Skoči do sadržaja

PUT SPASA

Predpitanje

Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima poput Gordijskog čvora, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće?

 

Petar Bosnić Petrus

PUT SPASA

Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća. Povijest je završena.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari. Obična stvar je, kratko i jednostavno rečeno, biće bez duše, a biće je stvar s dušom.

Umjetno biće ima umjetnu dušu – dušu koju je stvori čovjek.

Samo biće pak jest Nešto autopoietično, Nešto što ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju tih moći. One su heteropoietične.

Tako. Sad možemo nastaviti o umjetnom biću.

U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično govorim da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam do sada o njemu govorili istinski mudraci, nadrimudraci i budale, jer ovo što čitate, u ovom Vodiću i u drugim, mojim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Kapital je, kako ja mislim, ono jedino dobro koje je čovjek tokom povijesti težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. Stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito. Ti stupnjevi razvoja kapitala postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja umjetnog bića – kapitala. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti preuzeo na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad.

Temelji ovih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa.

Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se temeljila.

U Neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kaitalna materijalna imanja njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom. Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao. No, budući da nije vlasnik, manager ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju na to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.

Vlast?

Kao i u antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored  neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te se disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a mogao bi biti i loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva, i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.

Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodima stoji tako da čak i jako puno truda kojeg narodi, građani li birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Toliko.

A sad nešto drugo.

Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Dodatak

Već na početku teksta, u onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Evo tih riječi.

Vjerojatno svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne budemo ostvarili.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do taj Excalibur.

Po čemu se to vidi ?

Prije svega, po tome što vrijednost tih zakona može uvidjeti samo onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar koji će vladati na osnovu pravde i dobra, a zatim – da se uistinu radi o pravom Excaliburu – vidi se i po tome što se na osnovu tih zakona može stvoriti carstvo ono carstvo o kojem je sanjalo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti carstvo pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Ja sam samo „kovač“ koji je „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale davne legende i mitovi, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka onoga koji će ga izvući odatle i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

MENDAFILIJA

Petar Bosnić Petrus

Uvodim novi termin:

MENDAFILIA – ljubav prema laži.

To je neologizam, kovanica od latinske riječi MENDACIUM – laž, i grčke: FILIA – ljubav. (Prihvatljiv je i termin pseudofilija, ako se pod njim ne podrazumijeva lažna ljudav, nego ljubav prema laži.)

Negativ, mendafilije ili pseudofilije, druga strana njene medalje je MIZALETHEIA – mržnja prema istini.

Mendafilia ili pseudofilija nije identična sa pseudologijom – individualnom psihopatskom sklonošću ka laganju. Mendafilija je prvenstveno kulturološki i sociopatski, a ne toliko psihološki fenomen. Kod mendafilije se radi o tome da mendafilni ili mendafilični ljudi jasno razlikuju opću istinu od laži ili privida istine i redovito se opredjeljuju za to da laž ili privid bezinteresno promoviraju kao istinu – zalažu se za to da se laž prihvati kao istina, privid kao zbilja, ili pak nešto bezvrijedno kao nekakva vrijednost. Jedini interes im je to da laž, privid ili zlo afirmiraju ili nametnu kao nešto dobro.

Nejasno je iz čega proizlazi takva, razorna, antistinosna i antivrijednosna orjentacija i izbor. Teolozi su ju tumačili kao ljubav, ili odanost spram Sotone. Novija, sekularna kultura nema određenog tumačenja, ali se može reći da mendafilija proizlazi iz sklonosti ili ljubavi ka relativiziranju svega postojećega, ljubavi prema zlu, ništavilu i kaosu. Budući da mendafilija uvijek hini kreativnost, moguće je i to da se radi o zavisti onog većeg, nekreativnog dijela čovječanstva spram kreativne manjine; kompenzaciji osjećaja manje vrijednosti koji proizlazi iz nedostatka kreativnosti; osveti kreativnim ljudima ili slično.

Kao što je rečeno, za razliku od pseudologije, koja je individualna, mendafilija je masovna pojava. Suvremena svjetska kultura je prvenstveno mendafilna ili mendafilična i stoga je civilizacija u kojoj živimo u opasnosti od velikog samourušavanja, kakvo je zadesilo antičku civilizaciju, a možda i od samouništenja i nestanka.

Premda se ne može označiti jasno određena točka ili vrijeme nastanka ove (a niti neke druge), kulture, moglo bi se ipak reći da je mendafilična kultura, na velika vrata, ušla u svjetsku povijest u 1905. godini, tzv. “godini čuda”, koja je tako nazvana zato jer je baš te godine bila objavljena Einsteinova Specijalna teorija relativiteta. Einsteinova „teorija“ nije naprosto jedna velika ptolomejska zabluda, nego, temeljito mendafilična i radikalno antikulturna i anticivilizacijska pojava, i može se smatrati “duhovnim” temeljem današnje mendafilne ili mendafilične kulture. Kad govorim o toj “teoriji”, onda mislim prvenstveno na Einsteinovo “poimanje”: vremena, prostora, kretanja i svjetlosti, a i njegov senzualistički, antimisaoni odnos prema problemima kojima se treba baviti mišljenje.

S Teorijom relativnosti zbiva se najveća poznata katastrofa ljudskog duha – kapitulacija mišljenja pred dosta prozirnim i loše prikrivenim lažima i besmislicama. Ono što ovdje treba brinuti ljude, nije sama glupost i besmislenost Teorije relativnosti, nego to da je čovječanstvo povjerovalo u istinitost tih besmilica i da u to vjeruje  i više od jednog stoljeća nakon što je ta teorija objavljena.

Ljudi koji promoviraju Teoriju relativnosti, najčešće su fizičari po struci, a uglavnom se bave kozmološkim problemima, tobožnjom kvantnom fizikom, teorijama kaosa ili slično. No ne radi se samo o znanosti fizike. Fizičari samo prednjače u toj općoj mendafilnosti. Slijede ih razni spiritualni “gurui” koji se bave promoviranjem svojih ili tuđih „filozofskih“ vulgarizacija raznih orijentalnih učenja, a za njima idu razni alternativci, spiritualisti, parapsiholozi i puno vrsta newagera i njihova brojna pastva.

Mendafilnost nije poštedjela niti vjerske konfesije a niti ekonomiju i gospodarstvo, a još manje politiku i društvene odnose, ali sada ne možemo o tome.

Dosljedni kritičari i protivnici ove, mendafilične kulture, radikalno su potisnuti na margine ili preko margina suvremene, mendastream kulture, tako da, praktički, gotovo i ne postoje.

Ovaj tekst je samo prva lasta koja će se najvjerojatnije smrznuti i uginuti puno prije nego dođe ono  proljeće kojeg  nagovještava… ako uopće dođe.

U svemiru, naime, nesumnjivo ima bezbroj takvih vrsta kao što je ljudska. Spas i sretan beskonačni opstanak, postižu međutim samo one najbolje, koje čvrsto idu putem istine. Većina njih ne drži se tog puta, i ne dočekaju ono vječno proljeće. Podlegnu mendafiliji i propadnu, nestanu u tami vječnog zaborava.

KRATKA USKRSNA PROPOVIJED

Petar Bosnić Petrus

KRATKA USKRSNA PROPOVIJED U GRADU SAMOBORU

Što je Uskrs ?

Nasuprot svim tumačenjima i očekivanjima, čini se da trebamo ustvrditi da je Uskrs blagdan čije nam slavljenje i poštovanje treba ukazati na čin nastajanja i činjenicu postojanja ljudske vrste.

Ona, ljudska vrsta je: i tjelesni, i duhovni, i beskonačni, tj. besmrtni oblik postojanja čovjeka – najviši i ključni oblik njegovog postojanja.

Uskrsli Krist zapravo simbolizira ljudsku vrstu i njenu besmrtnost i time poručuje našim drvenim glavama da smo, poput drugih živih vrsta, već pobijedili smrt.

Uskrsnuće je transformacija individue u vrstu.

Ona, ljudska vrsta nastaje spolnom reprodukcijom, pa Uskrs zapravo slavi upravo nju – seks. Zato su simboli uskrsnuća: jaja, pilići, zećići, golubice, lukovice, gomolji itd, sve same jebačke stvari, erotika i poganstvo. Ali, to je sasvim u redu, jer je to ono prirodno ljudske, a i svih drugih živih vrsta.

Nažalost, ni Kristova žrtva, ni slavljenje Uskrsa još nam nije pomoglo u tome da shvatimo ili spoznamo, tj. postanemo svjesni vlastite besmrtnosti. To je ono što nije u redu, jer tako, poput živine, živimo u neznanju.

Ovo elementarno neznanje proizlazi iz toga što ne shvaćamo da je upravo vrsta, a ne individua, ključni oblik postojanja bilo kojeg bića, a još manje shvaćamo da je, u čovjekovom slučaju, upravo postojanje u obliku vrste nezaobilazni uvjet za ostvarivanje onih bitnih, transempirijskih, metafizičkih ili transcendentnih ciljeva čovjeka, ciljeva bez čijeg se ostvarenja čovjek ne bi razlikovao od drugih životinja, pa ljudski opstanak ne bi imao nikakvog smisla.

Najviše do čega smo dogurali jest svijest ili znanje o tome da smo pripadnici neke nacije, rase ili plemena. Ni traga svijesti o tome da su: i nacije, i rase, i plemena, isto kao i individue, samo pojavni oblici ljudske vrste.

Ljudska vrsta, dakle, nije svjesna svog postojanja. To je jedna jadna i žalosna istina. No, treba se nadati da će ljudi ipak shvatiti to što žele i trebaju shvatiti slavljenjem Isusovog uskrsnuća i da će to pomoći ljudskoj vrsti da postane svjesna sebe. A to, pak, da je ona postala svjesna sebe vidjet će se po tome što će početi živjeti po krilatici:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

Kad se to zbude, onda će to će biti ostvarenje Evanđelja, ovdje, na zemlji, u blatu, među stjenicama, buhama, ušima, bakterijama i sličnim stvorenjima; u toj idili kojoj mi dodajemo još fekalije, urin, nešto plastike, gume i sličnih ukrasa. Ali sad ne možemo o tome, jer ovo je rasprava o uskrsu i uskrsnuću.

Još nešto veoma važno.

Stvaranjem i održavanjem svoje vrste čovjek je uistinu uskrsnuo i pobjedio smrt, ali time još nije ostvario one ultimativne ciljeve radi kojih postoji, a njih pak može ostvariti isključivo kao vrsta koja je svjesna svog postojanja, i koja se transformirala u društvo.

Za sada smo svjesni svog vrsnog ili rodnog, generičkog i besmrtnog postojanja isto koliko i konji svoga konjstva, ali, nažalost, još nismo toliko homogeni kao konjsko krdo, a nismo se baš niti jako transformirali u društvo, socijalizirali, a siroti Isus se rodio, živio i žrtvovao baš radi toga da nam ukaže na to da bi smo ipak trebali biti nešto drugačiji (ali ne lošiji), od tih plemenitih životinja. A mi smo, hm… ispali kao čopor bijesnih vukova.

Jasno, uz ovo, da ponovim, ide još i ona, presudno važna svijest o tome da “čovjek ne postoji radi sebe”, kako je rekao onaj glasoviti jezuit, nego radi ostvarivanja onih dalekih ciljeva, čije ostvarenje, kako smo već rekli, daje smisao ljudskoj teškoj egzistenciji. Ali to ne spada u evanđeosku poruku. Poruka ili učenje o uskrsnuću je samo obavijest o tome sa smo već odavno uskrsnuli – transformirali se u vrstu – tj. da smo besmrtni, a shvaćanje ili učenje: da je besmrtnost tek uvjet ostvarivanja onih ultimativnih, metafizičkih ciljeva, je naš nastavak ili drugi dio te priče.

No, o tome, ako Bog bude dao zeleno svjetlo, bit će nešto više govora u slijedećoj, božićnjoj propovijedi.

Ko hoće znati nešto više o vrsti kao ključnom obliku postojanja bića, neka malo progugla po internetu i pogleda moj spis DIJALEKTIKA. To je samo kratki članak. Neće vas ubiti.

Filozofski dodatak: 

Prvi čovjek koji nije vjerovao u realno postojanje vrste, nije bio Toma – koji je, da bi se uvjerio, gurao prste u Isusove rane – nego je to bio Diogen Kinik. On je jednom prilikom Platonu rekao da vidi konje, ali da nigdje ne vidi konjstvo, o kojem Platon priča, našto mu je Platon odgovorio da konje vidi zato što ima oči, a da konjstvo ne vidi zato što nema mozga, što je bilo sasvim točno, jer konjstvo se može „vidjeti“ jedino mišljenjem, tj. može se znati, a Diogen nije bio sposoban nešto misliti ni znati, pa je živio i “filozofirao” u okviru svog komediografskog senzualizma.

U srednjem vijeku, u kršćanskoj epohi, slijedbenici Tome i Diogena i mnogih drugih koji nisu imali sposobnost istinskog mišljenja bili su nominalisti. Po njima, vrste, koje su zapravo ozbiljeni opći pojmovi, ili prirodne ideje, kako su govorili, i Hegel, i Schopenhauer, po njima, dakle, vrste uopće ne postoje, nego su to prazne riječi, prazan zvuk (flatus vocis), prosta imena – nomina.

U novijem vremenu, Diogenovi sljedbenici su pozitivisti i donekle empiristi. Za takvu “misaonu” orjentaciju, ljudima zaista nije potreban mozak, jer čemu razmišljati o nečemu što ionako vidiš. “Ma jebeš mišljenje – kažu suvremeni, “ praktični ljudi“ – čovjek se samo, bez veze zamara s tim.”

U naravi, stvar stoji tako da istinski i vječno postoji samo ono što se ne može vidjeti, čuti ili opipati, a niti zdipiti. Materijalni svijet samo je pjena na površini apsolutnog i vječnog bezdana bivanja; prazna pjena onoga što uistinu jest.

U jednoj od svojih pjesama, Vesna Krmpotić, vrlo lijepo kaže: “Svjetlost je samo pjena bezdanih tmina.”

Eto, istina je živa: da nema pjene bez pravoga piva, ali… ni piva bez pjene.

Jel’ tako ili nije?

Ako želite raspravljati o tome je li to doista tako ili nije, samo izvolite, ja ne mogu, jer imam pametnijeg posla. Moram nastaviti i završiti svoje izlaganje.

Instrument poimanja transformacije individue u vrstu, kao ključnog oblika određenog bivanja, i ključ poimanja nužnosti njenog nastanka nije dao: ni Isus, ni Platon, ni Aristotel, ni Hegel, a niti netko drugi. To sam učinio tek ja knjigom Nacrt za kritiku dijalektike 1985., u kojoj sam prikazao cjelokupni razvoj bića i razvoj misaono-spoznajnog aparata kojim biće reflektira, misli i spoznaje svoj razvoj. Ta je knjiga pokazala da razvoj bića i misaono-spoznajni aparat koji ga poima – dijalektika – nema samo ona tri momenta: tezu, antitezu i sintezu, nego četiri, a četvrti moment je epiteza. To je onaj moment u kojem sinteza razvoja bića, samoreprodukcijom, potvrđuje sebe kao istinski rezultat, svrhu ili cilj razvoja i time se transformira u vrstu, koja je vječni, beskonačni ili besmrtni oblik postojanja bića.

Jasno, to nije vrhunac niti kraj razvoja, ali sada ne možemo o svemu tome što nužno slijedi. Koga to zanima neka pogleda u već spomenuti spis DIJALEKTIKA.

Uostalom, ovdje je važno samo to da shvatite da smo već odavno uskrsnuli, štoviše, da nas ne bi ni bilo da nismo uskrsnuli i time postali besmrtni.

KORONA – SRAMOTA NAŠEG VREMENA

Petar Bosnić Petrus

KORONA – SRAMOTA NAŠEG VREMENA

Mala retrospektiva.

Kraj 19. og stoljeća. U Evropi, Rusiji i Aziji bijesni kolera. Vrhunski stručnjaci tadašnjeg vremena misle da nije moguće stvoriti cjepivo niti lijek protiv nje. No jedan mladi ruski liječnik, V. Havkin dao si je zadatak da ipak stvori to cjepivo i uspijeva u tome. Testira ga na sebi i ustanovljava da je dobro. Proizvodi i cijepi desetine tisuća ljudi diljem svijeta. No prisiljen je emigrirati iz Rusije. Sklanja se u Švicarsku a potom se zapošljava u Pasterovom institutu.

1986. U Indiji bukti kuga i kosi milijune ljudi. Britanci mole Havkina da im pomogne. On odlazi u Indiju i nalazi tamo nekoliko liječnika, daje im osnovne imunološke upute, formira tim od njih, improvizira jedan mali priručni labos i počinje s radom. Za tri mjeseca otkrio je kako proizvesti cjepivo i proizvodi ga, 1896. godine, 1 8 9 6.te .

Najprije ga je opet iskušao na sebi, a kad je vidio da funkcionira, počeo je s masovnim cjepljenjem.

Hodiespektiva

 A danas?

Danas:

tzv. „vrhunski stručnjaci“ kažu da bi cjepivo protiv korone, koja je mačji kašalj u odnosu na kugu, da bi dakle to cjepivo moglo biti raspoloživo najkraće za 18 mjeseci ili dvije godine, a možda i puno više. !!???

DANAS, kad se zna kako se ono proizvodi i kad postoji veliko znanje i superlaboratoriji !!??

Ko tu koga jebe?

Dalje.

Danas,

ja, bijedni profesor filozofije, ljuti amater u poznavanju medicine, moram tim „vrhunskim stručnjacima“ objašnjavati kako stvarno mogu proizvesti pouzdano i učinkovito cjepivo za svega nekoliko dana.

Sramota!

Neviđena sramota!

Na drugoj strani pak još veća sramota. Vlade nacionalnih država ne misle na ono bitno, na cjepivo, nego troše, bacaju, ne milijarde, nego stotine milijardi Eura ili Dolara na karantene, izolaciju i slične stvari i uvode svjetsko gospodarstvo u katastrofu.

To im ne ide teško, jer ne bacaju svoj, nego naš novac, i novac koji bi trebao pripadati budućim generacijama, a kojima su umjesto normalnog života namijenili bijedu i glad.

Koliko je onaj priglupi milijarder, Trump SVOG novca donirao za borbu protiv ove pošasti?

Tako se, eto, u našem vremenu i pred našim očima, zahvaljujući „vrhunskim budalama“, naše, vrlo novo doba kruni (koronira) velikom sramotom.

Čovjek se mora sramiti toga što je pripadnik ljudske vrste.

Eto, dakle:

Prije nešto više od jednog stoljeća jedan je mladi čovjek, s nešto malo novca, ALI SA MOĆNIM, KREATIVNIM MOZGOM učinio ono što danas ne mogu svi „vrhunski stručnjaci“ zajedno sa svim vladama svijeta i stotinama milijardi Dolara .- zaustavio je daleko goru, težu i opasniju pošast od Korone, a naše doba ni iz njegovog primjera ne može naučiti s čime se treba boriti protiv ovakvih pošasti.

Ah. jadni li smo.

No, što možemo?

Pogledajte ovo, možda nekog pokrene na to da nam pomogne:

KAKO OKONČATI EPIDEMIJU?

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/03/29/kako-okoncati-pandemiju/

BUDALA

Petar Bosnić Petrus
BUDALA
Bila jednom jedna budala.
Jedna ???????
Znam, dragi čitatelji, znam, u pravu ste.
Nije bila samo jedna, nego ih je bilo, i još ih uvijek ima bezbroj, ali sada kanimo pričati onoj jednoj koja nam je posebno zanimljiva.
A ta se skitala po svijetu i živjela na svoj način. Imala je bezbroj imena pa nije moguće znati koje je ono pravo.
Često je od drugih ljudi slušala da ne treba puno mariti za ljude koji pričaju tako da ih nitko ne može razumjeti, zato što su te njihove priče prave besmislice, a oni koji ih pričaju su obične budale.
Budali, koja uglavnom nikoga i ništa nije razumjela svidio se taj naputak i rado ga se pridržavala jer joj je on ostavljao dojam da je neobično mudra, pa je odmah, čim nekoga nije razumjela, a tih je bilo jako puno, odmah mu je, dakle, rekla da je obična budala.
Jednom, tako, na jednoj od njenih skitnji, ovoj budali pristupi jedan veliki mudrac, stupi s njom u razgovor i prijazno joj, dobronamjerno i prijateljski, na jednostavan način rekne neke uistinu mudre i važne stvari.
Budući da je mudrac bio veoma markantan i već po samom izgledu doimao se vrlo mudrim, budala ga je pažljivo slušala, ali usprkos velikoj pažnji i trudu ništa, ama baš ništa, nije razumjela.
Kad je mudrac završio svoj govor, budala mu reče:
„Znate što, gospodine?“
Što – upita radoznalo mudrac.
„Vi ste obična budala.“- odgovori mu glavni lik ove naše pričice.

KAKO OKONČATI PANDEMIJU ?

Petar Bosnić Petrus
KAKO OKONČATI PANDEMIJU?
Ne bih ulazio u neke široke rasprave nego samo naveo one metodske stvari koje su od presudne važnosti.
Već gotovo tri stotine godina u Europi se zna kako se proizvodi cjepivo protiv ovakvih bolesti.
Stručnjaci ga znadu.
Zašto onda već nije proizvedeno?
Pretpostavljam da nije zbog toga što je za hitnu proizvodnju cjepiva potrebno posegnuti za stvarima koje su za današnje ljude dosta degutantne, jer asociraju na kanibalizam i nekrofagiju, a nepromišljenim ljudima doimaju se i kao veoma nehumane. Stručnjacima se možda doimaju kao povratak na primitivne imunizacijske metode – variolaciju i prvobitnu inokulaciju.
No sada nije važna elegancija niti modernitet, nego spašavanje ljudskih života i spašavanje gospodarstva.
Cjepivo se vrlo brzo može spraviti tako da se donirana pluća onih ljudi koji su preminuli od korone upotrebe kao virusna masa za obradu i transformaciju u cjepivo. Manje je poznato da se tako spravljalo i vrlo efikasno cjepivo protiv, plućne kuge, najopasnije epidemijske bolesti koja se ikad pojavila.
Što je tu kanibalistično ili nehumano?
Ljudi već odavno doniraju svoje organe da bi spasili živote drugih ljudi.
Ovdje se radi o tome da, ako prevladamo odbojnost koja proizlazi iz loših predrasuda i nepromišljenosti, možemo proizvesti pouzdano cjepivo ZA NEKOLIKO DANA i spasiti možda i mnoge milijune života i buduće generacije od patnji koje će proizići iz uništenog gospodarstva, patnji koje će biti možda gore i raširenije od same bolesti koja je dovela do njih.
Evo, u samo nekoliko šturih, ali bitnih riječi o tome, kako bi trebala izgledati borba protiv ove pošasti:

CJEPIVO

CJEPIVO
Cjepivo za aktivnu imunizaciju na neku bolest postiže se tako što se uzročnici te bolesti, bakterije ili virusi oslabe, oštete ili umrtve, pa se onda s takvim uzročnicima zarazi zdravog čovjeka. Takvi, oslabljeni ili oštećeni uzročnici iz cjepiva izazivaju bolest, ali ne pravu, nego vrlo blagu i neškodljivu, ali istovremeno inteziviraju imunitet cjepljenoga, tako da se on ne može stvarno razboliti kad se zarazi neoslabljenim, virulentnim uzročnicima covida.
Cjepiva mogu imati i kontraefekte i naškoditi nekim ljudima. Neki od najjačih kontraefekata potiču iz toga što su virusi ili bakterije koji su transformirani u cjepivo bili uzgojeni na nekom ne-humanom objektu – u kokošjim jajima, embrijma pilića itd itd
Za ljude, najpouzdanije je cjepivo nastalo od virusa koji su uzgojeni u ljudskom organizmu. Ako je npr. virus uzgojen u plućima čovjeka koje je bolovao i umro samo od Kovida 19. onda takvo cjepivo praktički i nema kontraefekata, a može se i vrlo brzo i sa velikom sigurnošću staviti u upotrebu.
Dalje. Budući da je korona virus vrlo rezistentan izvan živog domodara, ostali patogeni koji bi se eventualno našli u plućima inaktivirali bi se puno prije od korone, pa bi cjepivo i s tog razloga bilo pouzdano.
Ima još dosta tih, povoljnih faktora, ali to je posao stručnjaka da ih iskoriste ili primjene. Ovo je samo ideja, obavijest. Nekad, davno za te stvari nitko nije znao, niti mario, pa je cjepivo ipak bilo dobro i spašavalo ljude, a spravljanje je trajalo samo jedan dan ili čak kraće.
Imajući to u vidu napisao sam da treba ovu epidemiju i masovno umiranje ljudi iskoristiti za stvaranje cjepiva koje bi ljudsku populaciju učinilo imunom na ovu bolest, smanjilo radikalno broj oboljelih i umrlih i pošast definitivno, za sva vremena, stavilo pod kontrolu, bez ikakve štete po gospodarstvo.

PRAVI PROBLEM

Petar Bosnić Petrus
PRAVI PROBLEM
Što se više upoznajem sa ovim problemom oko korona virusa, sve mi je manje jasno, kako je moguće, da u cijelom svijetu, u “zaborav” padne metoda proizvodnje aktivnog cjepiva (cjepiva za aktivnu imunizaciju), koja je poznata gotovo puna tri stoljeća i koja se na ovaj ili onaj način – pored drugih metoda i drugih vrsta cjepiva – prakticirala isto toliko vremena.
Tu postoji nešto što je van svake pameti, neka nepoznata sila ili moć koja nas upućuje na to da sve radimo krivo i na svoju štetu.
Karantene, izolacije i slične stvari su najgore metode sprečavanja širenja i liječenja bolesti, ali se moraju primjeniti tamo gdje nema cjepiva ili lijekova.
No cjepivo nam nije nadohvat ruke, NEGO U RUCI, jer znamo kako se spravlja i da ga se može vrlo brzo spraviti u svim potrebnim količinama i bez nekih velikih troškova.
To je bilo široko poznato i prije nego sam ja objavio onu svoju obavijest:
pa je pitanje zašto ga nitko nije proizveo i već okončao ovo što je više nekakva histerija, psihoza ili ludilo nego globalni zdrastveni problem.

KORONA – CJEPIVO ZA 9 DANA

 

Petar Bosnić Petrus

KORONA – cjepivo za 9 dana

Vjerojatno se sjećate da sam zagovarao liječenje Kovida 19 pomoću hipnoze.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2020/03/16/coronavirus-i-terapija-hipozom/

Znate i to kakva je bila reakcija.

Evo sada jednog pomalo morbidnog ili degutantnog ali djelotvornog prijedloga za cijepljenje, koji proizlazi iz standardne medicinske prakse, odnosno iz iskustva medicinske (imunološke ) znanosti.

Kratko.

Ko je čitao povijest medicine, taj se možda sijeća kakvo je bilo prvo cijepljenje protiv virusa velikih boginja -VARIOLACIJA.

Evo:

Ostrugale su se kraste od velikih boginja sa kože oboljeloga, osušile i samljele u fini prah. Onda se mala količina tog praha davala zdravim ljudima da ga udahnu kroz nos. To cijepljenje – variolacija – bilo je vrlo uspješno.

Sada se to može modificirati, ponoviti i ponavljati sve dok se ne izradi standardno, baždareno cjepivo.

Evo kako.

Budući da korona virus napada prvestveno pluća, u slučaju smrti oboljelog od korone, njegova pluća, za imunologa, su “farma” ili “njiva” na kojoj je uzgojeno jako puno virusa neophodnih za pripravu cjepiva.

Ako neki pacijent, prije smrti od Korone, donira svoje organe; onda mu se, pluća odmah nakon smrti mogu izvaditi, usitniti, dehidrirati, samljeti u fini prah i inaktivirati viruse, termičkom ili nekom drugom metodom. Mala količina tog praha može se dati zdravom čovjeku da ga udahne kroz nos, i nakon nekog vremena bit će imun na Corona virus, možda čak doživotno.

To je sve.

Od smrti donora pluća, do vakcinacijske upotrebe praha nastalog od njegovih pluća, koliko je do sada poznato, treba proći devet dana, a možda i znatno manje, zavisno od vremena potrebnog za inaktivaciju virusa.

S prahom od pluća jednog odraslog čovjeka može se cijepiti možda i milijun ljudi.

Liječnici će već paziti na to da je pacijent čijim se plućima koriste umro baš od korone, a ne neke druge bolesti, i da nije imao nekih drugih ozbiljnjih kontaginoznih bolesti.

“Vrhunski stručnjaci” ovdje će vjerojatno prigovoriti da je to povratak primitivnoj metodi.

Točno. Metoda je degutantna i primitivna, ali se pokazala efikasnom i pouzdanom, a to je ono što je važno, posebno zbog toga što se sigurno cjepivo može proizvesti u rekordno kratkom roku.

A što sa onima već oboljelima od korone?

Neka liječnici, ministri zdravstva, i vlade malo manje pažnje posvećuju svojoj karijeri, a više brinu o zdravlju pacijenata, pa će se latiti čak i hipnoze, te će i na taj način pokušati pomoći i već oboljelim  ljudima.

Izvanredna stanja traže i izvanredne, kreativne reakcije.

 

CORONAVIRUS I TERAPIJA HIPNOZOM

TERAPIJA HIPNOZOM
Ne treba nimalo sumnjati u naputke ministarstava i liječnika o tome da treba prati ruke, držati distancu, izolirati se itd. To je sve dobro i toga se treba pridržavati.
No treba imati u vidu da je to ono najmanje i daleko ispod razine onoga što stvarno možemo i što bi smo trebali učiniti.
A to što bi smo trebali učiniti svodi se na slijedeće:
Razviti imunitet na ovaj koronavirus.
Kako?
Kako?
Već sam prije opisao jedan od načina.
Evo ga:
TERAPIJA HIPNOZOM
Na osnovu svog hipnotizerkskg iskustva, mislim da treba:
pobuđivati strah u oboljelom, strah od smrti, i strastvenu želju za životom, i sugerirati mu da osjeća “neprijateljsko” djelovanje virusa, (djelovanje koje je stvarno ali je ispod praga svijesti), i sugerirati im da osjete tj. prepoznaju to neprijateljsko djelovanje, i nagovarati ih da odgovore “aktiviranjem žlijezda” koje će proizvodnjom “sokova” (antitijela) uništavati viuse….
Može se pokušati, masovno, putem televizije ili interneta.
Ovakva “terapija” pokazala se katkada izuzetno, gotovo nevjerojatno, moćna kod bolesti koje uzrokuju bakterije, a (po mom iskustvu), ne toliko uspješna kod virusnih bolesti.  (no ta razlika je diskutabilna).Vrlo dobra i funkcionalna strana hipnotičke terapije jest to što se pacijentima sugerira da se tako bore protiv bolesti onda kad spavaju, za vrijeme redovitog sna, što je dobro, jer onda je gotovo sva životna energija pacijenta na raspolaganju za borbu protiv virusa. I inače se, kao što je poznato, bolesnicima preporučuje da spavaju, leže i odmaraju se itd., radi toga da bi se brže i lakše oporavili.
Može se pokušati. Ne košta takoreći ništa. Hipnoza nije opasna, čak ni za djecu. Može dati rezultate, a ako ih ne bude dala, ništa neće biti izgubljeno.
Hipnotizer treba biti upućen barem u elementarno djelovanje patogena i samoobranu organizma, a svoje sugestije za borbu protiv bolesti treba  jednostavnim riječima prenijeti oboljelima i onima u izolaciji koji pretpostavljaju da su zaraženi. Opći sadržaj poruke koju hipnotizer prenosi oboljelima trebao bi formirati liječnik (imunolog) ili liječnički tim u suradnji s psihologom, a takav liječnik trebao bi također nadzirati i sadržaj sugestija, koji se može prilagođavati oboljelima i usvršavati.
Uvjeren sam da će se velik broj liječnika složiti samnom da čovjekova psiha pokreće ljudski organizam na borbu protiv bolesti, iako nije svjesna toga, i da je možda upravo ona, tamo gdje nema lijekova, najzaslužnija za stvaranje imuniteta i pobjedu nad bolešću. A ako doista jest tako, zašto onda ne pomoći psihi i ne podstaknuti ju na borbu protiv bolesti i prerane smrti oboljelog.
Spontano izlječenje (izlječenje bez upotrebe lijekova) je posljedica toga što je organizam proizveo antitjela i postao imun na bakterije ili  viruse koji su ga bili napali. Hipnozom se samo podstiče taj prirodni proces stvaranja antitijela i imuniteta.
Strah od smrti je možda najvažniji i najmoćniji prirodni čuvar zdravlja i života, a terapija hipnozom jedan od načina brzog stjecanja imuniteta koji je najbolja poznata, zaštita od uzročnika bolesti.
Imunitet na koronavirus može steći samo onaj ko je već zaražen njime i tako dosta brzo ozdraviti. Oni koji nisu zaraženi mogu samo pojačati nespecifični, opći imunitet, što je dobro. Ali, da to ne bi otišlo predaleko i uzrokovalo autoimune procese, ova vrsta terapije trebala bi također biti pod nadzorom imunologa.
Još nešto važno.
Ako bi se pokazala uspješnom, terapija hipnozom ne bi spasila samo živote ljudi, nego i gospodarstvo, kojeg restriktivne mjere; karantene, izolacija…… doslovno pustoše. Mogući masovni neredi i umiranje od gladi bit će puno gore nego umiranje od Covida 19.
HIPNOZA – ne-racionalna i ne-voljna sugestivnost i sugestibilnost velikog inteziteta  u okviru koje hipnotizer privremeno suspendira volju hipnotiziranoga i prenosi svoju volju na na njega. Paradoks hipnoze je u tome što je volja hipnotizera mnogostruko snažnija i svrsishodnija od one koju u svjesnom stanju može razviti neka osoba.
Hipnoza je, između ostalog, i jedna od najstarijih i najprimitivnijih metoda liječenja. Vrlo je slična vračanju.  Iako je znala biti nevjerojatno uspješna kao metoda liječenja, nikad se nije afirmirala, zato što ne daje nikakvo znanje o bolesti, njenim uzročnicima niti egzaktnim općeprimjenjivim metodama liječenja, a upravo je znanje o bolesti i metodama liječenja ono što je najpotrebnije ljudskoj vrsti.
Kao metoda liječenja koristila se tamo gdje nije pomagala galenska medicina. U starom Egiptu prakticirali su ju svećenici Katohe, a kod Grka Apolonovi svećenici. U novije vrijeme, – od Charcot-a i Freud-a – koristi se u psihoterapiji.
Još nešto.
I kad je efikasna, hipnoza je krajnje neekonomična tehnika liječenja.
Koliko bi trebalo hipnotizera da zaustavi neku ovakvu epidemiju?,
Ovdje treba imati na umu da je broj dobrih hipnotizera vrlo mali, apsolutno nedovoljan. No taj njen nedostatak i njena neekonomičnost danas bi se mogla prevladati korištenjem elektronskih medija: TV-om , internetom itd., pomoću kojih bi jedan hipnotizer mogao pomagati milijunima oboljelih.
Terapija hipnozom, ako pokaže zadovoljavajuće rezultate, mogla bi se prakticirati dok se ne osiguraju dovoljne količine cjepiva. Nakon toga mogla bi se vratiti u muzej ili kamo već pripada.