Skoči do sadržaja

SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM

Petar Bosnić Petrus

SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM

Da vam malo otvorim oči.

Ona privatizacijska pljačka društva koja je i danas aktualna u našim krajevima počela je sa radničkim samoupravljanjem.

K k k k, kako to?

 L l l l, lijepo.

Radnici su bili vlasnici sredstava za proizvodnju i kao vlasnici redovito su odlučivali da se višak vrijednosti upotrijebi za podizanje njihovog životnog standarda i to nauštrb razvoja tzv. proizvodnih sredstava.

Jasno je da je takva politika onemogućavala razvoj onih „sredstava za proizvodnju“ – društvenog kapitala – što je nužno rezultiralo gubitkom konkurentnosti i nužnim propadanjem gospodarstva, društva i države.

To je bila prava, ali na zakonu osnovana privatizacijska pljačka društvenog kapitala i njegovo pretvaranje u neproduktivno privatno dobro. Posredno, to je bila i pljačka budućih generacija – jedan od uzroka našeg današnjeg siromaštva.

Kad je bilo uspostavljeno i ono društveno samoupravljanje, ova se bolest proširila na cijelo društvo i propast je bila brza i neminovna. Komunistička partija nije se mogla dugo odupirati ovoj pljački, jer je jedan od najvažnijih njenih ciljeva bio podizanje životnog standarda i kvalitete života širokih narodnih masa. No nitko nije računao na to da bi se taj životni standard mogao podignuti i pljačkom društvenog kapitala i njegovim uništavanjem, tako da slijedeće generacije više nemaju od čega živjeti. Današnji ljudi još nisu progledali i ne vide da je to privremeno socijalističko „bogatstvo“ nastalo pljačkom, društva i budućih generacija.

Društveno samoupravljanje kojeg gotovo svi značajniji svjetski mislioci smatraju najvećim svjetskim dosegom u razvoju društva, zapravo je najveći nazadak i propadanje društva u cijeloj ljudskoj povijesti. Samoupravljači su zaboravili jednu od temeljnih civilizacijskih tekovina – podjelu rada prema sposobnostima – pa su radnicima koji nisu bili sposobni za poduzetništvo, upravljanje, niti vlasnikovanje, a nisu bili niti zainteresirani za to, uvalili još i poduzetničke, upravne, tj. managerske i vlasničke funkcije. To je bio velik, golem civilizacijski nazadak, kojeg samo budala ili neka seljačina može shvatiti kao nekakav napredak.

No bilo je divno živjeti u tom društvu. Meni također, jer nisam volio raditi. Užitak mi nije kvarila niti jasna svijest o tome da je takvo društvo neodrživo i da mora propasti, a nije mi se dogodilo niti štogod loše kad sam to otvoreno i javno govorio, jer sam zapravo samo izgovarao onu zlu slutnju što je ležala u dnu srca svih tadašnjih ljudi. Samo sam bio tretiran kao disident i izopćenik.

Riječ, dvije o ekonomskoj politici samoupravnog  socijalizma.

Marx o tome nije govorio, ali jest poznati i vrlo cijenjeni francuski teoretičar prava, Leon Duguit, začetnik škole solidarističkih teorija prava.

Taj je idiot smatrao da se pravo i humano društvo treba temeljiti na solidarnosti, te da pravni i ekonomski sistem dobre države također treba utemeljiti na principu solidarnosti.

Lideri samoupravnog socijalističkog društva poslušali su tu njegovu riječ i sproveli je u praksu.

Što je proizišlo iz toga?

Poduzeća koja su dobro i uspješno poslovala trebala su pomagati onima koja su bila u gubicima.

Ja sam vrlo rano počeo pratiti ekonomska i politička kretanja i imao sam perčesto priliku vidjeti da su radnici gubitaških poduzeća imali bolje, tj. veće plaće od radnika onih poduzeća koja su svoju dobit žrtvovala za saniranje gubitaka tih gubitaša.

Ta je solidarnost, dakle, bila kažnjavanje dobrih ekonomskih subjekata i radnika koji su se mučili i brinuli o poslu, i nagrađivanje onih koji nisu htjeli raditi i koji su stvarali gubitke i činili štetu.

Zar je onda čudno što je u tom vremenu nastala ona posprdna pjesmica.

„Živio rad, živio trud, neka radi ko je lud!“

Uistinu, samo bi lud čovjek radio tamo gdje može bolje živjeti od nerada.

Eto, nadam se da ste sada progledali barem vi koji ovo čitate ili da ćete uskoro progledati od čudotvorne, sizifovske ljekovitosti ovog kratkog teksta.

No, da nastavimo dalje gurati ovaj naš Sizifov kamen.

Takva ekonomska politika samoupravnog socijalizma bila je zapravo politika kvarenja cijelog naroda. I baš je stanovita pokvarenost, razularenost i nekakva bolesna razmaženost širokih narodnih slojeva ono do čega je doveo samoupravni socijalizam i ta „solidarnost“.

Evo kako trebaju stajati stvari sa solidarnošću.

Ona je potrebna, štoviše, nužna tamo gdje je došlo do neke katastrofe i ne može se živjeti na „normalan“ način, No tamo gdje vladaju koliko, toliko normalni uvjeti za život na osnovu rada, tu život, društvo i ekonomiju treba utemeljiti na funkcionalnosti, a ne na solidarnosti.

Pod funkcionalnošću podrazumjevamo sposobnost ljudi i cijelog društva društva da ostvaruju SVOJE ciljeve, ali na NAČIN kojim istovremeno daju doprinose za ostvarivanje ciljeva društva, a društvo; da daje doprinose za ostvarivanje ciljeva cijele ljudske vrste.

Kad je propao socijalizam, oni samoupravljači koji su živjeli na tuđi račun i na tuđoj muci, i kojima se osladio život bez rada, prvi su se snašli i prigrabili poduzeća i vlast i nastavili politiku „solidarnosti“ još žešće i solidarnije i doveli narod do prosjačkog štapa, pa i do početka procesa izumiranja.

Ima još nešto što se ne smije prešutjeti.

I među republikama je vladao taj princip „solidarnosti“. Srbija, Hrvatska i Slovenija, uplaćivale su znatne sume u Fond solidarnosti. Novac iz tog fonda trošio se u Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj gori, Bosni, i nešto malo u Hrvatskoj – na Žumberku i u Dalmatinskoj Zagori.

Novac je potrošen uglavnom na gradnju vila i vikendica na atraktivnim mjestima, i na financiranje admistracije koja je od toga počela bujati, a potrošen je naravno i na druge, slične stvari.

Novi Ohrid npr. – elitno kontinentalno balkansko ljetovalište i zimovalište izgrađen je novcem iz Fonda solidarnosti. Ali to je bila tek sitnica. Koliko su novca progutale tzv. promašene investicije: Obrovac, Feni i još ohoho drugih.

Prava pomoć siromašnijim rebublikama bila bi, npr. dozvola da imaju manje poreze u industrijskom i poljoprivrednom sektoru proizvodnje. Manji porezi privukli bi društveni kapital iz drugih republika, pa bi se one, siromašne republike podigle ne čineći štetu onima koje su radile i trudile se.

Ako ovo imate u vidu nećete se više čuditi što je u republikama nakon propasti i raspada samoupravne socijalistčke Jugoslavije buknuo koljački nacionalizam. Stala braća izravnavati račune. Nevin protiv nevinoga, baš kao kriv protiv krivoga. Žrtva protiv žrtve, baš kao krvnik protiv krvnika.

Toliko o tome.

Ljudi koji još nisu progledali, jako žale za tim socijalizmom i kažu da su ga upropastili brojni neprijatelji.

Njima mogu reći samo to: da je on nešto vrijedio, ne bi propao. Dobra su ili vrijedna samo ona društva koja u sebi, u svojoj strukturi imaju moć samoodržanja. Ta ih moć, usprkos svim napadima, održava sve dok ne izvrše svoju povijesnu misiju. Takvi su bili: plemenska zajednica u neolitu, robovlasništvo u antici i građansko kapitalističko društvo u novom vremenu.

Povijesna misija socijalizma bila je samo to da praktično pokaže, tj. potvrdi, dokaže ono što je tvrdio već Aristotel; da takvo društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu, o kojem su neki, čak i veliki sanjari sanjali već više od dvije tisuće godina, dakle, da takvo društvo nije dovoljno dobro, odnosno da ne može poslužiti niti kao sredstvo za ostvarivanje svojih vlastitih ciljeva , a kamo li ciljeva ljudske vrste.

Kapitalizam je imao puno više neprijatelja i puno moćnije neprijatelje od socijalizma, pa nije propao, nego se, usprkos njihovim napadima održao, izvršio svoju povijesnu misiju i napravio čuda nad čudima. Čak ga ni Marx, ni Sovjeti niti „proleteri svih zemalja“ nisu ga mogli ukinuti ili uništiti.

No i njegovo vrijeme prolazi ili je zapravo već prošlo i pretvara se u balast kojeg se treba što hitnije oslobađati.

Ali to nitko ne vidi. Planet Zemlja pretvorila se u Planet slijepaca koji vide samo kad se okrenu prema prošlosti, i to samo antinomiju: kapializam vs socijalizam, a kod nas još i antinomiju: Ustaše vs Partizani.

No pustimo to.

Ko ne želi biti slijep i ko želi istinski ljudski živjeti, nastoji zasnovati takvo društvo koje će u idućim stolječima ili tisućljećima biti adekvatno organizacijsko i političko sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

A ako za ostvarivanje tog cilja više ne možemo preporučiti, ni socijalizam, ni kapitalizam, kakvo društvo onda možemo preporučiti?

Preporučujemo, eto, jedno još neimenovano društvo u kojem će svi subjekti koji ga čine raditi na ostvarenju SVOJIH ciljeva, ali isključivo na NAČIN kojim se istovremeno daje i doprinos ostvarivanju ciljeva društva, i u kojem će svaka generacija ostvarivati SVOJE ciljeve, ali opet na NAČIN kojim se istovremeno daje doprinos ostvarivanju ciljeva društva i cijele ljudske vrste.

A kako se to postiže, može se vidjeti u zakonima koje sam sačinio, a koji bi trebali biti temelj njegovog ustava ili implementacija u postojeće ustave.

Društvo koje nas čeka temelji se na novom obliku vlasništva koje nije, ni društveno, ni privatno, nego umjetno – zasnovano je na instituciji umjetnog vlasništva.

Umjetni vlasnik ili institucija umjetnog vlasništva je ona epohalna novost na kojoj će biti utemeljena društva idućih nekoliko tisuća godina.

Umjetni vlasnik nije nikakav robot, nego kapital koji se na osnovu specifičnih zakona trasformira u jedan potpuno novi tip pravne osobe, koja u sebi objedinjuje, i funkcionalnost, i humanost, i pravednost. U sferi politike, umjetni vlasnik bio bi  nekakav nadvladar – supervizor koji bi nadgledao efikasnost političkih vlasti, i brzo derogirao one koje ne bi bile dovoljno efikasne.Više i detaljnije o tome imate u mojim prethodnim radovima.

To društvo budućnosti ne bi bilo ni socijalističko, ni kapitalističko, a, naravno, ni ustaško, ni partizansko i, premda sam mu već davao različita imena, još ne znam kako bih ga nazvao. I, makar to društvo još ne postoji realno, ono je realnije od ove tekuće ili aktualne socijalističko-kapitalističke i ustaško-partizanske trakavičaste prošlosti. No čini se da ljudi još nemaju dovoljno dobar vid da bi ga mogli vidjeti, pa se ja, ovakvim tekstovima trudim otvoriti im oči i vratiti vid.

Još jedan tragikomičan paradoks.

Potpuno slijepi ljudi, koji bauljaju kojekuda ili se vrte u krug vjeruju da idu nekim svojim putem.

Oni koji nešto vide, a ti su vrlo rijetki, znaju da ne znaju i vide da ne vide put kojim bi trebali ići, pa slijede mene i moje ideje. Ja sam im putokaz i voditelj.

Eto.

Jedino gledanjem kroz moje oči, današnje čovječanstvo može vidjeti put kojim treba ići.

%d blogeri kao ovaj: