Skip to content

Epohalna kriza

27.06.2015.

Petar Bosnić Petrus

Epohalna kriza

Najprije riječ dvije o samoj krizi.

Ne ulazeći dublje u porijeklo, etimologiju, strukturu i puno značenje ovog pojma, reći ću samo to da se pod izrazom „kriza“ uobičajilo podrazumijevati nekakvo izvanredno, neuobičajeno ili nemormalno stanje, najčešće teško ili loše.

Ekonomska kriza, npr. je pojava kad je ekonomska aktivnost poremećena, disfunkcionalna pa ne zadovoljava ljudska očekivanja ili potrebe, ili ih zadovoljava, ali uz velike teškoće. Slično je sa financijskom krizom ili pak političkom.

U vrijeme kriza pribjegava se tzv. protukriznim mjerama, promjenama kojima je cilj da otklone teškoće, te da poremećene stvari – ekonomiju, financije, politiku, društveni život ili pak nešto drugo vrate u „normalno“, tj. dovoljno funkcionalno stanje.

Vjerujem da čitatelj već zna što podrazumijevamo pod ekonomskom ili financijskom krizom i kako se one manifestiraju, a pod epohalnom krizom pak ovdje se podrazumijeva poremećaj ili disfunkcija u funkcioniranju cijele jedne civilizacijske epohe, tj. nekog stupnja u razvoju civilizacije.

Moglo bi se reći da su se do sada, tj. tokom ljudske povijesti dogodile dvije epohalne krize. Kroz prvu je došlo do odbacivanja, ukidanja Neolitske civilizacije i uspostave Antičke, a kroz drugu do ukidanja Antičke i uspostave Zapadne.

Samo nekoliko riječi o civilizacijskim epohama.

U Neolitskoj je civilizaciji, prirodno biće, priroda bila „proizvođać“ stvari neophodnih za življenje, a čovjek je bio prvenstveno potrošač.

U Antičkoj čovjek je postao proizvođać stvari koje je koristio, jer takve stvari kakve su mu postale potrebne priroda nije mogla proizvesti.

U Zapadnoj civilizaciji čovjek zgotavlja umjetno biće i ono počinje proizvoditi stvari koje su potrebne čovjeku, a sam čovjek ponovo postaje potrošač stvari koje je proizvelo to, umjetno biće –kapital.

Da prethodni diskurs ne bi stvorio neke nejasnoće i zabune, moram reći da povijest smatram procesom razvoja umjetnog bića, te da pod umjetnim bićem podrazumijevam kapital. Razvojni stupnjevi kapitala – umjetnog bića – su:, 1 novac, 2 tehnika, 3, znanost i 4 tehnologija. Znanost je sinteza, rezultat njegovog razvoja – njegov najvredniji dio, a tehnologija je njegovo materijalno tijelo – vanjski, pojavni oblik. Proces razvoja ili stvaranja umjetnog bića, povijest otpočela je prije nekoliko desetina tisuća godina a uspješno se okončava u vremenu dominacije Zapadne civilizacije.

Uspješnim okončavanjem povijesti stvara se tek sredstvo za ostvarivanje ljudskih ciljeva, jer kapital je prije svega neophodno bićevito oruđe, bićevito sredstvo kojim ljudska vrsta kani ostvariti svoje vitalne i ultimativne ciljeve. Ovi ciljevi ne mogu se ostvariti nekim sredstvom koje nije bićevito. Više o tome u drugim mojim radovima.

No, da se vratimo krizi.

Za razumijevanje epohalne krize presudno je važno je razmotriti narav vlasništva i čovjekov odnos prema njemu.

Općenito gledajući predmet vlasništva je čovjekova vlastitost izvan njegove kože. Ako je predmet vlasništva nešto što je izradio čovjek, onda je taj predmet zapravo opredmećeni rad, muka, trud i život onog čovjeka koji ga je izradio i stoga je pravedno da isključivo on ima pravo neograničenog raspolaganja tim predmetom i da su svi drugi ljudi ili pravni subjekti lišeni tog prava (lišiti – lat. privare )

Upravo stoga je, kako smo malo prije pokazali, privatno vlasništvo nastalo tek s antičkom civilizacijom. Neolitska civilizacija, u kojoj je radila i proizvodila priroda, mogla se bazirati na zajedničkom, društvenom ili ničijem vlasništvu.

Privatno vlasništvo, kao društveni odnos – osim prava isključivog i neograničenog raspolaganja predmetom vlasništva – zahtjeva da vlasnik bude još i raznim nagradama motiviran na uvećavanje i usavršavanje svog vlasništva. To je jedan od ključnih uvjeta za ostvarivanje onih vitalnih i ultimativnih ciljeva vrste.

Privatno vlasništvo je sve donedavno uistinu motiviralo ljude na to da razvijaju i uvećavaju predmet vlasništva, (Mislim prvenstveno na ona produktivna, kapitalna dobra.), a i cjelokupnu civilizaciju. No odnedavno, otkad je umjetno biće počelo intezivnije zamjenjivati čovjeka u radu, stvari su se promijenile. Tradicionalno privatno vlasništvo počelo je sputavati civilizacijski razvoj i činiti mu štetu.

Prva značajnija reakcija na to bio je komunizam -pokušaj povratka na neolitsko, zajedničko, tj. društveno vlasništvo. No već je Aristotel, u kritici Platonove Države bio predvidio da takav oblik vlasništva i društvo zasnovano na njemu mora propasti, što se stvarno i dogodilo i to upravo iz razloga koje je on bio naveo.

Druge reakcije su neviđeno jačanje države, etatizam, jačanje i patološko proširivanje gospodarstava na područje proizvodnje oružja, brojni ratovi, eksploatacija siromašnih zemalja, te agresivna i patološka, ontoklastička koalicija svih siromaha, zaostalih naroda i neukih masa u razvijenim zemljama; savez protiv napretka, za kojeg oni misle da donosi zlo, a kojeg pogrešno izjednačuju sa kapitalizmom ili razvijenim zemljama Zapada u kojima je opći napredak već odavno stvar prošlosti. Konačni rezultat je anarhija i kaos na cijelom planetu – opća disfunkcionalnost aktualne civilizacije.

Suvremeni svijet suočen je sa brzo rastućom nefunkcionalnošću tradicionalnog privatnog vlasništva i potpunom, temeljito ovjerenom nefunkcionalnošću jedine poznate mu alternative – tzv. društvenog vlasništva.

Već gotovo cijelo stoljeće ulazimo u epohalnu krizu koja bi Zapadnu civilizaciju trebala zamijeniti Antropotehnološkom.

Stalno se poduzimaju protukrizne mjere, ali one samo pogoršavaju stanje i povećavaju štete i teškoće i nepotrebno produžavaju agoniju Zapadne civilizacije.

Zbog otpora nužnoj promjeni, upravo iz protukriznih mjera nastale su goleme štete. Opustošena je priroda, opustošena ekonomija, živuće generacije dužne su budućima možda čak i trilijune dolara. Društva su opustošena disfunkcionalnom, protuprirodnom i nepravednom raspodjelom bogatstva, uništeno povjerenje u vlast, uništena društvena kultura i sposobnost dovoljno dobre edukacije novih naraštaja, višestruko prekobrojna veličina ljudske populacije, obezvrijeđen ljudski život itd. itd.

Zašto je došlo do toga?

Zato što je cilj tih, protukriznih mjera bio: povratiti funkcionalnost civilizacije utemeljene na tradicionalnom, privatnom vlasništvu, dok bi cilj, paradoksalno, trebao biti produbljivanje krize i napredovanje ili otvaranje ka jednoj novoj civilizaciji utemeljenoj na jednom novom obliku vlasništva.
Kakvom?

U prethodnim sam radovima detaljno izložio svoje shvaćanje tog novog oblika vlasništva.

Radi se o umjetnom vlasniku,

o umjetnom biću, kapitalu, koji bi etabliranjem specifičnih zakona postao vlasnik sebe samog.

Ovim bi zakonima kapital zadobio moć, da sam, bez pomoći živih vlasnika, povećava i usavršava sebe samoga, da radi za čovjeka i brine o njemu i da ključne subjekte ekonomske i društvene, tj. političke aktivnosti motivira i prinudi na dobro upravljanje gospodarstvom i društvom, te da izvrši pravednu raspodjelu društvenog bogatstva, jer bez pravde na ovom području ništa se dobroga ne može napraviti.

(Pod pravdom ovdje ne podrazumijevamo jednakost, egalitarizam nego nagrađivanje proporcionalno vrijednosti doprinosa ostvarivanju ciljeva društva ili ljudske vrste.)

Osnovni problem ove, aktualne, današnje, Zapadne civilizacije zasnovane na tradicionalnom obliku privatnog vlasništva – zbog promjena koje je donio razvoj, i rad umjetnog bića – osnovni, dakle, njen problem je u tome što je živi privatni vlasnik faktično, neformalno razvlašten i više ne može upravljati svojim vlasništvom, a na njegovo mjesto došli su manageri koji ne mare za napredak tuđeg vlasništva kojim upravljaju, nego isključivo za svoje sebične interese.

Novonastale okolnosti su takve da nepošteni i nezaslužni subjekti (gospodarski i društveni tj. politički manageri) mogu više i lakše prisvajati dobra koje proizvede umjetno biće, nego oni koji su doista zaslužni za proizvodnju tih dobara. To dovodi do propadanja društva i cijele civilizacije.

Produktivno razrješenje ove epohalne krize baziralo bi se na tome da se uspostavi umjetni vlasnik. Time bi bila izvedena možda najveća revolucija u povijesti – revolucija koja ne bi prolila niti jednu suzu, niti jednu kap krvi, niti znoja.

Umjetnog vlasnika, u sferi gospodarstva trebalo bi etablirati putem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera. Taj bi zakon omogućio visokoproduktivnu proizvodnju i pravedno plaćanje rada.

Drugi važan zakon je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti. On bi – kako sam često govorio – dobre narode štitio od loših vlada, a dobre vlade od loših naroda. Njime se također uspostavlja umjetni vlasnik, ali na razini nacionalne države. Ovaj oblik postojanja umjetnog vlasnika kontrolirao bi efikasnost vlasti i države.

Više o tim zakonima i same zakone možete u mojim radovima naći negdje na internetu.

Treća važna stvar za produktivno razrješenje ove epohalne krize nema direktne veze s „unutarnjom politikom“ odnosno unutarnjim uređenjem građanskog društva, nego više s međunarodnim političkim, ekonomskim i drugim odnosima i nešto je što suvremene, u velikoj mjeri retrogradne, generacije nerado slušaju. Radi se o uspostavljanju Svjetske države i jednog jedinstvenog zakonika za sve ljude i sve narode na planetu. Lokalne nacionalne države izgubile bi suverenitet, a dobile visok stupanj autonomije u odnosu na svjetsku vlast.

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon – jedno mjerilo za sve!

To je uvjet stvaranja jednog živog i produktivnog reda.

Isključivi suveren, kao što odgovara prirodi ovih stvari, bila bi sama ljudska vrsta.

Ovo je važno i radi toga da se utakmica, tj. konkurencija među narodima ne bi vodila oružjem, nego oruđima, u skladu sa pravom i zakonima, a ne putem svakovrsnog protupravnog divljanja. Zakoni i druge institucije svjetske države trebali bi omogućiti da svi subjekti, počev od običnih individua do lokalnih država, nacija ili rasa ostvaruju svoje interese i ciljeve, ali isključivo na NAČIN koji vodi i ka ostvarenju ciljeva ljudske vrste, te da budu nagrađivani srazmjerno vrijednosti doprinosa kojeg su dali ostvarivanju ciljeva društva ili vrste.

No, ovdje treba naročito naglasiti da stvaranje svjetske države ne bi vodilo ničemu dobrom ako u njenom temelju ne bi bili onakvi zakoni kakvi su gore spomenuti.

To se već dovoljno dobro i jasno vidi na primjeru EU.

Upravo je svjetska vlada ili vlast onaj pravno-politički subjekt koji bi trebao biti najstrože kontroliran zakonom kao što je već spominjani Zakon o kontroli efikasnosti vlasti.

Vraćamo se epohalnoj krizi i onim temeljnim problemima suvremenog društva.

***

Ovdje ću pokušati ukratko iznijeti svoje poglede o prethodnim epohalnim krizama i o epohalnoj krizi uopće.

Zbivale su se na području promjena u odnosu fundamentalnih društvenih subjekata prema produktivnoj ili kapitalnoj imovini društva -vlasništvu ljudske vrste.

Pod fundamentalnim društvenim subjektima podrazumijevam one označene slovima A, B i C, na vrhovima dole prikazanog trokuta, koji predstavlja društvo.

Trokut ne znam uploadati.

A je vladar ili vlast. B je privatni vlasnik produktivnih društvenih dobara, ili takozvanih sredstava za proizvodnju. C je radnik, rob, ili kmet. Krug u sredini, P je produktivna ili kapitalna društvena imovina.

1.U neolitskoj civilizaciji nije bilo podjele rada i plemena se nisu diferencirala u ove gornje subjekte. Tamo su svi radili sve.

Epohalna kriza kroz koju je nastala Antička civilizacija uspostavila je privatno vlasništvo, a s njim i gornju diferencijaciju na A B i C subjekte.

2.U Antici je jedino subjekt B, privatni vlasnik kapitalnih dobara i robova bio zainteresiran, tj. motiviran za usavršavanje i uvećavanje tih svojih kapitalnih dobara (kapitalne imovine društva). Robovi, C nisu bili motivirani, nego prisiljeni, a vladari, A, ni motivirani ni prisiljeni.

3.Epohalna kriza koja je stvorila Zapadnu civilizaciju oslobodila je subjekta C – robove ili kmetove – pretvorila ih u slobodne radnike i dovela u motivacijski odnos spram usavršavanja kapitalnih društvenih dobara. Tako je nastala civilizacija sa dva motivirana fundamentalna društvena subjekta, B i C. – radnicima i kapitalistima. Subjekt A, vlast i dalje je ostala izvan kruga motiviranih.

Kako smo već natuknuli, posljednja etapa razvoja umjetnog bića, kapitala, ili produktivnih društvenih dobara izbacila je iz „igre“ privatne vlasnike i na njihovo mjesto, B dovela managere koji ne brinu o kapitalu, jer nije njihovo vlasništvo. Oni brinu isključivo o svom dohotku, a najlakše im ga je sticati i uvećavati tako da zapuštaju ili upropaštavaju to, tuđe vlasništvo kojim upravljaju.

U sličnom ili istom odnosu prema kapitalnim društvenim dobrima i „stanju nacije“ je i subjekt A, vlast.

(U prethodnim radovima pokazivao sam, isticao i naglašavao da je razvoj događaja u posljednjem stoljeću Vlast i administraciju, paradoksalno, bacio u ropski ekonomski položaj u odnosu na druga dva subjekta, i da ona zbog toga nije motivirana na djelatnost koja bi vodila ka napretku društva, nego ju radije opstruira. Također sam pokazivao da bi Zakon o kontroli efikasnosti vlasti koji bi ju doveo u motivacijski odnos spram ostvarivanja ciljeva društva, bio također i instrument njenog oslobođenja od tog specifičnog ropstva koje se skriva iza glamuroznog društvenog položaja. No to je preširoka materija pa ju ovdje ne mogu izlagati. Neka, dakle, to ostane samo na ovoj napomeni.)

Eto, dakle, stvar se okrenula tako da je subjekt C, najmanje uticajni subjekt, ili subjekt bez ikakvog uticaja, bijedni radnik jedini ostao u motivacijskom odnosu spram uvećavanja društvenog dobra, dok su najuticajniji društveni subjekti, A i B dovedeni u položaj ili situaciju da se ne moraju brinuti o ostvarivanju gospodarskih ciljeva i ciljeva društva, nego samo o ostvarivanju svojih privatnih interesa, a najlakše ih i nekažnjeno mogu ostvarivati tako da zapuštaju gospodarstvo i društvo, što oni zdušno i čine, ne, doduše svi, ali, buona parte, si – da – štoviše, maggior parte.

To je ono iz čega proizlaze problemi i nazadovanje Zapada- mislim a Zapadnu civilizaciju koja se proširila po cijelom svijetu i postala globalna.

Epohalna promjena koja bi riješila ovaj problem trebala bi, putem etabliranja takvih zakona kao što su Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti vlasti transformirati kapitalnu društvenu imovinu P u vlasnika sebe samog – umjetog vlasnika.

Time bi produktivna društvena imovina postala sposobna da uvećava i usavršava sebe samu i kontrolira efikasnost onih subjekata koje zapošljava.

Živi privatni vlasnik, B postao bi nepotreban, a zamijenio bi ga manager čiji bi rad bio strogo i efikasno kontroliran od strane umjetnog vlasnika.

Jednako strogo bio bi kontroliran i rad subjekta A – rad ili djelatnost vlasti.

Spomenutim zakonima, rad svih fundamentalnih subjekata koje bi zapošljavao umjetni vlasnik, subjekata A, B i C bio bi plaćan srazmjerno njegovoj produktivnosti, tj. srazmjerno tome koliko uspješno brinu o razvoju produktivne društvene imovine, kapitala ili umjetnog bića, odnosno ostvarivanju društvenih ciljeva, tako da bi sva tri subjekta bila motivirana na razvijanje i uvećavanje produktivne društvene imovine.

Eto, suvremenu krizu trebalo bi produbljivati u tom pravcu koji bi rezultirao etabliranjem spomenutih zakona i uspostavljanjem umjetnog vlasnika, a s njim i jedne nove, antropotehnološke epohe u razvoju ljudske civilizacije.

Nakon toga bilo bi opravdano očekivati lakši razvoj civilizacije, bolji život, te lakše i efikasnije ostvarivanje ciljeva društava, individua, naroda, a i ciljeva cijele ljudske vrste.

Ukratko
Suvremena kriza nije samo ekonomska, financijska ili politička, nego je epohalna – dovodi do smjene povijesnih epoha. Po dubini i opsegu slična je i srodna onima koje su Neolitsku civilizaciju zamijenile Antičkom, a Antičku Zapadnom. Ova bi kriza Zapadnu civilizaciju trebala zamijeniti Antropotehnološkom.
Po mišljenju koje se ovdje izlaže, to bi trebalo izvesti uspostavljanjem umjetnog vlasnika, na jednoj strani, a na drugoj uspostavljanjem svjetske, globalne države.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: