HRVATSKA FILOZOFIJA

Portret jedne kulture

Ako je filozofija „ljubav spram mudrosti„ onda toga ovdje nikad nije bilo, jer su privid mudrosti i lukavost u ovim krajevima ono pravo, a istinska mudrost je nešto za budale, tako da bi se kod nas filozofija mogla shvatiti kao ljubav prema prividu mudrosti – gluposti. A ako je pak filozofija, kao što kaže Hegel „znanost ili mišljenje koje iskazuje ono što jest“, onda moramo reći da ni po tome u Hrvatskoj do sada gotovo da i nije bilo nikakve filozofije, jer ovdašnja „filozofska mišljenja“ uglavnom iskazuju ono što nije.

Taj je naopaki običaj jednim dijelom proizišao iz neo-neolitskog, ruralnog mentaliteta ovdašnjih ljudi, kojem je filozofija strana; dijelom iz upravo rečenog civilizacijskog primitivizma; a dijelom i iz one strastvene ljubavi i odanosti, ili podložnosti prividu. Jednim dijelom proizišao je iz taštine, a dijelom i iz eklekticizma, koji je opet proizišao iz iluzije da će se stupiti na teren filozofije ako se bude filozofiralo kao što se filozofiralo u davnini, pa se filozofija svodila na izvanjsko oponašanje glasovitih filozofa i filozofije prijašnjih vremena. Dobar primjer takvog „mišljenja“ i mislioca je Frane Petrić i njegova Nova de universis Philosophia. Lijepo, školski uredno, sistematično i opsežno napisano djelo, ali potpuno beživotno i bezvrijedno, kao i mnoge druge neoplatonističke tvorevine.

Od starijih mislilaca vrijedno je spomenuti još i Ruđera Boškovića. No on nije filozof, nego prvenstveno nadareni graditelj, konstruktor i znanstvenik. Istakao se u primjenjenoj znanosti, a u teoriji je bio bitno neuspješan, ali je vrlo hrabro i sa zdravom strašću, istinskim erosom ka istini i mudrosti razglabao ključne znanstvene probleme. Taj njegov eros nadahnjivao je i još uvijek nadahnjuje istinske mislioce. Glavno djelo mu je Philosophiae naturalis theoria.

Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj nastaje katedra za filozofiju (mudroljublje). Začinje se filozofija kao društveno priznata znanost i profesija. To je razdoblje u kojem nastaje filozofska terminologija i definiraju se opći oblici i predmeti mišljenja. B. Despot je napisao jedan relavantan članak o tome.

No ovo je razdoblje kratko trajalo. Kad su komunisti došli na vlast, filozofija je trebala služiti objašnjavanju i opravdavanju, novog, komunističkog poretka. Građanska misao i zbiljska filozofija mogla se podnositi samo interlinearis ili na uskim marginama društvene intelektualnosti. Ovo razdoblje dalo je znatan broj profesora filozofije koji nisu devastirali već ozbiljenu filozofsku terminologiju, ali je njihovo „mišljenje“ bilo zastranjivanje daleko od puta filozofije ili pak prosti, potpuno ispražnjeni privid mišljenja.

Spomenuta uska, neideologizirana margina bilo je područje djelovanja dvojice istinskih filozofa: Marijana Cipre 1940 – 2008 i Branka Despota, 1942 –

Ciprino glavno djelo je knjiga Metamorfoze metafizike. Inspiracija su mu bili Parmenid i Platon. Taj aspekt njegovog rada nema neku veliku vrijednost. Ono što je iznimno vrijedno je način izlaganja materije. Ciprino izlaganje je istinski djelujuće, stvaralačko kretanje mišljenja.

Branko Despot nije izveo ni jedno sistematsko djelo, nego je svoje mišljenje iznio u velikom broju članaka sa raznorodnim temama. Ono što ih spaja jest izvanredna snaga i vještina odbacivanja privida i prodiranja do biti predmeta, pojma, te njegovo definiranje i razumijevanje. Njemu se doista može reći da je u razumijevanju nekih pojmova postigao ono rem acu tetigisti.

Nakon pada komunizma, ovi mislioci, nažalost, nisu doživjeli nikakvu adekvatnu društvenu revalorizaciju niti rehabilitaciju.

Možda se u ponovo ruraliziranom okružju vratio i animozitet prema filozofiji, pa ona ovdje ponovo (ili, još uvijek), nije dovoljno poželjna.

Treći izdanak ovog razdoblja, nešto mlađi od Cipre i Despota, jest Petar Bosnić Petrus 1948 – 2013. On je ko zna otkud i kako zalutao u ove krajeve a spada među nekoliko onih svjetskopovijesnih mislilaca koji su određivali ili objašnjavali puteve čovječanstva. Jasno, ovdje ga se tretiralo kao da je nekakav izrod ili ispljuvak.

Navodno je rođen u centralnoj Australiji u pustinji koju domoraci zovu “Pijesak iz kojeg se rađa sunce”. Neki izvori navode da je rođen u Monte Karlu, a neki u Genovi. Sam Petrus, pak piše da je rođen u Zagrebu.

???

Za razliku od prve dvojice, Petrus je bio sistemski milslilac.

Petrusovi radovi:

Redefiniranje filozofije. Ona nije “ljubav prema mudrosti”, nego težnja btika ka samospoznaji. Čovjekovo mišljenje je, slično Hegelelovom mišljenju, samo sredstvo ozbiljenja te njegove težnje.

Učenje o bitku, bivanju i biću….

Kritika Hegelove dijalektike i dijalektike uopće. Hegelovoj tezi, antitezi i sintezi, Petrus dodaje još i epitezu. To je moment u kojem sinteza razvitka, samoreporodukcijom, tj. samoafirmacijom potvrđuje sebe kao istinski i ozbiljeni, zbiljski cilj razvitka. On, tj. ona, sinteza nastoji se održati u postojanju, ali ne više na revolutivni način, kao što su činile teza i antiteza, nego na evolutivni – iznalaženjem sve svrsishodnijih načina samoodržavanja.

Filozofija ekonomije – redefiniranje i, konačno razumijevanje kapitala, rada, novca …učenje o kapitalu kao o umjetnom biću i budućem, umjetnom, ili virtualnom vlasniku sebe samoga – instituciji virtualnog vlasništva nad kapitalnim dobrima, te nomokratskom društvu koje bi trebalo biti utemeljeno u instituciji virtualnog vlasništva. Kapital nije neko zlo, otuđenje ili raščovječenje, nego je jedino neprolazno i nepotrošno dobro koje je stvorila ljudska vrsta, i to radi toga da joj posluži kao oruđe za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva. Gore sam već napisao da je kapital ono umjetno biće.

Jednim sistemom državnih zakona, Petrus je dao teorijsku i pravnu osnovu tog novog, nomokratskog društva.

Redefiniranje i shvaćanje čovjeka kao ontogeničnog, ili tehneontogeničnog bića. Čovjek nije animal rationale, životinja koja misli (Aristotel), nego ontogeničko biće koje je, poput božanstva, ili prirode, sposobno stvoriti nešto bićevito, autopoietično – umjetno biće.

Kritika filozofije prava – redefiniranje, i, zapravo, definiranje prava, zakona, morala, pravde, dobroljublja, milosrđa i žrtve…Pravo je objektivirana volja ljudske vrste i kao takva je volitivni instrument za ostvarivanje njenih ultimativnih ciljeva. “Pravo je instrument kojim ljudska vrsta navodi, motivira i prisiljava samu sebe na ostvarivanje svojih ultimativnih ciljeva.”

Filozofija povijesti – shvaćanje povijesti kao ontogeničkog procesa – procesa stvaranja umjetnog bića, bićevitog (organona) oruđa spasa ili bićevitog oruđa samooslobođenja čovjeka. Umjetno je biće – kaže on – neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste, bilo da se tu radi o spasu, samooslobođenju, tanscendiranju granica empirojskog svijeta i empirijskog postojanja ili o nečem drugom.

Filozofija politike … kao nijeme volje umjetnog organizma…..ontogeničko učenje o društvu…Društvo je umjetni organizam umjetnog bića….

Ljudska je vrsta jedini prirodni suveren, stoga joj pripada i juridički, tj. zakonski suverenitet. Nacijama ili lokalnim državama može pripadati tek funkcionalna autonomija bazirana na komparativnim prednostima.

Slično H. Kelsenu, smatra da istinska država ne treba odumirati, nego tek treba biti stvorena i to kao svjetska država – država ljudske vrste.

Petrusovo je geslo: Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo, i jedna, ista pravda za sve ljude i sve narode.

Svaki subjekt svjetske države, od obične individue do generacije slobodan je i treba ostvarivati svoje ciljeve, ali NA NAČIN kojim istovremeno ostvaruje i ciljeve društva ili ljudske vrste, (pogledaj zakone), i treba biti nagrađivan srazmjerno veličini i vrijednosti svog doprinosa ostvarenju ciljeva grupe, profesije ili društva ili pak onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Toliko o njegovim političkim stavovima.

Uvod u teoriju vremena – razvoj teorije vremena od Aristotela do suvremenih mislilaca – priručnik za studente filozofije.

Petrusovo je učenje, nakon Kanta i Hegela, prvi esencijalni i zakonomjerni iskorak filozofije u razumijevanju čovjeka, svijeta i samog mišljenja – epiteza razvitka.

Petrus se nije bavio filozofijom egzaktnih, prirodnih znanosti, ali je rješio neke od ključnih i naizgled nerješivih problema tih znanosti.

Kritikom Einsteinovog relativizma pokazao je njegovu posvjemašnju promašenost i bijedu. Dao je konstrukciju odnosno projekt akceleratora koji može ubrzati materijalne čestice čak i milijune puta brže od svjetlosti, koja zapravo i ne postoji. On često navodi stih V.K. što kaže: ” svjetlost je samo pjena bezdanih tmina.” Brzina c je, po Petrusu, svojstvo prostora, transferna konstanta prostora, tj. brzina kojom vakuum prenosi EMI. Taj rad o naravi svjetlosti, smatra Petrus, može fiziku izvesti iz slijepe ulice u koju ju je uveo Einstein.

Polazeći od stereometrijskog promatranja kružnice i otkrića njene zbiljske policentričnosti, te Newton–Huygensove fizike – pored poznatih, atrakcijskih i repulzijskih – otkrio je novu, petu vrstu sila – tzv. detraktivne, ili distraktivne, odvlačne sile koje su manifestacija inercije i omogućuju stvarnu levitaciju, a od kojih je za čovjeka najvažnija gravifugalna. Smatra da će ona biti osnova za izradu prizemaljskih atmosferskih i svemirskih, međuplanetarnih prometala – gravifugalnih letjelica – ali da će također biti i temelj buduće, zrele materijalne civilizacije, koja će lebdjeti u atmosferi i bližem svemiru koji okružuje Zemlju.

Izgradnja ove, lebdeće civilizacije biti će jedan važan, neophodan korak na putu povratka u galaktičke prostore – čovjekovu prapostojbinu. Na internetu se na mnogo mjesta može naći Petrusovo znanstveno-fizikalno objašnjenje levitacije i projekt gravifugalne letjelice, a također i projekt akceleratora za nadsvjetlosno brze čestice.

Iako su vrlo korisna i štoviše neophodna, ova otkrića na području egzaktnih znanosti i izume, Petrus ne smatra nekom velikom vrijednošću. Za univerzum kao cjelinu uistinu je važno samo ono što je iskazano na području filozofije.

Ako postoje druge, naprednije vanzemaljske civilizacije, i ako nas njihovi pripadnici posjete – kaže – njih će zanimati samo naša filozofija i neki spisi na kojima se temelje velike monoteističke religije.

U jednom spisu Petrus kaže da „ne postoji nikakva Hrvatska filozofija, nego samo filozofija u Hrvatskoj. Ne postoji čak ni ljudska filozofija. Postoji samo filozofija. Ona je ljubav bića prema savršenstvu – sebeznanju najvišeg dobra – to je potpuno ostvareni onaj delfski zahtjev: γνῶθι σεαυτόν – Gnothi Seauton – Spoznaj samoga sebe. Filozofija bi najnužnije postojala čak i ako bi prestao postojati svijet empirijskih bića, jer je ona sama apsolutna bićevitost i duhovna apsolutna empirija – slično kao kod Hegela – apsolutni, sebi-znani-duh – ono što najistinskije jest – λόγος – logos.

„Ta filozofija – kaže Petrus – zapravo više nije filo-sofija, nego sofija – čista, apsolutna mudrost u kojoj je utemeljen svijet – ono Aristotelovo noesis noeseos – mišljenje mišljenja, ili znanje znanja; Ivanov Logos ili Hegelov apsolutni duh, na kojem se temelji sve: i vrijeme, i prostor i kretanje i mirovanje, i zakonomjernost i kaos, te priroda i civilizacija. To je vrhunac i kraj koji je ujedno i temelj i početak svega što jest“.

Kod Petrusa je to sebe svjesno ili sebi znano biće koje upravo sebeznanjem postavlja samo sebe kao umjetno (samoozbiljeni um), i koje upravo kao umjetno, tj. u sebesvijesti ili sebeznanju transcendira svoju određujuću i ograničavajuću empiričnost i bićevitost i biva kao apsolutna transcendentalna aprecepcija onog “svega-jednog” – onog što uistinu jest.

Ovakav način i opseg razmišljanja, stran je ruralnom podneblju, pa mislim da nije potrebno posebno napominjati to da do sada Petrus nije stekao nikakvo priznanje. Štaviše, ovdašnje akademske zajednice i društva odbacuju njegovo mišljenje kao nekakvu kugu ili pak otrovno i bolesno strano tijelo.

No, kako god bilo, Petrusovo je mišljenje jedina značajna stvar koja se nakon smrti Hegela, na duhovnom području, dogodila na ovom planetu, tj. u novijoj svjetskoj povijesti pa su, upravo na osnovu njegovog mišljenja, Hrvati, na jedan pauperistički način, stupili u uski krug svjetsko-povijesnih naroda i ušli u povijest filozofije. Jasno, nitko u Hrvatskoj nema ni najmanjeg pojma o tome.

A. V. R.