Skip to content

Novi svjetski poredak

08.04.2015.

Petar Bosnić Petrus

NOVI SVJETSKI POREDAK

Povijesna predigra – Novi i Stari svjetski poredak

Tema: Novi, vs Stari svjetski poredak – la querelle des anciens et de moderneprijepor Starog i Novog – postala je aktualna već davno, u vrijeme kad se pripremala smjena feudalnog poretka građanskim. Na praktičko-povijesnom planu, taj je prijepor najprije rezultirao ukidanjem feudalne anarhije i sjedinjavanja samostalnih, suverenih i anarhički samovoljnih kneževina i grofovija u jednu jedinstvenu nacionalnu državu, a zatim rušenjem feudalizma i uspostavom građanskog društva.

No, vrijeme je prolazilo i ono što je nekada bilo Novo učinilo je Starim.

Današnji, novi, Novi svjetski poredak, iako još nije definiran, (osim kao nekakav misteriozni sotonski plan, kakvim ga prikazuju pristalice aktualnog, sada već Starog svjetskog poretka), nesumnjivo, premda sasvim nesvjesno i neplanski teži ka tome da dokine globalnu, međunarodnu anarhiju uzrokovanu suverenitetom nacionalnih država i uspostavi jednu jedinstvenu svjetsku državu, unutar koje bi lokalne nacionalne države imale vrlo visok stupanj autonomije, ali ne i suverenitet. Suverenitet bi imala isključivo ljudska vrsta.

Na političko-društvenom planu, Novi svjetski poredak ide za tim da usavrši i tako revitalizira demokraciju i transformira ju u globalnu nomokraciju globalnu vladavinu zakona – takvih zakona koji su izraz opće volje ljudske vrste.

Da bi se ozbiljio, budući, Novi svjetski poredak, i ljudi, i nacije moraju shvatiti da su samo različiti pripadnici ljudske vrste i da, prema tome, svoje interese i ciljeve moraju uskladiti sa njenima. Treba postati jasnim i to da su interesi i ciljevi vrste nužno i prirodno nadređeni interesima i ciljevima svih ostalih subjekata koji ju čine, počev od individua, nacija, država, društava do raznih pojedinačnih kultura i civilizacija.

Naravno, ovdje se ne radi ni o kakvoj eksploataciji nacija ni ostalih subjekata, od strane ljudske vrste, jer svi se ti subjekti – prema principima na kojima se temelji svaki produktivan i dobar poredak – mogu i trebaju boriti za ostvarenje svojih vlastitih interesa i ciljeva, ali to mogu, tj. trebaju i smiju činiti isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruju i interese i ciljeve ljudske vrste.

To je princip uzajamnosti, organičnosti ili funkcionalnosti. Ljudska vrsta treba propisivati i prakticitrati takav NAČIN ostvarivanja vlastitih ciljeva, kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve svih onih subjekata od kojih se sastoji, a svi ti subjekti pak, kako je već rečeno, i sami trebaju ostvarivati svoje ciljeve, ali opet, isključivo na NAČIN koji vodi i ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Presudan je, dakle, taj NAČIN, na koji se ostvaruju vlastiti ciljevi, odnosno NAČIN na koji se što čini, jer se jedino pomoću pravno ispravnog, zakonitog i pravednog NAČINA činjenja, mogu ostvariti ciljevi i interesi vrste i svih ostalih subjekata, a i sama pravda.

Valjan je, dakle, tj. funkcionalan, samo onaj način koji pravomjerno ostvaruje interese svih subjekata.

Odlika današnjeg, aktualnog, Starog, štoviše, prestarjelog i izvitoperenog, dekadentnog svjetskog poretka jest to da nacije, rase, klase, elite i drugi subjekti, u nekim bitnim stvarima ostvaruju svoje interese nauštrb interesa drugih subjekata i nauštrb interesa ljudske vrste.

Aktualni, tj. Stari svjetski poredak odlikuje i to da ima toliko različitih zakonskih sistema i toliko suverena koliko i nacionalnih država – Quot civitatum, tot dominorum, što je u suprotnosti čak i s pojmom suvereniteta – vrhovne vlasti – suprema dominatio, jer suveren, najviši gospodar, princeps ili dominus može biti samo jedan, a na Zemlji – zbog razloga koje ću kasnije navesti – deklarirani, prirodni i legitimni suveren, od danas, može biti samo ljudska vrsta.

Ova različitost pravnih sistema ometa produktivni međunarodni saobraćaj, a suverenitet vlasti svake lokalne države velika je pogodnost i za izbijanje ratova.

Ostvarivanje principa moderniteta u politici – formiranje suverenih nacionalnih država i građanskog društva, svojevremeno se pokazalo kao vrlo funkcionalan i ispravan NAČIN ostvarivanja ciljeva nacija i ciljeva ljudske vrste.

No, taj, nekada Novi – „de moderne“ – svjetski poredak, s vremenom je zastario i pretvorio se u Stari i umjesto reda i poretka postao je nered, bezakonje i „rat svih protiv svih“, tako da je to danas NAČIN opstanka na koji se više ne može ostvarivati, nego samo ometati ostvarivanje ciljeva nacija, i ciljeva vrste.

Princip, nekada novog, a danas već starog ili zastarjelog svjetskog poretka: koliko država, toliko, različitih mjerila i različitih zakonskih sistema treba zamijeniti principom Novog, budućeg poretka, čiji će temeljni izraz biti, kako sam često isticao:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve.

No, radi toga da bi različite lokalne nacionalne države ili kulture mogle optimalno iskorištavati svoje osobitosti, tj. svoje komparativne prednosti i konkuriati jedna drugoj, te kroz konkurenciju napredovati u svom bogatstvu, kulturi i blagostanju, trebale bi imati visok stupanj autonomije na području samoorganizacije. Autonomija bi omogućavala efikasnu konkurenciju, a ova međusobno natjecanje, koje bi održavalo vitalnost ljudske vrste i omogućilo ekonomično ostvarivanje njenih ciljeva.

Različitosti

Ljudi plitke pameti i neskolni razmišljanju često tvrde da bi etabliranje jednog jedinstvenog zakonika za cijeli svijet i stvaranje svjetske države uništilo sve različitosti na svijetu i dovelo do nekakvog kulturnog i civilizacijskog mrtvila, sivila, fašizma i koječega još.

Koje li gluposti!!!???

Istina je upravo suprotna.

Ako jedno pravilo ili jedan zakon jednako važi za sve istovrsne subjekte onda on dovodi na vidjelo upravo razlike među njima. A ako se to pravilo odnosi npr. na kulture i vjere i propisuje da su sve kulture i vjerske konfesije ravnopravne, onda će takav zakon dovesti na vidjelo njihove stvarne razlike, i to one osnovane, pa će se nad druge kulture i vjere izdići ona koja bude šarmantnija ili prihvatljivija većem broju pripadnika nekog društva ili ljudske vrste, koja bude vjerodostojnija, perspektivnija, “nudila više”, bolje itd. I na osnovu toga će zauzimati liderski položaj sve dok ju ne smjeni neka druga produktivnija, primamljivija ili perspektivnija.

Istinske razlike, dakle, pokazuju se i poštuju jedino tamo gdje se sve istovrsne stvari mjere istim mjerilom, i jedino tu razlike postaju izvor inspiracije i materija iz čijeg reflektiranja proizlazi napredak.

Tamo gdje se svak mjeri nekim svojim mjerilom ne mogu se vidjeti, niti stvarne razlike, a niti istote (jednakosti), jer je to stanje nereda ili kaosa.

Preduvjet otkrivanja zbiljskih različitosti te njihovog poštovanja i uvažavanja jest, dakle, “jedan zakon za sve”.

Uostalom, to je jedan od temeljnih principa humanog i društvenog života – života utemeljenog na zakonitosti i pravdi.

Svaki dobar i pravedan zakon daje istovrsnim društvenim, pravnim i ekonomskim, i drugim subjektima jednake capacitates iuridicae – jednaka prava, jednakost, tj, ravnopravnost u odnosu na svoje odredbe. A upravo ta jednakost ili ravnopravnost omogućuje da se pokaže kako se urođene djelatne sposobnosti – capacitates agendes – razlikuju od subjekta do subjekta. Zakonska jednakost ili ravnopravnost samo je sredstvo kojim se izvode na vidjelo one dragocjene različitosti – specifične sposobnosti individua, grupa, kultura itd.

Eto, toliko.

Novi svjetski poredak

Riječ unaprijed

Što se danas u svjetskoj javnosti podrazumijeva pod Novim svjetskim poretkom?

Zapravo, Ništa.

To je jedno prazno, bezoblično „intelektualno“ ili psihološko strašilo, nakaza, koja je proizvod masovne paranoidne shizofrenije, a kojoj svako pridodaje svoje poremećene ideje, tako da je taj „Novi svjetski poredak“ nešto kao onaj Freudov Id – sfera poremećenog uma čovječanstva – luda psihološka ili virtualna država kojoj predsjedava „Teorija zavjere“, a ministri su joj, kako se vjeruje, tajne organizacije: Masoni, Iluminati, Bilderberg grupa, razne elite, korporacije, banke, etc. etc.

Cilj ove ishalucinirane države je uništenje ljudske slobode i cijelog čovječanstva!!!???

Neprijatelji i borci protiv „mračnih sila“ ove lude države su obični paranoici i sasvim obične budale. Odlikuje ih neka šuplja vjera da taj novi poredak, odnosno sumanuta država uistinu postoji i da ju mogu savladati raskrivajući njenu općepoznatu i nadaleko razvikanu i razobličenu tajnovitost i opterećujući ju i nagrđujući pridodavanjem što je moguće većeg broja svojih sumanutih ideja.

Toliko o ovom fenomenu suvremene svjetske kulture.

A sada pitanje: što bi Novi svjetski poredak trebao biti?

Pod svjetskim poretkom ili poretkom uopće trebalo bi, kako se obično misli, podrazumijevati ljudsku organizaciju koja služi kao političko ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste, ali i ciljeva naroda, država, društava, individua itd. Svaki svjetovni pa tako i svjetski, globalni, poredak trebao bi prvenstveno biti pravni poredak ozbiljen kao država. Zato se ovdje najviše i govori upravo o pravu i državi.

Pretpostavke na kojima se temelji ideja jednog novog Novog svjetskog poretka

Kao što vjerojatno znate iz mojih prethodnih radova, ja smatram da nije svestrano razvijena ljudska individua, nego ljudska vrsta najviši i najpotpuniji oblik egzistencije čovjeka, i to stoga jer je beskonačna ili besmrtna, a i bitno, neusporedivo svestranija, iskusnija i mudrija od individue.

Samu ljudsku vrstu shvatio sam kao ontogeničnu (ili tehne-ontogeničnu) – sposobnu stvoriti umjetno biće (tehneto on), koje je neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva vrste – ciljeva čije ostvarenje daje smisao ljudskoj djelatnosti i postojanju.

Ontogeničnost – stvaralačka sposobnost, kreativnost je sposobnost stvaranja nećeg bićevitog. To je ono božansko u čovjeku, odnosno u ljudskoj vrsti.

Povijest je ontogenički proces, proces stvaranja umjetnog bića, koji je bio započeo prije nekoliko desetina tisuća godina a uspješno se privodi kraju tokom nekoliko zadnjih stoljeća. Svrha umjetnog bića jest to da zamijeni čovjeka u radu i da bude sredstvo oslobađanja ljudske vrste i ostvarivanja njenih ključnih ciljeva.

Tokom povijesti, sam čovjek se nije razvijao, nego se posvećivao i žrtvovao stvaranju umjetnog bića.

Povijesni proces nije tekao nimalo glatko, jer su se ontogeničkim intencijama suprostavljale one ontoklastičke, koje su pokušavale spriječiti stvaranje umjetnog bića. Ovo su bili najžešći i najkrvaviji sukobi koje pamti ljudski rod. Naš planet je još i danas bojno polje na kojem se sukobljavaju ontogeničke i ontoklastičke ideje, snage i oružja a ima mišljenja da najveća i najkrvavija bitka, onaj famozni Harmagedon tek predstoji.

Na sreću, umjetno biće uglavnom je zgotovljeno i poznato je, a i nepravedno i bezumno ozloglašeno pod nazivom kapital. Njegov revolutivni – razvoj – kroz tezu, antitezu i sintezu – je završen. Sada mu predstoji upotreba i dugotrajni epitetički, tj. evolutivni razvitak.

Stupnjevi njegovog razvoja su :

1. teza – novac,
2. antiteza -tehnika,
3. sinteza –znanost,
4. Epiteza –tehnologija – tehnološka civilizacija

Znanost je ozbiljeni rezultat, sinteza razvoja i ostvareni cilj povijesti, najviši i najvredniji moment postojanja umjetnog bića – kapitala – njegov mozak ili um, a tehnološka civilizacija je njegovo tijelo.

Toliko, u najgrubljim crtama, o pretpostavkama od kojih polazimo.

Pravne osnove Novog svjetskog poretka

Pravo – ius, common law, recht, lois, diritto – je jedan od ključnih elemenata umjetnog bića, a definirao sam ga kao eksternaliziranu, objektiviranu volju ljudske vrste – volju koja je eksternalizirana ili objektivirana kao organizacijski instrument i metoda kojom vrsta samu sebe navodi, motivira i prisiljava na formiranje takvih organizacija i prakticiranje takvih činidbi i djelatnosti koje vode ka stvaranju umjetnog bića i ka njegovoj upotrebi kao sredstva za ostvarivanje onih svojih ultimativnih, metabioloških i transempirijskih ciljeva.

Država pak nije ništa drugo do potpuno ozbiljeno, realizirano, reificirano ili postvareno pravo – njegov epitetički oblik.

Budući da je pravo, kako smo rekli: objektivirana volja ljudske vrste, nužno proizlazi da je:

ljudska vrsta izvorni adresant prava, a samim tim i prirodni, ultimativni suveren.

Individue, elite ili narodi bili su samo privremeni nositelji suvereniteta vrste; a u političkoj i društvenoj praksi samo glasnogovornici i izvršitelji njene volje koji trebaju biti nagrađeni srazmjerno veličini i vrijednosti doprinosa kojeg su dali stvaranju i zgotavljanju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste.

Zahtjev i zadatak koji proizlazi iz činjenice da je volja ljudske vrste posljednji, ultimativni izvor prava, te logika samih stvari, pravda i proces ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, zadatak, dakle koji proizlazi iz svega toga jest: uspostavljanje jedinstvenog pravnog sistema za cijelu ljudsku vrstu, za cijeli svijet i jedne jedinstvene, svjetske ili globalne države.

Uostalom, ima li išta prirodnije, išta normalnije od toga da svi pripadnici iste vrste žive i rade u okviru istog zakonskog sistema, tj. u istoj državi.

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno njerilo za sve.

To je geslo kojim bi se, kako mi se čini, trebala rukovoditi, i ka čijem bi ostvarenju trebala težiti suvremena i buduća politička aktivnost.

No ako spomenutu Svjetsku državu budemo stvarali onako kako smo stvarali EU, prostim ujedinjavanjem i kooptiranjem postojećih država – čija su društva postala nefunkcionalna, jer već pate od neizlječivih staračkih bolesti – postići ćemo smo samo to da će se te bolesti, koje su zahvatile razvijena građanska društva i njihovu demokraciju, temeljito i potpuno proširiti po cijelom planetu i živjet će se vjerojatno puno gore i teže nego sada, a možda čak i onako kako govore ljudi koji smatraju da je NWO – Novi svjetski poredak – nekakva sotonska zamisao ili projekt.

No takav NWO – Novi svjetski poredak – kakvim ga prikazuju njegovi protivnici, bio bi zapravo stara stvar – dosadašnji i sadašnji nered, nepravo i zlo protegnuto u budućnost.

(Što se tiče EU, ona može opstati i ostvariti svoje ciljeve jedino reformom koja bi bila bazirana na onakvim zakonima kakve sam prikazao u prethodnim radovima, a koji bi njenoj demokraciji dali novu snagu, produktivnost i dugovječnost. No EU i njena zakulisna obnova i učvršćivanje Starog poretka je ovdje sporedan problem. Vraćamo se svjetskoj državi.)

Svjetska država, koja je najnužnija nužnost, najpotrebnija potreba ljudske vrste, treba se temeljiti na reformiranom i revitaliziranom građanskom društvu i ojačanoj demokraciji, tj. na onim zakonima koje sam izlagao na drugim mjestima, jer oni sve važnije društvene subjekte motiviraju, ali i prisiljavaju na to da svoje interese i svoje vlastite ciljeve ostvaruju isključivo na NAČIN kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi vrste, ciljevi raznih unija ili federacija, ciljevi nacija, lokalnih država i državica, grupa, klasa, profesija, individua itd. Ovu unaprijeđenu demokraciju često sam nazivao i nomokracijom – vladavinom zakona a katkada i logokracijom, što je isto.

Dalje, kako sam već rekao, nužno je da cijela vrsta živi u jednoj državi, tj. da se pokorava istim zakonima radi toga da bi se zasluge svih individua, nacija, rasa ili država mogle mjeriti istim mjerilom, kako bi se mogla otkriti ili izići na vidjelo stvarna, objektivna razlika u veličini njihovih zasluga, i to radi toga da bi se svi ovi subjekti mogli pravedno nagrađivati za svoje doprinose ostvarivanju onih ultimativnih ljudskih ciljeva.

***

Nemojte, molim vas sada misliti da sam ja sam, osobno iznjedrio ideju svjetske države. Ovu ideju nisu stvorili niti moji neposredni prethodnici, oni lucidniji državnici koji su ju spominjali i naviještali u zadnjih nekoliko decenija, a niti veliki pravni mislioci i filozofi prošlih stoljeća koji su im prethodili. Mi (ti moji prethodnici i ja), samo podsjećamo ljudsku vrstu na jednu od njenih vitalnih potreba.

Niti onu Izreku:

„Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve“ –

nisam stvorio ja, pa čak niti ljudska vrsta. Prije će biti da je duh koji se otkriva i pokazuje kroz tu izreku stvorio i samu ljudsku vrstu, odnosno točnije; ljudsko društvo, njegove zakone, humani život, kulturu civilizaciju itd. i da će konačno, ako bude sreće stvoriti i svjetsku državu – prvu pravu i potpunu državu na ovom planetu. Ja sam, tom izrekom samo osvijestio i jasno izrazio jednu veliku i važnu težnju ljudske vrste. Ostvarenjem te težnje nastalo bi jedno neophodno, adekvatno, dugovječno i dovoljno moćno organizacijsko (političko) sredstvo za ostvarivanje onih ključnih ciljeva ljudske vrste.

(Nesvjesna) težnja ka stvaranju svjetske države postoji otkad postoji ljudska vrsta, jer je to zapravo težnja vrste da (cijela) živi po zakonu koji bi joj omogućio ostvarenje njenih bitnih ciljeva i tako dao smisao njenom postojanju. A, kako sam već rekao, nije ljudska vrsta stvorila tu težnju, nego obrnuto – ta težnja ljudsku vrstu. Iz nje, iz te težnje, proizišla je i razlika između ljudske vrste i drugih životinjskih vrsta na ovom planetu.

***

Žao mi je što ovdje moram prekinuti izlaganje o svjetskoj državi da bih se osvrnuo na jednu stvar ili problem koji je od presudne važnosti za svaki budući poredak. Toliko je važan da se može reći da bez njegovog uspješnog rješenja neće biti budućnosti.

Radi se o instituciji vlasništva – mislim samo na vlasništvo nad kapitalnim, produktivnim dobrima. Njemu sam u svojim radovima posvetio najviše prostora i pažnje, ali ovdje o tome mogu reći svega nekoliko riječi.

Ni „Moderni“ tj. sada već Stari, zastarjeli poredak više se ne može održati i propada jer je tradicionalno privatno vlasništvo na kojem se taj poredak zasniva postalo bitno nefunkcionalno. „Razvoj“, tj. točnije ricorso ili dekadencija modernog društva dovela je do toga da kapitalno vlasništvo, to produktivno općeljudsko dobro, uništavaju upravo oni ključni, najutjecajniji subjekti – manageri i političari – koji bi ga trebali najviše čuvati i štititi od devastacije i produktivno ga upotrebljavati.

Oktobarska revolucija, veliki svjetski pokušaj, da se privatno vlasništvo zamijeni društvenim unaprijed je bio osuđen na neuspjeh, jer zajedničko ili društveno vlasništvo može funkcionirati samo tamo gdje priroda proizvodi sve što je čovjeku potrebno za preživljavanje, a tako je bilo u paleolitskoj i neolitskoj civilizaciji. Tamo, pak, gdje je ključni proizvođač sam čovjek, kao npr.: u Antičkoj i ranoj Zapadnoj civilizaciji, ne može se bez privatnog vlasništva.

Premda to velikoj većini ljudi nije jasno, današnje vrijeme i zbivanja nesumnjivo pokazuju da, ni društveno, ni tradicionalno privatno vlasništvo, ne mogu biti sredstva, instrumenti za nastavak procesa ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

Ideje nekakvog trećeg, funkcionalnog oblika vlasništva, u današnjoj svjetskoj kulturi nema ni u snovima ili : „ni u tragovima“, kako se to običava reći.

Nažalost, jedino su moja istraživanja, pokazala da je tradicionalnog, živog privatnog vlasnika moguće, i, štoviše, nužno zamijeniti umjetnim. Ne radi se, naravno ni o kakvom robotu ili automatu, nego o instituciji koja se uspostavlja sistemom što se sastoji od nekoliko zakona.

En general, ja razlikujem tri nužna, esencijalna stupnja razvoja vlasništva. 1. Teza – najniži – društveno ili zajedničko, 2. Antiteza – srednji – privatno i 3. Sinteza – najviši – umjetni vlasnik.

Umjetni vlasnik je jedan od nekoliko glavnih, još ne ostvarenih ciljeva povijesnog razvoja. Ovaj vlasnik trebao bi biti bitno funkcionalniji, efikasniji, ekonomičniji i pravedniji od tradicionalnog, živog privatnog vlasnika, a, naravno, i od onog društvenog.

Taj, umjetni vlasnik zapravo je kapital u kojeg je putem zakona ugrađena „želja“ za samorazvojem i samoočuvanjem, i sposobnost da se odupre intencijama živih subjekata, koji bi ga htjeli zlorabiti i devastirati. Kapital koji bi tako postao vlasnik sebe samoga također bi bio privatan, jer on bi lišavao prava (od lat.: privare iuris), tj. otpuštao bi sve osobe koje bi loše radile ili loše upravljajle njime, radilo se tu o običnim zaposlenicima, managerima ili državnicima.

Ovdje ne mogu izlagati zakone na kojima se temelji umjetni vlasnik. Reći ću samo to da bez njega uskoro neće moći funkcionirati nikakva država, počev od ovih, suvremenih, lokalnih do moguće svjetske ili galaktičke države, ako hoćete.

S obzirom na svoj temelj – instituciju vlasništva – današnji, prekomjerno razvijeni sistem najrazvijenijih građanskih društava je kao neka zgrada kojoj su, zbog čestih nadogradnji, temelji postali preopterećeni i preslabi pa je sklona urušavanju. Pokušaji da ju se nekako učvrsti samo ju još više otežavaju i uvećavaju njenu ruševnost i agoniju.

Eto, samo toliko da ukažem na to da je zamišljanje budućnosti i nekog novog, boljeg i pravednijeg svjetskog poretka, bez unapređenja institucije vlasništva, tj., preciznije, bez umjetnog vlasnika, samo pusti san, prosta sanjarija ili loša utopistika.

Dokaz je EU, jer upravo se ona na kraju pokazala kao dobar primjer ozbiljenja jedne takve sanjarije.

Uostalom, što se može očekivati od jedne takve zajednice bez funkcionalne institucije vlasništva, bez jedinstvenog zakona (ustava) i bez ikakve fizičke sile kojom bi se sankcionirali prekršitelji zakona ili dogovora?

Iako EU želim sretnu sudbinu, na mogu a da ne primjetim da je ona danas običan šlamperaj.

Što se tiče uspostavljanja umjetnog vlasnika, sreća je to da za njegovo uspostavljanje neće biti potrebna nikakva revolucija, nego samo malko poduzetničkog i državničkog duha i nekoliko potpisa.

Toliko o ovoj iznimno važnoj stvari. Vraćamo se svjetskoj državi.

***

Stvarna, najstvarnija (premda ne globalna niti potpuno razvijena), svjetska država nastala je već u rimskom vremenu, kroz razvoj prava zvanog Ius gentium, koje bi zapravo trebalo zvati Ius generis – pravo što prirodno i nužno važi za cio ljudski rod, za sve pripadnike ljudske vrste, jer je ono (to pravo) zapravo metoda samoorganiziranja i organizacijski instrument kojim vrsta ostvaruje svoje vitalne ciljeve. Ovo pravo, Ius gentium nastalo je već u Ranoj Rimskoj Republici i nastavilo se razvijati za vrijeme Carstva. Ius civile, – pravo na kojem se zasnivalo privatno vlasništvo, a koje je bilo neposredni neposredni temelj Rimske države, bio je samo izvrstan derivat Ius gentium-a. A multinacionalna Rimska država, upravo zbog toga što je faktično bila utemeljena na Ius gentium-u, ili Ius generis-u bila je, kako smo već rekli, prava, istinska svjetska država, usprkos tome što je bila ograničena na mali dio Globusa – na djelove teritorija Evrope, Afrike i Azije – što je tada to bio svekoliki civilizirani svijet – cijela tadašnja ekumena, ali koja je ipak uključivala stotine najraznorodnijih kultura, naroda i plemena.

Sačuvavši Rimsko pravo (prvenstveno Ius gentium), Justinijanovo Pandektno pravo sačuvalo je i neophodnu pravnu klicu svjetske države za buduća vremena.

Ona se ponovo u realnosti opetovala kao duhovni imperij koji se počeo stvarati u Vatikanu, i proširio na cijelu Evropu, a u sedamnaestom stoljeću, kroz teorije prirodnog prava, u antitezi spram ekleziokratske vatikanske ideologije, ponovno se obnavlja i ideja o svjetovnom zajedništvu svih naroda u okviru nekakve civilno-pravne, odnosno sekularne nad-nacionalno-državne zajednice. Najznačajniji mislioci, od tog vremena do danas, smatrali su da su lokalne nacionalne države samo privremena, prolazna pojava koja treba dati iskustvo za uspostavljanje prave, potpuno razvijene, svjetske, globalne države.

Mislim da su ti ljudi bili u pravu, ali ona velika važnost i nužnost uspostavljanja Svjetske države ipak se ne može potpuno jasno uvidjeti ako se ne shvati da pravo nije objektivirana volja neke nacije, niti elite, nego objektivirana volja ljudske vrste, te da je upravo vrsta izvorni adresant prava i prirodni suveren, koji svoj suverenitet treba i može ostvariti jedino putem, tj. posredstvom jednog općeg zakona i stvaranja svjetske, globalne države.

No ne radi se samo o tome. Uspostavljanje svjetske države je zahtjev pravde, a i dovoljne funkcinalnosti ljudske vrste u ostvarivanju njenih ultimativnih ciljeva. Ako ih hoće ostvariti i time osmisliti svoju tešku i patnjom protkanu egzistenciju, ljudska se vrsta ne smije oglušiti ni na jedan od ovih zahtjeva.

***

Nekad, nema tome dugo, vjerovalo se da razvoj tehnologije može ujediniti narode. I živuće generacije, kako se čini, još uvijek vjeruju u to.

No sve više se pokazuje upravo obrnuto, suprotno.

Visoko razvijena tehnologija, koja, sama po sebi, doista može povezati sve narode, izvela je njihovo do sada neviđeno razjedinjavanje i neprijateljstvo, i to upravo stoga što ne postoji jedinstveni svjetski ili globalni pravni sustav koji je nužan za miran i funkcionalan međunarodni ekonomski, klulturni, znanstveni i sav ostali saobraćaj, tako da narodi, usprkos istovremenom važenju stotina državno-pravnih sistema, zbog njihove neusklađenosti žive u neprijateljstvu, strahu i posvemašnjoj pravnoj i političkoj nesigurnosti kao da ne poznaju nikakav zakon niti pravo. A tako žive baš zato što visoko razvijena tehnologija ove narode, koji žive na temelju neusklađenih i proturječnih pravnih sistema, dovodi u vrlo tijesan i mnogostran neposredni dodir, koji se, baš zbog te pravne neusklađenosti prečesto pokazuje kao nekakva disfunkcionalnost i neprijateljstvo, a mogao bi se pokazati čak i pogubnim za cijelu vrstu, kataklizmičan.

Stari, tj. postojeći svjetski poredak, baziran na nacionalnom suverenitetu, i visokorazvijenoj tehnologiji, ne omogućuje, kako se čini, nego, štoviše, ometa ostvarivanje vitalnih ljudskih interesa i ciljeva.

Rješenje, naravno, nije u povratku na tehnološki primitivizam, kako danas misli i želi velik broj ljudi, nego u izlasku iz pravnog ili zakonskog primitivizma i kaosa – stanja; Bellum omnium contra omnes – Rata svih protiv svih, koji proizlazi baš iz istovremenog važenja mnoštva proturječnih pravnih sistema i najviše, vrhovne vlasti, suvereniteta velikog mnoštva nužno neprijateljski suprotstavljenih nacionalnih suverena.

Traženo rješenje ovog problema smo već naznačili u prijedlogu:

Svjetska država – jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve!

Različite kulture, običaje, religije, navike itd, nacionalni suverentitet, sa svojim partikularnim pravnim sistemima dovodi u sukob i rat, a jedinstveni svjetski pravni sistem i apsolutni suverenitet ljudske vrste doveo bi ih u sklad i sigurnost i učinio iznimno izdašnim izvorom duhovnog i materijalnog bogatstva.

Nekada vrijedan i produktivan, nacionalni suverenitet danas zarobljava i sputava nacionalnu kulturu, a suverenitet ljudske vrste i svjetska država bi ih oslobodili. Ljudi koji su pobornici toga da se međunarodni odnosi i dalje temelje na suverenitetu nacionalnih država postali su nacioalističko-izolacionalistički tamničari koji čvrsto drže i skrivaju ključeve slobode vlastitih nacija. Više vole biti gospodari i kraljevi tamničkim ćelijama svojih nacija nego slobodni građani u slobodnom svijetu.

Da bi se stvorio nekakav produktivan red, koji bi stvarao ona, gore spomenuta bogatstva, svjetsko, globalno pravo mora biti nadređeno lokalnim kulturama, vjerama, običajima itd. A da bi opravdalo svoj nadređeni položaj ono mora biti općeljudske naravi, tj. takvo da je potrebno i da nužno i podjednako važi za sve pripadnike ljudske vrste – i to ne samo one koji žive danas, nego i one koji će biti rođeni tek negdje u dalekoj budućnosti, jer ljudska se vrsta najnužnije sastoji i od njih, a sami ti, još-ne-živući njeni pripadnici trebaju imati jednaka prava kao i živući.

Čovjek gleda stvoriti što je moguće adekvatnije, solidnije i što produktivnije pravo i transformirati ga u državu – reificirani, realni organizacijski ili politički instrument za ostvarivanje ciljeva vrste, ciljeva koji će se možda ostvariti tek u vrlo dalekoj budućnosti. Od više takvih pravnih sistema ili političkih organizacija, boljim bi trebalo smatrati one za koje se može držati da bi, poput nekih Rimskih zakona, bili dobri i korisni i dalekim budućim naraštajima ljudi.

Red bi, dakle, bio da lokalne, i prolazne stvari budu podređene nadvremenskim općeljudskim vrijednostima. Jedino u takvom poretku lokalne osobitosti mogu biti dragocjeni materijal za stvaranje sveg bogatstva, odnosno funkcionalna sredstva za ostvarivanje onih općeljudskih, a i prosto individualnih ciljeva.

Načelno govoreći, takav poredak vladao je i u Rimskoj državi i upravo je zato ona – usprkoj nevjerojatnoj raznorodnosti naroda, vjera, kultova i kultura koje je obuhvaćala – razvila zadivljujuću civilizaciju i opstala više od tisućutristo godina.

Dobar zakon ne zarobljava, nego oslobađa; otvara vrata ka budućnosti.

Toliko o tome.

***

A sada evo i nekih primjera koji ukazuju na potrebu stvaranja globalne, svjetske države.

To su primjeri koji pokazuju kako bi djelovali dobri zakoni u današnjem rascjepkanom svijetu, a kako u svjetskoj državi.

Prvi primjer.

Riječ je o referendumu u Švicarskoj 2014 te. god, kojim je trebalo izglasati zakon koji bi ograničio raspon ili odnos najnižih i najviših plaća u jednom poduzeću na najviše 12 : 1, u vremenu kad se taj omjer penjao čak i do 1800 :1. Referendum su pokrenuli „Mladi socijalisti“ a zakon je odbijen s obrazloženjem da bi onda dobri menađeri koji su primali one vrlo visoke dohotke otišli u zemlje u kojima nema takvog organičenja pa bi švicarska ekonomija stradala.

Predloženi zakon je bio zaista dobar, izvrstan, a odbijanje i obrazloženje još bolje.

Zaključak: u ovako rascjepkanom svijetu nije dobro živjeti po dobrim pravednim zakonima jer će onaj ko to čini vrlo brzo propasti.

No, da je takav zakon donijela vlada svjetske države, onda menađeri ne bi imali kamo otići, osim možda na Mars, i zakon bi cijelom svijetu donio pravdu i blagostanje, a ne propast.

Drugi, hipotetski primjer:

Recimo da, u ovom, suvremenom, rascjepkanom svijetu, jedna država odluči živjeti po ekološkim standardima i zakonima i odreći se zagađivanja okoliša.

Što će se dogoditi?

Morati će poskupiti proizvodnju, jer uređaji za zaštitu okoliša puno koštaju, pa će izgubiti konkurentnost na svjetskom tržištu i početi propadati. Kapital koji zna da u drugim zemljama ne mora ulagati u zaštitu okoliša, otići će tamo i sudbina one plemenite zemlje bit će zapečaćena, a upropastili bi ju baš oni izvrsni zakoni koje je primjenila na svom teritoriju.

Eto, paradoksa: budućnost gubi upravo onaj ko se brine o njoj.

No kad bi svjetska vlada propisala takve zakone i kad bi oni važili na cijelom planetu i okolici, onda bi oni spasili prirodni okoliš i stvorili stvarno, najstvarnije blagostanje, sreću i pravdu čak i za životinje, biljke, zrak, rijeke, mora i oceane.

Ovdje se opet nameće isti zaključak.

Dobri zakoni, u ovako rascjepkanom svijetu, upropaštavaju upravo one njegove najbolje, najplemenitije i najnaprednije subjekte, a u svjetskoj bi ih državi nagrađivali bogatstvom, ugledom, poštovanjem…

Puno je, nažalost, toga što je rascjepkanost svijeta okrenula napoako, naglavačke. Zagovornici opstanka starog poretka, rascjepkanosti i nereda, u zadnje vrijeme, sve više i češće i samog Maitreju ili Mesiju proglašavaju Sotonom ili nekakvim sotonskim bićem.

Zlo je opet zavladalo svijetom. Pravi – ali neformalni – gospodari današnjeg svijeta nisu vlade velikih i moćnih država, supersila, niti famozne banke ili korporacije, nego duh onog lošijeg, manje sposobnog i manje darovitog, ali vrlo velikog, dijela ljudske populacije, kojemu, baš zbog inherentne mu nesposobnosti odgovara upravo loš i dotrajao Stari svjetski poredak i nered. Ovaj se ontoklastički duh prepoznaje po paranoidnosti. Galami i piše o nekakvim zavjerama, urotama, tajnim vladama elita koje ugnjetavaju čovječanstvo, Masonima, Iluminatima i što sve ne. No, paranoidnost je ovdje samo psihološka maska koja skriva agresivnost i mržnju prema ontogeničnom djelovanju za koje on nije sposoban a nikako ne može oprostiti to što mu je prosti slučaj uskratio taj dar. Zatornici i progonitelji ontogeničnosti prikazuju se kao žrtve zatiranja i proganjanja. Ološ koji se instinktivno zavjerio na temelju nesposobnosti, prikazuje se žrtvom zavjere.

No da se zapitamo.

Ko će platiti račun za današnju nerazumnu i bolesnu rascjepkanost svijeta i štete koje iz toga proizlaze?

Platit će ga, naravno, buduće generacije, jer upravo će one morati, o svom trošku i svojom mukom popravljati to što smo mi pokvarili i zbog toga će, umjesto bolje, kako bi stvarno trebale, živjeti možda čak i lošije nego mi. A ako i te generacije budu živjele ovako raspamećeno kao naša, kako li će tek onda živjeti njihovi nasljednici?

Eto, to bi, po mom mišljenju, bili tek neki od primjera koji ukazuju na više nego dovoljan broj dovoljnih razloga za okončavanje ove rascjepkanosti svijeta i uspostavljanje svjetske države.

***

Ogledajmo sada kako bi na neku zemlju djelovalo to da etablira one zakone koje sam ja sam sačinio i već odavno izložio na mnogo mjesta.

Ko je upoznat s njima, odmah će shvatiti da oni ne bi smanjili nego povećali produktivnost i konkurentnost zemlje (države) koja bi ih primjenila,; povećali njenu moć, stabilnost i perspektivnost. Naročito dobre rezultate davali bi Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti i Zakon o kontroli efikasnosti rada managera.

Ovi bi zakoni dali veliku prednost zemlji koja bi ih primjenila, prednost u odnosu na one koje ne bi imale takvih zakona.

Eto još jednog paradoksa. Opstanak država po postojećim zakonima i rascjepkanost svijeta bila bi pogodno tlo za zemlje koje bi etablirale ovakve zakone kakve sam sačinio, jer bi im ti zakoni dali prednost, No ta prednost, naravno, ne bi dugo trajala, jer bi i druge zemlje, radi vlastitog naprekta, bile zainteresirane za njihovo etabliranje.

***

A sada riječ dvije o sadašnjem stanju nacionalnog suvereniteta.

Kakvog nacionalnog suvereniteta može biti tamo, gdje one bitne unutrašnje i vanjske poslove, stvari i odnose, lokalnim nacionalnim državama diktira svjetsko tržište ili pak međunarodne deklaracije čije odredbe, poput rimskog prava, ius gentium-a štite općeljudska prava. Da bi svijet opstao i da bi se moglo ljudski živjeti, sve lokalne države moraju svoje zakonske propise usklađivati s odredbama tih međunarodnih deklaracija, konvencija, ugovora, uzanci, pravila itd. To se odnosi čak i na zakone koji važe isključivo unutar teritorija neke lokalne zemlje (države). Međunarodni sudovi nadređeni su, i trebaju biti nadređeni, nacionalnima, i, kao nekad Rota Romana, trebaju imati zadnju riječ i u rješavanju sporova i problema unutar neke lokalne države.

Kako tu onda može biti govora o nekom faktičnom nacionalnom suverenitetu?

No oni međunarodni pravni akti nisu podržani odgovarajućom silom, pa mnoge nacionalne države često, nekažnjeno postupaju u suprotnosti sa njima.

Sadašnje stanje, tj. postojeći ili Stari svjetski poredak jest, dakle takav da se nacionalni suverenitet nužno očituje prvenstveno kao kršenje odredbi onog tzv. prirodnog, tj. općeljudskog i međunarodnog prava – kao nepravo i zlo.

Upravo je nacionalni suverenitet izvor međunacionalnih sukoba i ratova, a također i izvor sukoba sa normama općeljudskog prava. To možda ne blokira potpuno proces ostvarivanja ciljeva vrste, ali ga veoma ometa i zahtjeva goleme patnje i žrtve da bi se taj proces nastavio.

Da bi se održao, taj mentalitet i poredak koji preferira barem onu formalnu nacionalnu suverenost i rascjepkanost svijeta – mentalitet koji, dakle, preferira zlo – da bi se održao, i sakrio svoje pravo lice, taj mentalitet, što danas opstoji kao kao „Stari“, tj. postojeći svjetski poredak, baziran na nacionalnom suverenitetu – pripisuje te svoje pervertirane preferencije tzv. Novom, još uvijek nepostojećem, budućem svjetskom poretku kroz kojeg bi čovječanstvo htjelo uspostaviti suverenitet ljudske vrste i vladavinu ius generis-a – prava koje je pogodno da važi i koje treba jednako važiti za cijeli ljudski rod, za sve narode i za sve individue.

Kako je ovaj pervertirani, nacionalistički ili naciokratski mentalitet vrlo jak, lukav i žilav, živimo, nažalost, u prilično pervertiranom svijetu (i poretku), više u prošlosti nego u sadašnjosti, a čini se također da u svakom novom trenutku ima sve više prošlosti a sve manje budućnosti.

Još samo riječ dvije o Ius generis- u.

Odredbe ovog prava, kako smo već nagovijestili ne važe samo za sve pripadnike ljudske vrste koji žive u istom vremenu, nego također i za one koji će biti zaćeti i živjeti tek u dalekoj budućnosti, jer oni trebaju imati jednaka prava kao i živući ljudi. Primjeri takvih, „generičkih“ nadnacionalnih i nadvremenskih zakona prilično su brojni, prije svega u Rimskom pravu, Mnogi od zakona Rimskog prava, u nepromjenjenom obliku važe i danas, i smatraju se najvišim dosegom pravnog genija. Čak je i pravni historicista i nacionalista K. F. von Savigny izrazio je najveće divljenje Rimskom pravu i čudio se tome da je ćovjek uopće mogao stvoriti nešto takvo.

Istina, ovi zakoni koji štite prava individua, grupa i naroda, u različitim vremenima, ne štite nažalost i prava cijelih generacija, tako da se upravo u zadnje vrijeme događa to da živuće generacije žive na teret budućih, još nezačetih i nerođenih. To je nesklad sa principima prava i ravnopravnosti i veliko zlo, jer takav život ne osiromašuje samo buduće generacije, nego cijelu ljudsku vrstu, unazađuje njenu kulturu i onemogućuje ostvarivanje njenih ciljeva, što vodi ka obesmišljavanju svih ljudskih napora i žrtava učinjenih do sada.

Ja sam, pomoću jednog seta zakona koji se odnose na međugeneracijske ekonomske odnose, pokušao spriječiti zbivanje toga zla. No ovdje se ne možemo upuštati u izlaganje o tim stvarima.

Vraćamo se našem problemu.

***

Oni koji se jako plaše za opstojnost postojećeg, Starog svjetskog poretka zasnovanog na nacionalnom suverenitetu govore da će uspostavljanjem svjetske države biti ukinute sve lokalne države.

Ta paranoidna bojazan nema nikakvog osnova.

Nitko nije toliko lud da bi želio uspostaviti nekog takvog globalnog, monolitnog i nefunkcionalnog mastodonta.

Uspostavom svjetske države, lokalne nacionaolne države će nastaviti svoj život, a pored njih možda će nastati još i velike kontinentalne federacije, ukoliko to bude zahtjevala funkcionalnost.

I svjetska država treba biti „rascjepkana“ tj. točnije: funkcionalno, organički podijeljena na male, lokalne države, slično kao što je visoko razvijeni organizam podijeljen na različite organe koji ga sačinjavaju i omogućuju mu opstanak. To je uvjet funkcionalnosti i samoodržanja.

Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti, koji je zapravo zakon o kontroli efikasnosti vlasti, kategorički zahtjeva opstanak lokalnih država. Taj bi zakon, naime, pretvorio vlast u brigu i odgovornost za visinu ljudskog životnog standarda na određenom teritoriju kojim bi vladala neka vlast, te odgovornost za stanje civilizacije i kulture na njemu, stanje prirodnog okoliša itd.

Da bi moglo biti nekog pravednog i produktivnog reda i napretka, mora se nedvojbeno, jasno i precizno znati tko je za što odgovoran ili zaslužan i u kojoj mjeri. To je jedan od ključnih razloga za opstanak nacionalnih država.

Princip : Cuius auctoritas, illius dominatio – čija vlast, onoga i gospodstvo, bio bi zamjenjen principom: Cuius auctoritas, illius responsibilitas – čija vlast, onoga i odgovornost.

(Pod izrazom „auctoritas“ podrazumjeva se ovlaštenje za vladanje dato od ljudske vrste a posredovano voljom određenog biračkog tijela. A pod „dominatio“ vladalački status koji je iznad faktične pravne i političke odgovornosti, sličan vlasničkom pravu: ius abutendi)

Stoga bi – također radi postizanja što boljeg stanja, tj. ostvarivanja što boljih vladalačkih rezultata – vlasti u lokalnim nacionalnim državama ili kontinentalnim federacijama, kako smo već rekli, trebale imati vrlo visok stupanj autonomije i široku lepezu prava da se organiziraju onako kako misle da bi za njih bilo najbolje, a spomenuti zakon, Zakon o kontroli efikasnosti vlasti motivirao bi ih na što bolje samorganiziranje radi postizanja što boljeg stanja, odnosno što boljih rezultata vlastite vladavine.

Po tom zakonu, naime, dužina mandata nekog vladalačkog tima, visina dohotka članova tima, ugled moć itd. bila bi srazmjerna visini ili veličini postignutih rezultata – visini životnog standarda građana, uspješnosti gospodarstva, očuvanosti prirodnog okoliša i drugih dobara na teritoriju kojim bi vladala.

Slično kao i u dosadašnjim državama, različite razine vlasti, bile bi kategorički subordinirane odnosno superordinirane jedne drugima. Lokalnim i kontinentalnim vladama bila bi superordinirana jedino svjetska vlada, a ona sama – po Zakonu o kontroli efikasnosti vlasti i njegovim kriterijima – bila bi odgovorna za to da li se i u kojoj mjeri ostvaruju interesi i ciljevi cijele ljudske vrste – bila bi, dakle, subordinirana isključivo ljudskoj vrsti odnosno njenoj volji.

A da bi se osigurala od manipuliranja i varanja, ljudska vrsta izražavala bi svoju volju egtzaktnim metodama, što je velika i važna novina u zakonodavstvu i upravljanju državom. Ali sada ne možemo o tome.

Jedino bi Svjetska vlada imala pravo na upotrebu vojne sile, emitiranje novca, legislaciju općih, globalno važećih pravnih akata, zakona i propisa itd.

Vlade lokalnih država bile bi u odnosu međusobne pravne koordinacije, a isto tako i vlade mogućih kontinentalnih federacija.

Takav je poredak vrlo sličan onome koji danas postoji između države i društvenih, ekonomskih, političkih, pravnih, upravnih i drugih subjekata u razvijenim demokratskim građanskim društvima.

Ovdje ćete se vjerojatno zapitati: pa u čemu je onda razlika između Novog i Starog svjetskog poretka?

Zbog postojanja velikog mnoštva nacionalnih suverena i proturječnih zakonskih sistema, Stari svjetski poredak zapravo i nije nekakav poredak, nego prije nekakav nered i kaos. U Novom svjetskom ili međunarodnom poretku postojao bi samo jedan suveren – ljudska vrsta – i jedan zakonski sistem, pa bi se svjetska zajednica mogla urediti slično kao što su uređene već spomenute razvijene demokratske države, s tim, naravno, da bi i taj poredak bio poboljšan onim zakonima koje sam spominjao, zakonima koji bi demokraciju pretvorili u nomokraciju.

Ključna razlika između Novog i Starog svjetskog poretka je, dakle, u tome što u Starom tj. postojećem svjetskom poretku suverenitet imaju sve nacije, a u Novom bi ga imala isključivo ljudska vrsta. U starom poretku postoji stotine suverena, iz čega proizlazi nered. U Novom bi postojao samo jedan, a posljedica bi trebala biti nekakav produktivan red.

Sadašnji zakonski nered i postojanje mnoštva suverena koji taj nered ozbiljuju u praktičkom životu, možda je, pored ostalog posljedica i toga što, ni individue, ni nacije nisu doboljno jasno svjesne svoje pripadnosti ljudskoj vrsti niti toga da su interesi i ciljevi vrste nadređeni interesima i ciljevima individua, grupa, nacija, država, rasa itd. To, in finem, znači da ljudska vrsta nije istinski svjesna svog vlastitog „vrsnog“ postojanja – svog postojanja kao vrste, a to je vrlo velik, kapitalan i opasan nedostatak suvremene ljudske svijesti i kulture, takoreći njena Ahilova peta.

***

A sada nešto drugo.

Budući da bi stvaranje svjetske države spriječilo izbijanje ratova, trajni mir koji bi vjerojatno bio uspostavljen trebao bi biti utemeljen na bespoštednoj, ali zakonitoj konkurenciji u svim segmentima svjetskog i nacionalnog društva.

Nekoliko riječi o tome.

Većini ljudi poznato je da su i ratovi dali značajan prilog razvoju ljudskog društva i razvoju civilizacije. Dobar primjer je Francuska revolucija i Napoleonski ratovi koji su diljem Evorpe odigrali značajnu ulogu u odbacivanju feudalnog društva i uspostavljanju građanskog. Drugi dobar primjer je Drugi svjetski rat i Hladni rat poslije njega. Oni su dali velike priloge razvoju tehnologije koju danas koristimo za miroljubive svrhe. Bilo je još puno takvih primjera tokom povijesti, ali sada ne možemo o tome.

Spomenuti zakoni, a i oni koje ovdje nisam spominjao motivirali bi ljude na odnos bespoštedne ali zakonite, konkurencije, a demotivirali ih za ratovanje. Mislim da je to dobro, jer konkurencija je bolje, tj. funkcionalnije selektivno i motivacijsko sredstvo od rata. Odnos konkurencije među individuama, narodima ili rasama nesumnjivo bi, i u sasvim dovoljnoj mjeri održavao ili čak ojačao vitalnost ljudske vrste i njene sposobnosti. Ratovi, pak koji su, kako smo već pokazali, također svojevrsno selektivno i motivacijsko sredstvo koje može podsticati napredak, ipak nisu dovoljno funkcionalni ni pouzdani i lako bi mogli i smanjiti ili pak potpuno uništiti ljudsku vitalnost, a možda i samu ljudsku vrstu.

Zašto je konkurencija toliko važna?

Odgovor je jednostavan, ali će neke čitatelje ipak iznenaditi, iako smo ga već dali.

Važna je zato jer i mir može biti opasan, vrlo opasan.

Ljudska vrsta treba živjeti u miru, ali kako su pripadnici ljudske vrste, poput svih drugih živih bića, skloni užicima, izbjegavanju napora i opuštanju, ne smije se uspostaviti takav mir u kojem bi se vrsta mogla suviše opustiti, zalijeniti, omlitaviti i degenerirati se. Stoga bi se upravo putem bespoštedne, ali zakonite konkurencije trebala stalno stimulirati na aktivnost i oslobođati se ili čistiti od onih svojih loših elemenata koji bi joj smanjivali vitalnost i sposobnost za ostvarivanje njenih ciljeva.

Pretjerana sklonost hedonizmu koja često ide i do patološke rigidnosti, možda je čak i više koštala ljudsku vrstu nego ratobornost.

To mi se čini više nego veoma važnim imati na umu i radi toga često ponavljam jednu izreku koja se odnosi na ovaj problem:

Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!

Pod onim „život“ mislim prvenstveno na kreativni nemir, stvaralačko vrenje ili strastveno i radosno kretanje, utrku u ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Pravda onih gore spomenutih zakona motivirala bi sve subjekte koji bi učestvovali u njoj, počev od nacionalnih država od inividua, i to, kao što je već rečeno, tako što bi ih nagrađivala srazmjerno veličini i važnosti njihova doprinosa ostvarivanju tih ciljeva. A sami ti zakoni ne bi ni na što neprirodno i strano silili ljude, jer su utemeljeni na načelu:

Gledaj i ostvaruj SVOJE vlastite interese i ciljeve, ali ih smiješ ostvarivati jedino na NAČIN kojim istovremeno daješ doprinos ostvarivanju ciljeva vrste.

To mi se čini u skladu s prirodom i dobrom, jer prirodno je da svako gleda SVOJE interese, a ljudski je, moralno i dobro to da ih ostvaruje na NAČIN kojim se istodobno ostvaruju i ciljevi zajednice.

Specijalni problem

Stari poredak na jedan nezgodan način pokazuje da i ljudski život podliježe zakonu ponude i potražnje. Suvremena, prevelika ponuda ljudskog života i sve manja potražnja za njim obezvrijeđuju ga i obaraju mu cijenu. Pokazatelji obezvrijeđenosti života su masovno siromaštvo, pojave ilegalnog ropstva, loše zdrastveno stanje širokih masa itd. Prevelika ljudska populacija ozbiljno ugrožava i normalan život prirodnog okoliša.
Zapitajmo se koliko bi se još povećala ljudska populacija da ovaj Stari svijet ili Stari poredak poveća ponudu dobara potrebnih za život, a ne može povećati kontrolu nataliteta, i koliko bi to još dodatno obezvrijedilo ljudski život.

Problem te nekontrolirane, prevelike ponude ljudskog života i prevelike populacije može se zadovoljavajuće ekonomično i pravedno riješiti jedino u okviru svjetske države, i to nekim globalnim zakonom koji bi nacionalne države motivirao da povećavaju dohodak po glavi stanovnika, a ne broj stanovnika i istovremeno ih snažno destimulirao da povećaju populaciju. Ovaj zakon trebao bi također stvoriti i svijest o tome da se dobar život i sigurnost opstanka, pogotovo kod ljudske vrste, ali i kod nacija, ne temelji na velebrojnosti njenih pripadnika, nego na velikom bogatstvu i primjeni velike moći u borbi za opstanak – moći koja se temelji na znanju.

Nakon što je umjetno biće, tokom zadnjih stoljeća počelo zamjenjivati čovjeka u proizvodnji potrebnih dobara, čovjekov prvenstveni zadatak postala je potrošnja koja je zapravo „degustacija“ proizvoda umjetnog bića radi ispostavljanje naloga: u kojem bi ih pravcu ono trebalo razvijati i usavršavati kako bi oni što je moguće bolje i rafiniranije zadovoljavali ljudske potrebe. Tzv. potrošačko društvo i masovna potrošnja nisu proizišli iz nekog ljudskog nedostatka, nego iz ove fundamentalne potrebe koju sam upravo prikazao.

Koliko masovna mora biti potrošnja i koliki treba biti broj potrošača, tj. „degustatora“ da bi dobro živjeli i optimalno vodili razvoj civilizacije i ostvarivali ciljeve vrste, to pokazuje iskustvo zadnjih stoljeća, a ono pokazuje da taj broj ne bi trebao biti veći ili znatno veći od jedne milijarde. Ono što je iznad toga ometa, a možda i onemogućuje ostvarivanje ciljeva vrste, a i ciljeva nacija, isto kao i ono što je ispod tog broja.
Još nešto.
Sadašnja prevelika ljudska populacija ne potiče samo iz one maltuzijanske sklonosti pretjeranom razmnožavanju, nego i iz glupave predrasude da velebrojnost daje snagu i sigurnost. No, kako god bilo, ovaj se problem, kako sam već rekao, ne može efikasno rješavati u okviru Starog poretka, u ovako anarhičnom i kaotičnom svijetu i bez nekakve svjetske, globalne države. Toliko o tome.

Evo sada još jedne važne napomene.

Treba stalno imati na umu da ostvarenje ciljeva vrste ili ciljeva nekog društva nikako nije moguće bez žrtava. No, ni vrsta ni društvo ne smiju ostvarenju svojih ciljeva žrtvovati subjekte koji ih čine, a niti njihove interese. Jedina žrtva koja se smije tražiti od svih subjekata jest to da NAČIN ostvarivanja njihovih vlastitih interesa i ciljeva bude takav da istovremeno vodi i ka ostvarivanju ciljeva društva ili vrste. Sve što je više od toga je zlo i nepravda, ali je zlo i nepravda i sve ono što je manje od toga.

Žrtva se, dakle, ovdje sastoji u življenju koje je u skladu sa zakonom.

Nekome bi se možda moglo učiniti da to nije nikakva žrtva. No to bi bila zabluda. Življenje koje je u skladu s nekim ontogeničnim zakonom puno je teže od života koji ne mari za zakon ili ga krši, jer se u „zakonitom“ življenju uvijek nešto stvara, a stvarati nešto bitno je teže nego ne stvarati. Žrtva se, dakle, sastoji, u tome da se živi na teži način.

Zašto?

Odgovor je paradoksalan.

Zato da bi nam bilo lakše, zapravo bolje.

Tim težim načinom življenja naime, dajemo svoj doprinos ostvarenju ciljeva vrste, boljitku, olakšavanju oslobađanju i osmišljavanju njenog života.

Ni mi, smrtne, bijedne i griješne individue, a niti narodi nismo, niti ikako možemo biti cilj egzistencije, nego tek sredstva pomoću kojeg naša vrsta ostvaruje svoje ciljeve. I ako nismo barem to, barem sredstvo, onda nismo ništa.

Eto, toliko, ukratko o Starom i Novom, tj. o postojećem i budućem svjetskom poretku i o tome kakav bi stvarno trebao biti taj Novi, budući svjetski poredak.

Na drugim mjestima, o ovim stvarima govorio sam još dosadnije šire i detaljnije.

Osvrt

Eto, dragi čitatelju mislio sam da ću tim riječima konačno završiti tekst, ali vidim da opet imam reći još nešto što mi se čini važnim. Zaista nemaš sreće.

Evo, dakle, i toga, ali ukratko.

Najprije o Novom svjetskom poretku.

Kao što ste vidjeli, često sam isticao njegovu novost, ali na kraju se moram zapitati da li je on uisitinu nešto novo.

Odgovor bi mogao biti i negativan.

Jer nov je zapravo samo NAČIN održavanja onog dobra kojeg je ljudska vrsta ostvarila na području razvoja, društva i upravljanja njime, tehnologije, znanosti itd.

Sva dobra koja su stvorena u okviru Zapadne civilizacije, bila su produkt sinteze povijesnog (revolutivnog) razvoja, ostvareni cilj, rezultat. No, da bi se potvrdila kao istinski rezultat, ona se moraju moći održati, jer je ključni produkt sinteze razvoja, po Aristotelovom i po mom mišljenju upravo moć samoodržanja, a da bi se održala, ova dobra trebaju iznalaziti sve bolje načine samoodržavanja. Tako počinje epitetički razvoj ili evolucija, a takvo shvaćanje razvoja proizlazi iz tetradičke dijalektike. No o tome imate više u drugim mojim radovima. Mi se vraćamo ovosvjetskim problemima.

Kako sam već više puta natuknuo, postojeći, Stari način održavanja sveg tog dobra postao je bez-uman, besmislen, nefunkcionalan, nasilan i zato je nasilje, nered, anarhija opći odgovor na njega – njegov neplanirani, ali nužan proizvod. Postojeći, tj. Stari NAČIN življenja i djelovanja ne omogućuje ono bitno: osmišljavanje života; putem nastavka procesa ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

NAČIN za kojeg se ja zalažem je uman, funkcionalan, i stoga vrlo prihvatljiv, ne samo zato što bi omogućio nastavak procesa ostvarivanja ljudskih ciljeva, nego i zato što bi okončao ovo jalovo nasilje, jalov život i nesigurnost. Ko pozna moje viđenje tog “novog“ načina življenja već zna da bi njegovo etabliranje prošlo takoreći nezapaženo, a rezultiralo bi pravomjernim boljitkom svih društvenih klasa i slojeva, a ne samo nekih. Upravo zato, za njegovo etabliranje ne bi bila potrebna nikakva revolucija, nego, kako sam već rekao, samo malko poduzetničkog i državničkog duha i nekoliko potpisa.

Općenito se smatra da je nedostojanstveno i nedostojno ljudskosti to da se jedan čovjek, isključivo na osnovu sile pokorava drugome. Isto važi i za odnose među nacijama, a možda čak i za odnose nacija prema ljudskoj vrsti. No ako se nacije pokoravaju zakonu kojeg je propisala ljudska vrsta, zakonu kojemu se i ona sama pokorava, onda je to nešto drugo, jer zakon (nomos), je specifično prisustvo onog božanskog u našem, empirijskom svijetu. (Hegel: Filozofija prava – „država je hod Boga po zemlji“; Durkheim – „Društvo je Bog“.). A pokoravati se i žrtvovati onom božanskom, ili općenito, nečemu višem, nadzemaljskom, ili nadčovječanskom, idejama ili idealima nikad se, – ni prije mitske Antigone ili E. Papiniana, ni poslije Robina Hood-a ili Robespierre-a – nije smatralo nečim nedostojnim ili sramotnim, nego nečim uzvišenim ili herojskim.

Eto, dakle, zalažući se za Novi svjetski poredak, ja se zalažem za povratak i pokoravanje funkcionalnim zakonima, tj. za povratak nekom dobrom NAČINU ostvarivanja dobra, jer se ono i ne može ostvariti nekim lošim NAČINOM. A pod „povratkom“ dobrom NAČINU, ne podrazumijevam, naravno povratak nekom starom, već istrošenom NAČINU, nego otkrivanje i primjenu nekog novog, adekvatnijeg i svrsishodnijeg nego što je ovaj današnji.

Pogovor

Samo nekoliko riječi da se ukaže na povijesnu zakonomjernost i svojevrsnu deontološku nužnost pojavljivanja ili nastajanja gornjeg teksta i njegovo mjesto u svjetskoj povijesti.

Najvjerojatnije vam je poznato učenje o Maitreji – Učitelju svijeta ili Spasitelju, Mesiji, ili posljednjem velikom imamu, Mahdiju. Gotovo je sigurno da je ideja Maitreje, Učitelja svijeta nastala još i prije Vedskih vremena, a u raznim oblicima sastavni je dio svih velikih svjetskih religija.

Sve one sadrže ideju ovakvog ili onakvog razvoja svijeta i njegovog konačnog ukidanja, ali ne takvog koje će ga uništiti, nego, dapače, spasiti – zapravo: osloboditi nesavršenosti i prolaznosti i ozbiljiti čistu svrhu njegova razvoja i postojanja.

No ideju takvog bića kakav je Maitreja daje i filozofija, i to ne ona mistička, nego, baš nasuprot, ona panracionalistička i panlogistička. U najvećoj mjeri Aristotelova i Hegelova.

Aristotelovo dinamičko, tj. točnije aktualističko ili entelehističko poimanje postojanja svijeta kaže da se to razvojito postojanje vrhuni u savršenstvu koje se ozbiljuje kao mišljenje mišljenja ili znanje znanja. Ono što je najviše promatra, tj. misli samo sebe. To je savršeno bivanje, ili, način bivanja savršenstva.

Kod Hegela je slično. Ono što jest, jest „apstraktna ideja“ koja tokom povijesti upoznaje samu sebe. Povijest nije ništa drugo do proces njenog samospoznavanja koje ju razvija i kroz kojeg ona postaje apsolutnom – „apsolutni duh“ – duh koji se, spoznavši sebe, oslobodio svega nebitnoga i reflektira samoga sebe. To je sloboda koja zna da je ona ono jedino što istinski postoji. O tome što je zapravo ta sloboda, sada ne možemo razglabati.

Ovdje nas zanima samo to kakve ovo veze ima sa Maitrejom.

Pokušat ću to pokazati jednom…“prispodobom“, tj. diskursom, koji je zapravo prikaz tri stupnja revolutivnog samorazvoja svijeta (teze, antiteze i sinteze), a kojeg sam ranije koristio u sasvim drugačije svrhe.

1. teza Najprije Bog stvara prirodno biće, prirodu.
2. antiteza Potom čovjek stvara umjetno biće.
3. sinteza A onda dolazi Maitreja i objašnjava im što su to oni zapravo napravili i radi čega.“

Eto, to je Majitrejina misija.

Ostaje još samo pitanje:

Mislite li možda da su velike svjetske religije i najdublja ljudska učenja u zabludi, i da je priča o razvojitom opstanku svijeta i Maitreji ili Mesiji samo nekakva lijepa, zabavna i utješna pričica, „opijum za mase“?

Ako doista mislite tako, onda se svekoliko čovječanstvo, svi mi, trebamo odmah pokloniti pred vama, jer je u vas više mudrosti nego u svemu što je do sada dao ljudski rod.

Ovdje ćete se sigurno i sasvim opravdano zapitati: tko je Maitreja, Učitelj svijeta, i vjerojtno ćete dati i neki odgovor na to. A ako ga ne date vi, dati ću ga ja, ali jednom drugim prilikom.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: