Skip to content

Ključevi privrednog čuda

20.06.2014.

Petar Bosnić Petrus

KLJUČEVI PRIVREDNOG ČUDA

 

Općenito

(Ako nekoga iritira ovaj filozofski uvod, neka ga preskoći i odmah pređe na “NOVI TIP REVOLUCIJE”)

U ovom radu najprije obračunavam s jednom predrasudom. Pokazujem, naime da nacije, nisu temeljni i najvažniji subjekti ekonomske aktivnosti, kako se obično mislilo do sada i kako to pokazuje njeno ime „nacionalna ekonomija“, nego je to ljudska vrsta.

U prethodnim radovima već sam pokazao da je ljudska je vrsta, a ne neka nacija ili „svestrano razvijena individua“ također i ključni oblik postojanja čovjeka.

Moje shvaćanje ljudske vrste specifično je po tome što potcrtava ideju da se od ostalih živih vrsta razlikuje po tome što je, poput Boga – za kojeg se vjeruje da je ontogeničan, kreativan- sposobna stvoriti nešto bićevito – biće.

I ljudska je vrsta, dakle, ontogenična, kreativna.

No za razliku od Boga, koji je, po općem vjerovanju stvorio prirodno biće, ja smatram da ljudska vrsta stvara umjetno biće.

Ekonomska djelatnost ili aktivnost je jedna od nekoliko ključnih kreativnih aktivnosti koje su usmjerene na stvaranje tog umjetnog bića i na njegovu upotrebu u svrhu ostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

Prividna nezgrapnost ovih misli proizlazi iz toga što se do sada mislilo da biće može biti samo nešto prirodno, a da dušu može imati samo nešto živo, neko živo biće. Nitko nije pomišjao na to da je moguće svoriti umjetnu dušu i umjetno, ne-živo biće.

Stvaranje umjetnog bića je nužno, jer ljudska vrsta može isključivo pomoću njega, tj. nekakvog, bićevitog sredstva ostvariti svoje ultimativne ciljeve i osmisliti svoje postojanje.

I u shvaćanje povijesti unosim neke novine. Povijest nije, kako se mislilo do sada: „napredovanje ka spasu“ (A. Augustin); „proces samooslobađanja“ (G.W.F Hegel), a niti neka bemislena, nesvrhovita aktivnost (Schopenhauer, Nietzshe) nego stvaranje sredstva spasa ili sredstva samooslobođenja.

Povijest je, dakle, po mom mišljenju ONTOGENIČKI PROCES – proces stvaranja i razvoja umjetnog bića. Uključuje izume, ekonomiju, politiku, prirodne i društvene znanosti, umjetnosti etc. etc. Započela je prije nekoliko desetaka tisuća godina, a uspješno se završavala tokom nekoliko zadnjih stoljeća.

Umjetno biće je stvoreno. Poznato je, a i ozloglašeno pod nazivom KAPITAL. Stvoreno je radi toga da radi umjesto čovjeka i za čovjeka i da brine o njemu.

Razvojni stupnjevi umjetnog bića ili kapitala su: 1. Teza – rad , 2. Antiteza –novac, 3. Sinteza – znanost i 4. Epiteza tehnologija. Znanost je najvredniji aspekt ili oblik postojanja kapitala – umjetnog bića.Tehnologija nije ništa drugo do primjenjena znanost. Materijalna civilizacija (tehnologija) je cjelovit tjelesni oblik umjetnog bića.

Nakon uspješnog dovršenja povijesti, tj. nakon dovršenja stvaranja umjetnog bića, svijet nužno pada u jednu od onih epohalnih kriza. Ove, epohalne krize uvijek su nastupale onda kada je aktualnu epohu trebalo zamijeniti nekom novom, razvijenijom. Npr: epohu Neolitske civilizacije Antičkom, a ovu Zapadnom. Epohalna kriza u koju smo počeli ulaziti trebala bi epohu vladavine Zapadne civilizacije zamijeniti epohom Antropotehnološke.

(Samo usput, da bih prevenirao kriva shvaćanja, ističem da u antropotehnološkoj civilizaciji prirodno biće, priroda (ako stane išta od nje) više neće biti prosta sirovina, nego partner umjetnom biću u zbrinjavanju ljudske vrste.)

Vraćamo se ključnim stvarima.

Bitne društvene promjene trebaju se dogoditi na području vlasništva. Potrebno je uspostaviti UMJETNOG VLASNIKA. To je, konačno i uspješno rješenje nekoliko tisuća godina stare antinomije: DRUŠTVENO vlasništvo vs PRIVATNO.

 Umjetni vlasnik trebao bi biti bitno moćniji, efikasniji i funkcionalniji od živog privatnog vlasnika i bitno pravedniji nego što se pretpostavljalo da bi trebao biti društveni. Umjetni vlasnik uspostavlja se putem nekoliko zakona, od kojih su ovdje prikazani samo Zakon o kontroli efikasnosti managera i Zakon o kontroli efikasnosti državne administracije.

U zadnjem dijelu teksta pokazujem da suvremena administracija, koja se vrhuni u izabranoj političkoj eliti, i pored svog glamuroznog društvenog položaja, zapravo ima ropski status i da zbog toga nije motivirana na rad koji bi dao doprinos društvenoj dobrobiti.

Ovaj zadnji (drugi) zakon je ujedno i sredstvo oslobođanja administracije. Putem njega, administracija postaje slobodna, tj. postaje autonomni društveni subjekt zainteresiran, motiviran, a i prinuđen na to da svoje interese ostvaruje isključivo radom kojim se istovremeno ostvaruju interesi i ciljevi društva.

Općenito uzevši, zakoni za koje se zalažem zahtjevaju da svi subjekti, počev od individua, nacija, država ili rasa ostvaruju svoje interese ili ciljeve. No jedini zakoniti, moralan i dozvoljen je onaj NAČIN ostvarivanja vlastitih ciljeva koji istovremeno vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Budući da je ljudska vrsta temeljni subjekt ekonomske, ali i političke i pravne, a i raznih drugih djelatnosti, važnih za opstanak vrste i ostvarivanje njenih ciljeva, treba ju smatrati i jedinim prirodnim, tj. legitimnim suverenom na ovom planetu. Stoga je –  radi održanja ravnopravnosti, svih rasa, nacija, plemena, grupa i individua koje pripadaju ljudskoj vrsti, a i njihovih država, i drugih društenih zajednica i radi opće vladavine prava,  pravde i zakonitosti – nužno stvoriti Svjetsku ili globalnu državu, jer jedino takva tvorevina – država – i to globalna država – može ozbiljiti i održati istinsku zakonitost i globalni pravni poredak, a i globalnu pravdu.

 

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve.

 

(Ne znam kako je to nekome (tu mislim prvenstveno na Marxa) mogla pasti na pamet misao da bi država trebala odumirati i odumrijeti, i to čak prije nego je prava država uopće bila stvorena???!!!)

Sada kada sam to izložio, mislim da bi bilo dobro i od velike važnosti reći još nešto i postaviti neka pitanja.

Osvrnimo se na ljudsku vrstu i njenu djelatnost. Kao što je već sasvim razvidno, moje je mišljenje da je svekolika dosadašnja djelatnost ljudske vrste, premda uglavnom nesvjesno, težila ka tome, ili bila usmjerena na stvaranje umjetnog bića – stvaranje nečega što ima umjetnu dušu i stvaranje same te umjetne duše.

Sada je to biće stvoreno i ono je najveće i zapravo jedino dobro što ga je stvorila ljudska vrsta.

No kako to da je sada – to, božanski veliko dobro – poznato pod nazivom kapital – kako, dakle, da je ono sada – među učenim i neukim ljudima – toliko ozloglašeno i da se smatra najvećim zlom na svijetu???!!!

Ne upućuje li to na misao da ta naša vrsta koja ima i neke božanske osobine ne zna što je stvorila i što je uopće radila posljednjih pedeset tisuća godina.

 

Novi tip revolucije

Iako sam u prethodnim radovima često tvrdio da poslije buržoaske revolucije nije moguća više nikakva revolucija, ovdje moram priznati, da je ono što nudim ipak nekakva revolucija, i to možda čak najveća i najradikalnija, u cijeloj ljudskoj povijesti. No za razliku od prethodnih, ova, nova revolucija ne bi prolila ni jednu jedinu suzu, ni jednu kap krvi, niti znoja, a neće zahtjevati niti neke povećane napore u ljudskoj djelatnosti.

Ova REVOLUCIJA EKONOMIJE, a i društva ujedno je i REVOLUCIJA same REVOLUCIJE, jer se ona njome, iz nasilnog čina koji ruši poredak, pretvara u mirno, miroljubivo, blagotvorno očuvanje istinske zakonitosti i sveg ostalog dobra kojeg je do sada stvorila ljudska vrsta..Ona, poput Isusa Nazarećanina „ne dolazi zato da ukine zakon, nego da ga ostvari.“

Ta bi revolucija trebala najprije uspostaviti novi tip vlasništva.

Riječ. dvije o tome.

Konačno – nakon sustavne potrage koja je trajala sve od Platona do Marxa, a i do današnjih dana, dakle, nakon najmanje 2400 godina – meni se posrećilo, pa sam  uspio otkriti onaj toliko traženi i željeni oblik vlasništva, koji je bitno funkcionalniji, pravedniji, humaniji i produktivniji od dosadašnjih, i sada to, iz ove jadne zemlje,  i svoje još jadnije životne situacije saopćavam velikim i slavnim umovima suvremene svjetske znanosti. Ne radi se, naravno, ni o kakvoj,utopističkoj iluziji niti novoj varijanti privatnog niti društvenog vlasništva, nego o nečem potpuno drugačijem i novom.

Novi oblik vlasništva trebalo bi uvesti putem gore spomenutih zakona.

Budući da takvih zakona, do sada nikad i nigdje nije bilo, oni su uistinu revolucionarna novost u zakonodavstvu. No i pored toga, oni su, paradoksalno, nešto staro i prastaro i nešto što je bilo, dugo i često iskušavano i dobro iskušano u nekoliko zadnjih milenija.

O čemu se radi?

Ovi zakoni naprosto ozakonjuju onu METODU, ili NAČIN ljudskog djelovanja koji se pokazao dobar u svim povijesnim epohama i koji je uvijek vodio ka blagostanju i napretku.

Taj NAČIN djelovanja do sada se pojavljivao „slučajno“, spontano, prakticirao se neko vrijeme a zatim se nekako gubio. No iza sebe je uvijek ostavljao velika i raznovrsna dobra, a i slavna vremena u kojima je civilizacija cvjetala i napredovala, vladala pravda i dobar život.

Nažalost, ta vremena nisu dugo trajala.

Osobitost ovih zakona za koje se zalažem jest to da ovakav, dobar NAČIN djelovanja i življenja, ne prepuštaju slučaju, ili sretnom sticaju okolnosti, nego zapovijedaju da se ima raditi i djelovati isključivo tako, tim, dobrim NAČINOM.

A da takav NAČIN djelovanja ne bi bio kratkotrajan, zakoni su sačinjeni tako da onemogućuju varanje, izigravanje i razne devijacije koje bi vodile ka sustavnim izopačenjima i zlu, te brzom zastarjevanju i neminovnom kraju njihove vladavine. A s obzirom na to da su ti zakoni nastali na istom principu kao i antički Rimski zakoni, koji važe i danas, može se očekivati da će važiti kroz vrlo dugo vremena.

Zakoni dozvoljavaju sve moguće zamislive vrste djelatnosti i daju neograničenu slobodu, ali pod uvjetom da se sve te djelatnosti obavljaju NA NAČIN koji istovremeno vodi ka ostvarivanju ciljeva ljudske vrste i dobra uopće.

Zakoni, dakle, nastupaju i djeluju antitotalitaristički – dopuštaju da svatko, svaki društveni, ekonomski ili politički subjekt ostvaruje svoje vlastite interese i ciljeve, ali pod već spomenutim uvjetom: da ih ostvaruje isključivo, NA NAČIN kojim istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva grupe u kojoj djeluje, društva ili ciljeva cijele ljudske vrste.

Eto, ako bi važili ovi zakoni, dobar život, pravda i razuman, umjereno brzi, tj. tzv. održivi napredak ne bi više bili kratkotrajne slučajnosti, nego uobičajeni i stalni način ljudskog življenja i djelovanja. No to bi ljudski život, i pored mogućeg trajnog mira i sreće, moglo učiniti i vrlo dosadnim.

Promjene koje bi izazvalo etabliranje ovih zakona i uvođenje i korištenje onog novog oblika vlasništva zbivale bi se poput ugodnog, brzog i sretnog oporavka nakon duge i teške bolesti (od koje je čovječanstvo doista često bolovalo i patilo posljednjih desetak tisuća godina), i za svega nekoliko godina radikalno bi izmijenile život ljudi – olakšale ga, obogatile i učinile puno ugodnijim i sigurnijim. I priroda bi mogla odahnuti, jer bi ove promjene i nju spasile od daljnjeg devastiranja.

Zvuči kao neka naivnost, utopistika ili davanje lažnih, neosnovanih nada, zar ne?

No, ako nastavite čitati ubrzo ćete se uvjeriti da govorim o realnosti koja je čvrsta i neumitna poput nužnosti i koja zapravo i nije ništa drugo do sama deontološka nužnost. Tekst ništa ne izmišlja, nego samo dovodi do riječi, objašnjava, izvodi na vidjelo, čini vidljivim ono što nam se svima zbiva pred nosom.

 

Neposredni cilj

Neposredni zadatak ovog teksta je da bude nekakav vodić u budućoj političkoj i ekonomskoj praksi i da tu praksu učini što produktivnijom. Ali da bih ovaj vodić doista mogao učiniti razumljivim i prihvatljivim, morao sam najprije ukazati na jednu cjelovitiju istinu o elementima na kojima se uobičajena, ljudska praksa temelji, a to pak nije moglo proći bez uvođenja nekih novina u shvaćanju tih elemenata: čovjeka, društva, politike, prava, civilizacije, te smisla i ciljeva ljudske djelatnosti itd. Materija koju izlažem nije previše komplicirana. Ipak, da bih čitatelju što je moguće više olakšao njeno shvaćanje, najprije ću, ukratko izložiti sadržaje onih novih pojmova.

No ne plašite se, taj, neizbježni i kratki filozofski uvod daleko je ispod smrtonosne doze, a ako još i zapamtite nešto od toga, dobro će vam doći i kasnije u svakodnevnom životu.

Treba se pomiriti s tim da je filozofiju naprosto nemoguće izbjeći, jer je i njeno izbjegavanje nekakva (loša, ako ne i najgora moguća) filozofija.

No prije nego prijeđem na izlaganje onih bitnih stvari, htio bih reći još nekoliko riječi o mogućnosti jednog drugačijeg prelaska u novo društvo.

Novi tip revolucije kojeg sam nagovijestio mogao bi se zbiti i kao osobna diktatura neke poduzetne individue. To bi se moglo dogoditi u siromašnim zemljama koje nemaju osobito razvijenu demokratsku tradiciju. Ulogu mogućeg, budućeg revolucionara, ili reformatora u zemljama čiji su parlamenti sastavljeni od obrazovane nacionalne elite, imali bi sami ti parlamenti, kao što su svojevremeno doista i imali Francuski Konvent i Engleski Parlament.

Što se tiče onog, mogućeg budućeg diktatora, njegova bi diktatura mogla biti produktivna tek ako bi on oktroirao onakve zakone kakve ćete naći u naknadnom tekstu i pazio na njihovu korektnu provedbu. Bez njih, nikakva diktatura ne bi donijela nešto dobro, kao ni trula suvremena građanska demokracija.

Slično Cincinatu, Cromwellu, a i Napoleonu, mogući budući diktator trebao bi biti svoja vlastita antiteza ili suprotnost – zaštitnik zakonitosti.

A sada evo onoga s čime sam vam već prijetio – nekoliko onih uvodnih filozofskih crtica o onim, novim stvarima.

***

Čovjek ???  Najpotpunije postoji kao vrsta, ljudska vrsta, a ne kao ona famozna «svestrano obrazovana i svestrano razvijena individua» (Marx), “čovjek uopće” ili čovječanstvo, što je prosta zbirna imenica, eufemizam za ljudsko krdo – grex humanis

Važna napomena: Vrsta je najsvestranijii i beskonačni, ili besmrtni oblik postojanja bića uopće.

Kako smo već rekli, specifičnost ljudske vrste jest to da je ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito (od Grč. ontos on – biće i genezis – stvaranje). Ontogeničnost (kreativnost) je ono božansko u ljudskoj vrsti. Naime, prema religioznim, a i nekim filozofskim uvjerenjima, jedino je Bog ontogeničan, tj. jedino On može stvoriti nešto bićevito i biće uopće (ukoliko ono nije postojalo oduvijek). Ja mislim da to može i čovjek, tj. ljudska vrsta, pa zato kažem da je ontogenična.

Za razliku od ostalih živih vrsta, kojima je cilj goli biološki optanak, ljudska vrsta ima i metabiološke i transempirijske ciljeve, a (umjetno) biće kojeg je stvorila, treba joj poslužiti kao neophodno bićevito stredstvo za njihovo ostvarivanje.

Pod Bićem, podrazumijevam Nešto autopoietično, tj. «nešto što kreće samo sebe» (Aristotel) i što u sebi sadrži moć samorazvoja i moć trajnog, beskonačnog samoodržanja i to putem stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je, kako sam rekao najsavršeniji i beskonačni vid postojanja bića – ozbiljena ideja. Ono što ne može stvoriti svoju vrstu, ili, što ne postoji kao vrsta, nije istinsko biće, nego nekakav defekt ili prost slučaj, slučajnost. Beskonačno postojanje postiže se generiranjem novih i smjenom starih generacija.

(Kod ljudske vrste, generacije se trebaju tretirati kao iznimno važni društveni, ekonomski i pravni subjekti.)

Proste stvari nemaju moći samorazvoja niti moći samoodržanja putem stvaranja vrste, a one žive vrste koje mogu stvoriti razne stvari – vrste kao što su dabrovi, ptice, pčele, pauci…nisu ontogenične, nego hrematogenične. (Također od Grč.: hremastvar i genesis – stvaranje.)

No, za razliku od Boga, koji je – kako je već rečeno – prema religijskim uvjerenjima i nekim filozofskim mišljenjima – stvorio prirodno biće, prirodu (ukoliko ona nije vječna ili nastala propadanjem bitka) – za razliku od Boga, dakle, čovjek, kako sam rekao stvara umjetno biće – nešto što, kako sam također prije često govorio, treba poslužiti kao neophodno bićevito sredstvo za oslobođenje čovjeka i ostarivanje ultimativnih, metabioloških i transempirijskih ciljeva ljudske vrste

Neki od ciljeva su trajan, vjekovječan, siguran i slobodan opstanak u dijelu galaktike ili čak šire.

Matični planeti, sa svojim lijepim, pitomim, živim okolišem samo su privremena boravišta ontogeničnih vrsta – dok su još nezrele i nesposobne opstati u svemiru. Trajna, prava boravišta zrelih ontogeničnih vrsta su međuzvjezdani prostori.

Još riječ dvije o umjetnom bića. Iako je produkt stvaralačkog akta, ono je reprodukcija, imitacija inteligentne žive individue. No, budući da ono, kako ću kasnije pokazati, posjeduje svo znanje, mudrost i moć ljudske vrste i da je praktički „besmrtno“, ono je takoreći otjelotvoreno božanstvo – Logos ili „Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama“ N. Z.  (Ivan).

Negdje u nekoj od knjiga napisao sam da je to umjetno biće, kapital onaj svemoćni duh i čarobne Aladinove svjetiljke.

Povijest je ontogenički proces, proces stvaranja umjetnog bića. Započeo je prije nekoliko desetina tisuća godina, a uspješno se okončava tokom nekoliko zadnjih stoljeća.

Tokom cijele povijesti, ontogeničke tendencije sukobljavale su se sa ontoklastičkim koje su ometale ostvarivanje ciljeva povijesti, a samim tim i onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetno biće, koje je bilo cilj povijesnog procesa, i koje se razvilo kroz povijesni, tj. ontogenički proces najpoznatije je pod nazivom kapital. Neposredni korijen i sredstvo njegovog stvaranja i razvoja je ljudski kreativni i reproduktivni rad, a stupnjevi razvoja su mu: 1. teza, – novac, 2. antiteza – tehnika, 3 sinteza – znanost, 4. epiteza – tehnologija, koja je samo reproducirani oblik znanosti primjenjena znanost

Zreli, potpuno razvijeni oblik kapitala, sinteza njegovog razvoja, jest, dakle, znanost, a tehnologija joj je oblik samoodržavanja i epitetičkog ili evolutivnog samorazvoja.

Društvo je umjetni organizam umjetnog bića, a politika je njegova nijema volja za opstankom i samorazvojem («Volonte generale»- Rousseau), volja koju razne karizmatične individue i narodi dovode do riječi ili punog realiteta – države. No o društvu ćemo kasnije puno detaljnije govoriti.

Pravo, koje se danas obično – pod Kelsenovim, pozitivističkim utjecajem – definira kao sustav pravila kojim se regulira ljudsko ponašanje, zapravo je eksternalizirana ili objektivirana volja ljudske vrste, objektivirana kao metoda i instrument samoorganiziranja, samomotiviranja i samoprisile ljudske vrste, u svrhu djelovanja što vodi ka ostvarivanju ciljeva povijesti i ultimativnih ciljeva vrste. Da ljudska vrsta nema tih ciljeva, ne bi bil0 niti prava.

Pravo obuhvaća: res, personae, relationes et factionesstvari, ljude, odnose i činidbe.

Temeljni, izvorni adresant prava je sama ljudska vrsta. No ona je ujedno i ključni adresat na kojeg se odnose pozitivne pravne norme i pravo uopće.

Država – epitetički vid postojanja društva nije ništa drugo do potpuno ozbiljeno pravo. Uspostavom države, pravo dobija još i onu neophodnu moć prisile.

Čemu prisila?

Evo čemu.

Vrlo velik broj ljudi, velika većina, jako dobro zna što bi i kako bi trebala raditi, ali im se ne da, teško im je, naporno, inertni su, kapriciozni, skloni zlu itd. Njihova nedjelatnost, ili pak puno lakša i ugodnija, kriva, destruktivna ili jalova djelatnost dovela bi u pitanje smisao napora koje čini ljudska vrsta i smisao njenog opstanka. Stoga je potrebno da postoji instrument kojim će ljudska vrsta, putem kažnjavanja i sličnim metodama, sve, ili barem veliku većinu svojih pripadnika prinuditi na djelatnost koja ostvaruje njene ciljeve.

Kao što se vidi, i kao što je gore već rečeno, ovaj «instrument prisile» je zapravo instrument samoprisile ljudske vrste.

No, idemo dalje.

Stoga što je vrsta pravi i izvorni adresant i adresat prava, i stoga što svi ljudi trebaju biti ravnopravni, cijela vrsta trebala bi živjeti u jednoj jedinoj, globalnoj državi.

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo za sve!

 To je uvjet optimalne, a ujedno i minimalno potrebne funkcionalnosti suvremene i buduće ljudske vrste u poslu ozbiljavanja njenih ultimativnih ciljeva i uvjet ozbiljenja pravde, kako na individualnom, tako i na nacionalnom ili rasnom planu.

Suverenitet – budući da je ljudska vrsta izvorni adresant prava, i budući da je pravo volitivni instrument i metoda kojom upravo i prvenstveno vrsta ostvaruje svoje ciljeve, nitko osim nje ne može biti izvorni nosilac suvereniteta – ni individue, ni nacije, ni rase.

Etika je, kako je poznato, nauka o moralu, a moral je sistem normi koji preporučuje ono što doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste, a osuđuje ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarivanje.

Dobro je sve ono što doprinosi ostvarivanju rečenih ciljeva, a zlo ili nešto loše je ono što onemogućuje ili ometa njihovo ostvarivanje.

Pravda se zbiva onda kad svatko dobija srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste, ili biva kažnjen srazmjerno šteti ili zlu koje je počinio. Ovo shvaćanje pravde također se odnosi na individue, grupe, klase, nacije, društva, rase, generacije i sve ostale subjekte koji sačinjavaju društvo ili pak vrstu.

No, da bi svi nabrojani subjekti mogli uistinu participirati u pravdi, potrebno je da se svi podvrgavaju istim zakonima, jer jedino tamo gdje je to slučaj, tj. gdje se svi mjere istim mjerilom, moguće je da svi – i individue, i nacije, i rase – budu pravedno nagrađivani.

To je također jedan od nekoliko ključnih razloga za osnivanje svjetske države.

A, evo još jednoga kojeg su primjetili već i veliki pravni teoretičari prošlog stoljeća.

U današnjoj situaciji, na području međunarodnog prava, sve osobe sa jednakim capacitates agendes –  jednakim djelatnim sposobnostima imaju nejednake capacitates iuridicae – nejednaka prava.

Umjesto «jednakih šansi», dakle, počinjemo sa nejednakima.

To je nepravda već u samome startu.

Ali ne radi se samo o nepravdi, nego i o demotivaciji, a i o pravnoj, poslovnoj, pa čak egzistencijalnoj nesigurnosti, koja u velikoj mjeri blokira produktivnu ljudsku djelatnost, i ide na ruku onim lošim i štetnim, ontoklastičkim društvenim subjektima.

Svjetska država i jedan jedinstveni zakonski sistem trebali bi nas osloboditi od tog zla.

Moralni imperativ – Ostvaruj svoje vlastite ciljeve i interese, ali ostvaruj ih isključivo na način kojim istovremeno doprinosiš i ostvarivanju ciljeva vrste.

Ovaj imperativ opet važi za sve ljudske subjekte, počev od individua do nacija, grupa, klasa, elita, rasa ili generacija.

Predmet vlasništva – čovjekova vlastitost izvan njegove kože.

Vlasništvo, kao društveni odnos prema predmetu vlasništva sačinjavaju ekskluzivna prava: ius utendi, ius fruendi i ius abutendi – pravo upotrebe, pravo plodouživanja i pravo uništenja.

Osim tradicionalnih oblika privatnog vlasništva baziranih na vlasnikovanju živog vlasnika, poznato nam je i ono tzv. društveno vlasništvo, koje je vrlo loše završilo.

No to nije sve.

Mi smatramo da se može govoriti i o nečemu što zovemo umjetnim privatnim vlasnikom. To je možda najvažnija stvar u cijeloj ovoj raspravi. Sve što znamo o vlasništvu ukazuje na to da će taj, umjetni vlasnik, kad i ako bude uspostavljen biti sinteza, odnosno rezultat razvoja institucije vlasništva. No o tome će biti više govora tek kasnije.

Eto, nadam se da ovo što je bilo rečeno nije bilo ubitačno i da se u navedenim riječima ipak može prepoznati, ili barem naslutiti nekakva istina.

No idemo još jedan manji i lakši korak naprijed.

Što je društvo?

Vjerojatno vam je poznato da su osnivači sociologije definirali društvo kao organizam, superoganizam ili megaorganizam. To je shvaćanje vrlo blisko istini, jer je unutrašnja struktura društva veoma slična funkcionalnoj strukturi visokorazvijenog živog organizma. Ali ovakvo shvaćanje društva ima jedan veliki nedostatak.

Organizam je prirodni, živi, biološki entitet, a društvo je umjetna, bićevita, ali neživa tvorevina.

U prethodnim knjigama već sam rekao da je društvo jedan od temeljnih elemenata umjetnog bića (njegova, kičma ili kostur) i da je ono ustvari umjetni organizam koji ga nosi.

Društvo je, dakle, umjetni organizam.

Razlike umjetnog, spram živog, prirodnog organizma mogle bi se, ukratko izraziti na slijedeći način:

Živi organizam temelji se na prirodnim, biološkim zakonima, a umjetni, na zakonima koji su direktna antiteza prirodnim – na zakonima samoodržavanja i djelatnosti sebe-svjesnog duha. – svjesne, svrsishodne djelatnosti ljudske vrste.

Živi organizam je i sredstvo i cilj vlastitog opstanka, a umjetni, samo sredstvo ostvarivanja nekih ciljeva izvan njega – metabioloških i transempirijskih ciljeva ljudske vrste.

Živi organizam opstaje rukovodeći se instinktom, a umjetni – politikom.

Ključni dijelovi živog organizma – organi koji njime upravljaju – i sami su živi. Kod umjetnog, ovi su organi neživi. Umjetne su naravi i duhovnog porijekla. To su: zakoni, običaji, moral, institucije itd. Jedini živi element umjetnog organizma su ljudske individue.

Društvo se nikako ne bi smjelo poistovjetiti sa vrstom.

I društvo i vrsta su kolektivni entiteti. Razlikuju se, medjutim, u tome što se vrsta sastoji od biološki i funkcionalno istovrsnih individua, koje žive na okupu, u grupi – u fizičkoj kontigenciji – i to prvenstveno radi razmnožavanja i čuvanja potomstva, dok se društvo sastoji od biološki istovrsnih, ali funkcionalno bitno različitih individua ili grupa. Funkcionalne razlike medju njima , kao što je već poznato, nastale su kroz podjelu rada. Pripadnici društva nisu naprosto okupljeni u neku mehaničku skupinu, grupu, kao pripadnici vrste, nego su funkcionalno povezani jedan s drugim i mogu živjeti i raditi na velikoj udaljenosti jedni od drugih. (E. Durkheim)

Ljudska vrsta, kako smo već rekli, održava se u životu na osnovu instinkta, a društvo na osnovu politike.

Ljudska se vrsta pretvara u ljudsko društvo kad se instinkt zamijeni politikom, i, naravno, zakonima. Ubi societas ibi ius gdje je društvo, tamo je i pravo. Za razliku od drugih poznatih vrsta, uz to što je ontogenična, ljudska vrsta je i politogenična ili sociogenična – sposobna stvoriti društvo.

Cilj vrste, ili jednog njenog dijela, grupe, krda ili čopora jest goli biološki opstanak, a cilj društva je nešto nad-biološko, i nad-povijesno – sloboda, ili “spas”, ili pak nešto što je slično tome, ali nam ni danas nije sasvim jasno što je to zapravo.

Već je Aristotel ustvrdio da država nastaje radi toga da bi svojim pripadnicima olakšala život, učinila ih sretnima, moralnima itd. To u potpunosti važi i za društvo. Tome, međutim, treba dodati nešto što je od presudne, najveće ili sudbonosne važnosti, a što Aristotel nije spominjao:

da je ključni razlog nastajanja društva – a i države – to da posluži kao bićevito političko ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje onih nad-bioloških i nad-povijesnih ciljeva ljudske vrste.

Mala napomena Sva društva i države teže i trebaju težiti ka ostvarivanju svojih vlastitith ciljeva, a moćne, bogate, ugledne i dugovječne postati će one koje te svoje ciljeve i interese budu ostvarivale na način kojim će dati što je moguće veće i važnije doprinose ostvarivanju ciljeva vrste.

Mislim da je to nešto što treba dobro, dobro zapamtiti.

Historijski razvoj društva nije ništa drugo do proces kroz kojeg ga ljudi pokušavaju učiniti dovoljno svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva.

Neposredni temelj samoga društva su oni funkcionalni ili svrsishodni odnosi među individuama, grupama, slojevima itd. Ovi se odnosi uspostavljaju i održavaju pomoću zakona, običaja, institucija i drugim sličnim sredstvima koja čine državu. Postoje dvije vrste tih odnosa. Prvi su neposredni interpersonalni odnosi, a oni drugi, koji su za nas važniji, posredovani su vlasništvom. O svrsishodnosti ovih drugih najviše ovisi to da li će neko društvo biti perspektivno, pravedno, bogato, dugovječno itd.

Posao otkrivanja novih, sve svrsishodnijih odnosa ove druge vrste jest prvenstveni zadatak politike i političara, ali i pravnika i zakonodavaca. Otkrivanjem takvih odnosa i nagovaranjem ljudi da stupe u njih, oni postupno usavršavaju ljudsko društvo – umjetni organizam.

U knjizi “Uvod u politologiju”, politiku sam definirao kao nijemu volju umjetnog organizma. Političari su ljudi koji tu njegovu, nijemu volju mogu dešifrirati i dovesti do jasne riječi, te ostvariti njegovu unutrašnju težnju ka razvoju.

«Nijema volja» donekle je analogna onoj Rousseauovoj «volonte generale», koja se često tumači kao volja većine. No, to nije sasvim opravdano, jer tu nijemu volju ili «volonte generale» najčešće dovode do riječi usamljene pronicljive ili karizmatske osobe, a tek kasnije, kad ona prestane bivati kao čista volja, tj. kad se ozbilji u životnoj praksi društva, kao običaj ili zakon, tek onda postaje posjedom ili «voljom» većine.

Sāmu političku djelatnost, pak, definirao sam kao sposobnost stvaranja, etabliranja i održavanja novih, ali i ukidanja dotrajalih, nefunkcionalnih oblika i institucija umjetnog organizma.

Ključno pitanje i problem u ovom, političkom poslu jest:

Kako individue, grupe ili slojeve dovesti u odnos takve ovisnosti o vlasništvu u kojem će im život ovisiti o tome koliko se uspješno brinu o njemu, jer se specifično ljudski život temelji upravo na brizi o vlasništvu. Čovjek je, između ostalog i sebe-zbrinjavajuće biće.

Najbolji i najsvrsishodniji odnosi su oni koji ljude najviše motiviraju da se brinu o vlasništvu.

Prvo veliko i temeljno otkriće na tom području, području politike bilo je otkriće privatno-vlasničkog odnosa. Po njemu, osoba koja se uspješno brine o svom vlasništvu biva nagrađena dobrim životom, a osoba koja se ne brine o tom svom vlasništvu, kažnjena siromaštvom, ili propašću.

Ustanovljavanje privatno-vlasničkih odnosa bilo je također i uvođenje elementarne pravde u ovaj svijet.

Jednako važno, a možda i važnije otkriće bilo je slijedeće:

Kako neke individue, ili grupe dovesti u takav odnos s vlasništvom kroz kojeg će svoje interese ostvarivati čineći neka dobra drugim članovima društva, tj. zadovoljavajući neke od njihovih potreba? Ostvarivanje vlastitih interesa na način na koji se istovremeno ostvaruju i ciljevi društva, a i ciljevi vrste je CONDITIO SINE QUA NON svake društvenosti.

U knjizi “Hrvatski testament” zapisao sam to isto, ovim riječima:

“Svi mi, smatra ovaj rad, tj. “Testament” težimo isključivo ka ostvarenju svojih vlastitih ciljeva. To je sasvim prirodno. No, dobrima i velikima smatramo one među nama koji te svoje ciljeve ostvaruju na način što istovremeno vodi i ka ostvarenju ciljeva grupe, društva ili vrste. To je “kategorički imperativ” svakog istinski političnog i društvenog djelovanja.”

Ni danas ne mislim drugačije. Ali, pređimo na jedan konkretniji aspekt ove teme.

Razvoj društva

Napredak u razvoju društva sastojao se u otkrivanju odnosa koji su, na sve rafiniraniji i bezbolniji način, sve više motivirali ljude na to da se brinu o vlasništvu, ali i u tome da se što veći broj temeljnih društvenih klasa odnosno temeljnjih društvenih subjekata, uvuče  u motivacijski odnos (u sferi brige o vlasništvu) i tako ih čini produktivnima. O motivaciji i motivacijskom odnosu pisao sam puno na drugim mjestima.

Ali, zašto je taj motivacijski odnos toliko važan?

Stvar je u slijedećem: Ako netko radi isključivo na osnovu zapovijedi ili prisile, onda on ne radi za sebe i svoju dobrobit, nego za onoga ko mu zapovijeda. No, ako netko biva dobro i pravedno nagrađen za posao koji radi, onda će on biti motiviran da radi što bolje, jer, bivajući pravedno nagrađivan, on radi za sebe i svoju dobrobit čak i onda kad obavlja posao koji mu daje nekakav poslodavac s kojim on može biti i u neprijateljskim, ili antagonističkim odnosima, u kakvima su, npr. bili oni Marxovi “radnici i kapitalisti”. Gotovo je suvišno napominjati da će onaj ko radi za sebe i svoju dobrobit raditi bolje i više nego netko tko je prisiljen da radi i muči se za tudje dobro.

Evo jednog kratkog prikaza razvoja ljudskog društva kojeg sam koristio u knjigama “Apokalipsa” i “Uvodu u politologiju”, a i drugima.

Razvoj se odvija kroz četiri etape ili ona četiri dijalektička razvojna stupnja. To su:

1.Teza  –  neolitska zajednica

2.Antiteza   –   robovlasništvo i feudalizam.

3.Sinteza  –  građansko društvo

i …4. Epiteza  –  buduće logokratsko ili nomokratsko ili pak antropotehnološko društvo?

Ove stupnjeve razvoja društva, sociolozi i antropolozi obično nazivaju globalnim društvima.

Radi što veće jasnoće i kratkoće, društvo ćemo predstaviti pomoću jednog trokuta čiji vrhovi: A, B, C predstavljaju ključne društvene subjekte. Vrh A predstavlja subjekta koji upravlja društvom – vladara, vlast ili administraciju; vrh B predstavlja vlasnika materijalnih dobara, a vrh C onog subjekta koji radi, argatuje ili rinta. Krug u sredini trokuta, P. predstavlja vlasništvo, opću, produktivnu imovinu društva – Proprietas vlasnštvo.

1    Neolitska zajednica. Njeno –zajedničko – vlasništvo, P je priroda, plodni prirodni okoliš. Budući da nitko ne može utjecati na povećanje ili smanjenje njene plodnosti, nitko ne mora niti brinuti o njoj. Opstanak neolitske zajednice temelji se na sposobnosti prirode da se sama brine o sebi, i da svojim nusproduktima održava u životu i ljude i životinje. Društveni subjekti: A, B, i C nisu strogo ni jasno razlučeni jedan od drugog.

2    Robovlasništvo. Nastaje kroz dugotrajnu revoluciju (epohalnu krizu), koja zajedničko vlasništvo pretvara u privatno. U robovlasničkom društvu, samo je subjekt B, vlasnik robova – koji je bio ujedno i privatni vlasnik raznih vrsta materijalnih dobara što spadaju u krug P– dakle, samo je on bio motiviran na brigu o vlasništvu i specifičan (upravljački) rad. Subjekt C, rob nije vlasnik ničega i nije bio motiviran na rad, nego prisiljen. Ni Subjekt A, vladar, načelno gledajući, nije bio vlasnik ničega što je spadalo u krug P, ali on je, za razliku od roba, bio doista potpuno slobodan – ni prisiljen, ni motiviran na rad ili brigu o državi. Odatle tako velik broj loših i tako mali broj dobrih vladara i moćnih država.

3   Građansko društvo. U krug motiviranih uvuklo je i subjekta C, roba, pretvorivši ga u radnika, i to, između ostalog, i tako što mu je dalo političku slobodu i učinilo ga privatnim vlasnikom njegove radne snage.

Subjekt A, vlast, i cjelokupna administracija ostala je i dalje bez vlasništva i izvan kruga motiviranih. (Vidi izvrstan Weberov opis nastanka suvremene administracije.)

A sada: stop, prekid i jedna neugodna opaska – lagani šamar građanskom društvu.

***

Tokom druge polovine dvadesetog stoljeća, u građanskom društvu počela se događati jedna vrlo nezgodna stvar. Usložnjavanje upravljanja kapitalom, pogotovo onim krupnim, onemogućilo je vlasnike kapitala, kapitaliste da upravljaju njime, i predalo tu njihovu vlast u ruke managera koji su bili obučeni baš za upravljanje njime.

Prenos upravljačke funkcije s kapitalista na managera nije bio utemeljen na zakonima koji bi egzistenciju managera, poput egzistencije kapitalista, (vlasnika kapitala), učinili ovisnom o efikasnosti njegova upravljanja, tako da su manageri dosta brzo shvatili da se najlakše mogu bogatiti zapuštajući i upropaštavajući kapital s kojim su upravljali.

Usprkos velikom povećanju efikasnosti proizvodne tehnologije, u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i početkom dvadesetprvog, rezultat je bio velik pad efikasnosti svjetskog gospodarstva, rast siromaštva i pojava velikih dugova koji su se od 1960. do 2012. godine višestruko uvećali, Do kraja godine 2012. ukupni dug ljudske vrste iznosio je nešto manje od sedamdeset tisuća milijardi dolara. Svaki novorođeni pripadnik ljudske vrste, već je, samim rođenjem, bio dužan nešto manje od deset tisuća dolara.

Kako se očitovao taj opći dug?

Jednostavno. Kao povećanje siromaštva. Život današnjih ljudi puno je teži, nesigurniji i siromašniji od onoga što je bilo u razumnim očekivanjima i nadama, koja su – imajući u vidu zadivljujuće brz i svestran razvoj proizvodne tehnologije – sasvim opravdano predviđala osjetno poboljšanje i olakšanje ljudskog života. Živimo lošije jer su nas su opljačkale prethodne generacije, naši neodgovorni preci, koji su preminuli, a nisu nam vratili dug, a mi, naša generacija, ovakvim načinom života, upravo pljačkamo svoje vlastitte potomke.

Eto, nadali smo se napretku, te uvlačenju i subjekta A u krug motiviranih, a zadesilo nas je nešto sasvim suprotno tome.

A sada, dosta šamaranja građanskog društva, jer moramo priznati da smo šamare zaslužili i mi sami, i to, pored već rečenog i zbog nekritičke i neoprezne vjere u nekakvu nužnu, beskonfliktnu kontinuiranost povijesnog i društvenog napretka.

Trebali smo biti svjesni toga da ljudsko društvo nije ontološko-deterministički, nego deontološki svijet i da se tu uvijek može dogoditi takav društveni eksces i regres koji može rezultirati i time da u visoko razvijenoj civilizaciji i razvijenim građanskim društvima, isto kao i u robovlasničkim, preostane samo jedan jedini društveni subjekt – subjekt C, radnik – koji će biti motiviran za očuvanje i razvoj kapitalnog ljudskog vlasništva koje zapošljava i hrani cijeli svijet……

….Druga dva, ključna subjekta; što sačinjavaju prikazani trokut; onaj subjekt koji upravlja gospodarstvom, B, i onaj koji upravlja cijelim društvom, A, mare za napredak gospodarstva i društva isto koliko i za lanjski snijeg.

Da stvar bude još gora, jedini motivirani subjekt, C – radnik, nažalost nema nikakvog bitnog utjecaja na upravljanje gospodarstvom, a kao običan građanin, birač nema ni izdaleka, i ni približno dovoljan utjecaj na upravljanje društvom. Ljudi diljem cijelog svijeta sasvim jasno primjećuju da su nemoćni, bespomoćni, i da nisu gospodari svoje sudbine.

Loše stanje pokušava se «objasniti» čak i utjecajem zavjera Masona, Sionskih mudraca, Templara, Iluminata bankara i sličnih subjekata i njihovih fantastičnih, zlonamjernih aktivnosti. Razum, ako ga uopće ima, svim se svojim silama opire tome da uvidi u čemu je problem i draži mu je – kako se to kaže – milimetar nekog prividnog objašnjenja, neke laži, iluzije ili ludorije, nego kilometri istine.

Stvar je toliko loša da ja ne znam za koga uopće pišem ovaj rad.

No, da budemo malo precizniji.

Ovdje ne želimo ustvrditi da su svi manageri loši i varalice. Većina njih su pošteni i radini ljudi.

No, ilustracije radi, pitam vas;

što može učiniti, npr.: jedna obitelj od sto radišnih i štedljivih članova ako je samo jedan od njih pijanica i kockar koji je za samo jednu noć kadar uništiti sve što ostalih 99 može stvoriti za stotinu godina?

Kad se ovaj problem pažljivije pogleda i s jedne druge strane, vidi se da, zahvaljujući neadekvatnom zakonodavstvu, oni radišni, pošteni i talentirani manageri rade u korist varalica. Nažalost, na dlaku isto stoji stvar s društvenim ili administrativnim managementom, tj. tzv. političarima, državnicima.

Lošima je to bolje što se oni dobri više i uspješnije trude.

Budući da nema nikakve smislene ili svrsishodne reakcije na ovaj neočekivani i brzi regres, pad, pravi pad, logično je očeivati da će se opće siromaštvo produbljivati, a problemi povećavati. To je bolest koja se ne može liječiti stvaranjem političkih ili trgovačkih unija, kao što se pokušava, nego samo rekonstrukcijom ili reformom pravnih temelja građanskog društva.

Što vrijedi desetorici siromaha stvarati tržišnu uniju, ako nemaju čime trgovati?

Što im vrijedi zajednička država, federacija ili unija, ako nije ništa efikasnija i ekonomičnija od onih njihovih državica koje već postoje, nego je možda čak skuplja i neekonomičnija?

Isplati li se ratom ili raznim političkim lukavstvima prisvajati teritorije drugih država, ako je dug kojeg su napravile te države – a kojeg će morati vraćati njihovi osvajači, novi vladari – ako je, dakle, taj dug veći od vrijednosti samih osvojenih država.

Osvajanje ili kooptiranje takvih država slično je kupovini onih gigantskih poduzeća koja se prodaju za samo jedan dolar, a koja i pored toga nitko neće da kupi jer kupovinom preuzima i obavezu vraćanja njihovih basnoslovno velikih dugova.

Toliko o vrijednostima i aktualnim disfunkcionalnostima građanskog društva, i pokušajima da se one otklone, pa idemo malko naprijed, s nadom da će nas povijest ipak, barem polagano slijediti.

Eto, ako u međuvremenu niste zaspali, vraćamo se općem razvoju društva.

***

4…Logokratsko ili nomokratsko društvo ili antropotehnološka civilizacija Ovo bi društvo, u krug ili klub motiviranih – pored radnika C – trebalo vratiti odmetnute managere koji upravljaju gospodarstvom (i naravno i same vlasnike koji upravljaju svojim poduzećima) te, u taj krug uvući još i subjekta A, tj. administraciju i političare – vlast. Ono prvo moglo bi se učiniti putem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera, a ovo drugo, putem nekog zakona kao što je “Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i vlasti”. (Oba su zakona izložena u naknadnom tekstu.) Oni bi managerima onemogućili varanje, a administraciji i vlastodršcima oduzeli mogućnost “da se služe tuđim novcem bez vlastite odgovornosti”, kako kažu ekonomisti, i motivirao ju, a istovremeno i prinudio na to da svoje, vlastite interese ostvaruje isključivo efikasnom brigom o napretku ili dobrobiti društva.

Radi jasnoće i kratkoće, evo opet onog triangulus-a magicus-amagičnog trokuta.

Etabliranjem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera (i vlasnika kapitala) i Zakona o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i vlasti., sva tri ključna društvena subjekta A, B i C, tj. 1. Vladar, 2. vlasnik kapitalnih društvenih dobara i njegov manager, te 3. radnik bili bi konačno postavljeni u motivacijski odnos prema razvijanju produktivne ili kapitalne društvene imovine, P.

A sada nešto od kapitalne važnosti.

Evo o čemu se radi

Pretvaranjem kapitalne društvene imovine, P u umjetnog vlasnika nastaje još jedan važan i moćan, najmoćniji, četvrti, umjetni subjekt, koji je projektiran tako da dobro i produktivno vlasnikuje, da radi, upravlja, motivira i kontrolira sve one druge.

 Etabliranje tih zakona bilo bi buđenje umjetnog bića – najveća i najradosnija prekretnica u cijeloj ljudskoj povijesti – ozbiljavanje Evanđelja.

Upozoravam čitatelja da se ne prevari. Iako je ova stvar iskazana sa malo riječi, neka ima na umu da je to možda najvažniji iskaz i najvažnija stvar u cijeloj ovoj raspravi.

(O sudbini živog vlasnika kapitalnih dobara čitat ćete kasnije.)

Njihovim etabliranjem  manageri, administracija i vlast stupili bi konačno u takav odnos prema društvu u kojem bi im veličina, moć bogatstvo, ugled, ugodnost življenja, dužina vladalačkog mandata, sigurnost zaposlenja i ostalo – postali ovisni o tome koliko se efikasno brinu o dobrobiti gospodarstva i društva.

Toliko o tome

A ovo što upravo slijedi malko će iznenaditi većinu čitatelja, ali je također veoma važno to jasno izreći i istaknuti i stalno imati na umu.

Evo o čemu je riječ.

Suvremena administracija, usprkos mitovima koji kruže o njoj, nema adekvatan ugled niti životni standard kakav bi trebala imati. Nije ni izdaleka dovoljno dobro plaćena tamo gdje dobro upravlja, a niti odgovarajuće oskudno tamo gdje upravlja jako loše i čini štetu. A budući da nije motivirana, nego isključivo prinuđena na rad, normalno je i prirodno da je više i češće sklona zabušavanju, opstrukcijama, neradu ili lošem radu nego dobrom.

Dalje.

Svojeg lošeg, ropskog položaja, administracija se pokušava osloboditi masovnim štrajkovima i sve većim opstruiranjem svog posla. No to je uzaludna, jalova borba, čiji je rezultat jedino to da je u sve lošijem položaju i na sve lošijem glasu, te da svi pripadnici društva žive sve lošije. Njen je spas u tome da se izbori za neki zakon, kakav je Zakon o kontroli efikasnosti administativne djelatnosti i vlasti.

Taj je zakon oruđe njenog oslobođenja, a ujedno i oruđe općeg društvenog napretka.

Logokratsko ili nomokratsko društvo, kako mu kaže sāmo ime, zasnivalo bi se na vladavini specifičnih zakona, leges-a ili nomos-a. Ti su zakoni, poput Argusa Panoptesa, zapravo «stražari nad čuvarima demokracije, zakonitosti i pravde» (G. Radbruch). Njihova vladavina, kako će čitatelj vidjeti nije nikakav novi tip vladavine, nego samo potpuno razvijeni, epitetički oblik liberalne građanske demokracije, oblik koji joj pomaže da se trajno održi kao produktivna i humana metoda vladanja društvom.

Etabliranjem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i posebno Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije i vlasti bio bi uspostavljen umjetni privatni vlasnik na razini cijelog društva, odnosno nacionalnog kapitala. Time bi se umjetno biće osposobilo za to da se – slično kao i prirodno biće, priroda – sāmo brine o sebi i svom daljnjem razvoju, te da svojim proizvodima zadovoljava potrebe ljudske vrste i održava ju u životu i slobodi i ostvaruje njene ultimativne ciljeve.

To je ono ka čemu je težila cijela ljudska povijest.

***

Ostaje još pitanje: ko će voditi daljnji razvoj?

Odgovor je kratak – potrošnja i tržište.

Ljudska potrošnja je, naime, degustacija proizvoda umjetnog bića. Njome se umjetnom biću određuje u kom pravcu treba razvijati svoje proizvode, kako bi oni što je moguće potpunije i rafiniranije zadovoljavali čovjekove potrebe. Da bi ljudi, putem potrošnje, umjetnom biću mogli davati točne i dobre naloge o tome u kom pravcu mora razvijati svoje proizvode i samo sebe, sama potrošnja mora biti dovoljno velika, masovna i raznovrsna.

Dalje. Tržište je institucija koja, pored svog općepoznatog posla – razmjene i određivanja cijene robe – ocjenjuje još i vrijednost metoda kojima smo proizveli robu koju smo iznijeli na tržište. Da bih to objasnio, najbolje je da se poslužim jednim svojim starim primjerom.

«Dvojica ljudi iznesu na tržište jednaku količinu žita, jednake kvalitete i obojica ga prodaju, po jednakoj, prosječnoj cijeni, npr. za 1 000 000 $.

No jednoga je od njih proizvodnja tog žita koštala 1 200 000 $. Taj je otišao kući s 200 000 $ gubitka i više se neće vratiti na tržište. Drugi je radio po puno boljim metodama, pa ga je proizvodnja koštala svega 800 000 $. On je otišao doma s dobitkom od 200 000$ i vratit će se opet.

Tržište dakle, ne ocjenjuje samo vrijednost onoga što smo donijeli na tržnicu, nego i onoga što smo ostavili kod kuće.»

Ono je rasudna i selektivna snaga umjetnog bića – institucija čija je najvažnija funkcija to da štiti i nagrađuje one subjekte koji svoje ciljeve ostvaruju na način kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi ljudske vrste, a kažnjava i zatire one koji svoje vlastite ciljeve ostvaruju na način što onemogućuje ili ometa ostvarivanje ciljeva društva ili vrste.

Ovakva shvaćanja potrošnje i tržišta nećete naći u udžbenicima ekonomije, ali ako želite razumjeti pravu važnost ovih fenomena, i živjeti na način koji istovremeno vodi i ka ostvarivanju ciljeva ljudske vrste, zapamtite ih i često imajte na umu.

Treba li posebno napominjati da masovna potrošnja, a niti masovna proizvodnja ne bi smjele devastirati živi prirodni okoliš?

***

Već smo rekli da je umjetni vlasnik najvažniji predmet ove rasprave, no što je, zapravo taj, “umjetni ili virtualni privatni vlasnik”?

Ne radi se, naravno, ni o kakvoj novoj vrsti robota. Umjetni vlasnik nastaje onda, kad se nekim ovakvim zakonima, kao što su Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti vlasti prirodni interes živog vlasnika kapitala zamijeni umjetnim. Po tom zakonu kapital postaje vlasnik sebe sāmoga – umjetni vlasnik.

Umjetno stvoreni interes ima znatnih prednosti pred prirodnim interesom živih vlasnika. Pod interesom se ovdje, prosto rečeno, misli na želju za bogatstvom. Stvaranje “umjetnog interesa” zapravo je ugrađivanje “želje za bogaćenjem” u sām kapital. Ta njegova umjetna “želja za bogaćenjem” omogućuje mu da se sām čuva (čak i od svojih vlasnika, managera i radnika), koji ga rado drpaju kad god mogu), te da se stalno uvećava, usavršava, zapošljava nove radnike, olakšava im posao itd.

Zašto nastaje umjetni privatni vlasnik?

Nasuprot misliocima utopističke orijentacije i mišljenju običnih ljudi, koji na vlasništvo redovito gledaju očima čežnje ili zavisti, moram najprije istaknuti da se vlasnikovanje ne sastoji isključivo od slasti i uživanja, nego puno više od briga, glavobolja, strahova, nemira, danonoćnog rada na nadziranju vlasništva, pa opet: briga, strahova, mōra i nemira, od kojih se i najbogatiji i najmoćniji vlasnici kapitala mogu osloboditi tek kad umru. Frustracije koje stvara vlasnikovanje nad velikim bogatstvom katkada mogu biti i veće od onih koje stvara velika bijeda.

Tko ne vjeruje meni, znanstveniku, teoretičaru, neka se onda raspita o tome kod bilo kojeg vlasnika nekog zamašnijeg komada kapitala.

Razvoj vlasništva, o kojem sam govorio u ekonomskim spisima, proizišao je iz težnje za tim da se otklone, ili barem ublaže oni neugodni aspekti vlasnikovanja. To je na kraju, u mojim radovima, dovelo i do stvaranja “umjetnog interesa” i umjetnog privatnog vlasnika. On može preuzeti velik dio poslova i briga o vlasništvu (kapitalu) i obavljati ih brže i bolje od živog vlasnika, a da pri tome ne doživljava one frustracije, koje proživljava živi vlasnik, niti pak može dobiti infarkt, ili završiti u ludnici.

Drugi važan razlog zbog kojeg je nastao umjetni privatni vlasnik jest sve veće usložnjavanje vlasnikovanja. Već u prošlom stoljeću, kako smo pokazali, ono je postalo toliko kompleksno i teško da je u najrazvijenijim zemljama na svijetu, baš zbog te složenosti i zamršenosti došlo do vrlo velikog pada interesa za posjedovanjem kapitala, što je rezultiralo i padom dohotka od vlasništva nad njim. (Vidi Samuelson) Dohodak je, iz ruku vlasnika prešao u ruke zaposlenika i to prvenstveno managerskog sloja, koji su bili obučeni za upravljanje njime. Te činjenice, koje su poznate svakom ekonomistu, bile su ujedno i glavnim razlogom što su se u zakonodavstvima tih zemalja, nakon Drugog svjetskog rata počeli razvijati rudimentarni oblici umjetnog privatnog vlasnika. Ja sam, dugi niz godina proučavao te pojave i radio na zakonima pomoću kojih bi se mogao uspostaviti cjeloviti umjetni vlasnik.

Ali ne radi se samo o problemima koje tradicionalno privatno vlasništvo stvara u svakodnevnoj poslovnoj, ekonomskoj i političkoj sferi. Puno je veći problem to što postojeći oblici privatnog vlasništva nisu dovoljno funkcionalni niti svrsishodni za ostvarivanje ciljeva vrste. To je njihova Ahilova peta, tj. smrtna bolest zbog koje će morati napustiti ovaj svijet.

Tu slabost privatnog vlasništva uočio je već Platon, i postavio zahtjev za uspostavljanjem društvenog vlasništva, za kojeg je vjerovao da je funkcionalnije. Svoj zahtjev, odnosno ideju izložio je u opsežnom dijalogu Država – Πολϊεία. Aristotel se suprotstavio toj ideji tvrdnjom da bi društveno vlasništvo ubrzo propalo jer se o njemu nitko ne bi brinuo. Dvije i pol tisuće godina kasnije, društvena i politička praksa, koja je kulminirala u komunističkom pokretu – a koju je sam Marx ispravno proglasio vrhovnim sucem – definitivno je i neosporivo dokazala da je Aristotel bio u pravu. Brojne države koje su, na Marxov nagovor, bile zasnovane na društvenom vlasništvu propale su baš zbog toga što se nitko nije brinuo o njemu.

Ali, i Platon je, na neki način, bio u pravu, tj. njegova nepotpuno osviještena pretpostavka da postojeći oblici privatnog vlasništva nisu dovoljno svrsishodni za ostvarivanje bitnih čovjekovih ciljeva.

Osnovanost te pretpostavke, odnosno Platonove sumnje u dovoljnu funkcionalnost postojećeg privatnog vlasništva opet je potvrdila društvena i politička praksa, i to kroz brojne pokrete koji su nastajali tokom dvije i pol tisuće godina i težili ka ukidanju privatnog i uspostavljanju društvenog vlasništva. Već smo puno puta rekli da su ti pokreti kulminirali u komunizmu. Treba imati na umu da se oni nikada ne bi pojavili da su postojeći oblici privatnog vlasništva bili dovoljno funkcionalni za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Ovaj rad, dakle, daje za pravo, tj. priznaje istinitost; i Platonovoj slutnji nedovoljne adekvatnosti postojećih oblika privatnog vlasništva; i Aristotelovoj kritici ideje društvenog vlasništva. Ali, njihovo je mišljenje antinomično. Suprotnosti: privatno i društveno isključuju jedna drugu, ali i same sebe.

Zbog nepostojanja nekog dubljeg ili šireg razumijevanja vlasništva, ta je antinomičnost, odnosno antinomija: privatno vs društveno, (na nesreću), nužno postala temeljem čovjekovog razumijevanja vlasništva, a njena prividna nerješivost takoreći nepremostiva brana daljnjem razvoju društva. Ovaj rad otkriva da rješenje te antinomije, koja – već dvije i pol tisuće godina, okružena aurom neupitnosti i nerješivosti – nedodirnuta leži u temelju ljudskog nazora o vlasništvu – ovaj rad, dakle, pokušava pokazati, da rješenje te antinomije ipak postoji i da se ono sastoji u stvaranju umjetnog privatnog vlasnika, ili naprosto umjetnog vlasnika.

Već sam davno, na više mjesta rekao da će on ostvariti mnogo više od ovog tradicionalnog oblika privatnog vlasništva kojeg imamo sada, ali i od onoga o čemu su sanjali pobornici društvenog vlasništva, među koje spadaju i neki od najvećih mislilaca, reformatora i umjetnika što ih je dao ljudski rod.

Toliko, o poslovnim, tj. ekonomskim i političkim, odnosno ontogeničnim i politogeničnim problemima koji su ukazali na nužnost sačinjanja ovih zakona čiji tekst upravo slijedi.

 

NACRT ZAKONA O KONTROLI

EFIKASNOSTI RADA MANAGERA

 I DIO

Član 1.

Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je živi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizička osoba, a drugi je umjetni. Taj, »umjetni« vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifičnu pravnu osobu, vlasnika sebe samog. Obje vrste vlasnika: živi, prirodni i umjetni – kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasničkog prava (funkcije) – imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve moguće poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasništvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo – privatno.

 Napomena 1

 Kapital, kojemu je poduzeće ključni, produktivni, način pojavljivanja, već odavno funkcionira kao pravna osoba, jer, kako je već rečeno, poduzeće nije ništa drugo do pravna osoba. To, dakle, nije nikakva novost. Novost je u tome što se ovoj pravnoj osobi, sad, putem ovog zakona, dodaju neki momenti tzv. fizičke, žive osobe – već spomenuta želja za bogaćenjem, tj. unutrašnja tendencija ka samousavršavanju i samouvećavanju, koje ga također čuvaju i od rasipanja i štite njegovu supstancu od nesavjesnih živih subjekata s kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavršavanju pravne osobe, koji kapital, odnosno poduzeće čini neovisnim o živom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadašnjim, nižim, manje razvijenim oblicima kapitala kao pravne osobe.

Općepoznata je stvar da se živi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje, odnosi prema svom vlasništvu. Također je poznato i kako se on obično odnosi prema njemu, pa o tome ovdje neće biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasništvu i prema živim osobama s kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika.

Ukoliko se ne bi odredilo drugačije, ovaj bi se zakon odnosio na poduzeća u državnom vlasništvu, tzv. javna poduzeća, mješovita, dionička društva itd., a ne bi se nužno morao odnositi i na ona poduzeća koja već imaju ili će imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fizičku osobu), ukoliko taj bude voljan gubiti vrijeme s poslovima koja bi mu inače obavio umjetni vlasnik.

 Član 2.

Kapital je isključivi i neotuđivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe samoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasništvo. Ta prava (funkcije) – pravo na rad, pravo na upravljanje poduzećima i pravo na poslovni promet – on iznajmljuje živim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Čim živi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na daljnje korištenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako korištenje tih funkcija, tj. prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivično, ili kazneno djelo.

Napomena. 2

 Privatni vlasnik je pravna ili fizička osoba koja, u okviru prava neograničenog raspolaganja predmetom svog vlasništva ima i pravo njegove zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – a da za to nikome ne mora odgovarati. Posjednici ili plodouživatelji (osobe koje imaju samo prava: ius utendi ili posidendi i ius fruendi), nemaju ta prava, a za uništenje, zloupotrebu ili oštećenja posjeda odgovaraju njegovom privatnom vlasniku.

Stvaranjem umjetnog vlasnika fizičke i pravne osobe gube pravo zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – produktivne imovine društva, a dobija ga sam kapital, odnosno ovaj zakon koji je izraz volje kapitala.

(Digresija – tom promjenom, država i državni organi postali bi izvršitelji njegove volje.)

No ovom transformacijom vlasništva iz „prirodnog“ u umjetno, i samo pravo zloupotrebe – ius abutendi – doživljava radikalnu transformaciju. Kada kapital postane umjetni vlasnik, on gubi pravo da uništava samog sebe ili nešto vrijedno, a ostaje mu samo pravo da otpušta ili odbacuje one elemente koji nisu dovoljno funkcionalni, npr. loše radnike, loše managere ili državnike, lošu ili zastarjelu tehnologiju, nedovoljno funkcionalne ekonomske ili društvene odnose itd.

Umjetni vlasnik djelovao bi kao priroda. Odabiranjem onog najboljeg i odbacivanjem onog što nije dovoljno dobro, čuvao bi i jačao vitalnost ljudske vrste i uvećavao moć i snagu njene civilizacije.

U takvoj civilizaciji, zbog njene velike moći i produktivnosti, dovoljno bi dobro živjeli i oni koji ne bi imali sreće ni mogućnosti da budu dovoljno dobri po mjerilima umjetnog vlasnika. A i samo prirodno biće, priroda konačno bi dobila moćnu zaštitu.

II DIO

Član 3.

Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene kao investitori.

Član 4.

Svrha investiranja je profit, dobit, višak vrijednosti, a dopušteno je ostvarivati ga isključivo na NAČIN kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju onih bitnih ciljeva društva ili ljudske vrste.

Napomena 3 Iznimno važna napomena.

 Proizvodnja materijalnih dobara potrebnih ljudima samo je sredstvo za  ostvarivanje profita. Pravi neposredni cilj materijalne proizvodnje jest i treba biti  profit.

No, zašto svekolika ljudska praksa i ovaj zakon govore da profit treba biti stvarni cilj proizvodnje i da je on važniji od onih materijalnih dobara?

Odgovor je zapravo jednostavan.

Zakonima se reguliraju odnosi i djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi društva i – što je još važnije – ciljevi vrste.

A najvažiji ciljevi ljudske vrste – oni bez čijeg ostvarenja njen opstanak, a niti opstanak individua, ne bi imao smisla – ti ciljevi, dakle, mogu se ostvariti isklučivo razvijanjem civilizacije. Sam razvoj civilizacije, pak ne može se financirati ničim drugim osim profitom, viškom vrijednosti, surplus value-om – viškom koji ostaje nakon podmirenja troškova života. Stoga, je proizvodnja koja ne ostvaruje taj višak ili profit, za društvo i za ljudsku vrstu ali i za proste individue potpuno beskorisna i nema nikakvog smisla.

Zakoni, dakle, moraju omogućavati stvaranje profita i štititi ga.

Jasno, ovdje govorimo o proizvodnji koja proizvodi nešto dobro, jer od proizvodnje zla neće nastati nikakav profit, višak dobara ili višak vrijednosti, niti će se civilizacija moći razvijati i usavršavati tako da bi mogla služiti kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva društva ili ciljeva vrste.

Proizvodnja oružja, npr., iako je često nužna, a katkada i korisna, čak spasonosna, rijetko i slabo doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Tako je i sa stvaranjem nepravednih, nefunkcionalnih i neljudskih društvenih i ekonomskih odnosa. Oni, štoviše, direkno i vrlo efikasno sprečavaju ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Mislim da bi smo, radi važnosti ove stvari, ovdje, opet, nasuprot općem mnijenju, svakako, trebali ponovo reći i naglasiti to da je ona proizvodnja koja ne stvara nikakav višak vrijednosti ili profit praktično beskorisna i stoga svojevrsno zlo i da se treba nadati se da će čitatelj imati razumijevanja za tu važnu misao.

Također, nasuprot općem mnijenju, treba snažno istaknuti da visinu profitne stope ili QPK-a kvocijenta produktivnosti kapitala – nikako ne bi smo smjeli ograničavati, nego dapače podsticati njen rast, jer iz zakonitog rasta profitne stope ili KPK-a ne proizlazi nikakva šteta ili zlo. Pravi, naime, izvorni i jedini zakonom i moralom dozvoljeni izvor viška vrijednosti nije ništa drugo do objektivacija ljudske kreativnosti.

Trebalo bi samo paziti i zakonom kažnjavati takvu djelatnost koja postiže i podiže profitnu stopu ili QPK raznim trikovima, prevarama, činjenjem zla ili štete raznim subjektima koji sudjeluju u njenom stvaranju, bilo kao radnici, partneri ili potrošači, bilo kao priroda. Jasno, trebalo bi kažnjavati i zloupotrebu i nebrigu o prirodnom okolišu, prirodnim sirovinama, nebrigu o štetnom proizvodnom otpadu, štetnom otpadu koji nastaje masovnom potrošnjom itd.

Još nešto što je od krucijalne važnosti.

Prije nego se završi privredni cikljus – N –R – N’novac – roba – novac’,i prije nego se pokaže da je onaj N’ sa kraja ciklusa veći od onog N na početku, mi nikako ne možemo znati da li je taj naš privredni ciklus bio produktivan, tj. profitabilan ili nije.

Zato što po veličini možemo uspoređivati samo čistu kvantitetu, zato je nužno da svaki privredni ciklus završi u formi te čiste kvantitete – onoga novca’, N’, profita, ili viška vrijednosti. Iz njega, i jedino iz njega kreativnost može kasnije stvoriti novu, višu kvalitetu.

 Član 5.

Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III – vidi tablicu) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s kojim raspolažu, nije manji od, npr.: 2.

 Član 6.

Veličina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasničke funkcije, određuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se određuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage.

Član 7.

Svako poduzeće dužno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim načinom došla u funkciju njegovog vlasnika.

Član 8.

Manager koji upravlja poduzećem ima pravo, kad god to zatraže potrebe poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzeće deponiralo u investicionoj banci.

III dio

Član 9.

Svaki oblik kapitala može se slobodno prodavati i kupovati.

Član 10.

Manager koji samo upravlja poduzećem može prodati najviše, npr: 60% od vrijednosti poduzeća, ili, sve osim tzv. idealnog dijela.

Član 11.

Cijelo poduzeće može prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika – aktualni korisnik vlasničke funkcije, odnosno prava – titular

IV dio

Član 12.

Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapošljava.

Član 13.

QPK se izračunava tako da se dobit na tržištu (realizacija) podijeli sa ukupnim troškovima proizvodnje te robe koja je prodana.

 

dobit na tržištu 300 $

QPK=    ————————————-,    QPK = 3

troškovi proizvodnje 100 $

 

Član 14.

Cijena radnog sata ovisi o troškovima proizvodnje radne snage, i proporcionalna joj je.

Član 15

Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg dozvoljenog do najvećeg mogućeg, ispostavlja nadležni državni organ i to u obliku slijedeće tablice, koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izražen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi među njima nisu realni nego pojednostavnjeni.

Tablica 1

Cijene radnih sati za razne kvalifikacije i različite visine QPKtable1.

Kratica MNG znaći manager, a kratice  NQ. Q, HQ, MNG 1, MNG 2 , MNG3 

označavaju stupanj kvalificiranosti, tj. stručne osposobljensti

Član 16

Visinu QPK određuje kvaliteta poslovanja i rada te «volja tržišta».

Član 17

Ukupni sedmični, mjesečni ili godišnji dohodak svake pojedine zaposlene osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a koji ju zapošljava, broju odrađenih sati i efikasnosti osobnog rada.

 Napomena 4.

Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaća točno prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapošljava, bez obzira na to radi li on dobro ili loše. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga zapošljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik – manager – mora pred zakonom, na kraju obračunskog razdoblja (tromjesečja, šestomjesečja ili godine), iskazati da je ukupni živi rad, kojeg je zapošljavao, platio točno onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nužno zbog toga što svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagrađivati, a druge kažnjavati manjim dohotkom. Ono što se oduzme lošijem, da se dade boljem.

Dalje, razlike u cijenama radnih sati radne snage različite visine kvalificiranosti ovisile bi prvenstveno o razlikama u cijeni proizvodnje te radne snage i bile bi proporcionalne tim razlikama. Npr: ako je proizvodna cijena KV, kvalificirane radne snage za 30% veća od proizvodne cijene nekvalificirane, NKV, onda bi i cijena njenog radnog sata bila 30% veća. Na tom principu sastavljena je i gornja tablica. Jasno cijena radnog sata ne bi ovisila isključivo o tome, nego, kako je već rečeno i o visini QPK i osobnom zalaganju i efikasnosti rada određenog radnika.

Član 18.

Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeću, kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili lošijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo smanjivanje ili povećavanje cijene radnog sata je krivično djelo koje nije podložno zastarjevanju.

V dio

Član 19.

Osobe koje upravljaju pojedinim poduzećima (npr. manager I) imaju pravo na korištenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzeća kojim upravljaju nije manja od npr. 2.

Član 20.

Najniži dozvoljeni QPK može biti onaj koji bi hipotetskom živom vlasniku omogućio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 3,5 puta veći od dohotka kojeg bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosječno velike kamate.

Obrazloženje

Najniži dozvoljeni QPK određen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa živog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najniži dohodak kojeg bi on prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi živi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i živio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato lišene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi također u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzećem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno očekivanoga i prihvatljivog sa stajališta njegovih interesa.

Ni umjetni privatni vlasnik ne može, niti smije postupati drugačije.

Kad nadležni državni organ propiše da je najniži dozvoljeni QPK = 2 onda on time zapravo određuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik može prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapošljavanje.

Ostaje još da se obrazloži zašto visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uvećavanja (mase) kapitala, odnosno poduzeća.

Profitna stopa, odnosno QPK je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. Što vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego čak posluje s gubitkom? Takav se kapital može održavati samo na štetu društva. Njegovo održavanje proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je državi veoma važan. Sam u sebi, on ne sadržava nikakav razlog za opstanak, pa je nužno da propadne.

Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih ali neproduktivnih poduzeća koja su stalno izložena opasnosti propadanja, managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time je manager prinuđen da prvenstveno razvija, usavršava, modernizira poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podiže njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uvećava.

Ovdje još treba napomenuti da je društvu korisniji kapital koji ima viši QPK, te da je visina QPK istovremeno i index društvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti.

I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzeće ima što viši QPK, jer im on omogućuje veći, a i sigurniji dohodak.

Član 21.

Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produžavanje korištenja funkcije managera i nakon što je QPK pao ispod najniže dozvoljene vrijednosti jest krivično djelo koje nije podložno zastari.

Član 22.

Manager koji upravlja poduzećem ima isključivo pravo odlučivanja o poslovanju i organizaciji poduzeća, te isključivo pravo primanja i otpuštanja radnika, koje može prenijeti i na šefove pogona ili poslovođe.

VI dio

Član 23.

Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke – poslodavca i (budućeg) radnika – a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke – bilo poslodavca, bilo radnika.

Član 24.

Kapital je dužan plaćati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku koja mu je ponuđena.

 Napomena 5.

Sa stajališta zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inženjera plaća prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inženjer obavlja posao običnog, nekvalificiranog radnika.

Član 25.

Svako poduzeće ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala kao najniži dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzeća je krivično djelo koje nije podložno zastarjevanju.

Član 26.

U slučaju ukidanja poduzeća, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od strane poduzeća, vjerovnika ili institucije koja je dužna ukinuti poduzeće.

Napomena 6.

Na tablici nisu posebno naznačeni investitori, odnosno korisnici vlasničke funkcije, jer oni su ustvari samo druga vrsta managera – manageri koji ne upravljaju poduzećem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj. hiherarhijskoj visini. Što je viši rang kojem pripadaju, to je viša cijena njihovog radnog sata.

 Napomena 7.

Zakonodavac mora odrediti vrlo oštre kazne za slučajeve kršenja zakona, i to svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo težak oblik kažnjavanja, kojeg se većina ljudi naročito plaši. Strogost u kažnjavanju je nužna zbog toga što se njome rizik, u slučaju kršenja zakona, čini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom, ugledom, mogućnošću napredovanja itd., bude motiviran na što efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogućnošću oštrog kažnjavanja bude odvraćen od kršenja zakona ili njegovog izigravanja, može se očekivati da će se on truditi da stvarno razvija poduzeće kojim upravlja.

Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarijevanje služi istom cilju. Naime, ako netko bude znao da zbog prekršaja može odgovarati čak 25 godina nakon učinjenog prekršaja, ili dok je god živ nikako mu se neće isplatiti da krši zakon te da nemirno spava i strepi cijeli život Dugačak rok zastare prekršaja ili nezastarjevanje ima, dakle, preventivno djelovanje – zadatak da potencijalne prekršitelje odvrati od činjenja prekršaja.

Član 27.

Poduzeća koja bi imala iznimno visok QPK morala bi, na zahtjev nadležnih državnih institucija dokazati da visok QPK nisu postigla činjenjem štete prirodi, tj. okolišu, potrošačima, potplaćivanjem radne snage, zloupotrebom monopolskog položaja, varanjem poslovnih partnera ili države, ili pak iznuđivanjem nepravednih ugovora sa partnerima, lihvarskim kamatama itd.

Zakonita bi bila samo ona visina QPK i onaj profit koji bi bio ostvaren zakonitim sredstvima.

Za nezakonito ostvarene QPK, bez obzira koliko visoki oni bili, počinitelji bi morali bi plaćati kazne i odštete oštećenim subjektima, a manageri, koji su ih, ostvarili morali bi trpjeti i zatvorske kazne.

Vrlo visok QPK bio bi zakonit jedino ako bi bio postignut vrijednim iznašašćima u tehnologiji, organizaciji, izvrsnim, ekonomičnim radom, spretnim, ali poštenim marketingom i slično. Tako postignut visoki QPK trebalo bi i nagrađivati novčanim i drugim vrijednim nagradama.

Napomena 8

Ona «nezasitna glad za profitom» je specifično ljudska, sveta glad i vrlo je poželjna. Štoviše, ona je dragocjena ljudska osobina. No dozvoljeno je samo zakonito zadovoljavnje te svete gladiAuri sacra fames. Njena nezasitnost i zakonito utaživanje omogućila je ljudskoj vrsti da stvori i razvije umjetno biće, koje će joj poslužiti kao sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.

Pod zakonitim zadovoljavanjem ili utaživanjem ove «gladi» smatramo samo ono koje se prakticira tako da, ne čineći štetu ili nešto nezakonito, vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Trebamo se nadati da ove gladi neće nestati, niti će se ičim moći zasititi, prije nego ljudska vrsta izvrši svoju misiju, jer ona nije ništa drugo do jedan od načina na koji se do sada manifestirala ontogeničnost i težnja za ostvarivanjem onih ultimativnih ciljeva vrste.

Zbog nerazumijevanja ovih stvari, izraz Auri sacra famesSveta glad za zlatom – pogrešno je prevođen kao «Prokleta glad za zlatom» i time je razvoju civilizacije učinjena velika šteta.

Auri sacra fames, u poslovnom svijetu je ono isto što je u npr.: u umjetnosti, znanosti ili izumiteljstvu eros – strast ka stvaranju raznih velikih djela ili otkrivanju istine.

Profit je pak plod ove težnje, dakle, ono isto što su remek-djela u umjetnosti, istina u filozofiji, velika otkrića u znanosti, ili pravedne presude u pravosuđu.

Visinu profitne stope ili QPK-a, ne bi se, dakle, smjelo maksimizirati, nego gledati samo na to da nije ostvarena činjenjem štete prirodi, partnerima radnicima i drugim subjektima i da nije ostvarena nezakonitim metodama, a «glad za profitom» ne bi trebalo osuđivati, nego ju, štoviše, podsticati i podjarivati.

Osuđivati treba to kad netko profit pretvara u svoj neosnovano velik dohodak i onda ga troši na ludorije.

No to je nešto sasvim drugo, a jedan je od značajnih uzroka suvremene ekonomske i civilizacijske krize.

Profit, surplus-value – višak vrijednosti –ako je već rečeno – jedini je fond iz kojeg se financira, umjetnost, znanost i tzv. kreativni rad općenito, i jedini materijalni fond iz kojeg se, u krajnjoj liniji, može financirati napredak u ostvarivanju ciljeva vrste.

Član 28

Ukoliko nije bilo nekakvih prirodnih katastrofa, izvanrednog stanja ili nečeg sličnog, manager mora, najkasnije za 120 dana od preuzimanja posla, ostvariti dovoljno visok QPK i ostale zakonske pretpostavke za nastavak svog rada – pretpostavke propisane ovim zakonom. U slučaju kršenja ove odredbe učinit će kazneno djelo uzurpacije prava na rad. Ovo kazneno djelo nije podložno zastarjevanju.

Moguće posljedice primjene ovog zakona

Sam zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i revolucionarna previranja u društvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veličinu dohotka počeo usklađivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi također tiho i postepeno eliminirao, počinjući sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji propušta samo ono što je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono što ne valja.

Jedna od posljedica, koje bi se u slučaju njegove primjene mogle očekivati, jest smanjenje broja promašenih investicija, i opći porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logično je, naime, očekivati da će stručnjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestručnjaci. Općenito govoreći, čini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala učinio racionalnijom, ekonomičnijom i produktivnijom.

Prije svega, može se očekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje korištenje strojnog parka i radnog vremena. To je očekivanje realno, zato jer će radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponašanje sigurnim povećanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u slučaju lošeg rada, nerada ili činjenja štete. »Čovjek – kaže A. Smith – najbolje radi onda kad ne žanje samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad.« Produktivniji rad važan je faktor povećavanja QPK-a ka kojemu se teži.

Lucidniji čitatelj lako će uvidjeti da je prethodnim zakonima ustvari predstavljen način plaćanja rada kojeg je imao kapitalizam u svojim najboljim vremenima. To je bio stimulativan i motivirajući način plaćanja rada – bolji rad, bolja plaća. Ovaj zakon propisuje sličan način, ali je njegova velika prednost u tome što je standardiziran, tako da plaća određenog radnika više ne ovisi o volji ili samovolji živih vlasnika poduzeća. Upravo zbog te standardizacije rad bi bio pravednije plaćan, jer bi svi pojedinačni radovi koji bi imali jednako visoku produktivnost (QPK), jednaku kvalifikaciju i jednako radno vrijeme, bili jednako plaćeni bez obzira na to u kojem bi poduzeću ljudi radili i kojom bi se vrstom djelatnosti bavili, jer bi svi oni dali približno jednak doprinos općem društvenom bogatstvu. Ovo je jako važno, ne samo zbog pravednosti u plaćanju rada, što ima više nego veliku važnost, nego i zbog toga što je za napredak društva i ostvarivanje njegovih ciljeva, a i ciljeva vrste presudno važno da rad bude što produktivniji. Pravdu i motivaciju shvatio sam kao neka od ključnih društvenih sredstava za podizanje produktivnosti ljudskog djelovanja i ostvarivanje napretka i ciljeva vrste.

Ovaj bi zakon, dakle, kako je gore već bilo rečeno, uz pravednost stimulirao prvenstveno povećavanje produktivnosti rada i poslovanja – podizanje QPK-a.

Odnos živog i umjetnog vlasnika

U zakonu je već rečeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo tamo gdje nema efikasnog živog vlasnika – nad državnim i sličnim poduzećima. Ali, zar bi se neki posjednik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnošću rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnošću i stimulativnošću isplaćivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, oslobođen gnjavaže, briga i straha koji dolaze sa te strane, može slobodno posvetiti smišljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoćao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagača koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno čuvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorničar koji nema nasljednika otkrije da će uskoro umrijeti. On voli svoje poduzeće i brine se o sudbini radnika koje zapošljava, pa bi želio biti siguran da će se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom slučaju neće biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku?

Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao funkcionirati i kao pomoćnik živih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskorištavati svoje poduzetničke sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne može raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od živih vlasnika, može koristiti managerovom kreativnošću. Pored toga, manager ga ne može varati, kao što često vara žive vlasnike.

Uzimajući umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poželjno da živi privatni vlasnik precizira način određivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasništva nad kapitalom). Možda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak određuje po formuli:

netto profit x QPK

dohodak =  —————————

                             100

Ovim načinom određivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da – radi povećavanja svog dohotka – i uvećava svoj kapital i usavršava ga. Dohodak od vlasništva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uvećavanje i usavršavanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeću kao manager, onda bi mu, naravno, pripadala još i plaća čija bi se visina određivala onom

No ovaj zakon, brigom i kontrolom efikasnosti rada managera otklanja potrebu za nasljeđivanjem kapitalnih dobara, pa bi živi vlasnici kapitala ubrzo iščezli, a s njima i problem veličine dohotka od vlasništva nad kapitalom. Nasljeđivanje dobara stečenih radom: gotovinske obiteljske ušteđevine, nekapitlnih nekretnina, pokretnina, raznih prava itd. ostalo bi ovakvo kakvo je i sad.

No da se pozabavimo i nečim drugim.

.Iz onog što je do sada bilo rečeno, jasno se vidi da je umjeni privatni vlasnik mogao spriječiti grabež u procesu privatizacije u tzv. tranzicijskim zemljama, te da se privatizacija nije trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji je upravljao poduzećem – dok se ne nađe živi vlasnik – račune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik bio je pogodan pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku i privatizaciji, odnosno reprivatizaciji

Ima još jedna vrlo važna stvar. Velika većina poduzeća u tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim što stvaraju plaću za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mršav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogući gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzeća, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nužno takav profit, tj. točnije dohodak, pa ako nadležni državni organ (u kriznim vremenima) snizi najniži dozvoljeni QPK na 1, pa on može takva poduzeća održati u pogonu i zadržati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomoć sreće popraviti stanje u poduzeću (QPK) i tako povećati i dohotke zaposlenih, i osigurati im daljnju budućnosti.

Evo još nečeg važnog, veoma važnog.

Kad se etablira ovaj ili neki ovakav zakon, neće više dobri manageri ispaštati zbog grešaka ili lopovluka onih loših, niti će se oni loši i nepošteni moći okoristiti rezultatima koje daju sposobni i dobri, produktivni manageri.

Sami prosudite o tome da li bi to bilo dobro i za cjelokupno društvo koje, po važećim zakonima, plaća štetu koju prouzroče loši manageri, i  k tome još ih i nagrađuje.

Ovo nije nikakav vic, nikakvo sofističko ili demagoško izvrtanje stvarnosti ili karikiranje nego, nažalost naturalistički gola istina. Sjetite se samo ENRON-a, City Bank-e i prošlogodišnje afere u Schvitzerlandu, gdje je oveća grupa managera dobila nagradu od 7,5 milijardi CHF za svoj rad kojim su stvorili dug od 7,5 milijardi CHF.

No ovi su slučajevi samo stidljivo otkrivanje djelića vrha ove ledene sante koju zovemo suvremenim građanskim društvom, a koje počiva na prezastarjelim zakonskim osnovama. Gore spomenuti slučajevi nisu izuzeci nego pravilo – nužan rezultat života i rada na takvoj zakonskoj osnovi.

NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI ADMINISTRACIJE I VLASTI

prethodno obrazloženje zakona

Nema društva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata, jer administracija je stožer ili “nervni sistem” razvijenog društva. To su već odavno ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi i mislioci.

No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog društva koje bi moglo opstati kad ga počne pljačkati njegova vlastita administracija, a ne može se stvoriti niti toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno nabujale i otuđene administracije.

Baš je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prošlosti. Malom je broju lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih uništava vlastita administracija, ali nisu znali način, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan element društva, pa su isto kao i mnogi današnji ljudi, s razdirućim osjećajem nemoći, morali gledati opće propadanje.

Takav, tragičan završetak mogao bi se dogoditi i današnjoj, svjetskoj civilizaciji. Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapače, to može biti i podlogom neviđenog barbarstva i uzrokom velike bijede.

Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta.

Tehnološki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi, pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutrašnjim državnim dugom. On se sada primiče brojci od trideset tisuća milijardi dolara. Toliko su, naime, današnji, živući Amerikanci dužni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne može otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je američka administracija – pomoću inflacije, deficitarnog financiranja državnog budgeta i sličnih metoda.

Naročito nezgodna osobina ovog duga jest to što se novac koji je tim postupcima «posuđen» od budućnosti, tj. od budućih generacija ne može vratiti pravim vlasnicima ili korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna beskućnika. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato što im njihovi preci nisu vratili novac, koji su već odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka, “posudili” od njih. No to je tek stidljivi početak pokazivanja posljedica unutrašnjeg duga što ga je napravila administracija – zato jer voli lagodno živjeti na račun budućnosti. Ovo je problem međugeneracisjkih ekonomskih odnosa, ali o tome imate više u mojoj knjizi u Suma ekonomije.

God. 1989. napisao sam da sličan proces i slična sudbina uskoro čeka i buduću EU i druga administrativna carstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. A u knjizi “Apokalipsa” pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona neće moći održati niti nekakva “normalna”, tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom planetu.

Ovdje sam, opet u formi zakona, pokušao predstaviti instrument «obuzdavanja» administracije, ili vlasti, ako već hoćete, jer vrhovi administracije su onaj sloj ili dio naroda ili društva koji ima moć -vlast.

Kasnije ću pokazati da je to «obuzdavanje» administracije, ustvari njeno oslobađanje.

I DIO

 Član 1.

Članovi vlade, županijske ili lokalne (komunalne) uprave, tj. sve osobe koje obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama državne, odnosno, društvene vlasti, biraju se putem zakonitih demokratskih izbora.

Član 2.

Osobe koje putem zakonitih izbora dobiju vlast u nekoj administrativnoj jedinici (komuni, nacionalnoj državi ili uniji) imaju isključivo pravo odlučivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te primanju i otpuštanju službenika itd.

Član 3.

Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno vršenje vlasti, mjerilo kojim se ujedno određuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su putem izbora došli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti – QEAD-a.

Član 4.

QEAD se dobije tako da se ukupna ušteđevina građana zbroji s ukupnim profitom kojeg stvaraju poduzeća na teritoriju na kojem važi neka vlast, i podijeli s troškovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim teritorijem.

ukupna ušteđevina građana + ukupni profit

QEAD =   ——————————————————

troškovi funkcioniranja administracije

Obrazloženje 

Ova odredba sačinjena je na osnovu pretpostavke da se opća ljudska proizvodnja dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog života, koju sam u ekonomskim radovima nazivao »proizvodnjom radne snage«. Ona prva odvija se u tvorničkim pogonima, a ova druga u domaćinstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz «potrošnju radne snage», a «radna se snaga proizvodi» potrošnjom materijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju višak vrijednosti. Onaj višak koji se ostvari u tvorničkim pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje u domaćinstvima (višak dohotka nad troškovima života, koji su zapravo troškovi proizvodnje radne snage), obiteljska ušteđevina – »ukupna ušteđevina građana«. Obje ove vrste “viška vrijednosti” su osnovne komponete BNP- a – brutto-nacionalnog-dohotka ili proizvoda.

Troškovi funkcioniranja administracije su ustvari troškovi održavanja tih dviju proizvodnji u funkcionalnom, tj. produktivnom stanju.

Omjer BNP-a i troškova funkcioniranja administracije je ustvari kvocijent ili stopa produktivnosti proizvodnje BNP-a. To je istovremeno i stopa ili visina konkurentnosti nacionalne ekonomije.

QEAD kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje kolikog dohotka stvaranje omogućuje administracija produktivnim društvenim subjektima za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje i funkcioniranje. QEAD se može shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa proizvodnje nacionalnog dohotka.

Član 5.

Osobe koje su na vlast došle putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo pravo na vršenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr. 2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad visine QEAD-a, dužne su automatski dati ostavku na svoje položaje.

Član 6.

Svako produžavanje mandata, nakon što je visina QEAD-a pala ispod najniže dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivičnim djelom uzurpacije vlasti, koje će se kazniti zatvorom. Ovo kazneno djelo nije podložno zastari.

Član 7.

Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se krivičnim djelom obmane, koje će se kazniti zatvorom, te koje Ovo kazneno djelo nije podložno zastari.

Član 8.

Dohodak osoba zaposlenih u državnoj administraciji određuje se na osnovu cjenika radnih sati, kojeg u obliku slijedeće tablice ispostavlja nadležni državni organ.

Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer.

Vidi Tablica 2 Kratice NKV,  KV  i VKV označavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MN 3  označavaju managerovu hijerarhijsku visinu.

 Član 9

Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmični, mjesečni, ili godišnji dohodak ovisi o cijeni radnog sata, broju odrađenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada.

Član 10.

Povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj jedinici dozvoljeno je isključivo na osnovu prethodno povećanog ili smanjenog QEAD-a, odnosno na osnovu povećane ili smanjene efikasnosti. Svako drukčije povećavanje ili smanjivanje cijene radnog sata je protuzakonito, kazneno djelo.

Član 11.

Svaka administrativna jedinica dužna je na kraju obračunskog razdoblja javno iskazati troškove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Također je dužna pokazati da li je sav živi rad kojeg je zapošljavala platila točno toliko koliko propisuje tablica.

Član 12.

Za zapošljavanje u administrativnoj službi, onih osoba koje se ne zapošljavaju na osnovu izbora, nego na osnovu proste potražnje za radnom snagom, potrebna je suglasnost obiju stranki – vršioca vlasti (managera) i (budućeg) službenika – a za raskidanje radnog odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vršioca vlasti – managera), ili službenika.

Član 13

Ukoliko nije bilo nekakvih prirodnih katastrofa, izvanrednog stanja ili nečeg sličnog, manager ili managerski tim koji upravlja državom ili nekom njenom administrativnom jedinicom mora, najkasnije za 120 dana od dana preuzimanja upravljačke funkcije ostvariti dovoljno visok QEAD i ostale zakonske pretpostavke za nastavak svog rada – pretpostavke propisane ovim zakonom. U slučaju kršenja ove odredbe učinit će kazneno djelo uzurpacije prava na vlast i upravljanje. Ni ovo kazneno djelo nije podložno zastarjevanju.

Posljedice primjene ovog zakona

Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje (proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti ovisi veličina brojnika one formule (ukupna ušteda + ukupni profit), a što je veći taj brojnik veći je i QEAD.

Budući da je najprirodniji i glavni interes administracije što veći QEAD, tj. što veći dohodak administracija će nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi će takve propise koji će im omogućiti što veću korisnost ili profitabilnost.

Dalje. Ako bi dužina mandata administracije, njena moć i ugled ovisili o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti troškove svog funkcioniranja (koje namiruje porezima, prirezima, carinama itd.) do one granice, nakon koje bi svako daljnje snižavanje troškova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te težnje za smanjivanjem troškova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih rješenja, racionalizacija i inovacija koje bi sve više snižavale troškove funkcioniranja administracije. Time bi se konačno i administracija, iz društvenog subjekta koji troši nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju.

Naime, kad se administracija svede na najmanju moguću mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje društvu donose korist, dobit.

Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ograniči samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu povećavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle, koncentrirala isključivo na ekonomsku politiku i što funkcionalnije uredjivanje društva. To bi, s jedne strane, omogućilo veću specijaliziranost i stručnost administracije, pa stoga i veću efikasnost, a s druge strane, to bi dalo više slobode ostalim privrednim i ne-privrednim subjektima u društvu.

 Osvrt na osvrt

Česta reakcija na ove zakone bila je žalba: Da će se – ako se oni usvoje – morati nešto i raditi. To je sasvim točno. A ako se vi plašite toga, mogu vam reći da ćete raditi čak manje nego sada, a živjeti puno bolje, mirnije i sigurnije. U državi u kojoj najveći broj njenih građana radi neki koristan posao, ima svega u obilju, sve je jeftino i ne živi se teško i nesigurno.

Ovo, naravno, nisu svi zakoni koji su potrebni nekom društvu, nego samo oni temeljni, na osnovu kojih se društvo organizira, i o kojima ovisi hoće li ono biti bogato ili siromašno.

***

Pored ona dva zakona koja su već izložena, ovdje spadaju još i Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života i Zakon o kontroli efikasnosti školstva, koje nećemo izlagati. Reći ćemo samo to da se ta četiri zakona odnose na četiri ključna društvena subjekta:

  1. indivuduu,
  2. obitelj,
  3. poduzeće,
  4. i državu

 

i da ih dovode u motivacijski odnos spram stvaranja svog vlastitog i društvenog bogatstva, a i ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

***

Ovdje nisam spominjao Zakon o kontroli veličine ljudske populacije.

Prevelika populacija, tj. govoreći jezikom ekonomije, prevelika ponuda ljudskog života a premala potražnja za njim obara mu cijenu i vrijednost, a u zadnjim vremenima dovodi čak i do civilizacijskog regresa – pojave masovnog ilegalnog ropstva koje je neusporedivo, bezdušnije i okrutnije i od najgorih oblika antičkog ropstva. Pored toga prevelika ljudska populacija devastira i živi prirodni okoliš. Zadatak ovog zakona bio bi: da motivira nacije (naročito one mnogoljudne) na to da svoju snagu i sigurnost ne postižu veličinom svoje populacije, nego povećavanjem i usavršavanjem materijalnog bogatstva.

Krajni cilj napora i žrtava što ih čini čovječanstvo je ostvarivanje onih njegovih metabioloških i transempirijskih ciljeva, no oni, iako se radi o samožrtvovanju, ipak ne postižu pogoršavanjem ljudskog života, nego njegovim postupnim poboljšavanjem.

Eto, samo toliko, jer to je tema jedne veće knjige koja se odnosi na nužnost stvaranja Svjetske države.

Gausova krivulja.

Ovdje bih rekao nekoliko riječi o određivanju visine najmanjeg dozvoljenog QEAD-a i QPK.

Budući da uvjeti za ekonomsku i za vladalačku aktivnost nisu uvijek isti i jednako lagani ili jednako teški ili kompleksni, iznos ovih kvocijenata morat će se mijenjati s vremena na vrijeme. Važno pitanje je: ko bi donosio odluku o njihovom mijenjanju i određivao njihovu novu visinu.

Prvi subjekt za koje se može pomišljati da bi to mogao činiti bila bi vlada.

U tome ne bi bilo ničeg lošeg. No tada bi se mogli javiti predstavnici zaposlenika, poslodavaca i potrošača  i drugih subjekata sa zahtjevom da i oni mogu sudjelovati u odlučivanju.

Ni njihovo sudjelovanje ne bi bilo nešto loše, ali bi se svako odlučivanje živih društvenih subjekata nužno zasnivalo na proizvoljnosti ili nekim partikularnim interesima, a katkada i na neznanju ili nesposobnosti. A kad bi tih subjekata bilo više došlo bi do disperzije i zamagljivanja odgovornosti, za loše upravljanje društvom.

Rješenje ovog vitalnog važnog problema zapravo je jednostavno. O njemu sam govorio i u prethodnim knjigama, npr. Sumi ekonomije, ili u zakonu o kontroli efikasnosti školstva, ali više se ne sjećam točno u kojoj knjizi, možda čak i u ovoj, dalje, naprijed.

Evo nekoliko najnužnijih riječi o metodi upravljanja društvom i ekonomijom pomoću Gausove krivulje

U koordinatni sistem unijele bi se sve pojedinačne vrijednosti QEAD-a ili QPK-a i one bi nužno sačinile Gausovu krivulju. Ako bi ona bila znatno asimetrična i nagnuta na desnu stranu, to bi značilo da je onaj najniži Kvocijent prenizak ili preblag, te da bi ga trebalo podignuti.

A ako bi krivulja bila nagnuta na lijevu stranu i pokazivala znatno odstupanje, tj. povećanje broja subjekata koji posluju ili rade loše, a smanjenje onih koji rade najbolje, značilo bi da je kriterij ( QPK ili QEAD) preoštar ili prestrog, te da bi ga trebalo ublažiti, sniziti tako da krivulja bude što bliže simetričnom obliku, s približno jednakim brojem najlošijih i najboljih poslovnih ili pak upravnih subjekata, tj. da pokazuje tzv. „normalno raspršenje rezultata“.

Ovaj način postavljanja najmanje dozvoljene visine KEAD-a ili QPK bio bi lišen proizvoljnosti, neznanja, ili utjecaja partilularnih interesa itd i sveo bi veličinu pogrešaka na prihvatljivu veličinu. Budući da je ovakav način određivanja ključnog uvjeta poslovanja ili vladanja vrlo jednostavan, i pouzdan, mogao bi se prepustiti i aktualnoj vlasti. To bi ujedno bio i dobar način da se jasno odredi krivac za moguće loše stanje nacionalne ekonomije ili općenito, vlasti.

Već sam pisao o tome da bi ovakav način određivanje oštrine kriterija u ocjenjivanju učenika rezultirao time da bi učenici počeli davati svoje najbolje u nastojanju da postignu što bolje ocjene i da bi njihovi napori i uspjesi stalno bili na gornjoj granici njihovih prirodnih sposobnosti. Ova zlatna krivulja mogla bi se upotrijebiti i za određivanje najmanje dozvoljene visne QEFD-a.

Toliko ovdje o upotrebi Gausove krivulje u nekim momentima i načinima upravljanja društvom.

Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina i

tko može biti zainteresiran za njihovu primjenu?

Da li je neki ovakav projekt istinski svrsishodno sredstvo za razvoj društva ili puka utopija, može se vidjeti iz toga koliko bi subjekata u društvu moglo imati interesa za njegovo etabliranje.

Za etabliranje onog prvog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti rada managera najviše bi mogla biti zainteresirana državna administracija, jer ona bi njime dobila puno izdašniji i pouzdaniji izvor prihoda za vlastito izdržavanje, i to takav izvor o kojem bi morala puno manje brinuti nego o ovome što postoji sada. Stoga neće biti nikakvo čudo ako se ona bude intezivno trudila oko etabliranja tog zakona. Uostalom, već sam ukazao na to da je ona, u Zapadnim društvima, već poslije Drugog svjetskog rata, pristupila izradi nečeg vrlo sličnog, ali tek sporadično i u rudimentarnoj formi.

Zbog stalne kontrole efikasnosti i ekonomičnosti poslovanja, pravednog plaćanja rada i sigurnosti zaposlenja, za taj zakon bili bi zainteresirani gotovo svi zaposleni, osim stanovitog broja managera, jer ovaj zakon gotovo svu odgovornost za poslovanje poduzeća stavlja na njihova leđa. No ako bi kriteriji efikasnosti bili umjereni, kao što bi stvarno i trebali biti, radi osiguranja tzv. održivog razvoja onda bi taj zakon pružao sigurnost i velikoj većini managera, a bio bi neprihvatljiv tek za jedan manji dio njih – za one koji svoju karijeru grade na tome što vrlo spretno, lijepim izgovorima i frazama prikrivaju slabe rezultate i one koji bi se osjećali nesposobnima da zadovolje i te, umjerene kriterije.

Pored ovoga, manageri bi više preferirali ovaj zakon, tj. umjetnog vlasnika, nego živoga, jer on ne može biti uvredljiv, bezobrazan, nervozan, nepouzdan ili prevrtljiv u svojim zahtjevima, što je vrlo čest slučaj sa živim vlasnicima.

Što se tiče zainteresiranih za primjenu drugog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije, stvar je dosta slična.

Onome ko pažljivo pročita ovu raspravu biti će sasvim jasno da je već i današnjem društvu potreban neki zakon koji bi omogućio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao produktivno funkcioniranje društva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj civilizacije. Ali to uvjerenje, u politici, znači vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlo velik broj ljudi, jer to uvjerenje neće automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona. Njegovo etabliranje ovisi o tome da li u društvu postoje, ili bi se mogle izdiferencirati i formirati dovoljno velike interesne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo u neposrednom interesu da se on primjeni. Ovdje ćemo ogledati postoje li takve grupe, odnosno: da li se one mogu formirati.

To možemo vidjeti iz ove formule :

ukupne ušteđevine + ukupni profiti

————————————————— = Q E A D

troškovi funkcioniranja administracije

Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe. Faktor “ukupne ušteđevine” reprezentira potrošače, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a «ukupni profiti“ sve vlasnike kapitala i sve zaposlene (izvan administracije). Faktor “troškovi funkcioniranja administracije” reprezentira sve zaposlene u administraciji.

Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici i gotovo svi zaposleni koje predstavlja faktor “ukupni profiti” i to zbog toga što bi povećao njihove dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato što bi se, na razini cijelog društva rad pravednije plaćao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije.

Među zainteresirane spadaju i “ukupne ušteđevine”, tj. potrošači: žene koje vode domaćinstva zaposlenici i umirovljenici, te nezaposleno stanovništvo. Oni bi bili zainteresirani zbog toga što bi taj zakon pogodovao povećavanju ušteđevine i životnog standarda općenito, i to prvenstveno snižavanjem troškova održavanja života, tj. putem snižavanja cijena namirnica i svega ostalog bez čega se ne može živjeti.

Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onog zakona znatno povećala njihov dohodak i društveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik broj glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan broj ljudi, zbog njihovog snažnog utjecaja glasao za njegovu primjenu.

Na prvi pogled – što je nekada bilo čak i moje mišljenje.- protiv etabliranja ovog zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik, “troškovi funkcioniranja administracije”.- zaposlenici u administraciji – i to zbog mogućeg straha da bi zakon utjecao na smanjenje njihovog dohotka i na povećanje efikasnosti rada. No ovaj strah nije bio opravdan, jer bi primjena našeg zakona, učinila smislenijim i lakšim rad administracije, povećala dohotke administratora, njihov ugled, društvenu moć, i poštovanje naroda.

Kako?

Jednostavno.

Najveći i najprirodniji interes administracije bio bi povećavanje svog dohotka, a on se može povećati samo povećavanjem QEAD-a. Da bi ga povećala, mora smanjivati troškove svog funkcioniranja, što znači da mora smanjivati broj zgrada i prostorija u kojima radi, strojni park, potrošni materijal i ono najvažnije: broj zaposlenih, i povećavati efikasnost i uslužnost onih koji ostanu u igri.

Administrativni aparat je instrument pomoću kojeg se vlada društvom, tj. državom. Administracija je kičma i nervni sustav društvenog sistema ili države, a njen vrh, političari, su i mozak sistema. No i pored ovako važnog položaja golem broj administratora dosta je loše plaćen, a plaća im je jednako mala i jadna radili oni dobro ili loše, pa su nužno i sasvim logično motivirani da rade što lošije i manje, jer manje rada i manje muke razmjenjuju za istu sumu novca.

Ima još nešto važno. Kad se bolje promotri, vidi se da je ekonomski status suvremene administracije, u osnovnim crtama isti kao i ekonomski status kakvog su imali kasnoantički državni robovi, kako oni koji su obavljali baš administrativne poslove, tako i oni koji su radili obične fizičke poslove na latifundijama ili u rudnicima. Razlika je samo u tome što se suvremeni plaćaju gotovinom, dok su oni antički bili plaćani u naturi: smještajem, hranom, odjećom, kontubernijem, pekulijarnim stvarima itd. Stanovita razlika je i u tome što su se antičke države brinule o svojim robovima, a današnje ne.

Drugo, posao administratora je takav da socjalni psiholozi i sociolozi uglavnom smatraju da nema posla koji više i gore devastira ljudski duh od ovog, administrativnog. Zbog lošeg rada, profesionalnih, duševnih i karakternih deformacija, administratori u narodu imaju jako loš ugled. Često ih zovu «kancelarijskim štakorima».

Administrativna vrhuška, tj. oni tzv. političari nimalo ne suosjećaju s ovim položajem administracije i stalno su (premda s pravom), nezadovoljni njome. Građani također, a najnezadovoljnija je upravo sama administracija.

Bilo je dosta pokušaja da se administracija pretvori u zadovoljavajuće poslušan i efikasan državni i društveni aparat. Najpoznatiji pokušaji su onaj Weberov, Lenjinov, Rooseveltov, Maov, nekoliko pokušaja Kanadskih i Britanskih vlada…. Svi su ti pokušaji bili neuspješni, jer su se zasnivali na prostom nasilju nad administracijom: «rezanju»: njihovih dohodaka, «privilegija», prava, devastiranju i ometanju njenog posla itd. Cilj je bio iscijediti iz administracije što bolji rad i što više rada za što manje novca.

Uzvišen cilj, nema što!!!???

Bože zdravlja!!!

Iako će to u većini glava ružno zazvučati, treba ipak reći kako je vrlo dobro da je administracija elegantno izigrala i ismijala sve te pokušaje, jer da nije, stvari bi se znatno pogoršale. S druge strane, kako sam već rekao, administracija nikako ne uspijeva popraviti svoj položaj pomoću masovnih štrajkova kojima pribjegava niti opstruiranjem svog posla, tako da ove stvari miruju u mrtvoj točki. No, ne miruje društvo, nego polako…nazaduje.

Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije promijenio bi ove stvari bez ikakvog nasilja. Nakon što bi taj ili neki takav zakon stupio na snagu, administracija bi sama, radi ostvarivanja svojih interesa (što višeg QEADA), povećavala svoju efikasnost i uslužnost. Smanjila bi broj zaposlenih, a podigla im dohotke i ugled na razinu onakvih subjekata koji dobro upravljaju društvom i brinu se o dobrobiti građana, radnika, poduzetnika, poduzeća i drugih društvenih subjekata.

Vjerujem da bi nakon etabliranja nekakvog ovakvog zakona posao administratora postao takav da bi ga službenici sa zadovoljstvom i čak sa strašću obavljali, jer bi neposredno vidjeli rezultate svog rada, kako u svom novčaniku tako i u napretku svoje okoline i cijelog društva. Veliko je, naime, to zadovoljstvo i sreća kad čovjek vidi da je uspio stvoriti ili izgraditi neko veliko ili značajno javno dobro. To je motiv kojeg ne treba potcjenjivati, jer, možda, spada u red onih najsnažnijih ljudskih motiva. Nije nimalo rijedak slučaj da ljudi daju i svoj život radi toga da bi postigli nešto takvo.

Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije, pretvorio bi, dakle, ove demotivirane, omrznute i prezrene «robove» u osobe i institucije dostojne velikog poštovanja. To sam čak i uživo imao prilike vidjeti, premda rijetko i, nažalost, samo nakratko. Naime, na ovom zgarištu, nekad propulzivne civilizacije, zna se katkad pojaviti i poneki plamićak svjetla i dobra, ali se, nažalost, brzo ugasi.

Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije, zapravo je zakon o oslobađanju administracije, jer on bi administraciji dao slobodu i autonomiju, slično, ali u puno većoj mjeri nego što su je radnicima dali zakoni kojima je ukinuto ropstvo i kmetstvo. To bi bilo dobro, jer bi administratori – koji bi tada bili motivirani na rad – bili neusporedivo efikasniji i produktivniji nego sada kad imaju neformalni status robova koji su prinuđeni na rad. Pored toga, autonomija, koju joj daje ovaj zakon, omogućila bi administraciji da se sama organizira onako kako bi njoj najviše odgovaralo, u svrhu postizanja što je moguće višeg QEAD-a, od čega bi, i ona, i društvo imali koristi.

Ovdje ima još nešto važno, nešto što se odnosi na administrativne vrhuške, tj. tzv. političare.

Ako bi dužina njihovog mandata i visina dohotka ovisila o visini postignutog QEAD-a, a ne o volji biračkog tijela, koja se često pretvara u samovoljnu tiraniju kroz koju biračko tijelo – ne misleći nimalo na sutrašnjicu – traži da mu se odmah sada dade još i «kruha s’vrh pogače» i koješta drugo, ako bi, dakle, dužina mandata političara ovisila o visini QEAD-a, a ne o ovima: …da nobis hodie… – daj nam danas politička aktivnost mogla bi biti puno uspješnija i produktivnija.

Tiranija narodne (biračke) razmaženosti onemogućuje političare u realizaciji velikih poduhvata, kojima bi znatno unaprijedili ne samo svoj ugled, i životni standard naroda, nego i razinu razvijenosti civilizacije. Čini se da političari strahuju od izvođenja pravih, velikih poduhvata, i klone ih se baš iz straha od te razmaženosti, samovolje ili histerije biračkog tijela. Neki takav zakon kakav je Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, garantirao bi političarima da će, umjesto permanentnog «primjenjivanja vatrogasnih mjera» slobodno i bez straha moći izvoditi i one značajnije, i za društvo važnije poduhvate, programe, reforme itd.

Uostalom, već sam u pređašnjim radovima često isticao da bi ovakav zakon čuvao dobre narode od loših vlada, a dobre vlade od loših, ili loše raspoloženih naroda.

No, da rezimiramo.

Prethodna kratka analiza pokazuje da je ona interesna grupa koja bi glasala za primjenu ovog, drugog zakona ipak dovoljno velika da bi mogla odnijeti pobijedu na izborima ili nekakvom referendumu i čini se da je problem samo u tome što nedostaju ljudi koji bi širu javnost upoznali sa samim zakonom i njegovim prednostima pred postojećima ili cijelim hrpama zakonodavnog smeća, koje se neštedimice nude.

Eto, toliko o utopističnosti i realističnosti, odnosno stvarnoj svrsishodnosti prethodna dva zakona. To smo bili dužni trezvenosti, poštenju i istini.

***

A sada o stvari koja bi se mogla pokazati najvažnijom.

Stoga vas molim da to pažljivo pročitate i ne zaboravite baš odmah nakon čitanja.

Elem, da počnem.

Već sam dosta jasno pokazao da ključni društveni i politički subjekt, subjekt A, onaj koji upravlja društvom (vidi onaj trokut) – zbog svog faktičnog ropskog, ekonomskog položaja i demotivirajućeg odnosa prema ostvarivanju ciljeva društva nije zainteresiran za napredak društva, nego samo za opstruiranje svog posla. Iz toga, u vremenima u kojima se taj subjekt osvijesti i ojača, sasvim prirodno proizlazi civilizacijska i društvena stagnacija ili nazadak.

Ni vladajuća vrhuška ovog subjekta, A, administrativna vrhuška, tj. tzv. političari, nisu zainteresirani, za ostvarivanje ciljeva društva, nego gotovo isključivo za održavanje svog položaja, koji se najlakše i najduže može održati ako se čini najmanje grešaka. To se pak najlakše postiže time da se ništa ozbiljno ne poduzima i ne radi,… jer,… ko ne radi taj i ne griješi.

Jednostavna, ali vrlo funkcionalna metoda.

Najduže se, dakle, i najlakše održavaju na vlasti ljudi koji ništa ne naprave, ali su sposobni uvjeriti lijene i inertne mase da su napravili mnogo toga ili da su barem svojom velikom umiješnošću, marom i požrtvovnošću usporili kataklizmički nazadak i navodnu katastrofu koja je prijetila.

Živimo, dakle, u epohi u kojoj najduže i najčešće vladaju razni patološki častohlepni ljudi, varalice i lažovi.

Može li tu itko razuman očekivati neki sustavni i kontinuirani napredak?

Djelatnošću ljudske vrste upravlja „instinkt“ za saomooslobađanjem i ostvarivanjem onih ulitmativnih ciljeva vrste, koji će omogućiti posvemašnju slobodu.

No, može li se istinska sloboda ili barem proces zbiljskog oslobađanja očekivati u društvu kojim, kako smo pokazali, vladaju, ne samo demotivirani, nego kontramotivirani robovi?

Preduvjet nastavka procesa samooslobađanja ljudske vrste jest, dakle, oslobađanje onog subjekta A (političke vrhuške društva i administrativnog aparata), i to nekim takvim zakonom kakav je već prikazani Zakon o kontroli efkasnosti administrativne djelatnosti. Jedino vlast koja je motivirana ka ostvarivanju ciljeva društva može narode i cijelu vrstu voditi putem samooslobađanja, jer je zapravo motivirana na ozbiljavanje slobode.

Sažetak

 Poznato mi je da živimo u vremenu u kojem je jako teško do kraja pročitati tekst koji je veći od pola stranice, a kamo li neki ovakav koji ima tridesetak stranica.

Stoga bih onima koji do sada nisu pomrli od dosade ili pozaspali, htio na kraju reći o čemu sam to govorio.

Evo.

Htio sam pokazati da je u drugoj polovini dvadesetog stoljeća došlo do intezivne degeneracije građanskog društva koja ga je oslabila i unazadila. Nadalje, htio sam također pokazati da se ova degenaracija ne otklanja isključivo stvaranjem nekakvih zajedničkih tržišta, unija ili federacija, niti aneksijom teritorija drugih država, nego prvenstveno reformom pravnih temelja građanskog društva, takvom reformom koja bi sve ključne društvene subjekte, prikazane onim Magičnim trokutom:

Trokut?  

– A – one koji upravljaju društvom, vlast; B – subjekte koji upravljaju kapitalom, poduzećima, bankama etc; i C – radnike, «običnu raju»

– dakle, koja bi te subjekte dovela u motivacijski odnos prema stvaranju i usavršavanju kapitalne ljudske imovine, P.  Vidi gore : Magični trokut.

Postavljanje sva tri postojeća subjekta u motivacijski odnos spram uvećavanja i usavršavanja kapitalne društvene imovine i stvaranje onog četvrtog, najvažnijeg moguće je izvesti samo pomoću zakona kao što su gore izloženi: Zakon o kontroli efikasnosi rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, te :Zakonom o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života i Zakonom o kontroli efikasnosti školstva, koje ovdje nisam izlagao.

To je, po mom mišljenju moguće izvesti samo pomoću zakona kao što su gore izloženi: Zakon o kontroli efikasnosi rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, te :

Zakonom o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života i Zakonom o kontroli efikasnosti školstva, koje ovdje nisam izlagao.

Etabliranjem nekih ovakvih zakona nastao bi najviši oblik, sinteza u procesu razvoja vlasništva – umjetni vlasnik. A taj umjetni vlasnik, pak ne bi bio ništa drugo do kapitalna ljudska imovina koja bi, upravo temeljem ovih zakona postala sposobna brinuti se o sebi i o ljudskoj vrsti, raditi za nju i ostvarivati njene ultimativne ciljeve.

Ljudsku vrstu shvatio sam kao ontogeničnu – sposobnu stvoriti umjetno biće, koje je neophodno sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva vrste – ciljeva čije ostvarenje daje smisao ljudskom postojanju.

Pravo – ius, common law, recht, lois, diritto definirao sam kao eksternaliziranu, objektiviranu volju ljudske vrste – volju koja je eksternalizirana ili objektivirana kao instrument i metoda kojom vrsta samu sebe navodi, motivira i prisiljava na stvaranje umjetnog bića i njegovu upotrebu u svrhu ostvarivanja onih svojih ultimativnih, metabioloških i transempirijskih ciljeva.

Ljudska vrsta je izvorni adresant prava, a samim tim i izvorni, prirodni suveren.

Individue, nacije, rase, privremeni nositelji suverenitata vrste, samo su glasnogovornici i izvršitelji njene volje koji trebaju biti nagrađeni srazmjerno veličini i vrijednosti doprinosa kojeg su dali ostvarivanju ciljeva vrste.

Zahtjev i zadatak kojeg postavljaju pravda i proces ostvarivanja ciljeva ljudske vrste jest uspostavljanje svjetske, globalne države. Uostalom, ima li išta prirodnije, išta normalnije od toga da svi pripadnici iste vrste žive i rade u okviru istog zakonskog sistema ?

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno njerilo za sve.

No ako tu Svjetsku državu budemo stvarali onako kako smo stvarali EU, prostim ujedinjavanjem i kooptiranjem postojećih država – čija društva pate od staračkih bolesti – postići ćemo smo samo to da će se te bolesti, koje su zahvatile građanska društva i njihovu demokraciju, temeljito i potpuno proširiti po cijelom planetu i živjet će se vjerojatno puno gore i teže nego sada, a možda i onako kako govore ljudi koji smatraju da je NWO – novi svjetski poredak nekakva sotonska zamisao.

(Što se tiče EU, ona može opstati i ostvariti svoje ciljeve jedino reformom koja je bazirana na onakvim zakonima kakve smo prikazali, a koji bi njenoj demokraciji dali novu snagu, produktivnost i dugovječnost. No EU je sada sporedan problem. Vraćamo se svjetskoj državi.)

Svjetska država, koja je najnužnija nužnost, najpotrebnija potreba ljudske vrste, treba se temeljiti na reformiranom i revitaliziranom građanskom društvu i ojačanoj demokraciji, tj. na onim gore prikazanim zakonima, jer oni sve važnije društvene subjekte motiviraju, ali i prisiljavaju na to da svoje interese i svoje vlastite ciljeve ostvaruju isključivo na način kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi vrste, ciljevi raznih unija ili federacija, ciljevi nacija, lokalnih država i državica, grupa, klasa, profesija itd. Ovu unaprijeđenu demokraciju često sam nazivao i nomokracijom – vladavinom zakona.

Dalje, nužno je da cijela vrsta, svaki njen dio živi u jednoj državi, tj. da se pokorava istim zakonima radi toga da bi se zasluge svih individua, nacija, rasa ili država mogle mjeriti istim mjerilom i da bi se svi ovi subjekti mogli pravedno nagrađivati za svoje doprinose ostvarivanju onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

Nemojte sada, molim vas misliti da sam ja neki sanjar koji je iznjedrio ideju Svjetske države i želi da se ona odmah ostvari, premda sam već prije pola stoljeća pisao o njoj u knjizi Panarhopolis. Nisu ju stvorili niti moji neposredni prethodnici, oni lucidniji državnici koji su ju spominjali i naviještali ju u nekoliko zadnjih decenija. Mi (ti moji prethodnici i ja), samo podsjećamo ljudsku vrstu na jednu od njenih vitalnih potreba.

Onu Izreku. „Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve -nisam stvorio ja, niti ljudska vrsta. Prije će biti da je duh kojeg izražava ta izreka stvorio ljudsku vrstu, odnosno točnije; ljudsko društvo, njegove zakone, humani život, kulturu civilizaciju itd i da će konačno, ako bude sreće stvoriti i svjetsku državu.

Težnja ka stvaranju svjetske države postoji, dakle, otkad postoji ljudska vrsta, jer je to težnja vrste da živi po zakonu koji daje smisao njenom postojanju. A, kako sam već rekao, nije ljudska vrsta stvorila tu težnju, nego ta težnja ljudskost ljudske vrste. Iz nje, iz te težnje, proizišla je razlika između ljudske vrste i drugih životinjskih vrsta na ovom planetu.

Realizirana klica, a čak i sam realni korijen buduće Svjetske države nastao je već odavno, u Rimsko doba, kroz razvoj prava zvanog Ius gentium, koje je zapravo pravo ljudskog roda Ius generis, ili pravo što prirodno i nužno važi za sve pripadnike ljudske vrste, bez obzira na to gdje i u kojem će vremenu živjeti.  Ovo nadvremensko pravo nastalo je već u Ranoj Rimskoj Republici i nastavilo se razvijati za vrijeme Carstva. Ius civile populi Romani  bio je samo nevjerojatno dobar vid Ius gentium-a, a Rimska država, upravo zbog toga što je faktično bila utemeljena na Ius gentium-u, bila je prava, istinska svjetska država, usprkos tome što je bila ograničena samo na djelove teritorija Evrope, Afrike i Azije – što je tada, uostalom bio svekoliki civilizirani svijet – cijela ekumena.

Sačuvavši Rimsko pravo, Justinijanovo Pandektno pravo sačuvalo je i pravnu klicu svjetske države za buduća vremena.

Ona se najprije opetovala kao duhovni imperij koji se počeo stvarati u Vatikanu, i proširio na cijelu Evropu, a u sedamnaestom stoljeću, kroz teorije prirodnog prava, u antitezi spram ekleziokratske vatikanske ideologije, ponovno se obnavlja i ideja o svjetovnom zajedništvu svih naroda u okviru nekakve pravne, odnosno sekularne državne zajednice. Najznačajniji mislioci, od tog vremena do danas, smatrali su da su lokalne države samo privremena, prolazna pojava koja treba ispuniti vrijeme i dati iskustvo za uspostavljanje prave, potpuno razvijene, svjetske, globalne države.

Ja mislim da su ti ljudi bili u pravu, ali važnost i nužnost uspostavljanja Svjetske države ne može se potpuno jasno uvidjeti ako se ne shvati da je pravo objektivirana volja ljudske vrste, a ne neke nacije, te da je upravo vrsta izvorni adresant prava i prirodni suveren, koji svoj suverenitet treba i može ostvariti jedino putem Svjetske države.

No ne radi se samo o tome. Uspostavljanje svjetske države je zahtjev pravde i funkcinalnosti ljudske vrste u ostvarivanju njenih ultimativnih ciljeva. Ako ih hoće ostvariti i time osmisliti svoju tešku i patnjom protkanu egzistenciju, čovjek se ne može oglušiti ni na jedan od ovih zahtjeva.

Živuće generacije, kako se čini, još uvijek vjeruju su da će se narodi moći funkcionalno povezati tehnološkim dostignućima.

No pokazalo se upravo obrnuto.

Visoko razvijena tehnologija, koja doista može funkcionalno povezati sve narode, izvela je njihovo do sada neviđeno razjedinjavanje i neprijateljstvo, i to upravo stoga što ne postoji jedinstveni svjetski ili globalni pravni sustav koji je nužan za miran i funkcionalan međunarodni ekonomski, klulturni, znanstveni i sav ostali saobraćaj, tako da narodi, usprkos važenju stotina neusklađenih državno-pravnih sistema, žive u neprijateljstvu, strahu i posvemašnjoj pravnoj i političkoj nesigurnosti kao da ne poznaju nikakav zakon niti pravo. A tako žive baš zato što visoko razvijena tehnologija ove narode koji žive na temelju neusklađenih i proturječnih sistema dovodi u vrlo tijesan i mnogostran neposredni dodir, koji bi se mogao pokazati čak i vrlo poguban za cijelu vrstu, kataklizmičan.

Rješenje, naravno, nije u povratku na tehnološki primitivizam, kako danas misli velik broj ljudi, nego u izlasku iz pravnog ili zakonskog primitivizma i kaosa – stanja; Bellum omnium contra omnes.

Još nešto iznimno važno. Budući da je vrsta, kako ja mislim, ključni oblik čovjekovog postojanja, istinsko pravo, danas ne podrazumijeva samo osiguranje pravde i ravnopravnosti za sve subjekte živućih generacija, nego i za one koje će se roditi možda tek za koju stotinu ili tisuću godina – zaštitu njihovih prava. Bez toga, bez pravednih i funkcionalnih međugeneracijskih odnosa neće biti niti ostvarenja ciljeva ljudske vrste, a ako ga i bude bit će krvavo skupo, preskupo plaćeno. No o tome više u Zakonu o kontroli efikasnosti školstva.

Eto, samo toliko.

Onima koji su preživjeli još i ovo, i ostali normalni, želim uspješan posao u reformi građanskog društva i stvaranju svjetske države.

Nobelove nagrade nestrpljivo čekaju da vam budu uručene.

Sdračno

Vaš

Petrus

A sada još koju riječ za izdanje na hrvatskom govornom području.

Svima je poznato da nam je ekonomija u krizi. Nezaposlenost, besparica, depresija, recesija i ostale srodne stvari.

Zakoni koje sam spominjao nesumnjivo bi vodili ka izlasku iz krize, ali naša je situacija takva da zahtjeva još nešto što bi ubrzalo njihovo djelovanje i onemogućilo povratak u nekakvo koliko, toliko normalno stanje.

Bilo je dosta mislilaca koji su pokušavali naći «lijek» protiv ekonomske krize, ali se čini da to nikom nije pošlo za rukom. Ono što je na tom polju uspješno provedeno nije poticalo od mislilaca, nego od «praktičara» kojima nije bilo ni na kraj pameti da «liječe» krizu, nego da se naprosto oslobode nekih aktualnih ekonomskih i životnih problema, pa su kroz te aktivnosti neočekivano riješili neke probleme koje je stvarala kriza.

Ovdje mislim prvenstveno na tzv. javne radove. Prakticirali su ih Roosevelt, Hitler, Musolini, a i neki drugi državnici.

Zašto su javni radovi bili efikasno sredstvo za borbu protiv krize?

Čini se da je stvar u slijedećem.

U vremenima koja su prethodila krizi, ljudi su, najviše zbog neosnovane vjere u svemoć novca, a i nepromišljenosti i nebrige živjeli prilično razuzdano. Investirali su silan novac u stvari iz kojih se on više nikako nije mogao transformirati u svoj (novčani) oblik i pozicionirao se na takvim mjestima sa kojih se više ni na koji način ne može vratiti u promet. Onaj koji bi se čak i mogao vratiti ne bi to htio, jer bi se po tržištu morao kretati sa silnim gubicima i na kraju propasti.

Novca je naprosto nestalo iz prometa, a nagomilao se velik broj stvari koje ne omogućuju prežvljavanje i normalno poslovanje : mrtve fabrike, poduzeća i banke, golema i skupa državna administracija, troškovi za izdržavanje velikog broja nezaposlenih, vile , jahte, skupi automobili etc, etc.

Prvi, takoreći instinktivan potez u liječenju ove bolesti bio je doštampavanje novca koji je nedostajao. Tako je pokrenuta inflacija koja je još više produbila problem, zakomplicirala stvari i otežala život i izlazak iz krize.

Toliko o simptomima i dijagnozi.

A što je s terapijom?

Evo nešto i o tome.

Javni radovi s jedne strane, a inflacija s druge, pokazuju da se izlazak iz krize ne može financirati novcem, nego samo radom, i to onim koji proizvodi elementarna dobra za preživljavanje: hranu, odjeću, obuću i slično – ono što je najpotrebnije.

Velik broj nezaposlenih prisiljava društva na to da se otvaraju jeftina, niskoproduktivna radna mjesta – dijelom zbog toga da bi se što većem broju ljudi olakšalo preživljavanje, a dijelom zbog toga što nema novca kojim bi se financiralo otvaranje skupih, visokoproduktivnih radnih mjesta. Da stvar bude gora, nema niti novca kojim bi se kupovala roba proizvedena na tim visokoproduktivnim radnim mjestima, pa ih nitko i ne želi otvarati.

Čemu uzimati kredite i graditi fabriku za proizvodnju automobila ako se već unaprijed jasno i sigurno zna da te automobole neće imati tko kupovati?

Eto, čini se da je izlaz iz krize u tome da se otvori što je moguće veći broj niskoproduktivnih radnih mjesta, na kojima će se proizvoditi ono što je najpotrebnije za život.

Poznati javni radovi bili su upravo to – masovna niskoproduktivna radna mjesta čije je uspostavljanje financirala država.

To bi bilo efikasno i danas.

A moglo bi se urediti i tako da rad bude potpuno plaćen ali tek kad radnik ode u mirovinu. Zaposleni u javnim radovima imali bi tzv. beneficirani radni staž. Ako je netko radio godinu dana na javnim radovima, imao bi tri godine radnog staža i išao bi u mirovinu tri godine ranije, a njegov rad bio bi mu isplaćivan u obliku mirovine.

Ali uz to, moguće je i slijedeće:

besplatno, na određeni rok, ustupiti nezaposlenim ljudima plodnu zemlju na korištenje, gdje će ti ljudi proizvoditi upravo ono u čemu, za vrijeme krize, vlada najveća oskudica – prvenstveno hranu.

Država bi mogla financirati nabavu isključivo ručnih alata za obradu zemlje i štampanje jedne knjižice sa uputama o tome kako se uzgajaju razne biljne ili životinjske kulture. To znači da otvaranje jednog takvog radnog mjesta ne bi smjelo koštati više od npr.: 50 Eura.

Rad na tim radnim mjestima, stvorio bi, već za nekoliko mjeseci novu vrijednost koja bi bila cca deset puta veća, dakle, oko 500 Eura (npr.). Kasnije bi taj omjer bio i znatno veći.

Izlazak ih krize financirao bi se, dakle, tako što bi, direktno rad, a ne novac, stvarao nove upotrebne vrijednosti neophodne za život.

Antikejnezijanci s pravom su se rugali Kejnezijancima kad su ovi govorili da i potpuno neproduktivni masovni rad oslobađa od krize, jer onaj ključni i pogubni način očitovanja krize nije u nestašici novca, nego u tome što nemamo što jesti – krčenje crijeva, grčevi u stomaku i mrak u duši.

Dio onog oskudnog novca koji bi bio raspoloživ za uobičajenu robnonovčanu cirkulaciju, mogao bi se upotrebiti za otvaranje visokoproduktivnih radnih mjesta, na kojima bi se postepeno zapošljavali ljudi koji su dotle radili na onim niskoproduktivnim.

No da se vratimo k pitanju:

zašto otvarati niskoproduktivna radna mjesta?

Već smo rekli da nema novca za otvaranje onih skupih, visokoproduktivnih te da otvaranje niskoproduktivnih radnih mjesta omogućuje masovno zapošljavanje.

Da li bi se  time snizila opća produktivnost nacionalnog gospodarstva?

Ne, ne bi.

Naime, za vrijeme ovakvih kriza nacionalno gospodarstvo već je jako niskoproduktivno i to zato što golem broj ljudi ne stvara ništa, nulu. I kad tu nulu zbrojite sa onim što se proizvodi na visoko produktivnim radnim mjestima i podijelite sa brojem sumanada koje ste zbrojili dobijete nisku nacionalnu produktivnost.

Zapošljavanje nezaposlenih na niskoproduktivnihm radnim mjestima povećalo bi, dakle, opću ili prosječnu nacionalnu produktivnost.

Evo, pogledajte ovaj jednostavni račun:

10 + 2 : 2 . Deset plus dva podjeljeno sa 2 veće je od

10 + 0 : 2

U ovoj nejednadžbi, 10 označava vrijednost stvorenu visokoproduktivnom proizvodnjom, 2 niskoproduktivnom, a 0 nerad i život na osnovu tzv. socijalne pomoći.

Pa bi račun mogao glasiti i ovako: 10 – 2 :2 – deset minus dva, podjeljeno sa dva

S druge strane, nepromišljeno i nasilno formiranje visokoproduktivnih radnih mjesta, nasuprot očekivanjima, moglo bi i sniziti opću ili prosjećnu nacionalnu produktivnost, jer bi povećalo broj nezaposlenih i izdatke za njihovo izdržavanje i neproduktivnu potrošnju.

To bi moglo dovesti i do nekakvog ovakvog računa:

10 – 2 – 2: 2. Deset minus dva, minus dva, podjeljeno sa dva.

Eto. Iako javni radovi i rad na niskoproduktivnim radnim mestima – čeprkanje po zemljii radi uzgoja krumpira. rajčica, graha, salate, kupusa, tu i tamo koje kokice ili pajceka – izgledaju kao nekakav primitivizam ili nekakvo masovno kažnavanje ljudi, i to onih koji nisu krivi, ipak bi to bio mudar, vrlo mudar način da se relativno brzo iziđe iz krize.

Tim bi načinom, ljudi svojim radom stvorili sredstva za otvaranje visokoproduktivnih radnih mjesta za koja su se i školovali. Jasno, ovdje se pretpostavlja da su etablirani onakvi zakoni kakve sam gore prikazao, kako netko nesavjestan ne bi trud ovih ljudi upotrebio u krive svrhe.

Jasno, to nije jedini i posvećeni instrument izlaska iz krize, nego tek jedan od velikog broja takvih instrumenta koje bi trebalo upotrebiti simultano da bi mogli dovoljno brzo dati dobre rezultate.

Eto. Može tako, a može i puno gore.

Najveći problem u pokretanju nekakvog ovakvog procesa bio bi u slijedećem: kako ljude privoliti na takav odnos prema životu i rad. Jer većina je već navikla na to da životari bez ikakvog rada, od tzv. socijalne pomoći koja će nužno biti sve manja i manja.

Ti će se ljudi trgnuti kad im voda dođe do usta. Ali to su već opasne vode i ko zna što bi se sve tada moglo dogoditi.

A teška i opasna vremena tek dolaze.

Zašto su ta vremena opasna?

Ne može biti sumnje u to da bi ljudska vrsta htjela stvoriti jedan bolji svijet. No da bi se to moglo izvesti potrebno je, neizbježno, nužno, razoriti, ukinuti ovaj poli-nomo-kratski, ili, možda točnije „kaotični sistem“, ili možda najtočnije, bezakonje na kojem se temelji suvremeni život i suvremena svjetska civilizacija. Pronicljivim ljudima, slijepo, nesvjesno djelovanje instinkta ka tom nužnom razaranju očigledno je u svakom segmentu suvremenog života, a očigledno je i to da je kontrola njegovog djelovanja vrlo diskutabilna.

Ne bih želio nikoga plašiti, nego podstaknuti naš oprez pitanjem:

A što ako to funkcionlno razaranje postane disfunkcionalno i potpuno se otme kontroli???????

Toliko.

Vaš Petrus

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: