novum ordinem digestae».
Veliki pravni i politički teoretičari iz doba racionalizma i prosvjetiteljstva, u Engleskoj, Francuskoj, Holandiji, Njemačkoj itd., teoretičari koji su postavili neosredne teorijske temelje liberalne demokracije nisu se bavili lokalnim ili Evropskim pravnim i političkim problemima, nego su, baš kao Rimljani, a i mi, pokušali odgovoriti na pitanje kakvo društvo treba formirati ljudska vrsta da bi mogla ostvariti svoje ciljeve i osmisliti svoj život. A na to pitanje odgovara se kroz ono tzv. prirodno pravo – ius naturale i ono što su Rimljani zvali ius gentium, što bi se ustvari trebalo zvati ius generis, jer je to pravo ili pravilo po kojem se ravna cio ljudski rod – genus, a ne samo neka plemena i narodi – gentia.

No, što to treba mijenjati i usavršavati?

Najprije dopustite jednu malu retrodigresiju.

Kao što je pokazao razvoj civilizacije, a što će se uskoro još jasnije pokazati buduća zbilja, neke od najvećih tekovina Rimskog prava i prava uopće su usavršavanje privatnog vlasništva i stvaranje virtualne osobe, tj. tzv. pravne osobe.
Institut privatnog vlasništva nastao je već davno prije uspostave Rima. Poznaje ga već Babilon, Ešnunski i Hamurabijev zakonik, Grci, Feničani, Židovi, i svi ostali civilizirani antički narodi. Rimljani su ga samo jasno definirali i znatno usavršili i rafinirali.
No virtualna, ili umjetna osoba, odnosno tzv. pravna osoba, iako tek začeta u Rimu, a razvijena tek puno kasnije, jest izvorno Rimski doprinos razvoju prava i civilizacije.
Odnos između fizičke osobe, živog vlasnika i virtualne, pravne ili umjetne osobe bio je slijdeći:
Živa, fizička osoba, živi vlasnik upravljao je virtualnom, pravnom osobom, kao nekom vrstom virtualnog ili umjetnog roba. To je bila osnovna relacija njihovog odnosa, tj. jedinstva ili cjeline – organizma kojeg su sačinjavali.
A sada, samo ukratko, riječ dvije o jednoj važnoj razlici između tzv. fizičke i virtualne, ili tzv. pravne osobe.
To što ćemo navesti nije, naravno jedina njihova razlika, ali je ključna za ono na što hoćemo ukazati – a sastoji se u tome što su capacitates agendes – djelatne sposobnosti virtualne, umjetne ili pravne osobe neusporedivo, bitno veće nego one što ih ima fizička, biološka.
Ta se razlika još više povećala u zadnjim stoljećima, kad je glavni oblik privatnog vlasništva postalo vlasništvo nad kapitaliziranim virtualnim osobama: kapitalnim dobrima, – poduzećima, bankama, zemljom, tvornicama, dionicama brodovima, znanjem, informacijama, intelektualnim vlasništvom itd.
Živi privatni vlasnik mogao je sve do prije nešto više od pola stoljeća efikasno i relativno lako upravljati virtualnom osobom, i sve do tada se zbivao onaj čudesno, i neviđeno brzi razvoj civilizacije i ubrzano ostvarivanje ciljeva ljudske vrste za kojeg je Marx, u Komunističkom manifestu, rekao da je «za deset godina napravio više nego prethodne civilizacije za deset tisuća godina».
A onda, prije nepunog stoljeća, dolazi do sloma. Sprega živog privatnog vlasnika i virtualne osobe više ne rezultira napretkom, nego čak jasnim, nedvojbenim nazatkom.
No učinimo sada jedan veliki korak naprijed, vraćajući se opet nakratko unatrag.
Već tisućama godina veliki mislioci, umjetnici, humanisti, reformatori i drugi slični subjekti upozoravaju na to da je privatno vlasništvo nekakvo korjenito zlo i zahtjevaju njegovo ukidanje i uspostavljanje društvenog. Pokušaji da se ono uspostavi – počev od onog Platonovog na Siciliji do Lenjinovog u Rusiji neumitno propadaju, jer je takvo nešto kao što je društveno vlasništvo uistinu neodrživo – kako je vrlo razložno upozorio već Aristotel.
No da stvar bude još puno, bitno gora i teža, tradicionalno privatno vlasništvo bazirano na gospodarenju živog vlasnika, fizičke osobe sve jasnije i uvjerljivije pokazuje da više ne može služiti ostvarivanju ciljeva vrste, odnosno razvoju civilizacije. Živi privatni vlasnik jednostavno više nije dorastao upravljanju virtualnom osobom i zahtjevima koje ona i razvoj civilizacije postavljaju pred njega.
Eto, ali to nije sve.
«Jedna nevolja – kako kaže ona poslovica – nikad ne dolazi sama.»
Evo još jedne koju ona, rukom pod rukom, dovodi sa sobom.
Upravo zbog spomenute nemoći živog vlasnika, između njega i njegovog vlasništva umeće se stručno osposobljeni manager koji nije vlasnik, i čija sudbina. – a to je ono što je od presudne važnosti – za razliku od vlasnikove, nije ovisna o sudbini vlasništva kojim upravlja, i čiji prirodni i bitni interes stoga nije da čuva i unapređuje to vlasništvo, nego da se što prije i lakše obogati. Za manje od pola stoljeća dobar dio managera dokonao je da je najlakši, najekonomičniji i najkomotniji način da se obogate; zapuštanje i upropaštavanje poduzeća, odnosno kapitala, vlasništva kojim upravljaju. A upropastiti nešto tuđe, kako je poznato, nije nimalo teško. Tako on bez muke, na štetu živog vlasnika, zaposlenika i društva, može ostvariti svoje ciljeve, a na kraju balade, kad on uzme «svoje», a Vrag dođe po svoje, gazda i zaposlenici idu na ulicu i pridružuju se sve većoj armiji nezaposlenih, razočaranih, ozlojeđenih i dezorjentiranih ljudi. Društvo počinje polako propadati.
Jasno, nisu svi manageri ovakvi, ali ih ima više nego što se čini na prvi pogled i više nego dovoljno da nacionalna gospodarstva, a i cijelo svjetsko gospodarstvo dovedu u krizu ili kolaps. Oni neutralni i oni koji su savjesni i poduzetni, ne mogu nadoknaditi niti mali dio one štete koju prouzroče ovi nesavjesni, jer da mogu, ne bi bilo ovih današnjih dugova. Ukupni, novčani dug ljudske vrste približava se brojci od sedamdeset tisuća milijardi dolara, a najveći njegov dio nastao je u zadnjih četrdeset godina.
(Ovdje, nažalost, nije riječ samo o onim managerima u gospodarstvu, nego i o društvenima – administrativnoj vrhuški društva, tj. tzv. političarima, za koje ekonomisti, već odavno i duhovito tvrde: da «raspolažu tuđim novcem bez vlastite odgovornosti». Zbog toga ćete dole, na onom kratkom popisu naći i «Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije».)
Sada smo u slijedećoj situaciji:
Za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste nužno je postojanje nekakvog dovoljno funkcionalnog vlasništva, i dovoljno funkcionalnog vlasnika i, naravno, dovoljno funkcionalnih i produktivnih odnosa koji će iz toga proizlaziti.
Ali, ali…
Nedvojbeno se pokazalo da društveno vlasništvo ne može funkcionirati. No, lako je za društveno vlasništvo. Ono pravo i najveće zlo je u tome što više dovoljno dobro ne funkcionira ni tradicionalni oblik privatnog vlasništva.

To je pravi problem?

I…..?????!!!!!???!!!!

«Što da se radi?»

Da skratimo.
Treba nastaviti i dovršiti posao kojeg su započeli već Rimski pravnici stvarajući pravnu osobu, tj. treba pristupiti daljnjem razvijanju pravne osobe i to u pravcu stvaranja virtualnog privatnog vlasnika, ili, kraće: virtualnog vlasnika. To bi bila sinteza u razvoju virtualne, pravne ili umjetne osobe i, što je najvažnije sinteza razvoja instituta vlasništva. Virtualni vlasnik biti će dovršeni rezultat razvoja vlasništva, koji će u sebi sadržavati upravo onu dragocjenu sposobnost samoočuvanja i beskonačnog samoodržanja koju smo već opisali – sposobnost koja će se temeljiti na nenarušivoj funkcionalnosti.
Taj, virtualni vlasnik neće biti neki robot, računalo ili neko drugo elektronsko čudo, nego još jedna, nova virtualna osoba sa novim funkcijama. Uspostavlja se, putem prava – običnim društvenim zakonima pomoću kakvih je uspostavljen i živi privatni vlasnik i već postojeće vrste virtualnih, tj. pravnih osoba.
Principe opstojnosti i funkcioniranja privatnog vlasništva i živog privatnog vlasnika, koje su definirali već Rimljani u ius civile – građanskom ili privatnom pravu treba aplicirati na virtualnu osobu.

Najvažniji zakoni pomoću kojih se uspostavlja virtualni vlasnik su:

Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,
Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti,
Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života,
Zakon o školstvu.

Zakoni i objašnjenja uz neke paragrafe nalaze se dalje u tekstu.

Tamo ćete vidjeti da etabliranje tih zakona ne bi izazvalo nikakvo krvoproliće niti nevolje nekog od društvenih slojeva ili klasa. Naprotiv. Odmah bi počele popuštati nezdrave napetosti u društvu. Rad bi se počeo poštenije plaćati. Blagostanje bi se počelo pravednije raspoređivati i ubrzo bi se rasporedilo u smislu simetrične Gausove krivulje. To bi bila pravda koja bi bila utemeljena u samoj prirodi, jer su i urođene, prirodne radne, poduzetničke i druge stvaralačke sposobnosti, u ljudskoj populaciji, raspoređene u smislu simetrične Gausove krivulje.
Eto, dakle
Rimljani su dali, tj. stvorili privatno pravo – ius civile – umjetnu, virtualnu volju;

Buržuji; liberalnu demokraciju, funkcionalnu metodu njene manifestacije,

a današnje vrijeme trebalo bi pristupiti stvaranju virtualnog vlasnika, potpuno razvijene, samodovoljne, ili samoodržive umjetne, virtualne osobe sposobne upotrebiti prethodna dva otkrića u svrhu ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, i ozbiljavanja vlastite evolucije.

Da li bi EU mogla i htjela izvesti ovaj veliki podvig?

Taj, virtualni vlasnik ozbiljio bi ono što su svi ljudi bona fide et bonae voluntatis očekivali od društvenog vlasništva, i ono što su privatni vlasnici, kapitalisti, poduzetnici, talentirani manageri i karizmatični političari očekivali od privatnog. Mi ga zovemo umjetnim privatnim vlasnikom, ali ono bi se moglo nazivati i društvenim ili državnim vlasništvom, ali još i više takvim vlasništvom u kojem je vlasnik ljudska vrsta, jer se vlasnička prava protežu i na zaštitu interesa dalekih budućih, još-ne-začetih generacija.
Jasno, ovakva reforma pravnih temelja društva ne bi bila korisna samo Evropskoj Uniji, nego isto tako i USA ili Rusiji a i drugim razvijenim građanskim društvima u malim državicama, jer nije geografska veličina niti mnogoljudnost, nego dobro uređenje ono što daje snagu, stvara bogatstvo i dobar život,
A, kao što sam već bezbroj puta rekao, o…Velika EU, dobro je uređenje ono koje ostvaruje svoje ciljeve na način kojim istovremeno efikasno ostvaruje i ciljeve ljudske vrste.
Što se tiče svjetske zajednice ili Svjetske države, već smo pokazali da ju smatramo nužnom, No ovdje bi smo tu, moguću Svjetsku državu još htjeli opomenuti da ne ide putem kojim je išla EU, tj. putem prostog vanjskog ujedinjavanja, jer se time zapravo ne dobija ništa ili gotovo ništa.
Ma, uostalom, zar nije lakše, jednostavnije, mirnije, komotnije, sigurnije, ekonomičnije itd. itd. Svjetsku državu utemeljiti na onakvim zakonima i principima kakve mi ovdje sugeriramo, nego na prostoj dobroj volji, na kojoj je zapravo utemeljena EU – dobroj volji i neobavezujućim dogovorima koje nitko ne mora poštovati ako ne želi, i ne poštuje ih baš i upravo onda kad bi to najviše i najrigoroznijje trebalo. Takva je zajednica slična je nekakvom velikom grozdu mjehura od sapunice, a toliko je i pouzdana i ćvrsta. Stvaranje takvih «Unija» je posao za slabašne, nezrele, djetinjaste duhove, a nipošto za prave ljude i političare.
Jedan od razloga što sam toliko podcrtavao pravnu reformu je i to što će se sigurno pojaviti razni pametnjakovići koji će opet široko razjapiti svoje žvale i vrlo se glasno truditi da pokažu kako se napredak može izvesti samo popravkom morala, ućvršćivanjem i širenjem neke vjere, povratkom prirodi, anarhijom, diktaturom, neofašizmom, neokomunizmom, ukidanjem kapitala, novca itd. itd.
Eto toliko.
Ako tzv. civilno društvo ne bi moglo izvesti ovu reformu, stvar bi trebalo predati u ruke Chucku Norisu, da on to riješi na svoj način.

Pozdrav

Vaš Petrus

 

Kratka Prolegomena i memento
Opet ističem i naglašavam da sam,čvrsto sam uvjeren kako ne možemo znati što se to s nama zapravo zbiva, niti što bi smo trebali činiti, ako nemamo jasne i točne pojmove o onome što nas je dovelo u ovu situaciju u kojoj se ne osjećamo nimalo ugodno. Stoga je prvi dio ovog rada posvećen baš razjašnjavanju pojmova o tim stvarima, čija je narav, noumenalnost nekako, heraklitovski skrivena od našeg pogleda. To će nakratko stvoriti krivi dojam da je početni dio ovog članka nekako odvojen od stvarnosti i predmeta kojim se bavimo. Ali neka se čitatelj ne plaši. Iako ćemo početi ab ovo – od početka, taj početni i neizbježni, ali i dragocjeni, filozofski dio biti će kratak i bezbolan.
Uostalom, ako ste preživjeli ono što ste već pročitali, ne morate se plašiti ni onoga što slijedi.

Dakle:

Uvod
Radi što boljeg uvoda u temu kojom se bavimo, mislim da je važno postaviti nekoliko pitanja.
Evo.
Može li se govoriti o povijesti, ako ne znamo da to nije prošlost, bilost, nego nekakav aktualni, ne-prirodan (deontološki) proces koji stremi ka određenim ciljevima – proces koji ne proizlazi iz eficientnih, nego iz finalnih uzroka.
Može li se uopće znati što je dobro, a što loše ili zlo, ako ne znamo ili barem ne pretpostavljamo što su ciljevi povijesti, i ultimativni ciljevi ljudske vrste?
Nešto dobro, naime, nekakvo određeno postojeće ili aktualno, pozitivno dobro, nije ništa drugo do adekvatno sredstvo ili metoda za ostvarivanje neke svrhe ili nekog cilja za kojeg smatramo da je dobar i poželjan sam po sebi. Jedino ono Najviše dobro – ili možda i sreća – kako je govorio Aristotel – nisu nikakva sredstva, nego svrha ili ciljevi samima sebi.
A ako pouzdano ne razlikujemo neko određeno, pozitivno dobro od nečeg lošeg ili zla, što uopće znamo ili možemo znati o ovim stvarima? Mislim na znanje ili razumijevanje čovjeka, povijesti, civilizacije, situacije u kojoj živimo, našeg djelovanja, vrijednosti, morala i drugih srodnih stvari?
I još nešto što je važnije: ako pouzdano ne razlikujemo dobro od zla, kako ćemo napraviti ili činiti ono što bi smo trebali – nešto dobro?
Sveopći relativizam koji se raširio i zavladao svijetom, znanostima, i ljudskim duhom uopće jest nedvojben znak da nemamo jasne pojmove o ovim stvarima. To je simptom nekakve bolesti, slabosti, ili izgubljenosti ljudskog duha.
Čovjek je malko zalutao.
Ha…ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put.
Povijest nije nimalo pravocrtna, nego je kao nekakva krivudava i dugotrajna odiseja ljudske vrste, labirint. Put do Itake, tj. do cilja nalik je nekakvoj nepredvidivoj sinusoidi ili krivulji Brownovog kretanja, za kojeg se tek nakon dužeg vremena može vidjeti da ima određeni smjer.
Upravo zbog te velike «krivudavosti» povijesnog toka, noviji su mislioci, Nietszche, Schopenhauer, Spengler i drugi smatrali da uopće ne postoji nešto takvo kao što je povijest, te da je ljudski život ono što Eshilov Prometej baš niječe. On, naime, odbija pomisao da je «ljudski život mutan i maglovit san, bez reda, lud i pobrkan».
Iako je vrlo teško uvidjeti smisao ljudskog djelovanja, mi bi smo ipak htjeli vratiti vjeru u to da je, barem ono dosadašnje življenje i djelovanje ljudske vrste bilo smisleno, povijesno, ontogenično i da ga je vodio određeni cilj koji je – vjerovali vi to ili ne – već ostvaren.
No o tome kasnije, a sada još neka pitanja.
Smatra se da živimo u jednom kriznom vremenu i tražimo izlaz iz te krize u koju smo zapali
No, možemo li ga naći ako ne znamo istinu o stvarima koje su nas dovele u krizu – uzroke krize?
Nužno je, dakle, najprije reći riječ, dvije o tim uzrocima.
Kao što sam gore već nagovijestio i obećao, pokušat ću ukratko pokazati da su nas u ovu, tzv. globalnu krizu (za koju ću naknadno pokazati da bi trebala biti epohalna), dovela upravo neadekvatna shvaćanja prirode, povijesti, čovjeka, civilizacije, politike, prava, vlasništva i sličnih stvari.
Treba se, dakle, najprije izboriti za adekvatne pojmove o njima.
Počinjući s time, s osnovnim pojmovima, možda neću napisati nekakav elegantan i zanimljiv članak, ali bi mogao biti koristan, ako ni sa čega drugoga a ono stoga što će izvesti na vidjelo da kriza koja nas toliko proganja ne mora nužno biti nešto loše.
Toliko za uvod.
Osnovni pojmovi

Eto, počinjemo s prirodom.
Slično Schellingu i Hegelu, koji smatraju da je priroda «drugobitak ideje», ja kažem da je priroda čisti privid, nešto bitno nesavršeno, prolazno – nešto, što se zbog želje za slatkoćom postojanja odreklo savršenstva i vječnosti. Priroda je, dakle, nešto što je nastalo iz grijeha…»Also sprach Zarathustra», Anaksimandar, Budha…eta, eta. – et altera, et altera…
Iako mislim da sam veliki ljubitelj i, barem intencionalno, zaštitnik prirode, u šali znam reći da je ona smetlište bitka, te da je i sam čovjek odbačen i bačen na to smetlište s zadatkom da se iskupi, od najizvornijeg tj. najistočnijeg od svih grijeha – želje za slatkoćom postojanja – i to tako što će iz sveg tog smeća, uključujući i samog sebe, napraviti nešto vrijedno. Mislim da se u tom šaljivom prikazu može nazrijeti i zrnce istine na koju želim skrenuti pažnju.
Za naše potrebe moramo istaknuti ono što govore ekolozi: da je živa priroda neposredni temelj civilizacije i da će to biti i ubuduće. Ona je u podjednakoj mjeri «vlasništvo» svih generacija, pa one živuće nemaju pravo uništavati ju ili oštećivati. Pravnici bi pak rekli da nitko ne može imati vlasničko pravo (ius abutendi) nad prirodom, nego samo pravo upotrebe i plodouživanja – ius utendi i ius fruendi. To je bliže istini, no o tome ćemo kasnije.

***
Civilizacija – umjetna tvorevina, stvorena po čovjeku. Ta civilizacija je zapravo priroda koja je manje ili više svjesna sebe i svoje propalosti i nastoji se popraviti. Stoga je ona na nešto višoj razini postojanja od prirode.
S druge, one važnije, afirmativne strane gledano, civilizacija je cjeloviti, tjelesni oblik umjetnog bića, koje je pak opći instrument, sredstvo pomoću kojeg se ljudska vrsta teži ili kani vratiti u krilo savršenstva.

***
Razlika Priroda proizlazi iz eficientnih, djelatnih, pokretačkih uzroka. Tu uzrok vremenski prethodi posljedici. Causa prior est. Civilizacija, društvo, sloboda, pravo, pravda itd. proizlaze iz finalnih, svršnih uzroka, koji vremenski tek nahode posljedicama, tj. dolaze poslije, post ili posterior, kasnije od njih. Civilizacija, društvo, sloboda etc. proizlaze iz onoga što tek treba da bude ili da se zbude, dakle, iz Ničega, ili pak iz onoga što je Hegel nazvao «apsolutnom idejom» a što se u ljudskom umu prethodno i najprije pojavljuje kao refleks «apstraktne ideje» – «zamisao i težnja ka zazbiljnosti predmeta čije se postojanje želi.» Kant- a tek na kraju kao zbiljena Apsolutna ideja.
Civilizacija, društvo, sloboda, države… cjelokupno umjetno biće etc. nastaje suspendiranjem prirodnih zakona i uspostavljanjem «kauzaliteta slobode» (Kant), ili kauzaliteta svrsishodnosti.

***
Čovjek? Hm. Ovo je pitanje puno teže od onoga što ga je Sfinga postavila Edipu. Doista je teško otkriti i shvatiti o čemu se kod tog stvora zapravo radi, no uvjeren sam da najpotpuniji način postojanja čovjeka nije njegovo postojanje u obliku one famozne «svestrano obrazovane i razvijene individue», nego u obliku vrste, za koju pak kažem da je ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito. (od Grč. – ontos on – biće i genesis – stvaranje ) Za Ontogeničnost možemo reći da je ono božansko u ljudskoj vrsti. To se suprotstavlja od davnina uvriježenom mišljenju da je jedino Bog ontogeničan, tj. da jedino On može stvoriti nešto bićevito i biće uopće, (ukoliko ono, naravno, nije postojalo oduvijek). Jedino ja tvrdim da je i čovjek ontogeničan. No čovjek, za razliku od Boga, stvara umjetno biće.

***
Povijest je ontogenički proces – proces stvaranja umjetnog bića. Započeo je prije nekoliko desetina tisuća godina, a uspješno se privodi kraju tokom nekoliko zadnjih stoljeća.

***

Evo kako sam ja na jednom mjestu, ukratko opisao cijelokupno svjetsko zbivanje i povijesni proces:

Najprije je Bog stvorio prirodno biće – prirodu.
Potom je čovjek stvorio umjetno biće.
A onda sam došao ja i objasnio im što su to oni ustvari napravili.

Eto. Ima li koga da mu to nije jasno ili da mi ne vjeruje?

***

Vraćamo se razumu i naravi ljudske djelatnosti.
Budući da umjetno biće – biće kojeg stvara čovjek, a čiji su osnovni momenti civilizacija, sloboda, društvo etc., – budući, dakle, da ovo biće nastaje suspendiranjem prirodnih zakona, za ontogeničnost možemo ustvrditi da je ona ono isto što su teolozi nazivali čudotvornošću.
Samo riječ dvije u svrhu demisifikacije čudotvornosti. Cijela civilizacija je produkt čudotvornosti. Mi živimo okruženi s bezbroj čudesa. Pripadamo ontogeničkoj ili čudotvornoj vrsti, pa je svaki, ili gotovo svaki čovjek sposoban činiti čuda. Dovoljno je da odluči živjeti po načelima morala (što je doduše rijetkost, ali nije sasvim nepoznata pojava). Svaki dan zbiva se bezbroj čuda, tako da je zapravo jako čudno to da se čudo još uvijek «shvaća» kao nekakav neshvatljivi mađioničarski trik, majstorija, ili pak kao nekakvo zbivanje apsurda, dok se tu zapravo radi o osmišljavanju zbivanja.
Toliko u okviru povratka razumu, koji će se mnogima činiti kao povratak nečemu drugome.

***
Pod bićem podrazumijevam Nešto autopoietično tj. «Nešto što kreće samo sebe» – Aristotel – i što u sebi ima moć samorazvoja i moć trajnog, beskonačnog, samoodržanja, i to putem stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je najsavršeniji i beskonačni vid postojanja bića. Ono što ne može stvoriti svoju vrstu, ili, što ne postoji kao vrsta, nije istinsko biće, nego nekakav defekt ili prost slučaj, slučajnost. Beskonačno postojanje postiže se reprodukcijom – generiranjem novih i smjenom starih generacija – permanentnim pomlađivanjem. Paradoks vrsta, naročito onih ontogeničnih, je u tome da su one to mlađe što su starije, što ne bi trebalo biti niti čudno, jer se vrste, koje su na pravom putu zapravo vraćaju i ponovo povezuju – lat. re-ligio – sa svojim izvorom, ili iskonom.
Povijest je zapravo ozbiljena religija – proces čovjekovog ponovnog povezivanja sa vlastitim iskonom.
(U prijašnjim radovima sam isticao da se kod ljudske vrste, generacije trebaju tretirati kao iznimno važni društveni, ekonomski i pravni subjekti. Sada to ponovo naglašavam.)

***
Proste stvari nemaju moći samoodržanja i samorazvoja kao bića, a vrste koje mogu stvoriti razne stvari – vrste kao što su: dabrovi, ptice, pčele, pauci…- nisu ontogenične, nego samo hrematogenične. (također od Grč.: to hrema – stvar i genesis – stvaranje.)
No, za razliku od Boga – koji je, prema religijskim uvjerenjima, stvorio prirodno biće, prirodu, (ukoliko ova nije, ili vječna, ili nastala individuacijom, tj. propadanjem bitka) – za razliku od Boga, Stvoritelja, dakle, čovjek, kako je već rečeno, stvara umjetno biće – Nešto što, kako je također već rečeno, treba poslužiti kao bićevito sredstvo za oslobođenje i ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Sa sredstvom ili instrumentom koje nije bićevito, to nije moguće izvesti.

***
Pored već spomenutog povezivanja sa svojim izvorom ili iskonom, neki od ciljeva su trajan, vjekovječan, siguran i slobodan opstanak u dijelu galaktike ili čak šire; zatim povezivanje i sjedinjenje sa svojim produženim ili proširenim tijelom – cijelim univerzumom, jer se materijalni ili fizikalni uiverzum može shvatiti i kao potpuno, cjelovito čovjekovo tijelo.
Matični planeti ontogeničnih vrsta, sa svojim lijepim, pitomim, živim okolišem, samo su njihova privremena boravišta – dok su još nezrele i nesposobne opstati u svemiru. Prava boravišta zrelih ontogeničnih vrsta su međuzvjezdani, a možda i međugalaktički prostori i beskraj, ili možda …kraj puta, koji nije ništa drugo do ….Raj.
Ali, tko bi to mogao znati?
A ako je kraj puta doista nekakav Raj, onda on nije ništa drugo do osvojeni beskraj – postignuto savršenstvo bez kraja.
No, ne plašite se, nećemo dalje.
Još samo jedan kratki osvrt na neka glasovita shvaćanja čovjeka, čija se istinitost nikad nije dovodila u pitanje.

***

Aristotel je tvrdio da je čovjek Zoon logon ehon ili lat. animal rationale – životinja koja ima razum. To je vrlo blizu istine, ali moramo primjetiti da ni životinje, nisu sasvim bez razuma.
Kasnije ću pokušati pokazati i uvjeriti čitatelja da je Aristotel ipak nekako u pravu, ali da se taj razum, kojeg Aristotel pripisuje čovjeku, ipak dosta razlikuje od životinjskog, jer to nije ništa drugo do ontogeničnost.

***

O biblijskom nazoru, po kojem je čovjek biće stvoreno «na sliku Božju» već smo gore raspravljali, jer ono «na sliku Božju» zapravo ne znači ništa drugo do biti kreativan, ontogeničan – sposoban stvoiti nešto bićevito.

***

B. Francklin je tvrdio da je čovjek a tool making animal – životinja koja pravi alate.
Ova definicija iznimno je vrijedna, ne samo zbog svoje točnosti, nego više zbog toga što upućuje na jednu dublju i potpuniju istinu. Glavni alat ili instrument kojeg čovjek stvara, nisu oni materijalni ili tvarni alati na koje je vjerojatno mislio Francklin, nego upravo gore spomenuto umjetno biće. Taj bićeviti «alat» može stvoriti i zgotoviti samo cijela vrsta i to kroz razdoblje od nekoliko desetina tisuća godina. Kreativne individue, narodi, generacije i povijesne epohe mogu stvoriti samo različite, neophodne bićevite elemente od kojih se sastoji umjetno biće.

***
Možda bi ovdje trebalo navesti još i shvaćanje po kojem je čovjek autopoietično biće, koje posredstvom rada stvara samo sebe. «Rad stvara čovjeka.»
Najznačajnji zastupnici ovog mišljenja su S. Eriugena, R. Bacon, Giordano Bruno, Hegel, Marx….
Ključni oblik rada kod Hegela je «rad pojma» – produktivno i svrsishodno ili svrhotvorno samokretanje mišljenja, a kod Marxa prvenstveno fizički rad – arbeith, labor ili labour. Jasno, ni ovaj Marksov rad, arbeith ili labor nije lišen svake umnosti, jer se radi o svrsishodnoj djelatnosti. No to nije toliko važno. Marxovo shvaćanje rada vrijedno je i dragocjeno po tome što je omogućilo uspostavljanje cjelovite ekonomske znanosti. U ekonomskim spisima, naime, on ga shvaća prvenstveno kao određenu, mjerljivu količinu društveno potrebnog radnog vremena. To je jedan od nekoliko bitnih momenata ekonomske znanosti i Radne teorije vrijednosti.
Eto, dalje nećemo.

***
Umjetno biće koje je nastalo kroz taj, ontogenički proces najpoznatije je pod imenom kapital. Neposredno sredstvo njegovog stvaranja i razvoja je ljudski kreativni i reproduktivni rad, a stupnjevi razvoja su mu: 1.teza – novac, 2 antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, 4 epiteza – tehnologija, koja je samo, u materiji reproducirana znanost.
Zreli, potpuno razvijeni oblik umjetnog bića (kapitala), sinteza povijesnog procesa jest, dakle, znanost, a tehnologija joj je epiteza – nužan oblik samoodržavanja i samorazvoja. Kapital, odnosno znanost je ustvari sebe svjesno ili sebi znano umjetno biće, koje zna svoju svrsishodnu (instrumentalnu) narav i svoju svrhu, kao i to da nije nastalo iz eficientnih, nego iz finalnih uzroka, iz vlastite svrhe, koja je postojala u ontogeničnom duhu ljudske vrste.
Umjetnom biću prethodilo je, dakle, ništa – kako sam već rekao – jer uzrok njegova nastanka i postojanja ne prethodi, nego nahodi njemu samome. Prethodilo mu je, dakle, samo ono što je tek trebalo da bude ili da nastane. Rousseau je prvi mislilac koji je, u «Društvenom ugovoru», počeo razmišljati na ovaj način. Nastavili su Kant, Fichte, Schelling i Hegel, a onda se to zaboravilo.
Divota!
I, nije li to jako čudno da čak cijela vrsta zaboravi neke bitne stvari???

***

Napomena :
Ciljevi povijesti nisu isto što i ciljevi vrste. Cilj povijesti bio je stvaranje umjetnog bića, a ono je tek neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.
Ova je razlika jako važna i nemoj bre da ju neko previđa.

***
Društvo – je umjetni organizam, a politika je njegova nijema volja za opstankom i samorazvojem, volja koju razne karizmatične individue ili narodi dovode do riječi ili realiteta. Druge, ne-ontogenične vrste na ovom planetu – magarci, konji, bizoni, gazele, razne vrste riba, ptica ili insekata – nikad se ne transformiraju u društva, nego ostaju živjeti u formi prirodnih vrsta kojima je goli biološki opstanak jedini cilj.

***
Ontogenična vrsta je, dakle, i politogenična ili sociogenična – sposobna transformirati se u društvo, umjetni organizam i ponašati se u skladu s pravom, tj. djelovati i živjeti po zakonima ili pravilima (nomos-i, regula-e ili leges) koje sama stvara, a koji joj omogućuju ostvarivanje njenih metabioloških, a vjerojatno i transempirijskih ciljeva. Ova transformacija vrste u društvo, u umjetni organizam, je nužna, jer je taj umjetni organizam, kako smo već rekli, neophodan organizacijski instrument za ostvarivanje ciljeva ontogeničkih vrsta.

***
Nomos-i i regula-e… Kod nas bi te izraze možda najbolje bilo prevoditi kao: pravila, jer ti zakoni su doista nekakva pravila, nekakvi duhovni, tj, točnije, volitivni alati ili oruđa s kojima se pravi, odnosno stvara nešto dobro ili ispravlja nešto loše, krivo. Naravno, s tim pravilima može se praviti ili stvarati nešto dobro samo ako su i sama ta pravila dobra, eunomična.

***
Pod eunomičnim zakonima ili pravilima podrazumijevam one koji različitim ljudskim i društvenim subjektima – inividuama, grupama, klasama nacijama, državama itd – omogućuju da ostvaruju svoje ciljeve, ali na način koji vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste.

***
Pravo Problem teorije prava i samoga prava jest to što nema vlastite definicije. Hegel smatra da ju ne može ni imati, jer pojam prava spada u domenu filozofije. No, mi, ovom prilikom, nećemo poslušati Hegela, pa ćemo ipak pokušati definirati pravo u domeni teorije prava, koja nije daleko od filozofije prava.
Pravo, dakle shvaćamo kao: ospoljenu volju ljudske vrste, ospoljenu ili izvanjštenu politiku – koja se ospoljila ili izvanjštila kao čvrsta, nepromjenjiva sustavna ili kodificirana metoda i instrument samoorganiziranja, samomotiviranja i samoprisile vrste u svrhu djelovanja što vodi ka ostvarivanju njenih ciljeva.
Pravo obuhvaća, stvari, ljude i činidbe – res, personae, relationes i factiones. Temeljni ili izvorni zakonodavac, adresant prava je sama ljudska vrsta. No ona je kako smo već rekli, ujedno i opći adresat na kojeg se odnose pozitivne pravne norme koje ona propisuje, i pravo uopće.
Klasičnu Gajevu i Celsovu definiciju prava: Ius est ars bonum et aequum – pravo je umijeće dobroga i pravednoga, ili Ulpijanovu, koja kaže da je pravo: Honeste vivere, alterum non laedere, quique suum tribuere – pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakom dati njegovo – i pored njihove privlačnosti, ne možemo shvatiti ozbiljno, jer su to tautološki iskazi ili sudovi. U prvoj, po kojoj je pravo umijeće dobroga i pravednoga, trebalo bi pitati: što je dobro i pravedno, a odgovor bi bio da je to ono što je u skladu s pravom. To je, dakle, jalova cirkularna «definicija», nešto promašeno. Slično stvar stoji i sa drugom, a i mnogima koje su nastale dugo nakon klasičnog razdoblja Rimskog prava – tog zlatnog doba razvitka prava uopće
Što se tiče one školske, kelsenovske definicije koju možete naći u enciklopedijama i udžbenicima prava: a koja kaže da je pravo sistem normi koji regulira ljudsko ponašanje, mora se reći da je i nepravo to isto – sistem normi koji regulira ljudsko ponašanje – npr.: ponašanje članova neke bande i njen odnos prema drugim društvenim grupama.
Iz gornjih definicija a i njihove kritike vidi se da ljudska vrsta još ne zna sasvim jasno što je pravo i da ga ne razlikuje od neprava. A iz toga se pak vidi da vrsta još nije svjesna toga koliko je pravo važno i koliko je to moćno oruđe.
Mi smo ga. – kako smo istaknuli – shvatili kao duhovni, ili točnije, volitivni instrument i metodu ostvarivanja ciljeva vrste. Istinsko pravo i nepravo (prividno pravo) razlikuju se po tome da li vode ka ostvarivanju tih ciljeva ili ne . Istinsko pravo je eunomično, a nepravo kakonomično. (Grč. to kakon – loše, zlo, nevaljalo i nomos – zakon, pravilo.).

***
Različita ideološka tumačenja prava Sigurno vam je poznato kako su veoma raširena i utjecajna mišljenja da su pravo i država «instrumenti prisile» kojima neka vladajuća klasa ili elita drži u pokornosti «potlačenu klasu.»
Tu ima čak i nešto istine. Naime, te «vladajuće klase» ili elite mogu se koristiti pravom kao sredstvom pokoravanja drugih klasa i ostvarivanja svojih interesa, ali samo dotle dok te svoje interese ostvaruju na način kojim daju doprinos ostvarivanju ciljeva vrste, dakle, dok su zakoni koje ona propisuje koliko, toliko eunomični i efikasni sa stanovišta ostvarivanja ciljeva vrste.
Tzv. kapitalistička klasa je najbolji primjer za to, jer se u vrijeme kad je ona mogla efikasno i lako ostvarivati svoje interese i brzo se bogatiti, zbivao i nevjerojatno brz i širok civilizacijski napredak. I ne samo civilizacijski. Kapitalizam nije dao političku slobodu i ravnopravnost samo svim ljudima – nego čak i ženama – a klasu koju je konačno oslobodio, od kmetstva – tog modificiranog oblika ropstva – tzv. «potlačenu radničku klasu» učinio je, ne samo slobodnom, nego i neusporedivo bogatijom od svih prethodnih radnih ili «potlačenih» klasa.
No, kad te «vladajuće klase» počnu svoje interese ostvarivati na način koji ne može pomoći, ili pak šteti ostvarivanju ciljeva vrste, počinju polako gubiti tlo pod nogama i vlast. Kapitalisti su danas opet najbolji primjer i za to. Zadesila ih je sudbina dinosaura.
Vladajuće klase ili elite i nastaju na osnovu spontanog interesnog udruživanja onih pripadnika društva koji žive ili teže da žive i rade i da ostvaruju svoje interese na način pomoću kojeg, u svom vremenu, i sukladno svojim mogućnostima ili nadarenosti mogu dati i najveći doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. Toliko o pravu kao instrumentu pokoravanja «potlačene klase».
Sada riječ, dvije o «shvaćanju» da je pravo nekakav zakon kojeg silom nameće neki jači subjekt, «pravo jačega». To je glupost, jer je to zapravo definicija neprava, a ne prava. Da je kojim slučajem bilo rečeno da je pravo zakon kojeg nameće sposobniji, a ne jači, onda bi tu bilo nešto istine, ali i zakon sposobnijega bio bi doista istinsko pravo tek ako bi, i samog tog «zakonodavca», a i druge ljude motivirao i mogao prisiliti na ponašanje koje doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste.
Čini se da ovakva, ideološka «shvaćanja» prava potiču od onih inferiornih, manje sposobnih, duhovno i materijalno siromašnijih i manje uglednih i utjecajnih društvenih subjekata, a koji bi se ovakvim lukavstvima i silom htjeli izjednačiti ili jednačiti s onima boljima.

***
Odnos prava i neprava Ovdje bi valjalo primjetiti kako se čini da neprava ipak ima puno više nego prava i da se češće pojavljuje. Ovu misao nećemo osporavati, nego ćemo radije ukazati na to da je pravo puno, neusporedivo više, ili bitno moćnije od neprava i da je sve ono što je čovjek do danas postigao i što posjeduje nastalo na temelju prava.

Ius creat, iniuria delet – pravo stvara, a nepravo razara.

Tvorevina prava je nešto bićevito, dakle, nešto što ima moć samoodržavanja i samorazvoja. Stoga ova tvorevina, usprkos vrlo čestim napadima i razaranjima od strane neprava, polako raste i razvija se. Nasuprot tome, tvorevine neprava uvijek su mrtvorođenćad, čije održavanje u postojanju iscrpljuje snagu i život svojih tvoraca, sve dok neminovno i definitivno ne propadnu i istrunu, i te tvorevine, i njihovi tvorci.
Pravo se stalno razvija i nadograđuje, a nepravo se nikako ne može pomaknuti od početka, pa uvijek mora počinjati iznova. Slikovito rečeno, pravo je kao neka golema tvrda klisura na koju stalno i uzaludno nasrće, i o koju se razbija bezbroj valova, ili, pak kao nekakav podvodni koraljni greben kojem tvrdoglavo i bezumno nasrtanje valova ne škodi, nego pomaže da izraste i pretvori se u pravi pracvati otok.

***
Država nije ništa drugo do potpuno ozbiljeno, realizirano pravo. – epitetički vid volje ljudske vrste. Uspostavom države, pravo dobija još i legalnu moć i organe prisile.
Razlika između društva i države :
Društvo je država bez organa ili institucija prisile, a država je društvo koje je ustanovilo te organe i institucije.
Društvo je sinteza razvoja ljudske zajednice, država njena epiteza, nužan način samoodržavanja nekog društva.
Pravo, dakle, ne može imati onu moć koju treba imati, ako se ne ozbilji u formi države. A stoga što je vrsta pravi i izvorni adresant i adresat prava, i stoga što svi ljudi trebaju biti ravnopravni, naglašavam; – ne jednaki, nego ravnopravni – cijela vrsta trebala bi živjeti u jednoj jedinoj, globalnoj državi.
Una species, una planeta, una lex! – Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon! –
Opaska o prisili
Gotovo svi mislioci, teoretičari ili filozofi prava ukazuju na to da je država sastavni, takoreći ključni element ili oblik postojanja prava. I svi mu, kao jedno od najvažnijih svojstava pridaju element prisile. Pravo, dakle, po njima, nužno sadrži u sebi moment prisile. To naročito ističe Hans Kelsen i to naročito tamo gdje govori o nužnosti uspostavljanja svjetske država – pri kraju svoje knjige: «Čista teorija prava».
Ja se slažem s ovim mišljenjenjima i postavljam pitanje: zašto je to tako?
Evo odmah i mog odgovora.
Ljudska vrsta je izvorni i stvarni kreator prava. Budući da ova, ontogenična vrsta zna stvoriti pravo, ona nužno zna i što je pravo i dobro, a što pogrešno i loše. To zna golema većina ljudske populcije, takoreći svi ljudi, svaki uračunljiv čovjek. No samo znanje o tome što je pravo i dobro, a što nije, nedovoljno je da bi pripadnike ove vrste pokretalo i na djelatnost koja je u skladu s pravom, jer takva djelatnost zahtjeva. naprezanje, odricanje i stanovite žrtve.
Dio populacije pak, i pored toga što jasno razlikuje dobro od zla, ima i urođene zlu-rade osobine, i povodi se za njima.
I inertnost, i komotnost, i zluradost škode ostvarivanju ciljeva vrste, a mogu ga i potpuno onemogućiti. Da bi se spriječilo njihovo djelovanje i pogubne posljedice koje iz njih proizlaze, ljudska je vrsta u pravo kojeg je stvorila ugradila i kaznene odredbe za takvo, neontogenično, odnosno ontoklastično ponašanje.
Da se poslužim Platonovom analogijom, tj. riječima koje je Sokrat. u Apologiji, uputio Atenjanima, koje uspoređuje s plemenitim i snažnim ali prilijenim konjem.
No nisu samo Atenjani, nego i ljudska vrsta poput onog snažnog i plemenitog, ali ponešto lijenog konja, kojeg treba s vremena na vrijeme mamuzati ili ošinuti bičem, da bi jurio, ili dobro izvršavao neku svoju drugu, konjsku, odnosno ljudsku zadaću.
Načelno gledano, neugodnosti i boli od kazni, koje proizlaze iz nepoštivanja pravnih normi uvijek moraju biti osjetno, a možda i drastično veće od mogućih benefita i ugodnosti što ga daje kršenje ili zapostavljanje pravnih normi.
Ove, kaznene neugodnosti i boli, a to je naročito važno imati u vidu, možda čak važnije od onoga što je gore upravo rečeno, također moraju biti drastično, bitno ili osjetno veće i od nužnih napora i patnji što ih iziskuje poštovanje pravnih normi, te život i djelatnost u skladu s njima.
Strah od velikih kazni i velikih kaznenih neugodnosti, boli i patnji mora biti dovoljno velik da najvećem dijelu ljudske populacije nedvojbeno jasno pokaže da je život u skladu s pravom najmanje tegoban, i tako ga prinudi na život u skladu s njim.
Eto to je, po mom mišljenju, razlog, što pravo mora ili treba imati i prinudni karakter, i ako ga nema onda zapravo postoji, samo kao nekakav blesavi ideal ili smiješno strašilo, vlastito ruglo, poruga samom sebi i podstrek na činenje zla.
U nekoliko navrata, Kelsen kaže da je kazna nekakvo zlo. Mislim da to nije sasvim točno, nego je više nekakva omaška. Kazna je nešto uistinu dobro, samo je vrlo neugodna i bolna onome ko ju trpi, pa ju on pogrešno doživljava kao nekakvo zlo.
Pravo zlo je izostanak kazne, a ako su ti izostanci česti, onda ljudsku vrstu ili društva snalazi zla sudbina.
Eto, toliko u ovoj opasci o prisili.

***
Pored toga, treba istaknuti da život u skladu s pravom osmišljava ljudski život i ispunjava ga ponosom, čak i onda kad netko strada radi prava, kao npr. Sokrat, jer živeći u skladu s pravom sudjeluje u ostvarivanju ciljeva vrste. Nije to bez razloga i uzalud rečeno: «Sijeda kosa je kruna na glavi pravednika.»
Nasuprot tome, čovjek koji živi u neskladu sa pravom ima nečistu savjest i, htio on to ili ne, svjesno ili nesvjesno, prezire samog sebe i svoj život i smatra se manje vrijednim.
No, kako smo već rekli, nečista savjest često nije dovoljno jak pokretač na djelatnost koja je u skladu s pravom, pa su zbog toga potrebne i kazne i strah od njih.

***
Suverenitet Nitko osim ljudske vrste ne može biti prirodni, izvorni nosilac suvereniteta – ni individue, ni nacije, ni rase. Vrsta je do sada samo privremeno na njih prenosila vlastiti suverenitet, zato što još nije bila u mogućnosti da sama, neposredno nastupi kao suveren. No već i današnji stupanj razvijenosti civilizacije i sredstava informiranja i komuniciranja, omogućuje joj zauzimanje položaja suverena, i samo je pitanje vremena kad će ona to i učiniti.
To je uvjet optimalne, a i minimalno potrebne funkcionalnosti ljudske vrste u poslu ozbiljavanja njenih ultimativnih ciljeva i uvjet ozbiljenja pravde, kako na individualnoj tako i na državnoj, nacionalnoj ili rasnoj razini.
Kad vrsta konačno nastupi kao neposredni suveren, neće više biti mogućnosti oružane dominacije, niti suverenosti jednog naroda nad drugim.

***

Ali, da se vratimo malko u prošlost, po neke činjenice kojima bi smo potkrijepili gornje sudove, o potrebi da se svi ljudski i društveni subjekti podvrgavaju jednom zakonu i jednom suverenu.
Svojevremeno je, dakle, stanoviti Abu´l Kasim Muhamed ibn Abdulah, Prorok, alejhi selam, tvrdio da su interesi Islama iznad interesa i ciljeva Arapskih, Beduinskih i drugih plemena i naroda. To se njegovo mišljenje poštovalo i postalo je temeljem golemog i naprednog Arapskog carstva koje je u vrijeme svoje velike moći proslavilo sva ta plemena i narode, i omogućilo im da dadu i velike doprinose ostvarivanju ciljeva povijesti i ciljeva ljudske vrste. – astronomija, algebra, medicina, filozofija, umjetnost etc. etc. Da se podsjetimo, to su elementi umjetnog bića.
A da ta plemena i narodi nisu poslušali Muhamedov naputak, možda ne bi bilo ništa od svega toga, ne samo tamo u Islamskom svijetu, nego ni ovdje u Evropi ili Americi, a niti u Australiji, jer Evropljani su klice ovih znanosti – preko Španjolske i Pirineja – dobili upravo od Islamskog svijeta. Jasno, Islamski svijet je dosta tog znanja naslijedio od ranijih civilizacija, ali ga je i razvio u vrlo velikoj mjeri, prije nego ga je predao Evropljanima, koji su onda dovršili razvoj cjelokupne znanosti (umjetnog bića) i, putem kolonijalnih osvajanja, raširili ju po cijelom svijetu.
Kolonijalna osvajanja bila su prvenstveno scientifikacija cjelokupne ljudske kulture i ljudske civilizacije – scientifikacija svijeta. Ta osvajanja bila su zapravo oslobađanje svijeta, ali ljudi koji ne razumiju ništa od povijesti – a takvih je najviše, čak i među onima vrlo učenima – prikazuju ova osvajanja kao nekakvo porobljavanje.

Šteta, golema šteta, a i velika glupost.

(Jasno, Evropljani nisu dovršili razvoj umjetnog bića (znanosti) isključivo na osnovu onoga što su dobili od Arapa, nego također i na osnovu onoga što su direktno dobili od Grka, Kineza, Kršćanstva, Judaizma, Germana, te drugih naroda i njihovih kulturnih tekovina.) Ali pustimo to.
Htio sam reći ovo: slično tim davnim plemenima i narodima koji su uvidjeli duboku mudrost Muhamedovih riječi, poslušali ih i stvorili Islamsku civilizaciju, i današnji bi narodi i rase trebali uvidjeti da su ciljevi ljudske vrste nadređeni njihovim ciljevima, te da bi te svoje, nacionalne ciljeve trebali ostvarivati na način koji vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste. Tako se može puno lakše, bolje, sigurnije i smislenije živjeti i puno više stvoriti.
Potrebna nam je, dakle, Pannomija ili paneuomija ili pak panarhija – u smislu one gornje izreke – Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!, a i to da egzistencija svakog društvenog subjekta bude utemeljena u nekom ontogeničnom pravu ili zakonu. To je nezaobilazan uvjet za ostvarenje ciljeva vrste.

Vidiš li sada, o velika EU, kamo trebaš ići, što trebaš napraviti,i kako bi trebala živjeti?

Vidi li to itko?

A ti, buduća Svjetska državo, pažljivo osmotri EU, da bi znala kako se ne bi smjela strukturirati.
***

Nomokracija – (Grč nomos – zakon, pravilo i krateo – vladati – vladavina zakona). Prema principima nomokracije zakoni kontroliraju i samu vlast – da li ona dobro vlada ili loše. Da bi zakon mogao kontorlirati vlast, mora biti specifične naravi, tj. mora biti utemeljen u principima egzaktne znanosti, tako da se nomokracija može nazivati i logokracijom, kako sam ju načešće i nazivao u prethodnim radovima. Mogućnost ocjenjivanja i određivanja; da li neka vlast – koja je izabrana od naroda – radi dobro ili loše, proizlazi iz egzaktnih, brojčanih mjerila efikasnosti vlasti koje sadrže ti zakoni, a koje ćete upoznati naknadno na stranicama ove knjige.
Zakoni o kojima je ovdje riječ zastupaju interese ljudske vrste, tj. štite njenu težnju da ostvari svoje ultimativne ciljeve. To su zakoni kojima se moraju pokoravati, ne samo sve vlade, uključujući čak i moguću svjetsku vladu, nego također sve rase i svi narodi. Ti zakoni, dakle, i nomokracija izraz su suvereniteta ljudske vrste, a ne neke klase, nacije ili generacije. Istovremeno, oni su i instrument vladavine umjetnog bića kojeg je stvorila ljudska vrsta i nisu ništa drugo nego znanje o metodi, tj osviještena metoda pomoću koje se – na najefikasniji i najhumaniji način – zadovoljavaju potrebe individua i vrste i ostvaruju ključni ljudski ciljevi.

***
Etika je, kako je poznato, nauka o moralu, a moral je, po našem shvaćanju, sistem normi koji preporučuje ili zapovijeda ono što doprinosi ostvarivanju ciljeva nekog progresivnog i pravednog društva ili vrste, a osuđuje ono što onemogućuje ili ometa njihovo ostvarivanje.

***
A nemoral i grijeh – pitate.

Eeee… to je nešto slatko, i, preslatko, ali sad ne možemo o tome.

***

Dobro je ono što doprinosi ostvarivanju rečenih ciljeva, a zlo ili nešto loše je ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarivanje.

***
Pravda se zbiva onda kad svatko dobija srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili biva kažnjen srazmjerno šteti ili zlu koje je počinio. Ovo shvaćanje pravde također se odnosi na individue, grupe, klase, nacije, društva, rase, generacije i sve ostale subjekte koji sačinjavaju društvo ili pak vrstu.

***
Moralni imperativ – Ostvaruj svoje ciljeve i inerese, ali ostvaruj ih na način kojim istovremeno doprinosiš i ostvarivanju ciljeva grupe, društva ili pak ciljeva vrste. Ovaj imperativ opet važi za sve ljudske i društvene subjekte, počev od individua do nacija, grupa, poduzeća, klasa, država, rasa ili generacija.

***

Vlasništvo – čovjekova vlastitost izvan njegove kože. Ospoljena vlastitost – život i duh – ospoljen ili izvanjšten posredstvom rada.

***

Privatno i društveno vlasništvo Uspostavljanje privatnog vlasništva bilo je, između ostalog – nasuprot duboko uvriježenom i raširenom mišljenju – i uvođenje pravde u ljudsko duštvo i ljudski svijet uopće, jer takvo je vlasništvo motiviralo ljude da se brinu o svom vlasništvu. Onaj ko je imao veće urođene sposobnosti i ko se više i marljivije brinuo o svom vlasništvu taj je bolje živio, imao veći ugled i utjecaj u duštvu. Ko ga je znemarivao, taj je propadao.
Institut privatnog vlasništva nije čuvao samo vlasništvo i egzistenciju nadarenih i marljivih individua, nego je istovremeno, čuvao i cjelokupno vlasništvo nacija i ljudske vrste i unapređivao ga zajedno sa njihovom slobodom, lakoćom i smislom življenja.
Uspostavljanje privatnog vlasništva bilo je, dakle, stvaranje jednog velikog dobra.
No ja ne previđam ni one loše strane privatnog vlasništva, nego, štoviše, u većini svojih radova podsjećam na to da ih je već Platon prilično jasno uočio i postavio zahtjev da se one otklone, i to; uspostavljanjem zajedničkog ili društvenog vlasništva. Time je počela nastajati aporija ili antinomija: privatno vs društveno, jer već je Platonov suvremenik i učenik Aristotel, kritikom učiteljevih ideja, sasvim jasno i razložno, pokazao da bi države utemeljene na takvom vlasništvu ubrzo propale, jer se nitko ne bi htio brinuti o njemu – nitko, naime ne bi htio raditi i proizvoditi, jer je to teško, i svako bi želio i očekivao da to učini netko drugi.
Platonov zahtjev bio je zapravo zahtjev za povratkom na zajedničko ili društveno vlasništvo koje je već bilo postojalo u neolitskoj civilizaciji u kojoj je priroda neumorno radila i proizvodila svoje stvari, a čovjek samo sakupljao ili lovio i uživao produkte njenog «rada». Ovo vlasništvo ne možemo zvati prirodnim, kako sam ga katkada pogrešno nazivao ranije, jer priroda, usnuli duh ne može biti istinski vlasnik stvari koje je proizvela. Per vigilantibus iura scripta sunt – zakoni su za budne. U paleolitskoj i neolitskoj civilizaciji čovjek je prirodu i sva ostala, prirodna bića lišavao prava na uživanje onog što je ulovio. Tako da i ovdje u temelju vlasništva stoji privatiziranje. No budući da se lovina ili sakupina dijelila među sve pripadnike zajednice, radije ga zovemo zajedničkim ili društvenim vlasništvom,
No, interesantno je to, da su se baš Platonovom, regresivnom zahtjevu kasnije pridružili brojni veliki mislioci, zaključno s Marxom, a i mnogi napredni ljudi uopće, naročito intelektualci (revolucija je, nakon Marxa bila postala «opijum za intelektualce»), pa su, početkom dvadesetog stoljeća, u velikom broju zemalja, izbile revolucije i uspostavljena društva utemeljena na društvenom vlasništvu. No ubrzo su propala upravo iz onih razloga i onako kako je to bio pretkazao Aristotel.
Današnje stanje, međutim, kako ja mislim, a kako sam već natuknuo, više nego ikoje ranije pokazuje da su zahtjevi za reformom vlasništva ipak bili opravdani i da se civilizacija više ne može razvijati na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, ali, niti na temelju društvenog.
Da bih pokazao zbog čega, morati ću se osvrnuti na mnoge stvari, od kojih sam neke već spominjao.

***
Položaj umjetnog bića Stvaranje umjetnog bića uglavnom je dovršeno, povijest se uspješno privodi kraju. Otpočinje nekakvo posthistorijsko doba ili posthistorijska epoha. Umjetno biće počinje raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.
Epohu u kojoj se ljudska vrsta morala posvetiti prvenstveno stvaranju umjetnog bića, zamjenjuje epoha u kojoj će ga ona uglavnom koristiti kao sredstvo za ostvarivanje svojih ciljeva.

***
Potrošnja Budući da je umjetno biće uglavnom zgotovljeno, nadarenost za stvaranje, poduzetnost, marljivost i rad više nisu toliko važni i potrebni i nisu više jedine čovjekove aktivnosti kojima on doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste.
Važna je postala i potrošnja, jer se kroz veliku, raznoliku i masovnu potrošnju umjetnom biću daju dosta točne i precizne informacije o tome što nedostaje njegovim proizvodima, te nalozi, odnosno upute u kom ih pravcu treba razvijati, kako bi oni što bolje i rafiniranije zadovoljavali ljudske potrebe i prohtjeve, a također i upute o tome u kojem bi pravcu ili segmentu trebalo samo sebe usavršavati i osposobljavati se za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva vrste.
Potrošnja je postala jedna vrsta rada – metoda, ili aktivnost upravljanja razvojem umjetnog bića.
Jednostavni, pošteni i radini ljudi navikli na rad i stvaranje zatečeni su ovim obratom i ne snalaze se u ovoj, novoj situaciji. No dobro se snalaze varalice, ljenčine i grebatori – ljudi koji su voljni do u beskraj povećavati svoju potrošnju i uživanje, a rad i proizvodnju potpuno zanemariti i nesavjesno ju uvaljivati nekome drugome.
Da je kojim slučajem La Fontaine danas pisao basnu o vrijednom mravu i lakomislenom showmenu, cvrčku, morao bi napisati obrnuto: da je siroti mrav morao tokom zime odlaziti cvrčku i tražiti pomoć da preživi.
Zašto?
Zato što su showmen-i danas među najbogatijim ljudima, a showbusiness je postao najunosnija ili jedna od najunosnijih, ali i najbeskorisnijih privrednih grana. Ljudski proizvodni rad više nije toliko potreban niti dobro plaćen, jer ga ekonomičnije obavlja umjetno biće. Zabavljači su postali potrebniji od radnika, imaju više posla i bolje su plaćeni, puno bolje.

***
Izopačenja. Kako je gore već rečeno, radi sticanja bogatstva, ugleda potrošačke moći i moći uopće, više nisu toliko važni radni i stvaralački doprinosi usavršavanju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste. A kako nema dovoljno moćne i efikasne kontrole nad pravednošću raspodjele proizvoda umjetnog bića, važnija je postala opća korupcija – nekakva nemoralna spretnost da se, bez kršenja zakona, bez ikakvog korisnog rada i potpuno besplatno, čak, štoviše, činjenjem velike štete, nekažnjivo prisvajaju golema bogatstva koja stvara umjetno biće. (Ovdje ne mislim na zabavljače. Oni ipak pošteno zarađuju svoj kruh.)
Stvar je došla dotle da individue, poduzeća, narodi i rase koji bolje i više rade, postaju sve siromašniji, a lako žive i uživaju oni koji ne čine ništa osim štete – oni koji znadu jedino nezakonito prisvajati, ogrebati se, ili prosjačiti, te beskorisno rasipati ono što su tako stekli.
Živi privatni vlasnici koji uglavnom nisu obučeni za upravljanje svojim kapitalom i poduzećima, nemoćni su spram managera kojima su povjerili svoj kapital i koji rade što hoće i uzimaju koliko hoće. Slično kao i političari: raspolažu tuđim imanjem bez vlastite odgovornosti. Stoga bogatstvo koje su vlasnicima kapitala namrli njihovi preci nezaustavljivo curi iz njihovih ruku, a pošteni političari, čak i oni najtalentiraniji i najplemenitiji ne znaju kako s time izići na kraj, pa i sami postaju žrtvama ovog čudnog novog Levijathana.
Do jučer velike i moćne države, koje su na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, hrabrog poduzetništva, rada, odricanja i štednje prednjačile u podizanju civilizacije, sada, usprkos enormnim naporima i odricanjima prednjače samo u pokazivanju nemoći i brzini propadanja.
Zapadna društva – u kojima je bio dovršen razvoj umjetnog bića, ali koja su još uvijek utemeljena na tradicionalnom privatnom vlasništvu, upravo posredstvom tog, tradicionalnog vlasništva – zbog onih gore opisanih promjena i izopačenja – polako napada ista ona bolest koja je došla glave društvima utemeljenim na tzv. društvenom vlasništvu.

***

Civilizacijski ricorso Ovo je od velike praktičke važnosti pa molim čitatelja da sada ne zaspe, nego da tome posveti što je moguće više pažnje.
Pitamo se: kako je moglo doći do tih izopačenja.
Već dugo i uporno, ako ne i tvrdoglavo tupim, tj. pokušavam ukazati na činjenicu da «zakoni» na osnovu kojih je, unatrag nekoliko stoljeća, bilo dovršavano stvaranje umjetnog bića, i na osnovu kojih je ljudska civilizacija doživjela neusporedivo najveći i najbrži, upravo nevjerojatan procvat i uspon, dakle, da ti «zakoni», na presudno važnim mjestima, u vitalnim društvenim i ekonomskim momentima, uopće nisu bili «pravi zakoni», nego više oni «dobri običaji» – mores ili consuetudines – utemeljeni u bona fide – dobroj vjeri, povjerenju – dakle, da su to bile nepisane norme koje, po pravnim običajima, nisu imale sankcijske, tj. kaznene odredbe, pa su, prema tome, bile zapravo i najviše leges imperfecta – nepotpuni zakoni. Takvi su, na radost svih lezilebovića, varalica, lupeža i grebatora ostali sve do današnjih dana.
Upravo zbog toga, zbog nedostatka, tih, kaznenih odredbi, mogla se postepeno u svim društvenim slojevima, funkcijama i u cjelokupnoj ljudskoj populaciji razvijati ona opća korupcija koja se nije mogla kažnjavati – Nulla crimen, nulla poena sine lege – gdje nema zakona nema ni prekršaja ni kazne. Na kraju se odnos prema tim dobrim običajima toliko iskvario i izopačio da se može slobodno reći kako se čak i ona najzdravija današnja društva zasnivaju na toj općoj korupciji, ili nekoj moralnoj, pravnoj i političkoj degeneraciji. Odatle i ona zaduženost, ne samo nekih država, unija i federacija, nego cijele ljudske vrste.
Živuće, ekonomski, politički i društveno aktivne generacije «posuđuju» od budućih, čak još nerođenih generacija, kojima nikako ne mogu, niti će ikada moći vratiti ono što su od njih «posudili» i tako ih bacaju u svojevrstan doživotni nexum – radno-dužničko ropstvo. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg svaka nova generacija, usprkos velikoj pomoći umjetnog bića, radi sve više, a živi sve lošije.
Kako dalje ?
Ja smatram da one, gore spomenute dobre običaje ne treba odbacivati, ili ukinuti, nego im dodati kaznene odredbe i tako ih transformirati u leges perfecta – potpune zakone.
Zašto?
Zbog toga što – iako je potrošnja postala jako važna, čak jedan oblik rada – klasični, stari «neposredno proizvodni» rad (kako onaj kreativni koji je stvarao umjetno biće, tako i prosti reproduktivni koji ga je uvećavao, širio i jačao) – dakle, da taj rad, koji je postao drugačiji, sofisticiraniji, lakši i smisleniji, i to toliko da više i ne liči na nekadašnji rad – nije nimalo izgubio na važnosti. On je i dalje ostao i ostati će neophodan uvjet ostvarivanja ciljeva vrste, a isto tako i kriterij na osnovu kojeg bi trebalo određivati koliko dobara neki subjekt – bilo individua, bilo nacija ili generacija – može posjedovati, trošiti itd. To je razlog zbog kojeg ne treba odbaciti one zakone, tj. običaje, nego ih usavršiti, upotpuniti. Rad i proizvodnja još uvijek su motor broda koji nas vozi u budućnost, a potrošnja su mu kompas i kormilo.

***
No ne radi se samo o uvođenju sankcijskih odredbi, premda je to najvažnije. Pokazalo se također da je potrebno kodificirati i standardizirati hipotetske i dispozitivne odredbe tih običaja.
Uvođenjem sankcijskih odredbi i specifičnom kodifikacijom i atandardizacijom hipotetskih i dispozitivnih, uspostavio bi se umjetni privatni vlasnik, ili naprosto- umjetni ili virtualni vlasnik.
No o njemu ćemo kasnije.
Ovdje ima nešto što je jako važno i što treba izložiti odmah.
Kodifikacija i standardizacija koju sam ja pokušao izvesti izvršena je u maniri egzaktnih znanosti, a na temelju spoznaja koje proizlaze iz znanosti ekonomije i to prvenstveno Klasične radne teorije vrijednosti te Neoklasične i drugih koje govore o principu određivanja cijena. Ima više razloga za takvu kodifikaciju. Prvi proizlazi iz zahtjeva pravde – da svaki rad bude plaćen što je moguće srazmjernije njegovoj stvarnoj vrijednosti – bez mogućnosti osjetnih odstupanja – a drugi iz volje da se onemogući da virtualni ili umjetni vlasnik vara zaposlene, kao i to da oni varaju njega. Treći proizlazi iz toga što se moraju poštovati zakoni i «volja« tržišta. Postoji još niz razloga zbog kojih je uvedena ovakva, egzaktna kodifikacija, hipotetskih i dispozitivnih normi, ali sada ne možemo o tome. Reći ćemo još samo to da uvođenje sankcijskih normi ne bi dalo željene rezultate kad se ne bi temeljilo na kodificiranim i standardiziranim hipotetskim i dispozitivnim normama, onih običaja, i to na kodifikaciji, odnosno standardizaciji – koja je, kako smo već rekli – utemeljena na egzaktno-znanstvenoj osnovi – kvantitativnoj, numeričkoj kodifikaciji, jer jedino su takvi kriteriji primjereni potrebama današnjih, a još više budućih društava i moći će, kako vjerujem, dugo i uspješno služiti kao jedno od sredstava za ostvarivanje ciljeva vrste.
Budući da ovi zakoni svoje bitne kriterije i zahtjeve ne ispostavljaju riječima, nego brojkama, kod njih nužno važi pravilo:

Excusatio non excusat – isprika ne ispričava, tj. ne oslobađa od odgovornosti i kažnjavanja.
***
A sada opet jedna mala digresija.
Nema tome dugo da je propalo društveno vlasništvo i društva koja su se na njemu zasnivala, a evo se opet i sve češće čuju glasovi da bi ponovo trebalo uspostaviti društvo zasnovano na takvom vlasništvu.
Meni se čini da su ti glasovi malko zakašnjeli, jer društvo u kojem su privatni vlasnici kapitalnih dobara faktično razvlašteni, i u kojem je to, kapitalno vlasništvo došlo pod faktičnu kontrolu zaposlenika, prvenstveno managera, neopazice se i bez ikakve buke i revolucije zaista uspostavilo na Zapadu, i to u zadnjih osamdesetak godina. Zapad je, eto, bez revolucije uspostavio ono za što je Istok prolio mnogo krvi i napravio puno buke.
Što se to zapravo dogodilo?
Kapitalno vlasništvo izuzeto je od kontrole njegovih vlasnika i došlo pod kontrolu ne-vlasnika, zaposlenika (prvenstveno managera) Ostvarila se ona parola marksista i komunista:
Tvornice radnicima!
Ovdje se ne radi samo o pukim riječima. U svom glasovitim udžbeniku za ekonomiju P. A Samuelson navodi da je do 1900. godine četiri petine stvorenog viška vrijednosti odlazilo pod kontrolu vlasnika kapitala, a samo jedna petina išla je zaposlenicima. No, naknadno, od 1900. do 1970. došlo je do nezgodnog obrata koji je rezultirao time da je samo jedna petina viška vrijednosti odlazila pod kontrolu vlasnika kapitala a četiri petine odlazile su zaposlenicima, a do vremena kad ja ovo pišem, a to je 2014. godina, stvar je puno gora. Nemam egzaktnih podataka, ali ne bih se nimalo začudio, ako bi se otkrilo da je vlasnicima kapitala ostala samo, ili najviše jedna desetina ukupne dobiti, a da najmanje devet desetina dobijaju država i zaposlenici.
Ovdje će biti mnogo onih koji će u čudu zapitati:
Pa što je nezgodno ili loše u svemu tome!!!??
Evo što je loše:
Kapitalna dobra došla su pod kontrolu ne-vlasnika – onih subjekata čija sudbina formalno-pravno nije ovisila o sudbini kapitalnog vlasništva, pa se nisu brinuli o njemu, nego su, kako sam već govorio, gledali da se sami što je moguće lakše i komotnije obogate. Jasno da je to rezultiralo propadanjem kapitalnog vlasništva koje ih je zapošljavalo, a na kraju i propadanjem lakomislenih zaposlenika koji su dobit tih poduzeća pretvarali u svoj luksuz i općenito podizanje životnog standarda, umjesto da su se brinuli o tome da dovoljno investiraju u razvoj kapitala koji ih je zapošljavao i hranio.
Posljedica takvog razvoja događaja je velika nezaposlenost te sve šira i dublja bijeda.
Eto što se dogodilo nakon što se ostvarila ona parola: Tvornice radnicima!
U tzv. socijalističkim zemljama, u kojima su radnici bili i formalno vlasnici kapitalnih dobara, tj onog, tzv. društvenog vlasništva, a naročito u Jugoslavenskom samoupravljanju dogodilo se isto, samo se sve odvijalo puno brže i temeljitije. Komični paradoks socijalističkih društava bio je to da su upravo radnici sami, poput onog Molliereovog Harpagona, opljačkali poduzeća u kojima su radili. Ni komunistička partija nije ih mogla spriječiti u tome. A sada, zamislite, ti isti radnici traže krivca, no, kako stvari stoje, bolje bi im bilo da ga ne traže i ne nađu.
Jasno, nisu samo radnici pljačkali svoja poduzeća. Nakon antisocijalističke revolucije, tj. povratka u kapitalizam, taj su posao preuzeli raznovrsni manageri i znatno ga unapredili.
Ni ovo se ne zbiva bez stanovite komedije. Društveni i gospodarski manageri koji su se dobro potkožili traže krivca za sveopću bijedu i kaos i upiru prstom u liberalni kapitalizam i kapitaliste (kojih zapravo više i nema), te govore da oni prisvajaju 99% dobiti, a da radnicima isplaćuju svega 1%.
Gore sam upravo pokazao da je istina zapravo suprotna i da je do ove velike krize i bijede došlo baš zato što zaposlenici, raja i država uzimaju onih 99% i uludo ih troše. No to nitko ne želi vidjeti. Svi se zdušno trude da slijepo vjeruju u one managerske floskule i objede, već davno upokojenih kapitalista i liberalnog kapitalizma.
Ko zna? Možda raja s tim slijepilom hoće sama od sebe sakriti vlastiti grijeh a lukavi manageri svesrdno joj pomažu u tome.
No pustimo to i radije se dajmo na definiranje problema iz kojeg proizlazi teško i sve teže stanje cijelog svjetskog gospodaratva, a i društava i politike.
Sukladno onome gore rečenom, njihova slabost proizlazi iz toga što su kapitalna ili produktivna dobra došla pod neformalnu ali vrlo potpunu kontrolu zaposlenika, a dijelom i države. Nevolja je u tome što sudbina ovih novih, faktičnih gospodara društvenih bogatstava i društvene produktivne moći nije neposredno i formalno, tj. zakonski – de iure ovisna o sudbini tog bogatstva kojim upravljaju, pa ga oni pustoše sve dok ga ne dovedu do nule, a onda se daju u paranoičnu, antizavjereničku potjeru za krivcem.
Osnovni kvar od kojeg strada današnjica, a stradati će i budućnost, nalazi se u samim ne-personalnim temeljima društva, u općim odnosima na kojima društvo počiva. Nestalo je funkcionalne, produktivne ovisnosti o onom kapitalnom (plodnom) vlasništvu s kojim raspolaže ljudska vrsta, odnosno suvremeno društvo. S njom je nestala i pravda, humanost, dobar život i još mnoge druge dobre stvari. Tako to uvijek biva kad uzde padnu u ruke onima koji ne znaju upravljati. «Putevi budale, njegovog novca i sreće brzo se raziđu.» kaže jedna stara Perzijska poslovica.
Stari Latini su govorili: Coruptio optimi pessima – pokvarenost najboljih je ono najgore. (Pod onim «najbolji» misli se na najviše društvene slojeve.) No ima nešto još gore od toga: Coruptio fundamenti ili coruptio fundamentorum– pokvarenost temelja – onih općih društvenih i ekonomskih običajnih temelja, tj. uobičajenih društvenih i ekonomskih odnosa o kojima smo upravo govorili. Ako su oni u kvaru, e…onda sve što proizlazi iz njih mora biti pokvareno, počev od onih «optimi» pa do pessimi, tj. do običnog vulgusa – puka.
Pokvaren je, a i licemjeran i onaj opći duh današnje kulture, jer umjesto uvida u kvarne temelje društva, njemu se, kao krivci za zlo koje nas snalazi, priviđaju razni Masoni, Iluminati, Sionski mudraci, Bilderbergeri, pohlepni bankari, tajni centri moći i ko zna ko još. Možda čak i nekakve vjetrenjače. Što se tu može? Tamo gdje ljudi masovno vjeruju u horoskope, ne treba se nimalo čuditi da vjeruju i u demone kao što su Masoni ili drugi slični fantomi. Teško je uopće naći nekoga ko nije prolupao na ovakav način.
No pustimo te prividne teškoće i teškoće što dolaze iz vjere u privid.
Današnje društvo, kako smo rekli, pati od nečeg puno težeg i opasnijeg – coruptionis ili destructionis fundamentorum, pa je naš primarni zadatak upravo silazak u te temelje i njihovo popravljanje.
A evo kako mislim da bi to trebalo izvesti.
Već smo pokazali da je upravljanje kapitalom postalo jako kompleksno i da vlasnik velikih kapitalnih dobara više ne može upravljati njima. Upravljanje, dakle, treba prepustiti obdarenim i školovanim managerima. A da ovi ne bi upravljali na štetu poduzeća, treba donijeti zakon koji će, poput vlasničkog odnosa, sudbinu managera učiniti ovisnom sudbini poduzeća kojima upravljaju, tj. o efikasnosti njihova upravljanja. To bi trebao biti neki onakav zakon kakav je ovdje izneseni «Zakon o kontroli efikasnosti rada managera», a, dakako, i oni ostali.
To bi bio glavni zadatak u popravljanju onih temelja – fundamentorum.
Vlasnička ovisnost o materijalnim dobrima mora se, dakle, zamijeniti nekom drugom vrstom funkcionalne i produktivne ovisnosti, tako da manager, isto kao i vlasnik, kapitalista bude prisiljen, raditi, štediti i investirati u usavršavanje kapitala kojim upravlja. Dalje, zakon mora managera motivirati, i prinuditi i na pravedno plaćanje rada, jer to je, kako se nedvojbeno pokazalo, neusporedivo najbolji motiv za dobar rad. Ali o tome smo dosta govorili na drugim mjestima.
Ljudi koji imaju dar poduzetnosti i sposobnost da sebe i druge pokrenu na rad i prinude na štednju, kako bi osigurali siguran i dobar život, ne samo za ono vlastito neposredno sutra, nego i za buduće generacije, takvi ljudi, dakle, vrlo su rijetki a i dragocjeni u svakom društvu. Ovi ljudi, međutim, ne moraju nužno biti i pošteni, a nerijetko to stvarno i nisu. No to nije nikakav problem, jer društvo može proklamirati zakon koji će te darovite ljude natjerati da rade kao da su najpošteniji na svijetu, pravi anđeli.
U suprotnom, …hm…hm… grrrr…brrrrr… jao i kuku.
Nemojte, molim vas, sada misliti da ja nekome prijetim ili ga plašim nekakvim rogatim zakonima, jer zakoni za koje se zalažem veoma su dobroćudni i dobri, a ti, istinski dobri zakoni nikome, ne samo da ne prijete, nego čak niti ne zabranjuju da vara i krade. Dapače, oni potencijalne prekršitelje čak upozoravaju na to da će ljuto zažaliti i do devet puta zakukati budu li ih uhvatili da se bave i onim, «suptilnim», tj. nedozvolenim vrstama ljudske djelatnosti.
Eto, baš tako postupaju oni pravi i dobri zakoni. Ako ne vjerujete meni, pitajte H. Kelsena, najvećeg teoretičara prava prošlog stoljeća.
A što se tiče kaznenog progona i kazni, ja sam tamo u zakonima navodio da bi zastara trebala nastupati nakon dvadeset ili trideset godina.
Mislim da sam tu pogriješio.
Budući da se kaznom, između ostalog, obeštećuje oštećeni subjekt, a oštećeni subjekt je ljudska vrsta, kazneni progon trebalo bi obustaviti tek kad nestane ljudske vrste, ili umre sam osumnjičenik, odnosno počinitelj.
Dalje, ispravljam se i naglašavam kako sada mislim da bi u slučaju teških delikata ipak trebalo primjenjivati i smrtnu kaznu, kojoj bi, iz humanih razloga, trebalo dati eufemistički naziv: Jackpot.
Prema mišljenju jednog od osnivača ekonomske znanosti, Sir Williama Pettya, smrtnu bi kaznu trebalo primjenjivati tek ako se počinitelja, ne bi nikako moglo tako iskoristiti da vrati barem dio štete koju je počinio, jer, smatra ovaj mislilac; ravno je ludosti nagrađivati besplatnom hranom i čuvanjem ljude od kojih bi se trebalo dobro čuvati.
A kad smo već kod ovoga, što se tiče same smrtne kazne, ne mislim da je njeno ukidanje barbarski čin, ali njeno ukidanje vodi u barbarstvo. I stoga bi smrtnu kaznu možda najprije trebalo primjenjivati na onima koji traže njeno ukidanje, jer ti ljudi čine veliki, vrlo veliki grijeh i štetu nesagledivih razmjera.
No vratimo se mi ipak našem problemu i njegovom rješenju.
Tvrdim, dakle, da se kvarni temelji suvremenog društva mogu popraviti etabliranjem onakvih zakona za koje se zalažem. Njima se uspostavlja umjetni vlasnik, kojemu su razne vrste managera samo neposredni, kreativni i motivirani izvršitelji njegove volje, od kojih neke zakon prisiljava na to da budu i pošteni.

***
Ovo isto, nešto drugačijim riječima:
Izlaz, dakle, i produktivno rješenje ove krize, u koju je zapalo privatno vlasništvo, građansko društvo, a i cijela civilizacija, po mom mišljenju, nije u nekakvom neoludističkom, tehnoklastičkom ili ontoklastičkom pokretu koji bi uništio umjetno biće, niti pak u «povratku prirodi», i društvenom vlasništvu, nego u stvaranju virtualnog privatnog vlasnika. Ovaj vlasnik, kako sam već rekao, ne bi bio nikakav novi robot, nego novi društveni, pravni i ekonomski subjekt koji bi nastao na temelju etabliranja specifičnih zakona, isto kao što je svojevremeno bio nastao i živi privatni vlasnik. Uspostavljanjem tog umjetnog ili virtualnog vlasnika, bio bi uspostavljen novi, ne. vlasnički, nego zaposlenički oblik ovisnosti o razvijanju kapitalnih dobara. Može se očekivati da bi ovaj oblik ovisnosti bio znatno funkcionalniji i produktivniji od vlasničkoga.
Važno je ponovo istaknuti i naglasiti slijedeće:
Zamjena živog privatnog vlasnika umjetnim ne bi bila popraćena nikakvim krvoprolićima, napetostima, ratovima, nego smirivanjem. Odmah nakon njegovog utemeljenja počeo bi se osjećati pad nezdravih napetosti, povratak pravde, i opće poboljšavanje ekonomskog socijalnog, političkog i duhovnog stanja ljudske vrste, a i same civilizacije.
Nadam se da će se svi (koji razumiju ono što znadu pročitati) uvjeriti u to kad pročitaju zakone pomoću kojih se on uspostavlja i da će to barem često, ako već ne stalno imati na umu.

***
Virtualni ili umjetni vlasnik zapravo ne bi bio ništa drugo do umjetno biće, kapital u kojeg bi se, putem zakona, ugradila moć samoočuvanja, «želja» za bogaćenjem i razvojem, te sposobnost da kontrolira žive subjekte s kojima dolazi u poslovne ili radne odnose. On bi veličinu dohotka i potrošnje nekog subjekta ponovo uskladio s veličinom njegova radnog ili kreativnog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili doprinosa u usavršavanju već zgotovljenog umjetnog bića. Svojom pravednošću, ljude bi motivirao na što bolji i sofisticiraniji rad i onemogućavao ih da ga drpaju, okradaju ili zloupotrebljavaju uopće.

***
No da se vratimo korak unatrag.
Ljudska vrsta treba biti ovisna o svom vlasništvu. Slobodan opstanak i ostvarivanje ciljeva vrste ovisi o tome da li je vrsta, na pravi način, funkcionalno ovisna o njemu – da li je ovisna na taj način da ga ta ovisnost motivira i prisiljava da ga razvija. Gore spomenutom zakonskom reformom, ponovo bi se uspostavila takva funkcionalna ovisnost kakva je vladala onda kad je vrsta, zahvaljujući djelatnosti živih privatnih vlasnika, kapitalista najintezivnije razvijala svoje vlasništvo i «koracima od sedam milja» napredovala ka ostvarivanju svojih ciljeva. Pojednostavnjeno govoreći, zakon koji stvara funkcionalnu, produktivnu ovisnost o raznim dobrima, istovremeno stvara i motivaciju za rad i razvijanje tih dobara, jer zapovijeda da se dobar rad dobro plaća, a činjenje štete kažnjava. Gdje nema nekog takvog zakona, tu je nered, bijeda, kaos, nesreća i druge slične stvari.
Što se tiče pojedinačnih društvenih i pravnih subjekata – zaposlenika, obitelji, poduzeća, država itd – oni nisu ovisni isključivo o produktivnoti svog vlasništva, nego i o produktivnosti svog ponašanja ili rada i produktivnosti svojih unutrašnjih odnosa itd. Zakoni o kojima će biti riječi uspostavljaju takve odnose koji ih motiviraju na produktivno ponašanje i nagrađuju ga, a kažnjavaju neproduktivno ili štetno.
Eto, samo toliko o tome.

***
Zakoni kojima se uspostavlja virtualni vlasnik, odnose se na četiri ključna, temeljna društvena i ekonomska subjekta, koji su ujedno četiri ključne pravne osobe, tj. pravni subjekti, adresati. Evo ih – 1. fizička osoba, 2. obitelj, 3. poduzeće i 4. država. O produktivnosti svake od njih, te funkcionalnosti i pravednosti njihovih međusobnih odnosa ovisi to hoće li društvo i civilizacija ići naprijed ili nazad.
Kako sam naprijed već naveo, glavni, zakoni koji se odnose na te pravne subjekte su:
1. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obitelji, 3. Zakon o kontroli efikasnosti školstva, i 4. Zakon o kontroli efikasnosti državne administracije i vlasti.
Svi su objavljeni na internetu.
Svaka država koja bi etablirala ove ili ovakve zakone učinila bi nacionalni kapital umjetnim vlasnikom cjelokupnog svog bogatstva. A ako bi brojčane kriterije u svakom od tih zakona određivala globalna država, i ako bi isti kriteriji važili za sve lokalne države, unije ili federacije na planetu, onda bi bio uspostavljen perfectus, ili totalis proprietarius ili dominus – perfect owner – potpuni, globalni virtualni vlasnik.

Neke napomene i rekapitulacija
Vrlo uopćeno, čak pomalo preopćenito govoreći, postoje tri opća načina čovjekovog društvenog življenja ili tri opća odnosa individua i drugih društvenih subjekata prema samom društvu u kojem žive, a i prema ciljevima društva i ciljevima vrste.
Evo ih:
Prvi je baziran na principu po kojem društveni subjekti ostvaruju svoje interese na račun i na štetu društva. Takav način življenja ne vodi ka nekom velikom dobru.
Drugi je suprotan, a sastoji se u tome da društveni subjekti svoje interese i svoja dobra žrtvuju interesima društva ili države. Niti ovakav način življenja nije dobar.
U prvom slučaju imate društvene subjekte, ali bez društva, a u drugom; društvo bez pravih društvenih subjekata.
Treći način nije ona «zlatna sredina»- mediocritas aurea ili mezotes – nego nešto što je kvalitativno drugačije, a prakticira se tako da oni društveni subjekti o kojima smo gore govorili brinu o ostvarivanju svojih vlastitih interesa i ciljeva i pokušavaju ih ostvariti ali isključivo na način kojim se daje doprinos ili koji vodi ka ostvarivanju društvenih ciljeva, ili pak ciljeva vrste.
Upravo ovim trećim, organicističkim načinom – iako se on nikad nije potpuno svjesno prakticirao – stvorena su sva dobra koja čovjek danas posjeduje. On je uvijek vodio ka usponu, dobrom životu induividua i ostvarivanju ciljeva društava i ciljeva vrste. Ona prva dva načina vodila su ka propadanju.
Jasna svijest o vrijednosti tog, organicističkog, ili funkcioalističkog principa probila se, na svojevrstan način, jedino u Kantovoj moralnoj filozofiji, u knjizi Kritika praktičkog uma, kroz maksimu, odnosno tzv. kategorički imperativ: «djeluj tako da uvijek možeš poželjeti da način tvog djelovanja može postati općim zakonom!»
Jasno, za eksplikaciju društvene funkcionalnosti puno je zaslužniji E. Durkheim, koji se smatra tvorcem organicističke ili funkcionalističke sociologije.
Dugo nakon Kanta i Durkheima, mislioci koji su se eksplicitno posvetili proučavanju funkcionalističke metode, T. Parsons i R. Merton, nisu nažalost otkrili ništa bitno novo, ali su zato, svojim nezgrapnim izražavanjem sakrili i zamaglili mnoge važne i bitne stvari.
Konkretni funkcionalistički, a nadam se i funkcionalni zakoni koje sam spominjao, a koje ćete vidjeti u naknadnom tekstu, zapravo su samo jurističko, političko i sociološko osvještavanje i jasno definiranje tog načina djelovanja na koji i individue i društva i cijela vrsta ostvaruju svoje ciljeve.
Do sada je u samom pravu i praktičnoj politici taj način ostvarivanja ciljeva imao kakvo, takvo «teorijsko» postojanje u obliku dobrih običaja i morala. No kako je ovaj oblik postojanja ovog produktivnog principa ili načina ljudskog djelovanja uglavnom nesvjestan i nejasno definiran i nedeterminiran, pa stoga i lako pokvarljiv, ja sam inzistirao na tome da se on dade, tj. izrazi s kristalno jasnom sviješću, i u formi pozitivnih zakona, koji su puno trajniji i funkcionalniji i pogodni da budu dugotrajnim temeljem svakodnevng života ljudi.
Bona et clara lex aere perenius est – dobar i jasan zakon trajniji je od mjedi.
Ja, dakle, nisam ništa izmišljao, nego sam samo clare et distincte – jasno i razgovijetno – u formi zakona, iskazao način ili princip po kojem je čovjek do sada uspješno ostvarivao svoje ciljeve i pokazao kako se treba i nadalje ravnati po njemu ako bi svoju djelatnost želio okruniti uspjehom.
Hegel je na jednom mjestu u Fenomenologiji rekao da istinska filozofija ništa ne izmišlja niti konstruira, nego samo iskazuje ono što jest. To je velika misao, a samo ono «iskazivanje onoga što jest» je najviši domet ljudskog duha.
Iskazivanje onoga što jest zapravo je samo podsjećanje ili opominjanje čovječanstva na ono bitno, na istinu. Pri tom je važno da se mislilac koji čovječanstvo podsjeća na te stvari osvrne na ono što je najpotrebnije razumjeti u njegovom vremenu i izrazi se jezikom kojeg razumije njegova epoha, ali kojeg će razumjeti i sve kasnije epohe – cijela ljudska vrsta, od prve do posljednje generacije.
Takvo štivo, s najvećim mogućim interesom, čitati će i pripadnici mogućih drugih ontogeničnih vrsta i ono će možda tek u njima naći svoje prave, dugo iščekivane čitatelje.
Ukratko, mi smatramo da čovječanstvo danas treba podsjetiti na to da ono ne bi smjelo djelovati kao golem broj raštrkanih individua i naroda, nego kao vrsta transformirana u društvo, koje je pak umjetni organizam ili neophodni bićeviti organizacijski instrument za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.
Neka moji suvremenici ne zaboravljaju da je Tao ljudske vrste, Dharma ili onaj famozni «kotač povijesti» pokrenut samo radi toga da bi se ostvarili ciljevi vrste. Da nema tih ciljeva vrste, «sav bi ljudski život mučan bio san, maglovit i bez reda, lud i pobrkan.» Eshil – Prometej.
Čini mi se da moji suvremenici zaboravljaju to da čovjek postoji prvenstveno kao vrsta, a to zapravo znači da vrsta nije svjesna sebe.
Vraćamo se pravu.
Analogno filozofiji, ni pravna teorija, ni zakonodavstvo ne bi smjeli ništa izmišljati, nego samo iskazivati ono što treba biti i kako treba biti.
No da se još nakratko vratimo onim načinima čovjekovog življenja.
Prvi se prakticirao u vremenima kad su društva već bila stvorila znatna bogatstva pa je bio moguć i isplativ egoistički grabež. Drugi je obično stupao na političku pozornicu kao reakcija na onaj prvi i na propadanje društva. Ali, kako je on bio nemisaona antiteza onom prvom, i sam je vodio ka još većem propadanju.
Dobar primjer onog prvog načina neproduktivnog življenja i odnosa prema društvu je kapitalizam i građansko društvo dvadesetog stoljeća, a primjer onog drugog je komunizam.
Mi bi smo htjeli afirmirati onaj treći način, koji se pokazao ispravnim i produktivnim, a koji – kako sam već bezbroj puta rekao – zapovijeda da svaki duštveni subjekt treba ostvarivati svoje ciljeve, ali da to smije činiti isključivo na način koji vodi i ka ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.
Ponovo, ali nešto drugačijim riječima.
Društvo u kojem prevlada egoizam, tj. u kojem se vlastiti interesi ostvaruju na štetu društva, jest bolesno društvo i prijeti mu propast.
No sustavni «altruizam» (bilo prisilni bilo dobrovoljni, ideološki) u kojem se interesi individua i drugih društvenih subjekata žrtvuju interesima i ciljevima društva, također je sociopatske naravi – specifična društvena bolest. I takvo je društvo nehumano i prijeti mu propast.
Zdravo tj. funkcioalno, samoodrživo ili autopoietično društvo je jedino ono u kojem – kako smo već rekli – individue i drugi društveni subjekti ostvaruju svoje ciljeve ali na način kojim se istovremeno ostvaruju, i ciljevi društva, i ciljevi vrste.
Tu se radi o organičkom ili organicističkom, funkcionalnom odnosu između društva i unutarnjih subjekata koji ga čine, a jedino takvo društvo može biti funkcionalno organizacijsko sredstvo pomoću kojeg ljudska vrsta može ostvariti svoje ciljeve.
Ima li koga da mu to još uvijek nije jasno?
Ima, ima, naravno da ima.
To su svi oni koji nisu čitali ovaj rad i 98% onih koji su su ga pročitali.
No, nije to ništa. Sudbina Biblije ili Aristotelovih djela puno je tužnija.

***
Školstvo Neke će čitatelje možda iznenaditi to da se među ovim zakonima nalazi i zakon o školstvu. No to ne treba biti ni najmanje čudno. Već smo rekli da ključni oblik kapitala, tj. umjetnog bića nije ništa drugo do znanost. Ona se prenosi s generacije na generaciju, Svaka nova generacija, u školskim klupama prima ili nasljeđuje najveće blago kojeg posjeduje ljudska vrsta – blago bez kojeg se ne mogu ostvariti njeni ciljevi.
No, budući da je ovo nasljeđivanje, za razliku od nasljeđivanja drugih vrsta dobara, neugodno, teško i mučno, potrebno je regulirati ga zakonom i to tako da bude što efikasnije i plodotvornije, te da se osigura njegov konitnuitet.
Propast Rimskog carstva i Srednji vijek izvrsno pokazuju što se događa kad se prekine proces obrazovanja novih generacija.
Zakon o školstvu omogućio bi to da djeca i studenti, uz puno manje muke, prime puno više znanja nego što su primali do sada – najviše što dozvoljavaju urođene sposobnosti pripadnika ljudske vrste. U tom zakonu postoji zahtjev da djeca koja uče budu oslobođena svih drugih obaveza, tj. da im djetinjstvo i mladost budu shole, dokolica – slobodno vrijeme posvećeno samorazvoju. Naziv «škola» potječe baš od grčkog izraza shole, dokolica, jer je ona uvjet učenja. Jasno, ova dokolica o kojoj govorimo nije dangubljenje niti nekakvo gluvarenje. Pogledajte što je Aristotel, taj veliki učitelj ljudskog roda, mislio o tome.
Jasno, Zakon o školstvu, ne bi bio to što jest kad bi zanemarivao interese nastavnika, učitelja, pedagoga i ostalog osoblja koje sudjeluje u didaktičko-pedagoškoj aktivnosti. Nekako mi se čini da dolazi vrijeme da ljudi shvate koliko je velika vrijednost školstva i važnost onih koji prenose znanje s jedne generacije na drugu.
Još samo jedna opaska. Današnje škole, bilo državne, bilo one privatne više izopačuju i desocijaliziraju mlade pripadnike ljudske vrste, nego što ih čine produktivnim društvenim subjektima. Škola se pretvorila u vlastitu suprotnost i ruglo. I da paradoks bude veći, u tome prednjače upravo one razvijene zemlje.

***
Kriza
Mi doista živimo u jednom prilično kaotičnom, kriznom vremenu, vremenu razlučivanja epohe Zapadne i buduće, antropotehnološke civilizacije. Budućnost se upleće u sadašnjost, a sadašnjost i prošlost pokušavaju se prokriumčariti u budućnost, i to na mjesta koja nikako ne bi smjele zauzimati. Kriza (Grč. krisis – lučenje, raz-lučivanje, od-lučivanje, izbor, opredjeljivanje)
Ova kriza, ne bi, dakle, smjela biti samo financijska, ekonomska ili globalna, nego, prije svega, epohalna, jer bi, kako je upravo rečeno, trebala razlučiti dvije velike epohe. Ta, epohalna kriza ne bi trebala promijeniti samo subjekta koji radi, što je djelomično več i učinjeno, nego i vlasnika onoga što je napravljeno, stvoreno.
Ona epoha iz koje izlazimo temeljila se na vlasnikovanju živog privatnog vlasnika, a ova u koju ulazimo trebala bi se temeljiti na vlasnikovanju umjetnog.
I ako u tome ne bi uspjela, nadolazeća kriza svela bi se na samo jednu veću ili širu krizu, koja bi zahvatila cijeli globus, a bila bi, ili prosto dizanje prašine, ili gutanje anestetika i analgetika koji bi samo privremeno ublažili i produžili agoniju umiruće epohe te odgodili i otežali rađanje nove.
Eto, dakle, nasuprot uvriježenom mišljenju, čini se da ovu krizu ne bi smo smjeli izbjegavati ili činiti što plićom, blažom i kraćom, nego, štoviše, svrsishodno uvećavati i produbljavati. Ovo mi se čini nezaobilaznim uvjetom njenog produktivnog i radikalnog razrješenja.
To nije baš utješno niti ohrabrujuće. Ali, što se tu može? Do pravih rješenja teško je doći. Puno su vrednija i teža i od zlata, pa se uvijek nalaze negdje u dubini – na dnu.
Da bih što bolje objasnio što podrazumijevam pod epohalnom krizom i epohalnom promjenom, poslužit ću se sažetim prikazom već davno minulih epohalnih kriza, kroz koje su se smjenjivale epohe povijesnog razvoja.

***
Prva epoha bila je paleolitsko-neolitska civilizacija. Tu je priroda, prirodno biće – kako smo već rekli – radilo i «brinulo» o svojoj proizvodnji, a čovjek je samo sakupljao i trošio nusprodukte njegova rada. Priroda je, dakle, bila proizvođać a čovjek potrošač.
Dugotrajna epohalna kriza zamijenila ju je epohom Antičke civilizacije, Tu više nije radila i proizvodila priroda, nego sam čovjek, a onaj sposobniji, poduzetniji dio ljudske populacije, kod kojeg se intezivnije manifestirao «ontogenički instinkt» i koji je imao više volje za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste postao je ujedno i vlasnikom materijalnih dobara i živih oruđa, instrumenta vocalia – oruđa koja govore – robova.
Epohalna kriza kroz koju je nastala Zapadna civilizacija bila je znatno kraća od prethodne. Na Zapadu počinje raditi umjetno biće čije je stvaranje i usavršavanje bio cilj svekolike povijesti, a sam čovjek postaje potrošač njegovih proizvoda.
Toliko o dosadašnjim epohalnim krizama i njihovim posljedicama, tj. rezultatima, postignućima.
Možda će budućnjost pokazati da izraz krisis, hrizos – kriza, zlato – sadrži u sebi dosta istine.
***
Suvremena epohalna kriza koja trese Zapadnu civilizaciju, a i ostali dio svijeta započela je već s industrijalizacijom, kroz koju je umjetno biće, u svojstvu umjetnog radnika – stroja ili automata – počelo zamjenjivati čovjeka u radu. Ljudi koji znadu nešto povijesti vjerojatno znadu i to koliki se otpor činio industrijalizaciji i automatizaciji. Ludistički, tj. točnije tehnoklastički, pokret, razbijanje strojeva itd. Taj otpor nije minuo ni danas. Čini se, štoviše da je postao puno veći, i rašireniji, ali nigdje se više ne pokazuje otvoreno i ne razbijaju se više strojevi nego temeljni odnosi među društvenim i ekonomskim subjektima.
No ključni problem zbog kojeg Zapadna civilizacija počinje ulaziti u novu fazu epohalne krize je u tome što umjetno biće, koje radi i proizvodi, još nije postalo vlasnikom i gospodarem svojih proizvoda, pa potrošačima ne može zabraniti da potroše čak više nego što ono proizvede, to jest da žive na dug, što ide na štetu razvoja umjetnog bića, a u krajnjoj liniji i na štetu cijele ljudske vrste.
U ovoj etapi krize u koju smo počeli ulaziti, a koja bi trebala biti prelaz od epohe Zapadne civilizacije na epohu globalne, ili antropotehnološke, kako ju češče nazivam, trebalo bi stvoriti i etablirati umjetnog vlasnika, koji bi konačno zagospodario proizvodnjom i potrošnjom i učinio ih humanim i ekonomičnim sredstvima ostvarivanja ciljeva društvenih subjekata i cijele vrste.
U toj, antropotehnološkoj civilizaciji, čovjek bi, slično kao i u paleo-neolitskoj, bio prvenstveno potrošač, ali s tom razlikom što bi, upravo putem potrošnje i uživanja mogao utjecati na proizvodnju koju bi umjetno biće preuzelo na sebe, dok u paleo-neolitskoj nije mogao utjecati na djelatnost prirodnog bića koje ga je hranilo i održavalo u životu.
Ono što mi danas nazivamo ekonomskim ili financijskim krizama su proste disfunkcionalnosti koje nužno proizlaze iz pulsirajućeg, cikličnog funkcioniranja kapitala. Te »krize» ništa ne mijenjaju, nego samo razlučuju jednu ekonomsku konjukturu od druge. Redovito se pojavljuju, nisu ugodne ni škodljive, ali ni osobito korisne.

***
Revolucije i evolucija. Po mom mišljenju, nakon dovršenja stvaranja umjetnog bića, kapitala, odnosno znanosti – i nakon što je umjetni organizam, društvo bilo utemeljeno u slobodi – liberalnoj građanskoj demokraciji – više nije moguća nikakva revolucija, jer su te stvari, kako sam već rekao, bile ciljevi povijesti i ako su doista uspješno i korektno zgotovljene, one se ne bi trebale ukidati, niti bi mogle ukidati (revolucionirati) same sebe, nego bi se morale moći održavati u postojanju, jer cilj razvoja bilo kojeg bića, što je spoznao već Aristotel, jest zapravo i upravo specifična moć samoodržavanja A održati se pak mogu samo ako evoluiraju – usavršavaju načine samoodržavanja. Evoluciju često zovem i epitetičkim razvojem. Etabliranje takvih zakona kao što su oni gore navedeni bilo bi zapravo i upravo ono usavršavanje instrumenata s kojima je bilo uspješno izvedeno stvaranje bićevite civilizacije i omogućilo bi joj da se održava te da, kontinuirano služi kao adekvatno sredstvo ostvarivanja ultimativnih ciljeva vrste.
Ako bi umjetno biće postalo još i umjetni privatni vlasnik, ili, kraće, virtualni vlasnik, ostvarilo bi snove koje su sanjali veliki mislioci poput Platona, Morusa ili Marxa, ali i veliki vizionari, pisci, pjesnici i revolucionari, a i cijeli onaj napredniji, ontogenični dio čovječanstva, a vrlo je vjerojatno, štoviše, sigurno da bi ostvario i puno više od toga. Ali, ostvario bi, kako sam također već rekao, više i od onih trezvenih, konzervativnih mišljenja, koja su, poput Aristotelovog, Tominog, Lutherovog, Kantovog, Hegelovog ili Weberovog bila zagovornici održavanja tradicionalnog oblika privatnog vlasništva baziranog na postojanju živog vlasnika – jer su živjeli u zabludi da je to jedini mogući oblik privatnog vlasništva.
S druge strane pobornici društvenog vlasništva nisu shvaćali da vlasništvo može biti isključivo privatno i da sam izraz vlasništvo zapravo već kaže, podrazumijeva ili znači: privatno. Izraz «privatno» dolazi od latinskog glagola privare – lišiti. Privatno vlasništvo počiva na tri momenta : ius utendi, ius fruendi, i ius abutendi – pravu upotrebe (posjeda), pravu plodouživanja i pravu zloupotrebe ili uništenja. Vlasnik lišava sve druge osobe prava ius abutendi – prava na zloupotrebu ili uništenje svog vlasništva. Jedino on ima pravo nekažnjeno uništiti zloupotrebiti ili oštetiti svoje vlasništvo. Ius utendi i ius fruendi – pravo korištenja i pravo plodouživanja, vlasnik, po svojoj volji, može, ali i ne mora privremeno prepustiti drugima, pod uvjetima ili po cijeni o kojoj se dogovore. Ius abutendi ne može se privremeno prepustiti drugima, iznajmiti ili štogod slično. Naravno, vlasnik ga može prodati ili darovati, ali tada samog sebe bespovratno lišava tog prava i prestaje biti vlasnikom.
Današnji zakoni, a zapravo običaji, dopuštaju ius abutendi – pravo zloupotrebe ili uništavanja – cijelom jednom širokom društvenom sloju, i to upravo onom koji nije vlasnik, a upravlja kapitalnim vlasništvom i koji može učiniti, a i čini najveću štetu.
Kažnjavanja nema,
osim naravno onog ritualnog, kad režim izabere žrtvenog jarca i sudi mu radi toga da bi stvorio privid o svojoj pravednosti i efikasnosti. Žrtveno jare može biti čak i neki stvarni krivac, netko ko je uistinu zamračivao tj. nezakonito prisvajao razna dobra.
Ako se i vode sudski procesi protiv ljudi koji su se bogatili zapuštanjem i upropaštavanjem tuđeg vlasništva o kojem su trebali brinuti, onda upravo ti ljudi dobijaju sudske sporove, i k tome još i velike odštete, jer nema zakona po kojem bi mogli biti osuđeni i kažnjeni. Nulla crimen, nulla poena sine lege.
Tko god danas diže tužbu protiv takve vrste varalica, čini to uglavnom na svoju štetu i sramotu. No kad to čini država onda ona, u nekim zemljama, da bi izbjegla vlastitu štetu i sramotu, od pravosuđa pravi farsu i sprdačinu – čini štetu cijelom društvu.
Stvaranjem umjetnog privatnog ili virtualnog vlasnika, svaku bi zloupotrebu bilo moguće kazniti odgovarajućom kaznom, a produktivna upotreba bila bi nagrađivana srazmjerno svojoj produktivnosti.
Vidi: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti rada admnistracije.
Virtualno privatno vlasništvo, lišilo bi, dakle, prava ius abutendi – prava na zloupotrebu ili uništavanje – sve osobe u društvu, uključujući i dosadašnjeg, živog privatnog vlasnika koji je imao to pravo. To bi bila totalna privatizacija.
No ni totalna privatizacija ne može unaprijed spriječiti – prohibere – zloupotrebu ili uništavanje ljudskog kapitalnog vlasništva, ali ju može kažnjavati, što današnje zakonodavstvo i pravosuđe ne čine, nego ju nehotično, zbog svojih nesavršenosti mora dopuštati, permittere. Da ponovimo Nulla crimen, nulla poena sine lege. – Tamo gdje nema zakona, nema, ni prekršaja ni kazne.
Tamo pak gdje postoje takvi zakoni, oni siju strah u duše varalica. I upravo je strah od kažnjavanja ono što je, otkad postoje zakoni, u vrlo velikoj, ako ne i najvećoj mjeri sprečavalo zločine, krađe, prevare, zloupotrebe i zlo uopće.
***

Iz gornjeg slijedi da bi smo mogli govoriti o tri oblika ili tri stupnja razvoja vlasništva.

1. teza – zajedničko ili društveno
2. antiteza – privatno
3. sinteza – virtualno

Sva tri stupnja razvoja temelje se na nekoj vrsti privacije. Na prvom stupnju vlasnik je zajednica, na drugom individua, a na trećem umjetno biće. Na prvom stupnju priroda biva lišena vlasničkih prava, na drugom priroda i zajednica, a na trećem priroda, zajednica i čovjek uopće. Vlasnik, kako je rečeno, postaje umjetno biće, kapital.
To je zapravo proces ukidanja ljudskog vlasništva.

Je li to neka katastrofa?

Ne, nego baš suprotno. Takvim razvojem čovjeku se oduzima pravo ius abutendi i na minimum se smanjuje mogućnost da učini kakvu štetu ili zloupotrebu. Ostaju mu prava: ius utendi i ius fruendi – pravo upotrebe i plodouživanja, a zakoni ga motiviraju da ih upotrebljava što je moguće bolje.

***
Nacije, rase i Globalna država Prije svega treba istaknuti da je za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste potrebno puno nacija ili rasa sa različitim sposobnostima, jer su i ljudski ciljevi kompleksni, tako da ljudska vrsta možda i nema dovoljno takvih subjekata, pa će ih morati stvarati eugeničkim metodama. No ostavimo te GM ljude.
Iako veoma različite, po svojim sposobnostima, razini civiliziranosti, svjetonazoru, vjeri i običajima, sve nacije i rase trebaju imati jednake capacitates iuridicae, tj, trebaju biti ravnopravne pred zakonom i pravedno nagrađivane za svoj doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. To je pak moguće ostvariti jedino u okviru globalne države.

«Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!»

Stvarne razlike, stvarne zasluge i pravedna veličina nagrade mogu se otkriti i izići na vidjelo jedino ako se svi mjere istim mjerilom.
To je temelj onog prava – ius generis – pomoću kojeg svaki ljudski ili društveni subjekt može ostvariti svoje interese, a cio ljudski rod svoje ultimativne ciljeve.
Po tom pravu svaki će subjekt imati pravo da živi kako on hoće i želi, ako načinom svog života ne ometa ostvarivanje ciljeva drugih inidividua, grupa, društava ili cijele ljudske vrste.
A ako bude loše živio, sam će snositi odgovornost za to, jer je sam i odabrao način života.

***
Drugo, danas, čak ni na temelju međunarodnog prava – ius intergentes još nije moguć i ne postoji instrument legalne prisile kojom bi se neku naciju ili državu moglo prisiliti da odustane od činidbi koje sprečavaju ili ometaju ostvarivanje ciljeva vrste, tako da to čini potrebnima nekakvu državnu samopomoć, tj. privatno-državnu, oružanu akciju i svjetske ratove kakvi su bili Prvi i Drugi svjetski rat, a i brojni drugi.
Npr.: Drugi svjetski rat bio je sprečavanje povratka u barbarstvo i divljaštvo te opću nekrofiliju, a spriječili su ga, dobrovoljno, jednom privatno-državnom inicijativom, tj. putem samopomoći tzv. Saveznici, – nekolicina država koja je imala hrabrosti i svijesti o dužnosti da se treba suprotstaviti nacifašističkoj nekrofilnoj megamašineriji. Vojna akcija saveznika nije se temeljila ni na kakvom pravnom aktu ili pozitivnoj normi, nego isključivo na svijesti o tome da je nacifašizam zlo, nešto radikalno ontoklastično i neljudsko, te na savjesti i dobrovoljnom, hrabrom suprotstavljanju tom zlu.

***
Konkurencija Uspostavljanjem globalne države nastao bi i instrument legalne prisile protiv subjekata sličnih nacifašizmu, koji čine štetu civilizacijskom napretku, pa bi on možda mogao spriječiti i nekakav, mogući opći nuklearni rat. No mislim da bi nemilosrdna, ali zakonita konkurencija, koja bi eliminirala loše subjekte iz ekonomske, političke i općenito životne utakmice spriječila mnoge intervencije potencijalne legalne svjetske vojne sile. Takva konkurencija je puno bolji svrsishodniji i precizniji selekcijski instrument od rata. No ona ne bi podržavala niti održavala mir, nego kreativni nemir.

Ja kažem:

Pax cemeteribus, vita vivibus! – Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život – kreativni nemir!

Konkurencija, koja bi omogućila taj kreativni nemir bila bi ujedno i instrument održavanja dovoljne vitalnosti ljudske vrste.

***
Stvaranje globalne države je dužnost. Već smo naprijed rekli da je pravo ospoljeni ili izvanjšteni volitivni instrument kojim baš ljudska vrsta (a ne neka nacija ili nekakva »vladajuća klasa» ili elita), dakle, da je baš ljudska vrsta ta koja pomoću prava navodi ili upućuje, motivira i prisiljava samu sebe na ostvarivanje svojih ultimativnih interesa i ciljeva. Stvaranje prava može se shvatiti kao jedna od temeljnih dužnosti ontogeničnih vrsta. Jasno, to važi i za ljudsku vrstu. A kako pravo ne može djelovati ukoliko se ne ozbilji kao država, dužnost ljudske vrste je i to da utemelji adekvatnu, a to znači – Globalnu ili Svjetsku državu – jer jedino pomoću nje vrsta, kako smo već natuknuli, može potpuno ostvariti svoj prirodni suverenitet, te istinski motivirati i pravedno nagrađivati sve nacije i rase za doprinose u ostvarivanju ciljeva vrste ili pak izvršiti zakonitu prisilu nad onima koji se tome suprotstavljaju.
Stvaranje globalne države je također i uvjet za ostvarivanje one tajanstvene čovjekove misije, koju je Netko ili Nešto veliko, vrlo veliko, s povjerenjem usadilo u njegove ontogeničke gene.
Ja nisam jedini čovjek koji zagovara stvaranje globalne države. Dapače, dosta je velik broj minulih i suvremenih pravnih teoretičara i filozofa koji lokalne države smatraju samo prolaznom pojavom, a moguću globalnu ili svjetsku državu ciljem razvoja državnog entiteta i njegovim trajnim oblikom. To ne bi bio neki značajan fakat da se ne radi o misliocima koji su dali iznimno značajne priloge razvoju prava i filozofije, a i ljudske kulture i civilizacije uopće. Pa ako sumnjate u vrijednost mog mišljenja, možete imati povjerenja u mišljenja tih ljudi.
No, čini se da je u svemu ovome ipak najvažnije kritičko proučavanje i promišljanje povijesti, čovjeka, civilizacije i ostalih srodnih stvari, te vlastiti sud o njima.

***
Ukupna veličina ljudske populacije, broj pripadnika ljudske vrste, mora odgovarati potrebi ostvarivanja ciljeva vrste. A za ostvarivanje tih ciljeva sada je potrebno najviše cca milijardu ljudi. To je, naime, broj degustatora proizvoda umjetnog bića koji mu može dati točne i precizne podatke o tome što nedostaje tim njegovim proizvodima i u kom bi ih pravcu trebalo usavršavati kako bi što rafiniranije udovoljavali ljudskim potrebama i prohtjevima, te – što smo već rekli – kako bi moglo, razvijajući se, osposobljavati samo sebe za ostvarivanje ultimativnih ljudskih ciljeva.
Kao potrošač, čovjek ne smije biti skroman, nego, štoviše, vrlo zahtjevan. Skromnost škodi procesu ostvarivanja ciljeva vrste i mogu si ju dozvoliti samo nekolicina filozofa poput legendarnog Diogena Kinika. I filozofima ili misliocima je potrošnja, vrlo ugodna, ali im oduzima dragocjeno vrijeme potrebno za razmišljanje, pa je za njih dobro da u tome budu dosta skromni i suzdržani.
Aristotel i Platon, npr. bili su vrlo bogati i mogli su puno novca potrošiti na uživanja u potrošnji, no oni za to nisu imali vremena, jer su se htjeli što je moguće više posvetiti stvaralačkom radu. Ars longa, vita brevis – život je kratak, a znanost duga, traži da joj se posveti puno remena – kaže stara antička mudrost – i zato je potrebno iskoristiti svaki trenutak životnog vremena za stvaranje nečeg dobrog – Dierum carpere!
Broj potrošača može, naravno biti i veći od milijarde, ali samo pod uvjetom da prevelika ljudska populacija ni najmanje ne škodi prirodnom biću, jer će i sve ili gotovo sve žive prirodne vrste, uključujući i one zloćudne, sudjelovati u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Virusi Kuge i Velikih boginja ili uzročnik Sifilisa, Spiroheta ili Trephonema palida, npr. dali su golem doprinos ostvarivanju tih ciljeva. A ako se otkrije vakcina protiv AIDS-a, i taj će virus dati veliki doprinos. Uostalom, da nije bilo patogenih bakterija i virusa i boleština koje oni uzrokuju, kako bi se razvila današnja znanost o bolestima i načinima njihovog liječenja.
No pustimo šalu. Evo još jedne važne stvari.
Budući da umjetno biće obavlja sve veći broj poslova, ljudski rad postat će privilegija. To je još jedan razlog zbog čega bi trebalo smanjiti ljudsku populaciju, jer, bilo bi jako loše imati pregolem broj nezaposlenih ili besposlenih ljudi. Besposlica je korjen obijesti, a ova mnogih drugih zala.
No, u pravu su, kako se čini, oni teoretičari koji smatraju da ipak mora postojati stanovita «rezervna armija nezaposlenih» koja bi konkurirala zaposlenima i time ih dodatno motivirala na što bolji rad.
Jedan od prvih zadataka globalne države bit će etabliranje zakona koji će nacije i rase motivirati da povećavaju svoje bogatstvo, a ne populaciju. Ali taj zakon, Zakon o kontroli veličine nacionalne populacije, zbog ograničenosti prostora, ovdje ne mogu prikazivati ni komentirati. Možda ću o tome reći još koju riječ kasnije.
Naglašavam kako je velika većina suvremene ljudske populacije svjesna toga da stvari ne stoje baš dobro i da imamo ozbiljne probleme, ali kako ne shvaćamo u čemu je zapravo problem, ne shvaćamo niti to kako se ti problemi mogu rješavati.
Problem mnogostruko prevelike ljudske populacije je možda najveći i najteži problem. No u suvremenoj ljudskoj kulturi nema ni nagovještaja svijesti o tome da veličina ljudske populacije mora biti najmanje i najviše tolika kolika je porebna za ostvarivanje ciljeva vrste i njeno biološko održanje. Nigdje do sada nism našao da netko piše ili razmišlja o nekom razumnom i svrsishodnom kriteriju po kojem bi se određivala veličina ljudske popuacije, odnosno vrste. Najsnažnije, nažalost, na demografsku politiku djeluje ona biblijska izreka «plodite se i množite» kao da je to svekoliki i vrhunaravni cilj ljudske vrste.
Koje su neposredne, aktualne posljedice prevelike ljudske populacije?
Ponuda ljudskog života mnogostruko je veća od potražnje za njim i to mu drastično obara vrijednost i cijenu, a podiže razinu siromaštva, patnje i muke. Sve su češće i masovnije pojave ilegalnog ropstva, prema kojem je antičko, zakonito ropstvo bila prava idila. Pojavio se i specifični kanibalizam, koji se sastoji u tome da se hvataju djeca ili mladi zdravi ljudi koji se ubijaju radi toga da bi im se vadili organi i prodavali bolnicama, tj. bolesnim ljudima kojima su potrebni, a koji ih mogu platiti.
Sve veća populacija ne samo da obezvrijeđuje život, nego ga i osiromašuje, i to ne samo materijalno nego i duhovno, emotivno, psihički….. S druge strane, uništava se prirodno biće, iskorjenjuju mnoge vrste, stvara se plodno tlo za različite epidemije i pandemije, koje se nitko neće žuriti suzbijati, jer će svaka redukcija ljudske populacije biti dobrodošla. Tome slijede i mogući ratovi i ostali jahači Apokalipse, kojih se broj u međuvremenu možda čak i povećao, tako da je vjerojatno da ćemo umjesto globalne države imati globalni drž-nedaj i kaos.
Dosta. Mislim da smo rekli čak i koju riječ previše o našoj budućoj sreći.

***
Konzervativni, ili možda točnije ontoklastički duh, koji je jako raširen i moćan, u svom sljepilu vjeruje i uvjerava druge da je na pravom putu, a suprotstavlja se ostvarivanju ciljeva vrste. Nažalost, istina je to da je on na pravom putu, ali samo kao prepreka koju treba ukloniti. No, s njim je teško obračunati, jer se uvijek krije pod maskom humanosti, dobrih namjera itd., a neposredni cilj mu je da zaustavi evoluciju umjetnog bića i tako spriječi ostvarivanje ciljeva vrste.
Kao što je jasno iz gornjeg teksta, ja, koji nisam baš uvijek u pravu, ali zato nikad nisam u krivu, ja, dakle, smatram da se ovi problemi mogu korjenito riješiti isključivo usavršavanjem umjetnog bića. U našem vremenu najvažnije je usavršiti njegov (umjetni) organizam – društvo. – i to stvarajem i etabliranjem umjetnog vlasnika. To se pak može postići prikazanim usavršavanjem, dopunom i kodifikacijom postojećeg prava tj. običaja koji su do sada bili temelj razvoja civilizacije, i instrument ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.
Optimalno bi bilo to da se to pravo (običaji) usavršavaju unutar nekakve globalne, svjetske države, koja bi zahvaljujući takvom usavršavanju konačno mogla biti utemeljena na istinskom ius gentium-u, ili, točnije, ius generis-u – pravu koje je već od davnina počeo stvarati ljudski rod, a koje – kako je već ranije rečeno – nije ništa drugo do volja ljudskog roda, volja, izvanjštena ili ospoljena kao metoda i duhovni (volitivni) instrument ostvarivanja njegovih ciljeva.

***
PerspektiveVolio bih kad bi ovaj moj tekst djelovao na ljude tako da počnu izvoditi one gore naznačene promjene koje bi trebale voditi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Mislim na etabliranje onih zakona, osnivanje globalne ili svjetske države i drugih o kojima sam pisao u nekim drugim člancima i knjigama.
No čini mi se da se to neće desiti, barem ne tako skoro i na inicijativu mojih tekstova. Naime, društvene i političke promjene, pogotovo one velike i korjenite, baziraju se na stanovitoj ekonomiji čije je pravilo to da se postojeće stanje podnosi sve dotle dok investiranje napora i podnošenje patnji radi njegovog održavanja ne postane pregolemo, i da pri tom čak ni te pregoleme duševne, a ni novčane investicije ne vode boljitku. Promjene se, dakle, često zbivaju tek onda kad voda dođe do usta velikoj većini populacije i kad se više nema kud. Tek tada se počinju investirati napori i novci u nekakve promjene.
Čini se, dakle, kao da tim velikim promjenama ne upravlja mudrost, nego zgoljna nužnost. Na prvi pogled, to izgleda kao nešto loše, nekakvo zlo. Ali, mislim da se ne radi o tome, Ta sporost je upravo ona gore spomenuta ekonomičnost, a sama ta ekonomičnost je nekakva mudrost.
Ako hoćeš biti siguran da je jabuka koju želiš doista zrela i slatka, čekaj da sama padne.
Vrsta i nacije mogu dočekati taj čas, a za kreativne, ontogenične individue, čije ideje otvaraju nove puteve napretka, često važi ona:

Crknut češ, tovare, prije nego trava izraste!

Eto, npr: J. J. Rousseau, koji nije bio ništa lošiji pisac i mislilac od mene, morao je, nakon smrti čekati više od dvadeset godina da Jakobinci i Napoleon počnu u zbilju pretvarati njegove ideje iz Društvenog ugovora, tj. stvarati građansku državu. Sreća njegova da je ipak umro, pa nije morao živ čekati te događaje, jer bi ga ubilo to čekanje.
No, vratimo se mi našoj temi i malko ozbiljnijem tonu.
Na to, da bi trebalo poštovati brzinu one ekonomičnosti velikih promjena ukazuje i tragična povijest komunizma, ili socijalizma, kako ga neki vole nazivati. Činilo se kao da se on temeljio na nekakvoj pravdi i mudrosti, no one su, barem još tada, ipak bile temelj kapitalizma. To, naravno, ne znači da su one i danas njegov temelj. Stvari se mijenjaju i ako se zakonske, jurističke, promjene ne zbudu onda kad postanu nužne, onda temelj postojećeg drušva više nije mudrost, nego glupost, ludilo, legalizirana nepravda, temeljna korupcija ili naprosto opća rigidnost, inertnost, nesposobnost ili ontoklastičnost.
Još riječ, dvije o komunizmu ili onom tzv. «znanstvenom socijalizmu». Ljudi koji su ga zamislili i ostvarili, nisu to učinili na osnovu znanosti, niti na osnovu zakonomjernosti povijesnog razvoja, kako su sami vjerovali, nego na osnovi bone fide. Takva bona fide je zapravo neizmjerno velika plemenitost, a sama ta plemenitost nije ništa drugo do nekakva radikalna i infantilna naivnost ili wishfull thinking.
Neka mi ne zamjere poštovatelji komunizma. I ja sam ga volio svim srcem, premda sam, isto kao i Aristotel, sasvim jasno znao i javno govorio da je neodrživ i da mora propasti.
Sad, kad ga više nema, volim ga još više, jer ne trpim nevolje koje je stvarao, a i zato što vidim da to nisu bile tako velike i opasne nevolje, kao ove danas, i one kojima, kako se čini, idemo ususret.
Toliko o njemu i komunistima. Requiem aeternam dona eis Domine – pokoj vječni daruj njima Gospodine.
I, nadajmo se da neće uskrsnuti.

***
Da li je naše vrijeme postalo vrijeme nužnosti promjena, na to pitanje ne bih znao odgovoriti. Jedna izreka kaže da od nekog zla uvijek može postojati i veće.
Prema tome…???????
Nadam se da ovakvi tekstovi mogu barem otvoriti nove vidike i da bi to moglo pomoći onoj ekonomiji promjena i ubrzati ih na bolje ili ka boljemu. No, da bi se to zbilo, potrebno je da ovakve ideje prodiru i u široku javnost i da se o njima raspravlja. Na internetu vidim da su moji tekstovi koji ih promišljaju već godinama veoma čitani, čak među najčitanijima, ali po drugim medijima nema nikakve, ama baš nikakve javne rasprave o njima, kao da nikada nisu bili napisani ni objavljeni.
Može li mi netko objasniti taj paradoks?

***
Eto, sad bi bilo dosta. Vjerujem da sam bar donekle točno i dovoljno jasno pokazao koje su nam stvarne perspektive, a i to da će biti teško, vrlo, vrlo teško ostvariti ih.
Nadajmo se da nam Dike, Eunomija i Irene – Starogrčke boginje pravde, zakonodavstva i mira – mogu pomoći u ovom teškom poslu. A bilo bi dobro kad bi nam opet pomogao JAHVE ili aktualni kršćanski i drugi sveci, islamski imami i proroci A S, nadležni za ove stvari, ukoliko, naravno, taj posao nije pod kontrolom i jurisdikcijom nekog Bezimenog Svevišnjega ili Providentiae.
Ja ne bih odbijao čak niti pomoć nekog moćnog talismana.

 

 

 

 
TEMELJI DRUŠTVA
U prethodnim spisima navodio sam da u velikom mnoštvu različitih vrsta društvenih institucija koje su društveni, ekonomski i pravni subjekti ili pravne osobe, dakle da u tom mnoštvu postoje četiri koje su autopoietične i čije je dobro i produktivno funkcioniranje od ključne važnosti za dobro funkcioniranje cijelog društva, opći progres i ostvarivanje ciljeva vrste. One su temelj svim ostalim, heteropoietičkim institucijama i pravnim osobama, a i cijelom društvu.
To su:

1. tzv. fizička osoba, ljudska individua (koja je, kako smo već rekli, pravna osoba par exellance),
2.obitelj ili domaćinstvo i škola.
3. poduzeće,
4. država.

Od presudne je ili vitalne važnosti da se zakonom regulira opstanak i djelatnost tih društvenih, ekonomskih i pravnih subjekata. I ako je to dobro regulirano zakonima onda društvo ne bi moglo loše funkcionirati čak i kad bi to htjelo.

Zašto su ove četiri vrste pravnih osoba tako važne i tretiraju se kao ključne ili temeljne?

Zajednička i presudno važna osobina im je to što su autopoietične, samodovoljne – sposobne za samorazvoj i samoodržanje – bićevite. Biti bićevit ili autopoietičan ovdje znači; moći sam stvarati sredstva za vlastiti opstanak i razvoj.
Suprotnima, heteropoietičnima , ta sredstva mora stvarati netko drugi.

Autopoietične pravne osobe stvaraju, dakle, sredstva za svoj vlastiti opstanak, razvoj i ostvarivanje ciljeva društava i vrste, ali i za opstanak i djelovanje svih heteropoietičnih pravnih osoba koje postoje u društvu.
Njihove temeljne pravne sposobnosti – capacitates iuridicae jednake su pravnim sposobnostima svih ostalih pravnih osoba, ali im se djelatne sposobnosti – capacitates agendes bitno, kvantitativno i kvalitativno razlikuju .
E, pa bacimo malo pogled na specifičnost djelatnosti svake od njih.

Prva, tzv. fizička osoba, tj. živa ljudska individua – važna je zbog svoje ontogeničnosti, genijalnosti ili kreativnosti– sposobnosti individua da stvaraju bićevite elemente umjetnog bića – ali i zbog sposobnosti njegovog upotrebljavanja, te potrošnje kojom se umjetnom biću određuje daljnji pravac usavršavanja i razvoja.

Druga – obitelj, ili domaćinstvo kako smo već rekli, stvara, održava i čuva humani život. Ona kratkovječni život ljudske individue, putem spolne, ili bio-reprodukcije, pretvara u beskonačni ili vjekovječni opstanak vrste, nužan, tj. neophodan za ostvarenje njenih ciljeva i uživanje u njima.
Škola je, gledajući ekonomski i društveno, svojevrstan produžetak obitelji kojemu je zadatak da najveće ljudsko blago, znanost prenese sa jedne generacije na drugu.

Treća – poduzeće, stvara materijalna bogatstva – sredstva za zadovoljavanje životnih potreba i tehnologiju za ostvarivanje ciljeva vrste.

I četvrta – država, koja, kako sam već rekao, stvara pravo, zakone i ućvršćuje društveni poredak, tj. društvo koje je ustvari umjetni, virtualni organizam koji objedinjuje one prve tri i nosi cjelokupno umjetno biće.

Bez djelatnosti ovih četiriju institucija ili pravnih osoba ne bi bilo moguće ostvarivanje ciljeva društva i vrste, jer se ostvarivanje tih ciljeva temelji na :
1. stvaralačkoj, ontogeničkoj sposobnosti individua – kreativnosti,
2. sposobnosti za transformaciju konačnog života u beskonačan, i prenos znanosti s jedne generacije na drugu,
3. sposobnosti za stvaranje sve svrsishodnijih materijalnih dobara za održavanje života i ostvarivanje ciljeva vrste,
4. sposobnosti da se ove sposobnosti, putem prava i zakona, organiziraju i učine sredstvom ostvarivanja ciljeva njihovih nositelja i ciljeva vrste.
Kao što se vidi, svaka od one četiri pravne osobe ili institucije utemeljena je na jednoj od ove četiri temeljne sposobnosti.
I baš s obzirom na njihovu veliku i kvalitativnu razliku, slažemo se sa Aristotelovim mišljenjem, da dobar pater familias ne mora nužno biti i dobar vladar ili voditelj nekog poduzeća.
Toliko o tim neophodnim elementima.

S druge strane, kako smo već rekli postoji još bezbroj drugih, ali tek sekundarno važnih sposobnosti, djelatnosti i institucija, društvenih subjekata, pravnih osoba itd. No one su heteropoietične i nisu neophodne. Bez takvih, u koje spadaju, npr: nogometni klubovi, udruženje pekara, ili znanstvene akademije, udruženja inženjera, umjetnika itd. bilo bi moguće ostvariti ciljeve društva ili vrste, iako, naravno, uz stanovite poteškoće, jer i ove, sekundarno važne pravne osobe ne bi nastale da nisu radi nečega bile potrebne.
Društvo, zakoni i poredak dobri su, pravedni, ontogenični i produktivni, ako prvenstveno onim autopoietičnim, pravnim osobama, omogućuju ostvarivanje njihovih prirodnih i zakonitih interesa i ciljeva, ali samo na način kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.
Nadalje, bolji su zakoni oni koji, pored već rečenog, što je moguće veći broj heteropoietičnih pravnih osoba dovodi u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste i tako ih pretvara u autopoietične.
Napredak i razvoj zakonskih sistema i društva, a i ključni posao države, sastoji se upravo u tome da se što veći broj društvenih subjekata dovede ili prevede iz prinudnog, u što funkcionalniji ili svrsishodniji motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili ciljeva vrste i tako ih iz heteropoietičkih entiteta transformira u autopoietične.
Ka tom cilju usmjereni su i zakoni koji se ovdje prikazuju.

Evo jednog primjera koji će baciti nešto više svjetla na ovu pojavu i probleme koji ju prate.
Aristotel je, s najpotpunijim pravom tvrdio da je država, više, tj. u većoj mjeri nego sve druge ljudske, društvene institucije, samodovoljna, autopoietična zajednica. Pri tom je, naravno, mislio na ondašnje države i zakone na kojima su se one temeljile.
No, onaj ko pročita Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i kontroli vlasti, morat će se složiti s tim da su sve dosadašnje države čija uprava nije utemeljena na nekom takvom zakonu, bile puno više heteropoietične nego autopoietične naravi. Tek ovaj zakon, naime, dovodeći administraciju i vlast, tj. državu u motivacijski odnos spram ostvarivanja ciljeva društva, čini državu istinski i potpuno autopietičnom.
To se naročito dobro vidi iz poglavlja «Razvoj društva», kojeg možete naći u čak nekoliko mojih knjiga. Pogledajte «Tajnu povijest svijeta». Možda se nalazi i tamo.
Eto toliko
Sada bih želio zaključiti i istaknuti da bi s ova četitri zakona – Zakona o managerima, O državnoj administraciji i O obiteljima i o školstvu – četiri spomenute, ključne ili temeljne pravne osobe bile dovedene u iznimno funkcionalan motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a također i u bolje međusobne odnose. To znači da bi one mogle bolje, efikasnije i lakše nego do sada ostvarivati svoje vlastite ciljeve, i to na način kojim bi istovremeno davale bitno veći i bolji doprinos ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.
(Bez ovih ili ovakvih zakona, poduzeća, države, obitelji, škola samo pukim slučajem, ili pak na osnovu bona fide, ili nekakvih moralnih zahtjeva koji se rijetko uvažavaju, mogu doći u motivacijski odnos prema ostvarivanju ciljeva društva ili vrste,.)
Njihov bi se doprinos ostvarivanju tih ciljeva mjerio mjerilom koje je jednako za sve njih i bio bi nagrađivan po istom principu.
Jednakost pred zakonom i pravda prije svega!
Iustitia finis iuris est – Pravda je cilj prava.
I
Fiat iustitia pereat mundus! – neka bude pravde, pa makar svijet propao – govorili su Rimljani.
Upotreba tog principa može se proširiti i na mnoge druge vrste heteropoietičnih pravnih osoba, ali nije naše da i o tome ovdje i sada raspredamo. To je stvar pravnika i zakonodavaca.
NACRT ZAKONA O KONTROLI
EFIKASNOSTI RADA MANAGERA

I DIO

Član 1.
Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu pravnu osobu, vlasnika sebe samog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni – kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog prava (funkcije) – imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo – privatno.

Napomena 1

Kapital, kojemu je poduzeće ključni, produktivni, način pojavljivanja, već odavno funkcionira kao pravna osoba, jer, kako je već rečeno, poduzeće nije ništa drugo do pravna osoba. To, dakle, nije nikakva novost. Novost je u tome što se ovoj pravnoj osobi, sad, putem ovog zakona, dodaju neki momenti tzv. fizičke, žive osobe – već spomenuta želja za bogaćenjem, tj unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje ga također čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata s kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapital, odnosno poduzeće čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim, nižim, manje razvijenim oblicima kapitala kao pravne osobe.
Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje, odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika.
Ukoliko se ne bi odredilo drugačije, ovaj bi se zakon odnosio na poduzeća u državnom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne bi se nužno morao odnositi i na ona poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fizičku osobu), ukoliko taj bude voljan gubiti vrijeme s poslovima koja bi mu inače obavio umjetni vlasnik.

Član 2.
Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) – pravo na rad, pravo na upravljanje poduzećima i pravo na poslovni promet – on iznajmljuje živim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično djelo.

II DIO

Član 3.
Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene kao investitori.

Član 4.
Svrha investiranja je profit, dobit.

Član 5.
Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III – vidi tablicu) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s kojim raspolažu, nije manji od, npr.: 2.

Član 6.
Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasničke funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage.

Član 7.
Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkciju njegovog vlasnika.

Član 8.
Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo u investicionoj banci.

III dio

Član 9.
Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.
Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.
Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika – aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava – titular

IV dio

Član 12.
Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.
QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.

dobit na tržištu 300 $
QPK= ————————————-, QPK = 3
troškovi proizvodnje 100 $

Član 14.
Cijena radnog sata ovisi o troškovima proizvodnje radne snage, i proporcionalna joj je.

Član 15
Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ i to u obliku slijedeće tablice, koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavljeni.

 

TABLICA 1
QPK CIJENE RADNIH SATI RADNE SNAGE RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA U $
NKV KV VKV MNG1 MNG 2 MNG 3
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 1,3
1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5 1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
104
135
175 2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5
17,5
22,7 4,1
6,2
8.0
10,4
13,5
17,5
22,7
29,5
38,3
49,7 6,2
8.0
10,4
13,5
17,5
22,7
29,5
38,3
49,7
64,6 8,0
10,4
13,5
17,5
22,7
29,5
38,3
49,7
64,6
83,9
Kratica MNG znaći manager, a kratice NKV, KV, VKV
označavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 16.
Visinu QPK određuje kvaliteta poslovanja i rada te «volja tržišta».

Član 17
Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a koji ju zapošljava, broju odrađenih sati i efikasnosti osobnog rada.

Napomena 2.
Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaća točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radi li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik – manager – mora pred zakonom, na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da je ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.

Član 18.
Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću, kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je krivično djelo koje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina.

V dio

Član 19.
Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr. 2.

Član 20.
Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta veći od dohotka kojeg bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

Obrazloženje
Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa živog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno očekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.
Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.
Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2 onda on time zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.
Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala, odnosno poduzeća.
Profitna stopa, odnosno QPK je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Što vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje s gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan. Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.
Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja, managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time je manager prinuđen da prvenstveno razvija, usavršava, modernizira poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.
Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti.
I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im on omogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 21.
Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja funkcije managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti jest krivično djelo koje zastarjeva tek nakon, npr. 25 godina.

Član 22.
Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o poslovanju i organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

VI dio

Član 23.
Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke – poslodavca i (budućeg) radnika – a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke – bilo poslodavca, bilo radnika.
Član 24.
Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku koja mu je ponuđena.

Napomena 3.
Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.

Član 25.
Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina.

Član 26.
U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

Napomena 4.
Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke funkcije, jer oni su ustvari samo druga vrsta managera – manageri koji ne upravljaju poduzećem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj hiherarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnog sata.

Napomena 5.
Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudi naročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučaju kršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom, ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen od kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarno razvija poduzeće kojim upravlja.
Dugačak rok zastare prekršaja služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao da zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, nikako mu se neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijelih 25 godina. Dugačak rok zastare prekršaja ima, dakle, preventivno djelovanje – zadatak da potencijalne prekršitelje odvrati od činjenja prekršaja.

Član 27.

Poduzeća koja bi imala iznimno visok QPK morala bi, na zahtjev nadležnih državnih institucija dokazati da visok QPK nisu postigla činjenjem štete prirodi, tj. okolišu, potrošačima, potplaćivanjem radne snage, Zloupotrebom monopolskog položaja, varanjem poslovnih partnera ili države, ili pak iznuđivanjem nepravednih ugovora sa partnerima, lihvarskim kamatama itd.
Zakonita bi bila samo ona visina QPK i onaj profit koji bi bio ostvaren zakonitim sredstvima.
Za nezakonito ostvarene QPK, bez obzira koliko visoki oni bili, počinitelji bi morali bi plaćati kazne i odštete oštećenim subjektima, a manageri, koji su ih, ostvarili morali bi trpjeti i zatvorske kazne.
Vrlo visok QPK bio bi zakonit jedino ako bi bio postignut vrijednim iznašašćima u tehnologiji, organizaciji, izvrsnim, ekonomičnim radom, spretnim, ali poštenim marketingom i slično. Tako postignut visoki QPK trebalo bi i nagrađivati novčanim i drugim vrijednim nagradama.

Napomena 6

Ona nezasitna glad za profitom je specifično ljudska, sveta glad i vrlo je poželjna. Štoviše, ona je dragocjena ljudska osobina. No dozvoljeno je samo zakonito zadovoljavnje te svete gladi – Auri sacra fames. Njena nezasitnost i zakonito utaživanje je ljudskoj vrsti omogućilo da stvori i razvije umjetno biće, koje će joj poslužiti kao sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.
Pod zakonitim zadovoljavanjem ili utaživanjem ove gladi smatramo samo ono koje se prakticira tako da vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.
Trebamo se nadati da ove gladi neće nestati, niti će se ičim moći zasititi, prije nego ljudska vrsta izvrši svoju misiju, jer ona nije ništa drugo do jedan od načina na koji se do sada manifestirala ontogeničnost i težnja za ostvarivanjem onih ultimativnih ciljeva vrste.
Zbog nerazumijevanja ovih stvari, izraz Auri sacra fames – Sveta glad za zlatom – pogrešno je prevođen kao «Prokleta glad za zlatom» i time je razvoju civilizacije učinjena velika šteta.
Auri sacra fames, u poslovnom svijetu je ono isto što je u npr.: u umjetnosti, znanosti ili izumiteljstvu eros ka stvaranju raznih djela ili otkrivanju istine.
Visinu profitne stope ili QPK-a, dakle, ne bi se smjelo maksimizirati, nego gledati samo na to da nije ostvarena nezakonitim metodama, a glad za profitom ne bi trebalo osuđivati, nego ju, štoviše, podsticati i podjarivati.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i revolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.
Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime, očekivati da će stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenito govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom, ekonomičnijom i produktivnijom.
Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer će radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada ili činjenja štete. »Čovjek – kaže A. Smith – najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a ka kojemu se teži.
Lucidniji čitatelj lako će uvidjeti da je prethodnim zakonima ustvari predstavljen način plaćanja rada kojeg je imao kapitalizam u svojim najboljim vremenima. To je bio stimulativan i motivirajući način plaćanja rada – bolji rad, bolja plaća. Ovaj zakon propisuje sličan način, ali je njegova velika prednost u tome što je standardiziran, tako da plaća određenog radnika više ne ovisi o volji ili samovolji živih vlasnika poduzeća. Upravo zbog te standardizacije rad bi bio pravednije plaćan, jer bi svi pojedinačni radovi koji bi imali jednako visoku produktivnost (QPK), jednaku kvalifikaciju i jednako radno vrijeme, bili jednako plaćeni bez obzira na to u kojem bi poduzeću ljudi radili i kojom bi se vrstom djelatnosti bavili, jer bi svi oni dali približno jednak doprinos općem društvenom bogatstvu. Ovo je jako važno, ne samo zbog pravednosti u plaćanju rada, što ima više nego veliku važnost, nego i zbog toga što je za napredak društva i ostvarivanje njegovih ciljeva, a i ciljeva vrste presudno važno da rad bude što produktivniji. Pravdu i motivaciju shvatio sam kao neka od ključnih društvenih sredstava za podizanje produktivnosti ljudskog djelovanja i ostvarivanje napretka i ciljeva vrste.
Ovaj bi zakon, dakle, kako je gore već bilo rečeno, uz pravednost stimulirao prvenstveno povećavanje produktivnosti rada i poslovanja – podizanje QPK-a.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo nad državnim i sličnim poduzećima. Ali, zar bi se neki posjednik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će uskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi želio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju neće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?
Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao funkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne može varati, kao što često vara žive vlasnike.
Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom). Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:

netto profit x QPK
dohodak = —————————
100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da – radi povećavanja svog dohotka – i uvećava svoj kapital i usavršava ga. Dohodak od vlasništva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje i usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu, naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom tablicom.
Iz onog što je rečeno, jasno se vidi da je umjeni privatni vlasnik mogao spriječiti grabež u procesu privatizacije, te da se privatizacija nije trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji je upravljao poduzećem – dok se ne nađe živi vlasnik – račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik bio je pogodan pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku i privatizaciji, odnosno reprivatizaciji
Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika većina u tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno profit, ako nadležni državni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na 1, pa on može takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoć sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati im daljnju budućnosti.

 

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI ADMINISTRACIJE I VLASTI

prethodno obrazloženje zakona

Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata, jer administracija je stožer ili “nervni sistem” razvijenog društva. To su već odavno ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi i mislioci.
No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi moglo opstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoriti niti toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno nabujale i otuđene administracije.
Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je broju lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih uništava vlastita administracija, ali nisu znali način, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan element društva, pa su isto kao i mnogi današnji ljudi, s razdirućim osjećajem nemoći, morali gledati opće propadanje.
Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskoj civilizaciji. Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, to može biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike bijede.
Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.
Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi, pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutrašnjim državnim dugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara. Toliko su, naime, današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne može otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američka administracija – pomoću inflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnih metoda.
Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim postupcima «posuđen» od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravim vlasnicima ili korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna beskućnika. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato što im njihovi preci nisu vratili novac, koji su već odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka, “posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak pokazivanja posljedica unutrašnjeg duga što ga je napravila administracija – zato jer voli lagodno živjeti na račun budućnosti. Ovo je problem međugeneracisjkih ekonomskih odnosa, ali o tome više u Sumi ekonomije.
Sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i EU i druga administrativna carstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. U knjizi “Apokalipsa” pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona neće moći održati niti nekakva “normalna”, tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom planetu.
Ovdje sam, opet u formi zakona, pokušao predstaviti instrument obuzdavanja administracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer vrhovi administracije su onaj sloj ili dio naroda ili društva koji ima moć -vlast.
I DIO

Član 1.
Članovi vlade, županijske ili lokalne (komunalne) uprave, tj. sve osobe koje obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama državne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem zakonitih demokratskih izbora.

Član 2.
Osobe koje putem zakonitih izbora dobiju vlast u nekoj administrativnoj jedinici (komuni, republici ili saveznoj državi) imaju isključivo pravo odlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te primanju i otpuštanju službenika itd.

Član 3.
Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno vršenje vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti – QEAD-a.

Član 4.
QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim profitom kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli s troškovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim teritorijem.

ukupna ušteđevina građana + ukupni profit
QEAD = ——————————————————
troškovi funkcioniranja administracije

Obrazloženje
Ovaj zakon sačinjen je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnja dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog života, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona prva odvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz potrošnju radne snage, a radna se snaga proizvodi potrošnjom materijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onaj višak koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje u domaćinstvima (višak dohotka nad troškovima života, koji su zapravo troškovi proizvodnje radne snage) obiteljska ušteđevina – »ukupna ušteđevina građana«. Obje ove vrste “viška vrijednosti” su osnovne komponete BNP- a – brutto-nacionalnog-dohotka ili proizvoda. Troškovi funkcioniranja administracije su ustvari troškovi održavanja tih dviju proizvodnji u funkcionalnom stanju.

QEAD – kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje kolikog dohotka stvaranje omogućuje administracija produktivnim društvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje i funkcioniranje. QEAD se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa proizvodnje nacionalnog dohotka.

Član 5.
Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr. 2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad visine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje položaje.

Član 6.
Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivičnim djelom uzurpacije vlasti, koje će se kazniti zatvorom, a zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.

Član 7.
Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom, te koje zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.

Član 8.
Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu cjenika radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice ispostavlja nadležni državni organ.
Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer.

Vidi tablicu. 2.
Tablica 2
Q
E
A
D CIJENE RADNIH SATI RAZLIČITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U $
KOMUNA REGIJA DRŽAVA
NKV KV VKV MN1 MN2 MN3 NKV KV VKV MN1 MN2 MN3 NKV KV VKV MN1 MN2 MN3
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10 1,0
1,3
1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4 1,3
1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5 1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5
17,0 3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3 4,8
6,2
8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,7 6,2
8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,2
64,6 1,0
1,3
1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4 1,3
1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5 1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5
17,0 4,8
6,2
8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,7 6,2
8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,7
64,6 8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,2
64,6
83,9 1,0
1,3
1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4 1,3
1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5 1,7
2,2
2,9
3,7
4,8
6,2
8,0
10,4
13,5
17.0 6,2
8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,7
64,6 8,0
10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,7
64,6
83,9 10,4
13,5
17,0
22,7
29,5
38,3
49,2
64,6
83,9
109,
Kratice NKV, KV i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MN 3 označavaju managerovu hijerarhijsku visinu.
Član 9
Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnji dohodak ovisi o cijeni radnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.

Član 10.
Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QEAD-a, odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata je protuzakonito, kazneno djelo.

Član 11.
Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazati da li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisuje tablica.

Član 12.
Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju na osnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna je suglasnost obiju stranki – vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika – a za raskidanje radnog odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vršioca vlasti – managera), ili službenika.

Posljedice primjene ovog zakona

Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje (proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti ovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što je veći taj brojnik veći je i QEAD.
Budući da je glavni interes administracije što veći QEAD, administracija će nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi će takve propise koji će im omogućiti što veću korisnost ili profitabilnost.
Općenito govoreći, ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled ovisili o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti troškove svog funkcioniranja (koje namiruje porezima, prirezima, carinama itd.) do one granice, nakon koje bi svako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te težnje za smanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih rješenja, racionalizacija i inovacija koje bi sve više snižavale troškove funkcioniranja administracije. Time bi se konačno i administracija, iz društvenog subjekta koji troši nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju. Naime, kad se administracija svede na najmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje društvu donose korist, dobit.
Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ograniči samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle, koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i što funkcionalnije uredjivanje društva. To bi, s jedne strane, omogućilo veću specijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga i veću efikasnost, a s druge strane, to bi dalo više slobode ostalim privrednim i ne-privrednim subjektima u društvu.

Osvrt na osvrt
Česta reakcija na ove zakone bila je žalba: Da će se – ako se oni usvoje – morati nešto i raditi. To je sasvim točno. A ako se vi plašite toga, mogu vam reći da ćete raditi čak manje nego sada, a živjeti puno bolje, mirnije i sigurnije. U državi u kojoj najveći broj njenih građana radi neki koristan posao, ima svega u obilju, sve je jeftino i ne živi se teško i nesigurno.
Ovo, naravno, nisu svi zakoni koji su potrebni nekom društvu, nego samo oni temeljni, na osnovu kojih se društvo organizira, i o kojima ovisi hoće li ono biti bogato ili siromašno. Eto, toliko.

Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina i
tko može biti zainteresiran za njihovu primjenu?

Da li je neki ovakav projekt istinski svrsishodno sredstvo za razvoj društva ili puka utopija, može se vidjeti iz toga koliko bi subjekata u društvu moglo imati interesa za njegovo etabliranje.
Za etabliranje onog prvog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti rada managera najviše bi mogla biti zainteresirana državna administracija, jer ona bi njime dobila puno izdašniji i pouzdaniji izvor prihoda za vlastito izdržavanje, i to takav izvor o kojem bi morala puno manje brinuti nego o ovome što postoji sada. Stoga neće biti nikakvo čudo ako se ona bude intezivno trudila oko etabliranja tog zakona. Uostalom, već sam ukazao na to da je ona, u Zapadnim društvima, već poslije Drugog svjetskog rata, pristupila izradi nečeg vrlo sličnog ali tek sporadično i u rudimentarnoj formi.
Zbog stalne kontrole efikasnosti i ekonomičnosti poslovanja, pravednog plaćanja rada i sigurnosti zaposlenja, za taj zakon bili bi zainteresirani gotovo svi zaposleni, osim stanovitog broja managera, jer on gotovo svu odgovornost za poslovanje poduzeća stavlja na njihova leđa. No ako bi kriteriji efikasnosti bili umjereni, kao što bi stvarno i trebali biti, onda bi on pružao sigurnost i velikoj većini managera, a bio bi neprihvatljiv tek za jedan manji dio njih – za one koji svoju karijeru grade na tome što vrlo spretno, lijepim izgovorima i frazama prikrivaju slabe rezultate i one koji bi se osjećali nesposobnima da zadovolje i te, umjerene kriterije.
Pored ovoga, manageri bi više preferirali ovaj zakon, tj. umjetnog vlasnika, nego živoga, jer on ne može biti uvredljiv, bezobrazan, nervozan, nepouzdan ili prevrtljiv u svojim zahtjevima, što je vrlo čest slučaj sa živim vlasnicima.
Što se tiče zainteresiranih za primjenu drugog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti administracije, stvar je dosta slična.
Onome ko pažljivo pročita ovu raspravu biti će sasvim jasno da je već i današnjem društvu potreban neki zakon koji bi omogućio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao produktivno funkcioniranje društva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj civilizacije. Ali to uvjerenje, u politici, znači vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlo velik broj ljudi, jer to uvjerenje neće automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona. Njegovo etabliranje ovisi o tome da li u društvu postoje, ili bi se mogle izdiferencirati i formirati dovoljno velike interesne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo u neposrednom interesu da se on primjeni. Ovdje ćemo ogledati postoje li takve grupe, odnosno: da li se one mogu formirati.
To možemo vidjeti iz ove formule :

ukupne ušteđevine + ukupni profiti
————————————————— = Q E A D
troškovi funkcioniranja administracije

Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe. Faktor “ukupne ušteđevine” reprezentira potrošače, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a «ukupni profiti“ sve vlasnike kapitala i sve zaposlene (izvan administracije). Faktor “troškovi funkcioniranja administracije” reprezentira sve zaposlene u administraciji.
Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici i gotovo svi zaposleni koje predstavlja faktor “ukupni profiti” i to zbog toga što bi povećao njihove dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato što bi se, na razini cijelog društva rad pravednije plaćao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.
Među zainteresirane spadaju i “ukupne ušteđevine”, tj. potrošači: žene koje vode domaćinstva zaposlenici i umirovljenici, te nezaposleno stanovništvo. Oni bi bili zainteresirani zbog toga što bi taj zakon pogodovao povećavanju ušteđevine i životnog standarda općenito, i to prvenstveno snižavanjem troškova održavanja života, tj. putem snižavanja cijena namirnica i svega ostalog bez čega se ne može živjeti.
Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onog zakona znatno povećala njihov dohodak i društveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik broj glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan broj ljudi, zbog njihovog snažnog utjecaja glasao za njegovu primjenu.
Na prvi pogled – što je nekada bilo čak i moje mišljenje.- protiv etabliranja ovog zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik, “troškovi funkcioniranja administracije”.- zaposlenici u administraciji – i to zbog mogućeg straha da bi zakon utjecao na smanjenje njihovog dohotka i na povećanje efikasnosti rada. No ovaj strah nije bio opravdan, jer bi primjena našeg zakona, učinila smislenijim i lakšim rad administracije, povećala dohotke administratora, njihov ugled, društvenu moć, i poštovanje naroda.
Kako?
Jednostavno.
Najveći i najprirodniji interes administracije bio bi povećavanje svog dohotka, a on se može povećati samo povećavanjem QEAD-a. Da bi ga povećala, mora smanjivati troškove svog funkcioniranja, što znači da mora smanjivati broj zgrada i prostorija u kojima radi, strojni park, potrošni materijal i ono najvažnije: broj zaposlenih, i povećavati efikasnost i uslužnost onih koji ostanu u igri.
Administrativni aparat je instrument pomoću kojeg se vlada društvom, tj. državom. Administracija je kičma i nervni sustav društvenog sistema ili države, a njen vrh, političari, su i mozak sistema. No i pored ovako važnog položaja golem broj administratora dosta je loše plaćen, a plaća im je jednako mala i jadna radili oni dobro ili loše, pa su nužno i sasvim logično motivirani da rade što lošije i manje, jer manje rada i manje muke razmjenjuju za istu sumu novca. Ima još nešto važno. Kad se bolje promotri, vidi se da je ekonomski status suvremene administracije, u osnovnim crtama isti je kao i ekonomski status kakvog su imali kasnoantički državni robovi, kako oni koji su obavljali baš administrativne poslove tako i oni koji su radili u polju ili rudnicima. Razlika je samo u tome što se suvremeni plaćaju gotovinom, dok su oni antički bili plaćani u naturi: smještajem, hranom, odjećom, kontubernijem, pekulijarnim stvarima itd. Stanovita razlika je i u tome što su se antičke države brinule o svojim robovima, a današnje ne.
Drugo, posao administratora je takav da socjalni psiholozi i sociolozi uglavnom smatraju da nema posla koji više i gore devastira ljudski duh od ovog, administrativnog. Zbog lošeg rada, profesionalnih, duševnih i karakternih deformacija, administratori u narodu imaju loš ugled. Često ih zovu «kancelarijskim štakorima».
Administrativna vrhuška, tj. oni tzv. političari nimalo ne suosjećaju s ovim položajem administracije i stalno su (premda s pravom) nezadovoljni njome. Bilo je dosta pokušaja da se administracija pretvori u zadovoljavajuće poslušan i efikasan državni i društveni aparat. Najpoznatiji pokušaji su onaj Weberov, Lenjinov, Rooseveltov, Maov, nekoliko pokušaja Kanadskih i Britanskih vlada…. Svi su ti pokušaji bili neuspješni, jer su se zasnivali na prostom nasilju nad administracijom: «rezanju»: njihovih dohodaka, «privilegija», prava itd. Cilj je bio iscijediti iz administracije što bolji rad i što više rada za što manje novca.
Uzvišen cilj, nema što!!!??? Bože zdravlja!!!
Iako će to u većini glava ružno zazvučati, treba ipak reći kako je vrlo dobro da je administracija izigrala sve te pokušaje, jer da nije, stvari bi se znatno pogoršale. S druge strane, administracija ne uspijeva popraviti svoj položaj pomoću masovnih štrajkova kojima pribjegava, tako da ove stvari miruju u mrtvoj točki. No, ne miruje društvo, nego polako…nazaduje.
Zakon o kontroli efikasnosti administracije promijenio bi ove stvari bez ikakvog nasilja. Nakon što bi taj ili neki takav zakon stupio na snagu, administracija bi sama, radi ostvarivanja svojih interesa (što višeg QEADA), povećavala svoju efikasnost i uslužnost. Smanjila bi broj zaposlenih, a podigla im dohotke i ugled na razinu onakvih subjekata koji dobro upravljaju društvom i brinu se o dobrobiti građana, radnika, poduzetnika, poduzeća i drugih društvenih subjekata.
Vjerujem da bi nakon etabliranja nekakvog ovakvog zakona posao administratora postao takav da bi ga službenici sa zadovoljstvom i čak sa strašću obavljali, jer bi neposredno vidjeli rezultate svog rada, kako u svom novčaniku tako i u napretku svoje okoline i cijelog društva. Veliko je, naime, to zadovoljstvo i sreća kad čovjek vidi da je uspio stvoriti ili izgraditi nešto veliko i značajno. To je motiv kojeg ne treba potcjenjivati, jer, možda, spada u red onih najsnažnijih ljudskih motiva. Nije nimalo rijedak slučaj da ljudi daju i svoj život radi toga da bi postigli nešto takvo.
Zakon o kontroli efikasnosti administracije, pretvorio bi, dakle, ove demotivirane, omrznute i prezrene «robove» u osobe i institucije dostojne velikog poštovanja. To sam čak i uživo imao prilike vidjeti, premda rijetko i, nažalost, samo nakratko. Naime, na ovom zgarištu, nekad propulzivne civilizacije, zna se katkad pojaviti i poneki plamićak svjetla i dobra, ali se brzo ugasi.
Zakon o kontroli efikasnosti administracije, zapravo je zakon o oslobađanju administracije, jer on bi administraciji dao slobodu i autonomiju, slično, i u puno većoj mjeri nego što su je radnicima dali zakoni kojima je ukinuto ropstvo i kmetstvo. To bio bilo dobro, jer bi administratori – koji bi tada bili motivirani na rad – bili neusporedivo efikasniji i produktivniji nego sada kad imaju neformalni status robova koji su prinuđeni na rad. Pored toga, autonomija, koju joj daje ovaj zakon, omogućila bi administraciji da se sama organizira onako kako kako bi njoj odgovaralo, u svrhu postizanja što je moguće višeg QEAD-a, od čega bi, i ona, i društvo imali koristi.
Ovdje ima još nešto važno, nešto što se odnosi na administrativne vrhuške, tj. tzv. političare.
Ako bi dužina njihovog mandata i visina dohotka ovisila o visini postignutog QEAD-a, a ne o volji biračkog tijela, koja se često pretvara u samovoljnu tiraniju kroz koju biračko tijelo – ne misleći nimalo na sutrašnjicu – traži da mu se dade još i «kruha s’vrh pogače» i koješta drugo, ako bi, dakle, dužina mandata političara ovisila o QEAD-u, a ne o ovima …da nobis hodie – daj nam danas – politička aktivnost mogla bi biti puno uspješnija i produktivnija.
Tiranija narodne (biračke) razmaženosti onemogućuje političare u realizaciji velikih poduhvata, kojima bi znatno unaprijedili ne samo životni standard naroda, nego i razinu razvijenosti civilizacije. Čini se da političari strahuju od izvođenja pravih, velikih poduhvata, i klone ih se baš iz straha od te razmaženosti, samovolje ili histerije biračkog tijela. Neki takav zakon kakav je Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, garantirao bi političarima da će, umjesto permanentnog «primjenjivanja vatrogasnih mjera» slobodno i bez straha moći izvoditi i one značajnije, i za društvo važnije poduhvate, programe, reforme itd.
Uostalom, već sam u pređašnjim radovima često isticao da bi ovakav zakon čuvao dobre narode od loših vlada, a dobre vlade od loših, ili loše raspoloženih naroda.
No, da rezimiramo.
Prethodna kratka analiza pokazuje da je ona interesna grupa koja bi glasala za primjenu ovog, drugog zakona ipak dovoljno velika da bi mogla odnijeti pobijedu na izborima ili nekakvom referendumu i čini se da je problem samo u tome što nedostaju ljudi koji bi širu javnost upoznali sa samim zakonom i njegovim prednostima pred postojećima ili nekim «novima», koji se neštedimice nude.
Eto, toliko o utopističnosti i realističnosti, odnosno stvarnoj svrsishodnosti prethodna dva zakona. To smo bili dužni trezvenosti, poštenju i istini.
Sada mi se čini da ovdje moram dodati još jednu temu o kojoj sam do sada izbjegavao govoriti.
No, ne plašite se, bit ću što je moguće kraći.
NACRT ZAKONA O EVIDENTRIRANJU EKONOMSKE
EFIKASNOSTI FUNKCIONIRANJA DOMAĆINSTAVA.

Kao što sam naslov nagovještava, ovdje se radi o fenomenu obitelji. Među velikim misliocima nema ni jednoga koji nije uočio njenu iznimnu važnost, ali nisam našao tekstove koji bi jasno i uvjerljivo pokazivali iz čega proizlazi ta njena, specifična i tako velika važnost za čovjeka.
Mi ćemo ovdje promatrati prvenstveno njen pravni status i funkciju u društvu.
Već na prvi pogled vidi se da je obitelj jedna mala zajednica koja nastaje na osnovu ljubavi, krvnog srodstva, prirodnih, ili urođenih simpatija, prirodne privrženosti i slično.
Nema sumnje da je tome doista tako.
No unutrašnji odnosi u toj zajednici, oni odnosi koji su presudno važni za ostvarivanje njenih unutrašnjih, vlastitih, a i društvenih ciljeva, i odnosi te zajednice prema drugim ljudskim institucijama, odnosno pravnim osobama, uvelike su regulirani pravom, zakonima. Iz toga se vidi da je obitelj i ruštvena zajednica, I ukoliko obitelj dobro i zakonito funkcionira onda funkcionira i po tim zakonima i u skladu s njima. A ako krši te zakone onda njeni članovi mogu biti kažnjeni po odredbama tih zakona. Iz toga se vidi da instituciju obitelji treba promatrati i kao pravnu osobu.
To važi i za famoznu Rimsku obitelj, koja, usprkos čudnoj fami koja se o njoj širila, i o takoreći poslovično neograničenoj očinskoj vlasti – patriae potestatis– nije počivala na prirodnim, nego na društvenim zakonima i bila je pravna osoba par exellance. Nasuprot općeraširenom uvjerenju, rimska obitelj nije bila kognatskog, nego agnatskog karaktera, nije se, dakle, zasnivala na krvnom srodstvu, nego, načelno gledajući, na volji i voljnoj suglasnosti njenih pripadnika – sui iuris i alieni iuris – pater familiasa i članova koji su na njega prenijeli svoja prava.
Suvremena obitelj, i usprkos tome što je utemeljena u kognatskoj osnovi, u još puno većoj mjeri pravna je osoba, jer je još više prožeta i organizirana društvenim zakonima.
A sad jedna mala korekcija.
U daljnjem tekstu mi se ipak nećemo izražavati terminom “obitelj” kao što je određeno naslovom, nego terminom “domaćinstvo”, jer ta “obitelj” o kojoj je ovdje riječ živi na nekom svom vlasništvu, imanju ili posjedu, od kojeg živi, u nekakvoj kući ili stanu, od nekakve njive ili radionice itd. i neodvojiva je od tih materijalnih elemenata koji joj omogućuju život. Stoga nam se čini da je, umjesto o obitelji, puno bolje ili pravilnije govoriti o kućanstvu ili domaćinstvu kao nekakvoj instituciji i specifičnoj pravnoj osobi.
Da je to ispravno, potvrđuju i grčki Grčki i Rimski pravni termini za obitelj: oikos i familia. Oikos i familia ne uključuju samo članove obitelji, nego i sve nekretnine u kojima i od kojih obitelj živi i sve vrednije pokretnine zajedno sa robovima i stokom.
Kod velikih i mudrih Rimljana jedino žene nisu ulazile u sastav familiae, nego su spadale u pecunia – nevažne stvari od male vrijednosti. Pecunia je, kao što je poznato, također bio i naziv za sitni novac, sitniš.
Ali, vratimo se ozbiljnijem tonu.

Današnja obitelj, načelno gledajući nema onakvog imanja kakvog su imale antičke obitelji, nego više profesionalnu naobrazbu, koju iznajmljuje raznim poslodavcima. To je “imanje” suvremenih obitelji. Ono materijalno imanje se odvojilo od obitelji, osamostalilo, i postalo novom, samostalnom pravnom osobom – poduzećem.
U daljnjem tekstu mi ćemo promatrati samo razvijenu, suvremenu, ili tzv. nuklearnu obitelj, odnosno suvremeno, nuklearno domaćinstvo.
U ranijim radovima koji se odnose na ovu materiju, ja sam domaćinstvo katkada nazivao i “pogonom za proizvodnju humanog života”, a i “pogonom za proizvodnju radne snage” kako se duhovito, također ne bez ironije, bio izrazio Marx.
Ali, kad precizno i ozbiljno govorim o domaćinstvu, ja ga definiram kao instituciju za stvaranje novog života i njegovu transformaciju u humanitet, instituciju koja ima status pravne osobe. Domaćinstvo, u određenoj mjeri jest i treba biti, samodovoljna, autopietična ili bićevita zajednica, sposobna da stvara, ne samo novi život, nego i materijalna dobra, te da se širi, jača i bogati. To su manifestacije njegove samodovoljnosti ili autopoietičnosti.
No specifičnost domaćinstva u odnosu na nekoliko ostalih temeljnih, autopoietičnih institucija ili pravnih osoba jest baš ono stvaranje novog života, i, naravno njegovo othranjivanje, edukacija, dohranjivanje itd.
Budući da domaćinstvo treba biti autopoietična institucija, stvaranje humanog života ne bi se smjelo, po našem mišljenju, isto kao ni poslovanje poduzeća, odvijati uz “štetu” ili “gubitke”. Drugim riječina, domaćinstvo ne smije biti nesposobno za opstanak, za samoodržnje, i živjeti na teret društva, jer, kakvo bi to bilo društvo, i koliko bi dugo opstalo, ako bi počivalo na elementima ili temeljima koji su već sami po sebi nesposobni za opstanak.
Zadatak zakona koji se odnosi na evidentiranje efikasnosti funkcioniranja obitelji, tj. domaćinstva jest: da omogući slobodno i optimalno manifestiranje njegove autopoietičnosti i da ukloni sve prepreke njegovom funkcioniranju. Mislim, naravno na one koje je moguće ukloniti.

***

U ekonomističkim radovima pokazao sam da domaćinstvo stvara i stanoviti “višak vrijednosti”, koji se najjasnije i egzaktno manifestira kao obiteljska ušteđevina.
U evidentiranju stvarne efikasnosti funkcioniranja domaćinstva moramo se osloniti baš na veličinu i stopu akumulacije obiteljske ušteđevine, jer je ona jedini egzaktni moment na osnovu kojeg se može odrediti veličina ili stupanj efikasnosti domaćinstva.
Tu sam postavio i nacrte zakona pomoću kojih bi se domaćinstvima pomoglo da što lakše ostvaruju ciljeve koje je pred njih stavilo društvo i ljudska vrsta i da u tom poslu budu što je moguće efikasniji, te da također, – srazmjerno svojoj efikasnosti – budu nagrađivana novčanim premijama i motivirana na što bolje, produktivnije i humanje funkcioniranje.
I odnosom društava prema domaćinstvima trebaju vladati pravda i motivacija, a ne prisilia i eksploatacija.
I, da ne duljim, evo kako sam zamislio pravne instrumente na osnovu kojih bi se evidentirala stvarna efikasnost domaćinstava, veličine nagradnih premija za dobru efikasnost, efikasnost, te moguće sankcije za moguću neefikasnost. Čitatelju to neće biti teško shvatiti, jer je princip na kojem se zasniva ovaj pravni instrument isti kao i kod prethodna dva zakona.

Formula 1, za dobijanje veličine ušteđevine, kao što je općepoznato glasi:

ušteđevina = dohodak – troškovi života. (1)

Ušteđevinu, u ekonomističkim spisima, katkada nazivam viškom vrijednosti ili «profitom» koji u domaćinstvima nastaje «proizvodnjom radne snage».
Opća formula iz koje se vidi kvocijent efikasnosti domaćinstva, ili stopa akumulacije ovog «profita», odnosno obiteljske ušteđevine je:

Dohodak (po glavi) domaćinstva
————————————————- = QEFD …………………………(2)
potrošnja (po glavi), ili «troškovi života»

QEFD je kvocijent efikasnosti funkcioniranja obitelji ili domaćinstva. Ekonomska fikasnost domaćinstva proporcionalna je veličini QEFD-a.
Domaćinstva sa dobrim QEFD-om trebalo bi nagrađivati novčanim premijama.Veličina nagradne premije mogla bi se izračunavati po općoj formuli, 3

ušteđevina x QEFD
premija. = ——————————-…………………………………………(3)
100

Pretpostavlja se, naravno, da bi obitelj ili domaćinstvo primalo dohodak preko banke ili neke druge, slične institucije i da bi ušteđevinu također držala u banci. Tako bi premija zapravo bila neka vrsta dodatne kamate na ušteđevinu.
Zakon bi, naravno važio i za one fizičke osobe koje ne bi imale obitelj, ili ne bi bile članovi neke obitelji – samce.
Ali ovdje bi mogao iskrsnuti jedan veliki problem. Obitelji s djecom, usprkos velikom zalaganju i odricanju u svrhu štednje, imale bi nužno manji QEFD nego samci. Zato bi (u nekim situacijama- radi ciljeva koji bi se željeli postići) gornju jednadžbu trebalo korigirati tako da se ušteđevina množi s nekim cijelim ili decimalnim brojem čija bi veličina bila proporcionalna broju članova obitelji.

Četveročlanu nuklearnu obitelj trebalo bi uzimati kao nekakvu prosječnu ili idealnu i ishodišnu u ovoj matematičko-ekonomskoj igri. Njena ušteđevina ne bi se dijelila,tj množila bi se sa faktorina od 1 do 0,25

Pretpostavlja se da je zaposlen samo jedan član obitelji.

Četveročlana obitelj…………..ušteđevina x QEFD x.1, 00
Tročlana……………………………ušteđevina x QEFD x 0, 75
Dvočlana…………………………..ušteđevina x QEFD x 0, 50
Jednočlana ili samačka………….ušteđevina x QEFD x 0, 25

Ako bi se premije isplaćivale po formuli (3), to bi pogodovalo reduktivnoj populacijskoj politici ili programu. A s ovim korektivnim faktorima statičkoj. To je po formuli (4.)

ušteđevina x QEFD x kf
premija.= ————————————…………………………………………(4)
100

Kratica kf je oznaka za korektivni faktor

Ako bi odnos zaposlenih i ukupnih članova obitelji bio kao u slijedećoj tablici, ušteđevina bi se množila ovako:

Zaposleni članova obitelji kf
1…………………..4……………….ušteđevina x QEFD x 1,00
2…………………..4……………….ušteđevina x QEFD x 0,50
3…………………..4……………….ušteđevina x QEFD x 0,33
4…………………..4……………….ušteđevina x QEFD x 0,25

No ako bi se optimalnu premiju na ušteđevinu izračunavalo na temelju situacije pune zaposlenosti, kao nekakvom najnormalnijem stanju, u kojem su zaposlena oba roditelja, onda bi veličinu premije trebalo izračunavati iz nekakve ovakve tablice:

Zaposleni članova obitelji
1………………….4…………………….. ušteđevina x QEFD 2,00
2………………….4………………………ušteđevina x QEFD x 1,00
3………………….4……………………….ušteđevina x QEFD x 0,50
4………………….4……………………….ušteđevina x QEFD x 0,25

Jasno, QEFD bi se mjerio od dana zaposlenja, a prestajao bi se mjeriti s danom prestanka statusa zaposlene osobe.

Ovim korektivnim faktorima postiglo bi se pravednije plaćanje napora i odricanja u svrhu štednje. Tako da bi se za približno jednake napore i približno jednaka odricanja dobijala i približno jednaka premija, bez obzira na broj članova obitelji i broj zaposlenih članova obitelji. Još nešto, samim zakonom i korektivnim faktorima – ne postiže se egalitarističko nagrađivanje štednje, nego proporcionalno, što je jako važno.
No, danas kad je potrebna redktuivna demografska politika, najpogodnija bi ipak bila formula 3. iako je vrlo oštra. Njena vrlina je to što bi ona prinudila članove obitelji na što je moguće više rada, radi sticanja što većeg dohotka, jer se troškovi života ne mogu smanjivati ispod određenog minimuma, a dohodak se može takoreći neograničeno povećavati (ovisno o sposobnostima). Pored reduktivnog djelovanja na veličinu ljudske populacije, formula 3 inzistirala bi i na opstanku utemeljenom prvenstveno na radu, a ne spolnoj reprodukciji i neprirodnom, drakontskom smanjivanju razine troškova života.
Bez obzira na korektivne faktore, Premija bi, dakle, bila to veća što bi veći bio QEFD i ukupna ušteđevina. No, ove premije ne bi smjele biti prevelike, jer bi suviše stimulirale «sklonost ka štednji» (Vidi General Theory … od J.M. Keynes-a), i to na račun «sklonosti ka potrošnji» (vidi isto), što bi moglo škoditi cjelokupnoj nacionalnoj ekonomiji. Pored toga, preoštra štedljivost koja bi rezultirala vrlo visokim QEFD mogla bi osiromašiti i devastirati proces proizvodnje humanog života, tj. smanjiti onaj najpoželjniji aspekt efikasnosti djelovanja domaćinstva, i na kraju i «upotrebnu vrijednost» njegovog finalnog proizvoda – «vrijednost radne snage», odnosno vrijednost humaniziranog ljudskog bića, koje treba biti što je moguće bolje osposobljeno da sudjeluje u poslovima društva. Jedan od zadataka Obitelji jest i: težiti i ka stvaranju što većeg duhovnog bogatstva, onih induvidua koje tek ulaze u društveni život.
Naravno, premije ne bi smjele biti niti premalene, jer onda ne bi stimulirale domaćinstva na povećavanje vlastite efikasnosti u «proizvodnji radne snage» i obiteljske ušteđevine.
Isto kao i u dva prethodna zakona, visina moguće premije morala bi se unaprijed moći vidjeti iz jedne tablice koja bi bila slična prethodnima ali znatno jednostavnija, tablice koju bi zakonodavac morao priložiti.
Načelno govoreći, domaćinstva čiji bi QEFD bio = 1 ne bi primala nikakvu premiju, jer bi njihova ušteđevina bila ravna nuli. Premije bi primala samo domaćinstva čiji bi QEFD bio veći od 1. Ona pak domaćinstva koja bi imala QEFD manji od 1, tj. «poslovala s gubitkom», ili «minusom» na obiteljskom računu, potpadala bi pod udar ili jurisdikciju sankcijskih odredbi ovog zakona.
To zapravo i nije nekakva novost, jer takvo što, premda ne u potpuno sistematskom obliku, već je postojalo u pretklasičnom i klasičnom Rimskom pravu. Pravnim aktom Nota censoria, npr. moglo se razvlastiti rasipnog, okrutnog ili nemoralnog pater familias-a, a putem notae capitis deminutio maxima moglo ga s čak izopćiti iz obitelji i pretvoriti u prostog roba.
Danas takve kazne ne bi bile baš jako popularne, ali obitelji, odnosno domaćinstva kojima bi QEFD bio ispod 1, morala bi se podvrgavati prisilnim restrikcijama potrošnje, raznim vrstama tutorstva i nekim drugim sankcijskim postupcima, uključujući čak i njihovo prisilno raspuštanje radi što je moguće boljeg odgoja i edukacije djece. Ni to nije nekakva radikalna novost, jer je odavno uvriježena i vrlo raširena praksa da socijalne ustanove oduzimaju djecu lošim roditeljima i smještaju ih u raznim vrstama domova. No ovdje ne možemo o tim detaljima. Koga to zanima, neka pogleda moje pravne spise.

***

Ako bi bio etabliran neki ovakav zakon, banke bi morale misliti na to da što je moguće bolje ulažu gotovinu što se sastoji od obiteljskih ušteđevina, jer ona ne bi smjela ležati «mrtva» na obiteljskim računima. Na sreću, bankare o tome ne treba poučavati.
No potrebno je naglasiti, da bi, za cijelo društvo bilo najbolje kad bi se dio tog novca upotrebio za financiranje školstva i znanstvenog rada, jer upravo te vrste investicija daju najbolje vrste «viška vrijednosti», ili «profita», a ujedno su bolji oblik društvene ili državne «potrošnje» od ove kakvu imamo danas. Investiranje u školstvo i znanost ustvari i nije društvena ili državna potrošnja, nego jedan vid štednje, ili investiranja, i to, gledano dugoročno, upravo onaj najprofitabilniji, odnosno najbolji oblik.
Još nešto.
Potrošnja nipošto ne smije biti asketska. Mora biti dosta velika, raznovrsna i masovna, a dijelom čak i luksuzna, jer i luksuz je bio uzrokom mnogih velikih i korisnih iznašašća u ljudskoj tehnologiji, i vrlo zaslužan za njen razvoj. Opća i sveukupna društvena potrošnja, sigurno se ne bi pogoršala kad bi se, kako smo upravo rekli, i dobar dio ostvarenih obiteljskih ušteđevina investirao u školstvo i znanost, nego bi se čak poboljšala. Postala bi svrsishodnijom. Tako bi se ujedno dio stvorenih dobara, pouzdano i sigurno isporučio budućim generacijama, kojima bi, po zakonima ius generis – prava koje treba važiti za cijeli ljudski rod – trebao i pripadati, a ciljevi vrste ostvarivali bi se, ako ne na optimalan, a ono barem na nešto bolji, lakši i humaniji način nego danas.
Velik broj današnjih obitelji, svojim potomcima ne isporučuje nikakav «višak» ili tzv. «višak vrijednosti», nego dug. To je, nažalost, čest slučaj i sa državama. Današnje vanjske i unutrašnje, državne dugove otplaćitati će generacije koje tek ulaze u život. Time se ne postiže nikakav napredak , nego samo stagnacija i povećanje opsega siromaštva i njegova dubina, a i stanoviti nazadak.
Kao što se vidi, nacrt ovog zakona nije nekakav novi obiteljski zakon niti novo obiteljsko pravo, nego samo dodatak postojećem, i to takav dodatak koji bi omogućio veću efikasnost obitelji u ostvarivanju njenih zadataka.
Eto.
Jedino na što bih još htio skrenuti pažnju jest to da je iz izloženog teksta vidljivo da se ni kod ovog zakona ne radi o nekoj, ni u čemu utemeljenoj novotariji, nego prije o osuvremenjivanju, ili stvaranju jedne nove osnove za neku vrstu kodifikacije ili sistematizacije već postojećih, prastarih, a i onih sasvim suvremenih zakona i običaja kojima se regulira život obitelji.

***

No vratimo se još nakratko domaćinstvu, kućanstvu, odnosno obitelji, da bi smo u cijelosti pokazali zašto su joj mislioci oduvijek pridavali tako veliku važnost.
Evo jedne male digresije, koja će pomoći da se to što je moguće bolje i kraće izrazi, a koja će ujedno pokazati zašto se o obitelji mora govoriti kao o domaćinstvu ili kućanstvu, jer, kako smo već rekli, ne može biti obitelji bez nekakve kuće i kućišta ili barem nekog šatora ili jurte kakvog imaju ciganske i nomadske obitelji.
O tome sam već pisao na nekoliko mjesta, ali se dio tih tekstova izgubio.
No, evo ponovo jednog dijela te materije. Odnosi se prvenstveno na funkciju kuće i kućanstva.
Kada, naime, veliki francuski arhitekt i ujedno jedan od najvećih u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, Charles-Édouard Jeanneret, Le Corbusier definira kuću, onda kaže ta je to «mašina za stanovanje» .
Iako na prvi pogled zvuči malo čudno, to mi se čini vrlo dobrim, istinitim shvaćanjem ove stvari.
No sa našeg stanovišta mogli bi smo, baš u duhu njegovog shvaćanja, kuću, još radikalnije i preciznije, definirati kao česticu ili element umjetnog bića koji služi kao sredstvo za regeneraciju čovjekove životne snage, jer stanovanje je, naime, najčešće svojevrsno stajanje, pasivnost, ili bespomoćno mirovanje za vrijeme kojeg se regenerira potrošena životna snaga. Kad čovjek izgubi, tj. potroši dnevnu zalihu svoje životne energije, tada kuća, svojim krovom, čvrstim zidovima, udobnim namještajem, bravama, ključevima, toplinom, sigurnošću itd. stupa u akciju, te ga čuva i štiti ga dok on mora potpuno bespomoćan i izložen svakoj opasnosti, npr. spavati, ili bolovati, tj. liječiti se, jer bez nekakvog takvog (odgovarajućeg) načina obnavljanja životne snage ili zdravlja nije moguće nastavljanje i održavanje života. Onemogućite bilo kojem čovjeku da spava samo dva uzastopna dana, već trećeg dana će preminuti.
Kuća je, dakle, uređaj projektiran tako da brine o čovjeku onda kad on ne može brinuti sam o sebi.
Pored toga, kuća čuva i njegova dobra i sve ostalo o čemu mu ovisi život.
A sada nešto što želimo naročito istaknuti.
Gledano s ovog aspekta, članovi obitelji, ukućani, su kao neki živi djelovi kuće koji bdiju jedan nad drugim za vrijeme spavanja, odmora ili bolesti i tako međusobno pomažu jedni drugima u onome u čemu im ne bi mogli pomoći ni najbolji kućni automati ili sprave.
Posebno važan aspekt, odnosno funkcija članova obitelji jest njihova međusobna ljubav, vjernost, emotivna privrženost, podrška i briga, zatim elementarni odgoj kojim se socijaliziraju mlade ljudske individue kako bi postale valjanim članovima, ili pripadnicima društva.
Bez onih gore nabrojanih funkcija obitelji, odnosno domaćinstva, teško je zamisliti kako bi bilo moguće održavati život i stvoriti društvo i državu.
Iz svega toga o čemu smo gore govorili proizlazi onaj veliki interes mislilaca za obitelj, ali i dužnost zakonodavca da što je moguće bolje uredi, tj. regulira život obitelji odnosno domaćinstva, posebno odnose među njenim živim članovima, jer ako ih neki od članova obitelji razaraju ili čine lošima iznutra, ni najčvršći zidovi i najbolje brave, a niti golemo imanje, neće domaćinstvo ni ljude u njemu spasiti od propasti. Veću štetu i nesreću može napraviti jedan destruktivan član domaćinstva nego stotinu razbojnika koji izvana vrebaju na kuću.
Dalje. Ako ljudi ne mogu svakodnevno i potpuno obnavljati svoju životnu energiju, onda ne mogu niti dovoljno dobro, ili uopće ne mogu, djelovati na mjestima na kojima rade, tj. stvaraju sredstva za svoje preživljavanje, ostvarivanje svojih ciljeva itd. Loši uvjeti za obnavljanje životne energije kod znatnijeg dijela populacije nekog društva je stvar odnosno okolnost koja društvo vrlo pouzdano vodi ka izopačavanju, zaostajanju i propadanju. Istovremeno, tako loše stanje na području reprodukcije životne energije jest fakat koji pred zakonodavca stavlja urgentnu i važnu obavezu da što je moguće bolje regulira odnose unutar obitelji, ali, a to naročito ističemo, i odnose obitelji spram društva ili države.
Istina, zakoni su već regulirali dosta toga, no mi smo gore jasno ukazali na to da pravi, kapitalni dio posla za zakonodavstvo na ovom području tek predstoji. Obitelj treba iz položaja eksploatiranog društvenog subjekta, u kojem se sada nalazi, prijeći u položaj subjekta koji je motiviran da daje što je moguće veći i bolji doprinos ostvarivanju društvenih ciljeva.
Možda će, nakon nekog takvog preokreta koji bi bio poželjan, daljnji razvoj umjetnog bića, društva i prava radikalno promijeniti oblik obitelji i smanjiti važnost današnje, nuklearne obitelji, ili ju čak ukinuti i zamijeniti nekim drugim, funkcionalnijim institucijama za obnavljanje života i edukaciju mladih ljudi, isto kao što je nekadašnju zadružnu obitelj, consortium zamijenio današnjom, nuklearnom.
Kako smo upravo rekli, razvoj umjetnog bića mijenja način čovjekovog života, pa bi, umjetna oplodnja mogla čak i brak učiniti suvišnim, a uz pomoć genetske selekcije, mogla bi također poboljšati kvalitete pripadnika ljudske vrste. Ako se brinemo oko toga da imamo što kvalitetniju salatu, rajčice, žitarice, stoku i slične stvari, onda bi se daleko više morali brinuti o tome da imamo što bolju ljudsku populaciju, jer je i to jedan od važnih uvjeta opstanka ljudske vrste i ostvarenja njenih ciljeva.
Pored toga, kako sam već pokazao u prethodnim radovima, morat će se mjenjati i poduzeće, a i država.
Ovdje je važno shvatiti da se one četiri sposobnosti na kojima se temelji društvo,opstanak ljudske vrste i ostvarenje njenih ciljeva moraju održati i učiniti što produktivnijima, tj, funkcionalnijima i humanijima. A da bi se to ostvarilo potrebno je mijenjati i usavršavati institucije koje ih nose i prakticiraju.
Eto, još toliko o neživim, a i onim živim elementima domaćinstva ili obitelji i nekim drugim stvarima koje se tiču ove domene ljudskog života.
SKICA ZAKONA O UNAPREĐENJU I KONTROLI EFIKASNOSTI ŠKOLSTVA

Uvod
Ovdje neće biti govora o didaktici i njenim metodama – o tome koja je metoda produktivnija, preporučljivija, primjerenija itd. Tokom svoje povijesti koja je stara cca 4500 godina didaktika je dala niz briljantnih teoretičara i teorija o podučavanju, tako da se malo koja druga društvena znanost može pohvaliti tako dubokoumnim i svrsishodnim tvorevinama kao didaktika. To nam zapravo ne bi trebalo biti niti čudno, ako znamo, ili ako smo svjesni toga da je prenošenje znanja s jedne generacije na drugu od presudne važnosti za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Uostalom, već od pradavnih davnina postoji poslovica utemeljena u svijesti: da je «Vrednije znanje neg’ imanje:»
Znanost, znanje, je najveće ljudsko blago i najvredniji oblik ljudskog bogatstva – kruna kapitala – a njegovo prenošenje s jedne generacije na drugu, je takoreći ključ ostvarivanja ciljeva vrste i osmišljavanja ljudskog života.
No i pored briljantnih umova i teorija, od npr. Sokrata, ili F.M. Kvintilijana, pa do Herbarta i suvemenih programskih, kibernetičkih didaktičara i njihovih izvrsnih teorija, praktična didaktika i školstvo ipak daju žalosne, bijedne rezultate, koji takoreći sramote ljudsku vrstu.
Ovaj paradoks zahtjeva objašnjenje, ali još više razrješenje koje bi proces podučavanja učinilo bitno efikasnijim, a samo znanje bitno većim, boljim i produktivnijim.

Intencija i metoda
Da bi smo razriješili spomenuti paradoks i oslobodili se bitne neefikasnosti školstva, nećemo se – kao što smo već u početku istaknuli – baviti didaktikom, nego metodom korištenja resursa životne, tj. duševne energije, sposobnosti za učenje i vremena kojim raspolažu mladi ljudi koji idu u škole, te životnih resursa i didaktičkih sposobnosti njihovih učitelja i odgajatelja, a jasno i materijalnim sredstvima potrebnim za podučavanje.
Govoreći bez ikakve patetike, pogotovo one lažne, treba istaknuti da su životna energija učenika, sposobnost učenja i vrijeme, na jednoj strani, a na drugoj: već postignute spoznaje, tj. postojeće znanje ljudske vrste, dakle, da su sve to samo dvije različite vrste «sirovina», a sama škola je «pogon», u kojem sposobnost podučavanja (nastavnikova, didaktička sposobnost), funkcionalno spaja ove raznorodne «sirovine» u neko socijalizirano i stručno osposobljeno biće.
Resursi dnevne, tjedne, mjesečne ili godišnje životne energije – energije potrebne za učenje i ostale aktivnosti – strogo su ograničeni. I ukoliko se ne izgradi uistinu funkcionalno školstvo, mnogo će se te energije i dalje trošiti uludo. Djeca i nastavnici jako će se izmučiti, a rezultati školovanja će biti jadni, pa će škola i nadalje ostajati nekakva svakodnevna noćna mora i to ne samo za djecu, nego i za cijelo društvo.
Zakon o unapređenju i kontroli efikasnosti školstva, nastojati će olakšati i poboljšati korištenje ili upotrebu tih resursa i sposobnosti, u svrhu postizanja što boljih tzv. obrazovnih i odgojnih rezultata.
Dalje, školovanje ćemo promatrati kao proces proizvodnje radne snage ili granu proizvodnje koja se zasniva na stanovitim interesima i potrebama. Prije svega interesima i potrebama ljudske vrste, zatim društva, države, odnosno kapitala, ali i interesima ljudi zaposlenih u školama, i na kraju interesima učenika.

Kao i u ostalim ljudskim aktivnostima, kojima smo se prethdno bavili, temelj školstva kakvo se ovdje zamišlja jest načelo koje smo već više puta istakli:
Bori se za ostvarivanje svojih vlastitih interesa i ciljeva, ali to smiješ činiti isključivo na način kojim daješ doprinos ostvarivanju ciljeva zajednice u kojoj živiš i radiš, društva, i države kojoj pripadaš, a i ciljeva cijele ljudske vrste. I budeš li postupao drugačije, cave legis – čuvaj se zakona.

Da bi školovanje i školstvo učinili uistinu efikasnim, a i humanim, interese društva, interese nastavnika i učenika postavit ćemo ovdje u takav odnos da svaki od ovih subjekata ostvaruje svoje interese i ciljeve čineći nekakvo dobro drugima. Cilj društva, odnosno države, kapitala, et in finem cijele ljudske vrste jest dobiti što bolje stručnjake i što je moguće bolje socijalizirane osobe uz minimum materijalnih troškova. Cilj nastavnika je što veći dohodak. Cilj učenika su što više ocjene.
Odnosi među subjektima koji čine školu trebaju biti takvi da svima bude u interesu da što bolje obave svoj dio posla na onim drugim subjektima, i to radi ostvarivanja svojih ciljeva, te da na kraju iz njihovog zajedničkog rada proiziđu što je moguće bolje obrazovani i socijalizirani ljudi, te da od države, društva ili kapitala dobijaju nagradu, odnosno plaću, koja je uistinu srazmjerna vrijednosti njihova truda i «proizvoda» kojeg mu «isporučuju».
Pravo je kupca (naručitelja posla), (društva, države ili kapitala), da kontrolira vrijednost robe koju mu škola isporučuje i ekonomičnost njene proizvodnje, kako ne bi plaćalo preveliku cijenu za nekvalitetnu robu.
Gledano ekonomsko-trgovačkim očima, ovaj društveno-pravni posao sastojao bi se u tome da društvo kupuje od škole izobražene ljude, a plaća ih prema stupnju izobraženosti i kvaliteti te izobraženosti, koja se očituje ocjenom.
Kako se izvršava ta trgovina i samo plaćanje, objasnit ćemo kasnije.
Odredbe, napomene i obrazloženja

Počet ćemo s nečim što nije od najveće važnosti ali po vremenskom redoslijedu prethodi ostalome.

Član 1
Da bi se uštedjelo vrijeme i snaga za putovanje djeteta do škole i natrag, učenici će stanovati i živjeti u domovima koji će biti u sastavu škole college-u. Škola će biti dužna osigurati im vrlo udoban i komforan smještaj, spavanje, hranu, rekreaciju zabavu, igru, zdrastvene usluge i sve ostalo što je djeci potrebno, i to preko cijele godine, ako bude potrebno. Naglašava se da smještaj djece mora biti vrlo udoban i kompletan, i to radi postizanja što boljeg uspjeha u učenju. Djeca, učenici biti će oslobođeni svih obaveza osim učenja, te stanovitih oblika rekreacije.
Zakon, dakle, preferira college – koleđ.

Član 2
Neće im se smjeti nametati nikakve druge obaveze, zato jer su za učenje potrebni velika duhovna i životna snaga i slobodno vrijeme, dokolica – shole. Pored učenja djeca će trebati imati dovoljno slobodnog vremena za igru, jer ona je – kako je primjetio već Aristotel, a kasnije i cijeli niz drugih mislilaca – najbolja vrsta odmora od učenja.

Član 3
Djeca će moći posjećivati roditelje, za vrijeme vikenda, i praznika, a kraće posjete svojih roditelja, rodbine ili prijatelja moći će primati u krugu stambenog doma ili škole, college-a.

Član 4
Predškolska djeca bit će, npr. već nakon navršene druge godine života trajno smještena u vrtićima, gdje će imati svu potrebnu skrb i odgoj. Roditelji će biti dužni provoditi vikende sa svojom djecom – dva dana u tjednu, jer se pretpostavlja da tada neće raditi i da će se moći posvetiti djeci.

Član 5
I cjelokupnom pedagoškom osoblju: nastavnicima, razrednicima, pedagozima, i ravnatelju škola bi morala osigurati stan u kampusu škole ili neposredno blizu njega, jer je i njihovo vrijeme i životna energija dragocjena, isto kao i vrijeme i životna energija učenika.

Napomena 1
A sada nešto što se tiče samih temelja škole i školovanja.
Ključni problem i uzrok neefikasnosti školstva je, kako se čini, u tome što nastavnik, ispituje i ocjenjuje one učenike koje podučava, što se ne bi smjelo dopustiti, jer time on sam ocjenjuje i vrijednost svoga rada.
Nemo idoneus iudex in causa propria – nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – kaže jedna stara pravnička izreka.
Ovo načelo: da ista osoba podučava, ispituje i ocjenjuje učenike postavljeno je još u antici i nije se, nažalost mijenjalo sve do današnjih dana.
U materijalnoj proizvodnji, te su stvari tj. odnosi već odavno bitno bolje rješene, jer, npr. jedan postolar ne ocjenjuje sam cipele koje napravi nego to čine njegove mušterije koje ih kupuju i nose. I ako mu je proizvod dobar, cipele će se kupovati, a ako je loš, nitko ih neće htjeti.
Isto tako, proces obrazovanja i odgoja učenika i stupanj njegove uspješnosti ne bi smio kontrolirati i ocjenjivati učitelj ili nastavnik koji ih podučava, nego njihov naručitelj: budući poslodavac – društvo, država, odnosno nacionalni kapital, koji će unajmljivati, koristiti i plaćati njihove radne sposobnosti i znanje koje se stiču u školama.

Član 6
Ispitivati i ocjenjivati učenike smio bi isključivo jedan specijalizirani kompjuter koji bi svim učenicima istog uzrasta u jednoj državi postavljao ista pitanja i po istom kriteriju ocjenjivao vrijednost njihovih odgovora.

Član 7
Prosječna ocjena onih učenika koje podučava neki nastavnik bila bi također ocjena vrijednosti njegova didaktičkog rada, i osnova na temelju koje bi se određivala visina njegovog dohotka.

Član 8
Nastavnicima koji ne bi mogli postići zakonom propisanu najnižu ocjenu, bio bi zabranjen rad u školi, tj. didaktička djelatnost.

Što bi se time postiglo?
Prije svega objektivnost i pravednost u ocjenjivanju vrijednosti stečenog znanja i vrijednosti didaktičkog rada, što je vrlo jak motiv, i za učenje, i za podučavanje.
Oslobođenje nastavnika od ispitivanja i ispravljanja i ocjenjivanja učeničkih uradaka, bio bi velik, golem dobitak u vremenu, koje bi se onda moglo posvetiti podučavanju. Umjesto mnogih milijuna radnih sati utrošenih u ispitivanje, ispravljanje i ocjenjivanje učeničkih uradaka, jedan kompjuter bi sve to obavio za nekoliko sekundi.
Odnos učenika i nastavnika bitno bi se promijenio.
Budući da bi nastavnikov dohodak i ugled ovisili bi o uspjehu njegovih učenika, on bi se trudio raditi što više i bolje.
Radi što više ocjene vlastitog rada i većeg dohotka, koji bi, kako smo već rekli, bio proporcionalan visini ocjene njegova rada, tj. visini prosječne ocjene njegovih učenika, nastavnik bi se trudio zadobiti njihovu ljubav, povjerenje i naklonost, a uspjeh u tome bi i samim učenicima olakšao učenje i uvećao uspjeh.
Ovdje ima još nešto od iznimno velike važnosti za didaktički proces i njegovu uspješnost. Ako nastavnik koji podučava učenike, biva i njihov ispitivač i ocjenjivač, kao što je slučaj danas, onda se u učenicima razvija odbojnost prema nastavniku i strah od njega. Posljedica je to da se njegov predmet nerado, nevoljko i teško uči, pogotovo ako nastavnik nehotično ili hotimično nije objektivan i pravedan u ocjenjivanju. Rezultati su slabo znanje i niske ocjene, što je šteta za učenike, a kasnije i za cijelo društvo, ali ne i za te nastavnike, jer oni dobijaju jednaku plaću kao da rade sasvim dobro i pravedno.
Kad nastavnici više ne budu ispitivali i ocjenjivali učenike, odnos učenika prema nastavniku i gradivu kojeg predaje biti će prvenstveno ljubav i poštovanje, pogotovo prema onima koji budu daroviti i onima koji se budu trudili da učenicima prenesu što veće znanje i da ga učine što interesantnijim. To će rezultirati puno lakšim usvajanjem znanja, boljim memoriranjem naučenoga, jer ono što se voli i cijeni lako se uči i dugo se i dobro pamti.

Član 9
Svi učenici neke škole bili bi podjeljeni u dvije vrste grupa: didaktičke i pedagoške. Didaktičke grupe bile bi zapravo današnji razredi. Svaku didaktičku grupu vodio bi jedan specijalizirani voditelj, razrednik, didaktičar, i to bi mu bio isključiv posao. Pedagoške grupe bile bi novina. Pedagošku grupu bi sačinjavali učenici iz različitih didaktičkih grupa, koji bi stanovali u istom paviljonu i koju bi vodio jedan pedagog.
Pedagoške grupe bile bi neka vrsta zamjene za obitelj.

Član 10
Pedagog bi se brinuo o tome da učenici imaju što kvalitetniju, edukativniju aktivnost izvan nastave i učenja: odgoj, rekreaciju, zabavu itd. A razrednik, didaktičar o tome da učenici što više i što bolje uče u vrijeme i van vremena nastave.

Član 11
Kao što bi visina dohotka nastavnika ovisila o visini prosječne ocjene učenika koje bi podučavao, tako bi isto visina razrednikova dohotka ovisila o prosječnoj visini ocjena učenika njegova razreda. Na isti način bi se određivala i visina dohotka pedagoga.

Član 12
Kao što sam već natuknuo, u Članu 9 didaktičku grupu ili razred sačinjavali bi učenici iz različitih pedagoških grupa, a pedagošku grupu učenici iz različitih didaktičkih grupa, zajednica ili razreda.

Zašto je ovo potrebno?
Ako bi npr: članovi jedne pedagoške grupe, npr. grupe A, bili učenici koji idu u različite razrede : npr, u 2a, 2b, 2c, 2d, 2e, 2f, 2g i 2h imali vrlo visoku prosječnu ocjenu, onda bi to bila zasluga njihovog pedagoga, i on bi bio nagrađen velikim dohotkom. Ako bi pak neka didaktička zajednica, tj. razred koji se sastoji od učenika što dolaze iz pedagoških grupa: A, B, C, D, E, F, G i H postigla vrlo visoku prosječnu ocjenu, bilo bi jasno i nedvojbeno da je za to zaslužan njihov razrednik i da on treba primati nagradu za to.
Isto bi bilo i sa nastavnicima. Ako bi učenici postizali iznimno visoku prosječnu ocjenu iz, npr. biologije, bilo bi automatski jasno da tako visoka ocjena proizlazi prvenstveno iz velike kvalitete rada nastavnika biologije, pa bi on imao i vrlo velik dohodak. Učenici kojima bi u istoj školi predavao jedan drugi nastavnik biologije, kolega onoga prvoga, imali bi možda nižu prosječnu ocjenu, pa bi i taj nastavnik imao nešto nižu plaću.
A ako bi bila vrlo visoka prosječna ocjena svih učenika te škole, bilo bi jasno da je za taj uspjeh zaslužan ravnatelj škole i da bi stoga upravo on zasluživao velik dohodak.
U ovakvom školskom sistemu nedvojbeno bi se znalo ko je za što odgovoran ili zaslužan i koliko. Taj bi sistem motivirao učenike na što intezivnije i bolje učenje, a nastavnike, pedagoge i didaktičke voditelje na što bolji rad.

Druga varijanta pedagoške grupe
Možda bi bilo vrlo dobro kad bi neka pedagoška grupa bila strukturirana npr. na slijedeći način:

6 učenika iz četvrtih razreda.
7 učenika iz trećih razreda
8 učenika iz drugih razreda, i
9 učenika iz prvih razreda

Kod ovako strukturirane pedagoške grupe, postojala bi mogućnost da stariji učenici pomažu mlađima. To je veoma važno, ne samo iz pedagoških i socijalizatorskih razloga, nego i zato jer bi onaj koji bi pomagao u učenju ili sličnim stvarima, pomoganjem svom pulenu i sam puno naučio. Najbolji učenici mogli bi čak biti licencirani za pomoć u podučavanju i za to dobijati stanovitu plaću.

Član 13
Didaktičke i pedagoške grupe činila bi muška i ženska djeca različitih sposobnosti, ali tako da prosječna ocjena cijele grupe, pri njenom formiranju bude cca 3,00. Tako bi i same grupe – jedna u odnosu na drugu – u startu imale približno jednake sposobnosti – vidljivo iz prosječne ocjene cca 3,00. Ovo je važno stoga da ne bi neki pedagozi ili didaktičari dobili grupu iznimno sposobnih učenika, a drugi nedovoljno sposobne. Posljedica bi bila neosnovana i nepravedna razlika u uspjehu grupa i dohocima njihovih voditelja.

Član 14
Da ne bi do toga dolazilo djecu bi trebalo početi ocjenjivati već u pretškolskoj dobi, kako bi se bar približno znale njihove sposbnosti i kako bi mogli biti što pravilnije raspoređeni u školskim grupama. Ovo implicira da bi i u ustanovama za odgoj djece pretškolske dobi sistem odgajanja trebao biti sličan onome kakav se ovdje zahtjeva da se uspostavi u školama.
Pored toga, prilikom upisa u školu, djeca bi trebala polagati prijemne ili kontrolne ispite, a ocjena postignuta na tim ispitima imala bi dosta veliku važnost za raspodjelu učenika u didaktičke i pedagoške grupe.

Napomena 2
Školovanje bi se moglo organizirati i bez pedagoških grupa i bez instituta razrednika ili didaktičara. To bi donekle pojeftinilo proces školovanja, ali bi zato u velikoj mjeri pogoršalo rezultate koje daje škola i školovanje. Takva škola možda ne bi bila možda ništa bolja nego današnja, koja je, kako smo već rekli, sramota za ljudsku vrstu, jer daje bijedne obrazovne rezultate, a k tome nema gotovo nikakav odgojni niti socijalizirajući, nego, dapače, antisocijalizirajući efekt. Ono, dakle, što bi društvo uštedilo na pedagoškim i didaktičkim grupama, višestruko bi kasnije platilo putem financiranja sudstva, zatvora, policije, saniranja alkoholizma, narkomanije kriminalne djelatnosti, krvnih delikata, asocijalnog ponašanja velikog dijela populacije, zatim stručnim i općim neznanjem i neobrazovanošću itd. tako da je uvođenje ovih grupa, za samo društvo, zapravo neusporedivo ekonomičnija i racionalnija varijanta, iako se to ne vidi na prvi pogled.

Veličina Dohotka nastavnika, pedagoga i didaktičara (razrednika).

Član 15
Nastavnik čiji bi učenici postizali prosječnu ocjenu npr 3, 00 dobijao bi plaću jednaku prosječnoj plaći npr. inženjera u industriji. To bio bila referentna plaća za visinu prosjećne plaće za rad u školi.
A ako bi prosječna ocjena njegovih učenika bila npr 3,10, plaća bi mu bila za 10 % veća. Za 3.20 , 20% veća i td. Za prosječnu ocjenu 4,00, plaća bi mu bila 100% , ili dvostruko veća, a za prosječnu ocjeni 5,00, trostruka.

Evo jedne pojednostavljene tablice.
—————————————————————————————-
Ocjena Veličina dohotka
—————————————————————————————-
1,79 – nastavnik se otpušta, jer je najniža dozvoljena ocjena 1,80
1,80 – nastavnik dobija samo 30% od prosječno velike plaće
2,00 – nastavnik dobija 50% od prosječnog dohotka.
3,00 – nastavnik dobija prosječno velik dohodak
4,00 – dvostruki dohodak
5,00 – trostruki dohodak
—————————————————————————————-
Napomena 3
Darovit bi nastavnik sa relativno malo rada postizao dosta visoku prosječnu ocjenu svojih učenika, i visok dohodak, a manje darovit, ukoliko bi htio dobijati visok dohodak, morao bi to postizati povećanim radnim vremenom, tj. dodatnim pomaganjem učenicima. Dodatni rad bio bi mu isplaćen u formi povećanog dohotka koji bi opet proizlazio iz povećane prosječne ocjene njegovih učenika.

Član 16
Po ovom istom principu, (Član 11), dohodak bi dobijali i didaktički i pedagoški voditelji, tj. voditelji didaktičkih i pedagoških grupa, a također i ravnatelj.

Član 17
No kako je ravnatelj zapravo manager, njegova plaća za prosječan uspjeh škole, 3,00 ne bi bila jednaka prosječnim plaćama nastavnika, didaktičara ili pedagoga nego veća, a povećavala bi se sa povećanjem prosječne ocjene škole, procentualno, isto kao kao i kod nastavnika i drugih subjekata. Za prosječnu ocjenu 3,10 povećala bi se za 10 %, za ocjenu 3,20 , 20 % za ocjenu 3, 25, 25% itd. do ocjene 5, 00, koju najvjerojatnije ne bi postigao ni jedan ravnatelj niti nastavnik. No, ako bi prosječna ocjena škole spala na 1,79, ili možda 1,82, ili pak na 2,00, ravnatelj bi morao dati ostavku, i ako to ne bi učinio bio bi kazneno progonjen.

Nagrade i kazne

Član 18
Natprosječno dobri učenici primali bi stanovitu novčanu nagradu za dobro učenje i ponašaje. Nagrada bi trebala biti proporcionalna uspjehu u učenju. Pored novčanih nagrada, trebalo bi dodjeljivati i nekakve počasne diplome, medalje i priređivati svečanosti u počast najuspješnijim učenicima.

Član 19
Najteže kazne (putem smanjivanja ocjene) trebale bi se izricati za varanje na ispitima. Iskazivanje nepoštovanja prema nastavnicima ili pedagozima i drugim odgajateljima kažnjavalo bi se smanjivanjem ocjene iz ponašanja, također i činjenje izgreda ili štete, koja bi se pored toga trebala nadoknađivati novcem počinitelja. Posebno oštre kazne dobijale bi se za nasilje nad drugim učenicima.

Napomena 4
Ne bi trebalo isključiti niti tjelesne kazne. Prakticiranje tih kazni u školama nije znak neciviliziranosti, a njihovo neprimjenjivanje mogao bi biti početak neciviliziranosti i barbarstva. F. Bacon, na jednom mjestu u Novom organonu kaže da je tjelesno kažnjavanje sramota za učitelja, jer je on trebao prije toga primjeniti suptilnije kazne ili sredstva za sprečavanje prijestupa. Držimo da je ovo istina i manifestacija Baconove mudrosti. No ako bi odgajatelj propustio i tjelesno kažnjavanje, kao poljednju mjeru, posljednje pedagoško sredstvo, onda bi se trebao smatrati lošim ili nikakvim učiteljem.
I Ivo Andrić, u Travničkoj hronici, na jednom mjestu, vrlo mudro, na usta Sulejman paše, Čehaje, kaže, kako je vidio da se neki ljudi puno bolje uče od tabana nego od glave, te da takvi dobro i dugo pamte lekciju koju su dobili po tabanima. Čini se, dakle, da je batina ipak izišla iz Raja, a naše dekadentno vrijeme to zaboravlja. Uostalom najbolja škola svih vremena, Eton College u Engleskoj, škola koja je čovječanstvu dala najbolje i najveće umove na ovom planetu u posljednjih 6 stoljeća, i dan danas koristi šibu kao pedagoško sredstvo. Šiba je izvrsno pedagoško sredstvo u rukama dobrog pedagoga. Ali takav će ju rijetko, vrlo rijetko upotrebljavati.
No u stvarnom svijetu, među živim ljudima ima dosta slučajeva u kojima su šiba i tjelesna kazna apsolutno neophodne – mislim a slučajeve u kojima oni bešćutni prijestupnici «razumiju» isključivo fizičku bol. Nanošenjem fizičke boli, njima se pedagog obraća jedinim jezikom kojeg razumiju i bilo bi bezumno i antipedagoški ne poslužiti se tim jezikom radi toga da se čovjeka nečemu nauči.
Riječ govori o tome što treba činiti, a šiba; o onome što se ne smije.
Odsjecanje ruku, nogu, ušiju, glava ili drugih ekstremiteta i organa ili pak kastraciju ne možemo baš najtoplije preporučiti kao dobra pedagoška sredstva i metode popravljanja i usavršavanja mladih pripadnika ljudske vrste.

***
Unazađivanje školstva Danas je u modi hvaliti npr. Waldorfsku, tj. Steinerovsku školu ili Montessori sistem školovanja kao nešto napredno i kao škole budućnosti. To je, međutim, upravo put u barbarstvo i divljaštvo. Slično stvar stoji i sa takozvanim slobodnim školama i Microsoftovim pokušajima da se proces (kontra)edukacije mladih pripadnika ljudske vrste postigne isključivo sa što većim i što širim uvođenjem elektronike u didaktički proces. Rezultati takvog načina «popravljanja» školstva već se vide u društvenoj praksi, tj. u antidruštvenoj, i anticivilizacijskoj životnoj praksi odgajanika tih škola.
Ovi pravci «razvoja», tj. otvoreno, degeneracije školstva, u zadnje vrijeme, nakon 1995 jako su potpomognuti knjigama J. K. Rowling i filmovima o Harryu Potteru gdje je najviši cilj individue biti najbolji, najlukaviji i najspretniji štreber, a kasnije najambiciozniji zaposlenik unutar postojećeg birokratskog aparata i sistema.
Sve ove vrste unazađivanja školstva, a i same civilizacije prešutno su bazirane na skrivenoj ideologiji da vrsta i njena postignuća služe individui kao sredstva za njen karijeristički uspon i ostvarivanje njene sreće i zadovoljstava.
Ta bi se pedocentrička i egocentrička ideologija dala sažeti na slijedeće:
Ostvaruj svoje osobne interese i ciljeve na račun društva, tj. na način da društvo, vrstu i civilizaciju bezobzirno koristiš kao prosta sredstva za ostvarivanje tih svojih ciljeva i želja.
To je antidruštvena, anticivilizacijska filozofija, filozofija egoizma, naravno zaogrnuta plaštem alternative, altruizma, ljubavi spram učenju, radu, kreativnosti, kulturi, prirodi i svemu ostalom što je trendy.
Da li je potrebno posebno napominjati da je to je regresivan, ontoklastički smjer i put.
Umjesto poboljšavanjem općeg socijalnog položaja i važnosti djece, tj, učenika, školovanje im se olakšava ukidanjem obaveze sticanja znanja, nužnog za njihov vlastiti razvoj i smisleni opstanak, te za održanje i razvoj društva i civilizacije. Ove su škole primjer toga kako se dobit može sticati činjenjem štete društvu, i treba li se onda čuditi tome što im odgajanici – kad konačno postanu manageri ili političari – ostvaruju svoje interese na štetu društva, ili poduzeća, ili općenito na štetu sredine u kojoj žive i rade.
Istina je da, za razliku od prethodnih, suvremene generacije treba pripremati na to da budu potrošači, jer umjetno biće preuzima proizvodnju na sebe. No potrošnja ne bi smjela biti egoistička i štetonosna. I ona bi se morala prakticirati na način koji vodi ka ostvarenju ciljeva društva i ciljeva vrste, a ne ka njihovom obestvarenju, tj. onemogućavanju njihovog ostvarivanja, zaboravu ili zanemarivanju.
No, vratimo se mi pametnijim i korisnijim stvarima.

Član 20
Za određene vrste prijestupa, npr: višekratno varanje na ispitima, zakon bi morao predvidjeti, poništavanje ocjene, snižavanje ocjene i bezuvjetno udaljavanje iz škole, a u slučaju kršenja tog pravila, tj. neudaljavanja prijestupnika, kazna bi trebala sustići onoga ko nije sproveo zakon u djelo, a bio je dužan to učiniti.

Član 21
Što se tiče kazni za varanje na ispitima, kaznu ne bi trebao trpiti samo učenik koji je varao, nego i predmetni nastavnik, te didaktičar i pedagog čijim bi didaktičkim i pedagoškim grupama inkriminirani učenik pripadao. Njihova kazna sastojala bi se u smanjenju one prosječne ocjene na osnovu koje bi primali dohodak.

Član 22
Budući da se prikrivanjem čestog ili učestalog varanja na ispitima, tj. tzv, zataškavanjem takvih slučajeva od strane nastavnika, pedagoga ili didaktičara stiče protuzakonita materijalna dobit, trebala bi slijediti novčana ili zatvorska kazna, te privremena ili trajna, tj. doživotna suspenzija rada u školi, zavisno od veličine i težine prekršaja.

Napomena 5
Kazne trebaju biti dosta oštre i dosljedno se primjenjivati, jer bi opraštanje prekršaja i nekažnjavanje pogodovalo izgrednicima a destimuliralo dobre učenike i dobre nastavnike i pedagoge. Što je i za očekivati, jer opraštanje kazni je činjenje nepravde dobrim i poštenim učenicima i nastavnicima.
Bonis nocet qui malis parcit – dobrima škodi onaj ko oprašta lošima – kaže besmrtno Rimsko pravo. A kaže još i slijedeće: Dura lex, sed lex – tvrd je zakon, al’ je zakon!
No ovdje je potrebno istaknuti da i pored tvrdoće i neumoljivosti, zakoni za djecu ipak moraju biti blaži nego za odrasle. To su s pravom i na osnovu dobrih razloga oduvijek tražili svi zakonodavci i sva društva.

Napomena 6
Zakon je, naime brana protiv nepravde i divljaštva, te jedno od najvažnijih sredstava ozbiljavanja ljudske budućnosti i ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, stoga, pored svoje pravednosti, zakon mora biti mora biti još i tvrd i neumoljiv.
Kazne udaljavanjem iz škole, ne bi se trebalo plašiti, jer to nije ništa nehumano. Sva bi djeca imala zakonsku šansu pohađati i uspješno završiti školu, ali sva djeca ne bi iskoristila tu šansu ili priliku i ostala bi neškolovana, ako ne bi našla neki način da se ipak nekako školuju. Udaljavanjem iz škole ne bi se nikome činila nepravda, okrutnost ili ugrožavao život. Uostalom, ljudskoj vrsti i društvu potrebni su i nepismeni i neškolovani ljudi za neke poslove u ostvarivanju njihovih ciljeva.

Napomena 7
Zašto je u školovanje potrebno uvesti što je moguće više motivacijskih elemenata?
Odgovor je vrlo jednostavan. Učenje je posao primanja najdragocjenijeg dijela ljudskog nasljedstva, a to – učenje – vrlo je težak i odbojan posao, najteži i najodbojniji kojeg čovjek pozna.
«Učiti je teže nego kopati»,
kaže jedna stara izreka. Zato je mladim ljudima nejake i nezrele volje, djeci potrebno intezivnom i što je moguće većom motivacijom smanjiti tu odbojnost i težinu. Jasno, ne nauštrb znanja.
Razlog za takav stav upravo smo naveli – znanje je najveće i najvažnije ljudsko blago – ono bez čega se ne mogu ostvariti ciljevi ljudske vrste niti osmisliti ljudski opstanak i zato je od vitalne važnosti da se ono što uspješnije, sigurnije i lakše prenosi s jedne generacije na drugu.

Napomena 8
Plaćeno i besplatno školovanje i visina školarine.
Ovdje najprije moramo račistiti sa jednom naopakom i vrlo raširenom predrasudom, naime onom da je moguće nekakvo besplatno školovanje. To, navodno, besplatno školovanje nikad nigdje nije postojalo niti će postojati. Svako se šlolovanje plaća, samo je pitanje na koji način. Katkada ga plaća država, ali ga plaća dijelom onog novca kojeg je putem poreza uzela roditeljima one djece koja se školuju. To se, na prvi pogled doista može učiniti kao nekakvo besplatno školovanje, pogotovo onome ko ima loš vid, dok se zapravo radi o tome da roditelji posredstvom države sami plaćaju to školovanje.

Član 23
Ovdje se zahtjeva plaćanje školovanja posredstvom države. I to iz mnogo razloga koje sada ne možemo navoditi.

Napomena 9
Navest ćemo samo opće faktore i opće odnose koji čine ovaj društveni posao.

Član 24
U školskom poslu, dakle, investitor je društvo, odnosno država ili nacionalni kapital. Škole, fakulteti, učenički i studentski domovi, koleđi su investicije. Pedagoško i ostalo osoblje su zaposlenici, a djeca, tj. učenici su «sirovina», predmet rada. Završeni učenici su «proizvod».
Investitor plaća rad škole posredstvom plaćanja proizvoda škole – završenih učenika – i to prema njihovom broju, stupnju obrazovanosti i kvaliteti obrazovanja, tj. prosječnoj ocjeni. Plaćanje se izvršava svaki mjesec, od početka do završetka školovanja, tj. točnije, sve dok traje proces školovanja u nekoj državi.

Napomena 10
Nas zanima visina školarine, tj. novčana sredstva koja će neka škola dobivati za svoj rad.
Visinu tog iznosa trebalo bi određivati na slijedeći način.

Član 25
Ako račun pokaže da ukupni troškovi školovanja jednog prosječno uspješnog učenika u nekoj državi mjesečno iznose prosječno npr: 1 000$, onda bi škola koja postiže prosječnu ocjenu 3,00 dobivala upravo tih 1000 $ po učeniku. No ako bi postizavala prosječnu ocjenu 3,50, onda bi dobivala 1 500 $ po učeniku. Ali, ako bi, s druge strane, postizavala ocjenu samo 2, 75 ili 2, 80 onda bi dobivala samo 750$ ili 800$ po učeniku.

Napomena 11
Sistem plaćanja školovanja i školarine išao bi, dakle, za tim da učenike, nastavnike, ravnatelje i sve ostale subjekte motivira na što bolje učenje tj. postizanje što boljih rezultata učenja.

Član 26
Rezultati ocjenjivanja unosili bi se u kartezijanske koordinate i tvorili bi tzv. Gausovu krivulju. Krivulja koja bi prikazivala rezultate ispita rijetko bi se poklapala sa idealnom Gausovom krivuljom – krivuljom koja pokazuje pravilan raspored ili raspršenje rezultata u velikoj populaciji, tj. na velikom uzorku. Ako bi dobivena krivulja jako odstupala od idealne to bi moglo značiti da su zadaci bili prelagani ili pak preteški, pa daju previsoke ili preniske ocjene, ili da je kriterij ocjenjivanja bio preblag ili prestrog. Da bi se ta odstupanja otklonila, sve unesene ocjene dijelile bi se ili množile sa jednim brojem koji bi oblik krivulje približio idealnom. Tom operacijom kriterij ocjenjivanja učeničkih uradaka uskladio bi se s njihovim stvarnim postignućima i prirodnim sposobnostima. Jasno, ove operacije obavljao bi kompjuter i za sav taj posao trebalo bi mu nekoliko sekundi vremena.

Napomena 12
Može se očekivati da bi se korekcije Gausove krivulje u početku svodile na snižavanje prosječne ocjene postignute ispitima. No, što bi vrijeme više odmicalo to bi snižavanje bivalo sve manje, a nakon nešto dužeg vremenskog razdoblja gotovo bi ga nestalo. Prosječna ocjena ostala bi trojka, 3,00, ali nakon npr. 20 godina, ta bi ocjena sadržavala puno više znanja i puno kvalitetnije znanje, nego ona trojka u početku procesa takvog školovanja i ocjenjivanja, jer bi upravo takvo ocjenjivanje i motiviralo i prinudilo učenike na stjecanje što većeg i kvalitetnijeg znanja – sve do granica svojih prirodnih sposobnosti. Tako bi trojka, ili ona 3,00, nakon nekog vremena, označavala zbiljske prirodne sposobnosti učenika. Sve ostale ocjene, od jedinice do petice, također.
Ocjene koje daje današnje školstvo lažiraju stvarno stanje, i to u korist loših učenika i loših nastavnika. Današnja ocjena 3,00, trojka, po znanju koje sadrži, je zapravo 1,00, neprolazna ocjena. Nešto tako loše kao što su današnji učenici sa prosječnom ocjenom, danas ne proizvode ni Kinezi.

Član 27
Ispitna pitanja sastavljala bi komisija iskusnih nastavnika, didaktičara i pedagoga i unosila ih u kompjuter. U njemu bi bilo pohranjeno na stotine tisuća ili milijune pitanja za svaki pojedini predmet, i kompjuter bi mogao birati koja će pitanja postaviti učenicima. Za kreiranje pitanja ne bi trebalo štediti ni vrijeme ni novac, jer se dobro odabranim i profiliranim pitanjima može vrlo precizno otkriti stvarno znanje svakog pojedinog učenika, ali i nešto puno važnije – koliko on razumije gradivo o kojem ga kompjuter ispituje – QI

Član 28
Ispiti bi trebali biti vrlo česti. Iz svakog predmeta, svi učenici bi trebali biti temeljito ispitani najmanje jednom u sedam, deset ili petnaest dana, i to bez ikakve najave ili mogućnosti da se otkrije koja će pitanja postaviti kompjuter, jer on bi odabrao pitanje dijelić sekunde prije nego bi ga postavio desetinama ili stotinama tisuća učenika, a ocjenu vrijednosti odgovora bi dao čim bi učenik klikom na «enter» završio odgovaranje. Ocjena bi ovisila o točnosti odgovora, no mislim da bi također trebala ovisiti i o vremenu koje je učeniku bilo potrebno da dade točan odgovor. Što bi mu više vremena bilo potrebno to bi ocjena bila niža.

Napomena 13
Zašto je važno da ispiti budu vrlo česti?
Tako se puno bolje nauči i zapamti zadano gradivo obrazovanja
Repetitio est mater studiorum – Ponavljanje je majka mudrosti.

Član 29
Glavne nastavne predmete čine znanosti i umjetnosti koje sačinjavaju elemente umjetnog bića: matematika, fizika, biologija. kemija, tehnologija …likovne umjetnosti, muzička umjetnost, film, književnost, jezici itd. Od društvenih znanosti: sociologija, ekonomija, pravo, politologija, filozofija, logika… Takav spisak uglavnom bi važio za tzv. srednje škole, a na fakultetima bi se ove znanosti suzile i specijalizirale, ili bi im se dodale nove. Među nastavne predmete ne bi mogli ulaziti vjeronauci raznih religija niti razne ideologije. To bi učenici mogli izučavati kasnije ako bi imali interesa za to. Neki od obaveznih predmeta izučavali bi se već u nižim razredima, a neki tek u višim.Volja je ovog zakona da učenici imaju što je moguće manje obaveznih predmeta, a postojeći zakoni već su odavno sačinili dobar raspored njihovog izučavanja.

Napomena 14
Važno je imati na umu ono što smo rekli, u članku 29. da se u školama mladi ljudi upoznavaju sa elementima koji sačinjavaju umjetno biće. Čak i onda kad se izučavaju prirodne znanosti, kao, npr: biologiju, fiziku, kemiju itd., djeca se ne upoznavaju sa prirodnim bićem, nego sa znanostima pomoću kojih se otkriva ili proučava prirodno biće. A kad izučavaju sociologiju, pravo, ekonomiju i slične predmete ne proučava se umjetno biće, nego se učenici upoznavaju s instrumentima njegovog spoznavanja i proučavanja, ili se pak upoznavaju sa teorijama koje pokušavaju definirati ili shvatiti umjetno biće, i, naravno, upravljati njime ili ga slušati, jer čovjek najbolje upravlja umjetnim bićem onda kad ga sluša i pokorava se njegovim zahtjevima.
Odnos prema umjetnom biću sličan je odnosu prema prirodnom. Sjetite se da je F. Bacon je rekao da prirodu pobjeđujemo pokoravajući joj se.

Društvena izdvajanja novčanih sredstava za školstvo

Član 30
Za školovanje svakog pojedinog učenika, država je dužna izdvajati toliko novca koliko su godišnje, u toku zadnjih dvadeset godina, (bez efekata inflacije) iznosili prosječni troškovi života od rođenja djeteta do vremena završavanja fakulteta.
Ova suma bi se na kraju trebala izraziti postotkom prosječnog mjesečnog dohotka neke visokoobrazovane osobe, npr. industrijskog inženjera. A iznosila bi vjerojatno između 25 i 30 % tog dohotka.

Član 31
Osobe u ministarstvu, državnoj upravi ili vlasti koje ne bi poštovale ovu odredbu i koje bi školstvu isplaćivale manju sumu od one koja je propisana zakonom, morale bi trpjeti kazneni progon, i kazne srazmjerne veličini prijestupa.

QES – kvocijent efikasnosti školstva – je omjer između cijene koju društvo plaća za školovanje svakog učenika i stvarnih troškova njihovog obrazovanja. Opća formula glasi:

državna godišnja prosječna ocjena
prosječni QES = —————————————————————————-državni prosječni godišnji materijalni troškovi po učeniku

Za određenu školu važila bi ista formula, ali sa stvarno postignutim rezultatima u brojniku i nazivniku. Radi jednostavnosti, pretpostavimo da su rezultati identični prosječnim rezultatima i troškovima školovanja na razini cijele države.

godišnja prosječna ocjena ,3′ 00, tj. realizacija po učeniku – 1,000$
QES ——————————————————————————————–
godišnji troškovi školovanja po učeniku – 900$

QES = 1,1.

QES nije perskriptivni, nego samo egzaktno-deskriptivni faktor.

Član 32
No zakonom bi trebalo propisati da je kažnjivo ako QES padne ispod 1, 00. ili čak 1,2, za što postoje opravdani ekonomski razlozi, te da za to mora kazneno odgovarati onaj ko je doveo do toga – bilo ljudi u ministarstvu koji su nekoj školi davali premalu školarinu, bilo ravnatelj škole koji je nesavjesno i neznalački upotrebljavao dovoljno veliku školarinu.

Član 33
Plaća zaposlenika u ministarstvu školstva određivala bi se na osnovu prosječnog QES-a i bila bi mu proporcionalna. U općinama i županijama u kojima bi ta ocjena bila natprosječna, i plaća administratora bila bi takva, a ako bi bila znatno manja, tj. niža… i plaća bi im bila za plakanje.

Napomena 15
U zadnja dva stoljeća u velikoj je modi i «humanistički» govoriti da je zadatak škole da stvara kreativne individue, genijalce. Jer su tu doktrinu ispovjedali i ljudi koji su se u drugim stvarima pokazali kao mislioci vrijedni pažnje i divljenja, teško mi je, ali ipak moram reći da je to poprilično debela glupost,
Mi mislimo da čovjek, isto kao i voćka ne može davati plodove prije nego sazrije. Čovjek počinje duhovno rađati onda kad postane duhovno zreo. Ni žena, koja rađa tijelom, ne može to činiti prije nego postane spolno i tjelesno zrela.
Duhovna zrelost je, dakle, uvjet istinske kreativnosti, a ona obično nastupa nakon školovanja, poslije spolne i opće tjelesne, i karakterne zrelosti. Kod mislilaca ta zrelost nastupa najčešće poslije pedesete godine, a kod umjetnika nešto ranije.
Bilo je, doduše, primjera nevjerojatne dječje kreativnosti, npr. W. A. Mozart. Iz takvih primjera, mnogi ljudi zaključuju da bi bilo dobro kad bi velik broj djece bio tako rano kreativan kao Mozart i da bi to znatno ubrzalo i olakšalo razvoj ljudske kulture, pa školu shvaćaju kao instituciju za transformaciju djece u genijalce. To je nerazumno i smiješno, jer kreativnih ljudi ne treba biti puno. Kreativnost je takva da svojom djelatnošću i djelima zamjenjuje rad mnogih milijuna i milijardi ne-kreativnih ljudi. Škola treba prvenstveno odgajati i obrazovati reproduktivne duhove, formirati ljude koji će uspješno reproducirati, primjenjivati, ili upotrebljavati ono što su stvorile kreativne individue. To je pravi i bitni zadatak škole.
No danas, kako smo već naprijed pokazali, i to postaje suvišno, jer velik dio reproduktivnog posla, od čovjeka preuzima na sebe umjetno biće, a čovjeku ostaje uglavnom potrošnja i upotreba umjetnog bića. No upravo zbog toga što čovjek kani živjeti na osnovu rada i usluga umjetnog bića potrebno mu je, upravo radi moguućosti korištenja tih usluga, solidno obrazovanje i škola koja će mu ga dati.

Jasno, tokom školovanja djecu treba često upozoravati na istinu: da je kreativnost najviša i najdragocjenija ljudska moć i da je dobro biti kreativan, ko može i ko je rođen ontogeničnog duha, jer upravo je po kreativnosti čovjek nalik Bogu i najviše o njoj ovisi to da li će ljudska vrsta ostvariti svoje ciljeve ili neće. U duše mladih ne-kreativnih individua škola ne može usaditi kreativnost, ali može barem poštovanje prema njoj i znanje o pravoj funkciji i važnosti kreativnosti. Svijest o pravoj naravi kreativnosti potrebna je i zbog toga što se daljnja evolucija umjetnog bića može temeljiti isključivo na specifičnom obliku kreativnog, a ne reproduktivog rada.
Treba također ukazivati i na važnost i pravu funkciju reproduktivnog rada i pokazati da kreativnost ne bi imala nikakvog smisla, niti važnosti kad stotine milijuna ili milijarde ljudi ne bi stalno iznova, iz generacije u generaciju reproducirali njena iznašašća.

Član 34
Kreativna djela učenika svakako bi trebalo nagrađivati posebnim, uglednim nagradama.

Nastavak napomene 15
Za sada, čovjek još nema nikakvog znanja o tome kako bi se moglo upravljati kreativnošću. Na sreću ta, najviša ljudska moć ipak – kako se barem čini – dosta dobro vodi samu sebe ka svojim ciljevima, premda najčešće ni sama ne zna kako.
Ne postoje zakoni koji bi mogli zapovjediti kreativnost. Ne postoje čak ni takvi koji bi ju mogli zaštititi. Štoviše, baš sami zakoni sputavaju kreativnost, čak i oni najbolji. To je razumljivo, jer kreativnost je, često – poput Lucifera, Eshilovog Prometeja ili Sofoklove Antigone – primorana kršiti i rušiti postojeće zakone da bi se ozbiljila i stvorila nešto novo i bolje. Tako je, eto, kreativnost nerijetko izložena zakonskim progonima, nerazumijevanju i nemilosti društva i prepuštena je svim mogućim hirovima sudbine.
Pored toga ne može bijedni čovjek propisivati zakone nečemu što je transcendentalnog ili transcendentnog, božanskog porijekla i naravi, a što ne razumije, te što njemu samome propisuje zakone opstanka. Jedna duboka izreka religioznih ljudi kaže: da mi ne znamo puteve Božje, ali On zna naše. Tako je i sa kreativnošću. Ona nas vodi, nama nepoznatim i prilično trnovitim putem. To je stvaralački put, put stvaranja umjetnog bića. Prema literarnoj i općoj duhovnoj predaji Zapada taj teški i trnoviti čovjekov put, počeo je s tim što su Adam i Eva jeli plodove sa Stabla spoznaje dobra i zla, nakon čega ih je Bog, inkvizitorissimus protjerao iz Raja.
Tom pričom čovjek je pokazao da kreativnost, pored ostalog smatra i nekom vrstom zla, a Hegel je upravo tu vrstu zla shvatio kao «moć negativiteta», moć koja razvija civilizaciju i samoga čovjeka i pokreće svijet na njegovom putu uspinjanja ka onom Apsolutnom.
Creativitas benedictio maledictioque est – kreativnost je i blagoslov i prokletstvo.
No, ona kvalifikacija kreativnosti kao zla možda, barem dijelom, potiče i iz konzervativnosti ili iz ontoklastičnosti – odbojnosti prema naporima koji rezultiraju promjenama načina življenja. Silna je energija potrebna da bi se promijenile navike.
Inkvizicija je, dakle, možda (Đavo ju odnio!), dijelom proizšla i iz navike i inertnosti, a također se čini da je postojala oduvijek, samo je mijenjala ime, oblik i metode. No, istini za volju, mora se reći da je uspostavom liberalne građanske demokracije izgubila velik dio svoje nekadašnje moći, jer je ovo društvo utemeljeno u slobodi, koja je, i manifestacija, i rezultat kreativnosti. Ali ni liberalno društvo nije slobodno od navika, predrasuda, okoštavanja mišljenja i sličnih stvari.
No okanimo se filozofiranja i zapitajmo se :
Što s kreativnošću i kreativnim učenicima?
Ništa.
Najviše što možete učiniti jest to da im ne budete prevelika prepreka i smetnja. Pored toga, ne bi bilo nimalo loše poticati učenike na kreativnost.
Ali, ne bi bilo zgorega niti biti oprezan prema onome što se lukavo pokušava ogrnuti likom kreativnosti, tj. onoga što želi steći legitimaciju pravih otkrića i istinskih spoznaja, a zapravo se ne radi ni o čemu drugom, nego o smišljenim prevarama ili nehotičnim zabludama. Istina i zabluda ili prevara, katkada su slične ko sestre blizanke. I da nema te vanjske sličnosti, ne bi neistine tako često varale ljude. A da nevolja bude veća, istinska otkrića su fantastičnija, od onoga što može osmisliti i najsmjelija mašta ili najmaštovitija lažljivost, pa se većini ljudi često čini da su upravo velika otkrića plod nekakve mašte, ludosti, zablude ili prevare. Da podsjetim samo na Teslino otkriće bežičnog prenosa elektromagnetskih impulsa i komentare kojima je bilo popraćeno, a danas se takoreći svekolika komunikacija odvija tim, bežičnim putem.
Kreativnost, hm… područje jako sklisko za svakog mislioca.

 

 

 

 

SVJETSKA DRŽAVA

Svjetska država koja bi se zasnivala na gore opisanim principima i zakonima, bila bi prva prava, tj. potpuna državna tvorevina na ovom planetu, jer u pravoj, potpuno razvijenoj državi, ili «potpuno samodovoljnoj» državi, kako bi se izrazio Aristotel, svi njeni ključni društveni elementi koje smo već nabrojali i opisali: – individue, obitelji, poduzeća, i vlast, tj. sama država – trebaju svoje interese i ciljeve ostvarivati na takav način kojim istovremeno ostvaruju i interese cijelog društva i interese ljudske vrste. Za svaki od ovih elemenata, a naročito za administraciju i vlast mora se moći egzatno ustvrđivati i kontrolirati da li svoje interese i ciljeve ostvaruje ostvarivanjem ciljeva duštva i vrste ili ne, i u kojoj mjeri.
No ona će biti prva prava, državna tvorevina i po nečemu drugom. Po tome što će se temeljiti na nomokraciji, što znači da će iznad svih društvenih subjekata, a naročito iznad onih koji obnašaju vlast, dakle, što će iznad svih njih stajati jedan specifičan i dobar zakon. Njemu će se morati podvrgavati i svjetska vlast, i sve lokalne ili nacionalne vlasti. Mislim, naravno, na pokoravanje Zakonu o kontroli efikasnosti administracije i vlasti.
No kod nomokracije se ne radi samo o kontroli efikasnosti vlasti, njenoj efikasnosti u ostvarivanju ciljeva vrste, nego također i o kontroli toga: da li vlast, odnosno država omogućuje pravedno ostvarivanje interesa i ciljeva naroda, individua, obitelji, poduzeća i drugih društvenih subjekata, a i o tome da li ti subjekti dovoljno dobro i efikasno obavljaju svoje funkcije.
Ostvarivanje ciljeva vrste, žrtvovanjem tih subjekata ili njihovih interesa ne bi imalo smisla, i bilo bi zlo, čak i kad bi bilo moguće. No to, kako smo već teorijski objasnili, zapravo i nije moguće. Pored toga, ta se nemogućnost dovoljno jasno i praktički, empirijski ili ako baš hoćete eksperimentalno pokazala u komunističkim, odnosno tzv. socijalističkim društvima.
Kako sam već bio rekao, kapitalizam i liberalna građanska demokracija zasnivali se na običajima koji su zahtjevali da individue, obitelji i poduzeća ostvaruju svoje interese na način kojim su doprinosili ostvarivanju ciljeva društva. Vlast, odnosno država bila je izuzeta iz ovog sistema, odnosno pravila. Upravo zbog toga došlo je do kvarenja građanskog društva – najprije vlasti («Riba smrdi od glave»), a zatim i svih ostalih društvenih subjekata – tako da danas imamo takvu demokraciju u kojoj se vlastiti interesi uglavnom ostvaruju na štetu društva i na štetu cijele vrste i njene budućnosti,.
Uspostavljanjem nomokracije liberalna građanska demokracija više se ne bi temeljila na običajima, mores ili consietudines – leges imperfecta – nego na zakonima – leges perfecta – pisanim pravilima ponašanja koja bi sadržavala i kaznene, sankcijske odredbe, što dosadašnja demokracija nije poznavala i zbog čega je u velikoj mjeri i došlo do njenog kvarenja i propadanja.
Bez nomokratski uređene države – a ta nomokracija, zapravo nije ništa drugo do usavršena demokracija – ne može se ozbiljno razmišljati o nekakvom novom, boljem, humanijem i funkcionalnijem svjetskom ili društvenom poretku, a niti o ostvarivanju ciljeva vrste.
Još nešto važno. Bez nomokracije ne može više produktivno funkcionirati čak ni obična lokalna država, a još manje neka unija ili federacija.
Samo riječ dvije o terminu «nomokracija» i «logokracija», kojeg sam koristio ranije.
Radi se o istom. Nomos je grčki naziv za ljudski, društveni zakon, a logos za prirodni. Kriteriji efikasnosti u nomokratskim zakonima izvedeni su iz metoda i zakona (logosa) egzaktnih društvenih i prirodnih znanosti. Budući, dakle, da su kriteriji efikasnosti svih društvenih subjekata i njihovih funkcija takvom društvu ili državi izvedeni iz, i pomoću egzaktnih znanosti, u ranijim spisima, nomokraciju sam nazivao i logokracijom ili logokratskom vladavinom. Sada se koristim terminom «nomokracija», jer mi se čini da je on ipak prikladniji kad je riječ o društvenim stvarima.
Isto kao i logokracija, nomokracija je, kako sam već tisuću puta rekao, samo usavršena demokracija, a može se smatrati i za najhumaniji, najprirodniji ili najfunkcionalniji ili pak najadekvatiniji način pomoću kojeg , u našim vremenima, ljudska vrsta i ljudsko društvo može upravljati sobom radi ostvarivanja svoje dobrobiti i svojih ciljeva.
Eto, samo toliko, da ova dva termina ne bi stvorila zbrku i da se istakne vrijednost nomokracije.

***

Mjerila, odnosno kriteriji efikasnosti postavljala bi svjetska vlast važili bi za sve subjekte na planetu.
Kako sam već više puta govorio, ovo je važno radi toga da bi se ustanovile stvarne razlike u veličini i vrijednosti doprinosa ostvarivanju ciljeva društva ili vrste i radi toga da bi se te subjekte moglo pravedno nagrađivati za njihove doprinose.
Tamo gdje se svako mjeri nekim svojim mjerilom, nije moguće ustanoviti stvarne razlike, pa često biva tako da se ono manje čini kao nešto veće, a bolje, gore itd.

***
Unutar svjetske države ne bi smjelo biti subjekata koji bi mogli biti izuzeti od nekih zakona.
Npr. Zakon o sprečavanju zagađivanja prirodnog okoliša.
Ako bi neke države bile izuzete od njega, onda bi one mogle visoku efikasnost svoje privrede i veliku dobit ostvarivati na štetu prirode i budućih generacija ljudske vrste. Takvo bi izuzimanje od zakona, dakle, davalo prednost i povlastice, onima koji bi činili štetu, a one koji ju ne bi činili kažnjavalo bi lošijim položajem i manjom nagradom, manjom dobiti itd. Jasno je da bi to bilo nepravedno, loše i da bi djelovalo destimulativno na one koji dobro rade.
Evo još jednog primjera.
Kada je Švicarska 2013. god. pokušala oganičiti samovoljno i bezobzirno samonagrađivanje managera, koji su činili štetu cijeloj naciji, inicijativa je odbijena s obrazloženjem da će onda manageri pobjeći u zemlje u kojima nema takvog ograničenja. Obrazloženje je, nažalost, bilo vrlo razumno. No da takvo ograničenje važi u cijelom svijetu, lijeni, nesposobni i nepošteni manageri ne bi imali kamo otići, pa bi morali, ili prihvatiti se posla, ili dati ostavke.
Eto, u ovako razjedinjenom svijetu, dobar zakon može učiniti štetu nekoj maloj zemlji koja bi ga pokušala primjeniti. Jasno je da bi takav zakon dobro djelovao nakon malo dužeg vremenskog razdoblja, ali za to je potrebno dosta razuma, vjere i strpljenja.

***
U svjetskoj državi, suveren bi bila sama ljudska vrsta, a svjetska vlast ili vlada bila bi izvršitelj njene volje. Kao što smo već rekli, efikasnost vlasti bila bi pod kontrolom Zakona o kontroli efikasnosti administracije i vlasti.

***

Budući da bi vlast bila pod kontrolom tog zakona, možda i ne bi bilo potrebe za razdvajanjem zakonodavne od izvršne vlasti niti bi možda bio potreban neki Svjetski parlament.
Ovo zapravo i ne bi bila nikakva novost, jer je u političkoj praksi dihotomija na zakonodavnu i izvršnu vlast već odavno faktično ukinuta. Naime, zakonodavna vlast – a to znači vlast većinske stranke ili nekakve vladajuće koalicije – postavlja svoje ljude u vladu, (izvršnu vlast) koja predlaže zakone, a koje opet usvaja upravo ona vladajuća većinska stranka ili koalicija. Tako da dihotomija na zakonodavnu i izvršnu vlast postoji samo u zastarjelim udžbenicima politologije.
Funkcija političke opozicije u parlamentu je da svojim dosadnim ili histeričnim blebetanjem bezuspješno pokušava ometati vladajuću većinu i vladu tj. da povećava troškove kvarenja društva, naroda i države.
Pitate: ko će kontrolirati izvršnu vlast, ako nema nekakvog parlamenta?
Pa Zakon o kontroli efikasnosti vlasti – i to puno bolje, efikasnije i ekonomičnije od parlamenta.
I ako se u dogledno vrijeme ne etablira neki ovakav zakon, razvoj događaja ići će na ruku zahtjevima Karla Schmidtta i fašizam, koji je već ante portas, ponovo će pokucati na velika vrata svjetske političke i povijesne pozornice.
Uz Zakon o kontroli efikasnosti vlasti, ukidanje dihotomije na zakonodavnu i izvršnu vlast bilo bi nešto dobro – korekcija i eliminacija jedne zastarjelosti u političkoj praksi.
Naime, za valjanost zakona po kojima se živi i radi, treba da odgovara onaj ko ih zamisli, etablira i sprovodi u praksi.
No nezgodna strana ove pojave, danas es to ne događa Vlade ne bivaju smjenjene niti kažnjene, ako donose loše zakone i loše vladaju, jer ih štite većinske stranke ili koalicije koje su ih izabrale. Tako to može potrajati i nekoliko mandata, što može državu dovesti u vrlo nezgodno stanje.
I k tome pitanje:
Tko je odgovoran za loše zakone i loše stanje države? Vlada koja ih je predložila i provodila ili neki parlament koji ih je usvojio?
Komedija!!!!!!?????

***

Kod nomokracije tako nešto ne bi bilo moguće, jer Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti odmah i vrlo jasno zna tko je odgovoran i postavlja egzaktne kriterije koji prijete strogim i bezuvjetnim zatvorskim kaznama za slučajeve njihovog kršenja ili izigravanja, te mogućnošću kaznenog progona koje ne bi zastarjevalo.
Drugo, jasni brojčani zahtjevi koje postavlja nomokatski zakon i nemogućnost varanja destimulirali bi priličan broj avanturista i varalica, pa bi se takvi znatno rijeđe kandidirali za obnašanje vlasti. No vara se onaj ko misli da su varalice i šarlatni spremni definitivno odustati od svojih prljavih namjera i metoda. Upravo to što oni nikad nisu odustajali niti će ikad odustati jest ratio essendi ili ratio legis – razlog etabliranja nekog ovakvog zakona i opći ratio legis uspostavljanja prava i zakona uopće.
Već je odavno poznato da ljudi baš i nisu nekakvi anđeli, zar ne?

***
Svjetsku vladu mogli bi sačinjavati predstavnici svih lokalnih država. Npr. od svake po jedan.
Tu bi mogao važiti princip: «jedan čovjek, jedan glas».
No postoji i druga opcija.
Sastoji se u tome da svaki član vlade raspolaže sa jednim glasom ali da vrijednost toga glasa iznosi različit broj bodova. Broj tih bodova određivao bi se po jednadžbi.

Dohodak po glavi stanovnika zemlje iz koje zastupnik dolazi
Jedan glas = ————————————————————————
1000

Ako bi dakle zastupnik dolazio iz neke bogate zemlje gdje dohodak po glavi stanovnika iznosi 20 000 $, onda bi njegov glas vrijedio 20 bodova.
Glas nekoga drugog koji bi dolazio iz siromašne zemlje u kojoj je dohodak po glavi svega 3 000 $ vrijedio bi svega 3 boda.
Na prvi pogled ovo će se gotovo svakome učiniti kao neka strašna nepravda i diskriminacija, te zaštita interesa već bogatih.
No ko pažljivo razmisli, vidjet će da je to zapravo zaštita interesa kapitala, umjetnog bića, a ne bogatih država i naroda. Kapital je sredstvo kojim ljudska vrsta ostvaruje svoje ciljeve, a jedan od najvažnijih zadataka zakona je da zaštiti upravo razvitak kapitala.
Ne treba čovjeka štititi od kapitala, nego kapital od budalastih i pokvarenih ljudi, a i neznalica.

***

Ostvarivanje ciljeva vrste, što daje smisao ljudskoj djelatnosti, naime, ne može se postići direktnom zaštitom ljudi i naroda.
To su pokušali komunisti, i to baš zaštitom od kapitala. I… što su postigli?
Zbog nebrige, i napoakog djelanja, usahla im je grana na kojoj su sjedili i slomila se.

***

Zadatak globalne, a i nacionalne politike je zaštita i podupiranje razvoja globalnog i nacionalnog kapitala, (umjetnog bića), a njegov zadatak je da zadovoljava interese, potrebe, i zahtjeve ljudske populcije, i to na temelju onih nomokratskih zakona koji zapovijedaju pravednu raspodjelu dobara – svakome prema njegovoj zasluzi.
Osim što bi stimulirao razvoj kapitala, ovakav način vladanja, stimulirao bi mnogoljudne, a siromašne narode da svoj opstanak i (prividnu) snagu ne temelje na velikoj populaciji, nego na njenom smanjivanju i povećavanju brutto-nacionalnog proizvoda i povećavanju visine stope njegove proizvodnje.
Dopustite jednu malu digresiju.
Prethodno sam već natuknuo da je ljudska populacija danas oko sedam puta veća od one koja je potrebna za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, takvo otvarivanje ciljeva zbog kojih neće stradati, ni pripadnici ljudske vrste, a ni cijele druge žive vrste na ovom planetu. Potrebno je, dakle, čak vrlo hitno, smanjivati veličinu ljudske populacije, a ne diviti se tome kako ona raste i s divljenjem govoriti da će ona, npr: za deset godina biti dvostruko veća.
Čudna je, a i vrlo nerazumna, ta sklonost mnogih ljudi da uživaju u veličini vlastite populacije i priželjkuju da ona bude još veća, kao da to vodi nekakvoj istinskoj veličini i vrijednosti, a ne zlu i propasti.
Veličina populacije bilo koje vrste treba biti tolika da se vrsta može beskonačno dugo održati u životu. Preveliki broj pripadnika neke vrste rezultira lošijim i težim životom svake individue, i spontanim smanjivanjem tog broja. To pravilo važi i za ljudsku vrstu, s tom razlikom što ona ima i neke metabiološke ciljeve, koje ne ostvaruje spolnom reprodukcijom, nego kreativnošću, znanošću, tehnologijom itd. Ljudska se vrsta može održavati u životu i nešto manjom brojnošći nego druge vrste
Za ljudsku vrstu može, tj. treba važiti pravilo da njena veličina treba biti tolika da se sigurno održi u životu i da ostvari svoje metabiološke ciljeve.
Sve što je ispod i iznad toga škodi, nije dobro.
Čudno je, zaista čudno da to nekim institucijama i ljudima teško ulazi u glavu, pa svoj golemi politički i moralni utjecaj koriste da bi poticali demografsku ekspanziju ljudske vrste.
To je zaista čudno, neshvatljivo.
Dalje.
Običaj je da se homicid kažnjava najtežim kaznama, vrlo često i smrću. No u slučajevima prevelike populacije, rađanje jednog novog pripadnika ljudske vrste škodljivije je nego smrt nekog već postojećeg, živućeg, a pravljenje tog novog čovjeka, tj. djeteta ne tretira se kao zločin.
!!!!!!!?????????
To nije u skladu s duhom prava i zakona, niti sa racionalnošću ljudskog opstanka.
Ne kažem da bi se to nužno trebalo tretirati kao nekakav teški zločin i adekvatno kažnjavati. Ali mislim da bi bilo vrlo mudro prihvatiti neko takvo mišljenje kao osnovano ili barem ne sasvim bez osnova, pa ozbiljno razmisliti o njemu i ustanoviti zakone koji bi regulirali
Budisti, a s njima se slaže i Schopenhauer i velik broj drugih mislilaca, smatraju da je začinjanje novog života uistinu svojevrstan zločin, jer je to začinjanje jednog lanca kauzaliteta utemeljenog u patnji. Kad je ljudska populacija prevelika, svako novorođenće je nekakav kažnjenik koji ničim nije skrivio svoju doživotnu robiju i mora cijeli svoj život izpaštati i patiti zbog tuđih grijeha.
No quid, quid est, čini se da bi smo morali ponovo i temeljito preispitati naše shvaćanje vrijednosti i funkcije individualnog ljudskog života, a naročito odnos individue i vrste.
Vraćamo se napokon ekonomskim i političkim temema.
Ovdje se skriva još jedna važna stvar, pa ćemo ju otkriti. Predloženim načinom vrednovanja zastupničkog glasa, odluke se ne bi donosile toliko u korist bogatih, koliko bi se iskorištavalo njihovo znanje i iskustvo u produktivnom upravljanju kapitalom.
Svijetom trebaju vladati um, znanje i iskustvo, a zakoni moraju paziti da se oni ne zloupotrijebe. I tamo gdje bi se to doista zbivalo, mislim na vladavinu uma, tamo bi dobro živjeli, svi koji bi dobro radili. A takvo društvo moglo bi puno pomoći i onima koji ne bi mogli raditi ili onima koji trenutno ne bi imali posla.

***

Zakoni koje sam ovdje već izložio i nužna svjetska podjela rada ukazuju na to da bi najveći dio društvene dobiti bio usmjeren u proizvodnju koja bi radila za izvoz. No kad se više ne bi moglo izvoziti u prostor oko neke države, ili na druge planete !?…, postao bi aktualan izvoz u vrijeme, u budućnost. Radi se naime o investicijama u ljude, tj. investiranju u školstvo, znanost i razvoj tehnologije. To je jedan od ključnih razloga usavršavanja školstva.
Investiranje u ove stvari spriječilo bi pretvaranje velikog dijela profita, ili bolje, «viška vrijednosti» u dohodak i prostu neproduktivnu potrošnju, potrošnju kojoj je svrha prosto uživanje i ugodno dangubljenje. Tako bi se eliminirao jedan od značajnijih pokretača ekonomskih i financijskih kriza, i globalnog siromaštva, jer novac usmjeren u neproduktivnu potrošnju zapravo je usmjeren u slijepu ulicu iz koje ne može nikuda – ni natrag ni naprijed. To je bačen, upropašten novac, bačen trud i rad, a upropašteno je i vrijeme koje je trebalo biti vrijeme proizvodnje bogatstva, a ne siromaštva ili ničega.
Ovim ne želim reći da bi se čovjek trebao manijakalno posvetiti isključivo radu i gomilanju bogatstva, s kojim onda na kraju ne bi znao što bi trebao raditi, pa bi opet sve izišlo na isto i čovjek bi umro od gladi, kao onaj mitski kralj Midas kome se sve što je dotakao pretvaralo u zlato. Treba se znati i odmoriti, odavati se tjelesnim uživanjima, ljenčariti, dernečiti, prežderavati se, opijati, ludovati itd, jer sve je to, ako se previše i bespovratno ne prećera, isto što i djeci igra – izvrsna obnova radnih i kreativnih potencijala čovjeka.
Dakle, živjela ludost! I Aristotel, koji je već odavno umro, ali je prije smrti primjetio te stvari. Aristotel, naime, a kasnije i Hegel, navodi da je jedan faraon – na pitanje zašto radi samo prijepodne, a ne cijeli dan – odgovorio: «Luk koji je stalno napet, oslabi.»
Euripid i Erazmo Roterdamski nisu zaostajali za Aristotelom.
A dalje?
Dalje mi se ne da.
Dosta.
Idem ludovati, i ludovat ću dok mi se i to ne smuči.
Ne bih volio završiti kao onaj Midas, a niti kao Euripidov Pentej.
Živio besmrtni Dionis!

Napomena čitateljima.

U nekim prethodnim knjigama dosta sam, čak detaljno pisao o svjetskoj državi i već mi je dosadilo pisati o tome, i više mi se ne da, iako sam svjestan da je to stvar od krucijalne važnosti za sve ljudske subjekte. Niti jedan od svih ljudskih subjekata, počev od individua do nacija ili rasa neće moći opstati na nekakav normalan način i ostvarivati svoje ciljeve bez nje.
Isto važi i za vrstu.
No ja ne mogu osnovati tu državu, nego samo ukazati na njenu važnost i neophodnost.
Zadatak osnivanja i ozbiljavanja svjetske države je vaš zadatak.
Zadatak!!!!???????
Možda bi bolje bilo reći da je osnivanje svjetske države zapravo vaša šansa.
Razmislite malo?
Budete li se bavili politikom na do sada uobičajeni, svakodnevni način, što možete dobiti?
A ako bi ste svoje životne ciljeve ostvarivali putem borbe za onakvo društvo kakvo sam naprijed skicirao i uspostavljanje svjetske države, i ako u tome budete iole uspješni, ne znam što sve možete dobiti, ali sigurno znam da bi ste se, u smrtnom času, u lice, i s prezirom mogli narugati Smrti i reći joj da je došla prekasno, jer ste vi već postali besmrtni.
Dolazi vrijeme je da počnu nastupati oni najveći – oni koje čovječanstvo očekuje već od svog postanka i čije će se ime pamtiti i izgovarati s divljenjem i poštovanjem dok god bude postojao ljudski rod.
Blago vama koji ćete u svojoj duši osjetiti da ste pozvani da pokušate na taj način opravdati svoje rađanje i okruniti svoje postojanje.
Ako ste već rođeni da patite, onda neka ta vaša patnja ima neku svrhu i smisao, a njihovo ostvarenje neka vam bude nagrada. Imajte na mu da je to možda ono najviše što čovjek može postići – nekakva istinska sreća ili pak nekakva parinirvana – a besmrtna slava koja to obično prati možda je samo prazna slama.
Neka vas vodi spoznaja da je pravo uistinu ospoljena, objektivirana volja ljudske vrste – ospoljena kao instrument i metoda kojom ona sebe vodi, motivira i prisiljava na ostvarivanje svojih ključnih ciljeva. A ako je pravo upravo njena volja, a doista jest, onda je baš ona, vrsta, kako sam već puno puta rekao, pravi i jedini suveren na ovom planetu. A ako je pak tako, onda je njena potreba, a ujedno i dužnost osnivanje svjetske države.
Uostalom, razmislite.
Ima li išta normalnije, prirodnije i bolje od toga da se svi pripadnici jedne ontogenične vrste pokoravaju istim zakonima.
Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!
Hans Kelsen, Gustav Radbruch, Kant, Grotius i cijeli niz drugih brilijantnih, pravnih i političkih mislilaca smatraju da su današnje i nekadašnje države samo jedan prolazni stupanj u razvoju državne organizacije. Svjetska država je cilj, a bude li malo sreće bit će i rezultat razvoja.
Dalje.
Ljudska vrsta je jedina vrsta na ovome planetu koja živi na temelju zakona koje je sama postavila. No kako ima velik broj država od kojih svaka živi po nekom svom zakoniku ili običaju, koji se razlikuje od svih ostalih, nužno je ustvrditi da ljudska vrsta, za razliku od ostalih živih vrsta, živi u bezakonju i neredu, i da je u tome, paradoksalno, inferiorna ostalim živim vrstama. To su, na svoj način uvidjeli već Aristotel, Bodin, Montesquie, Grotius, Spinoza, Leibnitz, von Savigny, Kant, Hegel, Radbruch, Kelsen i još velik broj drugih mislilaca, a i tzv. običnih ljudi. U «Čistoj teoriji prava», ovo stanje, Kelsen, s najpotpunijim pravom naziva barbarstvom.
Ja se poprilično slažem s tim, ali za razliku od većine mislilaca koji su to primjetili, mislim da, radi sređivanja tog kaosa, ne treba razvijati ono tzv. međunarodno pravo – ius intergentes, jer gomilanje propisa u međunarodnom pravu, nažalost, stvara samo sve veću zbrku i nered. Mislim da treba dovršavati stvaranje onog ius gentium-a, točnije ius generis-a – jednog jedinstvenog prava, pravnog organizma ili pravnog sistema, koji će važiti za cijeli ljudski rod. To uostalom proizlazi iz same naravi i definicije prava.
Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!

Već i davno prije slavnih Grčkih i Rimskih vremena ustanovljeno je da nitko nije dobar sudac u svojim stvarima ili sporovima – Nemo idoneus iudex in causa propria. To je spoznaja na osnovu koje je nastalo; i pravo i sudstvo, dakle, neke od malog broja ključnih institucija na kojima se temelji društvo i društvenost uopće, a i cjelokupan život ljudske vrste i proces ostvarivanja njenih ciljeva.

Zar nije onda čudno i nenormalno, da je danas, pored, radiofonije, TV-a, interneta, mobilne telefonije i videofonije, kojima su ljudi povezani kao stanice čovjekovog organizma, te mogućnosti da se s jednog kontinenta dođe na drugi za najviše nekoliko sati, zar u toj situaciji, dakle, nije nešto nenormalno i neprirodno da je suđenje u međudržavnim sporovima prepušteno državama koje se spore, i čiji se sporovi vrlo često završavaju i rješavaju ratovima – pravom jačega.

Istina, odnosi među državama često se temelje na međunarodnim konvencijama i sporazumima – pacta. Ali to nema nikakvu ili gotovo nikakvu važnost, jer ova se pacta, po potrebi, krše tako kao da ih nikad nije ni bilo, a u slučaju njihovog kršenja opet nema neke više, nadređene instance ili institucije koja bi, u duhu prava i pravde presuđivala u ovim sporovima i koja bi posjedovala premoćnu silu u slučaju da pravorijek suda, bude potrebno i silom, tj. oružjem ostvariti u praksi. Jasno, u slučaju uspostavljanja ove premoćne sile, tj. svjetske države, lokalne države ne bi imale pravo na posjedovanje i upotrebu vojne sile. To bi bilo ekskluzivno pravo Svjetske države.

Možda bi pri razmatranju ovog problema trebali imati na umu Solonovu izreku.
«Zakoni su kao paučina; mali se u njoj hvataju, a veliki ju raskidaju.»
Ovo je uistinu vrlo mudra riječ.
No smije li, ipak, današnja planetarna, globalna zajednica država i naroda, tj. možda točnije; smije li suvremena ljudska vrsta, u današnjim i budućim vremenima dopustiti sebi takvu slabost da neka lokalna država, ma koliko ona bila velika, dakle, da neka takva država nekažnjeno raskida pravni sistem i zakone koje vrsta uspostavi?
U odnosu na pravedan i funkcionalan zakonski sistem kojeg propiše vrsta što je svjesna sebe i svoje funkcije, ne bi smio moći postojati neki subjekt koji bi ga raskinuo i stavio van snage, osim ako je taj subjekt neka iznimno, božanski karizmatična indivudua, koja bi ponudila nešto bitno bolje od tih zakona.
Dopuštaju li to lokalne države svojim građanima ili pravnim osobama? Mislim na nekažnjeno kršenje i povredu zakona.

A ako to dopuštamo, u međunarodnim odnosima, onda moramo priznati da ne živimo po principima prava i humanih zakona, nego po principima koji vladaju u zvjerinjaku, bestijariju, u kojem su odnosi među narodima i ljudima nerijetko gori nego oni mjeđu najgorim zvjerima. Aristotel kaže da je čovjek najizvrsnije od svih bića, ali kaže i to da može biti i najgore, ako živi bez zakona i morala.
I gornji tekst implicitno ukazuje na potrebu uspostavljanja moćne, vrlo moćne svjetske, globalne države, koja će biti utemeljena na pravu i pravdi, tako da, načelno govoreći, ni u jednoj lokanoj državi ne bi mogla nastati opravdana potreba za nekakvom pobunom ili kršenjem zakona koji reguliraju odnose spram drugih država i svjetske zajednice uopće. Ta se pravda i funkcionalnost zakona pak mogu postići jedino ako se, kao kod Rimljana, pri stvaranju tog prava bude gledalo na to da zakoni trebaju poslužiti kao sredstvo za ostvarivanje interesa i ciljeva cijele ljudske vrste.
Ona četiri zakona koja smo prethodno izložili išla su upravo za tim ciljem, a naročito «Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i vlasti»
Moguća svjetska država ne bi bila nikakva naddržavna organizacija ili naddržavni entitet, jer, budući da je država najviši stupanj razvoja i postojanja prava, nekakav takav, naddržavni entitet ne može postojati ni u teoriji.
No, otkud taj fantom neke naddržavne tvorevine?
Mislim da je odgovor u slijedećem:
Budući da je pravo, po svojoj najdubljoj naravi, objektivirana volja ljudske vrste, suvremene države koje su objektivirane volje jedne ili nekolicine udruženih nacija, nisu potpuno razvijene države, pa se moguća, potpuno razvijena, svjetska država, u odnosu na te, postojeće, nerazvijene države, zbog svog savršenstva, doima kao neka naddržavna tvorevina. No, ona je, kako smo već rekli, sasvim obična, država, samo što je potpuno razvijena.
S druge strane, i odredbe međunarodnog prava također se doimaju se kao nekakvo naddržavno pravo, što je također besmislica.
U «Filozofiji prava», Radbruch, s pravom definira pravo kao skup naloga koji reguliraju život ljudi, i, poput Webera, kaže da pravo uistinu postoji samo tamo gdje se ti nalozi izvršavaju.
S obzirom na to da se odredbe međunarodnog prava uglavnom ne izvršavaju, čim postoji dovoljan interes za njihovo neizvršavanje, ovo pravo, iako je po svom sadržaju nešto dobro, ne bi nikako trebalo nazivati niti pravom, a kamoli nečim naddržavnim, nego prije paradržavnim «pravom» ili nekakvim ili parapravnim elementom u ljudskoj kulturi.
No da ovo ponovimo i naglasimo. Postojeće međunarodno «pravo», dakle, «pravo» koje nema nikakve legalne instrumente prinude i gdje ljudska vrsta nije priznata za suverena, nije nikakvo pravo, nego najviše nekakvo parapravo To naročito važi u situacijama u kojima se nacije tvrdoglavo i ontoklastički bolesno smatraju suverenima.
A ovo se pak se naročito odnosi na nacije koje žive u liberalno-demokratskim uređenjima, jer upravo one, sasvim nehotično i protiv svoje volje najviše doprinose održavanju pukog privida nekog svjetskog pravnog poretka u ovom zvjerinjaku ili «barbarskom kaosu».
Svjetska država treba biti organički, funkcionalno i ekonomično uređena, kako su i dosada države bile uređivane. Lokalne države trebaju biti koordinirane jedna drugoj, a subordinirane direktno institucijama vlasti svjetske države ili pak institucijama nekakvih velikih kontinentalnih federacija koje bi bile subordinirane institucijama svjetske države. No to će se riješiti kad i ako dođe vrijeme za to.
Uređivanje svjetske države trebalo bi, uostalom, svjesno prepustiti administraciji, jer ona je vična tom poslu, a njeni vlastiti interesi i težnja za tim da postigne što veći QEAD, trebali bi ju motivirati na to da izgradi što je moguće funkcionalniji, ekonomičniji i humaniji sistem.

***

U nekim drugim knjigama ukazivao sam na to da zreli oblik materijalne civilizacije neće biti izgrađen na površini zemlje, nego će na tzv. gravifugalnim platformama lebdjeti u atmosferi i svemiru oko Zemlje. Lebdeće otoke, gradove, naselja i kuće zračne će struje, kao oblake nositi oko cijelog planeta.
U takvoj situaciji koja je puno manje fantastična nego se čini na prvi pogled, jer se s gravifugalnom silom već dosta dugo i uspješno eksperimentira, u takvoj situaciji, dakle, puno je lakše predočavati svjetsku, nego neku lokalnu državu.
Kako će tada mislioci definirati državu, koja ne samo da neće imati svoj teritorij, nego čak ni stalno mjesto u prostoru?
Građansko pravo, obvezno pravo, kazneno i ostala neće se bitno mijenjati No tzv. međunarodno «pravo» kakvog danas poznajemo, tj. ono, već imenovano parapravo i mnoge nacionalne pravne specifičnosti mogle bi potpuno iščeznuti.
Mislim da će tek tada doći do izražaja važnost one izreke:
Una species, una planeta, una lex – Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon.

 

 

 

 

 

 

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: