LEVITACIJA
Petar Bosnić Petrus
LEVITACIJA
Riječ unaprijed
Čudi me da je u Hrvatskoj i nekim drugim Wikipedijama, pod pojmom “levitacija” prepisan dio ovog mog članka, a kao izvor navodi se neki link u kojem nema ni riječi o levitaciji.
Kakva smo mi to zemlja?
No vratimo se levitaciji.
Levitacija je fizikalna pojava ili fenomen. Detektirani su različiti vidovi njenog manifestiranja. No literatura koja opisuje ovaj, tj. ove fenomene nije dovoljno sistematizirana.
Najvažniji vidovi levitacije nemaju čak ni svoja imena.
Intencija ovog teksta jest da se barem onim glavnim vidovima levitacije navedu standardna znanstvena objašnjenja i dadu imena koja će, već upućenim i još-ne-upućenim osobama olakšati njeno razumijevanje te razlikovanje jednih vidova levitacije od drugih.
Ovaj članak, dakle, nastoji što jasnije i objektivnije opisati jedan skup pojava koje su već odavno poznate znanosti i primjenjene u praksi,
Isto tako, ovaj članak želi skrenuti pažnju i na to da su u ljudskoj kulturi vrlo raširena potpuno neosnovana mišljenja i vjerovanja o levitaciji, kao i prave zablude o njoj i, naravno, bezbrojne mistifikacije.
Levitacija uopće
Levitacija ili lebdenje uvijek je lebdenje u odnosu na nešto: nekakvo polje, čvrstu podlogu, čvrstu površinu Zemlje, masu ili površinu nekog drugog nebeskog tijela.
Ona se zbiva kad neko tijelo ne reagira na djelovanje privlačne sile u čijem je polju smješteno. Otsutnost nužne reakcije – pojave akceleracije ka hvatištu privlačne sile, tj. slobodnog padanja – otsutnost, dakle, takve reakcije, tj. levitacija, koliko je poznato, može biti uzrkovana (orbitalnim) kretanjem levitirajućeg tijela unutar polja privlačne sile. ili djelovanjem neke repulzivne, odbojne sile čiji je smjer djelovanja suprotan gravitaciji.
Levitacija se može pojaviti i u dubokom svemiru gdje je utjecaj gravitacije zanemarivo malen ili potpuno poništen interakcijom nekoliko gravitacijskih polja.
Sigurno znate da ima i mišljenja da i nekakva duhovna snaga može uzrokovati levitaciju.
Stvarna i prividna levitacija
Trebamo razlikovati stvarnu i prividnu levitaciju. Stvarna levitacija ustvari je trajno bestežinsko stanje – stanje u kojem levitirajuća tijela gube težinu. Slučajevi, pak, u kojima tijela, za vrijeme levitiranja, ne gube težinu spadaju u područje prividne levitacije.
Vidovi prividne levitacije
Tu spadaju magnetska i dijamagnetska levitacija, elektrostatska, aerodinamička, zvučna i još neke druge. U tim slučajevima lebdenje se postiže odbijanjem istoimenih magnetskih polova ili istoimenog električnog naboja, ionskom repulzijom, ili pak odupiranjem o zrak. No u svim tim slučajevima, tijela koja lebde, (preko nevidljivog i neopipljivog medija – magnetskog ili električnog polja ili pak zraka) svom svojom težinom pritišću podlogu iznad koje lebde. Ove vrste levitacije efikasne su i ekonomične samo na vrlo malim udaljenostima – udaljenostima od nekoliko milimetara do nekoliko decimetara.
Prividna levitacija vrlo je korisna u tehnologiji. Koristi se za magnetske ležajeve, superbrze, maglev vlakove, hoverkrafte itd.
No, ovdje treba skrenuti pažnju na još jednu stvar. Svi vidovi prividne levitacije dijele se na dvije vrste:
1. levitaciju za čije je održanje potrebno trošiti energiju, i 2., onu za čije održanje nije potrebno trošiti nikakvu energiju.
U prvu vrstu spada lebdenje maglev vlakova helikoptera i howerkrafta, i druga, slična, a u onu drugu lebdenje bazirano na odbojnim silama što proizlaze iz magnetskih ili elektrostatskih polja. Ova druga vrsta levitacije bitno je ekonomičnija, ali je ograničena samo na vrlo male udaljenosti između lebdećeg predmeta i podloge koja mu omogućuje lebdenje.
Stvarna levitacija
Stvarna levitacija, trajno bestežinsko stanje. Postiže se kružnim kretanjem, orbitiranjem u Zemljinom gravitacijskom polju. Npr: lebdenje astronauta u njihovim svemirskim brodovima dok kruže oko Zemlje. Dok se satelit ili svemirska stanica kreću oko Zemlje, gravitacija na njih djeluje kao centripetalna sila, tj. privlači ih i skreće na kružnu putanju. Mase letjelica i astronauta opiru se promjeni smjera kretanja. Posljedica tog njihovog opiranja, tj. inercije (pri brzini satelizacije, brzini od 7,9 km/sec.) jest trajno bestežinsko stanje, stvarno levitiranje. Kod ovakvih kretanja, inercija tijela manifestira se kao reaktivna, tj. kao detraktivna, ili distraktivna, tj. odvlačna, centrifugalna sila – Gallileo – Zakon inercije i Newton 3 (Zakon akcije i reakcije). Pri brzini od 7,9km/sec. ona je jednaka atrakcijskoj, centripetalnoj sili, (tj. gravitaciji koja vrši funkciju centripetalne sile i koju stoga zovem gravipetalnom silom), pa ju ukida, anulira i omogućuje lebdenje.
Trajno bestežinsko stanje ili stvarna levitacija je, dakle, posljedica jednakosti centripetalne i centrifugalne sile. Za vrijeme te levitacije tijela gube svoju težinu, ali ne i masu i inerciju. Ova vrsta levitacije funkcionalna je i apsolutno ekonomična i na vrlo velikim udaljenostima od tijela u odnosu na koje se zbiva. Neophodna je za održavanje umjetnih satelita u njihovim orbitama, ali je štetna za ljudsko zdravlje.
Za održavanje stvarne levitacije nije potrebna nikakva energija. Neki satelit ili nebesko tijelo mogu lebdjeti u odnosu na neko drugo nebesko tijelo mnogo milijardi godina, a da za to ne potroše nikakvu energiju, npr. lebdenje Zemlje u odnosu na Sunce. Slikovit primjer za tu vrstu levitacije su geostacionarni sateliti koji nepomično lebde iznad neke točke na ekvatoru ne trošeći apsolutno nikakvu energiju. Energija se mora potrošiti samo na postizanje brzine levitacije, odnosno satelizacije i izdizanje iznad atmosfere, tj. plinskog omotača onih nebeskih tijela koja ga imaju. (Plinski omotač (atmosfera), naime, svojim otporom kretanju letjelica smanjuje njihovu brzinu.) Zbog ove svoje osobitosti – da ne troši energiju – ovaj vid stvarne levitacije je iznimno ekonomično sredstvo za zadovoljavanje nekih vitalnih potreba ljudske vrste.
Jednadžba za izračunavanje brzine neophodne za postizanje stvarne levitacije, vl identična je jednadžbi za veličinu brzine satelizacije, vs: jer je brzina levitacije, vl ustvari je brzina satelizacije, vs.
vl = korijen iz GM/R
Gdje je G gravitacijska konstanta, M masa nebeskog tijela, i R radius kretanja satelita, tj. udaljenost od središta nebeskog tijela, npr. Zemlje.
U najnižim orbitama, brzina levitacije ili satelizacije je 7,9km/sec. U višim orbitama ta je brzina manja. Geostacionarni sateliti, koji lebde iznad određene točke na ekvatoru, na visini od 37 000 km kreću se brzinom od samo 3,05km/sec. Kutna brzina njihovog kretanja jednaka je Zemljinoj. Mjesec lebdi u odnosu na Zemlju također na osnovu centrfigalne sile koja proizlazi iz brzine njegovog orbitiranja oko Zemlje, od svega 1,002km/sec. Zemlja je u trajnom bestežinskom stanju u odnosu na Sunce, tj. lebdi u odnosu na njega na bazi brzine od 30km/sec.
Kako je upravo rečeno, Zemlja je u betežinskom stanju i levitira u odnosu na Sunce, a i ljudi i stvari na Zemlji također, ali ljudi i stvari na Zemljnoj površini nisu u bestežinskom stanju, tj. nisu u odnosu stvarne levitacije spram sāme Zemlje.
Gravifugalna levitacija
U svim navedenim slučajevima levitacije, a i mnogim sličnim, gravitacija ima funkciju centripetalne sile. Mislim da bi, radi što veće jasnoće, u takvim slučajevima gravitaciju trebalo nazivati gravipetalnom silom, a reakciju na njeno djelovanje gravifugalnom. Levitacija i kružna putanja levitirajućeg tijela bila bi, po toj terminologiji, posljedica jednakosti gravipetalnih i gravifugalnih sila. Gore opisani slučajevi stvarne levitacije mogli bi se, dakle, nazivati gravifugalnom levitacijom.
Za razliku od npr. magnetske ili dijamagnetske, elektrostatske, i drugih, ta vrsta levitacije do sada nije imala nikakvog imena. Ako, dakle ne bi smo koristili predloženu terminologiju onda bi levitiranje astronauta i sva ostala koja se baziraju na centripetalnom djelovanju gravitacije ostala bez svog specifičnog imena kojeg bi, radi lakšeg i točnijeg razumijevanja trebali imati.
Ostali vidovi stvarne levitacije
Ali, i ostale fundamentalne sile mogu imati funkciju centripetalne sile. Npr. Elektricitet. Elektron koji kruži oko atomske jezgre, lebdi u odnosu na nju, i to na osnovu jednakosti elektropetalne i elektrofugalne sile. To je također primjer stvarne levitacije.
Stvar stoji slično ili isto i sa magnetizmom i nuklearnom silom.
Koristeći ovakve termine u mogućnosti smo razlikovati uistinu različite oblike levitacije: magnetsku i magnetofugalnu, elektrostatsku i elektrofugalnu, gravifugalnu itd. Nadalje, u mogućnosti smo razlikovati stvarnu od prividne levitacije.
Prirodna i umjetna levitacija
Kad je riječ o levitaciji, treba razlikovati prirodnu levitaciju od one koja je postignuta čovjekovim umijećem – umjetne. Prirodna je ona u okviru koje jedna nebeska tijela, zato što kruže jedna oko drugih oduvijek lebde u odnosu na druga i elektroni u odnosu na atomske jezgre, a umjetna, koja je nastala iz ljudskog umijeća i koristi se na razne načine u tehnologiji. Umjetna (stvarna) obuhvaća lebdenje ljudi i ljudskih tvorevina u odnosu Zemlju ili moguće njihovo lebdenje u odnosu na druga masivna nebeska tijela – zvijezde, planete, ili njihove prirodne satelite.
Umjetno stvorena prividna levitacija omogućava lebdenje djelova nekih uređaja, lebdenje superbrzih maglev vlakova, laboratorijskih objekata, raznih igračaka itd.
No, obje ove vrste levitacije, i prirodna i umjetna počivaju na istim fizikalnim, odnosno prirodnim zakonima.
Umjetna levitacija za sada je, u ljudskoj tehnologiji češća u slučajevima prividne levitacije. Npr. magnetska, dijamagnetska ili elektrostatska levitacija.
No prividna, elektrostatska levitacija može biti i prirodnog podrijetla. Npr. levitiranje jednog protona u odnosu na drugi. Kasnije ću pokazati da je prirodna prividna levitacija jednako je raširena i važna za opstanak univerzuma kao i stvarna.
Inercija i levitacija
Stvarna levitacija postiže se suprotstavljanjem inercije tijela nekoj od fundamentalnih sila koja ima funkciju centripetalne sile – gravipetalnoj, elektropetalnoj… Inerciju suprotstavljamo određenoj sili centripetalnog smjera tako što tijelo, koje želimo dovesti u stanje levitacije, ubrzamo na kružnu putanju oko hvatišta te centripetalne sile. Npr. Astronaute i njihove brodove oko središta Zemlje, jer je hvatište gravipetalne sile u središtu, odnosno težištu Zemlje. Kružno kretanje oko Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela, na neki način usmjerava inerciju tijela koja se tada manifestira kao centrifugalna, tj., preciznije, gravifugalna sila koja odvlači tijelo od hvatišta gravipetalne sile – središta ili težišta nebeskog tijela.
Važna napomena. Jedino specifičnim, dinamičkim suprotstavljanjem inercije tijela gravitacijskom privlačenju (orbitalnim kretanjem) možemo spriječiti gravitacijsko ubrzanje (slobodni pad) na takav način da tijelo ostane u trajnom bestežinskom stanju, jer, tijelo može biti u kratkotrajnom bestežinskom stanju i onda kad slobodno pada.
No slobodni pad, iako je stvarno bestežinsko stanje, nije levitacija u pravom smislu te riječi, jer levitacija podrazumjeva da se udaljenost, između težišta tjelesa koja se privlače, ne smanjuje. Kod padanja, međutim, radi se o baš o ubrzanom smanjivanju te udaljenosti. Za ono što pada, ne možemo tvrditi da lebdi, a ono što lebdi, to ne pada.
Levitacija i bestežinsko stanje ne moraju, dakle u svim slučajevima biti identične pojave. Niti je svaka levitacija ujedno i bestežinsko stanje, niti je svako bestežinsko stanje nužno i levitacija.
Levitiranje astronauta u njihovim svemirskim brodovima ne proizlazi – kako se, nažalost često navodi, – iz toga što “oni stalno padaju prema zemlji, ali ju zbog velike brzine uvijek promaše”. Da se ne radi o tom padanju vidi se iz toga što se udaljenost orbitirajućih svemirskih brodova ne smanjuje u odnosu na Zemlju, tj. njeno središte, nego ostaje ista i nakon tisuće krugova oko zemlje. Lebdenje astronauta je stvarna levitacija koja proizlazi iz jednakosti gravifugalne i gravipetalne i sile.
Postizanje prividne levitacije
Ako gravitacijsko ubrzanje nekog tijela spriječimo nekom vanjskom odbojnom (repulzivnom), silom (magnetizmom ili elektrostatskim nabojem), ono će lebdjeti u magnetskom ili elektrostatskom polju. No magnetizam ili elektricitet, koji uzrokuju lebdenje tijela, uvijek, i istovremeno uzrokuju i pojavu težine tog tijela koje lebdi.
Privlačna sila između dvaju tijela, naime, može se manifestirati, ili kao ubrzanje, ili kao težina. Ako se manifestira kao ubrzanje (npr. slobodan pad), onda nema težine. A ako se nekom vanjskom silom spriječi ubrzanje, pojavljuje se kao težina – privlačni mehanički napon, tēžēnje ili težnja.
Razlika u postizanju prividne i stvarne levitacije
Tijela dovodimo u stanje prividne levitacije tako da njihovo ubrzavanje prema hvatištu sile koja ih privlači, npr. Gravitacije, ne sprečavamo djelovanjem njihove vlastite inercije, nego nekom vanjskom silom (magnetizmom, elektricitetom, ionskim ili plinskim mlazom itd.). Tim istim činom, kako je već rečeno, tijela činimo i teškim, jer postizanjem prividne levitacije tijela gube akceleraciju, ali dobijaju težinu.
Pravu tj. stvarnu levitaciju, trajno bestežinsko stanje, postižemo dovoljno brzim kretanjem koje je uvijek okomito na smjer djelovanja privlačne sile. To je kružno, orbitalno kretanje. Pri takvom kretanju, kao što je gore rečeno, inercija tijela manifestira se kao sila centrifugalnog smjera, koja anulira privlačnu silu, tj. silu centripetalnog smjera, gravitaciju, ili pak puno točnije, gravipetalnu silu.
Repulzivne i distraktivne, tj. odbojne i odvlačne sile
Kad se ove pojave osmotre s aspekta međudjelovanja sila koje omogućuju levitaciju onda uviđamo:
da se prividna levitacija ostvaruje suprotstavljanjem dviju repulzivnih, odbojnih sila, npr: istoimenih električkih sila ili istoimenih magnetskih polova.
Kod stvarne levitacije nema repulzivnih, odbojnih sila. Stvarna levitacija nastaje uslijed suprotstavljanja distrakcijske, odvlačne sile nekoj atrakcijskoj, privlačnoj sili, bilo da se radi o gravitaciji, elektricitetu ili nekoj drugoj fundamentalnoj sili.
Distrakcijska, odvlačna sila, kako je već rečeno, jest način na koji se manifestira inercija orbitirajuće mase.
Razlike između odbojnih i odvlačnih, repulzivnih i distraktivnih sila vrlo su značajne. Kod repulzivnih sila, njihova veličina opada sa kvadratom udaljenosti onih tijela koja se odbijaju, kao u Coulloomb – ovoj jednadžbi:
F = 1 / 4πε (Q1 x Q2) / r2
Distraktivna, ili detraktivna gravifugalna sila, Fgf opada linearno po jednadžbi:
Fgf = (GMm / R2) – (mv2 / R)
Zbog toga je npr. distraktivna, odvlačna gravifugalna sila bitno ekonomičnija u zadovoljavanju nekih čovjekovih potreba od bilo koje repulzivne sile, jer one imaju vrlo kratak domet.
Razlika između Gravitacije i gravipetalne sile
Razlika između gravitacije i gravipetalne sile nije samo u imenu, nego također i u naravi i matematičkim izrazima kojima se određuje njihova narav i veličina. Izraz za veličinu gravitacije je
F = GMm/R2 ,
a za veličinu gravipetalne sile:
Fgp = GMm/R2 – mv2/R
što je ujedno i izraz za veličinu rezultantne sile.
Izraz
mv2/R
je izraz za veličinu gravifugalne sile,
U svim ovim jednadžbama.G je gravitacijska konstanta, M masa nebeskog tijela, m orbitirajuća masa, v je linearna brzina promatrane mase a R je radius kretanja te mase, tj. njena udaljenost od središta nebeskog tijela, npr. Zemlje.
Različiti vidovi stvarne levitacije
Kao što postoje različite vrste prividne levitacije: magnetska, elektrostatska, ionska itd., tako ima i raznih vrsta stvarne levitacije, a razlikuju se po tome koja od privlačnih sila vrši funkciju centripetalne sile. Evo tih sila i centrifugalnih reakcija na njihovo centripetalno djelovanje. Termini «centripetalan» i «centrifugalan» samo su opće oznake smjera djelovanja neke sile – ka centru, ili od njega.
Sila centripet. smjer centrifug.smjer posljedica
Gravitacija gravipetalna sila gravifugalna levitacija
Električna s. elektropetalna elektrofugalna levitacija
Magnetizam magnetopetalna s. magnetofugalna levitacija
Nuklearna s. nukleopetalna nukleofugalna levitacija
Čvrstoća solidopetalna solidofugalna nema levitacije.
Stvarna levitacija može se pojaviti jedino ako neka od fundamentalnih sila služi kao centripetalna sila – gravipetalna, elektropetalna, magnetopetalna i nukleopetalna. Reakcije na centripetalno djelovanje fundamentalnih sila – gravifugalna, elektrofugalna magnetofugalna i nukleofugalna – uvijek su reaktivne sile ili pseudosile – manifestacije inertnosti mase.
Čvrstoća – soliditas – tretira se u fizici kao pseudosila, a solidopetalna sila također. Stoga solidofugalna sila ne može uzrokovati levitaciju kao u gornjim slučajevima, nego samo mehanički napon, naprezanje u masi rotirajućeg tijela, a može uzrokovati i tzv. umjetnu gravitaciju.
Fizikalne činjenice i zakoni koji omogućuju da shvatimo zašto se pojavljuje stvarna levitacija
U slučaju rotacije čvrstog tijela, veličine solidopetalne i solidofugalne sile uvijek su jednake i suprotnog smjera (Newton 3). Veličina im je proporcionalna brzini rotacije čvrstog tijela:
F=mv2/r
Simbol r označava udaljenost mase od osi njene rotacije.
U slučaju u kojem gravipetalna sila ima funkciju centripetalne sile (npr. u slučaju orbitiranja astronauta i njihovih svemirskih brodova oko Zemlje), gravipetalna i gravifugalna sila također su uvijek jednake i suprotnog su smjera, ali su obje sile obrnuto proporcionalne brzini rotacije, tj. orbitiranja. Vidi: Fgp = GMm/R2 – mv2/R.
Ako, npr. povećamo brzinu nekog tijela (pri kretanju koje je okomito na smer djelovanja gravitacije onda se tim činom (prije postizanja brzine levitacije ili satelizacije ) neće povećati, nego smanjiti veličina gravipetalne sile, što će se najprije očitovati kao smanjenje težine ubrzavanog tijela. Npr. zbog Zemljine rotacije, npr. na ekvatoru, zbog brzine od 464 m/sec. tijela gube 0, 34% svoje težine. S postizanjem brzine levitacije ta težina se potpuno gubi, jer se, pri brzini levitacije ili satelizacije gravifugalna i gravipetalna sila potpuno isključuju i svode na nulu. To je ključni faktor koji omogućuje levitaciju.
Ako bi smo pak, nakon postizanja brzine levitacije, još više povećali brzinu orbitirajućeg tijela, ne bi smo povećali veličinu gravifugalne sile, niti postigli nekakvu antitežinu, nego samo povećali radius, R kretanja ubrzavanog tijela a gravifugalna i gravipetalna sila bi se još smanjile.
Imajući na umu da, povećavanjem radiusa orbitiranja, R, eksponencijalno (za R2), smanjujemo gravipetalnu silu (tj. gravitaciju koja vrši funkciju centripetalne sile), lako ćemo razumjeti zašto tijela koja orbitiraju na većim visinama trebaju imati manju linearnu, ili perifernu brzinu orbitiranja. Vidi prethodni tekst.
Funkcija inercije
Treći faktor koji omogućuje stvarnu levitaciju za sada još nema neko znanstveno objašnjenje, kao ni sama gravitacija, ali je dobro poznat način njegovog ponašanja. Radi se o inerciji. Ona djeluje na masu isto kao i gravitacija, ali uvijek u suprotnom smjeru. Da nema inercije, gravitacijsko ubrzanje tjelesa bilo bi neusporedivo veće nego što stvarno jest, no inercija ga radikalno smanuje. Pri kružnom kretanju tijela oko hvatišta gravitacijske, tj. gravipetalne sile, inercija se manifestira kao gravifugalna sila koja odvlači tijelo od hvatišta gravitacijske sile. Pri brzini satelizacije inercija neutralizira gravitaciju i omogućuje lebdenje, a pri povećanju brzine iznad brzine satelizacije udaljava, tj. odvlači promatrano tijelo od nebeskog tijela oko kojeg orbitira.
Ova se zakonitost koristi u astronautici pri odabiru visine kruženja nekog umjetnog satelita.
Funkcije levitacije
Budući da je cijeli materijalni univerzum, počev od atoma pa do galaksija i galaktičkih jata u stalnom kruženju, u kojem su uravnotežene sve centripetalne i fentrifugalne sile, može se reći da svekoliki svemir lebdi ili levitira u samom sebi, te da je stvarna, a naročito gravifugalna levitacija uvjet njegova opstanka u ovakvom obliku kakvog ga astronomija pozna danas, a možda i opstanka uopće. Funkcija stvarne levitacije jest to da onemogući urušavanje svemira u samog sebe, a i to da se on ne razleti kao disk koji se prebrzo vrti.
Antigravitacijska levitacija,
o kojoj se najčešće govori, još nigdje nije detektirana, a niti pojmljena, shvaćena. Za sada postoji samo u formi nekakve nejasne, nedefinirane opće želje za oslobođenjem od gravitacije. Na bazi suvremene znanosti nije moguće razumjeti unutarnju strukturu te želje, niti njenu zbiljsku, fizikalnu bazu. Isto važi i za tzv. antigravitacijsku silu. I ona, za sada postoji samo kao potpuno nejasna, proturječna fantazmagorija bazirana isključivo na onoj želji. Nema nikakvog dokaza o uspješnom stvaranju nekakvog antigravitacijskog uređaja, polja ili štita. Ono što je, na tom polju uistinu ostvareno i dalo određene (vrlo male, beznačajne) efekte, spada u područje prividne levitacije pomoću koje se ne mogu zadovoljiti ljudske potrebe za izlaskom u svemir i opstankom u njemu.
Meditativna, volitivna ili tzv. paranormalna levitacija
– također je stvar želje, religijskih vjerovanja ili praznovjerja. O slučajevima levitiranja nekih svetih ljudi ili jogina, o kojima se već odavno izvještava, ne može se govoriti bez opravdane i temeljite skepse.
Iluzija levitacije
Postiže se raznim mađionićarskim, optičkim ili filmskim trikovima i služi uglavnom za zabavu ili izazivanje senzacija. No može se koristiti i za izazivanje umjetničkih efekata. Filmska iluzija levitacije može biti vrlo inspirativna i „korisna“ za duhovni ili kulturni napredak ljudi.
Vjerovanja o levitaciji
Takozvani trezveni ljudi najčešće potpuno previđaju onu stvarnost levitacije koja je gore bila opisana, pa o ovoj stvari misle na osnovu predrasude: da levitacija nije moguća i da nikad neće biti ni postignuta.
S druge strane pak, ono neosviješteno mišljenje, koje naivno-optimistički vjeruje da će levitacija kad,tad biti ostvarena, također previđa njenu stvarnost i najčešće ju povezuje sa «antigravitacijom», pa podrazumijeva da bi levitacija trebala biti posljedica djelovanja nekakve antigravitacijske sile, polja, ili pak, antimaterije.
One paranormalne smo već spomenuli.
Zaključak
Otkrića I. Newtona (gravitacija – atrakcijska, privlačna sila), i Ch. Huygensa (centrifugalna – distrakcijska, odvlačna sila), zatim Coullombovo otkriće repuzivne, odbojne elektrostatske sile, te otkrića i iskustvo kasnijih fizičara i astronoma, a posebno iskustva astronauta i astronautike, a i spoznaje i iskustva nuklearne fizike pokazuju da je cijeli materijalni univerzum u stanju levitacije.
Kako je već rečeno, cijeli svemir oduvijek lebdi u samom sebi.
Levitacija je naprosto način opstanka materije, bazični oblik njenog postojanja.
Svekolika materija istovremeno lebdi na dva načina: 1. pravom, stvarnom levitacijom, dakle, bez težine, ali istovremeno i 2. prividnom – zadobivajući težinu. Npr. Zemlja, ljudi, i stvari na njoj, zbog okretanja oko Sunca, levitiraju stvarnom levitacijom u odnosu na Sunce, a prividnom u odnosu na površinu zemlje, njenu masu ili težište.
Kad čvrsto stojite nogama na površini zemlje, trebali bi biti svjesni toga da ste ustvari u stanju prividne levitacije, tj. da lebdite u odnosu na nju, ali na udaljenosti od svega koju stotinku ili tisućinku nanometra.
Glavna funkcija prividne, prirodne levitacije je, kako se čini, da onemogućuje dodirivanje čestica mase, jer bi njihovo dodirivanje izazvalo nuklearnu fuziju i termonuklearne reakcije u kojima bi možda izgorio i nestao svijet – cijeli svemir.
Levitaciju, dakle, nije problem postići, nego izbjeći.
Moguća budućnost umjetno izazvane levitacije
Ljudska potreba za oslobađanjem od gravitacije; za posjetom drugim nebeskim tijelima i potreba za osvajanjem svemira i životom u njemu, može se, kao i do sada, zadovoljavati korištenjem raketne tehnike, te gravifugalne sile i gravifugalne levitacije. No možda će budućnost donijeti mogućnost i volju za izgradnju gravifugalne letjelice.
Njen projekt, te tehnologija i materijali za njenu izradu već su odavno spremni, ali nisu ljudi.
Budući da gravifugalna letjelica ne troši energiju za svoje levitiranje, izuzetno je pogodna za to da bude temelj za izgradnju buduće, lebdeće civilizacije. Zrela ljudska civilizacija lebdjeti će u atmosferi i bližem svemiru koji okružuje Zemlju.
Petar Bosnić Petrus 
Ko Supermean!!