Skip to content

Odakle dolaze proljetne kiše

05.03.2016.

Petar Bosnić Petrus

ODAKLE DOLAZE PROLJETNE KIŠE?

U onim pradavnim, maglenim davninama, časna Starina, bog Perun mudro je i pravedno vladao nad vodama i zemljama koje su nastavali slavenski narodi. Imao je veliko potomstvo: brojne bogove, polubogove, vile i vilenjake. Prema svima je bio pravedan, dobar i milostiv.

Kod takvih poglavara, pa bili oni smrtnici ili bogovi, obično biva tako da imaju svoje ljubimice ili ljubimce, koje, vole više od ostale čeljadi. A Perun je, najviše od sveg svog roda, volio kćerku Vesnu – prekrasnu, vječno mladu božicu proljeća – a nije ju volio toliko zbog njene ljepote, koliko stoga što se odlikovala plemenitošću i osjećajnošću.

Iako prekrasna djevojka, Vesna je u duši bila dražesno, dobro dijete. Svakoga je voljela i svako nju.

Lijepa mlada boginja naročito je voljela smrtna stvorenja. Suosjećala je s njihovim usudom i često bivala tužnom i plakala zbog toga što moraju stariti i umirati. Nije, poput ostalih božanstava toliko voljela obitavati u Eteru – obitavalištu bogova – niti u Arkunu, njihovom svetom gradu. Gotovo svo svoje vrijeme provodila je na poljima, livadama, u gajevima, ili pored kakvog potočića. Njen duh i radoznalost privlačila je divotnost i čudesnost života, a i strašna mračna tajanstvenost smrti, pa se družila se sa smrtnim stvorenjima, a za društvo svoje besmrtne braće i sestara, iako ih je voljela, nije mnogo marila. Nije puno marila ni za ljude, jer su bili dosta nalik bogovima.
***
Jednoga je dana pomagala jednoj mladoj srni da se oslobodi iz zamke u koju se bila uhvatila, kad li odjednom začuje šištanje dolazeće strelice. Vidje da će strelica pogoditi srnu, pa ju brzo zakloni svojom ručicom. Strelica joj probode ruku, ali srnu nije ni dotakla.

Ubrzo nakon toga pojavi se i strijelac. Bio je to kršni Nikolaj, mladi plemić koji je živio u plemićkoj daći kraj obližnjeg sela. Brzo je dotrčao do mjesta na kojem je bila srna, jer je mislio da ju je pogodio. No kad je umjesto srne ugledao Vesnu, i to sa strelicom probodenom rukom, iznenadio se i uplašio, pa joj je odmah priskočio pomoći i stao vaditi strelicu iz rane.

Vesna ga nije grdila zbog toga što je htio ubiti srnu. Znala je da je to prirodna nužda da ljudi love druge životinje. Nije se ljutila ni zbog toga što je nju ranio, nego je strpljivo podnosila boli dok joj je Nikolaj vadio strelicu iz rane. Kad je on vidio da je rana zacijelila odmah nakon što je izvadio strelicu iz nje, shvatio je da se susreo s nadnaravnim bićem. Ali kako mu je Vesna već pokazala da je plemenita i dobrodušna, nije se uplašio nego je postao radoznao. No možda više od radoznalosti, neka osobita krhkost, ljepota i čednost koja je zračila iz nje, privlačila ga je ka njoj i ponukala ga je da joj se približi.

Vesni se Nikolaj svidio odmah čim ga je ugledala. Onako tamnoput, preplanuo, kršan i snažan, činio joj se poput nekog božanstva, a kad je vidjela kako se zabrinuo za nju i kako se trudio da joj pričini što manje boli prilikom vađenja strelice iz rane, stekla je veliko povjerenje u njega, a… možda se već tada bila zaljubila.

No, kako dod bilo, nakon tog susreta, njih dvoje počeli su se svakodnevno viđati, i mnoge su sate i dane provodili zajedno. Koliko god da su se družili, nikad se nisu zasitili jedno drugog, nego im je, štoviše, čežnja jednoga za drugim bivala sve većom i većom. Vesna se potpuno predala Nikolaju u ruke kao nekakvom svom zaštitniku i branitelju, a on je pak uživao u tome što se može brinuti o njoj. Tako se sam sebi činio jakim, velikim i moćnim poput kakvog besmrtnika.

Ovome obratu – dragi moj čitatelju – ne trebaš se čuditi, jer poznato je da ljubav bogove i silnike pretvara u krotku djecu, a djecu pak čini moćnima poput bogova.

Dani su prolazili, a Nikolaj i Vesna, kao u nekom snu, nisu primjećivali, ni vrijeme, ni njegovo prolaženje.

I tko zna koliko bi još trajala njihova ljubav da Nikolajev otac nije odlučio da ga oženi.

Kad je to čuo, Nikolaju je bilo kao da ga je grom ošinuo. Ni jednom rečju nije se usprotivio očevoj odluci, ali se smrknuo, zašutio i zatvorio u kuću. Ondje je provodio cijele dane, valjda razmišljajući o tome što da učini.

Vesna ga je dotle tražila po livadama i šumarcima. Svakim novim danom neka ledena zebnja sve joj je više ispunjavala srce.

Konačno Nikolaj ode potražiti Vesnu. Našli su se u onom istom gaju u kojem su se prvi put vidjeli. Teška srca i još težeg jezika, on joj rekne što je odlučio njegov otac i što on sam mora učiniti. Vesna je sjedila na jednom panju i plakala. Nije jecala i ridala, samo su joj suze tekle niz lice i padale na ruke koje su nemoćno ležale u krilu.

„Ne krivim te zbog toga što me ostavljaš“ – rekla mu je – Znala sam da ćemo se jednog dana morati rastati, ali nisam htjela misliti o tome. Mnogo puta poželjela sam da budem tvoja prava žena, pa makar zbog toga morala i tisuću puta umirati. I starenje i smrt, sve bih to podnijela samo zato da do smrti budem tvoja – samo tvoja i ničija više.“

Ne htijući uvećavati njenu ni svoju nesreću i patnju, Nikolaj još jednom pomiluje njene zlatne kose, stisne zube i ode. Hodao je muški i čvrsto, ne osvrćući se. Da ga je netko vidio, nikad ne bi pomislio da mu je srce ostalo u onom gaju iz kojeg je upravo bio izišao.
***
Vesnina i Nikolajeva ljubav nije prošla neprimjećena. Vidio ih je velik broj vila i vilenjaka, a i drugih božanstava. Svi su pričali o tome i priča se stalno širila.

Nakon nekog vremena, glas o tome da je Vesna vodila ljubav sa smrtnikom dopre i do Peruna. To ga je toliko prenerazilo da naprosto nije mogao vjerovati onome što su mu govorili. Naredi da ju pozovu pred prijestolje i upita ju da li je to istina.

Ona šutke obori glavu i tako potvrdi da jest.

Tada Perun gotovo poludi od bijesa. Nikada dotle, a ni poslije toga svijet nije doživio takvu grmljavinu, oluju, poplave i potrese kao tada. Brda su se pomicala, a tresli su se čak i sami temelji svijeta. Urlao je kako se nitko osim Velikih Suđaja ne smije miješati u život ljudi; i kako čak ni on, vrhovni bog nema pravo na to; pitao ju da li zna što sve može proizići iz njena prijestupa; govorio o užasu mogućeg smaka svijeta; o zloj sudbini koja bi mogla zadesiti bogove, i još mnogo toga.

Vesna je cijelo vrijeme, pokorno i pognute glave slušala grmljavinu očevih prijekora. Znala je da je njegov gnijev opravdan, pa se nije branila ni opravdavala, a nije očekivala niti milost.

Iako je bio užasno gnjevan, Perun nije bio slijep. Vidio je da mu je kći nesretna i da joj je teško pri duši, pa je stišao svoj gnjev i prestao ju koriti. No od kazne ju nije mogao osloboditi. Božanska pravda, volja Velikih Suđaja i zakoni morali su se poštovati.

„Za kaznu“ – reče joj – „nikada više nećeš moći uzeti na se lik smrtne žene, niti ikojeg drugog vidljivog stvora. Bit češ nevidljiva, nečujna i nedodirljiva. Osim toga, na zemlji ćeš moći boraviti samo tri mjeseca u godini.“

Vesna pokorno primi tu kaznu kojom joj je bila uskraćena njena najveća radost – prisno drugovanje s živim stvorenjima.
***
Njena ljubav prema njima nije tom kaznom bila nimalo umanjena, ali je njoj samoj pričinjala teške boli. Više nije mogla, niti pomirisati kakav cvijetak, niti pomilovati neku životinjicu koju bi voljela, niti pak osjetiti miris i topli dah života na svome licu. Sve ono što je voljela i za čim je čeznula bilo joj je nedohvatno daleko, i to zauvijek.

Teža kazna doista ne može snaći ni ljude ni bogove.

Otada Vesnu više nitko ne vidi niti čuje, iako cijelo proljeće provodi na zemlji, No sva stvorenja ipak nekako osjećaju njenu prisutnost i ljubav i to im život čini slatkim i sretnim. Trava raste, cvijeće cvate, ptice pjevaju, a leptiri radosno plešu na suncu. Vesna, međutim, nikako ne može sudjelovati u toj sveopćoj radosti, pa je nesretna i često plače. Gdje god kane koja njena suza, tu se život budi, raste i cvijeta.

Suze joj ljudi zovu proljetnim kišama.

„A Nikolaj – pitate – „što je bilo s njim?“

Oženio se onako kako je zahtjevao njegov otac. Veoma je poštovao svoju ženu i s njom izrodio veliko i sretno potomstvo. I sam je do kraja života bio poštovan kao razborit i dobar čovjek. Nikada nikome nije rekao ni riječi o svojoj i Vesninoj ljubavi, ali suseljani su ipak nešto naslućivali, možda po tome što je njegov vrt ozelenio i procvjetao prije i ljepše od svih ostalih.

O proljeću je Nikolaj uvijek bio povučen, zamišljen i šutljiv, pogotovo ako je padala kiša. Tada bi često, i na znajući, upirao svoj pogled kroz kišnu zavjesu, kao da očekuje da će iza nje nekog ugledati.

Srećom, nikada nije, ništa vidio. Jer da jest, da je mogao proniknuti kroz kišnu zavjesu, ne bi, siromah, tamo iza nje, vidio ništa drugo do uplakane oči svoje drage.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: