OTKRIĆE I DEFINICIJA ANTIGRAVITACIJE
Petar Bosnić Petrus
OTKRIĆE I DEFINICIJA ANTIGRAVITACIJE
Prije nego je Newton otkrio gravitaciju i definirao ju, ljudi su se svakodnevno susretali s njom, ali su bili potpuno slijepi za njeno postojanje. Isto se danas zbiva i sa antigravitacijom.
***
Antigravitacija je distraktivna, odvlačna sila koja nastaje kružnim kretanjem neke mase u gravitacijskom polju – takvim kružnim kretanjem kod kojeg gravitacija ima funkciju centripetalne sile, i koja se stoga može nazivati i gravipetalnom silom, Fgp.Antigravitacija uvijek ima isti pravac djelovanja kao i gravitacija ali suprotan smjer. Budući da je antigravitacija reakcija na djelovanje gravipetalne sile, ona se može nazivati i gravifugalnom silom Fgf Formula za izračunavanje njene veličine je:
Fgf = mv2/r 1
U gornjoj jednadžbi, m je masa kružećeg tijela, v je njegova brzina a r, radijus kruženja je udaljenost od tog tijela do centra odnosno težišta nebeskog tijela, npr. Zemlje.
Iz gornjih tvrdnji slijedi da antigravitacija nastaje pri normalnoj akceleraciji, tj. takvoj kod koje se ne mijenja brzina, v kružećeg tijela, nego samo pravac njegovog kretanja. Kod takve, normalne akceleracije, inercija kružeće mase manifestira se kao antigravitacija ili, što je isto: gravifugalna sila.
***
Ako je gravitacija, koja djeluje kao gravipetalna sila, jednaka gravifugalnoj;
Fgp= Fgf , 2
GMm / r2 = mv2/r 3
Onda ta jednakost orbitirajućoj masi omogućuje bestežinsko stanje i trajnu levitaciju.
Ako je zadan radijus kruženja, onda se brzina levitacije ili brzina satelizacije može izračunati iz formule:
v = √GM/r 4
koja se izvodi iz jednadžbe 3
U formuli 4, G je gravitacijska konstanta, M je masa nebeskog tijela, a r je radijus kruženja odnosno udaljenost od težišta nebeskog tijela.
Ako je brzina kruženja manja od brzine satelizacije ili levitacije, onda će kružeće tijelo, zbog jačeg utjecaja gravitacije pasti na nebesko tijelo, a ako je veća, antigravitacija će nastojati povećati radijus kruženja tj. odvući kružeće tijelo što dalje od nebeskog tijela.
Brzina koja omogućuje bestežinsko stanje i trajnu levitaciju u najnižim Zemljinim orbitama iznosi 8km/sec.
Podaci koje daje astronomija pokazuju da sva nebeska tijela i sve svemirske megaformacije oduvijek rotiraju jedna oko drugih brzinama koja uravnotežuju gravitacijske s antigravitacijskim silama (gravipetalne s gravifugalnim) i da zbog toga svemir oduvijek lebdi u samom sebi.
***
No takvo stvaranje antigravitacijske sile na način na koji ga stvara priroda – da sateliti ili svemiske stanice orbitiraju nebeska tijela – za čovjekove svrhe i potrebe pokazao se vrlo nepogodnim, pa je krenula potraga za nekim drugim načinom njenog stvaranja.
Potraga zatim tim, drugim načinom rezultirala je bezbrojnim ludorijama, mistifikacijama, lažima i prevarama, a tema antigravitacije postala je toliko ozloglašena da su ju izbjegavali čak i pisci znanstvene fantastike.
No konačno rješenje, za koje mislim da sam ga našao, toliko je jednostavno da je to teško i zamisliti.
Sastojalo se u tome da se pronađe kružno kretanje oko težišta nebeskog tijela a da pri tom predmet koji kruži ne obilazi oko nebeskog tijela.
Ukratko.
To kretanje izvodi prsten koji rotira oko svoje osi koja je koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije. Dok on tako rotira, svaka točka putanje mjegove mase jednako je udaljena od točke težišta Zemlje, hvatišta gravitacijske, odnosno gravipetalne sile.
To znači da je putanja njegove mase nužno kružna – zakrivljena prema točki težišta Zemlje.
Slika 1
Slika 1 Ako se pravilno projicira na ravnu plohu, ovako izgleda putanja mase prstena kad rotira tako da mu je os rotacije koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije.
Budući da kod prstena koji se vrti, gravitacija ima funkciju centripetalne sile, nužno je da se nasuprot njoj razvije gravifugalna sila, odnosno ona famozna antigravitacija. Pogledaj sliku 2.
Zakrivljenost putanje mase prstena prema osi njegove rotacije je više nego očigledna, naročito kod prstenova malog promjera, dok je istovremena zakrivljenost putanje njegove mase prema težištu Zemlje nevidljiva. To je slično kao i kod gravitacije – ne može se vidjeti, nego samo, na osnovu aksiomatskog mišljenja, spoznati njenu realnost.
Veličina antigravitacijske ili gravifugalne sile izračunava se pomoću one gornje formule 1
Onaj r nije koplanarni (solidopetalni) radijus prstena nego esktraplanarni, (gravipetalni) – udaljenost prstena od točke težišta nebeskog tijela, npr. Zemlje.
Slika 2 pokazuje da prsten čija je os rotacije koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacije rotira istovremeno po dva radiusa i oko dva centra.
Slika 2
Najkraći ekstraplanarni radijus na Zemlji iznosi 6, 371 kilometar. Zbog toga je gravifugalna ili antigravitacijska sila relativno mala. No zahvaljujući vrlo čvrstim materijalima koji bi omogućili velike brzine rotacije prstena (Carbon nanotubes i graphene), mogu se izgraditi letjelice koje bi mogle saobraćati između Zemlje i raznih orbita i između Zemlje i drugih planeta. Jedna letjelica mogla bi izvršiti na tisuće i tisuće letova, bez ikakvih popravaka ili nekih drugih stanki ili pak spuštanja na zemlju ili neki drugi planet.
No ima još nešto vrlo korisno. Antigravitacijska letjelica može beskonačno mnogo vremena lebdjeti iznad bilo koje točke i na bilo kojoj visini iznad zemlje ili mora, a da za to lebdenje – ako ne povećava visinu – ne potroši nikakvu energiju, pa može poslužiti i kao nekakav stambeni objekat, lebdeći grad ili lebdeći otok.
Više:
Petar Bosnić Petrus 