Skip to content

Otvoreno pismo Vladi RH i Saboru

29.12.2016.

Petar Bosnić Petrus

 

Otvoreno pismo Vladi RH i Saboru

 

Prijedlog diktature i proglas o potrebi  za njom.

 

Ovim putem upućujem vladu R Hvatske da Saboru predloži uvođenje diktature i imenovanje diktatora.

 

????!!!!

 

Otkud sad ovo!!!!???

 

Evo otkuda i zašto.

 

Otkad postoji urbana civilizacija, na ovom planetu, društva i države koje su se našle u teškom stanju, u kojima im je bio ugrožen opstanak, pribjegavale su diktaturi kao obliku vladavine koji je najpogodniji da ih izvuče iz tog opasnog stanja.

 

Kad je Rimska republika, npr. bila u teškim krizama u kojima joj je doista bio ugrožen opstanak, Senat je imenovao diktatore. Za primjere navodim diktaturu K. Cincinatija, kojeg je Senat morao moliti da pristane na obnašanje šestomjesečne diktatorske vlasti i udovoljiti njegovim zahtjevima, koje je postavio kao uvjete obnašanja diktature.

 

I pored toga što živimo u 21. soljeću, u kojem se liberalna građanska demokracija već nebrojeno mnogo puta dokazala kao najefikasniji oblik vladavine, ali i kao neadekvatan u vremenima nereda i kriza, i budući da živimo upravo u jednom takvim, kriznom vremenu, ni danas nije, dakle, nikakva ludost predložiti Saboru da imenuje diktatora i proglasi diktaturu, pogotovo ako se vidi kako funkcionira aktualna demokratska vlast. A valjanost njenog funkcioniranja vidi se dosta dobro po životnom standardu građana i njegovom upornom padanju, rastu inozemnog i unutrašnjeg duga, cvatu korupcije, kriminala, sociocentrifugalnih sila i tendencija i ostalih malignih društvenih pojava.

 

Diktaturu, dakle, bez obzira na povijesno vrijeme ili epohu, zahtjeva nesređeno, teško, krizno stanje u kojem se nalazi neka država.

 

Zašto diktaturu?

 

Jednostavno zato da se ne troši beskonačno mnogo vremena na demokratska natezanja kroz koja se donose loše, neadekvatne odluke ili zakoni koji se ne mogu sprovesti u stvarnost; da se ne gubi i ne troši snaga naroda upravljana kaotičnim i jalovim direktivama postojeće, demokratske vlasti; itd. Nemamo ni snage ni vremena za gubljenje. To je gubljenje nečeg što je još dragocjenije od novca, kojeg također nemamo.

 

Hrvatska je u opasnoj krizi, i to tim opasnijoj što će se posljedice društvene, ekonomske, socijalne i kulturne krize moći potpuno osjetiti tek nakon nekog dužeg vremena, kad bude već više nego kasno.

 

Budući da kriza ne proizlazi iz neke inozemne vojne prijetnje, odnosno da se ne radi o nekom opasnom, ali akutnom problemu, nego o kroničnom, unutrašnjem, prije svega ekonomskom, mišljenja sam da diktaturu ne bi trebalo proglašavati na rok od samo 6 mjeseci nego, najmanje na rok od četiri godine, jer ovi se problemi ne rješavaju brzo.

 

Kako ne vidim osobu, ni osobnost koja bi bila pogodna za obnašanje diktatorske vlasti, prinuđen sam predložiti sebe samog.

 

Ni ja, doduše nemam osobnost pogodnu za tu funkciju, ali, za razliku od drugih ljudi, znam što moramo činiti i imam zgotovljene ekonomske i pravno-političke instrumente za uspješno i relativno brzo izvođenje Hrvatske iz krize. Ove instrumente počeo sam pripremati još za vrijeme takozvanog komunizma ili socijalizma, ranih 80 tih godina, jer sam, i pored simpatija prema njemu, smatrao, i bio potpuno suguran u to, da takvo društveno uređenje ne može opstati, da je neodrživo.

 

Da ne bih građanstvo, vladu i zastupnike u Saboru zamarao nabrajanjem tih instrumenata i svega toga što bi trebalo učiniti, molim tangirane i sve zainteresirane subjekte da to pročitaju na internetu, na mojoj web stranici, https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

 

Kratka obavijest o mojim diktatorskim namjerama.

 

Kao diktator, jasno, raspustio bih Sabor, a zakone bih donosio ja sam. Naravno, na prijedlog stručnih službi koje bih formirao.

 

Prvi zakoni koje bih promulgirao bili bi oni koje možete vidjeti na gore navedenoj mojoj web stranici. To su:

 

Zakon o kontroli efikasnosti vlasti,

Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,

Zakon o evidentiranju efikasnosti funkcioniranja obitelji i

Zakon o školstvu.

 

Posebne grupe eksperata odmah bih zadužio za to da princip na kojem su utemeljeni navedeni zakoni primjeni i na ostale vitalne društvene djelatnosti: poljoprivredu, zdravstvo, znanstvenu djelatnost, ribarstvo, šumarstvo etc. etc.

 

Postojećih zakona, koji su bili donešeni demokratskom procedurom, pridržavao bih se gdje bi god to bilo moguće i svrsishodno, naprosto zato što je to najekonomičniji način vladanja ili upravljanja, a gdje bi se neki od tih zakona pokazao preprekom nekom progresivnom i produktivnom kretanju, bi bio jednostavno izmjenjen, prilagođen, ili pak derogiran – stavljen van snage, ili nekim od onih gore navedenih zakona, ili nekom mojom odlukom koja bi mu bila suprotna i poništila ga.

 

Kaznene zakone – leges terribiles – dao bih znatno pooštriti. Vjerojatno bih čak restituirao i smrtnu kaznu.

 

Dogovoreno razdoblje diktatorske vlasti koristio bih prvenstveno za revitalizaciju ekonomske aktivnosti, podizanje životnog standarda građana, razine školstva i zdravstva i td. Dalje, pazio bih da se svi subjekti društva, počev od onih koji obnašaju najvišu vlast, pa do zadnjeg građanina, ponašaju u skladu sa zakonima, i rigoroznim bih kaznama stvarao naviku na poštovanje zakona i zakonitosti. Ciljevi diktature bili bi, kao što se vidi, uz zaštitu zakonitosti, također psihološka, socijalna i moralna priprema građana na obavezu i naviku zakonitog ponašanja nakon isteka roka diktatorske vladavine.

 

Ukoliko bi, nakon četiri godine trajanja diktatorske vlasti, bilo nekih dobrih rezltata, ali ne u zadovoljavajućoj mjeri, i ako bi bilo realno očekivati da bi njen nastavak efikasno zadovoljio traženu mjeru, zahtjevao bih produženje diktature za još jedan «mandat».

 

Mogućnost dobijanja još jednog «mandata», tj. imenovanja jedan je od mojih nezaobilaznih uvjeta obnašanja diktatorske vlasti.

 

Cilj diktature nikako ne može biti potpuno uređenje države, nego tek stvaranje dobrih, svrsishodnih pravno-političkih i ekonomskih temelja za njeno demokratsko uređivanje nakon okončanja diktature, uređivanje koje je, po svojoj prirodi vrlo sporo i koje bi moglo potrajati decenijima.

 

Zakonito imenovanje diktatorom i pravovaljano odobrenje ostalih uvjeta i zahtjeva koje bih postavio, radi neometanog i efikasnog obnašanja diktatorske vlasti, priznao bih isključivo Saboru ili nekoj plebiscitarnoj, odnosno referendumskoj odluci. Moji uvjeti bili bi kategorični – bezuvjetni.

 

Zašto baš sebe predlažem za diktatora?

 

Prošlih nekoliko decenija, dok su drugi gubili vrijeme u jalovim i dosadnim, politikantskim diskusijama i prepucavanjima praznim puškama i ustima punim praznih fraza, ja sam šutio i istraživao o tome što i kako treba raditi.

 

Sada to znam i vrijeme je da se krene na posao.

 

Ko hoće, može samnom.

 

Za suradnike ne tražim, ni humaniste, ni altruiste, ni entuzijaste, nego one ljude koji će ići za ostvarivanjem vlastitih ciljeva i interesa, ali koji će uvijek imati na umu da to smiju činiti jedino i isključivo služenjem narodu, tj. na način kojim bi istodobno ostvarivali ciljeve i vitalne interese svih građana i društva uopće.

 

Ko pogleda kaznene odredbe onih gore navedenih zakona uvidjet će da mu se nikako ne bi isplatilo obnašati neku vlast ako bi slučajno mogao smetnuti s uma i ogriješiti se o taj princip.

 

Jasno, ne moram baš ja biti imenovan diktatorom. Ima puno i daleko pogodnijih osoba za obnašanje diktatorskih ovlasti, osoba koje su karizmatične baš u tom smislu. Čak bi i moja žena, za te stvari, bila bolja od mene, da nije opaka kao kobra.

 

Ali, mogući diktator, čak i kad bi bio iznimno karizmatičan za taj posao, morao bi raspolagati onim zakonima koje sam naveo i još nekima koji bi bili sačinjeni po istom principu. Ti su zakoni nastali usavršavanjem onih na kojima se temelji liberalna građanska demokracija i kapitalistička ekonomija, i bitno su funkcionalniji od svojih uzora. Danas sam, nažalost, ja, autor tih zakona, jedina osoba koja ih dobro pozna i koja zna u kom bi pravcu i kako trebalo razvijati nove zakone tog tipa.

 

Bez takvih zakona ni najrazvijenija građanska društva neće moći opstati na neki «normalan» način i bez velikih problema. Zato bi i EU i Svjetska zajednica, usprkos neadekvatnim predrasudama o diktaturi (a i o demokraciji), iznimno čvrsto i snažno podržale ovakvu diktaturu u RH.

 

Mogući i poželjan diktator trebao bi, dakle, poput Pizistrata Starijeg, Cincinata, Olivera Cromwella, Kemal paše Ataturka, ili Napoleona I biti zaštitnik i promotor upravo tih ili takvih zakona.

 

A ako ne bi raspolagao takvim zakonima, morao bi primjeniti golu, nesvrsishodnu silu, iz čega bi onda i usprkos njegovim najplemenitijim i najboljim namjerama, moglo proizići i neko veliko zlo. U takvom slučaju, bolje bi bilo ostati čak i pri ovako jalovoj i kilavoj demokraciji.

 

Ali, oni potrebni, odnosno oni neophodni zakoni su tu. Traži se još samo pravovaljano imenovanje osobe koja će ih sprovesti u stvarnost.

 

Eto, to je moj prijedlog ili ponuda. Prosudite o njemu.

 

Birajte!

 

Isusa ili Barabu?

 

A o vašem izboru, odgovoru ili reakciji uopće sudit će budući naraštaji.

 

Imajte na umu da ima i takvih vlastodržaca ili parlamenata koje će narod, povijest i buduće generacije slaviti kao poštene ljude i svoje dobrotvore baš, a i jedino, zato što su se odrekli vlasti. Eto, iskoristite barem tu šansu.

 

To je, za sada, sve.

 

Vaš Petrus

 

P:S.

 

Vjerojatno pretpostavljate da sam se samo šalio.

 

Hm…hm…možda i nisam ????!!!!

 

Pomislite samo na vrlo vjerojatnu mogućnost vojnog ili nekog drugog državnog udara u kojem nikad ne znate ko bi mogao doći na vlast, a obično, tim načinom, na vlast ne dolaze baš dobrotvori. I kad razmislite malo o tome ništa Vam više neće biti smiješno ni šaljivo.

 

Ako se ja i jesam usput malko našalio, stvarnost, koja nam kroji sudbinu, ne zna ni za kakvu šalu. Sve što je gore napisano ona shvaća smrtno ozbiljno.

 

Poslušajte još nešto.

 

Gotovo svi ljudi današnjice doživljavaju dikataturu kao nekakvog zmaja ili političkog tyranosaurus rexa, ali svaka diktatura ne mora nužno biti takva, pogotovo ne ona koju preporučujem u gornjim redovima. Takvu bi diktaturu možda prije trebalo shvaćati kao nekakav neophodan i hitan politički kiruški zahvat kojim se pacijentu (državi) spašava zdravlje i život.

 

Osim onih mračnih diktatora, naime, na čije su nas automatsko pomišljanje dresirali današnji demokratski narodni vođe, koji se «demokracijom» služe kao ljestvama za svoje prljave noćne poslove, dakle, osim tih (Staljin, Hitler, Mussolini…) postoji još jedan tip diktatora od kojeg su neki koji mu pripadaju priskrbili čovječanstvu možda veća dobra nego sve demokracije zajedno. Već sam spomenuo neke od njih: Hamurabi, Mojsije, Aleksandar Veliki, Cezar, Oktavian August, Konstantin Veliki, moj imenjak, Petrus Flavius Sabbatius, poznatiji kao Justinijan veliki, Karlo Veliki, Petar Veliki, Napoleon…

 

Od ovih, najveći su pak bili oni koji su svoju moć iskoristili za to da potomstvu ostave vrijedne zakonike i zakone. To su ključna oruđa kojima se stvaraju dobra i ostvaruje pravda. Nekima od tih zakona čovječanstvo se služilo tisućama godina, i pomoću njih održalo civilizaciju, a nekima se, nakon toliko tisuća godina, čak u neizmjenjenom obliku, služimo i mi dan danas.

 

No ove diktatore mi uopće ne vidimo, a niti njihova djela, i to zato što smo, kako sam rekao, u interesu ovakve demokracije dresirani da, na sam pomen diktatora, mislimo isključivo na Trasibula, Agatoklea, Nerona, Kaligulu, Borgiu, Mussolinija, Hitlera, Staljina i slične. Ali ovi (više tirani nego diktatori), samo su bijedni sljedbenici, onog, još bijednijeg, Herostrata, pa bi se tako prema njima trebali i odnositi. Stoga bi bilo najbolje da ih više ne spominjemo.

 

Umjesto takvih, bolje će biti da ukažemo na još jednog vrijednog «diktatora» i to tamo gdje ga nitko ne bi tražio. Perikle, Atenski demagog. U vrijeme Peloponeskog rata, isključivo svojom političkom umješnošću i poštenjem, par godina prije smrti, osvojio je mjesto neospornog i faktičnog diktatora, i to u vrijeme kad je Atenska demokracija davala svoje najbolje plodove. I nije se nikad ogriješio ni o demokraciju ni o ljudska prava. Štaviše, državi je povjerio upravu nad svojim imanjima, da ne bi došao «u sukob interesa». I da je preživio kugu, možda bi upravo Atena iz tog rata izišla kao pobijednica.

 

Zapravo nije ni čudno da se Perikle uzdigao nad atensku demokraciju i izdigao do tog položaja. Ta bilo je to vrijeme vrlo teškog i iscrpljujućeg rata, vrlo opasno za Atensku državu – naročito nakon što je lakomisleni Alkibijad glavno i najmoćnije atensko oružje, mornaricu, poklonio atenskim neprijateljima, Spartancima.

 

A kad već nabrajamo, evo još jednoga pravog pravcatog diktatora kojeg sam gore već spomenuo. On nije bio tako velik, ali uspomena na njega nikada ne bi smjela izblijediti. Lucije Kvincije Cincinato. Bio je diktator de iure i de facto. Senat mu je dva puta povjerio funkciju diktatora. I dan danas se Cincinato smatra uzorom čovječnosti, poštenja, odanosti domovini, te iznimnoj efikasnosti i humanosti u političkoj djelatnosti.

 

Moglo bi se još puno toga reći o ovoj vrsti ljudi i njihovim djelima kojima su zadužili ljudski rod. Ali o tome na drugom mjestu. Ovdje samo toliko, da tek izdaleka ukažem na to kako imamo malko previše pojednostavljeno, i stoga prilično iskrivljeno mišljenje o diktaturi, a i o demokraciji, te da diktatura ne mora baš uvijek biti nekakav bauk.

 

Da ne bi bilo nesporazuma, moram reći još i to da u mojim knjigama koje se odnose na ovu problematiku možete vidjeti da liberalnu građansku demokraciju smatram sintezom i ostvarenim ciljem sveukupnog razvoja društvene vladavine. No, ako ona uistinu jest sinteza i željeni rezultat razvoja, a ima više nego dovoljno razloga da se vjeruje da jest, onda u sebi mora sadržavati moć samoodržanja.

 

Održati se pak može jedino ako je sposobna evoluirati. Istinski i stvarno evoluirati može jedino ako je sposobna etablirati one i onakve zakone kakve sam gore naveo. Ako do toga ne dođe i ostane ovakva kakva jest, morati ćemo ju smatrati ohlokracijom, a ne demokracijom, jer više i puno bolje služi gangsterima, lupežima, varalicama, nitkovima i sličnoj bratiji, nego poštenim ljudima. Takva «demokracija», kao nekakva prefrigana kurva, slama i uništava, ne samo velike, sposobne i plemenite individue koje su joj odane i vjeruju u nju, nego i narode koji pokušavaju učiniti nešto dobro i veliko, a dovodi u pitanje i normalan razvoj civilizacije i ostvarenje ciljeva ljuske vrste.

 

To su razlozi koji zahtjevaju usavršavanje demokracije, i ako im oni koji su trenutno na vlasti (i imaju puno koristi od nje), ne mogu i ne žele udovoljiti onda moramo tražiti nekoga ko će to izvesti, jer time ne spašavamo samo demokraciju i njeno lijepo i svijetlo (ali već dobrano uprljano), lice, nego i sve ono čemu ona služi, i što se jedino i isključivo pomoću nje može ostvariti.

 

Ja se sâm nimalo ne žurim postati diktatorom. To bi za mene, isto kao i za Solona i Cincinata, bio gubitak vremena, jer imam i drugog, puno pametnijeg i važnijeg posla. Ali ako odgovorni (a odgovorni smo svi), ne poduzmu ono što bi trebalo, uključujuči čak i moje imenovanje diktatorom, nagovorit ću, kako sam već na jednom mjestu zaprijetio, svoju ženu da se prihvati diktatorskog posla, a onda; neka se oni najodgovorniji, oni koje sam imenovao gore u zaglavlju, dobro drže i čuvaju, jer je jako ljuta na njih, naročito kad se vrati s tržnice ili iz nekog supermarketa.

 

Program diktature, ovdje:

 

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

 

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: