Skip to content

KAKO JE BIO ROĐEN BOG

26.12.2016.

Petar Bosnić Petrus

 

Kako je bio rođen Bog?

 

(Kao što ćete vidjeti, ova priča je duboko istinita, a istina je puno drugačija nego što se mislilo i vjerovalo do sada:)

 

U onim davnim vremenima kad je još bilo kraljeva i proroka živiljaše čovjek po imenu Malaher. Već od rane dobi odlikovao se neviđenim lukavstvom. Njime je postizao sve što je god poželio: bogatstvo, ugled, čast i ostala svjetska blaga.

 

Još dok je bio mlad, spletkama je svrgnuo kralja i sam se ustoličio na prijestolju. No bio je jako loš vladar. Za dobrobit i napredak kraljevstva nije nimalo mario, ali ga zbog njegove lukavosti nitko nije mogao zbaciti s prijestolja. Lako je otkrivao svoje neprijatelje, pa ih međusobno posvađao, ili ih prikazao kao neprijatelje naroda i potrpao u tamnice. Uživao je u tome da čak i one smrtne neprijatelje, spretnim lukavstvima pretvori u svoje sluge, a to je radio s takvom lakoćom i virtuoznošću da se i sam sebi divio i zanosio svojom moći.

 

Kad su mu takvi uspjesi opili pamet, počeo je otvoreno iskazivati prezir prema velikim i dobrim nebeskim bogovima, govoreći da njihova dobrota ništa ne vrijedi, te da bi on i njih svojom lukavošću mogao podvrgnuti svojoj vlasti i učiniti ih svojim slugama.

 

Jedne noći, dok je uživao u svom vrtu, na mjesečevoj zraci spusti se preda nj anđeo, glasnik bogova i reče mu.

 

– Blaženi su bozi čuli tvoje riječi, ali ne plaši se, oni su dobri i neće te kazniti zbog toga, nego ti, štoviše, poručuju kako se nadaju da te tvoje riječi nisu prazno hvalisanje, i da iskreno žele da postaneš jedan od njih. Voljni su ti i pomoći u tome, pa ti poručuju da je na zemlji skrivena jedna moć pomoću koje se postaje takvim kakvi su oni. A da bi ti još više pomogli, voljni su ti otkriti da je ta moć skrivena u ljudskoj duši. Eto, ako otkriješ tu moć, postati češ vječan poput velikih i dobrih nebeskih bogova.

Tu anđeo malo zastane a onda nastavi:

– A mogao bi možda postati čak i kralj i Presveti Gospodar nad cijelim svijetom i svim bogovima.

 

To reče i u slavi se vrati u nebo.

 

***

 

Kad je ostao sam, Malaher reče u sebi:

 

-Veliki bogovi su velike budale. –

 

– Zar ima tajne na zemlji koju ja ne bih mogao otkriti – ja, Malaher, koji znam čak i ono što moji neprijatelji sanjaju !?-

 

Odmah sutradan pozove upravitelja dvora i ministre i stane ih lukavo ispitivati o toj tajnoj moći. Kako oni nisu ništa znali o njoj, reknu mu da bi to mogli znati svećenici, jer su oni upućeni u mnoge božanske tajne. On ih dade pozvati i stane ispitivati. Svećenici su mu otkrili mnoge čudesne stvari i uputili ga u misterije, ali o onoj moći pomoću koje se postaje vječan i moćan poput dobrih nebeskih bogova nisu mu znali ništa kazati. Misleći da mu to ne žele reći, on im stade obećavati časti i blaga, a kad ni tada nije dobio odgovora kojeg je tražio, udari ih na muke. Uzalud. Svećenici su, proklklinjući ga, jedan za drugim izdisali pod mukama ne odavši nikakvu tajnu.

 

Onda Malaher razašalje svoje spretne uhode po cijelom kraljevstvu da se raspituju o ljudima koji se razumiju u zvijezde i tajne stvari. Oni su mu privodili mudrace i učenjake, a on ih je ispitivao i davao mučiti ne bi li se dokopao tajne vječnog života. No sve je to opet bilo uzalud. Pobio je mnoge ljude i okrvavio ruke do lakata, a onu tajnu nije otkrio. Glad za njom, međutim, i želja da bude vječan i moćan poput velikih bogova nije mu se smanjivala, nego je sve više rasla i bivala sve pomamnijom, i mnogi su ljudi, u tamnicama ispod njegova dvorca, zbog nje izdahnuli na spravama za mučenje.

 

Prošlo je dosta godina dok je do njega dopro glas o nekom mladiću, Ješui, koji je bio glasovit u narodu zbog svoje mudrosti i kojega su ljudi štovali kao živoga boga. Malaher odmah pozove vojnike i naredi im da ga uhvate i dovedu.

 

Kad su mu ga doveli, iznenadi ga njegova ljepota, mladost i krotkost. Kako je bio vrlo lukav, odmah je osjetio da pred njim ne stoji običan čovjek, pa je postao vrlo oprezan. Skupi svo svoje lukavstvo, učini se vrlo prijaznim prema mladiću i obeća mu vrlo veliko blago ako mu otkrije ono što traži i ispriča mu, sada već davnu zgodu s anđelom i obećanje velikih nebeskih bogova.

 

Čuvši što kralj od njega traži, Ješua se duboko rastuži i reče mu:

 

– Gospodaru moj, srce mi se rastužilo, jer ne ne mogu udovoljiti tvojoj želji. Ne znam ni za kakvu takvu moć. A da znam, ti ne bi trebao slati stražu da me dovede ovamo, nego bih ja, ne žaleći nogu, prevalio i najveći put da dođem k tebi i poslužim ti ostvariti tako plemenitu nakanu, jer nema ničeg plemenitijeg ni uzvišenijeg od težnje da se postane poput velikih dobrih bogova. –

 

Malaher je bio opazio kako ga je mladić susretljivo i sa razumijevanjem slušao, i već se bio poradovao da je došao kraj njegovoj potrazi, ali kad mu je Ješua rekao da mu ne može pomoći, silno se ozlojedi, i reče.

 

– Doista još nisam sreo tako lukava čovjeka kao što si ti. No ako si i uspio nadmudriti tolike ljude i navesti ih da te poštuju kao kakva boga i da ti pokorno služe, nemoj se nadati da ćeš tim svojim lukavstvima nadmudriti i mene. –

 

– Krivo su ti rekli, gospodaru – reče mu blago Ješua. – Mene nitko ne služi, nego ja služim drugima. Ima ljudi koji me poštuju, i ja bih volio da me poštuju samo zato što služim i ni zbog čega drugoga.-

 

Malaher je još dugo razgovarao sa mladićem, pokušavajući ga razlozima i ljubaznošću privoliti da mu oda tajnu, no Ješua je stalno poricao da zna nešto o tome, ali poricao je to riječima koje su opčinjavale i opijale Malahera, tako da ga je on slušao s nekim tajanstvenim zanosom, koji je išao sve do samozaborava. I što ga je više slušao, u duši mu je sve više rasla žeđ za njegovim riječima. I ne samo to. On, Malaher, koji nikada, nikome i ništa nije vjerovao, sada je, poput djeteta, sve vjerovao ovome mladiću, koji mu je govorio nevjerojatne, čudesne stvari, i u svom je duhu Malaher sasvim jasno vidio da i ne može biti nikako drugačije nego tako kako mu govori ovaj lijepi i neobični mladić. I pored toga što je Ješua uvjerljivo govorio da ništa ne zna o tajnoj moći koju on traži, Malaheru je, što ga je duže slušao, nekako bivalo sve jasnije da ju on ipak zna, i da je, štoviše, taj mladić jedini čovjek koji ju može znati, a njegova dobrota uvjeravala ga je da će mu je ipak odati.

 

Njihovi razgovori potrajali su danima. Čim bi se probudio, Malaher bi žurno odlazio mladiću da ga sluša i gleda i nije mario ni za kakve druge poslove. No žudnja za onom tajnom i neka neobjašnjiva, i velika sigurnost da ju mladić zna nisu mu davale mira pa je molbama i uvjeravanjima stalno navaljivao na njega da mu je oda. Kad je vidio da na taj način ne može ništa postići, počne razmišljati o tome da i njega preda krvnicima. No kako mu ga je bilo žao, odustane od toga i ponovo ga pokuša pridobiti molbama i zaklinjanjem, ali opet bez ikakva uspjeha. To ga ozlojedi i jedne večeri, nakon razgovora, on ipak naredi zapovjedniku straže da mladića ujutro preda krvnicima.

 

Ali, nešto ga je opet vuklo k mladiću, pa je svaki dan silazio u podzemlje dvorca nagovarati ga i moliti da mu oda tajnu. Ješua ga nije psovao ni proklinjao, kao drugi mučenici prije njega. Nije ga čak ni prekorio, što je u Malahera izazivalo grizodušje i želju da se sve to što prije okonča. Stoga se on jednoga dana zakleo najtežim zakletvama da će njemu, Ješui ostaviti cijelo svoje kraljevstvo i prijestolje, ako mu oda onu tajnu koju traži.

 

Ješua mu je na to odgovorio.

 

– Gospodaru moj, kad bih vam ja odao tu tajnu, zar ne bi ste vi postali dobri i milostivi poput nebeskih bogova, i zar me tada ne bi ste nagradili i puno većom nagradom nego što je cijelo vaše kraljevstvo. Ali ja bih vama odao tu tajnu ne tražeći ništa zauzvrat, jer vidim da vas ona muči više i teže nego mene vaši krvnici.-

 

Malahera je taj odgovor zbunio i potpuno pomeo. Nije više znao što bi, pa se vratio u svoje odaje. No, gore nije imao mira. Stalno su mu se u pamet vraćale mladićeve riječi. Sutradan nije silazio u podrum, niti je izlazio iz svojih odaja, a straži je naredio da nikoga ne pušta unutra. Prvi put u životu sumnjao je u samog sebe i valjanost onoga što radi. O mladiću više nije mogao misliti kao o nekom nevjerojatno lukavom čovjeku, jer mu je bivalo sve jasnije da je istinski dobar i mudar. Osjećao je da on posjeduje tajnu koju traži i zbunjivalo ga je to što Ješua ipak tvrdi da ju ne zna. Nije bio načisto s tim da li da mu vjeruje ili ne. Zbog tih dvojbi koje su ga smućivale nije znao što da poduzme. Čas je sjedio i grozničavo razmišljao o tome, a čas opet žurno hodao iz odaje u odaju. Svako malo donosio je odluke koje su mu se činile kao dobra rješenja, a onda bi, časak poslije uviđao da nemaju smisla. U nekoliko navrata bio je odlučio da Ješuu oslobodi mučenja, ali kako je vjerovao da mladić doista posjeduje tajnu koju on traži i da mu je ona, konačno, nadohvat ruke, odustajao je kad je već bio zaustio da pozove stražu, i opet je, progonjem raspaljenim željama, sumnjama i grizodušjem nastavljao svoju grozničavu šetnju iz odaje u odaju.

 

Trećega dana uvečer, kad je umoran i klonuo mislio na Ješuinu dobrotu i krotkost, i na to kako mu je čak sa nekom ljubavlju rekao da bi mu odao tajnu ne tražeći nikakvu nagradu, u duši mu bljesne spoznaja.

 

Otkrio je tajnu.

 

Ali, umjesto sreće, dušu mu preplavi užas, zato što je shvatio da je nebo, za njega, zauvijek izgubljeno, jer sve što je u životu učinio bilo je samo jedan velik zločin. Svijet se okrene oko njega. U jednom trenu on shvati kakav je i užasne se nad samim sobom. Stajao je neko vrijeme tako, kao skamenjen od užasa, i ništa osim užasa i prezira prema sebi samome nije ispunjavalo njegovu dušu. A onda, kao pokošen, padne na koljena, podigne ruke k nebu i zavapi:

 

– O predobri bogovi, kome ste vi poklonili svoje povjerenje? U koga ste položili svoje nade? O, jadan li sam! Ima li na ovom svijetu išta bijednije i gore od mene? O, kuku meni!

 

Zatim, slomljen spusti ruke i prokune samoga sebe najmračnijom kletvom koju je znao.

 

Časak nakon toga sjeti se sirotog mladića u podrumu svoga dvorca. Jedna nova misao bljesne mu u duši i ispuni ga velikom snagom. On skoči na noge i zavikne:

 

– Straža!-

 

Vojnici ulete u odaje, a on im samo zapovijedi:

 

– Za mnom!-

 

– I sjuri se prema podrumu gdje je bila tamnica i mučilište.

 

***

 

Ali, sigurno se pitate, kako je došlo do ovog preokreta u Malaherovoj duši?

 

Dok je gore u odajama mislio na Ješuu, na njegovu dobrotu i krotkost, sinulo mu je da se vječni život i blaženstvo mogu postići baš dobrotom i krotkošću, i da je moć koja ga je mogla učiniti jednim od velikih bogova trebao tražiti u svojoj, a ne u tuđim dušama.

 

Sada je vidio kako je njegovo veliko lukavstvo bila samo niska i bijedna osobina, i kako nije samo budala, nego i zločinac, koji je tuđe živote i sreću mnogih dobrih ljudi žrtvovao svojoj prostačkoj gladi za vlašću. Zgražao se nad tim da se čak usuđivao željeti da bude jedan od velikih dobrih bogova, on, koji, kako je to sada sasvim jasno vidio, nije bio ništa drugo do običan nitkov, ološ koji se niskim lukavstvima i zločinima domogao vlasti.

 

Više nije žalio za tim što je izgubio nebo, jer ga nije ni zasluživao, ali mu je žaljenje za nevinim ljudima koje je dao ubiti i mučiti i za mnogima koje je time unesrećio peklo i mrvilo dušu. Znao je kako će užasno biti kažnjen, ali se tome čak radovao,  jer je to bila pravda, i jer je u srcu slutio da postoji nešto teže i gore od toga – milost i oproštenje – jer, milost i oproštenje, nakon takvih zločina, mislio je, mogao bi tražiti i primiti samo onaj ko uopće nije čovjek, ko je …ništa. Jedino pravda, mislio je, može iscijeliti tako propalu dušu.

 

Dok je gore u svojim odajama mislio na Ješuu, shvatio je da on u sebi ima tu dobrotu koja ljudima može dati vječni život i blaženstvo, ali da taj dobri mladić, to dijete ne zna što nosi u sebi i da mu zbog toga nije mogao otkriti tajnu koju je od njega tražio. Ali sada će on, Malaher to otkriti Ješui, tako da učini barem jedno dobro djelo u svom životu. Sjetio se svih ljudi koje je poznavao i sasvim je jasno vidio da je jedino Ješua dostojan toga da postane bogom. S tim mislima i sa žarkom željom da mu to što prije otkrije, poput furije spuštao se prema tamnici.

 

***

 

No Malaherova žurba bila je nepotrebna. Ješua je umirao, a krvnik Morderak, koji ga je dotle mučio, sada mu je brisao smrtni znoj sa lica i nastojao mu olakšati smrt.

Morderak je bio čuven krvnik i mučitelj, najbolji i najveći u svom mračnom zanatu. Za razliku od ostalih krvnika, nikada se nije izrugivao ljudima koje je mučio. Smatrao je da to ne spada u krvnikov posao, a vidio je i to da poruge jačaju prkos čvrstih ljudi, što otežava izvlačenje istine iz njih. Ali, s druge strane, njegovo umijeće mučenja i zadavanja boli bilo je tako veliko da su i najčvršći zločinci brzo priznavali svoja zlodjela. Dobro je poznavao zločinačku dušu i nepogrešivo ju razlikovao od duše nevinog i poštenog čovjeka. Već pod prvim, najblažim mukama mogao je vidjeti da li je čovjek kriv ili nevin, i za one koje je smatrao nevinima tražio je oslobađanje od mučenja. Ta je njegova pronicljivost spasila mnoge ljude.

 

Kad je počeo mučiti ljude za koje je kralj vjerovao da znadu onu tajnu, vidio je da neznaju ništa o tome što se od njih traži i savjetovao da se oslobode muka. No kralj je zahtjevao da se mučenje nastavi do smrti, i ti su ljudi umirali na spravama za mučenje proklinjući kralja i njega koji ih je mučio. Jedino ovaj zadnji, Ješua, ni u najtežim mukama nikoga nije čak niti pogrdio. Već prije nego ga je počeo mučiti, Morderak je vidio da je Ješua nevin kao jagnje, pa je kralju savjetovao da ga ne muči. No Malaher je ipak naredio mučenje i nije dozvoljavao da se ono prekine. Morderak se nevoljko i teška srca laćao svog posla. Najgore od svega bilo mu je to što je vidio da ga taj mladić nekako razumije i suosjeća s njim, a nije mu mogao uzvratiti ničim osim novim mukama. To ga je peklo kao ljuta rana i svaki je čas u sebi proklinjao svoj mračni zanat i dan kada se počeo baviti njime.

 

Kad je vidio da se život mladića gasi, dao ga je skinuti sa sprave za mučenje i položiti na dasku. Jednom krpom brisao mu je smrtni znoj sa lica, a Ješua, kojem ni muke nisu unakazile ljepotu i čedan izgled, gledao ga je sa zahvalnošću i toplinom. Morderaku čije je srce bilo kao od kamena, sada ipak bi’ tako kao da je mučio i mukama ubio svoje rođeno dijete.

 

Ojađen i ogorčen, odluči da smakne kralja i tako osveti Ješuu. Ostalim krvnicima nije ništa govorio, jer se nije mogao pouzdati u njih. Znao je da je većina njih gora od mnogih zlikovaca koje su mučili. Znao je i to da će ga kraljeva straža odmah sasjeći, ali nije mario.

 

***

 

Malaher, kao oluja, ispred cijele svoje straže, uleti u tamnicu, ne osvrčući se oko sebe, i, upravo je bio zaustio da vikne :

 

– Oslobodite mladića! –

 

Kad mu Morderak svojim kratkim, širokim mačem zadade smrtonosni udarac. Trenutak zatim, sam Morderak padne sasječen mačevima kraljeve garde.

 

Smrtno ranjeni Malaher nije pao. Udarac ga je samo zaustavio, i činilo se kao da se nakon te smrtne rane nekako pribrao. Mirno je pogledom potražio Ješuu i ugledao ga na dasci na koju su polagali umiruće. Skupi snagu priđe mu, klekne i reče.

 

– Oprosti mi Ješuo, što sam uništio tvoj mladi život. –

 

Htio mu je još reći kakvu on to moć nosi u sebi, ali bilo je kasno. Smrt mu je oduzela snagu. Prije nego se srušio, samo je još uspio vidjeti zadivljeni pogled kojim ga je gledao Ješua. To mu je bilo posljednje svjetlo što ga je ponio sa ovoga svijeta

 

Ješua je htio pružiti ruku za njim, ali ju smrt zaustavi i ona nemoćno klone na dasku.

 

***

 

Nastao je tajac.

 

I vojnici i krvnici bili su preneraženi onim što se zbilo. Krvnici su se plašili da bi vojnici mogli navaliti na njih, pa su držali ruke na oružju a vojnike na oku. Vojnici su se pak plašili da je posrijedi nekakva urota i bili su u strahu od krvnika kojih je bilo znatno više. Svi su neodlučno stajali na svojim mjestima.

 

Neizvjesnost prekine neko komešanje u jednom mračnom uglu tamnice. Tamo je iz poda iskrsao užasni demon Dijabel. Srca svih onih koji su bili u tamnici preplavi smrtna strava, i oni se, klecavih koljena, natraške povuku do zidova tamnice i stisnu uz njih.

 

Dijabel se obazre oko sebe i krene prema tijelima Malahera i Ješue. Međutim, kad im se već bio primakao, kraj njih se, niotkuda pojavi kerubin. Nad čelom mu je sjao veliki crveni dragi kamen, znak gospodara nad anđelima. Dijabel stane i drsko upita.

 

– Što bi još htjeli nebeski bogovi? Ovaj ovdje – i pokaže na Malahera – taj je moj. Prokleo je sebe svojim djelom i svojom vlastitom riječju. A i onaj tamo, Morderak, živio je od nečistog zanata.-

 

– Veliki će bogovi odlučiti o njima – odgovori mu kerubin – a ti se vrati tamo odakle si došao.

 

Dijabel se, međutim, nije micao.

 

Tada kerubin digne ruku, uperi prst u njega i reče:

 

– Natrag! –

 

Dijabel ustukne pred silnom moći kerubina i stane se nevoljko povlačiti, kao ljuta zvijer, sve gledajući ne bi li nekako zaskočio svoj plijen i ugrabio ga. Na kraju se ipak, režeći i škrgućući zubima povuče u podzemlje iz kojeg je bio izišao.

 

Tada kerubin priđe Ješui i nad čelo mu stavi blještavi plavi dragi kamen, znak gospodara nad kerubinima i serafinima. Životvorna moć dragog kamena polako je Ješuu vraćala iz tamnog bezdana smrti. Kad je došao k sebi, ustane sa one daske bez ijedne rane na sebi, pogleda po tamnici i ugleda kerubina koji mu se pokloni i reče.

 

O veliki Trone, Ješuo, blaženi nebeski bogovi željno te očekuju.

 

Ješua je, međutim, neodlučno stajao, dok naposlijetku ne upita:

 

A što će biti s njim, i pokaže na Malaherovo tijelo.

 

On je počinio veliki grijeh – odgovori kerubin – U nebo mogu samo nevini i čisti.

 

Tron Ješua, gospodar nebeskih hijerarhija tužno pogne glavu i ostane tako neko vrijeme, a onda skine sjajni dragi kamen što mu je blještao ponad čela, pruži ga kreubinu i reče:

 

Beskrajna hvala i slava velikim nebeskim bogovima, ali ne mogu primiti ovaj njihov dar. Vidio sam kako se Malaher pokajao za svoje zločine i kako je teško patio zbog toga što je učinio, i ne mogu otići gore ostavivši njega ovdje.

 

To reče i još više ispruži ruku prema kerubinu, da mu vrati sjajni izvor vječnog života i blaženstva.

 

No čim je to učinio, iz njegovih grudi, a onda i iz čitavog tijela zasja snažna svjetlost blještavija od sjaja tisuća sunaca i zaslijepi sve koji bijahu u tamnici. Kerubin ustukne jedan korak, a onda padne ničice na koljena, gledajući s divljenjem i ljubavlju izvor tog božanskog sjaja, a sa usana mu se same od sebe oteše riječi

 

Gospode presveti!

 

Osta tako još neko vrijeme zaneseno gledajući božanski sjaj i zaboravljajući sama sebe, a onda skoči na noge spreman da uzme Malahera i odnese ga u nebo. No njegov ga gospodar zaustavi blagom kretnjom, pa sam priđe Malaheru i nježno ga uzme u naručje. Uzme zatim i Morderaka i vine se u nebesa.

 

Njegova svjetlost oba’sja čitava kraljevstva, i sjala je tako cijelu noć. Vidjeli su ju mnogi narodi i poklonili joj se.

 

Sjećanje na tu noć prenosilo se s pokoljenja na pokoljenje. I danas, nakon toliko tisuća godina ljudi ju pamte i slave, i zovu Božićnom, jer vjeruju da je baš te bajne noći bio rođen Bog.

 

 

 

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: