Skoči do sadržaja

UVOD U NOMOKRACIJU

Petar Bosnić Petrus

TEMELJNI ZAKONI BUDUĆEG DRUŠTVA

nomokratski zakoni

Kratki uvod

Najprije da odgovorimo na pitanje,čemu uopće neki novi zakoni?

Odgovor je jednostavan.

Zakoni na kojima je nekad bilo utemeljeno suvremeno građansko društvo, društvo u kojem živi najveći broj današnjih ljudi, više ne služe onoj svrsi kojoj su nekad služili.

Umjesto napretka i funkcionalnog, produktivnog reda, danas se, upravo zbog istrošenosti tih zakona, svijetom širi nered, siromaštvo, nesigurnost, nazadak, „rat svih protiv svih“ i mnoga druga zla. Sve se češće mogu čuti i mišljenja da je u pitanju čak i čovjekov opstanak ili opstanak civilizacije.

Te loše pojave postale su jasno vidljive već na početku prošlog stoljeća. Oktobarska revolucija i komunizam, bili su prva masovna reakcija na njih. Komunisti su htjeli popraviti te stvari, i to ukidanjem kapitala i građanskog društva. No, oni su, kako sam već puno puta rekao, baš time, svoju misiju unaprijed osudili na neuspjeh i propast.

Nasuprot Marxovom učenju i komunistima, ja sam pokazao da je građansko društvo, društvo utemeljeno na kapitalističkoj ekonomiji, bilo cilj i ostvarena sinteza razvoja ljudskog društva. Prema metodi i zakonima održanja i razvoja društva i civilizacije, metodi i zakonima koje otkriva tetradička dijalektika, građansko se društvo ne smije ukidati, kako su, na temelju Hegelove triadičke dijalektike, nekritički zahtjevali Marx i komunisti, nego ga je potrebno reformirati da bi se održalo.

Zašto?

Evo razloga za to.

„Svako biće voli svoje postojanje“- kako je govorio Aristotel – pa se nastoji što je moguće duže održati u postojanju. Pravi i konačni rezultat svakog razvoja nije moć samoukidanja, ili samooslobađanja od nižih razvojnih stupnjeva, nego moć samoodržavanja potpuno razvijenog oblika, odnosno rezultata razvoja, pa se ono što je istinski rezultat razvoja, zbog ljubavi prema svom postojanju, mora moći održavati u postojanju.

U slučaju građanskog društva, ono, građansko društvo se najekonomičnije, najefikasnije, najfunkcionalnije i najbezbolnjije može održati reformiranjem zakonskog sistema na kojem se temelji. Takvom reformom završilo bi se razdoblje revolutivnog razvoja društva, a otpočela njegova evolucija. Razvoj, koji se bio temeljio na sposobnosti ukidanja nižih stupnjeva razvitka (revolucija), bio bi zamjenjen razvojem koji se temelji na sposobnosti samoodržavanja sineze ili rezultata razvoja (evolucijom). To je ono što se treba zbivati nakon sinteze, u epitezi razvojnog procesa.

(Evo jednog od dokaza o tome da je građansko društvo, bilo sinteza, vrhunac, ili istinski rezultat razvoja ljudskog društva. Evolucija se sastoji u iznalaženju sve efikasnijih i boljih načina samodržavanja.

Veličanstvena i snažna, ali radikalno pogrešna ideja komunizma i sam komunizam bili su pobijeđeni, i to ne vojnom silom, niti silom uopće, nego poštenom ekonomskom utakmicom, umom i pravdom. A pobijedio ih je kapitalizam koji je i prije Oktobarske revolucije stvarno počeo trunuti i slabiti, a koji danas, više nego očigledno pokazuje da mu je potrebna velika pomoć (mislim na već spomenutu reformu), jer građansko društvo nije toliko opasno ugroženo nekakvim vanjskim neprijateljima koliko onim svojim gore spomenutim, unutarnjim slabostima. Ali čak i takvo, oslabljeno građansko društvo i kapital imali su dovoljno veliku i jaku moć samoodržanja da su mogli „ukinuti“ one koji su htjeli „ukinuti“ njih – pokopali su one koji su im htjeli biti grobari.

No, da se vratimo bitnim stvarima.

Nisu samo Marx i Komunisti bili ti koje su se pogrešno postavili prema građanskom društvu, nego i njihovi ondašji i današnji protivnici, građanski mislioci i političari, koji su bili zaslijepljeni ispravnim osjećanjem o naravi i vrijednosti građanskog društva, kapitala i privatnog vlasništva, pa su previdjeli njihove slabosti.

Nasuprot mišljenju građanskih mislilaca, tetradička dijalektika i moja istraživanja pokazala su da je tradicionalni tip privatnog vlasnika neodrživ i da živog privatnog vlasnika treba zamijeniti, ali ne društvenim, nego umjetnim, ne-živim, jer živi vlasnici kapitalnih dobara više ne mogu ostvarivati niti svoje ciljeve a kamoli udovoljiti zahtjevima opstanka i razvitka civilizacije, i ostvarenja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste a niti zahtjevima kojima bi trebalo udovoljavati radi održanja građanskog društva, jer građansko je društvo zapravo zgotovljeno organizacijsko ili političko sredstvo ili oruđe za ostvarivanje ciljeva vrste. Umjetni vlasnik, također. On je epitetički oblik vlasništva – neživi, ali vrlo sposoban i moćan klon – živog privatnog vlasnika.To je ujedno i rješenje one višetisućljetne antinomije: privatno vs društveno, odnosno točnije: ni privatno, ni društveno.

Kako će se zvati to buduće društvo, ne znam. Moglo bi se zvati nomokratskim, jer su pravo i zakon (nomos) promovirani u temeljnog pravnog subjekta i imali bi neposrednu vlast. Međutim, moglo bi se zvati i antropokratskim, ili antropotehnološkim, jer, kako sam pokazao u drugim knjigama, temeljni živi pravni subjekt i suveren neće više biti demos, nacio ili etnos, nego ljudska vrsta – genus ili species. Ona će biti suveren, a nacije i njihovi „demosi“ imati će samo funkcionalno ograničenu autonomiju. Vlast ljudske vrste temeljila bi se na onakvim zakonima kakvi su dolje prikazani a koji su ustvari razvijena tehnologija vladanja koja ide za ostvarivanjem ključnih i ultimativnih interesa i ciljeva ljudske vrste.

Ovi, nomokratski zakoni intezivno bi motivirali sve ljudske subjekte  na ostvarivanje ciljeva vrste. Istovremeno bi jasno i precizno definirali to tko je zaslužan za neki uspjeh, odnosno ostvarivanje nekog dobra i koliko, a tko je odgovoran za neuspjeh nekog poduhvata ili djelatnosti, što aktualni građanski zakoni više nikako ne mogu, pa nam se red i poredak pretvaraju u nered i kaos ili ako hoćete vladavinu slabosti, gluposti, nesposobnosti, pokvarenosti, prevare, krađe, nepoštenja i sličnih „vrlina“.

Opći moralni i pravni temelj nomokratskih zakona mogao bi se izraziti maksimama:

  1. Ljudska vrsta treba ostvarivati svoje ciljeve, ali isključivo na NAČIN kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve svih subjekata koji ju čine, ne čineći pri tom nikakvu štetu prirodnom biću, prirodi.

 

2.Subjekti koji čine ljudsku vrstu i ljudsko društvo: Individue, narodi, poduzeća, države, institucije itd. također trebaju ostvarivati svoje interese, ali opet, na NAČIN kojim bi istovremeno ostvarivali i interese i ciljeve vrste.

 

Međusobni odnosi svih pojavnih oblika ljudske vrste i društva: individua, grupa, nacija, država, itd. te njihov odnos prema zakonu temeljio bi se na maksimi:

 

  1. Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerio i jedna pravda za sve.

U prethodnim sam radovima dosta prostora posvetio ukazivanju na nužnost uspostavljanja svjetske ili globalne države, jer se jedino pomoću nje svi ljudi i svi narodi mogu motivirati, a i prinuditi da na gore prikazani NAČIN sudjeluju u ostvarivanju ciljeva vrste. To je nomokratski tip vladanja ili upravljanja državom i društvom. Jedino on omogućuje neophodnu potpunu centralizaciju vlasti koja je istovremeno i potpuna decentralizacija.

To je moguće zato jer nomokracija djeluje kao osnovna životna sila koja je podjednako prisutna u cijelom razvijenom živom organizmu ili njegovom mozgu i svakoj pojedinoj, perifernoj stanici od koje se taj organizam sastoji.

Još nešto od praktične važnosti. Nekoliko ovih, nomokratskih zakona zamjenjuje tisuće i tisuće postojećih, cijelu pravnu džunglu u kojoj se i vrsni pravnici teško snalaze , ali je Raj za fiškale.

Eto, samo toliko. Šire i detaljnije o svemu tome u mojim prethodnim radovima i u glavnom dijelu teksta.

https://petarbosnicpetrus.wordpress.com/2019/05/15/zakoni-buduceg-drustva/

 

%d blogeri kao ovaj: