Skip to content

ŽURNO OTVORENO PISMO VLADI RH

09.03.2017.

Žurno otvoreno pismo Vladi RH

 

Ako niste znali?

Ja sam pripadnik ljudske vrste – stari mužjak. Rođen sam na matičnom planetu, Zemlji, u vrijeme duhovnog i svemirskog rađanja ljudske vrste – tj. u onom vremenu u kojem se vrsta počela pripremati da spozna samu sebe i počela polako izlaziti u svemir.

Najprije riječ dvije o mom zavičaju.

Ne poznam druge svjetove, ali mislim da Zemlja svojom zanimljivošću, ljepotom i raznolikošću nadilazi sve njih i vjerujem da će pripadnici drugih rasa jednom, s ponosom pričati da su bili na Zemlji i da su svojim očima vidjeli sva njena čuda: Beskrajne oceane, živopisne i mistične pustinje, smaragdnozelene rijeke, prašume, strašne tigrove i lavove, neopisivo lijepe orhideje, čudesne podvodne svjetove, ribe, azurno plavo nebo, ptice i mnogo drugih čuda koja se ne mogu ni nabrojati, a kamo li opisati. Često pomislim da je Stvoritelj, ako postoji, baš na Zemlji htio pokazati kako je moćan i što sve može stvoriti.

Nisam upoznao niti pripadnike drugih rasa kojih nesumnjivo ima u galaktici, ali poznavajući ljudsku rasu, toliko koliko ju je moguće upoznati jednom kratkovječnom smrtniku, mislim da smo jedna od onih rijetkih koje će vladati mogućim budućim galaktičkim carstvom i galaktičkm svijetom. Mislim na galaktičku civilizaciju.

Istina, ova naša vrsta još nije svjesna svog postojanja. Ljudi sebe vide najviše kao pripadnike neke nacije ili rase, ili pak neke vjere, i ni ne slute da su te njihove nacije i rase samo oblici u kojima se pojavljuje ljudska vrsta. Zato često bespotrebno ratuju među sobom ili pak žive na način koji je potpuno nespojiv sa načinom života drugih nacija ili rasa. No iako. ovako, potpuno razjedinjeni, i bez jednog jedinstvenog, općeljudskog, zakona kojem bi se trebale pokoravati, sve nacije i rase, ipak su sve one uspjele su povezati cijeli planet u jednu tehnički funkcionalnu cjelinu, koja se, istina, svakog časa može raspasti baš zbog toga što nemamo jednog jedinstvenog općeljudskog zakona, a nemamo ga zato što još ne znamo ili nismo svjesni toga da svi pripadamo istoj vrsti.

No moram istaknuti da se u tome još ne vidi velika ljudska moć, niti njena velika budućnost, nego u tome što smo čak i ovako razjedinjeni, dezorjentirani i raštrkani, i ne znajući uspjeli stvoriti nešto što će većina ljudi moći uvidjeti i razumjeti tek možda za koju tisuću godina ili više.

Uspjeli smo stvoriti umjetno biće, nešto što ni Bog nije učinio, možda baš radi toga da bi to izveo sam čovjek, jer moguće je da je to bio tajni, skriveni cilj povijesti.

Sadašnje umjetno biće gotovo da se ne može ni naslutiti, jer postoji tek kao klica beskonačne moći koja će služiti živom duhu da ovlada galaktikom i da one sposobne inteligentne vrste koje će biti sretno cvijeće ili plod njenog razvitka poveže sa duhom ostalih galaktika.

Stvaranjem umjetnog bića, čovjek je čak i u ovako jadnoj situaciji pokazao neviđenu, božansku, ili gotovo božansku moć. A kakvi su i koji su krajnji ciljevi ovog razvoja to ne može nitko znati, osim možda onoga ko ga je otpočeo i ko je, vjerojatno već sada njegov ozbiljeni cilj, za kojeg mi mislimo da će se ozbiljiti tek u nekoj nepojmljivo dalekoj budućnosti.

Pripadnici ljudske vrste uglavnom nisu svjesni toga što su stvorili, ali činjenica da je to ipak stvoreno i da je počelo služiti čovjeku, mene stalno uvjerava da smo iznimno snažna i vitalna vrsta. I da naš put završava među onima što su odabrani da ozbilje one najviše ciljeve i osmisle postojanje uopće.

Jasno, nigdje nije zapisano da će sve tako biti. To što smo uspjeli stvoriti umjetno biće još nije garancija da ćemo moći uspješno upotrebiti njegovu neizmjernu i sve veću i veću moć. Pored tog nevjerojatnog uspjeha mi se ipak možemo slomiti i srušiti i na nekom čak banalnom problemu.

Da stvar bude začudnija i komičnija, ako ipak propadnemo, u tu provaliju propasti i zaborava neće nas gurnuti neka moćna svjetskopovijesna nacija ili rasa, nego one sitne, bijedne, koje stalno sebi i drugima stvaraju probleme i koje za vrijeme cijelog svog postojanja uvijek više nazaduju nego napreduju. Ne pogiba junak od junaka – kaže se – nego od bedaka. Nit’ umire čovjek od zdravlja i snage nego od bolesti i slabosti.

Ali pustimo to. Ko zna što će biti? A biti će to što bude.

No kako god, bila bi to tragedija da zbog neke takve jadne i zloperspektivne nacije propadne jedna takva vrsta kakva je ljudska.

Ako niste znali, skrećem vam pažnju na to da ste pripadnik/ca ljudske vrste. A kako je velika ta čast i sreća moći će jasno, nadam se pokazati tek daleka, daleka budućnost.

Nadam se da ste shvatili što sam vam htio reći.

Srdačno

Vaš

Petrus

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: