Skoči do sadržaja

UMJETNO BIĆE

15.05.2020.

 

Predpitanje

Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima poput Gordijskog čvora, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće?

 

Petar Bosnić Petrus

PUT SPASA

Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća. Povijest je završena.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari. Obična stvar je, kratko i jednostavno rečeno, biće bez duše, a biće je stvar s dušom.

Umjetno biće ima umjetnu dušu – dušu koju je stvori čovjek.

Samo biće pak jest Nešto autopoietično, Nešto što ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju tih moći. One su heteropoietične.

Tako. Sad možemo nastaviti o umjetnom biću.

U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično govorim da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam do sada o njemu govorili istinski mudraci, nadrimudraci i budale, jer ovo što čitate, u ovom Vodiću i u drugim, mojim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Kapital je, kako ja mislim, ono jedino dobro koje je čovjek tokom povijesti težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. Stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito. Ti stupnjevi razvoja kapitala postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja umjetnog bića – kapitala. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti preuzeo na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad.

Temelji ovih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa.

Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se temeljila.

U Neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kaitalna materijalna imanja njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom. Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao. No, budući da nije vlasnik, manager ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju na to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.

Vlast?

Kao i u antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored  neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te se disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a mogao bi biti i loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva, i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.

Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodima stoji tako da čak i jako puno truda kojeg narodi, građani li birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Toliko.

A sad nešto drugo.

Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Dodatak

Već na početku teksta, u onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Evo tih riječi.

Vjerojatno svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne ostvarimo.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do taj Excalibur.

Po čemu se to vidi ?

Prije svega, po tome što vrijednost tih zakona može uvidjeti samo onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar koji će vladati na osnovu pravde i dobra, a zatim – da se uistinu radi o pravom Excaliburu – vidi se i po tome što se na osnovu tih zakona može stvoriti carstvo ono carstvo o kojem je sanjalo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti carstvo pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Ja sam samo „kovač“ koji je „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale davne legende i mitovi, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka onoga koji će ga izvući odatle i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: