Skoči do sadržaja

ŠTO JE KAPITAL?

Petar Bosnić Petrus

ŠTO JE KAPITAL?

Dosad su mislioci pokušavali shvatiti kako kapital funkcionira, dok se radilo o tome da je trebalo odgovoriti na pitanje: što je kapital?

Dole sam na nekoliko mjesta identificirao kapital sa mitskim mačem Excaliburom. Poznavanje metaforike tog mitskog mača i pojma bićevitosti, lako će pokazati o čemu se tu radi, a pokazati će i to da mitos nije u nekakvom nespojivom neskladu sa logosom, nego su oni, štoviše, u vrlo tijesnoj vezi – veoma različiti, antitetični izrazi jedne te iste ideje.

„Nije civilizacija stvorila mitove – rekao je jedan mislilac – nego mitovi civilizaciju.“

Ljudski svijet nastao je iz velikih snova.

Posebnu važnost imaju oni djelovi teksta koji govore o instituciji vlasništva, koja je korjen društva i o tome da se o usavršavanju, dobrom, produktivnom funkcioniranju društva, napretku i pravdi ne može ni sanjati ako se ne razvija institucija vlasništva.

***

Nego, da počnem.

Onim ljudima koji poznaju germansku mitologiju, lako će biti shvatiti tvrdnju da je u osnovi duha te mitologije ležala ideja da oruđa i oružja koja izrađuje čovjek trebaju biti bićevita, što nije bio slučaj ni u jednoj drugoj mitologiji.

Kod Grka, npr., Ahilejevo oružje, koje je iskovao sam bog Hefest, bilo je samo iznimno kvalitetna stvar, isto tako i Teukarov štit, ili Filoktetov i Odisejev luk.

Kod Germana, međutim, ovakva su oružja bila čudotvorna ili možda bolje da kažemo bićevita, jer su imala nadnaravna ili nadstvarna svojstva. To se nije vidjelo samo po njihovoj izuzetno velikoj moći, nego i po tome što su ta oruđa i oružja imala i svoja osobna imena. Mačevi: Balmung, Gramm, Vasek, Orlandov Durendal, Votanovo koplje Gungnir, Thorov čekić Mjolnir, Hejmdalov rog Gjalahorn itd.

Čini se da je germanska mitologija, kako je gore nagovješteno, ovim svojim nazorom zapravo izrazila onu duboko istinitu čovjekovu slutnju da, oruđe s kojim ljudska vrsta može ostvariti svoje ultimativne ciljeve i osmisliti svoje postojanje, dakle, da to oruđe, treba biti nešto više od obične stvari, nešto bićevito.

Excalibur, mač legendarnog Kralja Arthura, također spada u ovu grupu oružja. I on je imao, tj. točnije ima čudotvorna, odnosno bićevita svojstva, no neusporedivo moćnija i većem opsegu i dubini od onih drugih već spomenutih oružja i oruđa koja su ipak bila prvenstveno mitografski simboli koji su ukazivali na to da bi ljudsko oruđe trebalo biti bićevito.

Ono što je ovdje važno znati jest činjenica da Excalibur nije bio samo simbol. On je doista postojao, a, kako smo već nagovijestili, postoji i danas, i, premda to malo tko zna, samim svojim postojanjem, određuje svekoliku ljudsku povijest i sudbinu ljudske vrste.

Otkud Excaliburu ovako velika i sve veća i veća moć i svojevrsna besmrtnost?

Oni, vrlo rijetki ljudi, koji ozbiljno proučavaju ovu pojavu uglavnom misle da to dolazi od toga što je to zapravo bio mač boginje Pravde, Dike, ili je pak bio iskovan iskovan od iste kovine od koje je bio sačinjen njen mač i njena vaga, jer – kažu – Dikina oruđa bila su sačinjena od kovine koja je prošla kroz Vatru pravde. (Naime, prema jednom manje poznatom mitu, koji vjerojatno i nije autentičan, Dike je bila gospodarica vatre u kojoj su propadale sve loše stvari, a one dobre postajale još boljima. One kovine koje su prošle kroz tu vatru i nisu izgorile, postajale su dragocjenije od zlata. A ako je npr. neko koplje ili uisitnu vrijedan i predodređen mač prošao kroz Dikinu vatru zadobio bi čudotvornu moć i onu blistavu, srebrnasto plavu boju kojom se odlikovao Excalibur.)

No okrenimo se opet malko ka legendi o Kralju Arturu.

Nakon njegove smrti, čarobnjaci su Excalibur prelomili na dva dijela, od kojih je jedan nazvan Urd, Prošlost a drugi Skuld, Budućnosti bačeni su u rijeku Zeit i tamo su na njenom dnu ležali sve do prošlog stoljeća, dok ja, u jednom dugom i teškom snu, nisam dobio jasan zadatak da ih izvadim odatle i da ih ponovo spojim i obnovim, ali – kako su htjeli oni mudraci – tako da spojeni djelovi budu bitno i neusporedivo snažniji, i moćniji, nego su bili prije prelamanja.

To je za mene, običnog čovjeka, bila nemoguća misija i prošlo je mnogo decenija, zapravo gotovo cijeli moj život, dok mi, na kraju, prije smrti, a najvjerojatnije, uz pomoć neke više sile, (možda čak i moćne Norne, Berdandi, gospodarice rijeke Zeit) nije uspjelo dovršiti zadani posao.

Sada je Excalibur najveća moć na ovom, empirijskom svijetu, jer je ponovnim spajanjem zadobio apsolutnu nadmoć nad svime što je čovjek stvorio. Postao je neuništiv i vječan.

No, da ne bi bilo nesporazuma, naglašavam da Excalibur nije neko moje oruđe. Ja nisam njegov vlasnik, nego samo čovjek koji je, po jednom proročanstvu, dobio zadatak da ga obnovi i ojača, na što sam, kako sam već rekao, potrošio gotovo cio svoj život.

Nemojte sada, molim vas, misliti da sam ja neka obična budala i da se žalim na to. Baš obrnuto. Zahvaljujući tome moj je život zadobio vrijednost i najpotpuniji smisao, i, što je još puno važnije, time je konačno obistinjeno i ostvareno proročanstvo, o čijem je ostvarenju ovisila i ovisit će daljnja sudbina čovjeka i opstanak svijeta.

Excaliburom će rukovati i vladati svijetom netko nepoznat, ko, već na prvi pogled, bude shvatio kakvu i koliku moć on krije u sebi.

Možda ne bi bilo loše reći da se taj, povlašteni Netko neće služiti Excaliburom, nego će služiti Njemu, i da će, i on, a i bilo tko drugi, odmah stradati, od njegove oštrice, ako ga, čak i na najlukaviji mogući način, pokušazloupotrebiti, pa Excalibur i svoje zle namjere okrenuti protiv, dobra, pravde i humanosti.

To će većini čitatelja zazvučati kao nekakva bajka, ali radi se uistinu o najstvarnijoj stvarnosti. Uostalom, ako se malko, ali trezveno i kritički osvrnete na povijest, sigurno ćete pimjetiti da je ona, i pored silnih krvoprolića i stradanja, a i svega ostalog, bila i proces ostvarivanja snova i bajki, ili, ako baš hoćete, proces zbivanja čuda. Sjetite se samo mita o Ikaru. Nekad je čovjek mogao letjeti samo u snovima ili u mitografskoj mašti, a danas, neusporedivo brže od ptice, ili strijele, udobno zavaljen u neko sjedalo leti s kontinenta na kontinent ili sa Zemlje na neki drugi planet.

Povijest je zapravo najfantastičnija bajka – bajka koja snove pretvara u stvarnost. Ni jedan ljudski um ne može zamisliti nešto tako fantastično niti fantastičnije od nje.

Toliko o povijesti i o pretpovijesti Excalibura.

A dalje…?

…Ono što slijedi izgledat će vam kao neko sasvim drugo, filozofsko štivo ili nekakva greška, pogrešan tekst. No možete mi vjerovati na riječ da se ne radi se o tome, nego o stvarima koje doista morate znati da bi ste upoznali pravi Excalibur i da bi ste, ako vas sudbina pozove, s njime mogli krojiti budućnost svijeta.

Najprije vam moram reći nešto što će vas iznenaditi: da ima ljudi od kojih neki najslućuju, a neki znaju da je Excalibur obnovljen, ali je njihova reakcija na to puno drugačija od naivnih očekivanja dobrih ljudi, a i od onog što sam i ja sam očekivao kad sam im ga pokazao.

Eto, ko hoće, neka sada nastavi čitati, ali neka ne bude zbunjen nužno novom terminologijom i sasvim novim načinom izražavanja jer obnovljeni Excalibur puno je drugačiji od onoga koji je postojao prije nego je bio prelomljen. No kako god bilo, vi uvijek čvrsto imajte na umu da priča govori o Excaliburu.

Počinjemo.

Predpitanje

Moje otkriće umjetnog bića i umjetnog vlasnika, a i druga otkrića iz tog kruga koja rješavaju neke probleme što su tisućljećima onemogućavali napredak i smatrali se nerješivima, ta otkrića ili rješenja, dakle, su nešto uistinu nevjerojatno veliko po svojoj vrijednosti i važnosti za čovječanstvo. To je nešto što je usporedivo jedino sa onim činom kojim je Mojsije raspolutio i razmaknuo vode Crvenog mora i tako svojem narodu napravio prolaz u slobodu. Ova otkrića, dakle – otkrića koja su spasonosni prolaz u budućnost i koja bi u svakom drugom vremenu zapalila cijelo čovječanstvo i rezultirala neviđeno velikom, strastvenom i radosnom revolucijom – suvremene ljude ostavljaju potpuno hladnima i nezainteresiranima kao da se nikad nisu ni dogodila, niti su bila objavljena.

Može li mi netko objasniti kako je to moguće i zašto se dešavaju takve stvari?

POVIJEST – PUT SPASA

Kratki pregled prošle,sadašnje i buduće povijesti.

Najprije moramo reći što podrazumjevamo pod poviješću.

Od Augustina do Hegela i Marxa, a i u našem vremenu, dakle, više od 1500 godina, smatra se da je povijest proces napredovanja ka spasu ili oslobođenju.

Ja se ne slažem s tim mišljenjima i smatram da je povijest tek ontogenički proces – proces stvaranja, umjetnog bića, bića koje je neophodno oruđe spasa ili oruđe oslobođenja. Ovaj proces otpočeo je možda i prije više od stotinu tisuća godina, a doživio je svoj uspješni završetak u zadnjih nekoliko stoljeća.

A što je umjetno biće ?

To je također pitanje na koje treba odgovoriti prije daljnjeg izlaganja.

No, da najprije ukažemo na razliku između bića i obične stvari.

Obična stvar je, kratko, jednostavno i slikovito rečeno; biće bez „duše“, a biće je stvar s „dušom“.

Umjetno biće ima umjetnu „dušu“ – „dušu“ koju je stvorio čovjek.

Razlika između duše koju je stvorio Bog ili priroda i one umjetne, koju je stvorio čovjek je u tome što je ona prva svrha ili cilj nekog stvaranja, a može biti i sredstvo stvaranja umjetnog bića. Ova druga, pak, umjetna, što ju je stvorio čovjek, je tek neophodan instrument, sredstvo stvaranja nečeg velikog što nam još nije potpuno jasno, ni vidljivo, možda baš zbog svoje silne veličine.

Samo biće, pak, jest Nešto autopoietično, nešto što – kako se izražavao Hegel – ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja. Stvari nemaju sve te moći. One su heteropoietične. (Bićevitost i autopoietičnost su jedno isto, sinonimi.)

Eto, tako i tek toliko da možemo nastaviti izlaganje o umjetnom biću.

U ranijim radovima, kako sam upravo rekao, često sam govorio da je umjetno biće oruđe oslobođenja ili oruđe spasa ljudske vrste. Sada obično kažem da je ono neophodno bićevito sredstvo ili bićevito oruđe za ostvarivanje onih ultimativnih, transbioloških i transempirijskih ciljeva ljudske vrste. Ti se ciljevi, čije ostvarenje osmišljava postojanje čovjeka, mogu ostvariti isključivo pomoću oruđa koje je bićevito.

Ovo, umjetno biće, odnosno bićevito oruđe, ili, oruđe spasa poznato je pod nazivom KAPITAL.

Njegova bićevitost manifestira se, između ostaloga i u tome što se, za razliku od obične stvari ili običnog oruđa, može brinuti o sebi, te raditi umjesto čovjeka i za čovjeka.

Ako, dakle, hoćete znati što je uistinu kapital, onda morate zaboraviti sve što su vam istinski mudraci, nadrimudraci i budale do sada govorile o njemu, jer ovo što čitate, u ovom kratkom vodiću i u mojim drugim, opsežnijim radovima je prvi put u povijesti svijeta da se iskazuje ili izlaže istina o kapitalu.

Svi su vam, naime, značajni mislioci – počev od velikog učitelja ljudskog roda, Aristotela do Marxa, a i onih današnjih – svi su vam oni govorili da je kapital nekakvo zlo, prokletstvo, otuđenje, raščovječenje, proizišlo iz neljudske pohlepe, gramzivosti, sebičnosti i pokvarenosti. Njima su se pridružili i svi veliki vjerski, politički i društveni reformatori i revolucionari u zdušnom proklinjanju kapitala i gnjevnim pokušajima da ga zauvijek unište i zatru.

Kao što se vidi, ništa od toga nije uspjelo. Uz potporu NUŽDE i nekolicine lucidnih i poduzetnih ljudi, kapital je stoički izdržao sve to i pokopao sve one koji su mu htjeli biti grobari, a sad je, posredstvom mog rada pokazao da je ipak nešto sasvim drugo, suprotno onomu što su ti ljudi mislili o njemu.

Nažalost, njihovo je mišljenje o kapitalu i kapitalistima osnova vašeg današnjeg „znanja“ i „razumijevanja“ ove pojave, i to je zasigurno glavni razlog zbog kojeg, za sada, nitko ne prihvaća moje shvaćanje kapitala, niti moje učenje o njemu

A Kapital je, kako ja mislim, ono jedino istinsko i neprolazno dobro koje je čovjek, po prirodi stvari, po Božjoj namisli, ili po nekom svom „instinktu“, tokom povijesti trebao i težio stvoriti, i, koje je konačno i stvorio. I nije on rezultat nikakve pohlepe, niti pokvarenosti, nego produkt najvrednije i najveće vrline – ljudske kreativnosti – ontogeničnosti – sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog.

Svekoliko dosadašnje postojanje ljudske vrste „instiktivno“ je žrtvovano njegovom stvaranju. Povijest je bila proces samožrtvovanja čovjeka radi stvaranja kapitala. To stvaranje i razvijanje kapitala bilo je stupnjevito, a stupnjevi njegovog razvoja postoje i danas kao njegovi ključni organi ili momenti. To su: 1. teza – novac, 2. antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, i 4. epiteza – tehnologija.

Znanost je sinteza, najviši i najvredniji oblik postojanja kapitala -umjetnog bića. Tehnologija je samo praktički reproducirana, otjelotvorena ili primjenjena znanost.

Razvoj kapitala sinhron je, a često i identičan razvoju civilizacije.

U razvoju civilizacije, ja razlikujem četiri stupnja: 1. Neolitska, 2. Antička, 3. Zapadna i 4. buduća, Antropotehnološka. U neolitskoj civilizaciji radi i proizvodi priroda, a čovjek je samo potrošač njenih proizvoda. U Antičkoj, radi čovjek i živi od onoga što je napravio. U Zapadnoj civlizaciji radi i proizvodi prvenstveno umjetno biće, kapital, a čovjek je prvenstveno potrošač njegovih proizvoda. U budućoj, antropotehnološkoj, kapital bi, u potpunosti preuzeo na sebe nužni rad, proizvodnju, tehnološki razvoj i brigu o njemu, a čovjeku bi ostala samo potrošnja, zabava, rekreacija, učenje, istraživanje i kreativni rad. Takav, uistinu bajkoviti život nije nešto na što bi se ijedan čovjek mogao požaliti.

Već sam gore rekao da je povijest, između ostalog bila i proces ostvarivanja snova i bajki. Ovo je zgodno mjesto da se sjetimo i poznate bajke o čarobnoj Aladinovoj svjetiljci. Ta svjetiljka je simbol kreativnosti, stvaralačke moći. A svemoćni duh koji stanjuje u njoj, i koji vlasniku može ispuniti svaku želju zapravo je simbol umjetnog bića, kapitala. To štivo, koje je nekad bilo bajka, danas je zgoljna stvarnost.

Kapital je onaj duh koji ispunjava naše želje.

U ovoj stvarnosti ne valja jedino to što je onaj čije se želje ispunjavaju katkada nesmotren i raspamećen, a čija raspamećenost uništava živote mnogih drugih vrsta bića. Jedna od namjera ovog rada je došapnuti onom svemoćnom duhu da malko urazumi svog gospodara, kako bi se klonio želja koje drugim vrstama bića onemogućuju život i sreću, jer može se sretno živjeti i bez nanošenja nesreće i činjenja zla drugim bićima. Štoviše, ne može biti uistinu sretan onaj ko svoju „sreću“ temeliji na tuđoj nesreći. Istinski dobar i sretan ljudski život može se temeljiti isključivo na čovjekovom kreativnom radu, i naravno, onom ne-kreativnom, reproduktivnom kojeg će obavljati umjetno biće.

No, napustimo mi ovu maglovitu i lelujavu granicu na kojoj se snovi i bajke pretvaraju u stvarnost i uronimo u čistu i čvrstu povijesnu zbilju.

Evo te zbilje.

Objektivni temelji onih civilizacijskih epoha koje smo spomenuli i globalnih društava su različiti tipovi vlasništva, odnosno vlasničkih odnosa. Evo tih globalnih društava i tipova vlasništva na kojima su se ona temeljila.

U neolitskoj civilizaciji živjelo se u okviru plemenskih zajednica, utemeljenih na zajedničkom, društvenom vlasništvu.

Antička društva temelje se na privatnom vlasništvu, a ljudi se dijele na vlasnike (robovlasnike) i vlasništvo (robove). Individue sa urođenom sposobnošću za stvaranje i vođenje drugih ljudi, organizacija ili materijalnih imanja i dobara koje društvu omogućuju bolji život i napredak postaju vlasnici, a oni bez tih sposobnosti, i kapitalna materijalna imanja postaju njihovo vlasništvo.

Kod privatnog vlasništva, vlasnici su podložni pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svoga vlasnišva. Ako, npr. uslijed nebrige ili nesposobnosti propadne vlasništvo, propada i njegov vlasnik.

Državna vlast u Antici nije imala nikakve motivacije za društveno dobrobitni rad niti institucionalne kontrole efikasnosti i produktivnosti vladanja.

Prelazimo na Zapad.

Društveni temelj Zapadne civilizacije je slobodno građansko društvo, društvo ravnopravnih pravnih subjekata o kojih se sastoji. To je epoha u kojoj je bilo zgotovljeno umjetno biće, kapital i u kojoj se počelo pokazivati da živi privatni vlasnik, kapitalist više ne može produktivno upravljati svojim bićevitim vlasništvom. Zamjenjuje ga manager, koji je obučen za taj posao. No, budući da nije vlasnik, manager ne podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur, pa se može bogatiti na štetu tuđeg vlasništva, vlasnika, radnika i društva uopće. Bogaćenje managera doista se često temelji na upropaštavanju poduzeća kojima upravljaju.

Ali to nije sve. U kasnom, već uvelike dekadentnom, građanskom društvu, zloupotrebom prava, tj. proklamiranjem zakona po kojem je moguće uspostaviti DOO ili Ltd, (LLC), društava (poduzeća) s ograničenom odgovornošću, stvorena je mogućnost da ni vlasnik, kapitalista ne odgovara za propast svog poduzeća, niti propada zajedno s njim, jer, u slučaju propasti ili bankrota, ovršitelj ne smije dirati negovu privatnu imovinu. Tako je dobit od dobrog poslovanja učinjena privatnom, a šteta od lošeg poslovanja i od propasti poduzeća društvenom. Ovakvim je zakonima dokinuta je pravda i onaj već spomenuti pravni temelj privatnog vlasništva Fati dominii sui dominus sequitur što ima jako velik utjecaj na zlu sudbinu građanskog društva, a i cijele civilizacije.

Pravnici su bili zaboravili onu Smithovu izreku što kaže da „čovjek najbolje radi kad ne bere samo nagrade za dobar, nego i kazne za loš rad“, a sama propast nikako ne zaboravlja ona društva koja zaboravljaju to da bi, zbog naopake organizacije, mogla propasti.

Vlast?

Kao i u Antičkoj civilizaciji, u građnskom društvu, državna je vlast ostala bez motivacije na društveno koristan rad i bez kontrole, pa i ona, iako je nužna, uglavnom opstoji na teret i štetu društva. U okviru današnje građanske demokracije, naime, građani ne mogu dovoljno efikasno kontrolirati efikasnost vlasti, niti uticati na nju.

Zbog tih, upravo spomenutih nedostataka, Zapadna je civilizacija, već u dvadesetom stoljeću počela nezaustavljivo nazadovati.

Neki su mislioci (Marx, a i brojni drugi prije i poslije njega) vidjeli izlaz iz ove situacije u povratku na neolitsko, zajedničko ili društveno vlasništvo, kojeg su uljepšali raznim sofizmima i ponudili javnosti kao originalnu i naprednu, znanstvenu ideju. No to se ubrzo pokazalo katastrofalnim, jer društvo utemeljeno na društvenom vlasništvu može opstati samo tamo gdje čovjek (kao što je bilo u neolitu), ne mora raditi, niti brinuti o proizvodnji.

Kao što sigurno znate, komunisti su, u velikom dijelu svijeta, osnovali brojna društva utemeljena na društvenom vlasništvu, ali su ona, usprkos, nadljudskom, herojskom naporu da se održe, ubrzo propala i morala se vratiti u krilo zapadne civilizacije, privatnog vlasništva i tzv. kapitalizma.

Kako stvari stoje danas?

Nažalost, loše, čak vrlo loše. I pored neviđenog razvoja tehnologije, ta proširena, gotovo globalna Zapadna civilizacija je u općem nazadovanju, naročito nakon propasti društava utemeljenih na društvenom vlasništvu (komunističkih društava). Iz procesa ostvarivanja snova i bajki povijest se, kako se čini, u sve većoj meri, pretvara proces ostvarivanja nekakvog horora ili noćne more.

Temeljni uzrok nepopravljive disfunkcionalnosti Zapadne civilizacije je disfunkcionalnost tradicionalnog oblika privatnog vlasništva, odnosno njegov insuficijentni nositelj, živi privatni vlasnik.

Zbog te disfunkcionalnosti u našim vremenima zbiva se epohalna kriza, i spomenuti nazadak čiji je ishod neizvjestan, a vrlo je vjerojatno da će biti loš, jako loš.

Ova se kriza, po mojim nazorima, ne može prevladati krpanjem i dnevnopolitičkim zakrpama na postojećem građanskom društvu, niti povratkom na društveno (neolitsko) vlasništvo, kao što su pokušali komunisti, nego „revolucijom“ kojom bi bio uspostavljen novi temelj društva i civilizacije – novi tip vlasništva – umjetni vlasnik, a i umjetni, nadvladar, nadglednik ili kontrolor, supervizor efikasnosti i produktivnosti državne vlasti.

To bi se postiglo tako da se u ustave suvremenih država implementira jedan sistem zakona od kojih su slijedeća dva najhitnija i najvažnija: Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti administracije i vlasti, jer umjetni se vlasnik i umjetni nadglednik efikasnosti vlasti stvaraju pomoću zakona .

Implementacijom tih zakona u ustave suvremenih država bila bi izvedena revolucija i sinteza u procesu razvoja institucije vlasništva, a i vladalačke institucije. To bi bilo ostvarenje sna svih velikih i malih ljudi koji su od početka ljudskog postojanja sanjali o pravednom i humanom društvu.

Rješenje je, dakle, u odbacivanju tradicionalnog privatnog a i društvenog vlasništva, i u uspostavljanju umjetnog. To je društveni uvjet napretka civilizacije i ostvarivanja onih bitnih ili ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Umjetni vlasnik kontrolirao bi efikasnost rada managera, i njihovu sudbinu učinio ovisnom o sudbini poduzeća kojima upravljaju. Rad bi se plaćao po principu kojeg nudi Radna teorija vrijednosti, a koji je najpravedniji od svih koje ljudska vrsta pozna. Načelno govoreći, svatko bi dobijao plaću ili nagradu za svoj rad koja bi bila srazmjerna veličini i vrijednosti doprinosa što ga je dao ostvarivanju ciljeva, poduzeća, društva ili cijele ljudske vrste. Stanovite imovinske nejednakosti u društvu bile bi nužne, jer nemaju svi ljudi jednake sposobnosti, ali umjetni vlasnik i umjetni nadvladar, po samoj svojoj prirodi nikako ne bi mogli dopustiti pojavu nezasluženog, ponižavajućeg i neljudskog siromaštva, a niti pojavu sramotnog, nezasluženog bogatstva. Sveukupno svjetsko bogatstvo bilo bi, nužno, isto kao i ljudske sposobnosti, raspodjeljeno po simetričnoj Gausovoj krivulji, koja pokazuje normalno, pravedno ili prirodno raspršenje rezultata.

Onim prvim zakonom, kapital bi postao vlasnikom i čuvarem sebe samoga, te nepodmitljivim, neprevarljivim i nepokvarljivim zaštitnikom pravde u plaćanju rada. Drugi zakon pak bio bi instrument kojim bi vlast, po prvi put u povijesti, bila dovedena u motivacijski odnos spram činjenja društvene dobrobiti, a, s druge strane, i instrument kojim bi narodi i cijela ljudska vrsta štitili svoje bitne interese (proces ostvarivanja društvenih ciljeva i ciljeva cijele vrste) i to vrlo funkcionalnim i preciznim kontroliranjem efikasnosti vlasti i smjenjivanjem loše vlasti, i to – zahvaljujući ekonomističkoj matematici – čak i prije nego bi ona mogla učiniti neku štetu.

Za Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ja često govorim da bi on čuvao dobre narode od loših vlasti i dobre vlasti od loših naroda.

Ono što je ovdje od iznimne, prvorazredne važnosti jest činjenica da se kapital, transformacijom u vlasnika sebe samog, umjetnog vlasnika, osposobljava za to da se, poput prirodnog bića, sam brine o vlastitom održanju i samousavršavanju, o proizvodnji za ljude i o tome, da ljudsku vrstu čvrsto i pouzdano vodi putem ostvarivanja njenih vitalnih i ultimativnih ciljeva.

Toliko, ukratko o umjetnom vlasniku, a i umjetnom vladaru ili nadvladaru.

Još riječ, dvije o antropotehnološkoj civilizaciji.

Budući da je upravo ljudska vrsta stvorila umjetno biće, ono bi (u obliku umjetnog vlasnika i umjetnog nadvladara), vrlo pouzdano štitilo prvenstveno ostvarivanje njenih vitalnih ciljeva. S time bi, naravno, to biće štitilo i ostvarivanje ciljeva svih naroda, što bi rezultiralo dobrim i smislenim životom svih ljudi.

Antropotehnološka civilizacija, koja bi bila tjelesni oblik postojanja umjetnog bića, bila bi, dakle, potpuno zgotovljeni bićeviti instrument ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Krilatica antropotehnološke civilizacije bila bi:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo i jedna pravda za sve ljude i sve narode!

U antropotehnološkoj civilizaciji ljudska vrsta bila bi suveren svjetske ili globalne države, a lokalne nacionalne države i njihove vlasti imale bi samo funkcionalnu autonomiju. Svoj suverenitet i vlast ljudska bi vrsta ozbiljila etabliranjem spomenutog sistema zakona, koji bi bili neposredno nadređeni svim vlastima, uključujući i vlast svjetske ili globalne drzave. Takvu vlast nazvao sam nomokratskom, jer vrhovnu vlast nema narod – demos – nego zakon,- nomos -zakon koji štiti bitne ili vitalne interese ljudske vrste i interese naroda..

Zašto ova promjena?

Zašto  !?

Zato jer je narod, demos, poput živog privatnog vlasnika, kapitaliste, postao nepouzdan, štoviše, nemoćan, nesposoban i nevoljan kontrolirati vlast koju je izabrao.

Gledajući ekonomistički, stvar s narodnom kontrolom vlasti stoji tako da čak i jako puno truda i rada kojeg narodi, građani ili birači ulažu u kontrolu efikasnosti i produktivnosti vlasti ne daje nikakve ili gotovo nikakve rezultate pa ljudi odustaju, jer se ta aktivnost jednostavno ne isplati, postaje besmislena, čak štetna i gubi raison d’ etre.

Ovdje je neophodno reći koju riječ o razlici između demokracije i nomokracije.

Kod demokracije najprije treba čekati da veći dio naroda uoči loše vladanje, zatim da dobije volju da ga spriječi, pozivajući se na zakone, (ukoliko vlast raznim lukavstvima ili silom ne spriječi izjašnjavanje naroda). Zatim treba čekati da narod osiromaši, razgnjevi se i na kraju pobuni kad je već sve upropašteno i više se nema što izgubiti.

Kod nomokracije zakoni su sačinjeni tako da bi se sami, automatski aktivirali odmah, čim bi došlo do loše, nedovoljno produktivne vladavine ili do nekakve povrede ili zloupotrebe vlasti, a u nekim stvarima, ti bi se zakoni, zahvaljujući upravo egzaktnoj predvidivosti štete, aktivirali i prije nego bi nastupila šteta, pa bi ju sprečavali ili smanjivali. Neposluh ovoj automatskoj aktivnosti zakona tretirao bi se kao kazneno djelo koje čini politički ili poslovni management i kažnjavao bi se odgovarajućim kaznama.

Eto, toliko.

A sad nešto drugo.

Odnosi među lokalnim, nacionalnim državama unutar svjetske države bili bi utemeljeni u ravnopravnosti i analogni odnosima među suvremenim ljudima, građanima ili poduzećima unutar neke građanske države. Svaki čovjek i svaki narod, a i svaki drugi subjekt živjeli bi toliko dobro koliko bi velik, dobar i vrijedan doprinos davali ostvarivanju ciljeva vrste.

Odnos lokalnih, nacionalnih država prema svjetskoj, ili globalnoj državi i njenoj vlasti bio bi analogan npr, odnosu poduzeća ili nekakve gradske vlasti prema državnoj vlasti suvremene građanske države. Ratovi bi bili zabranjeni a zamijenila bi ih konkurencija. Sporove među državama ne bi rješavalo oružje, nego zakoni i sudovi svjetske države.

Cilj ovakvog uređenja nije nekakav kantovski „vječni mir“, jer, kako sam već puno puta rekao, mi smatramo da taj mir treba vladati na grobljima, a na svijetu život, i kreativni nemir.

Eto, samo toliko i o tome.

Nadam se da je iz prethodnog teksta jasno da je prihvaćanje i uvažavanje ovih ideja i njihovo širenje moralna obaveza i vitalni interes svih ljudi, jer je njihovo prihvaćanje širenje i ostvarivanje jedini put ili jedini prolaz koji vodi ka oslobođenju, spasu, ili ostvarenju onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, ciljeva bez čijeg ostvarenja čovjekov opstanak nema smisla.

Ona dva gore spomenuta zakona možete videti na slijedećem linku.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2014/06/20/kljucevi-privrednog-cuda/

Dodatak

Već na početku teksta, u dijelu o Excaliuburu i onom predpitanju čitatelj je mogao naslutiti da ovaj kratki rad ima još jedan aspekt o kojem svakako treba reći još nekoliko riječi.

Nešto sam vam već rekao, ali neće biti zgorega da se kaže još nešto – nešto što je poanta ovog teksta a možda i nešto što je najvažnije ili presudno važno za naš opsanak.

Evo.

Na početku sam pretpostavio da svi znate onu legendu o Kralju Arthuru i njegovom čarobnom maču Excaliburu, o kojoj je gore već bilo rečeno nekoliko riječi. Proročanstvo koje se odnosilo na taj mač, što je bio zariven u kamen, govorilo je da će ga iz kamena moći izvući samo onaj ko je bio rođen za to da bude veliki i plemeniti vladar, što će vladati na osnovu zakona i pravde. To je pošlo za rukom jednom dječaku po imenu Arthur. Excalibur ga je doista učinio kraljem i omogućio mu da stvori takvo kraljevstvo o kakvom sanjamo i dan danas i sanjat ćemo dok ga god ne budemo ostvarili.

Zašto vam to govorim?

Zato što zakoni koje sam sačinio, a kojima se uspostavlja nomokratsko društvo i antropotehnološka civilizacija nisu zapravo ništa drugo do onaj obnovljeni Excalibur.

Po čemu se to vidi ?

Prije svega, po tome što vrijednost tih zakona može uvidjeti samo onaj ko je rođen i predodređen da bude veliki vladar koji će vladati na osnovu pravde i dobra, a zatim – da se uistinu radi o pravom Excaliburu – vidi se i po tome što se na osnovu tih zakona može stvoriti ono carstvo o kojem je sanjalo čovječanstvo, a koje će obuhvatiti cijeli ljudski rod. To će biti carstvo pravde, dobra i slobode, čije će krajnje granice biti daleko, vrlo daleko od rubova Sunčevog sustava, a koje će, ako bude sreće, u zenitu svoje moći, preći i preko granica empirijskoga svijeta.

Eto, toliko.

Već sam rekao da sam ja bio samo osoba koja je ozbiljila ili ostvarila mit o čudotvornom maču – „kovač“ koji je prekovao i „iskovao“ ovaj, pravi Excalibur, kojega su nagovještavale pradavne legende, mitovi, i upute mudraca, a koji više ne čami u kamenu, nego u virtualnoj memoriji interneta i čeka nekog novog prethodnika, drugačijeg i moćnijeg od Menesa, Mojsija, Aleksandra Velikog ili Napoleona, Nekoga koga će pozvati i odabrati Velika Sudbina, a koji će Excalibur izvući iz virtualne nemeorije i proslaviti svoje ime i ime svog naroda ostvarujući s njime one najveće i najsnovitije snove čovječanstva.

%d blogeri kao ovaj: