ŠTO JE FILOZOFIJA

Petar Bosnić Petrus

ŠTO JE FILOZOFIJA?

Opus brevis

Posvećeno Marijanu Cipri

Nekim će čitateljima donji tekst biti mjestimično nejasan jer ne poznaju moje prethodne radove u kojima se razvila specifična terminologija kojom se i ovdje služim.

Toliko kao upozorenje.

Počinjemo s naslovljenom temom.

Filozofija se obično definira kao „ljubav prema mudrosti“, tj. težnja ka mudrosti.

Kad se ovo „shvaćanje“ stavi pod lupu analize pokazuje se da ono, ne samo da nije točno, nego da zapravo ništa i ne govori.

Bolje bi bilo reći da je filozofija težnja ka znanju ili znanosti, iako ni to nije sasvim točno.

Znanje i mudrost, naime, nisu isto, jer mudrost je naprosto življenje u skladu s već postojećim dobrim običajima, dok je znanost – istinska, živa znanost – odnosno zbivanje znanosti – između ostalog, i uspostavljanje tih običaja.

Mudrost je , dakle, konzervativne naravi, dok su mišljenje i znanost revolucionarni.

Dalje.

Mudrac, poput Sokrata, zna da ne zna.

Istinski filozof zna da zna.

Znanstvenik ne zna da ne zna, jer se bavi, partikularnim, akcidentalnim momentima bića.

Po našem mišljenju, filozofija je znanost, a znanost je pak , putem mišljenja, pojmovno, u znanju objektivirana, ostvarena ontogeničnost (ili tehneontogeničnost), kreativnost vrste (ljudske vrste). Znanost sadrži spoznaju ja i ne-ja – samospoznaju i spoznaju svijeta (bića uopće). Filozofija bi se stoga, najopćenitije, mogla definirati kao cjelovita samorefleksija bića – sebi znano biće.

Kod tvrdnje da je filozofija znanost pozivam se na Aristotelovo mišljenje: da „svi ljudi po naravi teže ka znanju“, te da je ono najviše znanje, „znanje znanja“ – NOEZIS NOEZEOS ujedno i najviši oblik postojanja bića – oblik kojeg otkriva filozofija i koji i nije ništa drugo do sama filozofija – istina istine, ili istina onoga što jest – jestina.

Opaska

Usprkos tome što, kako se čini, najveći broj pripadnika ljudske vrste ne teži ka znanju, nego ka sreći, gornja Aristotelova tvrdnja je istinita, ali ju treba iskazati na bitno adekvatniji način, govoreći: da se ljudska vrsta odlikuje i razlikuje od ostalih time što teži ka znanju.

Nije, naime, individua, nego vrsta ključni oblik postojanja bića. Filozofija se ne bavi individuom, nego bićem uopće, vrstom, bićevitošću, ili cjelinom svih bića.

Toliko o tome.

Pored pozivanja na Aristotela, pozivam se i na Hegelovu tvrdnju da je filozofija „apsolutna znanost“. Apsolutna je zato što se temelji u samoj sebi, odnosno težnji, erosu bića ili filiji ka znanju, epistemofiliji. Naravno, ne onoj infantilnoj, psihološkoj, iako i ta, infantilna nagovještava bitnu osobinu zrelog ljudskog bića..

Težnja ka znanju stvorila je znanost kao ključni moment umjetnog bića i ljudsku vrstu kao živi moment te znanosti, znanje.

Opaska

Da bih olakšao razumijevanje svojih stavova, moram reći da čovjeka definiram kao ontogenično biće -biće stvarajuće biće ili kao vrstu koja je sposobna stvoriti nešto bićevito – umjetno biće. To je ono što čovjeka ili ljudsku vrstu razlikuje od drugih živih vrsta i ujedno čini sličnim Bogu ili stvaralačkoj prirodi. Druge žive vrste mogu stvoriti samo proste nebićevite stvari.

Toliko o čovjeku.

No, što je znanost?

Već smo gore rekli da je znanost objektivirana, ostvarena ontogeničnost, ali kao čisto mišljenje u kojem biće, u svom epitetičkom obliku (obliku ontogenične vrste), postaje znano sebi.

Znanost ima dva bitna momenta:

refleksivnost, (spekulativnost), koja je osnova filozofije, a kroz koju vrsta otkriva svoju narav, bit, štastvo –quiditas – postaje znana samoj sebi, te drugi:

metodičnost – znanje o načinima i sredstvima (quomodo, know how) pomoću kojih vrsta spoznaje bit bića i ostvaruje svoje ultimativne ciljeve, te čijim ostvarenjem osmišljava svoje postojanje, a, možda, i transcendira svoju bićevitost. Metodičnost je osnova egzaktnih znanosti.

Descartesov iskaz: Cogito, ergo, sum – Mislim, dakle, jesam – može se iskazati i ovako: Nužna posljedica sumnje u vlastito postojanje je izvjesno, najizvjesnije moguće znanje, znanost ili znalost istinskog vlastitog postojanja, sebeznalost. Descartesov iskaz je znanje u aksiomatskom obliku i dokaz toga da istinsko i potpuno postojanje bića nije moguće bez sebeznanja, odnosno filozofije, jer taj Descartesov iskaz i drugi koji su mu srodni, nisu ništa drugo do fundamentalni stavovi filozofije, filozofičnost par exellance. Iz rečenoga proizlazi i to da se “filozofsko znanje” može shvatiti i kao temelj bićevitog postojanja.

Korak unatrag.

Znameniti Delfski natpis: GNODHI SEAUTON – Spoznaj samoga sebe – napis na kojeg se pozivaju filozofi, QED – kao što je predočeno – ne zapovijeda mudrost, nego samospoznaju, znanje. To je osviješteni ili potpuno ozbiljeni vid one “težnje ka znanju”.

Zašto znanje, znanost, sebeznalost bića?

Postojanje bića koje nije znano samo sebi nalik je postojanju kamena i drugih neživih, stvari. Nije istinsko postojanje, nego više nekakva mrtva i mračna, mesretna, neživa bićevitost ili stvarnost koja je, kao nekakvo “postojanje”, znana samo po nečemu ili nekome drugome.

Gnodhi seauton nije zapovijed samo nekoj ljudskoj individui, pa čak niti samo ljudskoj vrsti, nego biću uopće ili cjelini svih bića.

To je zahtjev za istinskim postojanjem bića, koje se ozbiljuje refleksijom i sebeznalošću, filozofijom.

Doista je isto, dakle, znati sebe i biti. Ta konstatacija ne važi samo za neko određeno biće, nego, opet za cjelinu svih bića.

Iz prethodno rečenog trebalo bi biti jasno da filozofija zaista ne nastaje iz težnje ka mudrosti ili nekakvog bitnog čuđenja (thaumazein), nego, prvenstveno iz onog gornjeg imperativa “gnodhi seauton”, koji otkriva i izriče unutrašnji “nagon” bića ka samospoznaji i znanju, et in finem: težnje ka potpunoj, inteligibilnoj egzistenciji.

U činu samospoznaje, biće, ono ja spoznaje sebe i ujedno i ono ne-ja (J. G. Fichte), i transcendira granicu između sebe i njega.

Potpuno transcendiranje, koje bi ukinulo ne-ja, ne može izvesti individua, nego tek vrsta i to kroz vrlo dugo razdoblje svog samoupoznavanja koje ju vraća njenom iskonu – eficientnom uzroku koji je (paradoksalno), finalne naravi. Povijest ljudske vrste leži i izvire iz njene budućnosti.

Odatle povijesnost filozofije, koja počinje od težnje ka znanju i, vjerojatno, posredstvom procesa upoznavanja svojih momenata (pomoću egzaktnih znanosti) završava u činu kojim, kroz filozofiju transcendira svoju konačnost i bićevitost – zacjeljuje (M. Cipra) rascijep na ja i ne-ja i biće se vraća u krilo onog bezgraničnog, apeiron-a (Anaksimandar), koji je inteligibilne naravi, ili se pak, ukidajući ono ne-ja, u samom sebi, transformira u znanje znanja (Aristotel), ili pak u ono jedno s “apsolutnim duhom” (Hegel). Postiže transempirijsko, ili metaempirijsko (metafizičko), postojanje koje se otkriva isključivo mišljenju.

Potpuno, cjelovito postojanje nije dano, nego zadano. Isto kao i početak čovjeka, istinski, noumenalni početak zbivanja filozofije nije u prošlosti nego u budućnosti.

Još nešto od velike važnosti, nešto što se može vidjeti (znati) samo sa filozofske točke gledišta.

U prethodnim radovima iznio sam tvrdnju da povijest nije bila “napredovanje ka spasu” (Augustin), niti “ka samooslobođenju” (Hegel), nego ontogenički proces – proces stvaranja umjetnog bića, koje je poznato pod nazivom kapital, a koje je tek neophodno bićevito “oruđe spasa, odnosno bićevito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Znanje, znanost je sinteza razvitka umjetnog bića i glavni oblik njegovog postojanja.

Filozofija, koja je kruna tog znanja, ključni je moment i cjelokupnog umjetnog bića (kapitala), i ne bi niti postojala da nije njegov moment, njegova duša. Filozofiju, dakle, možemo definirati kao: sebeznalost prirodnog bića (ljudske vrste), objektiviranu u formi ključnog momenta umjetnog bića. Njen je zadatak da ljudsku vrstu vodi do cjelovite, potpune samospoznaje i do granice na kojoj bi vrsta mogla transcendirati svoju bićevitost.

Dalje.

Filozofsko je znanje istinsko, najistinskije, bitno vlasništvo ljudske, (a i svake druge ontogenične vrste), ako takve postoje. Stoga, iako je znanje …”aere perenius” – trajnije od mjedi, (Petronije, i Biblija, Novi Zavjet), vrsta, kao vlasnik, podliježe pravilu: Fati dominii sui dominus sequitur – vlasnik slijedi sudbinu svog vlasništva – biva, dakle, spašena ako čuva i razvija svoje znanje (kapital), a propada ako joj ono propadne ili ga izgubi. Gubljenjem svog znanja, vrsta gubi i samu sebe, propada, nestaje.

Opstanak bez filozofije doista se može smatrati prostom izgubljenošću, besmislom. Razdoblja zaborava filozofije su razdoblja iščašenosti, ludila i nesreće.

Da ne bi došlo do toga, ljudska vrsta treba se podrediti umjetnom biću i postati njegovim vlasništvom, vlasništvom jedne, umijećem stvorene, besmrtne individue, koja je epitetički oblik postojanja (ljudske) vrste, a koja je stvorena radi toga da radi za ljudsku vrstu, čuva ju, oslobađa, i podari joj jednu drugu, potpuniju i sretniju besmrtnost od ove vrsne (specijalne – species – vrsta) koja je osnova njenog sadašnjeg opstanka.

Napomena

Umjetni, virtualni vlasnik trebao bi biti sinteza u razvoju institucije vlasništva, a trebao bi biti i bio bitno bolji, humaniji, pouzdaniji, sposobniji i pravedniji od živih vlasnika. Isto važi i za umjetnog, virtualnog državnog vladara. Za detaljnije, pogledaj moje pravnoteorijske i ekonomističke spise. Ovo je samo kratki filozofski osvrt na te moje ideje o kojima je riječ.

Samo toliko, pa nastavljamo.

Podređivanjem umjetnom biću kojeg je stvorila i postajanjem njegovim vlasništvom, ljudska vrsta ne bi pala u neko novo ropstvo, kao što bi se moglo pomisliti, nego bi se, baš obrnuto, oslobodila od primitivne, neljudske vladavine čovjeka nad čovjekom i vladavine nužnosti nad slobodom i ispunila bi ključni uvjet za transcendiranje svoje bićevitosti i izdizanje u jedan viši oblik postojanja koji bi osmislio njenu djelatnost i njen opstanak.

Vladavina umjetnog bića nad ljudskom vrstom bila bi vladavina istine, dobrote, pravde i mudrosti.

To će se nekim čitateljima ipak učiniti strašnim, ili čak jezivim, kao nekakvo orvelovsko proroštvo užasa koje čeka čovjeka, ali neka ti čitatelji imaju na umu da se i danas ljudska vrsta, podređujući se društvenim, tj. državnim, a i spoznatim prirodnim zakonima, radi svog dobra, svog napretka, i slobode podređuje volji umjetnog bića, jer ti su zakoni – koji su objektivirani, ospoljeni momenti duha ljudske vrste – ključni momenti umjetnog bića. Ali, to, danas, to je samo djelomično podređivanje vlasničkim i vladarskim sposobnostima umjetnog bića koje je nedovoljno i za jedan bolji bićeviti svijet, a kamo li za transcendiranje bićevitosti.

Ljudi, nažalost, još uvijek, nisu svjesni toga da su pripadnici jedne iste, ljudske vrste i u vrlo velikoj mjeri, žive u ropstvu svog neznanja, svojih zabluda ili kobnih predrasuda.

Toliko u okviru ovog filozofskog osvrta.

Filozofija pobliže

Već smo gore natuknuli da je filozofija ključni ili bitni moment, duh datog, prirodnog bića otjelotvoren u umjetnom biću kao čovjekova sebeznalost i znanje o tome da treba transcendirati vlastitu bićevitosti.

Povijest “filozofske znanosti”, u užem značenju tog pojma, je proces razvijanja njenog misaono-spoznajnog aparata, ili organona: logike i dijaletike, na temelju kojih se izrađuju filozofemi koji ekspliciraju mnijenja o biti, ili naravi bića. Logika i dijalektika pokazuju kako se duh treba kretati ili raditi u procesu spoznavanja i samozpoznavanja (I. Kant), i kriterij su istinitosti ili neistinitosti, rezultata njegovog kretanja, rada ili djelovanja.

Novija vremena misle da logika ili dijalektika nisu kriteriji istinitosti mišljenja, nego je to eksperiment. Ta se misao temelji na zaboravu ili previdu toga da se smislenost eksperimenta i njegovog rezultata moraju podudarati s logikom ili dijalektikom, ako žele biti nešto, te da su, čak i u tom slučaju one, logika i dijalektika kriteriji istinitosti, smislenosti i vrijednosti samog eksperimenta.

Spomenuta mnijenja, filozofemi, uzeta svako za sebe, prikazuju tek momente bićevitog postojanja, a uzeta zajedno, organički i sustavno, su znanje bića o sebi. Povijest filozofije počinje s necjelovitom upotrebom misaono-spoznajnog oruđa, što rezultira prikazima koja pokazuju što biće nije, a završava s prikazom toga što ono jest, a jest ozbiljena filozofija, ozbiljeni, sebeznani duh. Taj prikaz moguć je tek na osnovu potpuno razvijenog misaono-spoznajnog organona, Nužni daljnji, postpovijesni korak u postojanju bića trebao bi biti njegovo trancendiranje bićevitosti – povratak ka bivstvenoj cjelini iz koje se bio odcijepio ili odvojio.

Zašto se odvojio?

Već sam u prethodnim radovima dosta iscrpno i detaljno pokazao da se odvojio radi toga da praktički dokaže, tj. ozbilji svoju svemoć koja je uvjet vječnog opstanka, ka kojem se teži. Ona se pak može dokazati jedino tako što se duh, bivstvo odlučuje na onaj način postojanja na koji nije moguće postojati – kao puka pojava, privid, zlo – i da pri tom ne propadne u ništavilo, ne nestane, nego da se kroz dijalektičku, zakonamjernu mijenu (vremeniti proces tokom kojeg biće nikad nije ono što doista jest), razvije dotle da se može ponovo ozbiljiti kao ono jedno, istinito savršeno i vječno. Jedno, koje je, i ono Sve.

U ozbiljenju tog i takvog postojanja pokazuje se da je dobro koje je znano sebi nadmoćno zlu i da je upravo ono najveća moć koja se može pomišljati, svemoć.

Dobro je istinska moć, jer može htjeti i ozbiljiti samo sebe. Zlo je prividna, lažna moć, nemoć, neznanje, ono što je i samo sebi nepoželjno, pa ne može, ni željeti, ni htjeti, a niti istinski ozbiljiti samo sebe.