Skoči do sadržaja

POREZNA REFORMA

Petar Bosnić Petrus

POREZNA REFORMA

Početnica za budućnost

Počinjemo s izlaganjem o raspodjeli profita.

Pod profitom, obično se podrazumijeva bruto profit – cijeli višak vrijednosti koji nastaje nakon završenog poslovnog ciklusa: N – R – N’. To je nešto općepoznato i općepriznato.

No, mi se nećemo se usredotočiti na njega, nego na neto profit, tj. na onaj višak koji sirotom kapitalu ostane nakon što se podmire troškovi proizvodnje i prodaje; nakon što vlasnik i zaposlenici uzmu svoj dohodak; država porez, dobavljaći naplate sirovine i energiju koju su isporučili, gangsteri racket itd.

I to je nešto općepoznato i općepriznato.

Naše razmišljanje polazi, upravo od tih jednostavnih, poznatih i priznatih stvari.

No iz njih – pravilnim i nadahnutim razmišljanjem – dolazi se do nečeg ultraheretičnog, i, naizgled, sotonski izopačenog, nečeg u čemu će samo geniji, ili veliki poduzetnici obdareni još i snažnom misaonošću vidjeti čistu istinu. Na filozofe, humaniste, revolucionare, intelektualce, i moraliste uopće ne računamo. Oni su se i do sada odlikovali najizvrsnijim i najpotpunijim nerazumijevanjem kapitala, profita, ekonomije, novca, čovjeka i ostalih srodnih stvari.

Evo sada toga mog ultraheretičnog mišljenja.

(Ko je vjernik, neka se, prije čitanja, barem jednom prekrsti.)

Dakle:

Neposredna svrha svekolike ljudske proizvodnje jest i treba da bude PROFIT.

Stvari koje ljudi proizvode radi zadovoljenja svojih potreba trebaju biti sredstvo za stvaranje profita – gotovine.

Zašto je tome tako?

Evo kratkog odgovora.

Zbog specifične naravi ljudske vrste.

Ljudska se vrsta, naime, razlikuje se od ostalih po tome što ima neke metabiološke i transempirijske ciljeve koje može ostvariti isključivo radom kojim stvara i razvija ili usavršava jedno bićevito sredstvo za ostvarivanje tih ciljeva, ciljeva bez čijeg ostvarenja ljudski opstanak, odnosno opstanak ljudske vrste ne bi imao nikakvog smisla. To sredstvo poznato je i nepravedno ozloglašeno pod nazivom kapital, a taj kapital ja smatram umjetnim bićem.

U prethodnim radovima često sam navodio da je kapital najveće, odnosno jedino dobro kojeg je čovjek stvorio otkad postoji na ovom planetu. No ovdje neću pisati o tome, jer sam u tim, prethodnim radovima o tome već i previše pisao.

Da bi kapital mogao u potpnosti poslužiti kao bićevito sredstvo ostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva, mora se još razvijati. Neophodni razvoj tog sredstva, (kapitalaumjetnog bića), može se financirati isključivo profitom.

Nigdje, ni na nebu, ni na zemlji, a niti negdje između ili sa strane ne postoji neki drugi prikladan materijalni resurs kojim bi se mogao financirati njegov razvoj.

No, idemo korak dalje.

Jedan on najvažnijih socijalnih ili društvenotvornih ljudskih ciljeva je organizirati ljude u takvo društvo koje će moći stvarati što je moguće veći profit i investirati ga upravo u razvoj onog bićevitog sredstva za ostvarivanje ključnih ljudskih ciljeva – umjetnog bića, ali, investirati isključivo na takav NAČIN kojim će se istovremeno poboljšavati i ljudski život.

Ovdje će biti riječi upravo o takvoj raspodjeli ukupnog viška vrijednosti koja bi osigurala optimalni razvoj onog sredstva za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste (kapitala ili umjetnog bića), a ujedno omogućavala i kontinuirano olakšavanje i poboljšavanje ljudskog života.

Eto toliko.

A sad riječ dvije isključivo o toj raspodjeli viška vrijednosti.

***

Ukupni višak vrijednosti, bruto profit dijeli se između subjekata koji su sudjelovali u njegovom stvaranju:

  1. Samog kapitala,

2.Prirode.

3.Vlasnika kapitala.

4.Zaposlenika,

5.Države,

Svaki od ovih subjekata trebao bi dobijati srazmjeran dio viška vrijednosti ili bruto profita, srazmjeran radu, znanju ili materijalnim sredstvima koje je uložio u njegovo stvaranje.

Idemo redom.

  1. Kapital je minuli rad koji se oplođuje, uvećava i stvara višak vrijednosti i to posredstvom živog ili tekućeg rada. Kapital je ona glavnica (capitula), pa mu pripada odgovarajući dio viška vrijednosti.
  2. Prirodi pripada toliko koliko je potrebno da se zaliječe rane uzrokovane proizvodnjom i potrošnjom, tj. toliko koliko je potrebno da se spriječi bilo kakvo oštećivanje ili zagađivanje.
  3. Vlasniku kapitala pripada dio, jer je on akumulirao kapital, čuvao ga od rasipanja, a i sam je apstinirao od njegove potrošnje, a također je riskirao i svoju egzistenciju prilikom investiranja gotovinskog dijela kapitala u neki poslovni poduhvat.
  4. Zaposlenicima pripada dio, jer se bez njihovog živog ili tekućeg rada kapital ne može kretati, oplođivati niti uvećavati, tj. stvarati onaj višak koji se dijeli na već navedene subjekte.
  5. Državi pripada jedan dio viška vrijednosti, tj. bruto profita, jer je ona, pomoću zakona koje je propisala, sudova, policije i drugih institucija uredila društvo tako da je bilo moguće realizirati onaj ciklus, N-R-N’ i trgovati, tj. razmjenjivati robu za novac, održavati red i sigurnost, utjerivati pravdu, kažnjavati prestupnike itd. itd.

Ponovo: 1. 2. 3 .4. 5.

  1. Dio koji pripada kapitalu je onaj dio koji mu služi da se održi i da se razvija. Ovo drugo je jako važno, najvažnije, jer bez razvoja nema ni održanja. Kapital, naime, koji se ne razvija, brzo zaostaje i unište ga one čestice kapitala, tj. ona poduzeća koja se razvijaju – konkurencija. Taj dio viška vrijednosti koji pripada kapitalu trebao bi biti to veći, što je veći QPKkvocijent produktivnosti kapitala, odnosno stopa viška vrijednosti i profitna stopa, a, naravno, i masa kapitala.
  2. U prevenciju zagađivanja i oštećivanja prirode mora se ulagati, jer njeno oštećivanje i zagađivanje, gledano na duži rok, poskupljuje proizvodnju znatno više nego što iznose troškovi prevencije zagađivanja. Zbog toga zagađivanje i oštećivanje prirode usporava i ometa proces ostvarivanja ciljeva vrste i to takvim načinima koji, po mišljenjima velikog broja ljudi, mogu dovesti u pitanje opstanak civilizacije, pa čak i opstanak ljudske vrste.
  3. Dio koji pripada vlasniku kapitala također bi trebao biti proporcionalan njegovom udjelu, ali prvenstveno veličini QPK.

U slučaju da, umjesto živog privatnog vlasnika, tzv. fizičke osobe, bude uspostavljen umjetni vlasnik (koji je jedan novo tip pravne osobe), kako zahtjevaju moji zakoni prikazani u prethodnim radovima, onda bi cijeli dio koji bi trebao pripasti živom vlasniku pripao masi ili čestici upotreljenog kapitala – poduzeću – jer bi onda on, kapital, uspostavljanjem umjetnog vlasnika, postao vlasnik sebe samoga. Umjetni vlasnik bio bi pravni sljednik živog vlasnika.

  1. Zaposlenicima bi trebao pripadati dohodak čija bi se veličina izračunavala po formuli:

                                   Realizacija na tržištu

QPK = ————————————————————–

                                  Troškovi proizvodnje

i po tablici koja propisuje cijene radnih sati svih kvalifikacija i svake hijerarskijske veličine za svaki QPK.

Vrijednosti na tablici su samo ilustrativne. Prave vrijednosti bile bi izvedene iz Radne teorije vrijednosti koja garantira pravednu veličinu dohotka i pravedne razlike u velični dohadaka radnika sa različitim kvalifikacijama, što je od prvorazredne važnosti, jer bez pravde, kako kaže ona stara mudrost, ništa se ne može stvoriti, a ako se nešto i stvori, brzo će propasti, jer sve što je sagrađeno na nepravdi, kažu, osuđeno je na propast.

Plaće zaposlenika su to veće što je veći QPK kojeg ostvaruje poduzeće. te što je viša kvalifikacija i hijerarhijska visina radnog mjesta. No ključnu ulogu u određivanju veličine dohotka ima visina QPK.

Bolje poslovanje i bolji rad = veći profit i veći dohodak.

  1. Državi pripada onaj dio viška vrijednosti kojeg od milja zovemo porezom. To je, kako s pravom tvrde neki mislioci, cijena njene usluge u održavanju funkcionalnog reda i poretka, i to takvog društva koje je i samo organizacijsko ili političko sredstvo za ostvarivanje onih bitnih ciljeva ljudske vrste. No usluge nekadašnjih, a naročito sadašnjih država prečesto su slične uslugama onog Krilovljevog medvjeda. To je glavni razlog zbog kojeg mi tako jako volimo porez.

Napomena

Nasuprot idiotskoj hajci koja se diže protiv profita i povećavanja profitne stope ili QPK-a, ja zastupam tvrdnju da se mora raditi tako da profiti i profitne stope budu što veći, ali pod uvjetom da se nijednom subjektu, uključujući tu i prirodni okoliš, dakle, da se ni jednom subjektu ne čini neka šteta ili nepravda.

Profit se mora zasnivati isključivo na kreativnom i reproduktivnom ljudskom radu, i, naravno, radu kapitala umjetnog bića, koje je otjelotvoreno i djelotvorno znanje i mudrost cijele ljudske vrste, a koje je otjelotvoreno upravo radi toga da radi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Općenito, a i najstrože gledajući, pravi profit zapravo je opredmećena ili postvarena ljudska kreativnost i ljudsko znanje, a ne neki uspješno izveden trik ili lukavo izveden nepošteni čin, prijevara.

Eto, samo toliko u okviru ove napomene.

Prelazimo na drugu temu.

Ako bi u nekoj državi bio sustavno i potpuno etabliran umjetni vlasnik, onda bi on nužno bio i nekakav nadvladar i nadzornik i nad državnom administracijom i izabranim političarima, ministrima i vladom. Tada bi dohodak običnih državnih službenika i vladajuće političke vrhuške bio bi ovisan i upravo proporcionalan visini QEAD-a.

QEAD se izračunava po formuli.

                           Ukupne ušteđevine građana + ukupni profiti

 QEAD =     —————————————————————–

                               Troškovi funkcioniranja administracije

QEAD je brojka koja pokazuje: kolikog društvenog dohotka stvaranje, produktivnim društvenim subjektima, omogućuje administracija za svaku novčanu jedinicu koja se troši na njeno održavanje i funkcioniranje.

Formula pokazuje da bi administracija mogla ostvarivati svoj najvažniji i najprirodniji interes – što je moguće veći dohodak – isključivo putem povećavanja QEAD-a. Njega bi pak mogla povećavati jedino povećavanjem ušteđevina i životnog standarda građana i povećavanjem brutto i netto profita koje stvaraju poduzeća, te smanjivanjem troškova svog funkcioniranja.

Smanjivanje troškova vlastitog funkcioniranja moguće je ostvarivati smanjivanjem broja zaposlenih u administraciji, smanjivanjem strojnog parka koji se koristi, te nekretnina i što je moguće racionalnijim radom.

Iz gornje formule može se iščitati da bi u takvoj situaciji administratora i tzv, političara bilo vrlo malo, ali bi imali vrlo visoke dohotke, veliku moć i društveni ugled.

To nije loše, jer je posao vođenja države možda najteži ili najkompliciraniji posao za kojeg čovjeka zna i vrlo je, vrlo, vrlo malo onih ljudi koji ga mogu obavljati, pogotovo onih koji ga mogu obavljati uspješno, a pod uspješnim mislimo na to da ljudi dobro žive i da država, pored toga, ostvaruje još i državni suficit. Genijalni državnici puno su rjeđi nego genijalni umjetnici ili genijalni znanstvenici.

Stoga, svatko ko dobro vodi neko društvo ili državu, zaslužuje i treba imati i visok dohodak i veliku društvenu moć.

Cijena radnog sata i visina dohotka svakog pojedinog administratora određivala bi se tablicom:

Odjeljak 5 pokazuje da bi porez koji uzima država trebao biti vrlo mali. Najviše 5% od ostvarenog brutto profita. To se čini nevjerojatnim. No, neka onaj kome se to tako čini, neka se, dakle, taj podsjeti na činjenicu da danas, 2019. ima 17 država koje uzimaju porez od 2,5 % ili najviše 3% a njihove adminisracije i građani žive „ko bubrezi u loju“.

U onakvom državnom uređenju kakvo ja zagovaram, u svojim ranijim radovima, a koje bi bilo utemeljeno na umjetnom vlasniku, odnosno instituciji umjetnog vlasništva, države bi mogle uzimati još manje poreze, a njihove administracije mogle bi živjeti još puno bolje i imati puno veću i širu moć, a sami građani tih država neusporedivo bolji život, veću, slobodu i sigurnost, a i vedriji pogled u budućnost.

Isto bi trebalo biti i sa tzv. gospodarstvenim, radnicima i managerima. Njihovi bi dohoci također trebali biti visoki, posao siguran, a sigurno i društvo, budući da bi bila gotovo nikakva vjerojatnost da bi moglo biti takvih poduzeća koja bi zbog niskog QPK ili gubitaka opstajala na teret društva, jer bi održavanje takvih poduzeća bilo teško kazneno djelo, čija kažnjivost ne bi  zastarjevala.

No da se razumijemo. Takvo društvo koje bi na opisani način dijelilo višak vrijednosti ili bruto profit ne bi optimalno funkcioniralo odmah nakon etabliranja umjetnog vlasnika. Trebalo bi vremena da se pučanstvo navikne na primjereno stroge zakone koji bi štitili provođenje gornjih propisa, odgoj ljudi, mijenjanje navika i još mnogo toga.

Eto , to bi bilo to.

No imajte u vidu da je to tek kostur kostura mog cjelokupnog shvaćanja ovih stvari.

Ne bi bilo nimalo loše kad bi ste pročitali još barem

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Morate nešto čitati i učiti.

Ta ne možete stalno gledati samo porniće.

No, ima još nešto.

Upravo s mojim radovima počinje postojati istinska ekonomska znanost.Temeljni pojmovi dosadašnje ekonomije su čiste zablude suprotne istini.

I upravo su te, temeljne zablude dovele do ove epohalne krize u kojoj cijela civilizacija i čovjekov opstanak postaju upitni.

Ali ne radi se samo o zabludama na području ekonomije. To o profitu, što je prethodno bilo navedeno, i druge srodne stvari tek su površinske sitnice.

Ono najveće zlo puno je dublje.

Temelji cijelog našeg svjetonazora potpuno su krivi.

Ne shvatimo li to, nemamo nikakve budućnosti.

Hoćete li vi braniti te temelje našeg obrazovanja, kulture i svjetonazora za koje vaše najdublje biće nepogrešivo osjeća da nas vode u propast?

Naravno da nećete, nego ćete ih radije, čak i svjesno potkopavati i rušiti na sve moguće načine koji vam padnu na pamet.

I to će biti pametnije, poštenije i perspektivnije nego da se protiv svojih najdubljih, najmudrijih i najiskrenijih uvjerenja borite za učvršćivanje i održanje tih pogubnih zabluda samo zato što ste se navikli na njih.

Da bi smo radili pravo i kako treba, trebamo najprije shvatiti da po nekoj zloj inerciji radimo krivo i to najkrivlje i najgore, baš onda kad smo čvrsto uvjereni da radimo pravo.

To je teška, skliska i opasna situacija. Živimo u svojevrsnom kaosu u kojem laž često izgleda kao istina, a istina kao laž; dobro kao zlo, a zlo kao dobro.

Ne znam kako smo to, za samo jedno stoljeće, usprkos neviđenom razvoju tehnologije, otklizali i propali dotle da su neznanje, zablude i prosti idiotizam postali temeljima našeg odnosa prema svijetu, budućnosti i sebi samima.

Moji radovi i moja otkrića, poput izlazećeg sunca, otkrivaju pravo stanje i pravi poredak stvari, što je jedan od uvjeta da se počne raditi kako treba i izbjegne potpuna propast.

Htio, ne htio, ja moram priznati da sam baš JA istinska svjetlost svijeta.

Znam, znam. Sada mislite da sam lud ili ste mi pak zavidni jer mislite kako je to bajno, divno, veličanstveno…

Je, je, jako. Podsjetite se samo na to koliko Sunce mora vidjeti jada, bijede, zla, opačine, stradanja, nesreća, tragedija i sličnih sranja na svom putu oko svijeta, pa ćete odmah shvatiti kako je veličanstveno biti svjetlost svijeta. Da to siroto Sunce kojim slučajem ima srce, svaki bi mu dan, od tuge i žalosti, prepuklo dvadesetičetiri puta na dan.

I mi, ljudi, također vidimo da je naša životna situacije teška i jadna, a kako neki kažu, čak opasna po opstanak, ali nam zbog niske razine naše savjesti, zbog toga ne puca srce, nego neka druga stvar. Mislim, naravno, na prsluk, a ne na ono na što ste vi pomislili.

No pustimo to.

Ko ne zna ništa od onoga o čemu sam ja pisao, a to su gotovo svi ljudi, ti su jadnici u sličnom položaju kao i neandertalci u odnosu na ljude s kraja pretprošlog i početka prošlog stoljeća, a to je sramota. Cijeli ovaj, današnji, zasrani svijet je naša sramota. A o nama samima da i ne govorim.

Stoga, moj, prijateljski savjet.

Ako vam je stalo do otkrivanja one umirujuće istine i znanja, koji su melem za dušu i do kakvog, takvog samopoštovanja, pročitajte nešto od onog što sam napisao i ne zamjerite ako je i tu pala koja oštrija ili ružnija riječ.

POREZ

A sada riječ dvije porezu koji je neophodan za opstanak i funkcioniranje društva i države, ali koji se također može pretvoriti i u sredstvo za njihovo uništenje.

Čitatelju je sigurno poznato da je A. Smith u „Bogatstvu naroda“ prvi jasno i razložno ukazao na raison d’etre poreza i postavio temelje, odnosno načela pravednog i funkcionalnog oporezivanja. U ono, njegovo vrijeme, cilj je bio: kako ubrati što je moguće veći porez činjenjem što je moguće manje nepravde i štete.

Danas je također cilj ubrati što je moguće veći porez ali se za pravdu i nepravdu pritom slabo mari. Štoviše opće veličine svih današnjih poreza u svim državama, (osim u onim tzv. poreskim rajevima), nepravedno su i pogubno visoke, ali kako se radi o svim „normalnim“ državama, i to se smatra normalnim i čak opravdanim. To je način na koji se skriva velika nepravda i zlo, jer ono što svi rade, to se obično smatra nečim normalnim i dobrim.

Tako veliki i visoki porezi proizlaze prvenstveno iz prekomjerno nabujalog administrativnog aparata, goleme vojne industrije, lagodnog i niskoproduktivnog načina življenja suvremenih generacija, a i koječega još. Sumarno govoreći, došlo je do toga da puno ljudi prima dobar dohodak a da nimalo ne doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Rezultat je to da, usprkos tehnološkom napretku, život ljudi ne postaje nimalo bolji, nego čak gori. Ali, ne radi se samo o ljudima i civilizaciji. I prirodno biće, živa osnova ljudskog svijeta je u sve gorem stanju.

U društvu za koje se mi zalažemo, a koje bi bilo utemeljeno na instituciji umjetnog vlasništva, zbog načina na koji bi državni aparat dobijao dohodak, državi bi bilo u interesu da ubire što je moguće manji porez i da pri tome postupa što je moguće pravednije i funkcionalnije.

Radi toga da naša poruka bude što jasnija, evo ponovo one formule po kojoj bi se administraciji, ljudima koji rade u javnim službama i državi općenito određivala veličina dohotka kojeg dobija:

Ta je formula ključ svega, jer ona administraciju motivira na dobar rad, daje joj autonomiju i stvarnu vlast i nedodirljivost, dok god dobro radi.

                           Ukupne ušteđevine građana + ukupni profiti

 QEAD =     —————————————————————–

                               Troškovi funkcioniranja administracije

Već smo rekli da je ključni, najveći, najnormalniji i najprirodniji interes administracije, odnosno državnog ili javnog aparata što je moguće veći dohodak, i da bi ga ona mogla povećavati isključivo povećavanjem QEADA, a on bi se mogao povećavati isključivo povećavanjem brojnika gornje formule i smanjivanjem nazivnika.

Iz toga je sasvim jasno da bi administracija, ili država nastojala uzimati što je moguće manji porez.

No s time nije sve riješeno.

Ostalo je još pitanje pravednog plaćanja poreza.

Evo formule koja bi to osiguravala:

                                                            Brutto profit

                                                            —————-

                                                                  QPK

Veličina poreza =  —————————————————————–

                                                                  100

                                                     ————————-

                                                          Porezna stopa

Kad se sredi ovaj dvojni razlomak, dobije se slijedeća formula.

                                        Brutto profit x porezna stopa

Veličina poreza = ———————————————————

                                                    100 x QPK

Primjer:

Pretpostavimo da imamo dva poduzeća koji postižu godišnji brutto profit od milijun dolara. Oba se poduzeća oporezuju po istoj poreznoj stopi od 5%. No jedno od njih ima QPK 1,20, a drugo 2,00. Ono sa nižim QPK-om, 1,20, platit će porez u iznosu od 41 666 $ a drugo, koje ima QPK 2,00 platiti će 25 000 $. Da nema onoga QPK svako od ona dva poduzeća, pri onoj istoj poreznoj stopi, od 5% plaćalo bi porez od 50 000 $.

Visina poreza treba biti obrnuto proporcionalna visini QPK.

Zašto

Zato da motivira poduzeća na razvoj, a ne toliko na prosto proširivanje ili uvećavanje. Razvoj je, naime, za društvo, bitno bolja opcija od prostog uvećavanja, jer razvoj vodi ka ostvarivanju ciljeva društva i ciljeva vrste, a prosto uvećavanje ne.

Drugi je razlog je pravda. Naime, ono poduzeće koje ima viši QPK već uložilo novčana sredstva u svoj razvoj ili je naprosto, na osnovu intelektualnih iznašašća ili darovitosti bolje, ekonomičnije i racionalnije poslovalo i radilo, što bi porezna politika trebala uvažavati i nagrađivati.

Podrazumijeva se, naravno, ono što smo već puno puta rekli: da je viši QPK postignut isključivo zakonitim sredstvima i da pri tome nije učinjena nikakva šteta ili nepravda ni jednom subjektu.

U ovakvom načinu oporezivanja kakvo mi zahtjevamo ne bi bilo „horizontalne jednakosti“ ili tzv. „horizontalne pravednosti“. Današnja horizontalna jednakost ili pravednost, onako kako se prakticira – da se za jednako velik brutto profit uvijek plaća jednako velik porez – zapravo je nepravda, jer sva poduzeća nemaju jednako velik QPK, pa „horizontalna pravednost“ nagrađuje lošija poduzeća, a kažnjava.bolja i društveno korisnija.

Poduzeća sa većim QPK-om, već su prije samog oporezivanja dala društvu, odnosno državi veći doprinos od onih sa manjim QPK-om, pa bi bilo pravedno da im se za toliko smanji veličina poreza, a ona formula najpreciznije i najpravednije određuje za koliko im se on treba smanjiti.

Da li će administracija ili država u društvu utemeljenom na instituciji umjetnog vlasništva, osim poreza na dobit, uzimati još i neke druge poreze ili prireze, odgovor na to pitanje može se ostaviti samoj državi, jer dok god dohodak države, njenih institucija i zaposlenika ovisi o visini QEAD-a, ona će, radi ostvarenja svojih interesa nastojati što je moguće pravednije i blaže oporezivati i uzimati što manje poreze i na što ekonomičniji i ugodniji način, kako su to zahtjevali A. Smith i ostali ekonomski teoretičari.

Ovdje bi od velike koristi bili i strogi zakoni, koji bi vrlo oštrim kaznama suzbijali volju za utajom poreza ili nekim drugim, sličnim evazijskim majstorijama. Niski porezi a visoke kazne za kršenje zakona o porezu veoma bi pomogli stvaranju poreske discipline i povećavanju ekonomičnosti ubiranja poreza.

A sad nešto važno.

Cilj države, odnosno njenih institucija i ljudi koji obnašaju vlast jest stvaranje državnog suficita, i to pomoću dobrih i funkcionalnih zakona. Prema Zakonu o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, ona državna vlast čije bi vladanje rezultiralo QEAD-om koji bi bio manji od, npr.: 1,20 automatski bi gubila vlast i morala bi dati ostavku., jer tako nizak QEAD ne omogućuje stvaranje državnog suficita. Svako produžavanje mandata nakon toga bilo bi teško kazneno djelo uzurpacije vlasti koje ne bi zastarjevalo.

No, idemo korak dalje.

Sam po sebi, porez je sredstvo koje snižava neposrednu ekonomičnost i profitabilnost poduzeća, a i životni standard građana. Budući da država ne stvara profit, nego svim poslovnim ljudima daje mogućnost da ga stvore, te da se državni suficit sastoji od svih profita i ušteđevina građana, po mom Zakonu o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, država bi tendirala ka tome da što manje snižava ekonomičnost i profitabilnost poduzeća i mogućnosti štednje kod građana. To bi odgovaralo i samoj državi, jer bi joj povećavalo QEAD, a samim tim i dohodak njenih zaposlenika idohodak i produžavalo mandat političkoj vrhuški.

(Ovdje se pretpostavlja da čitatelj razumije da državni suficit i dohodak države, odnosno njenih zaposlenika nisu ista stvar.)

Jasno, državni suficiti ne bi se smjeli pasivno i besposleno izležavati i ljenčariti u hladovini bančinih trezora ili na državnim bankovnim računima, jer bi se tako pretvarali u beskorisno zakopano blago, nego bi se morali investirati, odnosno, „bacati na milost i nemilost tržišta“, kako se duhovito, bio izrazio K. Marx. Ovdje bi bilo najvažnije paziti na to da se novac za investicije daje samo onim pothvatima za koje se može, sa dosta velikom sigurnošću, zaključiti da će biti unosni, jer bi od loših, neunosnih investicija padala ministarstva i vlade.

Državni suficiti su materijalni resursi kojima se financira razvoj civilizacije.

Vjerujem da je većini čitatelja vrlo čudno da se koristim terminom „državni suficit“, jer je taj termin već prije nekoliko desetljeća pao u zaborav. A u zaborav je pao nakon što su države, umjesto suficita, poput Marije Antoinette, zvane Madame Deficit, počele masovno stvarati državne deficite. Ove godine, 2019. deficit ili dug kojeg je stvorila ljudska vrsta iznosi cca sedamdeset trilijuna dolara. Toliko smo dužni budućim generacijama. I ne samo njima. Naš relativno visoki životni standard održavamo tako što oštećujemo i iscrpljujemo prirodno biće, živi i neživi prirodni okoliš. Tu je nastao veliki dug prema prirodi. Puno je ljudi koji misle da tim dugom dovodimo u pitanje čak i svoj opstanak.

Toliko o tome.

A sada još nekoliko riječi radi toga da bi se uvidjele prave dimenzije preokreta kojeg stvara institucija umjetnog vlasništva i ovaj novi način oporezivanja.

Ona formula za izračunavanje veličine QEAD-a,

                           Ukupne ušteđevine građana + ukupni profiti

 QEAD =     —————————————————————–

                               Troškovi funkcioniranja administracije

Može se izraziti i u skraćenom obliku:

Državni suficit

QEAD = ————————————————————

Troškovi njegove proizvodnje

Ta formula ukazuje i na stanovitu sličnost, a i na razlike između poduzeća i države. I država i poduzeće trebaju proizvoditi višak vrijednosti. Poduzeće treba proizvoditi profit, a država suficit. Profit se stvara proizvodnjom dobrih, poželjnih roba i njihovom prodajom, a suficit donošenjem dobrih zakona i njihovom dobrom primjenom. Profit (netto profit) je sredstvo za samorazvoj poduzeća, a suficit sredstvo za samorazvoj pojedinih država, ali  i cijele sveljudske ili globalne civilizacije.

Budući da je civilizacija tjelesni oblik umjetnog bića, u prethodnim radovima naglašavao sam to da je suficit sredstvo za razvoj umjetnog bića, a umjetno biće sredstvo, odnosno bićeviti instrument za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, tako da su drfžavni suficiti ustvari sredstvo za ostvarivanje tih, ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Pravo govoreći, to bi tako tek trebalo biti. No, zbog toga što su djelatnosti nacionalnih administracija izvan svake kontrole; zbog nepostojanja nekakve svjetske ili globalne države; zbog prekomjerne proizvodnje oružja, danas se državni suficiti (ako se uopće negdje stvore) koriste kao sredstvo za razaranje civilizacije i onemogućavanje ostvarenja ciljeva ljudske vrste.

No vratimo se porezu.

Ogledajmo koje bi bile posljedice formiranja društva i države na temelju institucije umjetnog vlasništva i ovog, novog načina oporezivanja

Prvo što se vidi jest to da bi građani doživljavali državu kao neko profitabilno i pouzdano poduzeće u kojem ne bi morali raditi, nego bi, plaćanjem poreza zapravo kupovali njene dionice i živjeli od dividendi, koje bi se sastojale, dijelom iz gotovine, a dijelom iz sveopće skrbi države o građanima i ostalim subjektima koji čine državu.

Iz toga je, kao dva plus dva, jasno da bi u takvoj državi svatko htio biti poreski obveznik i da bi svi poreski obveznici htjeli plaćati što veći porez, a ne što manji.

Zašto?

Razlog je jednostavan.

Time bi sa malo novca, tuđim, stručnim trudom i brigom, lakše i ekonomičnije rješavali velik broj svojih egzistencijalnih problema.

***

Eto, samo toliko o preokretu kojeg bi stvorio umjetni vlasnik i novi način oporezivanja – preokretu koji državu, a i građane, nakon toliko tisuća godina dubljenja na glavi ne bi ukinuo, nego preokrenuo i postavio na noge.

 ***

Nadam se da sam dovoljno jasno pokazao da je interese svih subjekata koji čine državu i same države moguće postaviti u takve odnose u kojima će svatko gledati samo svoje interese, a smjeti će ih ostvarivati isključivo na NAČIN koji vodi ka ostvarivanju ciljeva društva i ono što je najvažnije: ciljeva cijele ljudske vrste, jer što vrijedi to ako nekoliko država ostvari svoje ciljeve a vrsta propadne i izumre ili se naprosto izgubi u ratovima ili jalovim djelatnostima koja ne vode nikuda.

Ako propadne vrsta, propadaju svi.

Klasična nacionalna ili državna ekonomija (oikonomia politike) nije znala za ciljeve vrste, nego samo za ciljeve fizičkih i pravnih osoba i, najviše, za nacionalne ciljeve, koji su se ostvarivali suprotstavljanjem drugim nacijama. Tako je klasična ekonomija stvorila ovaj način opstanka koji nije ništa drugo do onaj Hobbes-ov intranacionalni i prvenstveno internacionalni bellum omnium contra omnes – rat svih protiv sviju,  koji se najprije odvija kao konkurencija, a potom nužno prelazi u oružani rat. (Carl. von Clausewitz – „Rat je nastavak jedne iste politike, samo drugim sredstvima“ – Veliko Clausewittz, pored svoje genijalnosti bio je i vrlo iskren čovjek.).

Sada, kad su se usavršila i umnožila razna oružja, taj način opstanka pretvara se u put u propast.

Stoga ja klasičnoj nacionalnoj ekonomiji suprotstavljam ekonomiju ljudske vrste (oikonomia anthroponike), kod koje su najvažniji oni ultimativni ciljevi ljudske vrste, a koja zahtjeva da svaka nacionalna ili lokalna država ostvaruje svoje ciljeve, ali isključivo na NAČIN kojim doprinosi ostvarivanju ciljeva svjetske države i ciljeva ljudske vrste.

Zašto je klasična ekonomska znanost tako plitko postavila i shvatila ove stvari?

Vjerojatno zato što se već tisućama godina, a i dan danas podrazumjeva da je postojanje ljudske vrste nešto neupitno i da se njeni ciljevi, ukoliko ih je itko uopće imao i ima na pameti, ostvaruju sami od sebe. Zbog toga nitko nije mislio, ni o vrsti, ni i o ostvarenju njenih ciljeva. No razvoj događaja u zadnjim vremenima nesumnjivo je pokazao da opstanak ljudske vrste nije nimalo neupitan i  samorazumljiv, nego dapače, vrlo upitan, i da se ona neće moći održati u postojanju ne povede li računa o sebi i načinu ostvarivanja svojih interesa i metabioloških ciljeva.

No vratimo se državi.

Iz prethodnog teksta trebalo bi biti jasno da hipotetsku buduću državu (ni onu nacionalnu, a niti svjetsku ili globalnu), nisam gradio na onoj „visokoj svijesti“, “visokoj svijesti” ili moralu, jer su to suviše magloviti temelji koji ne bi mogli nositi ni najlakšu državnu zgradu. Dobre, perspektivne države grade se na temelju prava i dobrih zakona. A dobri zakoni su oni koji, kako smo već rekli, državama omogućuju da ostvare svoje  interese i ciljeve, ali  isključivo na NAČIN kojim daju doprinose ostvarenju ciljeva vrste.

***

Imajte u vidu da je ovo samo kostur kostura mog cjelokupnog učenja. Neke, presudno važne detalje za razumijevanje ovih stvari i svijeta uopće možete naći u mojim prethodnim spisima, a budući da znam da ne volite puno čitati. preporučujem vam tekst.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

%d blogeri kao ovaj: