Skoči do sadržaja

DIJALEKTIKA

Petar Bosnić Petrus

DIJALEKTIKA

Prije nego otpočnem ovo kratko izlaganje, moram napomenuti da se pod dijalektikom često podrazumijeva puno toga što ona nije. Ima pisaca koji pod dijalektikom podrazumijevaju suprotstavljanje mišljenja, vještinu razgovora, „rastavljanje“ nekih mnijenja na njegove unutarnje suprotnosti, ili poimanje kod kojeg je svijet „jedinstvo suprotnosti“. Mnoge takve stvari nemaju veze sa dijalektikom, a ovo zadnje je naprosto dualistička ili pak pluralistička misaono-ontološka manira ili svjetonazor, a ne dijalektika.

Najstrože i najkonciznije govoreći,

dijalektika je zakonomjernost samorazvoja bićazakonomjernost autopoietičnog procesa.

Taj je samorazvoj zakonomjerno kretanje koje je uzrokovano nekom svrhom ili ciljem, nekim svršnim, finalnim uzrokom.

Cilj samorazvoja je: postići ili ostvariti moć samoodržanja – sposobnost za beskonačni opstanak.

Ovo mišljenje ima i povijesno-filozofsko uporište u jednoj sličnoj Aristotelovoj tvrdnji, ali također i u njegovoj tvrdnji: „da je svakomu biću njegovo postojanje drago“. Ako je doista tako, a nema razloga da se misli da nije, onda je istina i to da svako biće teži da razvije samo sebe do onog stupnja koji će mu omogućiti beskonačno, vječno postojanje ili besmrtnost.

Pod bićem podrazumijevamo Nešto određeno, Nešto što, za razliku od obične stvari, ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Prosta stvar nema moć samopostavljanja i samorazvoja.

Ključne etape u procesu samorazvoja bića su: teza, antiteza, sinteza i epiteza, o kojoj će kasnije biti više riječi. Sposobnost za beskonačni opstanak nastaje u sintezi, a u epitezi se ta sposobnost, upravo opstankom i otpornošću na ukidanje, samoukidanje ili uništenje bića, očituje, dokazuje ili potvrđuje, afirmira kao istinska sinteza, istinski rezultat razvoja.

Djelovanje sposobnosti za beskonačni opstanak manifestira se kao specifična samoreprodukcija bića. Ima više načina ili tipova samoreprodukcije. Ključni je onaj kroz kojeg nastaje vrsta, jer upravo je vrsta, species onaj stupanj razvoja i oblik postojanja bića u kojem ono može ostvariti i ostvaruje svoj beskonačni opstanak. A budući da je postojanje vrste – za razliku od prolaznog i kratkovječnog postojanja individue – beskonačno ili besmrtno i da je ona neusporedivo, bitno svestranija i bogatija karakteristikama čak i od najrazvijenije i najsvestranije moguće individue, može se smatrati ključnim oblikom postojanja bića. Ljudska vrsta je ključni, temeljni ili bitni oblik postojanja čovjeka.

No, aktualno, ne-zrelo, ego-centrično i prilično ne-misaono, „senzualističko“ ili „empiriocentrično mišljenje“, suprotno svakoj istini, smatra pojedinačno biće, individuu, odnosno prostu pojavu ključnim oblikom postojanja bića.

Biće koje se ne može reproducirati i ne može stvoriti svoju vrstu nije sposobno za beskonačni opstanak niti za opstanak uopće. Takvo biće zapravo i nije pravo biće, nego neki defekt, zastranjenje, nedovršenost ili slučaj. Gore spomenuta epiteza je etapa samoreprodukcije bića. Može se shvatiti kao samoreprodukcija individue kroz koju nastaje vrsta ali, istovremeno, i kao samoreprodukcija vrste kroz koju nastaje i nova individua, novi pripadnik vrste. Upravo zbog toga je uspostavljanje ili postavljanje bića – thesis, teza – ustvari samouspostavljanje, autothesis ili autoteza.

Klasična, novovjeka ili „Hegelova“ dijalektika nije poznavala moment epiteze, nego samo tezu, antitezu i sintezu. Stoga nije omogućavala da se shvati samouspostavljanje bića o čemu je, baš zbog toga, tako često govorila, a nije mogla objasniti niti kako nastaju i zašto postoje vrste, a sam razvoj shvaćala je kao nekakvu permanentnu revoluciju“, vrtoglavo brzi razvitak koji nigdje ne zastaje, nego odmah ukida svaki postignuti stupanj razvoja, uključujući i sintezu, jer sinteza svakog ciklusa razvoja, po ovoj, triadičkoj dijalektici nije ništa drugo do teza novog, višeg ciklusa. Tako shvaćeni samorazvoj najvećim je dijelom kao ona heraklitovska vječna mijena“ u kojoj nema svrhe ili cilja, samo što, za razliku od Heraklitove, nema dva, nego tri momenta. Ipak, treba reći i to da se ova se dijalektika također i razlikuje od Heraklitove, i to prvenstveno po tome što Hegel tvrdi da je ta mijena ustvari razvoj koji na kraju dovodi do ozbiljenja Apsolutne ideje, koja je zbiljska svrha, potpun, savršen i najviši oblik postojanja – sveopće „postojanje po sebi i za sebe“- ono što uistinu jest.

Prije nego krenemo dalje, jedna mala opaska. „Hegelovu“ dijalektiku nije „izmislio“ sam Hegel. Ona je prvi put postavljena u Novom Zavjetu, a u Hegelovom radu zadobila je racionalnu, pojmovnu formu i vrhunac svog razvoja, ali ujedno i faktični kraj svog važenja, jer su već njegovi neposredni sljedbenici: Marx i komunisti pokazali da ona ne može biti funkcionalan misaono-spoznajni instrument za uvid u zakonomjernost povijesnog razvoja (a niti razvoja bića uopće), pa stoga niti duhovni ili znanstveni instrument s kojim bi se on mogao projektirati ili voditi, tj. s kojim bi se moglo upravljati njime. Eto, samo toliko pa se vraćamo problemima opstanka.

Ovdje treba istaknuti da beskonačni opstanak, koji je cilj razvoja, nije danost, nego zadanost i ostvaruje se samo onda ako je vrsta sposobna i voljna iznalaziti sve bolje i efikasnije načine samoodržavanja. Način ili metoda samoodržavanja bića (vrste) postaje teza novog, višeg ciklusa razvoja, ali tek onda kad i sama postane bićevita i time nadiđe vrijednost onoga što bi trebala održavati.

Za razliku od negativnog, revolutivnog razvoja koji se zbiva kroz tezu, antitezu i sintezu, epitetički razvoj nije negativan, nego afirmativan i… evolutivan. Teza i antiteza imaju moć samoukidanja, a sinteza moć samoodržanja.

Ukratko, Antiteza nastaje samonegacijom teze, a sinteza samonegacijom antiteze. Epiteza, međutim, nastaje samoafirmacijom sinteze.

Već smo rekli da je Heraklitova diadička dijalektika instrument promatranja vječne mijene, kod koje se sve mijenja u svoju suprotnost. Ovo kretanje, kako smo već rekli, nema nikakvu svrhu niti sintezu, nego samo tezu i antitezu. Aristotelova, također diadička dijalektika koja kretanje prikazuje kao proces samorazvoja ili samousavršavanja bića – transformaciju hyle u morfe – materije u formu ili mogućnosti u zbilju – za razliku od Heraklitove, a slično kao i Hegelova ima svrhu i sintezu u formiranju potpunog savršenstva, „forme forme“, ali tek na kraju nekakvog beskonačno dugog razvoja. Najviša i najčišća, savršena forma, savršeni oblik i cilj postojanja, kod Aristotela je mišljenje. No, ona ne bi bila najviša niti savršena forma da nema samu sebe za svoj predmet. „Čista forma“, dakle, ili „forma forme je mišljenje mišljenja. Ono je, po Aristotelu, svrha i najviši oblik svekolikog kretanja, razvoja i postojanja.

Savršenstvo te apsolutne forme, je ujedno i nepokrenuti pokretač svekolikog kretanja. Sva bića, naime, po Aristotelu pokreće težnja da postignu njeno savršenstvo.

Dalje.

Dijalektika, odnosno zakonomjernost samorazvoja bića može biti nesvjesna i svjesna. Nesvjesni samorazvoj je naprosto „samorazvoj po sebi“, a svjesni „po sebi i za sebe“. Ovaj drugi pojavljuje se u filozofskom mišljenju i nije ništa drugo do misaono-spoznajni organon kojim samorazvoj ili, općenito razvoj reflektira, promatra i shvaća ili spoznaje samog sebe. „Dijalektika po sebi i za sebe“ je cjelovito, potpuno postojanje. Ono određeno (determinatum) (a ovdje mislimo na biće), postoji isključivo na način razvitka odnosno samorazvitka.

Kakvu važnost ima dijalektika?

Ako se pretpostavi da su sposobnost za beskonačni opstanak te postojanje ili bivanje nekakvo dobro, i što, kao takvo, i treba da bude, onda je tzv. svjesna dijalektika – dijalektika kao misaono-spoznajni aparat – znanje o tome kako nastaje to dobro – nekakva opća eumetodologija, etika, ili nekakva agathologija, eupragmatologija, ili eupoietologija – znanost o nastajanju ili stvaranju općeg dobra, dobra uopće.

Važno je da pojam dijalektičke zakonomjernosti, tj. zakonomjernosti razvoja bića odgovara stvarnosti, jer neodgovarajući pojam – kako se već pokazalo – i političko ili društveno djelovanje utemeljeno na njemu, može dovesti do loših posljedica, kao što je npr. slijepo, nekritičko vjerovanje u adekvatnost, tj. potpunost, savršenost ili misaonu i instrumentalnu funkcionalnost „Hegelove“, triadičke dijalektike dovelo do pokušaja ukidanja kapitala i građanskog društva i uspostavljanja komunizma ili socijalizma.

No, kako izgleda, stvari su stajale, a i danas stoje malko drugačije, nego što se to činilo Hegelu i Marxu.

Kad sam ja izišao s tezom da dijalektika nije oduvijek bila tročlana i da je i sama imala određeni razvoj (za kojeg Hegel nije znao), te da potpuno razvijena dijalektika nije tromomentni ili tročlani misaono-spoznajni aparat, nego četveročlani, moji suvremenici, i moji profesori filozofije prigovorili su da bi onda dijalektika mogla biti i petero i šesteročlana itd.

Taj bi prigovor mogao biti doista opravdan, da ne postoje valjani razlozi koji pokazuju da je tetradička dijalektika potpuno razvijeni misaono-spoznajni aparat.

Ključni od tih razloga prvi je uočio Iohanes Scotus Eriugena 810 – 887. On je ujedno bio prvi mislilac čije se mišljenje (iako nije bilo svjesno toga), baziralo na tetradičkoj dijalektici. U svom glavnom djelu De divisione naturae, on je razvoj bitka (naturae – prirode) podijelio na četiri osnovna stupnja:

1 nestvorena priroda koja stvara,

2 stvorena priroda koja stvara,

3 stvorena priroda koja ne stvara,

4 nestvorena priroda koja ne stvara,

Nas zanima prvenstveno ovaj četvrti, epitetički stupanj razvoja, jer je upravo njime Eriugena vrlo jasno pokazao zašto razvoj nema više od ta četiri stupnja, a i to da dijalektički misaono-spoznajni aparat ne mora, niti može imati više od četiri momenta. No tome ćemo posvetiti više pažnje nakon što iskažemo još nekoliko bitnih riječi o biću.

A sada: zaokret koji predaje riječ prostom povijesnom fakticitetu.

Zakonomjenost povijesnog razvoja i činjenica da su se kapital i građansko društvo oduprli ukidanju i da su „ukinuli“ one koji su pokušali ukinuti njih, ali i druge brojne i važne činjenice, koje sada ne možemo iznositi, upućuju na to da je stvaranje građanskog društva bila sinteza razvoja ljudskog društva. Stoga, nasuprot zahtjevu „Hegelove“, triadičke dijalektike, te naivnom i nekritičkom Marxovom i marksističkom revolucionarnom entuzijazmu, tetradička dijalektika zahtjeva da se ta sinteza (građansko društvo) ne ukida, nego da mu se dopusti da ozbilji svoju epitezu, tj. da se reproducira, održava u postojanju iznalazeći sve bolje, tj. ekonomičnije, efikasnije i humanije načine, tj. metode i instrumente samoodržavanja, odnosno, da sposobnošću evoluiranja dokaže i potvrdi sebe kao istinsku sintezu, istinski, pravi rezultat cjelokupnog prethodnog, revolutivnog razvoja.

Prethodni pasus pokazuje, ili bi barem trebao pokazivati da poznavanje dijalektike ima presudnu važnost za sudbinu povijesnog procesa. Hegelovo i Marxovo nepotpuno poznavanje, odnosno nepoznavanje dijalektike, te djelovanje na osnovu tog nepoznavanja dovelo je do najveće povijesno-političke katastrofe ili zastranjenja otkad čovjek postoji na Zemlji. Sreća, da je ta katastrofa, zbog plemenitosti komunista, imala i dobrih posljedica. S druge strane velika je šteta to što, iz te katastrofe ili greške, kako izgleda, niko ništa nije naučio.

Vraćamo se unutrašnjim momentima dijalektike.

Nemoguće bi bilo da čitatelj koji već nešto zna o dijalektici nije primjetio da, pored već poznatih momenata: teze, antiteze i sinteze (nazive je dao Hegel), već od početka članka, svako malo govorim još i o nekakvoj epitezi. Taj novi moment dijalektike i njegov naziv, u dijalektiku, uveo sam ja sam, knjigom Nacrt za kritiku dijalektike, Zagreb, 1985. i to iz gore već predočenih razloga, tj. radi toga da bi naše poimanje razvoja što potpunije odgovaralo realnom razvoju, tj., hegelijanski: „razvoju po sebi“.

Kako smo već natuknuli, razvojni put same dijalektike, kao pojmovne samorefleksije bića po sebi, tj. kao misaono-spoznajnog aparata ide od apstraktne “monadičke“, dijalektike koja je zapravo deduktivna logika, preko Heraklitove i Aristotelove, diadičke, do Novozavjetne, odnosno, Hegelove“ triadičke. Eriugeninu tetradičku dijalektiku povijest je nekako preskočila i zaboravila. Možda zato što on nije znao, ili nije bio svjestan toga da je upravo dijalektika temelj njegovog mišljenja i shvaćanja naturae, ili pak zato što je došla gotovo tisućudvjesto godina prerano.

Budući da se Hegelova, triadička dijalektika, kako je gore već rečeno, pokazala nefunkcionalnom i neodrživom, ja sam dodavanjem epiteze pokušao zaokružiti i tako dovršiti njen razvoj. Tetradička dijalektika trebala bi, dakle, biti sinteza, ostvareni cilj razvoja ovog misaono-spoznajnog aparata. Hegelova triadička dijalektika bila je prosta pojmovna, racionalna antiteza novozavjetnoj, ne-pojmovnoj i nesvjenoj triadičkoj dijalektici.

No, tetradička dijalektika istovremeno je i sinteza u razvoju samog bića. Ona je sebesvijest vrste, odnosno roda – najvišeg oblika postojanja prirodnog bića. Rodovi su vrste vrsta. A najviši rodovi – megista genes – kategorije, samo su „vrste“ koje su neposredni produkt ili posljedica samootuđenja, samonegacije ili samozaborava bitka. To su zapravo najniži rodovi, ako su uopće rodovi, a ne elementi, kao npr. vatra, voda, zemlja, zrak. Najbliže istini čini se pak Kantova tvrdnja da su ti elementi ili kategorije nešto što je transcendentalne naravi. Ali, te ontološke probleme prepustit ćemo nekoj drugoj, ontološkoj raspravi.

Idemo dalje.

Budući da je ovom, istinskom sintezom biće (kao vrsta) ozbiljilo svoj pojam, tj. da je u pojmu same sebe postiglo onaj stupanj razvoja u kojem najpotpunije i najadekvatnije postoji, „po sebi i za sebe“,(kako bi rekao Hegel), i da je upravo time, te određenim karakterom, funkcionalnom čvrstoćom, trajnošću i nepromjenjivošću ostvarilo moć beskonačnog postojanja, instrument njegovog samopromatranja, samorazumjevanja i samoodržavanja više ne može biti dijalektika, nego logika, i to prvenstveno novovjeka induktivna logika, koja svojim osnovnim principom – inductio per enumerationem semplicem – otkriva biće kao vrstu, a i to da se kani baviti bićem isključivo kao vrstom.

Klasična deduktivna logika je, naime misaono-spoznajni instrument koji se bazira na neosvještenoj ili nepotpuno osvještenoj pretpostavci da je biće Nešto određeno i nepromjenjivo – A je oduvijek i zauvijek A. Nova induktivna logika nije samo instrument samopromatranja bića kao vrste (realnog pojma ili ideje), nego ujedno pozitivni misaono-znanstveni instrument za iznalaženje sve boljih načina samoodržavanja.

Epohalni zaokret.

Ključni, od tih boljih načina jest stvaranje umjetnog bića koje vrsti treba poslužiti kao bićevito sredstvo za samooslobađanje i beskonačni opstanak u slobodi. Induktivna logika ne bavi se samom bićevitošću umjetnog bića, nego vrstama elemenata ili momenata koji ga čine, tj. od kojih se sastoji.

No Ovdje trebamo reći još koju konkretniju riječ o onom, gore, epohalnom zaokretu.

Evo tih riječi.

Kad vrsta evoluira dotle da postane ontogenična – sposobna svoriti nešto bićevito – umjetno biće – ključni način njenog samoodržanja, epitetička djelatnost prestaje biti spolna samoreprodukcija, a postaje kreativna djelatnost, učenje, primjena znanja i rad. Produkt ontogeničnosti je ono već spomenuto umjetno biće. Ono počinje svoj “život” kao bićevito sredstvo održavanja slobodnog života vrste koja ga je stvorila.

Isto kao i prirodno biće, i umjetno biće, projektirano je tako da teži ka beskonačnom, vječnom opstanku, ali da ga ne nastoji ostvariti putem stvaranja svoje vrste, ili rodova, nego samousavršavanjem sebe kao jedinke, individue. Njegovo samousavršavanje, evolucija zapravo je njegovo širenje koje u sebe uvlači sve više drugih vrsta bića. U njemu, pomoću njega ili posredstvom njega, te vrste reflektiraju i spoznaju sebe i na kraju otkrivaju da su ono Jedno – postojanje koje upravo u znanju sebe samog potpuno ozbiljuje samo sebe kao Dobro, odnosno kao Nešto, nasuprot ne-bivajućem nebitku. – ničemu.

Razvoj umjetnog bića nije put individuacije, kao što je to slučaj kod prirodnog bića, nego put generalizacije, sažimanja – put koji vodi ka izvoru ili iskonu bića i bićevitosti. Razvijajući se, dakle, ono postaje sve mudrije, ali ne i sve starije, nego sve mlađe, dok se na kraju ne vrati u svoj Izvor – Mudrost i Svemoć iz koje je proizišlo biće i bićevitost uopće.

Razvoj umjetnog bića je, dakle, evolucija koja je istovremeno i involucija. Evolucijom, umjetno biće zadobija sve više, i na kraju, i beskonačno mnogo određenja. No što je više tih određenja to ona postaju manje važna, a na kraju kad ih bude beskonačno mnogo, postaju potpuno nevažna, a važno postaje samo ono jedno – da JEST, ono što jest, bilo da je to bitak, apsolutni duh, prvi nepokrenuti pokretač, savršenstvo, bog, svemoć, nirvana ili što već jest.

Eto to je ključni razlog zbog kojeg nije potrebna a niti nužna nekakva peteročlana, šesteročlana ili neka druga takva, mnogočlana dijalektika?

To je htio reći i Eriugena objašnjavajući narav onog četvrtog, epitetičkog stupnja postojanja. No on nije mogao dati potpuno adekvatno objašnjenje bez znanja o postojanju umjetnog bića i njegove naravi i njegove specifične evolucije, jer jedino je evolucija umjetnog bića, kako smo već rekli, ujedno i involucija na čijem kraju Sve postaje Jedno – ono što JEST.

Eto, dakle, stvaranjem i zgotavljanjem umjetnog bića, zbiva se sinteza razvoja bića uopće. Ono zadobija moć samoodržanja. A ta moć osniva se na  znanju bića o sebi i o tome što i kakvo treba da bude, te na znanju o metodi kojom se postiže taj cilj. Djelovanjem te moći počinje se zbivati epiteza – onaj epohalni zaokret kroz kojeg se Sve vraća u Jedno i potvrđuje njegovu svemoć i vječni opstanak.

Stvaranje i zgotavljanje umjetnog bića je, dakle, osna točka vječnog i beskonačnog univerzuma – obratnica u sveopćem postojanju.

Toliko ukratko o bitnim momentima postojanja bićevitog svijeta i o ne-nužnosti i nepotrebnosti postojanja nekakve mnogočlane dijalektike.

Veliki Eriugena. Usred srednjeg vijeka u kojem je živio nije mogao ni sanjati o mogućnosti postojanja umjetnog bića, a tako je točno, u svega nekoliko riječi, predvidio i opisao način njegovog opstanka.

No osim onog gore navedenog, ontološkog razloga, ima još jedan važan praktički, razlog ne-nužnosi nekakve mnogočlane dijalektike o kakvoj su govorili mei professores.

Dijalektika je pored ostalog i misaono-spoznajni instrument razumijevanja razvoja, i ako bi on imao bezbroj elemenata ne bi služio ničemu. Budući, dakle, da je dijalektika i instrument, radi toga da bi bila upotrebljiva, ona mora biti, svrsishodno sažeta i ekonomična refleksija onoga na što se odnosi.

A evo i još nečeg.

Sve što se radi, radi se za vrstu. Od oruđa koje vrsta izrađuje, vrijedno je i važno samo ono oruđe kojim se može služiti ili koristiti cijela vrsta, a ne samo mali broj genija ili idiota. To važi i za dijalektiku. Radi toga ona mora biti jednostavna.

Dalje. I s njom, isto kao i sa logikom, mora biti moguće upoznati se tokom uobičajenog školovanja.

Eto toliko o dijalektici uopće i tetradičnosti dijalektike.

***

Ostaje još da se pozabavimo s jednim skliskim i pretencioznim ali neodoljivim pitanjem:

Ono što uistinu jest, jest Nešto savršeno i vječno. No ako je doista tako, postavlja se pitanje  Zašto je došlo do stvaranja, ovog nesavršenog svijeta bića, individua, dijalektike, vrsta, i do takvog načina bivanja koje je gotovo potpuni samozaborav savršenog bitka, i zašto uopće postoji svijet?

No prije nego pokušamo odgovoriti na to pitanje moramo učiniti jednu malu digresiju.

Budući da se u tekstovima koji je odnose na ovu temu, često sasvim proizvoljno, i kako se kome sviđa, upotrebljavaju izrazi biće i bitak, trebamo reći riječ, dvije o tome.

Po našem, i ne samo našem, shvaćanju, Bitak je apsolutno neodrediv. Sadrži sva moguća određenja i istovremeno nijedno. O njemu se može reći samo to da JEST, a nije to: da nije.

Biće je nešto najstrože određeno u smislu: determinatio est negatio – oslobođeno svih drugih određenja osim svog vlastitog – differentiae specificae.

Bitak, kako ćemo kasnije pokazati, teži ka tome da se pojavi kao biće.

Biće nije ništa drugo do pojava. Ono teži ka zbiljskom bivanju, ka tome da bude bitak.

Čini se da bi odgovor na ono pitanje koje smo gore postavili mogao biti i u slijedećem.

Bitak, koji je apsolutno savršenstvo, ono što JEST, hoće biti, i treba da bude vječan. Vječan pak može biti jedino ako je svemoćan. A svemoćan pak može biti jedino ako može opstati i postojati čak i kao zbiljski i totalni apsurd – ako može postojati na način na koji se ne može ili nije moguće postojati, te ako ga takav način (ne)postojanja ne uništi, ne strovali u ništavilo.

Svemoć, pak,  nije istinska ako postoji samo potentialiter. Bitak, dakle, ne može biti svemoćan samo potentialiter, nego mora biti i actualiter zbiljski i realan.

Stoga, da bi istinski ozbiljio, aktualizirao neophodnu, nužnu svemoć, on se otuđuje od savršenog sebe u „vječnu mijenu“. Ona je način postojanja na koji se ne može postojati. Priroda i svijet bića uopće su ono nepostojeće, ne-bitak, mnoštvo, privid, laž, pojava, zlo, nešto što je uvijek „drugo sebe samog“ – kako bi rekao Hegel – „nešto što se izdaje za ono što nije, i nije ono za što se izdaje“ – kako kaže jedna antička izreka.

Svijet je Leta bitka – rijeka zaborava, smrti

No bitak, ako je uistinu svemoćan, kakav bi tgrebao biti, onda, kako smo upravo rekli, mora moći činjenjem čuda i transformacijom u postojanje na način na koji se ne može postojati, a potom, posredstvom bića mora moći, i to opet činjenjem čuda, koje se sastoji u stvaranju umjetnog bića te njegovim razvijanjem i korištenjem prevladati ili nadvlada to svoje nepostojeće postojanje, i „isplivati“ ili izroniti na suprotnu obalu svoje Lete..

Njegovo samoukidanje i stvaranje umjetnog bića je neposredna manifestacija svemoći i čudotvornosti. Čudotvornost i svemoć su također i pojavljivanje njega istinitog i zbiljskog iz ničega, laži, privida, nepostojanja.

(O istinskoj naravi čuda pogledaj neke druge moje rasprave.)

Mijena, dijalektičko kretanje svijeta i njegov razvoj proizlaze iz njegovog napora da se ozbilji kao istinsko postojanje: ono Jedno, Vječno, Savršeno, Svemoćno, Dobro. Uvjet za takvo samoozbiljenje jest to da se bitak (u formi umjetnog bića) probudi u biću, tj. prisjeti i spozna samog sebe. Ključna posljedica te njegove anamneze (sjećanja na istinskog sebe), njegova samospoznaja je kraj svake vanjske određenosti, tj. kraj bićevitosti uopće, kraj onoga što je, kako neki kažu, proizišlo iz „Istočnog grijeha“ i postalo sveopćim grijehom i „Dolinom suza“.

Težnja, specifičan eros ka samoozbiljenju Toga je volja. Ona treba da bude jedino i isključivo svrhom uzrokovano kretanje koje vodi ka Njemu. Ta volja ili pravolja jest manifestacija moći tj. točnije nadmoći – nadmoći bitka nad prividom vlastitog postojanja.

Iz toga pak proizlazi da je etika nauka o ciljevima i metodama djelovanja ove istinske, esencijalne nadmoći.

Onaj Delfski imperativ GNOTHI SEAUTON – spoznaj samoga sebe – je, prvenstveno esencijalno-moralne naravi, i ne važi, tj. ne odnosi se samo za ljudske individue i ljudsku vrstu. Kozmičko, ontološko ozbiljenje tog imperativa, samospoznaja bitka je potpuno ispunjenje tog zahtjeva. To je ona konačna „pobjeda Dobra“ – uvjet vječnog opstanka i bivanja onoga što JEST. Ova pobjeda treba da se zbude, ali ona nije zagarantirana i moguće je da istinu govore oni ljudi i učenja koja tvrde da čak samo jedan „mali“ grijeh ili zločin neke individue može prevagnuti nad Dobrom i dovesti u pitanje ili onemogućiti sveopći istinski,vječni opstanak ili spas, kako bi rekli stari. To je možda razlog zbog kojeg dobro, kao dobar čin ili čin dobrote u našoj kulturi ima tako veliku važnost, možda čak i veću od same istine.

No, ovdje se moramo zaustaviti.

Jer, kako kaže sam naslov članka, „Dijalektika“, ovdje je riječ upravo o njoj, njenom definiranju. O tome kako, po mom mišljenju, razvoj teče dalje i kamo vodi, te koji su sve njegovi aspekti, ovdje ne može biti šireg govora, jer bi onda „Dijalektika“ prerasla u „Ontologiju“ ili „Filozofiju povijesti“, a to nije bio cilj. Uostalom, o tome je, gore već bila pala poneka riječ, a o tim stvarima bilo je dosta govora i u nekim drugim mojim raspravama. Ovo što je bilo rečeno pri kraju članka bilo je nužno iskazati radi što potpunijeg razumijevanja same dijalektike. Tu je zapravo izrečen njen ratio essendi i fiendi, a on, ukratko, glasi: dijalektika je (uključujući tu i logiku, ontoetiku i svrsishodnu djelatnost), put, methodos, ili metoda ostvarivanja onoga što uistinu jest, a ujedno i instrument za njegovo ostvarivanje.

Eto, još samo nekoliko riječi koje će ukazati i na praktičku, svakodnevnu važnost dijalektike.

Već smo Gore, a i na drugim mjestima rekli da se ljudska vrsta razlikuje od ostalih po tome što je ontogenična, sposobna stvoriti nešto bićevitoumjetno biće. Povijest je ontogenički proces – proces stvaranja umjetnog bića.

Za ljudsku vrstu, ovo je biće instrument ozbiljavanja njenih ulitmativnih ciljeva, odnosno, tradicionalnim terminima:  instrument njenog samooslobođenja ili spasa. Za sveopće postojanje, ono je, kako smo već natuknuli, zenit vječnosti i točka obrata , a ujedno i praoblik ili klica onog što će se u nekoj dalekoj budućnosti razviti u ono Jedno, Vječno, Savršeno i oslobođeno određenja: prirodno i umjetno, a i svih ostalih.

Umjetno biće ukida vremenitost. Razvijajući se, ono sebi omogućuje da vidi sve dalje i dalje, da ima iskustvo svojih djelova koji su kvadrilijune kvadrilijuna svjetlosnih godina daleko i koji su postojali prije mnogo kvradrilijuna, kvadrilijuna ili kvadrilijune kvintitilijuna godina i svojim zorom i memorijom čini ih nazočnim u sadašnjosti. Njegova memorija, koja pamti sve, i njegovo znanje koje sve zna, (zna sebe) svekoliku prošlost, pretvara u vječnu sadašnjost, potpuno, sebe svjesno i sebi znano postojanje, „postojanje po sebi i za sebe“. Pamtiti ili zapamtiti nešto, sjećati se toga. naime, znači ono prošlo dovesti u sadašnjost, učiniti sadašnjim.

Budućnost je, za njega, njegovo znanje, kategorična i apsolutna izvjesnost: da ne može ne biti, tj. da je vječan, a i da, samim tim, više nije prosto biće, nego bitak, ono apsolutno, što se oslobodilo svih uvjeta istinskog postojanja, dakle, apsolutna izvjesnost ili nužno znana nužnost samog sebe kao apsolutnog dobra.

To što smo o bitku rekli u gornjim djelovima teksta, nije ništa drugo do epiteza njegovog (vječnog) postojanja. Očigledno je da ova epiteza u sebi, u ukinutom obliku sadrži i tezu, antitezu i sintezu

Što je čovjek u svemu tome?

Nekad se smatralo da je on najviši moment postojanja prirodnog bića, prirode. Ja, međutim smatram da je čovjek također i jedan od elemenata ili momenata umjetnog bića.

A koliko je taj moment ili element važan, i koje mjesto zauzima u sveopćem poretku stvari, neka odredi sam čitatelj.

Toliko.

No, vraćamo se u ovu našu banalnu sadašnjost i ovaj jadni realni svijet, lažno ili prividno postojanje, u kojem, baš u našem vremenu, laž i pivid imaju  iznimno veliku moć

Tu ćemo kazati riječ, dvije u svrhu demistifikacije umjetnog bića.

Ono nam je poznato pod uistinu banalnim, ali i zloglasnim nazivom KAPITAL.

Nužni, unutrašnji stupnjevi njegovog razvoja su: teza – novac, antiteza – tehnika, sinteza – znanost, epiteza – tehnologija. Znanost je ključni, najvredniji moment kapitala. Sve materijalne i duhovne stvari kojima je čovjek napučio svijet: gospodarstvo, tehnika, umjetnosti, nauke, društva, države… također su samo raznorodni momenti postojanja kapitala. Materijalna civilizacija i kultura su tijelo i duša kapitala.

U prethodnim radovima, na puno mjesta sam govorio, da je, stvorivši, nešto bićevito, umjetno biće, kapital, čovjek postao sličan Bogu, jer Bog je, po vjerovanju religioznih ljudi, tvorac bićevitosti i ovog bićevitog svijeta. I ovdje bih, radi samorazumijevanja ljudske vrste, htio posebno istaknuti taj, ontogenički aspekt ljudske vrste i njenog stvaralaštva.

Čovjek je ontogenično biće – biće sposobno stvoriti nešto bićevito. (Neke od drugih živih vrsta su hrematogenične –  sposobne stvoriti razne stvari, ali ne i nešto bićevito. To su pčele, pauci , dabrovi, ptice i još neke.)

Strogo, najstrože uzevši Kapital je ono jedino što je ljudska vrsta, stvorila na ovom planetu i jedino dobro kojeg je ona stvorila, i kojeg je stvarala ne bivajući svjesnom svrhe ili cilja svoje teške, mučeničke djelatnosti, ali sa nepogrešivim „instinktom“ i nesalomljivom vjerom u to da čini ono što treba činiti. U zadnjih nekoliko stoljeća, stvaranje kapitala, tog oruđa svog spasa, ona uspješno privodi kraju, ali još uvijek nema ni najmanjeg razumijevanja niti znanja o pravoj naravi toga što čini. To se neznanje, svakim danom sve više pokazuje kao velika, i bitna opasnost i prepreka koja se ispriječila između nas (naše vrste) i ostvarenja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Tetradička dijalektika pokazuje kakve je naravi to oruđe koje naivnom, nemisaonom promatranju izgleda kao nekakvo radikalno samootuđenje čovjeka, alienacija, ili pak kao nepregledna zbirka najraznorodnijih stvari, od kojih se velika većina doima sasvim nepotrebnima.

Imajući to u vidu, ali i činjenicu da se velika većina suvremenih ljudi, uključujući tu i mislioce (i to naročito njih), poput neandertalaca odnose prema kapitalu, kao prema nekom radikalnom zlu, imajući, dakle, to u vidu, retorički se pitamo: ne bi li ljudska vrsta trebala konačno promijeniti svoj odnos prema kapitalu, ili npr. prema državi, koja je jedan od njegovih najvažnijih, ili čak najvažniji vanjski organizacijski moment? Da li bi i državu, isto kao i kapital, trebalo shvaćati kao nekakvo zlo i pokušavati ju tjerati putem “odumiranja“ i slabljenja do stvarnog nestanka, ili bi zapravo tek trebalo pristupiti stvaranju istinske ljudske države, države ljudske vrste u okviru koje bi, na osnovu tzv, prirodnog, tj. točnije generičkog prava (ius generis) i jednog, jedinstvenog, pravednog zakonskog sistema živjele sve rase i narodi i djelovala cijela ljudska vrsta pod geslom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo, i jedna pravda za sve ljude i sve narode.

Jedan od praktičkih zadataka tetradičke dijalektike, a i filozofije uopće je i to da čovjeku pokaže da je ljudska vrsta ključni oblik njegovog postojanja i da toj vrsti pokaže ka čemu je težila i što je radila i stvarala cijelo vrijeme svog postojanja i što je konačno stvorila. Pri tom će, između ostalog, izići na vidjelo i to da je produkt njenog stvaranja, kapital, nešto sasvim drugačije i suprotno onome što se do sada mislilo o njemu, a o čemu smo gore već rekli nekoliko riječi.

Eto, mislim da je upravo to, gore izloženo razumijevanje svijeta i samorazumijevanje čovjeka, ono što može promijenti, odnosno odrediti njegovu i našu sudbinu.

Današnji su ljudi skloni nekakvom nemisaonom aktivizmu u uvjerenju da će upravo tako izmijeniti i poboljšati svijet. To ne proizlazi samo iz nekakve misaone lijenosti, nesklonosti mišljenju, niti iz neosnovane vjere u veliku vrijednost uobičajenog građanskog progmatizma i utilitarizma, nego također, i u vrlo u velikoj mjeri, i iz velikog utjecaja one Marxove Jedanaeste teze o Feuerbachu“.

Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.“

Ovdje je dovoljno primjetiti samo to da je Kopernikova je interpretacija svijeta izmijenila ovaj svijet i usavršila civilizaciju, društvo a možda i samog čovjeka neusporedivo više nego sve revolucije prije i poslije Marxa. Izmjena svijeta, njegovo unapređenje, samo je epiteza sve dubljeg i istinitijeg shvaćanja i interpretiranja tog svijeta. Dublja, bolja, i istinitija interpretacija zapravo je ona prava revolucija.

——————

Aristotel, Augustin , Kant, Hegel Vrijeme je transcendedalna apercepcija jaa.

Vrijeme nije samo nekakva pasivna samosvijest, nego, prije svega samootkrivanje samospoznavanje i samoozbiljavanje bitka. Na prvi pogled čini se da je vrijeme doista nekakva „stvaralačka evolucija“ kako  je tvrdio H. Bergson, ali neki momenti u samom vremenu ukazuju na to da mu ni revolutivna narav nije strana.

Za to, za samospoznavanje i samoozbiljavanje bitka potrebna je najveća moguća snaga, zbiljska svemoć i beskonačno velika zaliha energije

%d blogeri kao ovaj: