Skip to content

GRAVIFUGALNA LETJELICA

10.03.2017.

Petar Bosnić Petrus

GRAVIFUGALNA LETJELICA

Ovo  dole je ne tako daleka realnost, sutrašnjica.

Lebdeći Samobor 1 i Stari Zagreb ispod njega, negdje oko 2051.

Lebdeći Samobor 2. Kojeg su zračne struje dogurale iznad visova Velebita

Lebdeći Samobor 3. Projektiran tako da ga zračne struje nose oko cijelog svijeta.

Lebdeći Samobor 4 za ljude koji obožavaju nepregledna prostranstva Pacifika

Prizor iz Samoborskog  gorja u vrijeme zalaska sunca. God. 2o71

Petar Bosnić Petrus

GRAVIFUGALNA LETJELICA

Sažetak – Abstract

Ovaj rad pokzuje da kružnica ili krug nemaju samo jedan geometrijski centar, kao što se obično misli, nego beskonačno mnogo njih, te da su svi smješteni na pravcu koji je okomit na ravninu kruga, kružnice ili ravninu rotacije (vidi sliku 1). Neki od njih, uz to što su geometrijski, također su i fizikalni centri, jer su ishodište, ili hvatište centripetalne sile.

Nadalje, ovaj rad pokazuje i naglašava da fizikalni centar kružnice ili rotacije može biti smješten izvan ravnine rotacije. Primjer je rotacija prstena pri površini nebeskog tijela.(Slika 2) Kod takve rotacije, između beskonačno mnogo onih geometrijskih, postoje dva fizikalna centra. Jedan je koplanaran ravnini rotacije prstena i hvatište je „obične“ centripetalne sile. Drugi se nalazi u središtu nebeskog tijela i hvatište je gravipetalne sile – gravitacije koja djeluje kao centripetalna sila.

Rezultat, (reakcija) je. gravifugalna sila – reakcija na djelovanje gravipetalne sile, koja ima isti pravac djelovanja kao i gravipetalna, ali suprotan smjer (Newton 3). Ta, gravifugalna sila omogućuje lebdenje stvari, levitiranje.

Tehnološka i praktička svrha ovog rada

Rad pokazuje da je moguće izraditi letjelicu koja gravifugalnom silom može neutralizirati gravitaciju.

Jedna od glavnih funkcija letjelice je da bude transportno sredstvo u atmosferskom i svemirskom saobraćaju. Za razliku od raketa koje se mogu upotrijebiti samo jednom, ova se letjelica može upotrijebiti stotine, tisuće ili milijune puta. Radni vijek trebao bi joj biti neusporedivo duži od radnog vijeka najsolidnijeg automobila, praktički neograničen. A transport pomoću nje neusporedivo jeftiniji, zanemariv.

Odlazak u svemir i povratak na zemlju, pomoću ove letjelice bio bi riskantan, opasan i kompliciran isto koliko i ustajanje sa stolca na kojem sjedimo i ponovno sjedanje na nj.

Najveću udaljenost na zemlji, 20 000 km (polovinu ekvatora) ova bi letjelica prevaljivala za manje od 50 minuta, sa utroškom goriva koji bi bio daleko ispod 1% energetskih troškova suvremenih aviona, koji „rone“ kroz atmosferu i gotovo svo gorivo potroše na savladavanje otpora zraka.

Za uzdizanje ova bi letjelica koristila električnu energiju iz svojih akumulatora. Energija bi se trošila na ubrzavanje jednog širokog prstena koji bi stvarao gravifugalnu silu. Da bi se letjelica mogla vratiti natrag na zemlju ili se spustiti na neko drugo nebesko tijelo, trebalo bi usporiti prsten. On bi se usporavao tako što bi se njegova kinetička energija pretvarala ponovo u električnu i vraćala u akumulatore. Tako bi utrošak energije za ovaj izlet bio praktički ravan nuli.

To nije u suprotnosti sa Zakonom o održanju energije, kako se može učiniti na prvi pogled, nego najnužnije proizlazi iz njega.

A ako bi letjelica stalno lebdjela na nekoj određenoj visini, ne bi se vršio nikakav rad, što je znanosti fizike dobro poznato, pa bi utrošak energije za njeno lebdenje opet bi bio ravan nuli, čak i ako bi lebdenje trajalo milijun godina i ako bi težina letjelice iznosila milijune ili milijarde tona.

Zbog toga bi ova letjelica bila pogodna za izradu lebdećih kuća, gradova, plantaža i cijelih otoka – cijele lebdeće civilizacije.

Ta, lebdeća civilizacija doista će biti zreli, potpuno razvijeni oblik materijalne civilizacije na Zemlji. Neće biti izgrađena od kamena, betona i čelika, nego isključivo od uglika – od ugljičnih vlakana, grafena i ugljičnih nano-cijevi. Život u njoj bit će neusporedivo zdraviji, sigurniji, udobniji ljepši i manje skup, nego život na površini Zemlje.

Ovo nije nikakva fantazija nego realna budućnost i to vrlo bliska Osnovana je na najstrožoj primjeni zakona klasične znanosti fizike, prvenstveno nebeske mehanike.

Ako nekoga zanima kako je moguća i koliko je realna ovakva civilizacija, neka pogleda:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/09/levitacija/

Gravifugalna sila

Gravifugalna sila je manifestacija inertnosti mase u slučajevima rotacije u kojima gravitacija ima funkciju centripetalne sile, sile koja neko tijelo skreće na kružnu putanju oko centra nekog nebeskog tijela.

U takvim slučajevima u kojima gravitacija ima funkciju centripetalne sile, gravitaciju ne nazivamo prosto gravitacijom, nego gravipetalnom silom.

Masa orbitirajućeg tijela opire se promjeni smjera kretanja i manifestira se kao (gravifugalna) sila, što djeluje po istom pravcu kao i gravipetalna, ali u suprotnom smjeru. (Newton 3).

Važna opaska

U prethodnom, gore navedenom članku pokazao sam da gravifugalna sila ne odbija, nego odvlači obitirajuću masu od nebeskog tijela oko kojeg orbitira i stoga ju ne zovemo odbojnom, repulzivnom, nego odvlačnom, detraktivnom silom. To da je gravifugalna sila detraktivna, a ne repulzivna, za čovjeka je sretna okolnost, jer veličine odvlačnih, detraktivnih sila ne opadaju s kvadratom udaljenosti, s R2, od središta ili površine nebeskog tijela, kao repulzivne, nego linearno, s R. Zbog te svoje osobine, gravifugalna sila veoma je ekonomična – „za kvadrat“ ekonomičnija od one hipotetske, tj. mitske antigravitacije. Eto, samo toliko.

Vraćamo se glavnoj temi.

Ako je brzina orbitirajćeg tijela dovoljno velika onda je vektorski zbroj gravifugalne i gravipetalne sile jednak nuli i ono dolazi u stanje stvarne levitacije, trajno bestežinsko stanje. Npr. Svemirski brodovi i astronauti koji orbitiraju Zemlju brzinom od cca7,9 km /sec. (tzv. prvom kozmičkom brzinom).

Zemlja je, u odnosu na Sunce, u stanju stvarne levitacije jer se kod kruženja oko njega, pri brzini brzini do 30 km/sec. vektorski zbroj gravipetalnih i gravifugalnih sila svodi na nulu. Isto biva i kod većih nebeskih objekata ili formacija, ali i kod onih manjih. Elektron koji orbitira atomsku jezgru je u stanju stvarne levitacije u odnosu na nju, jer se elektropetalna i elektrofugalna sila koje se tu javljaju svode na nulu.

Budući da je svekolika materija univerzuma u stanju rotacije, i to upravo brzinom koja uravnotežuje sve centripetalne i centrifugalne sile i svodi ih na nulu, cijeli materijalni svemir levitira sam u sebi. Stvarna levitacija, trajno bestežinsko stanje je stvarno, osnovno ili prirodno stanje svekolike materije. Kad bi brzina rotacije bila manja svemir bi se urušio sam u sebe, a kad bi bila veća, razletio bi se poput diska koji se prebrzo vrti.

Gravifugalna sila bila je poznata još od Newton – Hygensovih vremena. Oni su dali formulu za njeno izračunavanje i ona je danas osnova, alfa i omega takoreći cijele astronautike.

To je formula:

Fgf  = mv2/R

Veličina Gravipetalne sile, Fgp  može se izračunati i iz jednadžbe :

Fgp ili mggp = GMm/R2 – mv2/R, odakle proizlazi da je veličina gravipetalnog ubrzanja, ggp

ggp = (GM –v2)/ R

Važna opaska

Kod vrtnje čvrstog tijela kojemu vrtnju omogućuje čvrstoća, soliditas, odnosno solidopetalna sila –  koja je tzv. pseudosila – centripetalna i centrifugalna akceleracija rastu s povećanjem brzine. No kod vrtnje bazirane na gravipetalnoj sili, (gravitaciji koja je fundamentalna sila, a vrši funkciju centripetalne sile.) zbiva se sasvim suprotno, centripetalno, odnosno gravipetalno i gravifugalno ubrzanje smanjuju se s porastom brzine, a pri brzini levitacije odnosno satelizacije padaju na nulu. Eto, samo toliko u ovoj opasci.

Vraćamo se glavnom toku naše teme.

Brzina, v potrebna za postizanje satelizacije odnosno stvarne levitacije, trajnog bestežinskog stanja, pri zadanom radiusu, R izračunava se iz jednadžbe.

GMm/R2 = mv2/R, iz koje proizlazi da je ta brzina satelizacije vs ili brzina levitacije vl

vl = GM/R

U gornjim jednadžbama G je gravitacijska konstanta, M je masa nebeskog tijela, m je masa malog orbitirajućeg tijela, v je brzina orbitirajućeg tijela. R je udaljenost malog orbitirajućeg tijela ili mase, m od centra nebeskog tijela.

U najnižim orbitama oko Zemlje brzina levitacije je nešto manja od 8 km/sec. (7,9 km/sec.) i opada s povećanjem visine, tj. radiusa R.

Osnova lebdećih kuća i lebdeće civilizacije biti će gravifugalna sila koja se dobija na specifičan način – rotacijom jednog širokog prstena kod kojeg je jedan fizikalni centar njegove rotacije koplanaran s ravninom rotacije prstena a drugi daleko izvan, tj. „ispod“ ravnine rotacije prstena u središtu ili težištu nebeskog tijela. O tome će biti govora dole niže, u glavnom dijelu ovog članka. Gravifugalna sila koju bude stvarao ovaj prsten nositi će konstrukciju letjelice i njen teret koji neće rotirati.

Razumnom se čitatelju sada, samo od sebe, mora nametnuti pitanje: Ako je jednadžba za izračunavanje veličine gravifugalne sile i način njenog postizanja poznat već stoljećima, zašto se onda mučimo s tako opasnim, skupim i neekonomičnim raketama?

Zašto nije napravljena gravifugalna letjelica????

Tome ima više razloga.

Kao prvog, mada ne i najvažnijeg navodimo činjenicu da su tek nedavno otkriveni i stvoreni dovoljno čvrsti materijali za izradu ključnog elementa te letjelice – prstena koji stvara gravifugalnu silu. To su nano-tubes i grafen. Jedino ako je prsten građen od tih materijala, on može postići brzine koje stvaraju dovoljno veliku gravifugalnu silu, a to su linearne brzine mase prstena veće od 8 km/sec. Kutna brzina rotacije prstena nema nikakve važnosti.

Materijali velike čvrstoće, soliditas potrebni su stoga što je „obična centrifugalna sila“ –  koju ja zovem i solidofugalnom, a koja djeluje u ravnini rotacije prstena i nastoji ga raskinuti – vrlo velika. Najveća je pri površini Zemlje. Tu je cca 6,36 milijuna puta veća od gravifugalne. Savladati tu silu i spriječiti raskidanje prstena, danas se može samo ako je prsten građen od grafena i nano-tubes. Na sreću, veličina omjera centrifugalne ili solidofugalne sile prema gravifugalnoj opada s povećavanjem visine letjelice.

Drugi presudno važan razlog jest nedostatak ili zanemarivanje određenih, znanstvenih spoznaja koje se odnose na rotaciju u gravitacijskom polju.

Evo o čemu se radi.

Centrifugalne sile (koje su manifestacija inercije mase) nastaju u slučajevima u kojima se neka masa kreće zakrivljenom, kružnom putanjom oko neke zadane točke (centra), točke koja je hvatište (centripetalne) sile, koja privlači masu rotirajućeg tijela i skreće ju na kružnu putanju. Centrifugalne sile, bilo da se radi o solidofugalnoj, gravifugalnoj, elektrofugalnoj ili nekoj drugoj, uvijek su Newtonovska reakcija mase na djelovanje neke centripetalne sile i uvijek imaju isti pravac djelovanja kao centripetalna, ali suprotan smjer. Vidi sliku 1.

No, Prije nego započnemo izlaganje, definirat ćemo kružnicu.

To je geometrijski lik kod kojeg su sve njegove točke podjednako udaljene od zadane točke, centra, npr., C0. Vidi sliku 1 i sliku 2

Slika 1 koja to pokazuje, pokazuje još jednu iznimno, esencijalno važnu stvar: da svaka kružnica nema samo jedan, nego beskonačno mnogo geometrijskih centara C0, C1, C2, C3…itd, i da su svi ti centri smješteni na pravcu koji je okomit na ravninu kruga, a prolazi kroz točku, centra, C0. Iz svake točke na kružnici (npr. iz točke A ) može se, na os rotacije povući beskonačno mnogo radiusa različite veličine: r0, r 1, r2, r3 … itd.

Ukoliko se radi o rotaciji čvrstog diskoidnog tijela, plitkog cilindra, ili nekog prstena, (Vidi sliku 1), od svih centara privilegiran je i važan samo centar Co, jer je on izvorište, tj. ishodište ili hvatište centripetalne sile. Centar C0, dakle, nije samo geometrijski, nego i fizikalni centar. Od svih mogućih radijusa, radijus r0 je jedini koji je okomit na os rotacije i stoga je najkraći pravac, radiusvektor duž kojeg djeluju centripetalna i centrifugalna sila: Fcp i Fcf odnosno solidopetalna i solidofugalna, kako ih ja nazivam – Fsp i Fsf

No idemo dalje.

Kod rotacije čvrstog tijela, u gravitacijskom polju, (slika 2), npr. rotacije nekog prstena izgubilo se iz vida ili je zanemareno to da je putanja mase tog prstena – ako je os njegove rotacije koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije i prolazi kroz centar nebeskog tijela C1 (Slika 2) – da je, dakle, putanja mase tog tijela uvijek i nužno zakrivljena također i prema centru nebeskog tijela odnosno hvatištu gravitacijske, tj. gravipetalne sile (gravitacije koja djeluje kao centripetalna sila), te da se prilikom njegove rotacije, pored one poznate centrifugalne tj. solidofugalne sile, najnužnije razvija i ona „nepoznata“ gravifugalna silaFgf .Vidi sliku 2.

U slučaju prikazanom slikom 2 koja prikazuje kružnicu ili neki rotirajući prsten u blizini velikog nebeskog tijela, također se pokazuje da kružnica ili rotirajući prsten imaju beskonačno mnogo centara, C0, C1, C2, C3… i beskonačno mnogo radiusa, r0, r 1, r2, r3 ,. no privilegirani, realni ili fizikalni centri su samo C0 i C1. Centar C0 je privilegiran zato što je hvatište solidopetalne sile, koja putanju mase prstena skreće prema točki, odnosno centru C0, a centar C1 zato što je hvatište gravipetalne sile Fgp, koja djeluje duž radijusvektora r1 i koja putanju mase prstena skreće prema centru C1, i iz čijeg djelovanja nastaje reaktivna (centrifugalna tj. preciznije gravifugalna sila, Fgf. Kad centar C1 ne bi bio hvatište gravipetalne sile, on ne bi nikako mogao uzrokovati pojavu gravifuglane sile i bio bi samo jedan od beskonačno mnogo nevažnih geometrijskih centara izvan ravnine rotacije prstena, ploče ili diska.

Važna opaska

Opisanu pojavu – rotaciju nekog prstena pri površini ili u blizini nekog nebeskog tijela – ne smijemo shvatiti kao planimetrijsku, nego kao stereometrijsku pojavu. Kod takve rotacije, rotacije u gravitacijskom polju, prsten, pored onih beskonačno mnogo geometrijskih centara, ima, kao što smo rekli, i dva fizikalna centra C0 i C1. od kojih je jedan, C0 je fizikalni centar koplanaran ravinini rotacije prstena , a drugi, C1 je ekstraplanaran, daleko izvan ravnine rotacije prstena, u središtu nebeskog tijela. Toliko o ovoj pojavi.

Vraćamo se matici izlaganja.

Spoznaja te činjenice i svijest njoj presudno je važna za razvoj buduće tehnologije transprota i civilizacije općenito, jer će se upravo na tome temeljiti budući, zreli oblik razvoja materijalne civilizacije – ona, već spomenuta lebdeća civilizacija.

Da je putanja mase rotirajućeg tijela ili nekakvog prstena, u slučaju sa slike 2, pored zakrivljenosti prema osi svoje rotacije, točki C0 najnužnije zakrivljena i prema središtu nebeskog tijela, točki C1 može se shvatiti i iz slijedećeg: Pretpostavimo da na površini neke dosta velike pravilne, glatke kugle nacrtamo malu kružnicu. Recimo da je ta mala kružnica slika putanje mase prstena. Zakrivljenost male kružnice prema njenom vlastitom, koplanarnom centru, C0 odmah ćemo uočiti, ali zakrivljenost te iste male kružnice prema centru kugle, C1 njenu „sfernu ispupčenost“, opći „sferni eksces“ nećemo nikako moći vidjeti. No ako logično razmišljamo shvatit ćemo da je ta zakrivljenost nužna jer je svaka točka na glatkoj kuglinoj površini jednako udaljena od njenog središta i da je nemoguće na njenoj površini povući liniju koja ne bi bila zakrivljena prema njenom središtu. Radiusvektor zakrivljenosti prema kuglinom središtu čak i kod one najmanje kružnice koju se može nacrtati na kugli ili na površini Zemlje potpuno je jednak radiusu zakrivljenosti kuglinog ili Zemljinog ekvatora. Slika 3

Slika 3 Na kuglinoj površini nemoguće je povući liniju koja nije zakrivljena prema središtu kugle. Gravifugalna sila, 3 ne nastaje iz same te zakrivljenosti, nego onda kada kretanje neke mase, 4. presjeca imaginarne ravne linije, 5 koje spajaju centar nebeskog tijela i sferu zvijezda stajačica, „orbis coelestis“ ili „apsolutni prostor“. 6. Takvo kretanje je stvarno, apsolutno kretanje, a ako je zatvoreno u kružnicu, nužno uzrokuje gravifugalnu silu.

Još jedno objašnjenje. Vidi sliku 4. Kod diska ili prstena koji rotira, pri površini Zemlje, a čija je os rotacije koaksijalna sa pravcem djelovanja gravitacije istodobno, dakle, postoje, dvije bitne zakrivljenosti putanje njegove mase: ona prema osi njegove rotacije i ona prema središtu, odnosno težištu Zemlje. Mašta ne može stvoriti takvu predodžbu, ali um mora biti sposoban jasno pojmiti tu pojavu.

Slika 4 služi za za ilustraciju tih stvari.

  

Kod prstena koji rotira pri površini Zemlje, slika 4, čini se da je putanja njegove mase tangencijalna u odnosu na njenu površinu i u odnosu na njeno središte, odnosno težište. No to nam se samo čini, pričinja. Svaka točka na prstenu, svaki djelić njegove mase, uvijek je jednako udaljen od središta Zemlje, što znači da je zakrivljen, i pri rotaciji prstena opisuje plašt stošca, kojemu je vrh u središtu Zemlje a baza sam krug prstena. Tek kad razvijemo plašt tog stošca, možemo jasno vidjeti da putanja mase prstena nije ravna niti tangencijalna, nego kružna, tj. zakrivljena prema njegovu vrhu (središtu Zemlje).

Radius zakrivljenosti mase prstena prema njegovoj osi rotacije je jako mali, pa je zakrivljenost jako velika i lako uočljiva. Nasuprot njoj radius zakrivljenosti prema centru Zemlje jako je velik (cca 6,36 milijuna metara) pa je zakrivljenost jako mala, praktički neprimjetljiva.

Zbog djelovanja sila iz točaka C0 i C1 Masa prstena reagira (Newton 3) na privlačno djelovanje centripetalne (solidopetalne) i gravipetalne sile (gravitacije koja djeluje kao centripetalna sila) i tako nastaju poznata centrifugalna (solidofugalna), Fsf i „nepoznata“ gravifugalna sila Fgf

Veličina one prve izračunava se jednadžbom :

Fsf = mv2/r,

a druge jednadžbom

Fgf  =  mv2 /R

Radius prstena, r može iznositi nekoliko metara ili nekoliko desetina metara, a može bit čak i manji od jednog metra. Nasuprot njemu, najmanja dužina radijusa Zemlje, R pri površini Zemlje je cca 6,36 milijuna metara i zbog toga je gravifugalna sila 6,36 milijuna puta manja od obične i poznate centrifugalne ili solidofugalne.

Još nešto. Svima nam je poznato da Zemlja rotira, oko svoje osi, pa je nužno da proizvodi ili stvara gravifugalnu silu. Ona je već odavno detektirana i vrlo precizno izmjerena gravimetrima za sve geografske širine od 00 do 900,  ali je zbog već opisanih previda smatrana derivatom geocentrifuglalne ili preciznije: geoaksifugalne sile koja nastaje iz rotacije Zemlje.

Toliko o gravifugalnoj sili.

Nastavljamo s nekoliko riječi o gravifugalnoj letjelici.

Već je krajem prošlog stoljeća bilo je moguće izraditi letjelicu od nano-tubes. Najveća, teorijski moguća brzina prstena izrađenog od postojećih nano-tubes ili grafena iznosi 8,75km/sec. Ta brzina omogućuje vertikalno ubrzanje prstena od oko 2m/sec2. Ako bi kućište prstena i konstrukcija letjelice bili također izrađeni od nano-tubes ili grafena bili bi sposobni nositi teret od približno jedne petine težine samog prstena i uzdizati se vertikalno ubrzanjem od oko 0,1m/sec2.

Radi usporedbe navodimo da najveća raketa, Saturn V na startu teži tri tisuće tona, a ne može u orbitu ponijeti teret veći od 200 tona. Prsten koji bi imao jednaku težinu kao raketa, tri tisuće tona, mogao bi u orbitu odnijeti teret od oko 6oo tona. I ne samo to. Mogao bi toliki teret odnijeti u orbitu nekoliko puta u jednom danu ili barem tisuću puta godišnje i to sa utroškom nepojmljivo malih količina električne energije. To proizlazi iz zakona o održanju energije i činjenice da je gravitacija konzervativna sila, tj. da čuva rad utrošen u njeno savladavanje i da je sposobna vratiti ga uređaju koji ga je utrošio, koji je i sam po sebi konzervativan i koji ga opet čuva i sposoban ga je opet upotrebiti za elevaciju letjelice ili neki drugi koristan rad.

Za kraj evo jedne sheme gravifugalne letjelice. Ova nema mehanički niti ionski prsten kao neki drugi tipovi ovakve letjelice, nego kvantni – prsten od čiste, monokromatske svjetlosti. Slika 5

Slika 5. 1 toroidni tubus s zrcalno glatkom unutrašnjom stjenkom; 2 svjetlosni, tj. kvantni prsten; 3 izvori svjetlosti; 4 prozirni fotoelektrični elementi; 5 uređaj za stvaranje električnog polja; 6 konstrukcija letjelice od nano-cijevi; prolaz koji spaja različite prostorne jedinice; 8 korisni prostor; 9 električne baterije.

Letjelica s kvantnim prstenom funkcionira tako da se električna energija iz baterija 9, posredstvom svjetlosnih izvora 3 pretvara u svjetlost 2 i ubacuje u toroidni tubus letjelice i kreće se istovremeno u smjeru kazaljki na satu i obrnutom. Budući da su stjenke tubusa zrcalno glatke, svjetlost mora beskonačno kružiti, bez mogućnosti da nestane. Kad je dovoljna “količina” svjetlosti ubačena u tubus, letjelica se počinje dizati. Spušta se tako da se smanji količina svjetlosti u tubusu, a to se pak izvodi tako da se prozirni fotoelektrični elementi 4 penetriraju u tubus. Prolazeći kroz njih, svjetlost se ponovo pretvara i električnu energiju i vraća u baterije 9.

Mogućnost korištenja svjetlosnog prstena zasniva se na Einsteinovom otkriću da svjetlost mijenja smjer svog kretanja kad prolazi blizu snažnih gravitacijskih polja – da skreće prema središtu nebeskog tijela baš kao i neka masa. Tu Einsteinovu hipotezu mjerenjima je dokazao lord Edington 1919. godine kad je ustanovio da Sunčeva gravitacija doista zakrivljuje zraku svjetlosti.

Nama je sasvim svejedno da li je svjetlost korpuskula, foton, kvant energije, val ili informacija. Bitno je samo to da ona reagira na gravitacijsko polje isto kao i masa.

O nekim drugim, zanimljivim aspektima ove pojave o kojoj je bilo riječi možete čitati na:

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/09/levitacija/

 Kratka povijest ovog projekta.

Osnovna ideja nastaje 1968. Prvi pokusi uspješno su izvedeni su 1973 na tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Od tada se razvijaju važni elementi pogona i cijele letjelice.

Negdje oko 2000te gradonačelnik Samobora bio je ing. strojarstva D. Filipec. On je inicirao radnje koje su vodile izradi uređaja kojim bi se testirao pogon letjelice. Za izradu eksperimentalnog uređaja Odabran je Končar. No njihovi stručnjaci nisu vjerovali u projekt i rekli su da je pogon besmislen, pa su odbili učestvovati postavivši cijenu izrade uređaja od oko 160 000 DM .

No, na sreću, za ovu Samoborsku inicijativu čuo je poduzetnik Zdravko Pavković i ponudio se da sponzorira izradu pogonskog uređaja. Dva mjeseca nakon toga uređaj je bio gotov i uspješno je testiran u Samoborskom Brezju u manufakturi za proizvodnju električnih transformatora, Kedmenec. Koštao je ukupno 2 000 DM.

Nekoliko mjeseci kasnije, aerospace inženjeri, braća Kevin i Kyle Golsh, Clearwater Florida USA, koji su od mene dobili nacrte i dozvolu za izradu, također su uspješno testirali isti takav pogonski uređaj, samo nešto veći.

Slijedi pokušaj nekolicine Slovenskih i jednog Njemačkog inženjera te Iskre i Elektrotehničkog fakulteta u Ljubljani. Nakon što su već bili izrađeni neki djelovi, došlo je do gašenja projekta, a čini se da je inicijativa za gašenje došla iz Iskre.

Nakon toga, teorijski razvijam eksperimentalni uređaj baziran na vrlo čvrstim komercijalnim ugljičnim vlaknima koji bi mogao smanjiti vlastitu težinu za oko 2,4 do 2,7 %. Nacrti su gotovi i čeka se izrada.

Nakon uspješnog testiranja ovog uređaja koji bi, uz volonterski rad i sretne okolnosti, koštao najviše 60 000 Eura, moglo bi se pristupiti izgradnji letjelice od nano tubes i grafena, koja bi mogla levitirati i postići visinu od 200km, a i veću, te se daljinskim upravljanjem vratiti natrag u bazu. Uz dosta volonterskog stručnog rada, dobru volju i interes proizvođaća nano tubes i grafena te minimalni broj tehničkih grešaka, ovaj eksperimentalni uređaj koštao bi od 300 000 – 500 000 Eura.

U toku je potraga za novcem i stručnjacima koji bi radili na onoj prvoj letjelici građenoj od komercijalnih ugljičnih vlakana.

Samobor, 27. 02. 2017.

Oglasi

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: