Skip to content

PETAR BOSNIĆ PETRUS Kratki pregled važnijih ideja

05.03.2016.

PETAR BOSNIĆ PETRUS, kratki pregled važnijih ideja

 

Novo društvo, novi oblik vlasništva, svjetska država, lebdeća civilizacija, galaktičko carstvo, umjetno biće, levitacija, antigravitacija, nadsvjetlosne brzine, nuklearna anihilacija, beskonačni izvor energije… dalje od beskraja, besmrtnost i ovladavanje vječnošću…

Petrus je bio profesor filozofije i povijesti umjetnosti. Rođen u Zagrebu 1948, odrastao u Šibeniku. Filozofiju i povijest umjetnosti diplomirao u Zagrebu. Djelovao je kao politički, a i svojevrstan znanstveni disident.

Teme i problemi kojima se Petrus bavio – kako on kaže – birale su i nametale vitalne potrebe čovječanstva. On ih je – kaže – samo uočavao i prepoznavao i pokušavao naći rješenja, koja će zadovoljiti duhovne i egzistencijalne potrebe ljudske vrste. Pokušavao je – kako je govorio – učiniti dvije stvari – izreći istinu – ono što jest – i otkriti sredstva koja će čovjeku omogućiti da joj se približi i ponovo poveže s njom.

Evo kratkih prikaza nekih od gore navedenih ideja. Nisu iznošene nekim sistemskim načinom, nego, onako, napreskokce.

Počinjemo s prirodom.

Suprotno nemisaonim i općeraširenim, pomodnim trendovima njegovog vremena, i slično Hegelu, – koji je tvrdio da je priroda «drugobitak ideje» – Petrus smatra da je priroda čisti privid, nešto bitno nesavršeno, prolazno, vječna mijena, nešto što se zbog želje za slatkoćom privida odreklo istinskog postojanja, savršenstva i vječnosti. Dakle, nešto što je nastalo iz grijeha….Anaksimandar, Budha, Hegel Schopenhauer…

Iako je bio veliki ljubitelj i zaštitnik prirode i prirodnog, Petrus je, u šali znao reći da je ona smetlište bitka, te da je i čovjek, zbog griješne ljubavi prema prividu, odbačen i bačen na to smetlište s zadatkom da se iskupi tako što će iz sveg tog smeća i samoga sebe napraviti nešto vrijedno.

Civilizacija je, nasuprot prirodi, umjetna tvorevina, stvorena po čovjeku, Ta civilizacija je zapravo samoreflektirana, protu-prirodna, samoj sebi-antitetična priroda, ili, priroda koja je samorefleksijom, manje ili više postala svjesna sebe i svoje propalosti. Stoga je ona na nešto višoj razini postojanja od same prirode. Nasuprot Heidegeru, koji tvrdi da su civilizacija i tehnika zaborav bitka, Petrus kaže da je ona upravo prepoznavanje i prisjećanje bitka na sebe samog.

S druge, one važnije strane gledano, civilizacija je – po Petrusu -cjeloviti, tjelesni oblik umjetnog bića, koje je pak instrument, bićevito sredstvo pomoću kojeg se ljudska vrsta kani i treba vratiti u krilo savršenstva.

Čovjek – a to je – smatra Petrus – od najveće važnosti – najpotpunije postoji, ne kao ona «svestrano obrazovana i svestrano razvijena individua», kao nekakav genijalni mislilac, znanstvenik ili umjetnik, nego kao vrsta, za koju pak Petrus kaže da je ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito. (od Grč. – ontos on – biće i genesis – stvaranje).

Ljudska vrsta je potpuni i beskonačni oblik postojanja čovjeka.

Ontogeničnost je ono božansko u ljudskoj vrsti. Do sada se mislilo da je ontogeničnost osobitost isključivo Božjeg bića, tj. da jedino On može stvoriti nešto bićevito i biće uopće (ukoliko ono nije postojalo oduvijek). Petrus pokazuje da to može i ljudska vrsta i zato ju smatra „božanstvenom“, ontogeničnom.

Kreativne individue otkrivaju one neophodne, bitne elemente od kojih se sastoji umjetno biće, a vrsta ih sastavlja i sastavljajući ih aktualizira njihovu bićevitost.

Onu Biblijsku izreku; da je čovjek stvoren …na sliku Božju…“ tumači kao posjedovanje najveće zamislive, božanske moći – sposobnosti za stvaranje nećeg bićevitog bića. Kasnije ćemo, ako ne zaboravimo, pokazati da je to moć činjenja čuda.

No, za razliku od Boga, koji je, po općem vjerovanju religioznih ljudi, stvorio prirodno biće, čovjek, ljudska vrsta stvara umjetno biće.

Bog stvara prirodnu dušu (prirodnu „moć samokretanja“- Aristotel), a čovjek umjetnu.

Pod bićem, Petrus podrazumijeva Nešto autopoietično, tj. «nešto što kreće samo sebe» (Aristotel) i što u sebi ima moć samorazvoja i moć beskonačno trajnog samoodržanja, i to putem stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je beskonačni, najsavršeniji, najpotpuniji i vid postojanja bića – potpuno ozbiljena, realizirana ideja nekog bića.

Ono što ne može stvoriti svoju vrstu, ili, što ne postoji kao vrsta, nije istinsko biće, nego nekakav defekt, nedovršenost ili prosta slučajnost.

Vrsta postiže beskonačnost generiranjem novih i smjenom starih generacija.

(Kod ljudske vrste, generacije se trebaju tretirati kao iznimno važni društveni, ekonomski i pravni subjekti.)

Bićevitost je najlakše uočiti kod živih bića. No život je samo jedan od oblika bićevitosti. I neživa bića su bićevita, ali njihova bićevitost – moć samokretanja i moć samoreprodukcije, tj. stvaranja vrste – nije tako očigledna i lako razaznatljiva kao bićevitost živih. Npr. još nemamo nikakvih spoznaja o tome kako nastaje element vodik, koji je jedna vrsta specifičnih atoma. Ne znamo niti kako se ovi atomi razvijaju, a niti kako se reproduciraju.

Umjetno biće temelji se na elementima žive, nežive i duhovne (idealne) bićevitosti.

Proste, (nebićevite), stvari nemaju moći samokretanja i samorazvoja, a vrste koje mogu stvoriti razne stvari – vrste kao što su dabrovi, ptice, pčele, pauci…- nisu ontogenične, nego samo hrematogenične. (I ovaj neologizam, „hrematogenične“ također dolazi od Grč.: hrema – stvar i genesis – stvaranje.)

No, za razliku od Boga – koji je, prema religijskim uvjerenjima – kako je već rečeno – stvorio prirodno biće, prirodu, (ukoliko ova nije, ili vječna, ili nastala propadanjem bitka) – za razliku od Boga, dakle, čovjek stvara umjetno biće – Nešto bićevito, što – kako je također već rečeno – treba poslužiti kao sredstvo za oslobođenje i ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Prirodno biće je samosvršno, a umjetno je svrsishodno.

Neki od ciljeva vrste su trajan, vjekovječan, siguran i slobodan opstanak u dijelu galaktike ili čak šire. Matični planeti, sa svojim lijepim, pitomim, živim okolišem, samo su privremena boravišta ontogeničnih vrsta – gigantske maternice – gdje ove vrste borave dok su još nezrele, tj. nerođene (status nasciturus), i nesposobne opstati u prirodnom prostoru zrelih ontogeničnih vrsta, a prirodna boravišta tih, zrelih ontogeničnih vrsta su međuzvjezdani prostori, galaktike – vječno cvatući Rajski vrtovi.

Istinsko, zbiljsko postojanje ontogeničkih vrsta, njihovo rađanje počinje sa njihovim izlaskom u svemir i osvajanjem galaktičkih prostora. Izlazak neke ontogenične vrste u svemir analogan je izlasku fetusa iz maternice.

Povijest je ontogenički proces, proces stvaranja umjetnog bića. Započeo je prije nekoliko desetina tisuća godina, a uspješno se završava tokom nekoliko zadnjih stoljeća.

Umjetno biće koje je nastalo kroz taj, ontogenički proces, povijest, najpoznatije je (a ujedno i bezrazložno i nepravedno ozloglašeno) pod imenom kapital. Neposredno sredstvo njegovog stvaranja i razvoja je ljudski kreativni i reproduktivni rad, a stupnjevi razvoja su mu: 1.teza – novac, 2 antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, 4. epiteza – tehnologija, koja je samo reproducirani oblik znanosti.

Epiteza je – po Petrusu – četvrti nužni moment u razvoju bića, u kojem ono, reproducirajući se, stvara vrstu i postoji kao vrsta. Vrsta, dakle, nastaje činom samoreprodukcije bića, ali tim činom nastaje i nova individua, novi pripadnik vrste.

Ovaj moment – epiteza – je Petrusov dodatak Hegelovoj dijalektici.

No pustimo dijalektiku i vratimo se umjetnom biću, pa se zapitajmo kako ove stvari stoje kod umjetnog bića – kapitala.

Zreli, potpuno razvijeni oblik kapitala, sinteza njegovog razvoja, jest, dakle, znanost, a tehnologija mu je oblik samoodržavanja i samorazvoja. Kapital, kao znanost je ustvari sebe svjesno ili sebi znano prirodno biće, koje zna svoju narav i svoju svrhu a i to da se revolucioniralo, odnosno transformiralo, i razvilo u nešto umjetno, svrsishodno (umjetno biće), posredstvom ontogeničnog duha ljudske vrste.

Umjetno biće je bekonačno ili vječno isto kao i prirodno. No za razliku od prirodnih bića i ljudske vrste, ono svoje vječno ili beskonačno (epitetičko) postojanje ne postiže stvaranjem vrste, nego samousavršavanjem – stvaranjem sve savršenijih generacija elemenata od kojih se sastoji – jer jedino kao vječna, „besmrtna“ individua, čija se memorija i znanje nikada ne gase, može služiti ljudskoj vrsti kao sredstvo za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva.

Govoreći Dawkinsovom terminologijom, o razlici u načinu opstanka ljudske vrste i umjetnog bića, moglo bi se reći, da ljudski GEN postiže vječni opstanak tako da se što više i šire replicira u bitno nepromijenjenom obliku, a opći MEM (čiji je fenotip umjetno biće), tako da se mijenja i prilagođava tome da bude što adekvatnije i akuratnije sredstvo za ozbiljavanje ciljeva ljudske vrste i pri tome ne zaboravlja prethodne oblike svog postojanja.

Zbog toga, umjetno biće sadrži svu mudrost i sva bitna znanja ljudske vrste, sve što je ona spoznala i postigla od svog postanka do danas.

Radi toga da bi opstao, GEN se prilagođava slučajnim promjenama vanjskih okolnosti, a MEM isključivo novonastaloj situaciji (koju je čovjek sam, hotimično stvorio svojim djelovanjem). Drugim riječima, MEM se prilagođava radi toga, i na tom novom, višem stupnju razvoja bio funkcionalan u procesu ostvarivanja nepromjenjivih, krajnjih ciljeva ljudske vrste.

To bi, in finem, značilo da istinska, svrsishodna evolucija nije svojstvena samo prirodnom biću, kako je mislio Ch. Darwin, nego i umjetnom. Samo što je cilj prirodne evolucije održanje onog što već postoji, a cilj umjetne stvaranje onog što još ne postoji.

Još riječ, dvije u prilog razumijevanju umjetnog bića, odnosno kapitala, da se poslužimo njegovim osobnim, časnim i najadekvatnijim imenom.

On, dakle, kapital, je – po Petrusu – jedino dobro koje je do sada svorila ljudska vrsta, koje će stvoriti i koje je trebala stvoriti. Sva druga dobra su samo njegovi elementi. Njih, kako je več rečeno, stvaraju kreativne individue, a one ne-kreativne, reproduktivne ih umnožavaju i time stavljaju na raspolaganje cijeloj vrsti.

Ko to tako shvati lako će razumjeti prošlost i sadašnjost ljudske vrste, a spoznati će i neke bitne stvari o njenoj budućnosti.

A kako razumjeti odnos čovjeka i umjetnog bića?

Da bi smo to približili čitatelju, po Petrusovoj preporuci poslužit ćemo se s ona četiri glasovita zakona robotike Isaca Asimova.

Kod Asimova, robot je umjetnički simbol umjetnog bića.

Evo tih zakona:

„0. Robot ne smije naškoditi čovječanstvu ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.

1. Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.

2.Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.

3.Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.“

Znanstvenu fantastiku Petrus tretira kao umjetnički genre koji se bavi odnosom čovjeka i umjetnog bića, genre koji reflektira ljudski život utemeljen na upotrebi umjetnog bića.

Slutnja da je čovjekov prvi i najvažniji povijesni zadatak da stvori umjetno biće – sredstvo za ostvarivanje svojih ključnih ciljeva – znatno je starija od znanstvene fantastike. Tom slutnjom protkane su sve mitologije.

Jedan od najzgodnijih literarno-mitskih simbola umjetnog bića, po Petrusovom mišljenju, je onaj svemoćni duh iz čarobne Aladinove svjetiljke.

Sve religije imaju predodžbe umjetnog bića. Npr. Sveti Duh, u Kršćanstvu nije ništa drugo do predodžba umjetnog bića, bića koje će izgraditi savršenog čovjeka i savršeni svijet za čovjeka – Raj. Jasno, ne ovdje na zemlji, jer je to ipak carstvo prirodnog bića – Pakao.

Filozofija, – Hegelov Svjetski duh je također umjetno biće koje kroz ontogenički proces, tj. kroz svjetsku povijest razvija samo sebe, a Apsolutni duh, apsolutna znanost, koja je ujedno i apsolutna moć, je cilj, vrhunac i kraj njegovog razvoja.

Ta apsolutna moć ili svemoć, zapravo je zrela, potpuno razvijena moć ljudske ili neke druge ontogenične vrste. Ona uključuje i sposobnost činjenja čuda i vrhuni se u njoj.

Sposobnost činjenja čuda, kako misle teolozi i filozofi, temelji na moći da se suspendiraju zakoni prirode, prirodni kauzalitzet i na njegovo mjesto postavi „kauzalitet koji je utemeljen u slobodi“ (Kant). Umjetno biće nije ništa drugo do biće utemeljeno na kauzalitetu slobode – čudotvornosti. Čudotvornost, dakle, kreativnost, ontogeničnost, moć stvaranja bićevitog sredstva samooslobođenja i moć samooslobađanja su – smatra Petrus – jedno isto.

Ako o nekom biću treba suditi po njegovom zrelom, razvijenom obliku, kako preporučuje mudrost svih epoha, onda bi se – kao što je već rečeno – trebali složiti s tvrdnjom da je ljudska vrsta svemoćna. Mnogima će se, međutim, zbog velikih problema koji već tisućljećima muče ljudsku vrstu, mnogima će se, dakle, usprkos tome što je stvorila umjetno biće, učiniti da ta naša vrsta baš i nije svemoćna, nego prije nemoćna.

No taj dojam nemoći kojeg ona ostavlja, potiče prvenstveno od njene nezrelosti. Ta ljudska vrsta, kako ćemo kasnije nešto jasnije pokazati, zapravo još nije niti istinski rođena, a kamo li zrela. Mi živimo u vremenu u kojem se ubrzano, nervozno i na opasan način okončava proces njenog rađanja i nadamo se njegovom uspješnom okončanju i potvrdi njene velike, božanske moći. Pored toga o moći ljudske vrste ne treba suditi po njenoj borbi sa problemima,  nego po ishodu tih borbi, po tome da li ona, kroz tu borbu rješava neki problem ili ne. Uspješno dovršenje stvaranja umjetnog bića upućuje na dovoljno veliku moć, a ne nemoć.

Ali, vraćamo se drugim, malko svakodnevnijim stvarima, o kojima je Petrus pisao.

Društvo je umjetni organizam, a politika je njegova nijema volja (volonte generale – J. J. Rousseau), za opstankom i samorazvojem, volja koju razne karizmatične individue ili narodi dovode do riječi ili društvenog realiteta, fakta, poretka. Druge, ne-ontogenične vrste na ovom planetu – bizoni, konji, gazele, razne vrste riba, ptica ili insekata – nikad se ne transformiraju u društva, nego ostaju živjeti u formi prirodnih vrsta kojima je goli biološki opstanak jedini cilj.

Ontogenična je vrsta, dakle i politogenična ili sociogenična – sposobna transformirati se u društvo i ponašati se po zakonima ili pravilima (nomos-i, regulae ili leges) koje sama stvara, a koji joj omogućuju ostvarivanje njenih metabioloških, a vjerojatno i transempirijskih ciljeva. Ova transformacija vrste u društvo, u umjetni organizam, je nužna, jer je taj umjetni organizam neophodan organizacijski (politički) instrument za stvaranje i razvijanje umjetnog bića i ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ontogeničkih vrsta.

Pravo, koje se nekada definiralo kao ars boni et aequi – umijeće dobrog i pravednog, a danas, kao sistem pravila kojima se regulira život i djelatnost društvenih subjekata, zapravo je objektivirana, ospoljena volja ljudske vrste – ospoljena kao metoda samonavođenja, samomotiviranja, samoorganiziranja i samoprisile vrste na stvaranje takvih društvenih odnosa i takvo djelovanje što vodi ka stvaranju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste.

Pravo, kao znanost dijeli se na discipline koje se odnose na: stvari, ljude i pravne procese – ad res, ad personae, i ad actiones, a kao sistem normi na osnovu kojeg nastaje društveni poredak na: res, personae, relationes et factiones – stvari, osobe, odnose, i činidbe.

Temeljni adresant prava je sama ljudska vrsta. No ona je ujedno i ključni adresat na kojeg se odnose pozitivne pravne norme i pravo uopće.

Država nije ništa drugo do ozbiljeno pravo, pravo kao priznati društveni fakat, stvarni poredak – epitetički oblik pozitivnog, pisanog prava.

Uspostavom države, pravo dobija još i moć prisile, tj. organe prisile.

Budući da je pravo, između ostalog, nužan, neophodan instrument samoprisile ljudske vrste, i budući da velika većina pripadnika ljudske vrste, usprkos dobrim, motivirajućim zakonima nerado pristupa valjanom načinu življenja (načinu koji vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste), a često tako žive tek na osnovu prisile ili straha od kazne – stvaranje potpunog prava – ius perfectum spada u neke od temeljnih dužnosti nacija, a i vrste. Potpuno pravo, naime, uključuje u sebe i kaznene odredbe, koje su se pokazale neophodnima.

Dalje. Stoga što je vrsta pravi i izvorni adresant, a ujedno i adresat prava i stoga što svi ljudi, narodi i rase trebaju živjeti po principima prava i pravde, i trebaju biti ravnopravni, cijela vrsta trebalabi živjeti u jednoj jedinoj, globalnoj državi, jer jedino globalna ili svjetska država može osigurati globalni red i pravdu za sve pripadnike vrste.

«Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo za sve!»

Jedna od ključnih dužnosti ljudske vrste je, dakle, i osnivanje svjetske ili globalne države.

To je ujedno i uvjet optimalne, a i minimalno potrebne funkcionalnosti ljudske vrste u svrhu osiguranja trajnog opstanka i u poslu ozbiljavanja njenih ultimativnih ciljeva.

Budući da je volja ljudske vrste praizvor svekolikog prava, nitko osim ljudske vrste ne može biti nosilac suvereniteta – dakle, ni individue, ni nacije, ni rase.

Ovo naročito i stalno moraju imati na umu nacije i nacionalne države, koje su uobrazile da su one, ili neki subjekt unutar njih (narod, monarsi, parlamenti, stranke ili klase) nositelji suvereniteta te da nema nikakvog prava niti zakona iznad narodne (samo)volje i ponašaju se tako kao da takav subjekt kakav je ljudska vrsta uopće ne postoji. i kao da nikad nisu ni čule za njega, odnosno za nju.

A sada, evo nečega što je Petrus smatrao mjerilom razvijenosti civilizacije i indikatorom, istinskog, pravog, ontogeničnog postojanja ontogeničnih vrsta.

Ona ontogenična vrsta – govorio je – koja nije svjesna toga da je upravo njena volja praizvor prava, i da je pravo volitivni instrument ostvarivanja upravo njenih ciljeva; vrsta koja ne zna da, po prirodi, treba biti jedini suveren na svom matičnom planetu; koja još ne shvaća da treba dovršiti stvaranje globalnog generičkog prava i živjeti na osnovu njega; i da, upravo radi toga, najnužnije treba stvoriti globalnu ili svjetsku državu; vrsta čiji pripadnici još nisu svjesni toga da su, prije svega pripadnici svoje (ljudske), vrste, a ne samo nekog plemena, nacije, rase ili neke lokalne države; ta vrsta – naglašava Petrus – još nije svjesna sebe i svog postojanja.

S obzirom na to što je gore rečeno, ljudska je vrsta – po Petrusu – još vrlo daleko od istinskog postojanja, jer istinsko postojanje podrazumijeva upravo ono gornje samopoznavanje i samosvijest, tj. potpunu svijest o sebi, svojem mjestu u općem poretku stvari i svojoj misiji.

Etika je, kako je poznato, nauka o moralu, a moral je, po Petrusu sistem normi koji preporučuje ono što doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste, a osuđuje ono što onemogućuje ili ometa njihovo ostvarivanje.

Dobro je ono što doprinosi ostvarivanju rečenih ciljeva, a zlo ili nešto loše je ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarivanje.

Moralni imperativ – ostvaruj svoje ciljeve i interese, ali ostvaruj ih isključivo NA NAČIN kojim istovremeno doprinosiš i ostvarivanju ciljeva, grupe, zajednice, društva ili vrste.

Ovaj imperativ opet važi za sve ljudske subjekte, počev od individua do grupa, poduzeća, nacija, klasa, rasa ili generacija. Važi i za vrstu, jer i ona treba svoje ciljeve ostvarivati na način koji istovremeno vodi i ka ostvarivanju ciljeva svih subjekata koji ju čine, uključujuči i sve one još-ne začete i ne-rođene generacije ljudi, jer vrsta je beskonačno postojanje bića, pa se mora pretpostaviti da i oni njeni pripadnici koji će se roditi tek za koju tisuću godina najnužnije čine ljudsku vrstu kao i ovi živući i trebaju imati ista prava kao i pripadnici živućih generacija.

Da podsjetimo. Petrus je rekao da pravo i moral nisu objektivirana volja samo jedne nacije ili jedne generacije, nego objektivirana volja cijele ljudske vrste, dakle, svih, individua, naroda i rasa, ali – a to treba posebno naglasiti – i svih generacija.

No kad je riječ o vrednovanju djelatnosti ljudske vrste – kaže Petrus – pojavljuje se još nešto o čemu u najnovije vrijeme govori recentna bioetika.

U ostvarivanju ciljeva vrste ne sudjeluju, naime, samo pripadnici ljudske vrste, nego i pripadnici svih ostalih živih vrsta, sve biljke i životinje, doduše prvenstveno kao čovjekova sredstva za ostvarivanje tih ciljeva, a ne toliko kao svrha. Bilo bi poželjno – smatra Petrus – da ljudska vrsta, u tom svom poslu, sve „svoje bližnje“ – ostale žive vrste – „ljubi kao samu sebe“. No, ona to zapravo i čini – kaže on – ali to može uvidjeti samo onaj ko shvaća da se ljudska vrsta prva i najviše žrtvuje za ostvarenje svojih ciljeva i da je to samožrtvovanje jedini način na koji se ti ciljevi mogu ostvariti. Živo biće žrtvuje se, odlučuje na patnju radi toga da i po cijenu „znoja lica svojega“ stvori umjetno biće. Pri tome, patnja i žrtvovanje života ne zahvaća samo pripadnike ljudske vrste, nego i pripadnike svih ostalih živih vrsta.

Stvaranje umjetnog bića je neposredni cilj ovog samožrtvovanja, a ono je – kao što je već rečeno – bićevito stredstvo za ostvarivanje ciljeva neke ontogenične vrste, ali i ciljeva života uopće, ciljeva svih živih bića.

Jedan od razloga za stvaranje umjetnog bića jest i to što je ono sposobno ostvarivati ciljeve vrste bez ikakve patnje. Razni motori, npr. koji zamjenjuju i oslobađaju konje, ili druge radne životinje, ni najmanje se ne umaraju, niti pate, ma koliko dugo i teško radili, a može se očekivati – smatra Petrus – i to da će buduće razvijenije umjetno biće biti osposobljeno i za pretvaranje nežive organske i anorganske materije u ukusnu i zdravu hranu, pa se životi životinja i biljaka više neće morati žrtvovati čovjekovoj ishrani.

Ljudska vrsta, otkad postoji, radi na tome, ali je još vrlo daleko od cilja.

No ovdje treba istaknuti kako dosadašnje stvaranje, proširivanje i usavršavanje umjetnog bića nije dovelo samo do oslobađanja nekih životinja i oslobođenja robova od rada i patnji koje on stvara, nego nažalost, i do istrebljenja mnogih živih vrsta. No, čovjek, kaže Petrus, ne smije prestati usavršavati umjetno biće, ali dužan je gledati da pri tome žrtvuje što je moguće manje života i što manje patnji njegovom stvaranju, kako života i patnji pripadnika ljudske, tako i svih ostalih vrsta. Živo biće mora biti što je moguće ekonomičnije u poslu stvaranja umjetnog bića i ostvarivanja svojih ciljeva.

No, da se vratimo etičkoj terminologiji. Ljudska vrsta – kaže Petrus – treba ostvarivati svoje interese i ciljeve na takav način kojim se istovremeno ostvaruju i interesi ostalih živih vrsta ili im se barem ne čini neka nepotrebna šteta, patnja ili koje drugo zlo.

No, da se opet nakratko vratimo Petrusovom mišljenju o nacijama i njihovoj ulozi u povijesti.

On smatra da ovi povijesni i politički subjekti trebaju služiti ostvarenju ciljeva vrste i da njihovo bogatstvo, moć i ugled treba biti proporcionalno njihovim doprinosima u ostvarivanju tih ciljeva. Petrus misli da su se nacije i narodi tako odnosili prema vrsti i do sada, ali nije bilo svijesti o tome.

Rimsko carstvo – govorio je – podiglo se do tako silne moći zbog velikog doprinosa ostvarenju općeljudskih ciljeva (što uključuje i ciljeve naših, a i budućih generacija), a ne na osnovu nasilja i porobljavanja drugih naroda, kako se obično govori i kako, nažalost, govore čak i učeni ljudi Isto je bilo i sa Britanskim kolonijalnim carstvom i suvremenim imperijem kojeg su uspostavile USA.

Ovi, svjetskopovijesni narodi i carstva, nasuprot općeraširenom mišljenju, postali su veliki i moćni baš zato jer nisu porobljavali svijet i druge narode, nego ih, dapače, oslobađali i to od ropstva nužnosti, divljaštvu i prošlosti te podizali i širili slobodu, civilizaciju i kulturu po cijelom planetu i približavali sve narode, cijelu ljudsku vrstu ka ostvarenju njenih i njihovih, a i naših ciljeva. Moć, bogatstvo i ugled koje su stekli bili su im nagrada za to.

No današnje vrijeme – kaže Petrus – vrijeme koje gaji jadnu edipovsku mržnju prema svemu što je veliko i moćno – osuđuje ove narode kao porobljivače i izrabljivače, a žali za onim jadnicima koji su nestali zato što su se oduprli civilizacijskom napretku ili nisu bili sposobni da mu se dovoljno brzo prilagode, pa su zbog toga nestali sa lica zemlje.

Istina – kaže on – nesreća je to da su neki narodi i rase morali platiti civilizacijski napredak svojim, gotovo potpunim nestankom, ali misli da bi nesreća bila puno, neusporedivo veća da su pobijedili oni koji su se opirali napretku i širenju civilizacije. Da se to dogodilo – kaže – mi bi danas živjeli kao ljudožderi. Zemlja bi bila planeta troglodita i kanibala, a ljudska vrsta mogla bi se smatrati nekom vrstom melono ili futurofaga – bića koja jedu vlastitu budućnost.

No, nije isključeno da će se ta zla i dogoditi, jer potomci koloniziranih naroda, rasa, i kultura uskrsavaju i bude se, a divljaštvo i mrak ponovo se šire svijetom. Usprkos sjajnom tehnološkom napretku, čovječanstvo upravo čini vrlo opasan korak unatrag, i ako se civilizacija zaista slomi, za to neće biti toliko krivi oni divljaci, nego prvenstveno najrazvijenije zemlje svijeta, jer nisu ispunile povjerenu im dužnost, nisu iznjedrile niti prihvatile neki takav svjetonazor ili nauku koja bi otvorila puteve daljnjem napretku.

Civilizacija je, govorio je Petrus – poput nekog parnog postrojenja. Ako pod kotlom ložite vatru, a para iz kotla ne pušta se u parni stroj, i ako on nešto ne radi, pritisak u kotlu raste i vodi ka njegovoj eksploziji.

No pustimo usporedbe s parnim kotlovima i vratimo se direktno Zemlji, civilizaciji i povijesti.

Zemlja je – kaže Petrus – između ostalog, i bojno polje na kojem se sukobljavaju dobro i zlo – ontogenične i ontoklastične snage i tendencije – a ontogenički proces – povijest – je i svojevrsno čistilište, u kojem se – ako se stvari dobro razvijaju – eliminiraju oni subjekti koji se opiru ostvarivanju ciljeva vrste ili pak oni koji suviše zaostaju. Zakon opstanka kaže da ne mogu svi biti spašeni. Ostvarenje ciljeva vrste slaviti će samo oni koji su nešto žrtvovali i dali doprinos za njihovo ostvarenje.

Toliko o tim Petrusovim stavovima.

Pravda se zbiva onda kad svatko dobija srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili biva kažnjen srazmjerno šteti ili zlu koje je učinio procesu njihovog ostvarivanja. Ovo shvaćanje pravde također se odnosi na individue, grupe, klase, nacije, društva, rase, generacije i sve ostale subjekte koji sačinjavaju društvo ili pak vrstu.

Pravda je nezaobilazni uvjet ozbiljenja ciljeva vrste, jer djeluje motivirajuće na ljude i narode. Nepravda, pored toga što je nešto neljudsko i zlo, demotivira ljude te tako sprečava ili ometa ostvarivanje onih ciljeva.

Vlasništvo, kao odnos, kao društvena relacija jest pravo ekskluzivnog [(isključivog, tj. isključujućeg (privatnog) i neograničenog)] raspolaganja predmetom vlasništva.

Predmet vlasništva je – kako kaže Petrus – čovjekova vlastitost izvan njegove kože. Ono što je moje, to sam ja izvan sebe samoga.

Vlasništvo (kao odnos) zapravo je pravo zloupotrebe ili uništenja – ius abutendi – predmeta vlasništva. No ono uključuje u sebe još i ius posidendi, ius utendi, i ius fruendi – pravo posjedovanja, korištenja, upotrebe i pravo plodouživanja.

Ius abutendi – pravo zloupotrebe ili uništenja ustvari je pravo, odnosno ovlaštenje vlasnika da zapusti, zapije, prokocka ili uništi predmet svog vlasništva i da za to nikome ne odgovara. No ako vlasnik, ne dao mu Bog, iskoristi to svoje pravo, onda, jasno, potpada pod jurisdikciju zle sudbine – malae fas, koja se, kako je poznato, baš i ne odlikuje sklonošću da oprašta, niti pak nekom milosrdnošću.

Nasuprot vrlo raširenim i učestalim naivno-filozofskim, pesudofilantropskim i pseudohumanističkim predodžbama, Petrus smatra da je uspostavljanje privatnog vlasništva bilo također i uvođenje pravde u ljudsko duštvo i ljudski svijet uopće, jer je takvo (privatno) vlasništvo motiviralo ljude da se brinu o svom vlasništvu. Onaj ko se više, marljivije i uspješnije brinuo o njemu, taj je bolje živio, imao veći ugled i utjecaj u duštvu. Ko je svoje vlasništvo zapuštao, rasipao, zloupotrebljavao, ili uništavao, taj je dijelio i njegovu sudbinu – propadao.

Privatno vlasništvo bilo je motor napretka.

 Institut privatnog vlasništva nije čuvao i unapređivao samo predmete vlasništva i egzistenciju nadarenih, poduzetnih i marljivih individua, nego je istovremeno, čuvao i unapređivao cjelokupno vlasništvo ili produktivnu imovinu ljudske vrste, zajedno sa njenom slobodom, lakoćom i smislom življenja.

Uspješni i savjesni privatni vlasnici – kaže Petrus- redovito su se ravnali po pravilu „Dobar general jede isto što i negova vojska“, i, za razliku od rasipnika, nisu bogatstva koja su stvorili pretvarali u svoje užitke i tako ih nosili sa sobom u grob, nego su ih čuvali i štedili da bi ih ostavili svojim nasljednicima, društvu, vrsti.

No to nije sve, a niti ono najvažnije, jer puno je važnije to što su ti vrlo uspješni privatni vlasnici otkrivali najproduktivnije odnose prema predmetu vlasništva, najproduktivnije metode rada i poslovanja koje imaju golemu važnost za ostvarivanje ciljeva vrste i time nastupali, ne samo kao dobrotvori, nego također kao prosvjetitelji i učitelji svoje nacije, svog društva, a i cijelog ljudskog roda. No tim ljudima status učitelja ljudskog roda još uvijek nije priznat. Dapače, tretiuraju se kao eksploatatori, tlačitelji, ugnjetavači, izrodi, monstrumi itd.

Gornji tekst mogao bi sugerirati zaključak da je Petrus bio apologet privatnog vlasništva. No takav zaključak ne bi bilo nimalo točan. Poznavanje njegovog opusa pokazuje da on nipošto nije previđao loše strane privatnog vlasništva, nego je, štoviše, često podsjećao na to da ih je već Platon prilično jasno uočio i postavio zahtjev da se one otklone uspostavljanjem zajedničkog ili društvenog vlasništva, što je, po njegovom mišljenju, bilo potpuno pogrešno.

Petrus je, moglo bi se reći, bio prvi istinski kritičar privatnog vlasništva, jer jedini je on, kako je sam tvrdio, uvidio prave slabosti privatnog vlasništva i ukazao na ono što bi ih otklonilo i tako ga bitno usavršilo.

S Platonovim je tvrdnjama – kaže Petrus – počela nastajati aporija ili antinomija: privatno vs društveno, jer Aristotel je, kritikom Platonovih ideja, odmah, još za Platonova života, sasvim jasno, opravdano i razložno, pokazao da bi države utemeljene na takvom, zajedničkom ili društvenom vlasništvu ubrzo propale, zato što se nitko ne bi htio brinuti o njemu.

Međutim, iako u osnovi sasvim pogrešna, Platonova ideja društvenog vlasništva bila je puno privlačnija, pa su se mnogi veliki mislioci u kasnijim vremenima, zaključno s Marksom, ali i mnogi drugi napredni ljudi, naročito intelektualci, revolucionari i reformatori poveli za Platonovim, a ne Aristotelovim mišljenjem.

Slijedom toga su početkom dvadesetog stoljeća, u velikom broju zemalja doista bila i uspostavljena društva utemeljena u društvenom vlasništvu. Ali ubrzo su propala upravo iz onih razloga i upravo onako kako je to bio pretkazao Aristotel.

No, današnje stanje, ipak – smatra Petrus – više nego ikoje ranije pokazuje da su zahtjevi za reformom vlasništva ipak bili opravdani i da se civilizacija više ne može razvijati na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, ali, dodaje i naročito naglašava – niti na temelju društvenog.

Gdje smo???

Povijesna praksa zacementirala je antinomički odnos privatnog i društvenog vlasništva i otkrila njihovu bitno nedovoljnu ili potpunu nefunkcionalnost.

Usprkos velikim naporima, nitko ne vidi nešto treće.

Čini sa kao da više nema onog motora napretka koji je civilizaciju vukao ka ostvarenju ciljeva vrste, jer, stari se motor istrošio i pokvario, a novi ne funkcionira.

To je razlog zbog kojeg naše vrijeme, više od svega ostaloga, muči pitanje:

kako dalje?

Da bi smo što jasnije prikazali Petrusov odgovor na to pitanje, moramo najprije reći nekoliko riječi o krizi, naročito epohalnoj krizi, jer on smatra da smo počeli ulaziti u jednu od epohalnih kriza.

Grč. krisis – lučenje, raz-lučivanje, od-lučivanje…)

Epohalna kriza –  razlučivanje jedne povijesne epohe od druge

Prema Petrusovim shvaćanjima, epoha stvaranja umjetnog bića uglavnom je dovršena, povijest se uspješno privodi kraju. Jasno, kraj povijesti nije ujedno i kraj vremena, nego samo uspješan kraj ontogeničkog procesa, procesa stvaranja onog bićevitog sredstva koje će ljudskoj vrsti poslužiti za ostvarivanje njenih ključnih ciljeva – konac procesa stvaranja umjetnog bića.

U našim vremenima otpočinje nekakva nova, posthistorijska epoha ili posthistorijsko doba. Umjetno biće počinje raditi umjesto čovjeka i za čovjeka. Epohu u kojoj je umjetno biće uglavnom i prvenstveno bilo stvarano, usavršavano polako zamjenjuje epoha u kojoj će se ono uglavnom koristiti kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.

Mi – kaže Petrus – živimo u kriznom, prilično turbulentnom vremenu, između te dvije epohe.

Nasuprot općeraširenom mišljenju, Petrus smatra da ova kriza kroz koju prolazimo ne bi smjela biti samo financijska, ekonomska ili prosto globalna, nego, prije svega, epohalna, jer bi se njome, ili posredstvom nje, kako je već rečeno, trebala razlučiti epoha koja je već počela pripadati prošlosti od one koja se počela razvijati, a koja će se potpuno razviti tek u budućnosti, i to ne isključivo ovdje, na Zemlji.

Epohalna kriza ne bi trebala promijeniti samo subjekta koji radi, što je djelomično već i učinjeno, kroz zamjenu živih radnika automatima, robotima i općenito tehnologijom, umjetnim bićem, nego – a to je od najveće važnosti – i vlasnika onoga što je napravljeno.

Ona epoha iz koje izlazimo, a koja je trajala gotovo deset tisuća godina a možda čak i znatno više, temeljila se na vlasnikovanju prirodnog, živog vlasnika, a ova u koju ulazimo trebala bi se utemeljiti na vlasnikovanju umjetnog.

To je – kaže Petrus – pravi odgovor na ono pitanje „kako dalje“, odnosno razrješenje one antinomije: privatno vs društveno i uvjet daljnjeg napretka, jer, kako je već rečeno, dovoljno funkcionalno je vlasništvo motor napretka i jedan od glavnih uvjeta za ostvarivanje ciljeva nacija, društava i vrste.

I, ako u tome ne bi uspjela, ako ne bi uspjela etablirati umjetnog vlasnika, ova epohalna kriza svela bi se samo na jednu uobičajenu, veću ili širu ekonomsku ili političku disfunkcionalnost ili nevolju, čije bi „rješavanje“ ili ublažavanje bilo: ili prosto dizanje prašine, ili pripravljanje anestetika koji bi samo privremeno ublažio i produžio agoniju umiruće epohe te odgodio i otežao rađanje nove.

Eto, dakle, nasuprot uvriježenom mišljenju, Petrus smatra da ovu krizu ne bi smo smjeli izbjegavati ili činiti što plićom i kraćom, nego uvećavati i produbljivati. To je uvjet njenog produktivnog razrješenja. Pokušavajući ju ublažiti, skratiti ili izbjeći, mi se zapravo opiremo zakonomjernosti povijesnog razvoja i samo povećavamo muke, tegobe i opasnosti koje stvara prelaz iz jedne epohe u drugu.

Da bi smo što bolje objasnili to što Petrus općenito podrazumijeva pod epohalnom krizom i epohalnom promjenom, navodimo njegovo viđenje dosadašnjih epoha povijesnog razvoja i njihovih mijena.

Prva epoha bila je paleolitsko-neolitska civilizacija. Tu je priroda, prirodno biće radilo i «brinulo» o svojoj proizvodnji, a čovjek je samo sakupljao i trošio nusprodukte njegova rada. Priroda je ujedno bila i svojevrstan, alajbegovski „vlasnik“ svega toga.

Zamijenila ju je epoha Antičke civilizacije, Tu više nije radila i proizvodila priroda, nego čovjek, a onaj sposobniji, poduzetniji dio ljudske vrste postao je ujedno i vlasnikom (privatnim vlasnikom) kapitalnih materijalnih dobara i „oruđa za proizvodnju“, živih oruđa, instrumenta vocaliaoruđa koja govore – robova.

Treća epoha je Zapadna civilizacija. Ovdje počinje raditi umjetno biće kojeg je čovjek bio stvarao i usavršavao tokom cijele povijesti, a sam čovjek postaje potrošač njegovih proizvoda.

Eto, dakle, epohalne su krize, po Petrusovom shvaćanju, svojevrsne revolucije kroz koje se zbivaju fundamentalne promjene u načinu čovjekovog opstanka.

Neposredni povod ili problem zbog kojeg cjelokupna ljudska civilizacija počinje ulaziti u ovu, aktualnu epohalnu krizu je u tome što umjetno biće, koje radi i proizvodi još nije postalo i vlasnikom odnosno gospodarem proizvodnje, a niti gospodarem ili vlasnikom svojih proizvoda, pa potrošači, zahvaljujući izumu novca, mogu potrošiti čak više nego što ono proizvede. To je život na dug, na račun budućih generacija i na štetu razvoja umjetnog bića, a u krajnjoj liniji i na štetu cijele ljudske vrste.

U Neolitskoj i Paleolitskoj civilizaciji nije bilo novca niti nečeg sličnog, pa to nije bilo moguće.

 No, da rekapituliramo ono bitno.

Epohalna kriza je, kako smo već natuknuli, proces prelaska, prijelaz od jedne epohe na drugu, slijedeću, ili višu. Kroz ovu krizu u koju smo počeli ulaziti, a koja bi trebala biti prijelaz od epohe Zapadne civilizacije na epohu globalne, ili antropotehnološke, kako ju on često naziva, trebalo bi stvoriti i etablirati umjetnog vlasnika, koji bi, zagospodario, proizvodnjom, i potrošnjom učinio ih funkcionalnim, humanim i ekonomičnim instrumentima ostvarivanja ciljeva vrste.

Još nešto, prije nego pređemo na ekonomske kategorije.

Aktualna kriza može se također smatrati i nekim oblikom natalne traume ljudske vrste, jer bi vrsta kroz nju trebala upoznati sebe, svoju misiju i svoje mjesto u općem poretku stvari, a trebala bi konačno i izići u svemir i odomaćiti se u tom svom prirodnom obitavalištu. Zbog svega toga, ova se kriza može smatrati najtežom i najopasnijom u cijeloj ljudskoj povijesti – pravom natalnom traumom. Ona je čovjekova sudbonosna kušnja, test koji će odlučiti o onom pitanju „…to be, or not to be…?“

U prethodnim epohalnim krizama, vrsta je mogla uništiti ili teško oštetiti samo umjetno biće kojeg je stvorila i tako se unazaditi, što se i događalo. Npr. uništenje antičke civilizacije i pad u Srednji vijek. U ovoj krizi pak ljudska bi vrsta, kako upozoravaju mnogi mislioci, zloupotrebom umjetnog bića,  mogla uništiti i samu sebe.

To samouništenje ili propast možda se često i zbiva velikoj većini ontogeničkih vrsta u svemiru, jer možda čak većina njih, nije sposobna živjeti u svom prirodnom prostoru – galaktici ili jednom njenom dijelu. U svemiru mogu opstati samo oni najbolji, a tih uvijek i svugdje ima jako malo.

Eto toliko. Sada se opet možemo posvetiti ekonomskim kategorijama.

Potrošnja. Budući da je umjetno biće uglavnom zgotovljeno, i da je već počelo raditi, nadarenost za stvaranje, poduzetnost, marljivost i rad – smatra Petrus – više nisu toliko važni i potrebni i nisu više jedine čovjekove aktivnosti kojima on doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste.

Među one najvažnije istupila je i potrošnja.

Baš je rad umjetnog bića dao potrošnji vrlo veliku važnost, jer je njegova silna radna i proizvodna moć omogućila vrlo veliku, široku i raznoliku potrošnju kroz koju se umjetnom se biću daju dosta točne i precizne informacije o tome kako bi trebalo raditi, što nedostaje njegovim proizvodima i nalozi, odnosno upute u kom ih pravcu treba razvijati, kako bi oni što bolje, rafiniranije i potpunije zadovoljavali ljudske potrebe i prohtjeve, a također i upute o tome u kojem bi pravcu ili segmentu trebalo samo sebe usavršavati i osposobljavati se za ostvarivanje ultimativnih ciljeva vrste.

Potrošnja je postala jedna vrsta „djelatnosti“ – jedna od metoda, ili pak jedan od instrumenata upravljanja proizvodnjom i njenim usavršavanjem.

Da bi ljudska vrsta mogla što lakše, brže i bolje ostvariti svoje ciljeve, suvremeno i buduće društvo – nasuprot pomodnim, glupavim, pseudohumanističkim i regresivnim idejama – treba biti baš potrošačke naravi.

Ostvarivanje potrošačkih želja i snova – smatra Petrus – također vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Potrošnja, doduše nije motor napretka, ali jest neka vrsta njegovog kormila ili kompasa.

Neolitska i paleolitska civilizacija – koje su, nažalost čak i mnogim našim suvremenicima idealni oblici ljudskog opstanka – bile su također potrošačke civilizacije par exellance, ali se tamo potrošnjom nije moglo utjecati na proizvodnju.

A sada o nečem drugom.

Jednostavni, pošteni i radini ljudi navikli na rad i stvaranje zatečeni su ovim obratom i ne snalaze se u ovoj, novoj situaciji. No dobro se snalaze varalice, ljudi koji ne vole raditi niti brinuti o bilo čemu, ali su sposobni raznim nemoralnim načinima, kroz ars bene vivendi – umijeće dobrog življenja, do čiste, prave perverzije, povećavati i rafinirati svoju potrošnju, a stvaranje i proizvodnju potpuno prezreti i zanemariti.

Da je kojim slučajem La Fontaine danas pisao bajku o vrijednom mravu i lakomislenoj dangubi, cvrčku morao bi napisati -kaže Petrus – da je siroti mrav, preko zime morao odlaziti cvrčku tražiti pomoć da preživi.

Show business, zabava, danas je najunosnija ili jedna od najunosnijih privrednih grana, a terorizam je, kako se čini, najuzbudljiviji i najtraženiji oblik showbusinessa, a možda i jedini koji može zadovoljiti ukus današnjih ljudi. Tu teče prava krv, i to puno obilnije i krvavije nego u gladijatorskim igrama u antičkom Rimu. U našem vremenu, arene su prerasle same sebe i pretvorile se u globus. Televizija i internet svima omogućuju besplatno praćenje svakog spektakularnijeg krvoprolića i licemjerno zgražanje nad njim.

No vratimo se važnijim stvarima.

Kako je gore već bilo rečeno, radi sticanja bogatstva, ugleda potrošačke moći i moći uopće, više nisu toliko važni radni i stvaralački doprinosi usavršavanju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste. A zbog nepostojanja odgovarajućeg vlasnika i nedostatka efikasne kontrole koja bi osigurala pravednu raspodjelu proizvoda umjetnog bića, najvažnije, najekonomičnije životno umijeće, životno sredstvo postala je opća korupcija – nekakva nemoralna spretnost da se, bez kršenja zakona, bez ikakvog korisnog rada i potpuno besplatno, čak, štoviše, činjenjem velike štete, nekažnjivo prisvajaju, rasipaju i uništavaju golema bogatstva koja stvara umjetno biće.

Stvar je došla dotle da individue, narodi i rase koji bolje i više rade, postaju sve siromašniji, a bogate se i uživaju oni koji ne čine ništa osim štete – oni koji znadu jedino prosjačiti ili nemoralno prisvajati i nekorisno rasipati ono što su drugi stvorili. Ljenčine, neradnici i neodgovorni subjekti se zadužuju i žive na kredit, a oni radini i štedljivi ljudi, koji se žrtvuju, moraju se odricati svojih dobara i vraćati dugove onih ljenčina i varalica. To, kažnjavanje dobrih, a nagrađivanje loših subjekata, to se – kaže Petrus – danas zove „solidarnošću“, a zapravo je tiranija lijenih, slabih, nesposobnih ali pokvarenih – tiranija koja se jako voli nazivati baš solidarnošću i humanitetom i koja je jako grlata u obrani svoje udobne, parazitske pozicije.

Leon Duguit, osnivač solidarističke škole prava, smatra da bi pravo svih država i društava trebalo biti utemeljeno u gore spomenutim „solidarističkim“ principima!!!!!!!!????????

Petrus se tome jako čudio, jer – smatrao je – da je solidarnost potrebna tamo gdje više nema društva, gdje je ono razoreno ili gdje je normalan život poremećen nekakvom velikom katastrofom. Tu upravo i jedino solidarnost omogućuje preživljavanje i opstanak čovjeka. No tamo gdje nema takvih velikih, pogibeljnih nevolja, ljudi moraju biti povezani po principima organičnosti ili svrsishodnog funkcionalizma – svakome prema njegovim zaslugama

No danas, u toj, solidarističkoj modi – govorio je on – vlada običaj da se ljude i narode koji se žrtvuju za unapređenje i širenje civilizacije i slobode; za ostvarenje ciljeva vrste zove porobljivačima, eksploatatorima i imperijalistima. A one koji se tome opiru i kojima je najviše stalo do toga da se, vrlo solidarno – lagodno živeći na tuđi račun – razmožavaju, opstruiraju i onemoguće razvoj civilizacije i ostvarivanje ciljeva vrste, da se njih se smatra žrtvama onih „porobljivača“, „eksploatatora“ i „imperijalista“.

Ali da se mi ipak vratimo Petrusovim pogledima na vlasništvo i slične stvari.

Živi privatni vlasnici i daroviti i radini poduzetnici – „kapetani industrije“ (kako su ih nekada zvali) – a i daroviti i pošteni političari, ljudi trijezne pameti – koji – kako je govorio Marx – „nisu baš uvijek znali što govore, ali su zato uvijek dobro znali što čine“, i koji su baš zbog toga, nekada bili tiha i neprimjetna, ali moćna avangarda napretka – danas su oni nemoćni spram ove pojave. Bogatstvo i moć nezaustavljivo i bespovratno cure iz njihovih vrijednih ruku.

Novac, taj veliki mudrac – govorio je Petrus – novac, dakle, koji je uvijek bježao iz ruku budala i gledao da se skrasi u rukama sposobnih i poduzetnih ljudi – danas – upravo zbog ovako poremećenih odnosa – kao u neku zamku – upada baš budalama u ruke u kojima gubi svoj život i snagu i iz istinske kvintesencije ljudskog svijeta pretvara se u obično smeće. Posljedica toga je da ljudi gladuju, a budale koje upropaštavanjem novca, upropaštavaju ljudska bogatstva neumorno galame kako je upravo novac kriv za sve nevolje i sva zla ovog svijeta.

Raspravljajući o novcu, Petrus se osvrnuo na Marx-ovo čuđenje nad Boisguillbert-ovim filipikama protiv novca i pitao kako ovaj nije shvatio da je novac samo jedan od pojavnih oblika kapitala, te je tvrdio da treba „ukinuti“ kapital i da bi onda, ukidanjem kapitala jednostavno nestalo i svih zloupotreba novca.

Pravo je pitanje – kaže Petrus – kako taj, tako pronicljivi Marx nije shvatio da je kapital uspješno ostvareni cilj ljudskog i općeg svjetskopovijesnog stvaranja i da je on jedino dobro kojega je čovjek stvorio, te da ga se nipošto ne bi smjelo „ukidati“ nego baš obrnuto, čuvati od tog „ukidanja“, jer jedino on može biti sredstvo čovjekovog samooslobođenja itd., itd. Marx je – kaže – bio daleko od uvida u bićevitost kapitala.

Najbliže tom uvidu primakli su se oni koji su mu dali ime Kapital – od lat. caput – glava i capitula – glavica – čime se, kako se čini, podrazumijevalo nešto što ima svoju vlastitu glavu, tj. svoju pamet i svoju volju.

No vratimo se ipak u današnjicu.

Do jučer velike i moćne države Zapada, koje su na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, hrabrog poduzetništva, rada, štednje i investiranja prednjačile u ostvarivanju ciljeva vrste i podizanju civilizacije te njenom širenju na cijeli planet, sada, usprkos enormnim naporima da se održe, prednjače samo u pokazivanju nemoći i brzini propadanja.

Zapadna društva, u kojima je bio dovršen razvoj umjetnog bića, ali koja su još uvijek utemeljena na tradicionalnom privatnom vlasništvu, upravo posredstvom tog, degeneriranog tradicionalnog privatnog vlasništva, polako napada ista ona bolest koja je brzo i lako došla glave društvima utemeljenim na tzv. društvenom, ili točnije, ničijem vlasništvu. Tamo je revolucija ukinula kapital i stvorila ničije vlasništvo, a ovdje bi to isto htjela učiniti involucija.

Razvoj događaja na Zapadu doveo je dotle da više nema živih,“fizičkih osoba“ čija egzistencija ovisi o kapitalnim dobrima s kojima bi mogli upravljati. Današnji vlasnici više ne mogu upravljati svojim kapitalom, a njihovim managerima puno je komotnije i ekonomičnije da svoj dohodak stiču i uvećavaju zapuštanjem ili upropaštavanjem tuđeg – vlasništva – kapitala kojim upravljaju, pogotovo stoga što nema zakona koji bi ih mogao spriječiti ili kazniti zbog toga. Manageri, međutim, ne slijede sudbinu kapitala kojim upravljaju. No moraju ju slijediti vlasnici kapitala, oni famozni kapitalisti i obični radnici, naročito onda kad ga manageri upropaste.

Sa društvenim managerima, tj. političarima stvar stoji isto.

Nema nikakve kazne za stvaranje državnog deficita. Poreski obveznici čiji je novac uludo potrošen ili prokockan nemoćni su isto kao i vlasnici kapitala koje su operušali njihovi manageri. A ako oni na izborima i otkažu povjerenje nekoj lošoj vladi, dati će ga drugoj koja će biti možda još gora.

Iako formalno još uvijek postoji, faktični živi privatni vlasnik, kao ekonomska ili društvena kategorija, fenomen ili klasa sve brže nestaje, ili postaje osobom koja, svojom propašću plaća račun za loše poslovanje managerske elite. Kapitalna nacionalna imovina, slično kao i u komunizmu, sve više postaje ničije vlasništvo – Alajbegova slama. Od općeg dobra, svatko uzima što mu se sviđa i koliko god može, a doprinosi mu uglavnom onim poznatim „najboljim namjerama“, praznim obećanjima i dobrim isprikama. Odatle bijeda i oni silni dugovi čak i najbogatijih država na svijetu.

Nekada su dobri običaji utemeljeni u bona fidepovjerenju – bili motor napretka i blagostanja, a danas, ti isti običaji, i aktualni pozitivni zakonski sistemi, koji su proizišli iz njih, danas oni idu na ruku i služe lošim managerima i lošim političarima – varalicama i hohštaplerima.

I ne samo to.

Oni loši manageri i političari, uz pomoć pervertiranih tumačenja raznih predrasuda o humanitetu i demokraciji, iz igre istiskuju one dobre i guraju ih preko margine društva. A treba imati na umu i to – smatra unsere Petrus – da štetu koju napravi jedan takav, loš manager ili loš političar ne mogu nadoknaditi niti stotine ili tisuće onih dobrih.

Eto. Also spracht unsere Petrus.

Izlaz i produktivno rješenje ove epohalne krize, po Petrusovom mišljenju, nije u nekakvom neoludističkom ili ontoklastičkom pokretu, revoluciji koja bi uništila (ukinula) umjetno biće (kapital) i vratila nas u Srednji vijek ili Neolit, nego, kako je već rečeno, u stvaranju umjetnog privatnog vlasnika. Ovaj vlasnik nije nikakav novi robot, nego novi društveni i ekonomski subjekt koji nastaje na temelju etabliranja specifičnih društvenih, odnosno državnih zakona, isto kao što je svojevremeno bio nastao i živi privatni vlasnik.

Zamjena živog privatnog vlasnika neživim, umjetnim ne bi bila popraćena nikakvim krvoprolićima, napetostima, ratovima, nego bi se, dapaće, odmah nakon njegovog utemeljenja počeo osjećati pad nezdravih napetosti, povratak pravde i opće poboljšavanje ekonomskog socijalnog, političkog i duhovnog stanja ljudske vrste, ozdravljenje društva i civilizacije.

Umjetni vlasnik zapravo nije ništa drugo do kapital (kao pravna osoba) u kojeg se, putem sistema zakona, ugrađuje još i „želja za bogaćenjem“, tj. tendencija ka samouvećavanju i samorazvoju, te sposobnost da kontrolira žive subjekte s kojima dolazi u poslovne ili radne odnose. On veličinu nečije potrošnje ponovo usklađuje s veličinom njegova doprinosa ostvarivanju ciljeva društva ili vrste, ili pak doprinosa u usavršavanju već zgotovljenog umjetnog bića. Svojom pravednošću on ljude motivira na što bolji i sofisticiraniji rad, a kaznama ih onemogućuje da ga potkradaju ili zloupotrebljavaju uopće. Pravednom raspodjelom bogatstva koje stvara umjetno biće, umjetni vlasnik (koji je samo to umjetno biće), omogućio bi dovoljno veliku, motivaciju za rad, a i masovnu i raznoliku potrošnju, koja bi mu izdavala točne i precizne naloge u kom pravcu treba razvijati sebe i svoje proizvode.

Evo još nečeg što se čini važnim.

Kao što smo već natuknuli, Petrus je uporno pokušavao ukazati na činjenicu da «zakoni» na osnovu kojih je, unatrag nekoliko stoljeća, bilo dovršavano stvaranje umjetnog bića, i na osnovu kojih je ljudska civilizacija doživjela neusporedivo najveći i najbrži, upravo nevjerojatan uspon, dakle, da ti «zakoni», na presudno važnim mjestima, u vitalnim društvenim i ekonomskim momentima, uopće nisu bili «pravi zakoni», nego više oni «dobri običaji» – mores ili consuetudines – utemeljeni u bona fide – dobroj vjeri, povjerenjudakle, da su to bile nepisane norme koje, po pravnim običajima, nisu imale sankcijske, tj. kaznene odredbe, pa su, prema tome, bile zapravo i najviše leges imperfecta – nepotpuni zakoni. Takvi su, na radost svih varalica, lupeža i džabalebaroša, ostali sve do današnjih dana.

Upravo zbog toga, zbog nedostatka kaznenih odredbi, i odsustva bilo kakvih kriterija u nagrađivanju ključnih ekonomskih i političkih subjekata, a i široke populacije običnih radnika, mogla se postepeno razvijati ona opća korupcija koja se nije mogla kažnjavati – jer, nulla crimen, nulla poena sine lege – jer, gdje nema zakona, nema. ni prekršaja, ni kazne. Na kraju se odnos prema ciljevima društva ili vrste utemeljen tim dobrim običajima toliko iskvario i pervertirao, da se može slobodno reći kako se čak i ona najbolja, „najhumanija“ današnja društva zasnivaju na nekoj općoj korupciji, ili nekoj moralnoj, pravnoj i političkoj degeneraciji. Odatle, kako je već rečeno, i ona zaduženost, ne samo nekih država i unija, nego cijele ljudske vrste.

Živuće, ekonomski, politički i društveno aktivne generacije «posuđuju» od budućih generacija, kojima nikako ne mogu vratiti ono što su «posudili» i tako ih – kako se obično govori – bacaju u svojevrstan doživotni nexum – radno-dužničko ropstvo. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg svaka nova generacija, usprkos velikoj pomoći umjetnog bića, radi sve više, a živi sve lošije.

Petrus smatra da one gore spomenute dobre običaje ne treba ukinuti ili ih odbacivati, nego im dodati egzaktne kriterije i kaznene odredbe te ih tako transformirati u leges perfecta – potpune zakone.

Zašto?

Zbog toga – kaže – što – iako je potrošnja postala jako važna, čak jedan oblik rada ili upravljanja proizvodnjom – klasični, stari «neposredno proizvodni» rad (kako onaj kreativni koji je stvarao umjetno biće, tako i prosti, reproduktivni koji ga je održavao, uvećavao, širio i jačao) – dakle, da taj rad, koji je postao drugačiji, sofisticiraniji, lakši i smisleniji, i to toliko da više i ne liči na nekadašnji rad – nije nimalo izgubio na važnosti. On je i dalje ostao i ostati će neophodan uvjet ostvarivanja ciljeva vrste, a isto tako i kriterij na osnovu kojeg bi trebalo određivati koliko dobara neki subjekt – bilo individua, bilo nacija ili generacija – može posjedovati, trošiti itd. To je razlog zbog kojeg ne treba odbaciti one „zakone“, tj. dobre običaje, tradicionalnog privatnog vlasništva, nego ih usavršiti.

Umjetni privatni vlasnik – kapital – imao bi, isto kao i živi, pravo, tj. ovlaštenje ius abutendi, – pravo zloupotrebe ili uništenja, ali ga ne bi primjenjivao tako da nekažnjeno uništava samog sebe, nego tako što bi davao otkaze lošim managerima ili radnicima i što bi škartirao loše zastarjele tehnološke elemente ili čak cijela poduzeća, kod kojih bi se pojavljivala opasnost da počnu poslovati s gubitkom.

U sferi društvenog managementa, tj. politike, ius abutendi umjetnog vlasnika koristio bi se kao bezuvjetno pravo otpuštanja tj. demisije političara i administratora koji bi, po mjerilima onog dole navedenog Zakona o kontroli efikasnosti rada administracije i vlasti davali nedovoljno dobre rezultate. No, s druge strane, umjetni bi vlasnik, dobre i produktivne političare učinio nedodirljivima, tako da im razni demagoški trikovi, niti bijes ili histerija naroda ne bi mogla naškoditi ma koliko velika bila. Petrus često navodi da bi umjetni vlasnik, pomoću tog zakona štitio dobre narode od loših vlada i dobre vlade od loših naroda.

Dalje, a to je naročito, presudno važno – smatra Petrus – ti zakoni, da bi bili sposobni da civilizaciju ponovo pokrenu naprijed, morali bi svoje ključne zahtjeve i kriterije izražavati brojkama, jer egzaktno, brojčano izražavanje onemogućuje nepravde, tj. nepravedno plaćanje rada ili znanja (zakidanje i preplaćivanje), onemogućuje i varanje, deficitarno poslovanje ili deficitarno vođenje država, rasipničko zaduživanje i potkradanje, te izbjegavanje odgovornosti i kazne. Geslo tih zakona treba biti:

Nec optima excusatio non excusat – ni najbolja isprika ne ispričava, tj. ne oslobađa od odgovornosti i kažnjavanja.

Zakoni se odnose na četiri ključna, temeljna društvena i ekonomska subjekta, koji su ujedno četiri ključne pravne osobe, tj. pravni subjekti, adresati. Evo ih – 1. fizička osoba (individua), 2. obitelj, 3. poduzeće i 4. država. O produktivnosti svake od njih, te funkcionalnosti i pravednosti njihovih međusobnih odnosa ovisi to hoće li društvo i civilizacija ići naprijed ili nazad.

 

Zakoni koji se odnose na te pravne subjekte su:

1. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti života obitelji, 3. Zakon o kontroli efikasnosti školstva, i 4. Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i javne administracije.

Svaka država koja bi etablirala ove zakone učinila bi nacionalni kapital umjetnim vlasnikom cjelokupnog svog bogatstva. A ako bi brojčane kriterije u svakom od tih zakona određivala moguća globalna ili svjetska država, i ako bi isti kriteriji važili za sve lokalne države, unije ili federacije na planetu, onda bi bio uspostavljen potpuni – perfectus – globalni umjetni vlasnik.

Po Petrusovom mišljenju, nakon dovršenja stvaranja umjetnog bića, tj. nakon uspostave znanosti i nakon uspostave liberalne građanske demokracije, građanskih društava, i razvijene kapitalske ekonomije više nije moguća nikakva revolucija, Jer je uspostavljanje tih stvari bio cilj povijesti, i ako su one doista uspješno zgotovljene, ne bi se trebale ukidati, niti bi mogle ukidati (revolucionirati) same sebe, nego bi se morale moći održavati u postojanju, jer cilj razvoja bilo kojeg bića, što je znao već Aristotel, jest zapravo i upravo specifična moć samoodržavanja, A održati se pak može samo ono što može evoluirati, usavršavati načine vlastitog samoodržavanja. Etabliranje takvih zakona kao što su oni gore navedeni bilo bi zapravo i upravo to usavršavanje instrumenata s kojima je izvedena sinteza razvoja civilizacije omogućilo bi joj daljnji razvoj i nastavak ostvarivanja onih, često spominjanih ultimativnih ciljeva vrste.

Ovdje se moramo osvrnuti na jedan problem.

Petrus je tvrdio da je povijest već završena, jer je već izvedena sinteza razvoja kapitala, vlasništva, društva i drugih važnih momenata. No ako je spoznaja bićevitosti kapitala (njegova samospoznaja) i uspostavljanje umjetnog vlasnika najviši doseg deontološkog razvoja, onda sinteza još nije izvedena, nego se tek izvodi ili tek treba biti izvedena. Ali,  čini se da je ovo problem o kojem će buduće generacije moći uspješnije raspravljati. Mi možemo samo ukazati na njega.

Umjetni privatni vlasnik, ili, kraće, umjetni vlasnik – kaže Petrus – ostvario bi snove koje su sanjali veliki mislioci poput Platona i Marxa, ali i veliki pisci, pjesnici, reformatori i revolucionari, a možda i puno više od toga. Ali ostvario bi također puno više i od onih trezvenih mišljenja koja su, poput Aristotelovog, Kantovog ili Hegelovog bila zagovornici održavanja tradicionalnog privatnog vlasništva.

Nacije, rase i Globalna država Prije svega treba istaknuti kako Petrus misli da je za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste potrebno puno nacija ili rasa sa različitim sposobnostima, jer su i ljudski ciljevi kompleksni, i to toliko da ljudska vrsta možda i nema dovoljno takvih subjekata koji bi ih ostvarili, pa će ih možda morati stvarati eugeničkim metodama. No ostavimo to.

Iako veoma različite, po svojim sposobnostima, svjetonazoru i običajima, sve postojeće i potrebne nacije i rase trebaju biti ravnopravne pred zakonom i pravedno nagrađivane za svoj doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. To je pak moguće ostvariti jedino u okviru globalne države u kojoj važi ono pravilo:

«Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo za sve!»

Stvarne razlike, stvarne zasluge i pravedna veličina nagrade izlaze na vidjelo i moguće su jedino ako se svi mjere istim mjerilom.

Čest prigovor toj zamisli bio je da su razlike u svijetu tako velike da se to pravilo ne bi moglo primjeniti. Petrus je govorio da je taj prigovor smiješan i glup, jer – govorio je – da takve razlike oduvijek postoje u najmanjim i najvećim te najsiromašnijim i najbogatijim; najnepravednijim i najpravednijim državama i da su sve one nekako funkcionirale i funkcioniraju usprkos njima.

Drugo, danas još ne postoji instrument legalne prisile kojom bi se neku naciju ili državu moglo prisiliti da odustane od činidbi koje sprečavaju ili ometaju ostvarivanje ciljeva vrste, tako da to čini potrebnima ratove kakvi su bili Prvi i Drugi svjetski rat, a i brojni lokalni. Uspostavljanjem globalne države nastao bi i instrument legalne prisile protiv subjekata koji čine štetu civilizacijskom napretku, pa bi on možda mogao spriječiti i nekakav, mogući opći nuklearni rat.

Rat bi zamijenila uistinu bespoštedna ali zakonita konkurencija, koja bi iz ekonomske, političke i općenito životne utakmice eliminirala suviše slabe subjekte, i tako održavala vitalnost vrste na dovoljno visokoj razini.

Petrus nije pobornik nekakvog mrtvila ili mlitave harmonije koja bi se rado nazivala mirom. Njegovo je geslo.

Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu život!

Pod onim „životom“ podrazumjeva prvenstveno kreativni nemir i kreativno vrenje koje ostvaruje ciljeve vrste.

Već smo naprijed rekli da je pravo, ius instrument kojim upravo ljudska vrsta, (a ne neka nacija ili nekakva »vladajuća klasa» ili pak elita), dakle, da je pravo instrument ili metoda kojom upravo ljudska vrsta navodi, motivira i prisiljava samu sebe na ostvarivanje svojih ultimativnih interesa i ciljeva. Stoga je dužnost ljudske vrste da utemelji Globalnu ili Svjetsku državu, jer jedino – kako smo također već natuknuli – jedino ona može istinski motivirati i pravedno nagrađivati nacije i rase za doprinose u ostvarivanju ciljeva vrste ili pak, na temelju kaznenih odredbi nekog globalnog pavnog sistema, izvršiti pravednu i zakonitu prisilu, kaznu ili odmazdu nad onima koji se tome suprotstavljaju.

Veličina ljudske populacije, mora odgovarati potrebi ostvarivanja ciljeva vrste. A za ostvarivanje tih ciljeva, kako je pokazalo iskustvo zadnjih nekoliko stoljeća, potrebno je najviše milijardu ljudi ili čak manje. Sve što je preko toga škodi procesu ostvarivanja tih ciljeva, a i prirodnom biću – škodi, dakle, i čovjeku i živom prirodnom okolišu koji ga okružuje, a koji je imanentni, empirijski prakorijen umjetnog bića i civilizacije – prošlost bez koje nema budućnosti.

Budući da se ljudska vrsta održava u postojanju prvenstveno radom i kreativnošću a ne spolnom reprodukcijom ili hiperprodukcijom potomstva, jedan od prvih zadataka globalne države bit će etabliranje zakona koji će nacije i rase motivirati da povećavaju svoje bogatstvo, a ne populaciju. Ali taj zakon, Zakon o određivanju veličine nacionalne populacije, zbog ograničenosti prostora, ovdje ne možemo prikazivati ni komentirati.

Reći ćemo samo to da je Petrus zamjerao znanosti i liderima Zapada to što su zaboravili opomenu Thomasa R. Malthusa, pa je ljudska populacija prevršila svaku razumnu mjeru, uvelike zahvaljujući baš tom zaboravu.

Ovaj je mislilac, a mislimo na Petrusa, ovaj je mislilac, dakle, naglašavao kako svi znamo da danas stvari ne stoje baš dobro i da imamo ozbiljne probleme, ali ne shvaćamo kako se ti problemi mogu rješavati, te da se mogu korjenito riješiti isključivo gore skiciranom pravno-političko-ekonomskom reformom i unutar nekakve globalne države, koja će biti utemeljena na ius generis – pravu koje je već od davnina počeo stvarati ljudski rod – genus, a koje, kako je već ranije rečeno, nije ništa drugo do volja ljudskog roda ospoljena ili opredmećena kao metoda i instrument ostvarivanja njegovih ciljeva.

Eto, samo toliko o Petrusovim socijalnim, političkim, ekonomskim i pravnim idejama.

Kada su ga jednom pitali: što misli, kako će njegove ideje djelovati na čitatelje, navodno je odgovorio: da, ako Aristotel i Biblija nisu ljude naučili pameti, da sigurno neće ni on. Ljudska vrsta, rekao je, još nije osnovala niti prave škole i još nije počela sa sustavnim učenjem.

Gore iznesene ideje i zakoni mogu se naći u knjigama; Nacrt za kritiku dijalektike, Suma ekonomije, Uvod u politologiju, Uvod u teoriju vremena, Tajna povijest svijeta, Apokalipsa, Teorija prava, Ključevi privrednog čuda, te nekim drugim, a i u raznim člancima razasutim diljem interneta.

Radovi sa  područja prirodnih znanosti i tehnologije

Dio Petrusovog interesa koji se usmjerio na prirodne znanosti i tehnologiju fokusirao se na neke prijepore o kojima se polemizira već stoljećima, a čije bi rješenje moglo značiti veliki napredak u razumijevanju stvari i napredak u tehnologiji.

Najprije o tzv. antigravitaciji i levitaciji. Ovaj autor je mišljenja da nešto takvo kao što je antigravitacijska sila ne postoji. Levitacija, npr. levitacija astronauta u njihovim svemirskim brodovima, ne potiče od antigravitacije ili od toga što «tamo gore» nema gravitacije, nego od nečega što je nazvao gravifugalnom silom. Gravifugalna sila je jedna vrsta centrifugalne sile, koja se uvijek pojavljuje tamo gdje gravitacija ima funkciju centripetalne sile. Gravifugalna sila je newton-ovska reakcija na djelovanje gravipetalne sile – reakcija na centripetalno djelovanje gravitacije. Kada neki svemirski brod kruži oko Zemlje brzinom satelizacije – cca 7, 9 km /sec. – razvija gravifugalnu silu jednaku gravipetalnoj i dolazi u bestežinsko stanje – lebdi.

Levitacija nije neka rijetka, mistična, paranormalna ili diskutabilna pojava. Ona se zbiva posvuda oko nas.

Petrus razlikuje stvarnu i prividnu levitaciju.

Stvarna levitacija je trajno bestežinsko stanje, a proizlazi iz rotacije jedne mase oko druge, pri čemu neka od fundamentalnih sila ima funkciju atrakcijske, privlačne, centripetalne sile, koja mase skreće na kružnu putanju. Pri tome se inercija promatranih masa manifestira kao detrakcijska, odvlačna sila, koja uvijek djeluje po pravcu po kojem se rasprostire atrakcijska sila, ali u suprotnom smjeru, a koja, pri dovoljno velikoj obodnoj brzini anulira atrakcijsku silu i tako uzrokuje levitaciju masivnih tjelesa. Na osnovu toga što se inercija tjelesa manifestira kao detrakcijska, odvlačna sila. Astronauti, npr. lebde u odnosu na Zemlju, geostacionarni sateliti također; Mjesec također, jer kruži oko Zemlje brzinom 1002m/sec.. Zemlja lebdi, u odnosu na Sunce na osnovu kretanja oko njega, brzinom od 30 km/sec., a samo Sunce lebdi u odnosu na središte galaksije oko kojeg kruži. Elektroni lebde u odnosu na atomske jezgre, nukleoni jedni u odnosu na druge i tako do u beskraj.

Cijeli materijalni svemir je u stalnom kruženju i lebdi ili levitira u samom sebi. Bestežinsko stanje ili stanje levitacije je njegovo osnovno i trajno stanje.

Stvarnu levitaciju može uzrokovati nekoliko detrakcijskih sila. To su: gravifugalna, elektrofugalna, magnetofugalna i nukleofugalna.

Dok se stvarna levitacija, kako je rečeno, bazira se na djelovanju detrakcijskih, odvlačnih sila, prividna se temelji na djelovanju repulzivnih, odbojnih.

Da se ne radi samo o različitim nazivima, nego o bitno različitim silama pokazuju njihove jednadžbe.

Repulzivna sila: F = q1 x q2 / r2

 Detraktivna sila, F = [(G m M) /R2] – mv2 / R

Prividna levitacija je lebdenje pri kojem tijela zadržavaju svu svoju težinu. Najrasprostranjeniji vid prividne levitacije je onaj koji se bazira na repulzivnim, odbojnim Coullombovim silama, tj. na odbijanju istoimenih električkih naboja. Za tehnologiju je važna magnetska i dijamagnetska levitacija. Ova zadnja koristi se kao sredstvo levitiranja i pokretanja superbrzih maglev vlakova, izradu rotacijskih ležaja bez trenja, lebdećih igračaka itd. Ima vrlo široku primjenu.

Općenito uzevši svekolika materija svemira je istovremeno u stanju stvarne i prividne levitacije. Npr. Zemlja, te stvari i ljudi na njoj su u stanju stvarne, bestežinske levitacije u odnosu na Sunce. No stvari i ljudi, a i cijela masa Zemlje je također u odnosu prividne levitacije u odnosu na površinu zemlje ili njeno težište.

Mi, naravno, ne osjećamo ni jedan od ta dva vida levitacije, i čini nam se sasvim suprotno, ali to nije važno. Važno je da znamo istinu, da levitiramo, jer istina, veritas, kako je već Aristotel govorio: non est adequatio sensus et rei, sed adequatio intelectus et reiistina nije podudaranje osjeta ili osjećaja sa stvarima, nego podudaranje mišljenja sa stvarima. Jasno Aristotel to nije rekao na Latinskom, nego na Grčkom, ali nama je poznatiji i nekako bliži latinski izraz.

A ta jednostavna istina ovog zamršenog i teškog problema glasi: levitacija je osnovno i trajno stanje materije i, kako smo već rekli: cijeli svemir lebdi u samom sebi.

Gravifugalna letjelica.

Ovu materiju nije moguće razumjeti bez preciznog poznavanja stereometrije gravitacijskog polja. Ovdje nećemo izlagati taj Petrusov rad, nego ćemo samo navesti ključni rezultat njegovih istraživanja.

To bi se, ukratko dalo iskazati ovako:

Zbog toga što je težište Zemlje hvatište gravitacijske sile, masa rotirajućeg čvrstog tijela ima dvostruko zakrivljenu putanju. Jedna je zakrivljena prema težištu Zemlje. A druga prema osi rotacije rotirajućeg tijela. Posljedica te, dvostruke zakrivljenosti je istovremeno nastajanje dva para atrakcijskih i detrakcijskih sila : Solidopetalne i solidofugalne, te gravipetalne i gravifugalne. Zakrivljenost prema osi rotacije je lako uočljiva, a zakrivljenost prema težištu zemlje, zbog golemog radiusa je gotovo neuočljiva, no ona nužno postoji. Gravifugalna sila koja se javlja pri rotaciji ili nekakvom pravolinijskom kretanju u gravitacijskom polju, baš zbog vrlo velikog radiusa zakrivljenosti, prema težištu zemlje, odnosno velikog radius-vektora gravipetalne sile – 6 367 657 m – jako je mala.

No evo prikaza konkretnog Petrusovog rješenja.

Veliki prsten čija bi os vrtnje bila koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije, a čija bi obodna brzina bila cca 7,9 km/sec. morao bi lebdjeti, a ako bi mu brzina bila veća, mogao bi podizati evakuirano magnetsko kućište u koje bi bio zatvoren, a i neki teret. Na tom principu mogla bi se izgraditi gravifugalna letjelica. Ona bi mnogo puta u toku jednog dana mogla odnijeti neki teret u Zemljinu orbitu i vratiti se natrag, bez ikakvog utroška energije, jer funkcionira na osnovu transformacije energije iz jednog konzervativnog oblika u drugi, a i na osnovu toga što je gravitacija konzervativna sila koja može sačuvati rad uložen u njeno savladavanje (povećavanje visine, odnosno potencijalne energije). Radni vijek takvih letjelica bio bi praktički neograničen.

Letjelica je uređaj koji se koristi stvarnom i prividnom levitacijom. Ubrzani prsten je u odnosu stvarne levitacije u odnosu na zemlju, a konstrukcija letjelice i njen teret (posredstvom evakuiranog magnetskog kućišta) su u odnosu prividne levitacije u odnosu na prsten.

Napuštanje Zemljinog gravitacijskog polja i izlazak u svemir, te vraćanje natrag i spuštanje na zemlju, ili neko drugo nebesko tijelo bilo bi komplicirano i opasno otprilike isto toliko koliko i ustajanje sa nekog stolca i ponovno sjedanje na nj.

Budući da ova letjelica praktički ne troši energiju ukoliko ne povećava visinu lebdenja, vrlo je pogodna da bude temelj lebdećih kuća, gradova, otoka i cijele lebdeće civilizacije. Zrela materijalna civilizacija, smatra Petrus, lebdjeti će u atmosferi i svemiru koji okružuje Zemlju, i bit će puno pogodnija, sigurnija i zdravija za život čovjeka. No lebdeća je civilizacija tek tehnološki preduvjet za slobodno rasprostranjivanje čovjeka po galaktici. Takva je civilizacija, jasno i imperativ stvaranja svjetske države. O tome samo toliko.Više,… na drugim mjestima.

Nadsvjetlosne brzine. Prije svega, treba reći da Petrus smatra da brzina elektromagnetskih valova ili svjetlosti, c nije svojstvo same svjetlosti, nego, slično Maxwellu, svojstvo medija koji ju prenosi. Brzina c je transferna konstanta vakuuma – svojstvo vakuuma da upravo i isključivo tom brzinom može prenositi elektromagnetske valove.

(Transferne konstante zraka, vode i metala, za elektromagnetske valove, nešto su manje, a za zvuk, puno manje.).

Pažljivom analizom Specijalne teorije relativnosti, Petrus je, kako je sam tvrdio, uočio da je Einstein, na ključnom mjestu, u paragrafu 10, STR krivo protumačio rezultat kojeg je dao matematički aparat Lorentzovih transformacija i sugerirao zabludu da se čestice, zbog tobožjeg povećavanja njihovih masa, ne mogu kretati brzinom svjetla niti većom. Jednadžba, međutim, ne pokazuje povećavanje mase, nego opadanje akcelerativnog učinka sile koja ubrzava čestice. Pri brzini čestice koja je jednaka brzini, svjetlosti, c on pada na nulu i više ne može ubrzavati česticu.

Riječima, normalnog govora i bez mistifikacija, pri brzini svjetlosti masa čestice pada na nulu. To ne znači da je nestala njena inherentna masa, nego da je veličina inercije čestice, odnosno veličina reakcije kojom se ona opire daljnjem ubrzavanju pala na nulu, i to zato što je i veličina akcije na nju, za nju samu, pala na nulu. Reakcija je uvijek jednaka akciji.

Praktički rezultat je nemogućnost dalnjeg ubrzavanja čestice. I to je ono što se pokazalo u praksi, tj. eksperimentima.

Da bi dokazao da brzina čestica može biti mnogostruko veća od brzine svjetlosti, Petrus je predložio projekt akceleratora koji to može činiti – FTL ACCELERATOR. To je uređaj malih dimenzija i niske energetske potrošnje. Smatra da je već prije 1970 te. bilo moguće izraditi akcelerator koji bi česticama mogao dati brzinu veću od jednog parseka u sekundi, što znači, oko 103 milijuna puta brže od svjetlosti.

Nasušna potreba civilizacije koja se već rasprostranila po galaksiji jest da neka informacija, s jednog kraja galaktike do drugog – cca sto tisuća svjetlosnih godina – stigne za jednu ili najviše dvije sekunde. To je brzina koja je nešto više od 3 trilijuna puta veća od brzine svjetlosti. Bez takvih brzina nemoguće je uspostaviti i održavati neku galaktičku civilizaciju, državu, federaciju ili carstvo, a bez toga ne bi bio moguć beskonačni opstanak ljudske vrste, niti bi njeno postojanje uopće imalo smisla. No to je tek početak. Budućnost će donijeti i mnogo veće brzine. Cilj je potpuno ovladavanje beskonačno velikom brzinom, kojom se, paradoksanlno, služimo otkad postojimo, ali toga nismo ni najmanje svjesni. No, da bi se to razumjelo, to u vezi beskonačno velike brzine, potrebno je izložiti teoriju vremena, i naravno onog transcendentalnog, u što se ovdje ne može ulaziti.

Što se tiče nadsvjetlosnih akceleratora, oni mogu poslužiti kao uređaji za slanje informacija na velike međuzvjezdane ili međugalaktičke udaljenosti, zatim, kao oružja, ali i kao repulzivni tj. vrlo ekonomični reaktivni motori koji bi svemirske brodove ubrzavali na nadsvjetlosne brzine.

Nuklearna fuzija i anihilacija Pokazujući da je brzina c zapravo transferna konstanta vakuuma, i da je čestice, sa relativno malo energije moguće ubrzati na brzine puno veće od brzine svjetlosti, Petrus je pokazao i to da se sudaranjem i fuzijom nadsvjetlosno brzih čestica može potpuno ukloniti otpor Coullombove barijere (čestičnog električkog polja) koje sprečava, tj. otežava fuziju i čini ju neekonomičnom. Ova vrsta fuzije (fuzija nadsvjetlosno brzih čestica) zasnivala bi se zapravo na atrakcijskom djelovanju nuklearnih sila, pa bi se poznata nuklearna fuzija pretvorila u svojevrsnu anihilaciju i dobijanje energije putem specifične, električki neutralne anihilacije mase. Energija dobivena tom vrstom anihilacije, bila bi vrlo obilna, gotovo beskonačna i vrlo jeftina. Fuzioni, tj. anihilacijski reaktor malih je dimenzija i ovoidnog je oblika. Sastavljen je od dva sučelice okrenuta FTL AKCELERATORA. Autor posebno naglašava da je potpuno bezopasan, a kao izvor energije bio bi neusporedivo moćniji i od najgušćih i najmasivnijih zvijezda – ravan onome što se pripisuje tzv. crnim jamama.

Eto. Ako su točni Petrusovi nalazi glede gravifugalne sile, levitacije i brzine svjetlosti, te moguće nadsvjetlosne brzine čestica, onda bi to moglo značiti da su znanost fizike, astronomija i kozmologija pred nekom epohalnom krizom koja bi mogla unijeti kopernikanske promjene u naše razumijevanje stvarnosti.

Beletristika

Ovaj dio opusa sastoji se od kratkih priča. Neke su objavljene u zbirci Saga o kraju svijeta. Osobitost ovih priča je to da su uglavnom autobiografske, čak i onda kad im je tema fantastična ili znanstveno fantastična. Npr. pripovijetka Anđeo. Junaci Petrusovih priča su ključni tvorci umjetnog bića – daroviti, kreativni ljudi, koji upravo zbog svoje kreativnosti imaju tragičnu sudbinu. Općenito uzevši, kreativnost je žrtva. Stvaranje umjetnog bića je žrtvovanje cijelog prvog razdoblja postojanja ljudske vrste.

Među svim pričama izdvajamo: Pjesmu o Gudrun, Izazov, Simona i Simonu, Kako je bio rođen Bog? i Knjižicu.

No možda je najveći Petrusov umjetnički doseg u filmu AI ekranizirana ideja umjetnog bića koja se realizira u liku dječaka superobota koji je simbol tog potpuno razvijenog umjetnog bića u kojem se nužno kao i kod čovjeka javlja ontogenička težnja, što se manifestira kao težnja da istraži i upozna svoje porijeklo, svoj izvor ili iskon i da se otkrivanjem tog izvora robot, umjetno biće transformira u organsko ili biološko, „pravo biće“.

Potraga, istraživanje naravno, ima tragičan kraj, jer, kreativnost je žrtva.

Petrus je dao osnovnu ideju za film, ali je tvrdio da je A.C. Clarke, koji je sugerirao izradu filma, imao i najveći utjecaj na njegov konačni oblik. Ideja je ekranizirana u Cubrick-Spielbergovom filmu AI -Artificial inteligence. Osnova ideje umjetne bićevitosti ekranizirane u AI objavljena je 1999. u Petrusovoj nominaciji A.C. Clarkea za Nobelovu nagradu, za književnost, 1999, god. u obrazloženju koje je on dao, za sada još uvijek neuspješnoj, inicijativi da se i SF literatura uključi u krug onih književnih vrsta za koje se dodjeljuje Nobelova nagrada.

Tu je, eto kraj ove priče, a on nas je doveo pred vrata koja tek trebamo otvoriti da bi smo zakoračili u neke nove, do sada neviđene i neslućene svjetove.

 

 

 

 

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: