Skoči do sadržaja

ČOVJEK?

30.08.2020.

Petar Bosnić Petrus

ČOVJEK ?

Ovaj rad nije dovršen.

Raspravu o čovjeku započeli bi smo glasovitim Kantovim postavljanjem ovog problema. Ono se, kao što znate, sastoji iz četiri pitanja:

Što mogu znati?

Što trebam činiti?

Čemu se mogu nadati?

Odgovori na ova tri pitanja upućuju ili ukazuju, tj. vrhune se u pitanju:

Što je čovjek?

Do sada se obično mislilo da je ovaj Kantov iskaz jedna duboka, lijepa i zanimljiva misao koja upućuje na važnost promišljanja čovjeka. No mi ćemo pokazati da pitanje: što je čovjek ima neusporedivo veću važnost od one koja mu se pridaje u ozbiljnim akademskim raspravama, i da je odgovor na to pitanje veoma važan za daljnji opstanak čovječanstva i civilizacije te da sve veću važnost dobija čak i u… politici.

Izlaganje našeg shvaćanja o ovom problemu otpočet ćemo od onog zadnjeg Kantovog pitanja, pitanja: «što je čovjek»?, a iz odgovora na to pitanje prosudit ćemo o tome

što bi čovjek mogao znati,

što bi tebao činiti,

i čemu bi se mogao nadati?

Smatram da je, kod ovakvih poduhvata veoma važno poštovati osvjedočenu mudrost ljudske vrste, i njenih učitelja, pa upravo stoga, odmah na početku navodim jedno od najranijih i najviše uvažavanih mišljenja o tome što je čovjek. Mislim na Aristotelovo mišljenje: da je čovjek «razumna životinja», «životinja koja ima razum», «animal rationale» ili «zoon logon ehon».

Iako postoje i brojna druga i drugačija mišljenja, do sada, nitko nije poricao istinitost ovom Aristotelovom shvaćanju. Ne poričemo ju ni mi, ali ćemo pokušati pokazati da je njegovo poimanje čovjeka ipak prilično nejasno i pomalo preopćenito.

Evo u čemu je taj nedostatak.

Sustavna promatranja pokazala su da i životinje imaju nekakav razum i da se svrsishodno ponašaju. Razumnost ili umnost, dakle, nije čovjekova specifičnost i usprkos tome što je njegov razum znatno «veči» tj. moćniji od razuma drugih životinja.

Pored Aristotelovog, ja često i rado navodim i mišljenje američkog mislioca B. Francklina, po kojem je čovjek «a tool making animal» – životinja koja prvi alate. No upoznavanje životinja pokazalo je da i neke od njih prave alate.

Ni stvaranje alata, dakle, odnosno upotreba oruđa, strogo gledajući nije čovjekova specifičnost.

Ipak, ovdje treba istaknuti da i Aristotelovo i Francklinovo mišljenje izražavaju istinu, ali ne na sasvim adekvatan način, ili pak, da se drugačije izrazimo; da njihova mišljenja tek upućuju na istinu o naravi čovjeka, vode ka njoj više nego što ju izravno pogađaju ili izriču.

Dalje, često navodim i religijsko shvaćanje čovjeka: kao stvora koji je sačinjen «na sliku Božju» i pokušavam ukazati na to po čemu, ili čime ono upućuje na istinu o čovjeku.

Čini se da bi pod onim famoznim: «na sliku Božju» trebalo podrazumjevati da čovjek ima onu, najveću moć koja odlikuje Božje biće – moć stvaranja, stvaralačku moć.

Na prvi pogled, to da ideja o stvaralačkoj naravi čovjeka ide na ruku onoj Francklinovoj tvrdnji: da je čovjek biće koje stvara alate, jer su alati odnosno oruđa, kako se čini, ključni ili jedan od nekoliko ključnih produkata čovjekovog stvaranja. (Hegel: „Cilj proizvodnje nisu razne potrošne stvari, nego oruđa za proizvodnju i njihovo usavršavanje“). No mi smo ukazali na to da Francklinovo mišljenje nije baš sasvim točno, jer kao što smo upravo rekli, i razne životinje stvaraju razne vrste alata, oruđa i služe se njima.

Što se, dakle, krije u tvrdnji da je čovjek stvoren «na sliku Božju»?

Evo što bi to moglo biti.

Kao što smo već natuknuli, radi se o stvaralačkoj moći, ali ne takvoj kakva se obično pomišljala do sada.

Ako je taj Bog, u čije se postojanje i stvaranje vjeruje, ako je, dakle, On nešto stvorio, onda je veličanstvenost njegovog stvaranja u tome što je uspio stvoriti nešto bićevito, autopoietično.

Po nazorima teologa i religioznih ljudi uopće, Bog je stvorio prirodu, prirodno biće.

Čovjekova istinska božanstvenost ozbiljila se upravo u stvaranju nećeg bićevitog, ali ne prirodne bićevitosti, nego umjetne – umjetnog bića – ljudskog svijeta, civilizacije.

Civilizacija, naime, kako sam već puno puta ustvrdio, nije prosta, više ili manje funkcionalna zbirka najrazličitijih stvari, nego nešto bićevitoumjetno biće. Preciznije, civilizacija je cjeloviti tjelesni, pojavni, empirijski oblik umjetnog bića.

Eto, dakle.

Onaj čovjekov razum, o kojem govori Aristotel, a koji ga, kako on tvrdi, razlikuje od životinja, zapravo je nešto nadrazumno – ontogeničnost – kreativnost – sposobnost stvaranja nečeg bićevitog.

A alati, pak, o kojima govori B. Francklin, zapravo su elementi umjetnog bićabićevitog oruđa na čijoj upotrebi čovjek zasniva svoju specifičnu egzistenciju.

Životinje su samo hrematogenične – sposobne stvoriti razne stvari, a ne nešto bićevito. Izraz također dolazi iz Grčkog: HREMA – stvar i GENEZIS – stvaranje.

Razlika je u slijedećem. Biće je nešto, određeno što se temelji na moći samopostavljanja i samorazvoja, a stvar je također nešto određeno, ali nešto što nema tih moći. Biće – kao što je Aristotel izvrsno rekao za dušu – jest «nešto što kreće samo sebe», a stvari bivaju pokretane od nekog njima vanjskog uzroka, tj. od nekog drugog subjekta.

Usput, duša i život (živa bića) su najočigledniji oblici pojavljivanja bićevitosti, ali možda nisu najviši ili najsavršeniji. Umjetno biće, gledajući načelno, nije živo biće, ali je možda bitno savršenije od svih živih bića, uključujući i čojeka, jer ono svoju beskonačnu egzitenciju ne ostvaruje kao vrsta, nego kao «besmrtna» tj. vječna individua. O ovome će kasnije biti više riječi.

Kad smo već u ovim vodama, ne bi škodilo da se osvrnemo i na bitak.

Za razliku od bića koje je ekskluzivno – isključujuće – postojanje, postojanje koje isključuje sva određenja osim jednoga, svog vlastitog, bitak je totalno inkluzivno postojanje – uključuje u sebe sva minula, aktualna i moguća određenja. On naprosto jest, ali ne nešto određeno. Nema, ni kvalitet, ni kvantitet, ni relaciju, ni modalitet – ništa. On naprosto jest.

«Bitak jest, a Nebitak nije», kako je već odavno bilo rečeno.

Biće je nešto određeno, a bitak je nešto neodređeno. Biće je nešto što kreće samo sebe, a bitak je nešto što se identificira sa kretanjem a istovremeno i sa mirovanjem – apsolutnim kretanjem i apsolutnim mirovanjem. Temeljni oblik kretanja bića jest njegovo samoreflektiranje – vrijeme (Pogledaj moju knjigu Filozoifija vremena), a “kretanje“ bitka jest bivanje ili postojanje u formi svevremenosti i vječne sadašnjosti. No dosta o tome.

Vraćamo se čovjeku.

Stvaralačka moć kojom se odlikuje čovjek slična je, dakle, onoj koja se pripisuje Bogu, ali ne samo po tome što stvara nešto bićevito, nego i po tome što stvara iz ničega.

Bog, prema vjerovanjima, stvara svijet iz milosti – gratia, a čovjek iz slobodne volje, odnosno svrhe, finis – ideje svrhe.

Svrha je onaj (finalni) uzrok koji čovjeka potiče na stvaranje, a on, vremenski ne prethodi, nego tek nahodi posljedici, stvaranju i aktualizira se u onom stvorenom. Istinskom ljudskom stvaranju, i njegovoj tvorevini ne prethodi, dakle, ništa osim onog općeg «trebanja» – sollen – trebati.

Ovim sam kratkim izlaganjem, kako se nadam, uspio pokazati na što upućuju spomenuta shvaćanja čovjeka i zbog čega su ona do sada s pravom smatrana za nešto vrijedno.

Jasnoće nikad dosta, zato ću ukratko rekapitulirati ono što je gore bilo rečeno.

Aristotelovo mišljenje upućuje na to da je čovjek ontogeničan; Francklinovo, da stvara bićevito oruđe, a religijsko uvjerenje- da je stvoren «na sliku Božju» – upućuje na točnost svega što je rečeno, a i na to da se njegovo stvaranje temelji na aktualizaciji slobode.

Na to upućuje mišljenje koje je izrazio Klasični njemački idealizam, prvenstveno Kant i Hegel.

***

Jasno, mi smo još vrlo daleko od jednog cjelovitog shvaćanja protejske naravi čovjeka, naravi koja zapravo, kako je to isticao J. G. Fichte nikad nije ono što jest, a da bi smo razumjeli i sve ono što je gore bilo rečeno, potrebno je pokušati objasniti još velik broj stvari. Baš zbog toga se opet nakratko vraćamo Aristotelu.

On je tvrdio da o naravi nekog bića treba suditi po njegovom zrelom obliku. Dalje, tvrdio je također da je zreli, potpuno razvijeni oblik bića onaj koji ima sposobnost samoodržanja. «Svakome je biću njegovo postojanje drago» – tvrdio je – i nastoji ga održati».

No, da skratimo, odnosno protegnemo važnost Aristotelova mišljenja.

Rezultat, sinteza razvoja nekog bića, po nama, jest specifična moć ili način samoodržavanja, samoreprodukcije tog rezultata, odnosno «zrelog» bića.

Sada još moramo pitati koji je to i što je taj «zreli», potpuno razvijeni oblik bića koji ima moć samoodržanja, beskonačnog samoodržanja.

Kako ga zovemo ili imenujemo?

Odgovor je jednostavan i kratak.

To je vrsta.

Za razliku od zrele, potpuno razvijene individue, koja je ipak prolazna, ili smrtna, vrsta je beskonačni ili besmrtni oblik egzistencije bića. Kroz vrstu, dakle, ili putem vrste, biće ozbiljuje svoju ljubav ili težnju za vlastitim beskonačnim opstankom ili postojanjem.

Kad govorimo o čovjeku, o njegovoj naravi, onda, naravno, kako smo već natuknuli, trebamo govoriti o njegovom zrelom, najrazvijenijem obliku – o ljudskoj vrsti. To je potpuni, beskonačni i besmrtni o oblik postojanja čovjeka.

Ona marksistička «svestrano razvijena individua» je prosta slučajnost, akcidencija. Ljudska vrsta je neusporedivo savršenije i svestranije razvijeno ljudsko biće, nego što može biti i najsvestranije moguće razvijena individua.

***

Na ovom mjestu trebamo napraviti jednu malu digresiju, jer je, radi cjelolvitijeg razumijevanja ovih stvari neophodno reći nekoliko riječi o misaono spoznajnom aparatu pomoću kojeg promatramo ove stvari, o dijalektici.

U prethodnim sam tekstovima dijalektiku definirao kao zakonomjernost samorazvoja bića. U prvim etapama samorazvoja, biće nije svjesno zakonomjernosti svog razvoja, tek u zadnjoj etapi, biće reflektira svoj razvoj i tim činom dijalektika postaje misaono-spoznajni organon za spoznavanje samorazvoja i postojanja, «svjesna dijalektika» – sebi znani razvoj.

Dijalektika je od postanka filozofije bila organon samorazumijevanja bića, ali kao nećeg nepromjenjivog. To je zapravo bila logika – «jednočlana», ili «apstraktna dijalektika». Tek su mislioci Klasičnog Grčkog filozofskog razdoblja tu «apstraktnu dijalektiku» transformirali u sređeni logički organon. Kao najbolje očuvan logički spis ostao nam je upravo Aristeotelov Organon.

No već davno prije nego je Aristotelov Organon bio napisan, Heraklit Efežanin, a i brojni drugi mislioci, počeli su biće, odnosno njegovo bivanje ili postojanje razumijevati kao zakonomjernu (logos-nu) mijenu – izmjenu teze i antiteze. To je bilo diadičko ili dvočlano-dijalektičko promatranje razvoja i postojanja bića. Najrazvijeniji oblik te, diadičke dijalektike dat je u Aristotelovom hilemorfističkom učenju.

Tek Novi Zavijet ustanovljava ovakvu, triadičku dijalektiku kakvu znamo danas. Hegel ju je, iz njenog izvornog, novozavjetnog, neizrecivo lijepog i dubokog, pjesničkog oblika transformirao u opći racionalni pojam i ključnim etapama razvoja bića dao imena: teza, antiteza i sinteza.

To je bio vrhunac, sinteza razvoja ovog misaono-spoznanjog aparata za razumijevanje bića, tj. njegovog razvojitog opstanka. No i ta dijalektika ima jedan bitan nedostatak

A nedostatak ove, «Hegelove» dijalektike jest to što ona ne može objasniti nastanak vrste, koja je, kako smo već pokazali potpun i beskonačan oblik opstojanja, ili opstanka bića. Umjesto toga, umjesto postavljanja vrste, ova dijalektika sugerira da razvoj treba shvatiti kao nekakvu permanentnu revoluciju bića kao individue. To znači da sinteza, rezultat razvoja treba odmah ukinuti, revolucionirati samu sebe i postaviti se kao teza jednog novog, višeg ciklusa razvoja, to bi bila nekakva permanentna revolucija.

U Berlinskim predavanjima, Schelling je tvrdio da je takav razvoj nekakvo ludilo. I Schopenhauer je tvrdio to isto, a Marx, marksisti i komunisti, koji su prihvatili Hegelov koncept razvitka praktički su, tj. empirijski ili eksperimentalno potvrdili, ovjerili, Schellingovo i Schoppenhauerovo mišljenje.

U stvarnosti, kako smo već rekli, sinteza nekog razvoja se ne ukida, nego održava, i to tako što iznalazi sve bolje i efikasnije načine samoodržavanja – tako što evoluira.

Evo jednog svjetskopovijesnog primjera iz nedavne prošlosti.

Uspostavljanjem građansko kapitalističkog društva bilo je sinteza društvenog razvoja. Kao takvo, ovo društvo je ozbiljena moć samoodržavanja društvenog bića i ne može se ukinuti, ali ono može ukinuti sve one koji pokušaju ukinuti njega, što se i dogodilo komunistima i njihovim društvima..

(Ovdje neće biti govora o epitezi – unutrašnjoj evoluciji građanskog društva i novim institucijama koje će ta evolucija stvoriti – virtualnom vlasniku kapitalnih dobara, virtualnom supervizoru, nadzorniku džavne vlasti, nomokraciji itd. Koga to zanima neka se potrudi naći neki drugi moj tekst.)

Eto samo toliko o uzrocima jedne velike političko-povijesne katastrofe, koja je proizišla iz Hegelove ideje permanentne revolucije, katastrofe koja još nije potpuno okončana.

Vraćamo se dijalektici

Da bih realističnije, tj. adekvatnije prikazao razvoj i opstanak bića, ja nisam ukinuo tu, «Hegelovu» dijalektiku, nego sam onoj Hegelovoj triadi dodao još jedan, nužni četvrti član, moment – epitezu. Tako je nastala ideja tetradičke ili četveročlane dijalektike koja je, među stručnjacima, filozofima i profesorima filozofije naišla na veći otpor, negiranje, podsmijeh ili omalovažavanje nego Sveto Pismo u svojim najgorim i najtežim danima.

Oprostite, ovdje se moram osvrnuti upravo na to. Ja djelujem nehotično se pridržavajući onih Isusovih riječi: «Nisam došao da ukinem zakon, nego da ga ostvarim» Moje ideje ne negiraju vrijednost velikih ideja prošlosti, nego ih na jedan jedinstven, revolucionaran način baš potvrđuju.

Tetradička dijalektika ne negira vrijednost «Hegelove, triadičke dijalektike. Epiteza je uvijek dokaz valjanosti razvoja i njegove sinteze. Tamo gdje nema epiteze, nije bilo niti prave, valjane sinteze. Tako je i sa Hegelovom dijalektikom. Tetradička dijalektika je dokaz, nužna potvrda ili samopotvrda valjanosti triadičke

Epiteza je etapa u kojoj sinteza, rezltat razvoja bića reproducira, tj. održava samog sebe i time – sposobnošću samoodržavanja – dokazuje da je ona doista prava, istinska sinteza razvoja, istinski rezultat, jer – in accordance with Aristotle’s opinion – ono što se ne može održati to nije bićevito, nego nešto defektno ili nedovoljno razvijeno.

Činom samoreprodukcije (samoodržanja) biće stvara još jedno, novo biće, takvo kakvo je ono samo – stvara novu individuu. No kroz taj isti čin, kroz kojeg nastaje nova individua, kroz čin samoreprodukcije bića – epitezu – nastaje i vrsta, posredstvom koje biće svoju egzistenciju čini beskonačnom ili besmrtnom. Epitezom, samoreprodukcijom, biće, dakle, pokazuje i dokazuje da je u sebi razvilo onu, moć o kojoj govori Aristotel i da je postalo sposobno za beskonačni opstanak.

Nastankom vrste, revolucija prestaje biti način razvitka bića. Zamjenjuje ju evolucija. Ona se sastoji u iznalaženju sve efikasnijih i sigurnijih načina samoreprodukcije (samoodržavanja) ili pak – kao kod ljudske vrste – u iznalaženju sve primjerenijih metoda i sredstava za ostvarivanje svojih ciljeva.

Najzaslužniji mislioci za razvoj ideje evolucije, svakako su Britanski mislioci, kako oni koji se uopće nisu bavili filozofijom, tako i oni filozofi koji su se bavili istraživanjem induktivne logike.

Rule Britannia!

Ovdje nije riječ samo o načinu egzistencije živih bića, nego i neživih. Atom vodika, npr. nije ništa drugo do pripadnik jedne vrste kemijskih elemenata, (plina Vodika), nastalog nekakvom reprodukcijom, ili, možda jasnije: plin, kemijski element, vodik je zapravo jedna vrsta atoma – jedna vrsta ne-živih bića.

Kako se zbiva reprodukcija kod ovih, neživih bića, ili, kako se razvijaju i razmnožavaju pripadnici neživih vrsta, o tome za sada ništa ne znamo, ali vrlo je vjerojatno da je i u osnovi njihove reprodukcije nekakav eros, jer on vodi cjelokupno kretanje univerzuma – njegov stvaralački ples.

Toliko o vrsti, kao najvišem i najpotpunijem, obliku postojanja bića i tetradičkoj dijalektici koja je instrument njenog razumijevanja.

Bez toga ne bi smo mogli dovoljno adekvatno raspravljati o čovjeku niti ga pojmiti, jer i on je potpuno razvijen tek kao vrsta.

Izrazi čovječanstvo ili npr. «čovjek uopće» su «prazni pojmovi». Prvi je prosta zbirna imenica i može ju dobro zamijeniti i termin «ljudsko krdo» a drugi, «čovjek uopće» ono isto što je Hegel ustvrdio za «čisti bitak» – «Čisti bitak i čisto ništa su jedno isto».

Kad govorimo o ljudskoj vrsti, onda pretpostavljamo da ona, kao i druge žive vrste, svoj beskonačni opstanak temelji na smjeni generacija. Kasnije ćemo, ako ne zaboravimo, ukazati na veliku važnost te činjenice. A sada, o samoj toj reprodukciji više nije potrebno govoriti, jer za njeno poznavanje i razumijevanje nije potrebno biti prosvijetljen, a za sam čin reprodukcije nije potrebno je čak i obično svjetlo. Najbolje se zbiva u mraku spavaćih soba.

Trebamo se posvetiti izlaganju o umjetnom biću.

Dvije, tri riječi uvoda.

Kod drugih živih vrsta, beskonačni opstanak je cilj opstanka, cilj samome sebi. Kod ljudske vrste, pak, takav je opstanak samo sredstvo za ostvarivanje nekih, nama prilično nejasnih ciljeva, koje je kršćanstvo obuhvatilo predodžbom spasa, Kant imenovao kao : «Boga, besmrtnost i slobodu», a Hegel kao samoaktualizaciju Apsolutnog duha. itd. Radi se uglavnom o tome da su ti cljevi transempirijske ili čak transcendentne naravi i da je za njihovo ostvarivanje potrebno transcendirati empirijski svijet.

Povijest se smatra procesom ostvarivanja tih ciljeva.

Ja mislim da to shvaćanje povijesti nije točno, i da stvari stoje nešto drugačije.

Povijest je, po mom mišljenju, ontogenički proces – proces stvaranja i usavršavanja umjetnog bića, odnosno bićevitog oruđa, onog jedinog sredstva pomoću kojeg biće (ljudska vrsta) može transcendirati sebe, tj. svoju bićevitost i ostvariti one gore spomenute ultimativne ili trans ciljeve.

Tokom povijesti čovjek se, ili čovječanstvo, kako se općenito mislilo do sada, nije usavršavalo, nego, baš naprotiv, svrsishodno otuđivalo, od sebe samog i sve svoje darove, najvrednije sposobnosti i živote mnogih stotina generacija žrtvovalo stvaranju i usavršavanju umjetnog bića.

To je bilo nužno, jer se ultimativni ciljevi jedne ontogenične vrste – ciljevi bez čijeg ostvarenja opstanak takve vrste nema smisla – ti se ciljevi, dakle, ne bi mogli otsvariti bez umjetnog bića, a za njegovo stvaranje i zgotavljanje potrebno je žrtvovati cijelo djetinjstvo i mladost jedne takve vrste – desetine ili stotine tisuća godina.

Samožrtvovanje, samoodricanje, požrtvovnost bio je, dakle, onaj opći način i uvjet bez kojeg nije bilo moguće stvoriti, razvijati, a niti dovršiti stvaranje umjetnog bića.

No da bi smo izbjegli nesporazume i moguće zloupotrebe ove tvrdnje moramo odmah istaknuti i naglasiti da se ne radi o nekoj požrtvovnosti u kojoj račun plaćaju i stradaju oni pripadnici ljudske vrste ili subjekti koji se žrtvuju.

Radi izbjegavanja neshvaćanja ili zlonamjernih tumačenja, evo, u svega nekoliko riječi principa po kojem treba živjeti

I individue, i grupe i društva, nacije, rase, društva ili države trebaju gledati na to da ostvaruju svoje interese i ciljeve, ali ih smiju ostvarivati isključivo na način kojim se istovremeno ostvaruju i ciljevi vrste. I vrsta ima istu obavezu. Ona treba ostvarivati svoje ciljeve, ali iskljuivo na način kojim se istovremerno ostvaruju i ciljevi svih subjekata koji ju čine, i kojim ne ugrožava opstanak ostalih živih vrsta na ovom planetu

To smo rekli već mali milijun puta.

Žrtva se, dakle, sastoji u NAČINU koji ostvarivanje vlastitih ciljeva čini također i društveno korisnim. Ili, za one kojima to malo teže ulazi u glavu: žrtva je, sastoji se u načinu djelovanja koji je usklađen sa običajima, pravom, zakonima, moralom ili pak čvrstim i opravdanim uvjerenjem da se nekakvim novim, neuobičajenim načinom djelovanja mogu učiniti veća dobra ljudskom društvu ili ljudskoj vrsti nego onim načinima koju su već uobičajeni – otkrićem nekog boljeg načina ostvarivanja svojih ciljeva i ciljeva društva ili vrste.

Taj način ostvarivanja svojih ciljeva pri kojem se, pored vlastitih, ostvaruju i ciljevi vrste, može se i svakako treba smatrati žrtvom, jer je teži i zahtjevniji nego onaj kojm se ostvaruju isključivo vlastiti ciljevi.

Što se tiče same povijesti ona se uspješno privodi kraju tokom nekoliko zadnjih stoljeća. No ljudska vrsta još nije «spašena» ili «oslobođena» kako se očekivalo i kako se očekuje, jer je uspješno okončanje povijesti tek stvaranje i zgotavljanje sredstva ili oruđa «spasa» ili oruđa «samooslobođenja»

Eto, toliko, da okončamo ovo naše kratko izlaganje o povijesti.

Vraćamo se umjetnom biću.

Ključni zadatak umjetnog bića je, da čuva znanje koje je postigla ljudska vrsta, i da to znanje primjeni u radu kojim stvara dobra koja su potrebna čovjeku.

Prvi važniji, čvršči ili trajniji oblik u kojem se pojavilo umjetno biće bilo je pismo. Ono je znanja jedne generacije prenosilo drugoj, slijedećoj. Bez prenošenja tog znanja od jedne generacije na drugu, ljudska bi vrsta bila prinuđena da živi kao i druge životinje i ne bi mogla stvoriti nikakvu civilizaciju, jer bi sa smrću jedne generacije «umrlo», tj. nestalo, ugasilo se svo znanje koje je ona posjedovala.

Ovdje ima još nešto važno da se kaže.

Umjetno biće mora biti «besmrtno», odnosno mora moći postojati i raditi beskonačno mnogo vremena, vječno, ali kao vječno bivstvujuća, bićevita individua, a ne kao vrsta, jer kao vrsta ne bi moglo izvršavati zadatke koje je pred njega stavila ljudska vrsta i radi kojih ga je stvorila. Ovako, kad umjetno biće postoji kao vječno bivstvujuća individua, ljudsko znanje je sigurno kao da je backupirano i bez problema i opasnosti od gubljenja ili gašenja prenosi se od jedne generacije na drugu.

Istina, moguće je da se umjetno biće razori, propadne ili degenerira, pa ljudska vrsta mora ponovo počinjati takoreći iz početka. To se doista i dogodilo i to ne samo jednom, i ne samo u Evropi. No razvoju ljudske civilizacije najviše je, kako se čini, naškodila s propast Antičke civilizacije i Rimskog carstva te zbivanje Srednjeg vijeka. Nakon propasti Antike, ljudska je vrsta stoljećima živjela bez svog pomagača, vodića i učitelja. Da ne bi bilo zabune, napominjem da je Antička civilizacija bila zapravo umjetno biće kojeg su stvorili antički narodi – određeni stupanj razvoja umjetnog bića. Propala je zato što nije bila sinteza, pa nije imala moć samoodržanja koja je potrebna, a samim tim niti potpuno bićevita. Famozni azijski barbari bili su joj samo grobari koji su ju pokopali puno dublje nego je trebalo, pa je uskrsavanje civilizacije bilo dugo i teško Iz istog ili sličnog razloga propale su i Indijanske civilizacije u Americi, Arapska, Indijska, Pacifička, Atlantska i druge manje poznate.

No tamo gdje je mrak bio najgušći, u Zapadnoj Evropi, rodilo se jedno novo svjetlo iz kojega je izvedena sinteza razvoja umjetnog bića na cijelom planetu.

Onaj svemoćni duh iz Aladinove svjetiljke, koji je , u arapskoj ili islamskoj kulturi, simbol umjetnog bića, u Zapadnoj Evropi postao je stvarnost, najzbiljskija zbilja i proširio se po cijelom svijetu. S njim se, nažalost, proširilo i puno elemenata pogubnog barbarskog mentaliteta, koji postaje realna globalna opasnost. Ali, o tome više u nekom drugom radu.

Sada, mlalko natrag.

Stvaranjem umjetnog bića, čovjek je učinio jednu dozvoljenu i nužnu, svrsishodnu inervenciju u zakonomjernost razvoja bića. Beskonačnu egzistenciju ostvario je beskonačno bivstvujućom umjetnom individuom, a ne nekom umjetnom vrstom. Gore smo već rekli da je to možda savršeniji oblik postojanja bića nego što je vrsta.

Umjetno biće, taj moćni i besmrtni sluga i Maitreja ljudske vrste je individua koja svoju beskonačnu egzistenciju postiže ili ostvaruje inkorporiranjem sve savršenijih generacija elemenata od kojih se sastoji.

Eto, samo toliko jer je to važno imati na umu i nije se smjelo preskočiti.

Nastavljamo.

Umjetno biće ima i svoje dobro poznato ime, koje je, nažalost, vrlo ozloglašeno, ali koje ono s ponosom treba nositi i isticati.

Poznato je i ozloglašeno pod imenom Kapital.

Ime mu dolazi od latinskog naziva za glavu Caput, gen. capitis – glava ili Capitula – glavica, a označava Nešto što ima vlastitu volju i vlastitu pamet, koja je bitno veća i dublja od pameti svih pametnjakovića i svih genija koji su ikada postojali ili će postojati, i koja, kao ni computor, ne može pogriješiti.

Čovjek često griješi, kapital nikada, iz jednostavnog razloga – zato što je on, Kapital svekolika mudrost i znanje ljudske vrste.

Peter Drucker je napisao: kapital = civilizacija.

Istina je obrnuto – civilizacija je Kapital.

Kako smo već natuknuli, stvaranje Kapitala je bio cilj povijesti od njenog početka, prije nekoliko desetina ili stotina tisuća, a možda i milijuna godina, pa sve do prije nekoliko zadnjih stoljeća, kad se to stvaranje uspješno počelo privoditi kraju.

Danas možemo tvrditi da je povijest – taj ontogenički proces – uspješno okončan. Stvoreno je neophodno, bićevito oruđe spasa ili oslobođenja ljudske vrste.

Kapital je najveće i, zapravo, jedino dobro koje je stvorila ljudska vrsta.

To je istina o Kapitalu.

No usprkos tome, i danas je malo ljudi koji ne nasrću na nj, a još manje je usta koja govore istinu o njemu, a sve vrvi od učenih i neukih budala koje ga proklinju kao nekakvo besprimjerno zlo i optužuju za greške koje je učinio sam čovjek.

Kapital je istinski i potpuni monomah.

Sam se bori protiv svih, a

bori se za spas svih – za spas vrste.

Zamislite, molim vas, kako mi «dobro» „razumijemo“ to što radimo, i usprkos svemu tome, smatramo se nekakvim razumnim ili umnim bićima !!!!!!!!!????????????

Svoj razvoj i opstanak, kapital ne treba toliko zahvaljivati teoretičatima ili filozofima koliko ljudima «Koji – kako je izvrsno rekao Marx – ne znaju uvijek što govore, ali zato uvijek dobro znadu što čine». Pri tome je mislio na kapitaliste i poduzetne ljude uopće. Sam Marx, taj veliki učitelj ljudskog roda, o koje li ironije, svojim mišljenjem i stavom prema kapitalu svrstao je sebe baš među one koju ne znaju što govore.

Srećom Kapital je puno moćniji nego što mi mislimo, pa je pokopao sve one koji su kanili pokopati njega, i to ne samo teoretičare i filozofe, nego i druge moćne individue i institucije, čak je – poput Jahvea – iskorijenio i cijele narode i civilizacije koje su se odmetnule od njegove vlasti, ili su krenule putem koji ne vodi ka ostvarivanju istinskih i pravih ciljeva ove, naše, ljudske vrste.

Velika većina pripadnika ljudske vrste do sada je bila ontoklastična – tendirala ka uništenju umjetnog bića ili ometanju ostvarivanja ciljeva vrste. Onaj mali broj ontogeničnih ipak je uvijek, u presudnim momentima pobjeđivao, jer ih je predvodio i podržavao sam kapital, a i moćna necesitas – nužnost ili potreba.

Jedna Arapska poslovica kaže: «Više vrijedi krdo magaraca predvođenih lavom, nego krdo lavova predvođenih magarcem». Ne mislim tu samo na Marxa, komuniste i njima slične proroke i avangardiste.

…………………………………………..

Ontogenično vs ontoklastično.

Vrsta treba opstojati tako da načinom opstanka ostvaruje i ciljeve pripadnika koji ju čine, individue, nacije, rase, grupe, profesije, države, društva…. a svi ovi subjekti trebaju brinuti o svojim ciljevima ali isključivo na način kojim ostvaruje ciljeve vrste. Da bi se to ozbiljilo potrebno je da se vrsta transformira u umjetni organizam, društvo, jer društvo je po našim nazorima umjetni organizam.

Ovaj organizam opstoji po drugačijim zakonima, nego što su prirodni, po zakonima koje propisuje pravo. Po tim, pravnim tj. društvenim zakonima trebaju živjeti sve individue i svi ostali subjekti koji čine društvo.

Novokantovski mislilac, aksiolog, W. Windelband tvrdio je da je čovjek između ostalog i «nomotetsko biće» – biće koje stvara zakone na osnovu kojih će živjeti. (a ne spoznaje zakonitosti prirodnih pojava kako se obično (ne)shvaća termin nomotetski), Ovakvom, Windelbandovom shvaćanju čovjeka nema se što zamjeriti, jer čovjek doista sam sebi propisuje zakone. Čovjek je nomotet zakonotvorac i zakonodavac, lat. legislator, a sami ti zakoni, nomosi, pravila – regulae ili leges su volitivni alati ili volitivno oruđe s kojim se ostvaruju oni ciljevi.

Pravo i zakone ja sam definirao kao objektiviranu volju ljudske vrste, kojom ona sebe, navodi, motivira i prisiljava na takav način življenja kojim se mogu ostvariti njeni ciljevi. Pravo, zakoni i država su prvenstveno instrument samoprisile ljudske vrste, samoprisile na onakav način djelatnosti koji vodi ka ostvarivanju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Onu Starorimsku izreku « Ubi societas, ibi ius -.gdje je društvo, tamo je i pravo – moglo bi se proširiti i formulirati ovako:

Ubi homo, ibi ius, sed ubi ius, ibi societas – Tamo gdje je čovjek, tamo je i pravo, a tamo gdje je pravo, tamo je i društvo.

Razvoj vrste – do svemoći i sud o vrsti da je ona svemoćna. – Raspolaže svim svojim spoznajama jer ih čuva umjetno biće.

Umjetno biće – specifičnost u odnosu na ostale vrste.

Genetska podjela rada – muškarac vs žena.

Muškarac stvara mozgom, a žena maternicom.

Individue, grupe, nacije, rase, društva ili religijske konfesije nisu istinski svjesne svoje pripadnosti ljudskoj vrsti, što zapravo znači da ljudska vrsta nije istinski svjesna svog vlastitog postojanja.

From → Nekategorizirano

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: