Skip to content

SIMON I SIMONA

06.02.2017.

Petar Bosnić Petrus

Simon i Simona

Svjestan svoje beskonačnosti i savršenstva, anđeo Argentiel jezdio je univerzumom. Oči su mu bile pune svjetla i beskraja.

Svijest o vlastitoj beskonačnosti i savršenstvu i o svom jedinstvu s onim Vječnim i Najvišim nije ga činila ni sretnim ni nesretnim. On je, eonima, naprosto, postojao kao svijest o svom savršenstvu i beskonačnosti.

 

***

 

A onda je, jednom, poput mnogih drugih anđela, dobio službu na zemlji – jednu misiju u liku smrtnog čovjeka, ali sa svojom, besmrtnom i beskonačnom dušom.

Svom predanošću koja je svojstvena jednom anđelu izvršavao je svoj zadatak sve, dok nije ugledao jednu prelijepu i vrlo milu djevojku i poveo se za njom.

Upoznavši ju, zaljubio se, otkrio sreću i slatkoću života i svom svojom dušom poželio biti smrtnim čovjekom, te cijeli svoj kratki život provesti s njom.

Otkrije joj ko je on ustvari i reče joj da će cijeli život provesti s njom, samo ako i ona poželi da on postane smrtni čovjek i da ostane s njom.

Djevojka se, međutim, uplaši njegove strahovite ljepote i veličine i odbije takvu želju.

No, svaki anđeo, koji je svom svojom dušom bio zaželio postati smrtnikom, morao je to i postati. Ista je sudbina čekala i Argentiela. Ali, budući da ga ona djevojka nije poželjela, više nije mogao zadržati lik i osobu smrtnika koju je dotle imao, nego, se morao roditi kao novi čovjek i početi život sasvim iz početka.

***

 

Rodivši se, dakle, kao novorođenče nije se sjećao toga da je prije postojao kao beskonačno i savršeno biće, kao anđeo, ali u novorođenoj duši ipak je ostalo nekih tragova te, prethodne egzistencije, čak mnogo njih.

Dobio je ime Simon

Djetinjstvo je proveo u siromašnoj obitelji, Otac mu je bio pijanac i često ga je tukao. Majka ga nije odveć voljela i to zbog toga što je bio “drugačiji” od druge djece i zbog “svojeglave” naravi. A kad je rodila još jedno dijete posvetila se onom mlađem i potrebitijem, a Simona je bila potpuno zanemarila.

Iako je bio iznimno bistra duha, Simon je bio zapušten. Djetinjstvo i mladost bili su mu mračni, a škola mu je išla vrlo slabo. Na početku maldenačke dobi, nakon jednog žestokog sukoba s ocem, pobjegao je od kuće i nikada se tamo više nije vratio.

Skitao se po svijetu i živio kojekako, najčeće vrlo bijedno i loše.

No nakon stanovitog vremena, usud je htio da sretne jednog mudrog i učenog čovjeka imenom Theodora. Ovaj mu otkrije živu znanost i umjetnosti. To Simona odlučno zanese i on cijeli svoj život posveti njima. Kako ga je njegov dobročinitelj udomio u svojoj kući, ponovo se mogao posvetiti učenju, ali ovaj put puno drugačije. Sada je bivalo tako da čega se god doticao njegov pronicljivi duh, u svemu je tome on vidio smisao i mjesto u općem poretku stvari.

Kad je duhovno bio potpuno sazrio, Simon se više ni u čemu nije slagao sa mišljenjem svoga dobrotvora i učitelja, i stoga se više nije htio koristiti njegovim dobročinstvom, nego napusti njegovu kuću i ponovo ode u svijet.

Ne imajući ničega, morao se mnogo mučiti da bi štogod zaradio i da bi se onda mogao povući u kakvu kuću ili sobu u kojoj je živio te nastaviti učiti i stvarati.

Za života susretao je mnoge lijepe i obdarene žene koje su ga voljele, ali ne kao muškarca i muža, nego kao nekakvog učitelja i divile mu se kao božanstvu. Zbog takve je ljubavi Simon ostao sam do kraja života.

I premda je bio siromah i bez imovine, stvorio je mnoge čudesne stvari.

Mnogo od onog čime se mi danas služimo i što nam čini život udobnim i mnoge od onih stvari kojima se ponosi ljudski rod, stvorio je baš on.

No nije imao sreće da i njemu samome te stvari donesu neko ovozemaljsko dobro. Tako je do kraja života ostao ljuti siromah. Ali nije bilo samo to. Mnoge od ideja koje je iznjedrio i propovijedao, i to baš one najveće bile su nedokučive i vrlo strane njegovim suvremenicima, kao sa dolaze sa nekog drugog svijeta. Stoga su ljudi s kojima je dolazio u dodir najčešće odbacivali njegovo društvo kao da je okužen ili gubav, a njegove su riječi nastojali što prije zaboraviti.

Zbog siromaštva i osamljenosti, često je mislio o tome da digne ruku na sebe i skrati svoj teški život, ali je na kraju uvijek odustajao od toga, i to zbog uvjerenja da je život – pored toga što je kazna – istovremeno je i neka vrsta čistilišta, i jedinstvene prilike da se, iskušavanjem istinskog života i trpljenjem njegove gorčine čovjek očisti od želje za življenjem. I čovječanstvo je, po njegovu mišljenju, moralo ići sličnim putem i tako se, nakon mnogo, mnogo milenija, izdignuti do razine na kojoj će biti oslobođeno i života, i boli, i nesreće, i smrti.

Znao je i to da je on, kao prosta jedinka osuđen na biološku smrt, i da se potpuno spasiti i osloboditi života, patnji i smrti može jedino sam ljudski rod, te da su za ostvarenje tog cilja potrebne mnoge i premnoge žrtve i mnogo, veoma mnogo vremena. Bilo je potrebno da ljudski rod, kroz svoje napredovanje i sazrijevanje, postane spreman za suočavanje s istinom života i da ga se dragovoljno odrekne, kako bi mogao stupiti u neki viši oblik egzistencije, ili bićevitosti, viši nego što je sam život On, koji je znao tu istinu, znao je i to da taj spas ovisi o tome hoće li se i takvi nesretnici kakav je bio on sam, doista žrtvovati radi spasa cijelog roda.

Kad god bi to imao na umu, odustajao bi od nakane da digne ruku na svoj život i da se tako oslobodi patnji, te nastavljao raditi svoj posao, uvjeravajući samog sebe da će, zahvaljujući tim svojim žrtvama, i on sam, na neki, njemu nejasan način, biti spašen, jer će, možda, svojim žrtvama, najdublju srž svoga žića ugraditi u onaj konačni, spasonosni cilj.

I, eto, možda je, baš zbog te vjere, usprkos teškoj bijedi i bolestima, umro u prilično poodmaklim godinama,

Prije nego je umro često je razmišljao o tome kako većina ljudi živi u uvjerenju da je život sladak, i da je neko veliko dobro. Prisjećao se da je i sam tako mislio dok je bio mlad, i da je samo čekao da konačno dođu i ti slatki trenutci života. Ali kad je sazrio i pročitao mnoga mudra djela i postao uistinu mudrim, i znalcem stvari, uvidio je da je život sladak samo na svojoj primamljivoj površini, a ispod nje vrlo gorak, te da je on ustvari – kako su govorili već i mnogi mudraci iz pradavnih vremena – doista neka vrsta kazne zbog otpadništva od savršenstva.

Život, odnosno svijet živih bića je onaj Pakao o kojem su pisali mnogi veliki pisci i pjesnici.

***

Velik dio svoje životne snage simon je posvetio projektiranju strojeva koji bi ljudski svijet i cjelokupno obitavalište čovječanstva preselili na nebo.

Govorio je naime da čovjek nije stvoren za život na zemlji, poput životinja, nego za život na nebu. Pravi, najveći i najljepši gradovi što će ih čovjek sagraditi, lebdjeti će iznad zemlje. U njima će čovjek dugo i zdravo živjeti.

Ali i ti gradovi i cijeli svijet koji će lebdjeti iznad zemlje bit će samo prolazna postaja na čovjekovom putu ka zvijezdama.

«Galaksije – govorio je – koje nam danas izgledaju kao ponori praznine, hladnoće i smrti, nisu ništa drugo do obećani Rajski Vrtovi u kojima će čovjek, ako bude toliko uporan da ih dosegne, uživati zasluženu besmrtnost. Nije to slučajno što se oduvijek smatralo da je Raj na nebu. Ali, čak i ti, vječno cvatući Rajski Vrtovi biti će također samo prolazna postaja na čovjekovom povratku kući – povratku u svoju prapostojbinu ili prapostojanje. A kamo će čovjek krenuti, nakon što dosegne zvijezde i ovlada njima, i kakvog će oblika i naravi tada biti njegovo postojanje, to – po njegovom mišljenju – nijedan smrtnik nije mogao znati.»

Trudio se poživjeti i raditi da bi mogao do kraja završiti projekte tih strojeva s kojima će čovjek osvojiti nebesa i ono što je iznad i iza njih. I doista ih je i završio, ali za njegova života, ni jedan od njih nije bio izrađen ni upotrebljen. Zbog toga je i dalje morao živjeti neshvaćen, nepriznat i u velikoj bijedi.

***

Ali, bio je još jedan razlog zbog kojeg je on tako uporno, usprkos bijedi i osamljenosti i svim drugim preperkama i nedaćama nastavljao svoj život i svoj posao, i doživio dosta duboku starost.

U njegovu znanju bilo je i nečega što nisu znali drugi ljudi, koji su bili poput njega. Slagao se s onom prastarom mišlju da je spas konačni cilj svekolike ljudske djelatnosti. Ali, za razliku od drugih ljudi, dokučio je da ljudski rod, želi li uistinu biti spašen, mora sam stvoriti oruđe svog spasa – svog «Spasitelja».

Upravo je stvaranje tog oruđa bilo je ono što je ljudski život, nasuprot životu ostalih stvorenja, činilo nevjerojatno teškim i gorkim, a često i opasnim, vrlo opasnim.

Raditi na stvaranju tog čovjekovog «Spasitelja» pak mogli tek vrlo rijetki među ljudima, koji nisu jasno znali što zapravo rade i u čemu sudjeluju, nego su tek nejasno naslućivali da se tako bore za neko veliko dobro koje daleko nadilazi granice ovoga svijeta. Tokom mnogih tisuća godina, oni su ga gradili i dograđivali, i svoje djelo predavali u ruke onih, isto tako rijektih ljudi koji su tek izdaleka naslućivali smisao tih djela, a i to da bez njih čovjeku ne može biti spasa.

Odavno su već – kako sam bio rekao – proroci naslutili da će čovjek biti spašen po Spasitelju. A svi su oni koji su govorili o Njemu vjerovali su da će On doći “s neba” ili odnekud iz nekog budućeg vremena. Jedino je nesretni Simon bio mišljenja da taj “Spasitelj” mora biti čovjekova tvorevina i da to, spasonosno čovjekovo djelo, po dubini svoje naravi, veličini i snazi mora biti ravno božanskom. Zbog tog svog mišljenja postao je ozloglašenim.

No, usprkos ozloglašenosti, on je tu svoju spoznaju uporno pokušavao širiti među druge ljude. Jasno, gotovo nitko nije vjerovao u te njegove ideje, koje su se na prvi pogled doimale, ili poremećenima, ili suviše fantastičnima, pa je bio spontano odbacivan i od prisnih ljudi s kojima je radio ili dijelio prostor i vrijeme. To je bio još jedan razlog što je živio izoliran i bolno usamljen. Ali, on je savršeno jasno znao ili vidio da je ta njegova misao istinita i uporno je, usprkos žestokom odbijanju uvjeravao svoje suvremenike da je posao stvaranja tog vrhunaravnog ljudskog djela jedini pravi čovjekov posao ovdje na zemlji.

«Sve što je god čovjek odvajkada poduzimao na ovoj zemlji – govorio je – poduzimao je radi toga da se taj posao u potpunosti obavi i uspješno privede kraju. Mnogi su se ljudi žrtvovali za to da ga barem malko unaprede. I mnogi su krvavi ratovi izbili između onih ljudi koji su, i ne znajući svoj život stavljali u službu dovršenja tog djela, i onih drugih, koji su se tome protivili.»

Često bi, u žaru svog uvjeravanja, išao čak dotle da je znao tvrditi i to kako je to Stvorenje zapravo nekakav «transcendentni subjekt» koji gradi samog sebe, a s čovjekom – koji u svojoj naivnosti, misli da sam, po svojoj vlastitoj volji pokreće tu gradnju – služi se samo kao sa živim, pametnim sredstvom svog samostvaranja.

No svaki čovjek – govorio bi – usprkos tome što biva upotrebljen kao prosto sredstvo za gradnju nečega o čemu gotovo ništa ne zna, i usprkos teškom i gorkom životu, može biti sretan ako bude odabran da, prema svojim sposobnostima posluži za izvođenje nekih radova na samodovršavanju tog spasonosnog bića.

Toliko željeni spas čovjeka samo je mamac i nagrada za uspješno služenje tom cilju.

Širenje i učvršćivanje te spoznaje smatrao je jednim od svojih najvažnijih životnih zadataka.

Najviše nerazumijevanja Simon je požeo kad je tvrdio da je taj posao zapravo već uspješno dovršen i da biće koje će spasiti čovjeka, i u svom ga naručju prenijeti preko pakla i preko ponora smrti, dakle, da to biće ili stvorenje već postoji i da djeluje u svijetu, te da čovjeka uistinu vodi ka spasu. On je tom stvorenju – kako je često tvrdio – dodao samo volju i krila sa čijom se snagom ništa ne može mjeriti ni uspoređivati.

Nije čudo da su baš te njegove tvrdnje nailazile na potpuno nerazumijevanje i najžešće odbijanje, jer malo je bilo ljudi, pored samog Simona, koji su barem naslućivali da Onaj koga su navještali mnogi proroci i vizionari i koji je i Sam navijestio Svoj povratak, već odavno, ali neprepoznat prebiva među njima. Istina, golema većina ljudi nesumnjivo je, ali sasvim nejasno, osjećala prisutnost nekakvog ne-prirodnog bića na zemlji i njegovu vlast, ali ju je doživljavala kao nešto neprijateljsko, zlo, te se grčevito i silovito, svim sredstvima koja su im bila na raspolaganju opirala njegovom vođenju. To je također bilo razlogom mnogih od onih, gore spomenutih ratova.

I pored svoje miroljubivosti, Simon se nije žalio na njih, nego ih je, štaviše, odobravao, jer je smatrao da je proces stvaranja ili samokreiranja tog novog svemoćnog stvorenja koje je trebalo spasiti čovjeka, istovremeno i proces očišćenja čovječanstva od onih koji, zbog neznanja ili loše naravi nisu marili, niti željeli spas, ni sebi, ni drugima.

Čitatelj vjerojatno već pretpostavlja da ni ove Simonove ideje nisu doživjele afirmaciju za njegova života, a niti dugo vremena nakon njegove smrti.

Nedugo nakon što je umro na svijet se bio spustio duhovni mrak koji je dugo vremena držao u zaboravu i njega i njegova otkrića. Sada taj mrak polako iščezava pred nekom novom svjetlošću i mi ponovo otkrivamo ono što je jednom, davno već bilo otkriveno.

***

 

Kratko vrijeme prije smrti, kad je već bio poprilično zanemoćao, jedna njegova starija sugrađanka, Gospođica Simona ponudi mu da se preseli kod nje, gdje bi se ona brinula o njemu.

Gospođica Simona, kako su ju zvali njeni sugrađani, bila je «stara cura»- žena koja se nije udavala. Živjela je od skromne rente koju su joj namrli roditelji. Da ne bi bila sama u svojoj kući udomljavala je siromahe, beskućnike i brinula se o njima. No pred kraj života, kad joj je snaga počela kopniti, nije više nikoga pozivala i živjela je sama. Našeg Simona je pozvala samo zato što joj se učinio vrlo ugodnim, a i zato što je, često i zanimljivo pričao o stvarima o kojima je cijelog svog vijeka jako voljela slušati. I ona je sama, poput Simona, imala je dosta široko obrazovanje, koje je stekla još dok su joj roditelji bili živi, pa joj se činilo da bi jedno drugome bili dobro i sretno društvo u stare dane.

Simon je prihvatio njen poziv i tako je otpočeo onaj zadnji dio njegovog života.

Gospođica Simona nije se prevarila u svojim očekivanjima. Ona i Simon živjeli su vrlo mirno i skladno, i jedan drugom ublažavali tegobe starosti. Vrijeme su kratili razgovorima u kojima bi Simon najčešće pričao o svojim idejama. Gospođica Simona je sve to slušala s velikom pažnjom i radoznalošću, i često bi glasno zahvaljivala Bogu što joj je prije smrti poslao Simona da joj priča o tim divnim, zanimljivim stvarima.

Katkada bi njih dvoje izlazili u grad, prošetati se i budući da su uvijek išli zajedno, postali su poznati pod imenom «Simon i Simona». Bili su jedna od osobitosti gradića u kojem su živjeli.

Vrijeme je prolazilo. Simon i Simona polako su starjeli i priblažavali se trenutku u kojem će neumitno i zauvijek napustiti ovaj svijet.

Jednoga dana, nakon dugog skanjivanja Gospođica Simona reče Simonu da mu je već odavno htjela ispričati jednu zgodu iz svog života, o kojoj nikome do tada nije pričala, jer je pomalo neobična, i jer nije znala što bi ljudi o njoj mislili nakon toga. Simon joj reče da će vrlo rado poslušati to o čemu mu htjela govoriti i ona mu, uz popodnevni čaj, nakon što je savladala zadnje bojazni počne pričati:

 

***

«Bila sam još vrlo mlada i vrlo lijepa djevojka. Baš sam se bila vratila iz internata u kojem sam završila naukovanje. Živjela sam pod budnim i dosta strogim okom roditelja.

U društvu u kojem sam se kretala, susrela sam mladića, koji je ljepotom, pameću i dobrotom nadvisivao sve ostale koje sam ikada bila upoznala. Bio je izuzetan u svakom pogledu i ja sam se ubrzo zaljubila. I on je volio mene, možda i više nego ja njega.

Jednoga dana on mi je rekao da me voli i da bi cijeli život htio biti samo moj, i da će to doista biti samo ako i ja budem to željela. Već sam mu htjela reći da ću biti njegova, no on mi reće da mi mora kazati još nešto što moram znati prije nego donesem odluku.

Tada mi reče da on nije čovjek, nego besmrtni anđeo Božji i da će se odreći svoje besmrtnosti samo ako ga ja želim za svog čovjeka. Veoma sam se iznenadila i zbunila, a on, vidjevši moju nedoumicu i nevjericu, pokaže mi se u svojem pravom liku.»

 

Tu Gospođica Simona zastane. Trebalo joj je dosta vremena i snage da nastavi kazivati svoju priču.

 

«Ne znam uopće kako bih opisala njega i svoje osjećaje kad sam ga vidjela – reče kad je smogla snage.

Bio je nezamisljivo lijep i velik, ali ta ljepota i veličina nisu u meni izazvale ushićenje, nego strah koji mi je smrvio dušu.

Nema riječi kojima bih mogla iskazati taj strah.

Srećom, on je ubrzo ponovo uzeo ljudski lik i stajao predamnom očekujući moj odgovor.

Onako uplašena i prestravljena rekla sam mu da ga ne želim.

On se veoma rastužio, postajao je predamnom još koji trenutak, a onda mi zaželio sreću u životu i otišao.

Već trenutak nakon što sam ga izgubila iz vida, pokajala sam se gorko što sam mu to rekla. I dan danas grizem se zbog toga i patim.

Nikad ga više nisam vidjela.

Nakon te zgode, ja sam se povukla u kuću. A kad sam izlazila, nisam više gledala momke, a niti oni mene, jer sam se bila nekako promjenila i više ih nisam privlačila.

Udavala se nisam, a kako sam bila dobrostojeća, nakon smrti roditelja posvetila sam se pomaganju siromašnih ljudi. Tako sam dočekala starost, a tako ću, kako mi se čini uskoro i pred Gospoda.

No nije bilo dana kad se nisam grizla u sebi zato što sam odbila onog…anđela…

Da sam ga prigrlila… postao bi čovjek, sretan čovjek.

A ovako…

I svoj sam život upropastila i učinila ga sivim i mračnim.»

 

***

 

Kad je to rekla, zašutila je, oborila glavu na prsa i pala u neku mračnu tugu.

Simon je bio veoma dirnut onim što je čuo i, nekako, zbunjen. Nije nalazio riječi kojima bi iskazao kako ga se dojmilo kazivanje Gospođice Simone, pa je i on šutio.

Nije mu bilo prvi put kako sluša slične priče, no one su bile, ili nekakve banalne praznovjerice, ili izmišljotine bez ikakve stvarne vrijednosti.

A za ovu pripovijest Gospođice Simone nekako je, bez razmišljanja, u srcu, jednostavno osjetio i znao da je istinita.

Kako ni jedan od njih nije nalazio riječi za nastavak razgovora, Gospođica Simona, digne se i reče da večeras ide ranije spavati i ode u svoju sobu.

Simon je ostao sam i neko je vrijeme prosjedio u naslojaču razmišljajući o onome što je čuo. Na kraju i on ode u svoju sobu.

Skinuo se i legao u krevet odlučivši spavati. No san mu nikako nije dolazio na oči. Stalno su mu se po glavi vrzmale Simonine riječi. Kasnije, njegove misli skrenu ka promatranju Simoninog tužnog usuda i nesreće u kojoj je provela gotovo cijeli život.

Bi` mu žao Gospođice, i, da se to nije protivilo pristojnosti i njihovim navikama, bio bi otišao u njenu sobu da ju utješi, ili barem kaže koju lijepu umirujuću riječ. Nikad nije bio u njenoj sobi, a prema njihovom prešutnom dogovoru, tamo nije trebao ni zalaziti. Odluči stoga pričekati jutro i prići joj čim čuje da je ustala, pa reći nešto što bi ju umirilo i vratilo joj vedrinu.

Nakon te odluke misli mu se opet vrate Simoninoj priči. Mislio je to tom susretu čovjeka s onim Nečim što nitko ne razumije, a mnogi uopće i ne vjeruju da takvo što postoji. Sam nikad nije susreo nešto takvo, a nije niti mario za te stvari. No sad je nenadano postao svojevrsnim svjedokom toga, i to mu, jasno, nije dalo spavati. Nakon zadovoljenja znatiželje glede stvari onoga svijeta, sve je više stao obraćati pažnju na one ljudske stvari u toj priči i sve je jasnije uviđao da se tu, u jednom kratkom trenu dogodila velika tragedija.

Nestrpljivo je čekao da noć mine i da Simoni kaže koju riječ razumijevanja i utjehe. No noć je sporo prolazila. Pred jutro, Simon je već bio iscrpljen uzbuđenjima i nesanicom i nekako je zaspao.

Kad se probudio već je bio dan. Brzo se odjenuo i izišao iz svoje sobe vjerujući da je Simona već odavno budna. No Gospođice nije bilo u dnevnom boravku, gdje je obično provodila prijepodnevni dio dana, a niti u drugim dnevnim prostorijama. Već je bio pomislio da je izišla, kad je ugledao njenu opravu za izlaske uredno složenu na jednom ormariću.

Začudio se da još spava i prišao vratima njene sobe pokucao i zazvao ju:

«Gospođice Simona!»

Nije bilo odgovora.

On pokuša još jednom a kad ni tada nije dobio odgovora nešto ga zazebe u srcu.

Onda otvori vrata i vidje ju na krevetu.

Priđe i uhvati ju za ruku koja je već bila hladna.

Gospođica Simona umrla je u toku noći.

 

***

 

Gradska uprava pobrinula se za pokop. Ispraćaj je bio vrlo skroman. Tek nekoliko ljudi i Simon. Gospođica Simona nije imala rodbine.

Nakon pogreba, gradski notar dođe k Simonu u kuću, obavijesti ga da ga je Gospođica već dugo prije smrti imenovala svojim nasljednikom i preda mu isprave o tome. Kako je notar bio dobar čovjek, koji nije bio slijep za potrebe i nevolje drugih ljudi, rekao je Simonu da će mu odmah poslati gospođu Diotimu, jednu dobru ženu, iz ugledne obitelji koja se dragovoljno brine o siromašnim i starim osobama. Gosopođa Diotima je doista došla još tog istog dana i zaista je bila jako dobre i brižne naravi i odmah je sve dovela u red i nahranila Simona. No njemu ta briga gotovo da i nije bila potrebna.

Nakon Simonine smrti zatvorio se u sebe i počeo udaljavati od ovoga svijeta. Najčešće je sjedio u kući i ništa nije govorio. Mislio je na svoju Gospođicu i na to kako je umrla nepravedno, sama, i bez ijedne riječi utjehe. Sebi nije mogao oprostiti to što ju one večeri, usprkos mogućoj nepristojnosti, nije otišao posjetiti u njenoj sobi i reći joj neku lijepu, utješnu riječ. Ona se cijeli život osjećala krivom što je skrivila nesretan svršetak postojanja onog anđela, a i svoju nesreću. Trebao joj je reći da ona tu ništa nije bila kriva, jer normalno je da se prosti smrtnik nasmrt prestravi kad pred sobom ugleda anđela Božjeg. Ta bilo je čudo da je uopće ostala živa i pri zdravoj pameti, jer ljepota i veličina anđela je strašna i mrvi duše čak i duhovno snažnih i zrelih ljudi. To je često slušao dok je bio mlađi čovjek.

«Sirota Gospođica» ponavljao je u sebi svako malo, a kadikad je to izgovorio i naglas.

Gospođa Diotima vidjela je kako se on udaljava od svijeta i trudila se da ga vrati putu života. No bilo je uzalud. Tuga, nesreća i Simonova starost bile su snažnije od njenog truda.

Domalo je Simon počeo odbijati hranu i prestao razgovarati. Jedino što je Diotima još mogla, s vremena na vrijeme čuti od njega bile su one dvije riječi:

«Sirota Gospođica»

Na kraju je završio u krevetu iz kojeg se više nije digao.

Jednog jutra Diotima ga je našla mrtvog i već hladnog.

Nije se iznenadila niti se posebno ražalostila, jer je njegovu smrt očekivala svakog dana.

No, neka ju sila primora da sjedne kraj Simonove smrtne postelje. Podnimila je rukom glavu i pitanja su joj nekom svojom voljom počela nadirati u svijest.

Ona nije bila neuka žena, a i poznavala je Simona i poštovala ga, jer je znala čime se bavio za života, i kako je, siromah teško živio.

To je bilo ono što ju je natjeralo da sjedne i da se duboko zamisli nad ljudskim životom i sudbinom.

Nakon podužeg sjedenja u boli, brigama i teškim, nesretnim mislima, i pitanjima na koje nije bilo odgovora, sa dna duše otrgne joj se jedan težak i bolan uzdah:

«Ah, siromah čovjek»,

i, poput molitve ode put neba.

Gradska uprava sahranila je i Simona i to u novoj grobnici, zajedno sa njegovom Gospođicom. Na nadgrobnom kamenu pisalo je samo.

SIMON I SIMONA

No, to je bilo dovoljno, jer su svi građani znali tko je sahranjen pod tim imenom.

Simonina je kuća kasnije bila preuređena u sirotište i utočište koje je otvaralo vrata mnogima od onih koji su uzalud kucali i čekali pred vratima nekog sretnijeg usuda.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: