Skip to content

Otvoreno pismo MOST-u

16.11.2015.

Petar bosnić Petrus

Otvoreno pismo MOST-u

Prijatelji,

moj prvi susret s vašom djelatnošću otkrio mi je nešto novo u domaćoj politici i vrijedno pažnje. Daljnji događaji su to potvrdili, ali istovremeno pokazali kako su velike prepreke i problemi koje moramo rješiti. Rekao sam „moramo“, jer sam se identificirao s vama i mislim da i ja, kao vaš simpatizer, moram dati  najbolje od sebe da se uspješno završi projekt kojeg ste vi započeli. Vaš (naš) uspjeh je budućnost svih nas.

Nadam se da slijedeće moje riječi nećete krivo shvatiti.

TV komentatori političke aktivnosti uglavnom se slažu da je vaš program dosta slab. Po mom mišljenju, on je nešto bolji i konkretnji od programa drugih stranaka. Ipak, svi se takvi programi svode na popise želja ili namjera. Oni mogu dovesti do traženih reformi, ali uz enormno velike napore i odricanja i vrlo veliku mogućnost neuspjeha na kraju. U vašem (našem) slučaju, zbog vašeg osobnog poštenja i plemenitosti, uspješan ishod reformi znatno je vjerojatniji nego kod drugih stranaka. No ne treba smetnuti s uma s kakvim se preprekama može susresti poštenje i plemenitost u društvu koje je posrnulo i u kojem velik broj ljudi temelji svoju egzistenciju na ne osobito poštenom, moralnom, niti zakonitom načinu življenja.

Dalje. Nešto veoma važno. Poštenje, moral, svijest, plemenitost, dobrohotnost, pravdoljubivost i slične vrline su najveće ljudske vrline, ali one nisu dovoljno dobra niti adekvatna sredstva za vođenje politike. Svi ljudi koji su pokušali neposredno na tim vrlinama izvesti reforme, revolucije ili uspostaviti nova društva, propali su zajedno sa tim svojim pokušajima.

Ove vrline moraju se najprije transformirati u čvrst, upotrebljiv oblik, u pozitivne zakone da bi mogle dovoljno dobro, adekvatno služiti kao sredstvo vođenja politike, izvođenja neke reforme ili održavanja društva u dobrom stanju. Transformacija vrline u zakon moguća je samo pomoću metodskog znanja, specifične kreativnosti.

No da ilustriram to što sam rekao.

Pogledajte,

kad se stvara ili utemeljuje neka država, onda se ona ne utemeljuje na moralu, svijesti i ostalim vrlinama, nego na sustavu općih zakona koji je proizišao iz njih – na ustavu. Isto biva i kad se neka država hoće reformirati, promijeniti na bolje. To, ta transformacija vrline, neke ideje ili namjere u zakon, je nešto što je od presudne važnosti.

Društva koja su se oslanjala neposredno na vrline, propadala su, a ona koja su se oslanjala na dobre zakone bila su napredna, bogata, pravedna, dugovječna itd.

Što hoću reći?

Samo to da se uistinu funkcionalan program treba temeljiti na nekakvom zakonskom sustavu ili barem jednom zakonu koji će omogućiti izgradnju boljeg zakonskog sustava. Reforma koja se zasniva na takvom programu neće iziskivati one bolne napore, rezove, žrtve i odricanja nego će, dapače, oslobađati od njih. Ne doduše od svih, ali od onih najtežih i najbolnijih, a i velikog broja drugih sigurno hoće.

Poput vas i ja se, ali već dugo vremena, na svoj, znanstvenički način borim za to da se izvedu promjene koje ste vi prezentirali svojim programom, ali smatram da sredstvo izvođenja tih promjena moraju biti zakoni. U tu svrhu sačinio sam jedan mali zakonski sustav. Za prilike kao što su naše, zakonodavni organ, Sabor trebao bi u početku usvojiti samo dva zakona: Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti i Zakon o kontroli efikasnosti rada managera. Ta bi dva zakona stvorila čvrstu osnovu, temelj za izgradnju boljeg društva.

Koja je razlika između ta dva načina –

1.voluntarističkog -upravljanja državom ili reformom pomoću vrlina, morala svijesti, ideologije, volje itd.,

ili 2. nomotkratskog – upravljanja pomoću zakona.

Evo slike o tome.

Zamislite neki veliki vlak s ispravnom lokomotivom, puno vagona i puno putnika. Da li ćete tražiti od putnika da guraju svoj vlak, ili ćete ih zamoliti da uđu u vlak i sjednu, te pokrenuti motor lokomotive i odvesti putnike na njihovo odredište.

Ko se služi zakonom, taj se vozi, a ko golom voljom, taj, poput konja, mora sam gurati ili vući svoje vozilo.

Ili ovako:

Vozite neki avion, do nekog, dosta dalekog odredišta. Da li ćete stalno gledati na kompas i svaki čas korigirati kurs, ili ćete uključiti autopilota koji je nepogrešiv upravljač i otići malko odspavati da na odredište stignete svježi i odmorni, jer vas tamo čekaju teški i važni pregovori.

Takva je, načelno gledajući, razlika između voluntarističkog i nomokratskog načina upravljanja društvom i njegovim promjenama. Već tisućama godina pokazuje se da je onaj Voluntaristički, „ručni“ način pogrešan i da propada sve što se na njemu utemelji. Dobar primjer voluntarističkog načina upravljanja bio je komunizam koji se upravljao voljom partije, koja je bila iznad (loših) državnih zakona. Nasuprot njemu, Rimsko carstvo koje se temeljilo na pravu i zakonima, tj. na nomokratskom upravljanju stvorilo je veličanstveno carstvo i civilizaciju i održalo se više od tisuću godina.

Zakoni su i izmišljeni radi toga da bi se što lakše, i pouzdanije moglo upravljati društvima. Onaj ko dobro pozna ovu materiju reći će vam da društvo i ne može nastati niti opstati bez zakona. Zato je već davno bilo i rečeno UBI SOCIETAS, IBI IUS –  tamo gdje je društvo, tamo je i pravo, pozitivni zakoni.

Ako pročitate ona dva zakona, vjerujem da ćete uvidjeti da oni, ulijevaju povjerenje i takreći garantiraju uspjeh reforme i to ne bilo kakav, nego takav koji je lišen društvenih i političkih turbulencija, socijalnih nemira, krvi, znoja, suza, tzv. bolnih rezova itd.

Narod se treba voziti u svom vlaku, a ne gurati ga.

Eto, dakle, da sve ovo sažmem u jedan prijedlog.

Ja vam predlažem da vaš postojeći program zamjenite zahtjevom da stranke izglasaju a Sabor usvoji spomenuta dva zakona: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti.

Nekome bi se možda moglo učiniti da ja nastupam kao nekakav prepotentni lik koji hoće savjetovati ili učiti pameti nekoga ko je već na djelu pokazao da može i da je dobar. No, ne radi se o tome. Ja, po struci, poznam ove stvari, i znam kako i što biva kod reformi i revolucija, pa svoje znanje prilažem našem općem naporu da riješimo problem.

Da je to dobar način rješavanja problema može se potvrditi i s malko povijesnog iskustva.

Već sam spomenuo tragičnu propast komunizma te uspješnost i dugovječnost Rimskog carstva. No evo još nečega.

Najuspješniji vladari koje pamti ljudski rod nisu ostvarivali svoje upravne ideje ili svoje zamisli, nego zamisli svojih prethodnika ili suvremenih stručnjaka.

Rimski car Oktavijan August, npr. samo je osiguravao takav sastav Senata za kojeg je bio siguran da će prihvatiti zakone koje su zamislili i sačinili pravnici kojima je on dao ovlaštenje ius respondendi ex auctoritate principi. Sam se nikad nje petljao u njihov posao, nego ih je pustio da rade za opće dobro.

Karakalin edikt, Constitutio antoniniana, koji je reformirao Rimsko carstvo, nije sačinio sam car, pseudo Antonin, Karakala nego njegov pravnici Ulpian i Papinian, kojeg je Karakala poslije dao ubiti.

Petrus Flavius Sabbatius, poznatiji kao Justinijan I Veliki obnovio je,  i izgradio moćno carstvo na osnovu zakona koje su davno prije njegove vladavine sačinili klasični i postklasični Rimski pravnici, a koje su prilagodili i na raspolaganje mu stavili pravnici Konstantinopolske i Beritske pravne škole, njegovi suvremenici.

Napoleon I dao je zadatak jednoj komisiji pravnika da sačini Code civile na osnovu zakonika kojeg je prethodno sačinio Toulonski sudac J. R. Pothier. Taj zakonik, Code civile, ili Code Napoleon ubrzo nakon što ga je Napoleon promulgirao postao je neposredna osnova brzog napretka, ne samo Francuske, nego cijelog građanskog svijeta.

Ovdje treba još dodati da uspjeh reforne ne ovisi samo o tome da li se izvodi nomokratskom metodom, nego i o tome da li su dobri, tj. funkcionalni zakoni na osnovu kojih se izvodi reforma. Loši zakoni vladaju neko vrijeme i onda, zajedno sa reformom odlaze ad acta.

Koji su zakoni dobri, a koji loši?

Evo iz čega proizlazi ta njihova, kvalitativna razlika:

Ako neki subjekt, putem nekog zakona uspješno i lako ostvaruje svoje interese i ako ostvarivanje tih njegovih interesa, na temelju tog zakona, istovremeno vodi i ka ostvarivanju ciljeva društva ili cijele ljudske vrste, onda je taj zakon dobar, i bit će dugovječan, a subjekt koji se njime služi bogat, napredan, ugledan itd.

No ako ostvarivanje interesa nekog subjekta na temelju nekog zakona ne doprinosi ostvarivanju također i ciljeva vrste, ili ometa njihovo ostvarivanje, brzo će ad acta, a onaj subjekt ad patres.

Loši zakoni su, dakle, izraz volje i uskih interesa isključivo nekog partikularnog subjekta – neke individue, stranke ili pak naroda. Oni, zajedno sa svojim tvorcima, propadaju kad se pokaže da se pomoću njih uopće ne mogu, ili više ne mogu ostvarivati ciljevi vrste ili društva, ili da naprosto ometaju njihovo ostvarivanje. Sjetite se tragedije komunizma.

Dobri zakoni su izraz volje cijele ljudske vrste, volje koja ide za tim da ostvari ključne interese i ciljeve vrste. No vrsta smije i može ostvarivati svoje ciljeve isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve svih partikularnih subjekata koji ju čine. Dobri zakoni nude upravo taj NAČIN življenja pomoću kojeg svi ostvaruju svoje interese, jasno, u mjeri koja odgovara njihovim sposobnostima – capacitates agendes.

Osnovno pravilo, zakon i temelj i svih ljudskih zakona, kako ja mislim, jest ovo:

Ostvaruj svoje interese i ciljeve, ali na NAČIN koji istovremeno vodi i ka ostvarivanju interesa i ciljeva svih drugih subjekata.

Mi se danas služimo i sa nekim zakonima koji su nastali prije nekoliko tisuća godina, prvenstveno Rimskim. To dolazi odatle što se pokazalo da su ovi zakoni, objektivirana, opredmećena i objavljena volja ljudske vrste, volja vrste da ostvari svoje ključne ciljeve, ali također i ciljeve subjekata koji ju čine. To je ono što ih čini dobrim i upravo se zbog toga pokazalo su ovi zakoni potrebni svim ljudima, svim narodima i svim generacijama. Njihova je vrijednost nadvremenska, neprolazna. Ni mi, danas ne bismo mogli bez njih.

No da se vratim motivima zbog kojih vam pišem ovo otvoreno pismo.

Htio sam vam skrenuti pažnju na to da bi vaša reformatorska intencija trebala rezultirati sačinjanjem i predlaganjem zakona po kojima bi se ravnalo reformirano društvo i da bi ti zakoni trebali biti dobri, vrijedni, produktivni.

Što se tiče zakona koji su već sačinjeni i koje vam predlažem, potrebna je vaša, (a i općedruštvena prosudba) o tome da li bi smo mi pomoću njih mogli riješiti neke svoje probleme i da li bi bilo dobro da ih se prihvati. Definitivan sud o njihovoj vrijednosti može dati jedino njihova upotreba. Ona može pokazati da li su uistinu dobri i koliko su dobri, tj. vrijedni, te treba li ih se držati ili ih treba odabciti.

Eto, obratio sam vam se kao osoba koja daje svoj, specifičan, znanstvenički prilog vašem (našem) nastojanju da stvorimo bolju i sigurniju budućnost. Vaša reforma je uistinu res pubilcajavna stvar, stvar svih građana Hrvatske, i svako kome je stalo do bolje sutrašnjice trebao bi s odreći svojih uskih, privatnih ili stranačkih interesa i dati ono najbolje od sebe za njen uspjeh.

Nemojte mi, molim vas, samo reći da je ovaj moj prijedlog puka teorija, apstrakcija ili nekakvo „filozofiranje“, jer od tih zakona koje predlažem doista, ni u teoriji ne može postojati nešto konkretnije.

Eto, toliko. Nadam se da ćete imati sluha.

Vaš Petrus

Zakoni, ovdje:

/https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: